Živa enciklopedija – Palacio de Congresos

JEDAN OD PRVIH ZELENIH ZIDOVA KOJI IMITIRA EKOSISTEM OBLASTI U KOJOJ SE NALAZI I PRUŽA PROLAZNICIMA PRILIKU DA SE U KRATKOM VREMENU UPOZNAJU SA RAZNOLIKIM BILJKAMA BASKIJE.

U severnom delu Španije, u gradu Vitorija u Baskiji, nalazi se neobična zgrada Palacio de Congresos, koja dočarava jedinstveni ekosistem tog predela. Pored biljaka, zgradu krasi i neobična struktura poput rečne mreže koja se proteže duž čitave fasade, ukazujući na značaj vode za opstanak živog sveta. Zelena fasada ove zgrade predstavlja samo deo projekta Zeleni prsten, koji ima za cilj da se poveća broj zelenih površina u gradu. Kompanije Urbanarbolismo i Unusualgreen, koje se bave projektovanjem i izgradnjom zelenih krovova i vertikalnih zidova, učestovale su u ovom projektu kojim se priroda iz okoline uvukla u sam centar grada. Zamisao pejzažnih arhitekata bila je da se na malom prostoru poput fasade Palacio de Congresos prikaže čitav ekosistem Baskije i njene provincije Alave, kako bi se stanovnici i posetioci grada upoznali sa prirodom koja ih okružuje.
Za fasadu ove zgrade može se reći da je poput enciklopedije biljaka, jer je na površini od 1498 m2 posađeno preko 33.000 domaćih (autohtonih) vrsta biljaka. Pejzažni arhitekti želeli su da prikažu biljke onako kako one zaista rastu u prirodi, tako da su čitavu fasadu podelili na nekoliko celina, od kojih svaka predstavlja jedno određeno stanište. Gledano s leva na desno, fasada je pokrivena biljkama močvarnog staništa Salburua, koje se nalazi na periferiji Vitorije. Uglavnom su posađenje razne vrste višegodišnjih biljaka poput onih iz porodice trava oštrica, kao vežljika (Scirpoides holoschoenus), Cyperus longus i Carex mairii, a pored njih posađene su i perene Juncus maritimus i Juncus acutus, koje svojim izgledom podsećaju na trave.

Močvarna staništa u prirodi često smenjuju kultivisani predeli, na kojima se gaje razne povrtarske i druge kulture, što je na ovom vrtu prikazano sadnjom raznih vrsta salata. U severnom delu fasade prikazan je šumski pejzaž, tako da dominiraju žbunaste biljke poput planinske ribizle (Ribes alpinum), mukinje (Sorbus aria), belog gloga (Crataegus monogyna) i crnog trna (Prunus spinosa). U ovom delu posađene su i druge vrste koje se u prirodi javljaju u vidu žbunića ili polužbunova poput biljaka iz porodice vresova kao Erica vagan, ali i druge vrste biljaka kao Genista occidentalis, Globularia nudicaulis i Teucrium pyrenaicum.

Kako bi se u potpunosti prikazala šumska vegetacija, posađene su i niže biljke koje rastu u senci viših biljaka, odnosno drveća i žbunja. Neke od njih su razne vrste iz porodice pravih trava (Poaceace), poput Bromus erectus, zatim i biljke iz porodice pravih oštica (Cyperaceae) poput Carex humilis. U ovom vrtu napravljeno je mesta i za dve vrste drveća, evropsku bukvu (Fagus sylvatica) i tisu (Taxus baccata).

Ovo je jedan od prvih zelenih zidova koji imitira ekosistem oblasti u kojoj se nalazi, i čak 97 % vrsta prisutnih u ovom vrtu su domaće i endemske vrste Alave. Sadnja domaćih biljaka bila je najveći izazov projekta, jer se većina biljaka Vitorije adaptirala na sušne periode, i sada se bori da preživi na vlažnom supstratu vertikalne bašte. Zato su za ovaj projekat arhitekti morali da naprave male izmene u hidropon sistemu koji je primenjen u vertikalnom vrtu, kako bi se obezbedila optimalna vlažnost supstrata za rast i razvoj biljaka.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No11