Teško je danas, u identitetski fluidnom i razmrvljenom svijetu, kreirati odjeću koja će biti više od nečijeg subjektivnog hira, koja će moći pretendirati na nekakvo, ma koliko kratko, trajanje. Možda to više i nije važno, ali do vrijednosti nam je ipak uvijek stalo, do nečeg što nadilazi naše puko bivanje ovdje i sada, pa i kad je u pitanju odijevanje. Čime zaodijevamo svoje tijelo, kako se pojavljujemo pred drugima i što na taj način komuniciramo, do toga će nam biti stalo dokle god ćemo ovaj svijet dijeliti s drugima.

Tihana Mikša Perković svjesna je toga, i u svom traganju za odijevanjem vrijednim čovjeka poseže u povijest jednako kao i u suvremenost, u kontinuitetu života nalazeći jedini pravi izvor inspiracije. Njeno su nadahnuće narodne nošnje iz hrvatskih krajeva koje interpretira u suvremenom ključu, tretirajući ih suvremenim tehnikama obrade tekstila. Iz riznice povijesti i sadašnjosti, kao pravi postmoderni čarobnjak, slobodno odabire motive, materijale, uzorke i boje kojima gradi vlastiti modni izraz. U potrazi za inspiracijom posegnuti će za tradicionalnom japanskom tehnikom prošivanja odjeće sashiko, kao i stone wash tehnikom izbjeljivanja džinsa raširenom u suvremenoj popularnoj kulturi Zapada. Monokromija je Tihanin izbor, kao i reducirana, jednostavna silueta –  tako do izražaja dolazi tekstura materijala i obrada detalja, kojima posvećuje veliku pažnju. Reljefnost površina ostvaruje nabiranjem, plisiranjem materijala, prošivima koji stvaraju mala udubljenja i ispupčenja na tkanini. Upravo kroz slobodno poigravanje oblicima i eksperimentirajući suvremenim tehnikama obrade, ona tradicionalne oblike narodne nošnje uvodi u svijet svog vremena. //ek MAŠA ŠTRBAC