Kako je atomska bomba otkrila pravu starosnu dob kit-ajkule

Kit-ajkula je najveća riba u okeanu, a najnovija studija pokazuje i da je među najdugovečnijim životinjama.
Grupa istraživača sa nekoliko svetskih univerziteta nedavno je objavila studiju pod naslovom Annual Bands in Vertebrae Validated by Bomb Radiocarbon Assays Provide Estimates of Age and Growth of Whale Sharks, u kojoj tvrdi da proučavanje atomskih bombi može da bude jedan od boljih načina za precizno utvrđivanje starosti ovih riba.
“Kit-ajkula Rhincodon typus je najveća riba na svetu, i veoma je vredna u eko-turističkom sektoru. Uprkos naporima za očuvanje i napretku u našem razumevanju njihove životne istorije, osnovni demografski parametri za veličinu, dugovečnost i smrtnost su upitne preciznosti”, kažu autori istraživanja.
Oni dodaju i da prethodne studije o rastu i razvoju ovih životinja nisu mogle da se usaglase oko toga da li su pojasevi vertebralnog rasta formirani godišnje ili dvogodišnje. U studiji koju su objavili u časopisu Frontiers in Marine Science istraživači kažu da su uspeli da dokažu da do rasta dolazi na godišnjem nivou i to analizirajući ugljenik-14, retku vrstu radioaktivnog izotopa koja je nusproizvod detonacija bombi iz Hladnog rata, u skeletima kita-ajkule. Merenje količine ovog elementa naučnicima može da kaže tačnu starost ove ribe – tačnije od svih prethodnih pristupa.
Ova metoda se naziva metodom radioaktivnog ugljenika. Pomoću nje, naučnici predvođeni Markom Mikanom sa Instituta za okeanografiju u Australiji, ustanovili su da je kit-ajkula iz Pakistana, čije su ostatke proučavali, živela 50 godina, što je najduži životni vek kod ovih riba.
Mikan dodaje i da je “moguće da su ove veoma velike ajkule mogle da žive i do 100 godina”.
Sada može da usledi sasvim logično pitanje – odakle radioaktivni izotop ugljenika u skeletu riba? Odgovor je jednostavan: u periodu od 1955. do 1963, testiranja atomske bombe od strane Sjedinjenih Američkih Država, ali i drugih zemalja, udvostručila su količinu ugljenika-14 koji se prirodno nalazi u Zemljinoj atmosferi. Taj višak su apsorbovali okeani, a preuzeo ga je i lanac ishrane, tačnije sve što se u njemu nalazi.
Upoređujući količinu ugljenika-14 u okeanima tokom određenih godina sa količinom izotopa ovog elementa “zarobljenog” u uzastopnim pojasevima vertebralnog rasta, istraživači su mogli da ustanove starost kita-ajkule.
“Ova studija je veoma važna zato što nas oslobađa nekih od pitanja u vezi sa starošću i obrascima rasta kita-ajkule”, kaže Tejlor Čepl, koji istražuje ajkule na Oregon Stejt univerzitetu u SAD.
Izvor: Ivana Nikolić/Nauka kroz priče

Glasnik nade: Priča o čudesnim stablima koja su preživela pad atomske bombe

Kada je tog 6. avgusta 1945. uranijumska bomba “Mali dečak” eksplodirala nad Hirošimom, malo šta je ostalo živo – poginulo je oko 237.000 od ukupno 255.000 stanovnika grada, a zbrisane su i gotovo sve životinje i biljke.
No, udar atomske bombe je preživelo 170 stabala koja su se oporavila i dočekala 21. vek – u Japanu ovo drveće zovu Hibakujumoku. Među njima najupečatljivija su stabla drveta ginkgo – njih šest – koja su rasla na svega oko jedan do dva kilometra udaljenosti od mesta eksplozije, tamo gde nije ostalo gotovo ničega.
Ovih šest stabala Ginkgo biloba još je živo, a najstarije od njih posađeno je još 1740 godine – imalo je više od 200 godina u trenutku kada je eksplodirao “Mali dečak”. Najbliži mestu eksplozije, na svega 1130 metara, bio je ginkgo koji je posađen 1850. godine kraj hrama Housenbou koji je i sam bio zbrisan pod udarom bombe.
U trenutku eksplozije drveće je primilo ogromnu dozu radijacije i zasuto je velikom količinom pepela i prašine koji su još dugo lebdeli u vazdu. Svo lišće bilo je spaljeno. No, snažan koren koji raste duboko pod zemljom zadržao je stabla u mestu, a kada je došlo proleće, novo jarko zeleno lišće se pojavilo na ogoljenim krošnjama. Ne samo što su nekim čudom stabla preživela, već su se i oporavila iznenađujućom brzinom – zbog toga ovu vrstu, Ginkgo biloba, u Japanu nazivaju i “glasnikom nade”.
Analizom genoma Ginkgo biloba utrđeno je da mnoštvo gena reguliše sofisticirane hemijske i antibakterijske odbrambene mehanizme i štiti stabla od insekata, truljenja i bolesti. Istovremeno, analizom starih stabala, onih od po više od šest vekova, utvrđeno je da, za razliku od većine živih bića, ginkgo nije sklon degenerativnim bolestima, što ga i u starosti održava snažnim i zdravim. Zbog svega ovoga, dobro je prilagođen životu čak i u zagađenim gradovima.
Čudnovato drvo, visine i po 20-30, pa i više metara, lako ćete prepoznati u nekom parku ili šumi po specifičnoj jarko zelenoj, ujednačenoj boji krošnje i neobičnim lepezastim listovima, koji na jesen naglo postaju ujednačeno jarko žute boje. Listovi su trouglasti sa urezima na vrhu, a na ženskim biljkama u pazuhu listova obrazuju se mali semeni zametci.
Ginkgo je, naime, dvopolna vrsta – postoje muška i ženska stabla, a ova druga razvijaju seme koje nalikuje malenoj kajsiji, zbog čega ga u Japanu i nazivaju srebrna kajsija. Seme se koristi u ishrani, za pojedina tradicionalna jela, ali se smatra i afrodizijakom. Ipak, seme spolja neprijatno miriše, pa se obično u parkovima sade muške biljke.
Iako se u apotekama mogu naći razni preparati na bazi ekstrakta ove biljke, novije studije pokazuju da oni nemaju značajan uticaj na lečenje Alchajmerove bolesti i druga oboljenja povezana sa pamćenjem, pažnjom i kognitivnom funkcijom, kao što se ponekad smatra.
Ginkgo je, inače, takozvani živi fosil – biljka koja nema žive rođake. Raznovrsni ostaci ginka koji su pronađeni sugerišu da je ova listopadna golosemenica živela još pre oko 270 miliona godina (dinosaurusi su nestali pre oko 66 miliona godina) i bila veoma rasprostranjena.
Čarls Darvin je u knjizi “O poreklu vrsta” naveo da postoje vrste koje su povezane sa nekim davno izumrlim biljkama. Te biljke su opstale do današnjeg dana i on ih je nazvao živim fosilima. Uopšte, taj naziv se koristi za označavanje biljaka i životinja koje su postojale u više geoloških perioda, koje su zadržale neke od primitivnih karakteristika i koje morfološki i fiziološki nalikuju fosilima – kao što su, na primer, krokodili, koji su nadživeli dinosauruse.
Danas se ginkgo u Aziji smatra za sveto drvo i gaji se u dvorištima palata, a kao divlje raste jedino na jugoistoku Кine, u planinskim područjima. U Evropi i Americi uzgaja se po parkovima gde privlači mnogo pažnje svojim neobičnim izgledom. Stabla se mogu videti i u Srbiji, a u Beogradu neka od impresivnijih su u Manježu, zatim u Botaničkoj bašti “Jevremovac”, u arboretumu Šumarskog fakulteta, a jedno od najlepših nalazi se u dvorištu kuće kralja Petra Karađorđevića na Senjaku.
Izvor: Nauka kroz priče

Kako klimatske promene mogu da utiču na buduće pandemije?

oš uvek se traži “krivac” za pandemiju novog korona virusa SARS-CoV-2. Potvređno je da je virus evoluirao prirodnim putem i da priče da je stvoren u laboratoriji nemaju nikakvu osnovu. Međutim, kako je došao do čoveka još uvek nije sasvim razjašnjeno. Klimatske promene, kako tvrdi više istraživača u intervjuima za različite svetske medije, verovatno nisu direktno uticale na njegovo širenje, ali sa druge strane u budućnosti bi upravo zbog klimatskih promena moglo da bude sličnih pandemija.
Covid-19, bolest koju izaziva nov virus je po svom poreklu zoonoza, što znači da je patogen na čoveka prešao sa životinje, a najveći broj pandemija u prethodnih 100 godina nastao je upravo na ovakav način. Prema izveštaju Američkog centra za kontrolu bolesti i prevenciju, tri od četiri novonastale bolesti potiču od životinja. Na prelazak štetnih mikroorganizama sa jednih na druge vrste mogu uticati promene u temperaturi, ekstremni događaji poput suša i poplava, ali i ponašanje čoveka, a na to upozoravaju istraživači već duži niz godina, piše sajt Klima 101.
Prema izveštaju Svetske zdravstvene organizacije o klimi i infektivnim bolestima, klimatske promene mogu imati širok spektar uticaja na pojavu zaraznih bolesti kod ljudi. Najčešće se u tom svetlu govori o vektorskim bolestima, kao što je na primer malarija, koje prenose insekti, ali promene u okruženju mogu dovesti i do širenja drugih patogena.
Kako klimatske promene povećavaju šansu da virus pređe sa životinje na čoveka?
Izmenjeni uslovi u životinjskim staništima, kao što su promene u temperaturi i količini padavina mogu uticati na to koliko je životinjama dostupna hrana, pa i na njihove migracije. Ukoliko one počnu da napuštaju svoja prirodna staništa i na primer posećuju njive, dolaziće sve više u kontakt sa ljudma koji će se tako suočiti sa mikroorganizmima na koje njihovo telo nije naviklo. Osim toga, poznato je i da čovek sam zalazi u staništa životinja kako bi krčio šumu.
Istraživanja iz više oblasti pokazuju da će zagrevanjem naša planeta postati drugačije mesto za život i to ne samo po pitanju prirodnih uslova, već će dovesti i do socijalnih sukoba, nestabilnosti, siromaštva i migracija stanovništva. Sve ovo može uticati ne samo na širenje patogena direktno, već i na slabljenje zdravstvenog sistema.
U mnogim delovima sveta, klimatske promene već otežavaju procese proizvodnje hrane, a u budućnosti bi to mogao da bude još češći slučaj, pa istraživači koji upozoravaju na opasnost od zoonoza kažu da bi ljudi u takvim uslovima mogli češće za ishranu da koriste divlje životinje.
Divlje životinje mogu biti pravi rezervoari mirkoorganizama koji za njih same nisu štetni, ali kod čoveka uzrokuju bolesti. Za epidemiju ebole u Gabonu 1996. godine još uvek ne postoji tačna retrospektiva, ali postoji pretpostavka da je do nje dovelo to što su se ljudi hranili mesom šimpanze. Sa druge strane, za epidemiju iste bolesti 2007. u zapadnoj Africi može biti uzrok konzumiranje slepih miševa.
Klimatske promene su direktnije uticale 1999. i 2000. godine na pojavu hantavirusnog plućnog sindroma u Panami. Reč je takođe o zoonozi, a virus koji uzorkuje bolest koja može biti smrtonosna prenose glodari. Pretpostavlja se da je u tom trenutku bolest buknula zato što su padavine bile dva do tri puta intenzivnije nego što je to ubičajeno.
Velika količina padavina je dovela do toga da glodari na raspolaganju imaju više hrane zbog čega se njihov broj naglo povećao što je dovelo do više bliskog kontakta sa ljudima.
Kako nas temperatura tela štiti od opasnih mikroorganizama?
Kada respiratorni patogeni uđu u čovekov organizam i počnu da se razmnožavaju, oštećene ćelije šalju signal da se aktivira imuni sistem koji proizvodi antitela kako bi se organizam odbranio. Međutim, sisari su kao toplokrvni organizmi kroz proces evolucije stekli još jedan način odbrane. Kada u njihovo telo uđe virus, telesna temperatura im se povećava, pa mnogi od patogena koji su navikli na niže temperature to ne mogu da podnesu. Međutim, da li će biti tako ukoliko dođe do značajnog porasta temperature u prirodi, pa mikroorganizmi nauče da žive sa njom?
Nedavno je Scientific American podsetio na ovo pitanje u svetlu aktuelne pandemije navodeći reči Artura Kasadevala iz Džon Hopkins Blumberg škole javnog zdravlja, da se mnoge životinje prilagođavaju višim temperaturama, a sa njima i mirkoorganizmi koji u njima žive. Kasadeval je sa svojim kolegama prošle godine objavio rad u časopisu mBIO u kom su opisali gljivicu Candida auris koja se prilagođava višim temperaturama i tako “probija” prirodnu odbranu čovekovog organizma. Međutim, treba imati u vidu da se gljive dosta razlikuju od virusa i da im za razmnožavanje nije potreban domaćin.
Kako povećanje temperature utiče na imuni sistem?
Još jedno veliko pitanje koje se postavlja na sajtu Scientific American jeste da li zagrevanje može uticati i na drugi način odbrane, odnosno na imuni sistem. Navodi se još jedno prošlogodišnje istraživanje koje je tim iz Tokija objavio u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. Za potrebe ovog istraživanja miševima koji su inače bili zdravi i mladi ubrizgan je virus gripa a zatim su držani u prostorijama sa različitim temperaturama. Najlošijim se pokazao imuni sistem miševa koji su držani na najvećoj temperaturi, ali oni su zbog vrućina najmanje i jeli tako da nije sigurno da li je to uticalo na imuni sistem ili sama toplota.
Uticaj temperature na imuni sistem tek treba da se detaljnije istraži, ali svakako će u budućnosti postojati potreba da se preciznije i tačnije odgovori na ova pitanja. Po mnogim parametrima, svet postaje mesto kome će sve više pretiti opasnost od novih bolesti, a preduslov za borbu protiv njih jeste upoznavanje uslova u kojima nastaju i mehanizama odbrane.
Kada se govori o klimatskim promenama i zaraznim bolestima, posebno važna tema su bolesti koje prenose vektori (malarija, virus Zapadnog Nila) i to će biti tema jednog od naših budućih tekstova.
Ne propusti članke i zanimljivosti o klimatskim promenama koje svakodnevno objavljujemo na našim društvenim mrežama.
Izvor: Klima 101

“Tiha apokalipsa”: Zbog čega se “gase” svici?

Širom sveta svici svojim svetlucavim telima osvetljavaju noć, ali naučnici sada upozoravaju da je njihova “magija” ugrožena i da buduće generacije možda nikada neće imati priliku da jure po dvorištu za ovim sićušnim bićima.
Glavni razlog zbog kog se smanjuje broj pripadnika neke vrste je gubitak staništa, a svici su ugroženi jer su im potrebni posebni uslovi kako bi ispunili svoj životni ciklus, tvrde naučnici sa Univerziteta Tafts u Masačusetsu, koji su sproveli istraživanje, prenose mediji.
Na primer, jednoj vrsti svitaca iz Malezije, poznatoj po sinhronizovanom svetljenju, potrebne su šume mangrova kako bi se razmnožavali u ovom području, ali su ovde zasađene plantaže palminog ulja.
Istraživače je iznenadilo kada su ustanovili da je rasveta takođe uzrok izumiranja svitaca. Veštačko svetlo koje potiče od ulične rasvete, reklama i svetlosti koja se širi sa prozora stambenih zgrada pogubno deluje na njih.
“Osim što im remeti prirodan bioritam, veštačko svetlo utiče na njihove rituale tokom parenja”, napominje Avalon Ovens, jedan od koautora studije.
Većina svitaca se oslanja na bioluminiscenciju – hemijsku reakciju svoga tela koja im omogućava da svojim svetlom privuku partnera, a prevelika količina veštačkog svetla remeti ovaj proces.
Profesor biologije Dejv Goulson na Univerzitetu u Saseksu, ističe da su pesticidi jedan od glavnih uzroka što je sve manje svitaca. Naučnici su i inače ustanovili da je u toku “tiha apokalipsa” u svetu insekata, jer se već 41 odsto nalazi pred istrebljenjem.
U Japanu, Tajvanu i Maleziji već duže vreme izleti na kojima se posmatraju svici privlače sve više turista. Masovne turističke ture uz reke blizu šuma mangrova u Tajlandu dovode do rušenja stabala i erozije rečnih korita, što dodatno uništava prirodna staništa ovih svetlećih bića.
Izvor: Sputnik

Šta se dešava sa iskorišćenim maskama i rukavicama?

Svet je preko medija i društvenih mreža ubrzo po izbijanju zaraze video plaže u Hongkongu prekrivene maskama i rukavicama. Zatim su se našle i kod nas na ulicama i u prirodi, dok su domaćinstva dobila slaba ili nikakva uputstva o postupanju sa zaštitnom opremom. Kako je to regulisano i koliko je opasna? Da li je virus korona uslovio adaptaciju postupka vezanog upravljanje medicinskim i, konkretnije, infektivnim otpadom?
Pandemija korona virusa će promeniti mnogo toga u svetu, čak i da ne računamo težak udarac nanet privredi. Vreme je za nov pristup raznim segmentima života, a zbog ove i sličnih kriza u budućnosti, medicinski i infektivni otpad moraće mnogo pažljivije da se tretiraju. Sudeći po poslednjim informacijama, Srbiji i drugim zemljama u regionu predstoji dug put unapređivanja sistema da bi ljudi bili bezbedni i da se zaštiti životna sredina.
Svet je preko medija i društvenih mreža ubrzo po izbijanju zaraze video plaže u Hongkongu prekrivene maskama i rukavicama. Zatim su se našle i kod nas na ulicama i u prirodi, dok su domaćinstva dobila slaba ili nikakva uputstva o postupanju sa zaštitnom opremom. Kako je to regulisano i koliko je opasna? Da li je virus korona uslovio adaptaciju postupka vezanog upravljanje medicinskim i, konkretnije, infektivnim otpadom?
Stručnjaci iz raznih oblasti i kompanije daju svoj doprinos i ističu važnost odgovornog i bezbednog upravljanja ovim materijalom i potrebu da se ono unapredi u specifičnim uslovima kakvi su sada, ali i kad prođu izazovi koje je postavio COVID-19.
Jedino što to zarazno oboljenje menja jeste zaštita osoblja i ona mora da bude na najvišem nivou, “kao da je u pitanju epidemija variole vere”, objašnjava za Balkan Green Energy News Goran Belojević, šef katedre za higijenu sa medicinskom ekologijom na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Maske, rukavice i maramice iz domaćinstava su opasan, “doktrinarno infektivni otpad”, izjavio je i preporučio da se tretira rastvorom natrijum-hipohlorita u spreju ili prokuva deset minuta. Zaštita onih koji rukuju medicinskim otpadom mora biti “hermetička”, podvukao je Belojević. Upitan za rizik po sakupljače sekundarnih sirovina iz komunalnog otpada i sa deponija, bio je izričit da tu praksu kao i otkup navedenog materijala “treba potpuno obustaviti dok pandemija traje”.
Programski koordinator Inicijative za ekonomska i socijalna prava A11 Danilo Ćurčić navodi da država nije promenila stav i da još nema pomaka u naporima da se rad tih ljudi “legalizuje i vrednuje”.
Većina sakupljača stanuje u neformalnim naseljima, u kojima u dobrom broju slučajeva nema ni pijaće vode, presudne za higijenu i sprečavanje širenja zaraze, podsetio je i rekao da nadležne službe moraju hitno da je obezbede. Kretanje je ograničeno kao i svim građanima, a po informacijama sa terena je u otpadu sada manje sirovina nego pre početka krize, napomenuo je Ćurčić.
KRITERIJUM ZA INFEKTIVNI OTPAD MORA BITI ŠIRI
Količina medicinskog otpada je u razvijenim zemljama utrostručena od početka širenja bolesti COVID-19, tvrdi Bojan Sudarev, direktor podružnice nemačke firme Remondis Medison u Srbiji. Ona je jedina u zemlji u privatnom sektoru koja spaljuje medicinski otpad, dok se 90 odsto spaljuje u okviru nekih javnih zdravstvenih ustanova.
Naš sagovornik kaže da, radi zaštite od virusa korona, u ovu kategoriju mora da se svrsta i, na primer, plastični pribor za jelo i posteljina iz specijalnih bolnica. Klinički otpad se prikuplja posebno opremljenim vozilima i steriliše se i drobi, nakon čega prestaje da bude opasan. On se i spaljuje, jer nije dozvoljena reciklaža.
Remondisu se obim posla u Srbiji smanjio, rekao je Sudarev i napomenuo da na drugim tržištima kompanija sada prikuplja i zbrinjava više otpada nego ranije. On je ukazao na obavezu svih institucija, firmi i organizacija da jednokratnu zaštitnu opremu predaju na tretman pre odlaganja na deponije.
Vlasti moraju da rade na podizanju svesti o sprečavanju širenja zaraze, prvenstveno savetodavnim merama, po Sudarevljevim rečima.
POSEBAN TOK ZBRINJAVANJA MASKI I RUKAVICA
“Lokalne samouprave treba da naprave kolektorska mesta za upotrebljene maske i rukavice, iz kojih bi ovlašćeni operateri mogli uspešno evakuisati potencionalno opasan otpad. Uređaji za sterilizaciju postavljeni u većim zdravstvenim centrima i postojeći kapaciteti dovoljni su za njihove potrebe”, kazao je, uz napomenu da unošenje opasnog otpada iz drugih ustanova “drastično povećava rizik po zaposlene i po pacijente”.
Mnogo je bezbednije da se takav materijal predaje ovlašćenim operaterima, veli Sudarev. Istakao je da je neophodno izraditi registar proizvođača otpada, da bi imali obavezu da ga zbrinjavaju, i apelovao na nadležne da utiču na male ordinacije.
OPREZ U SAMOUPRAVI I DOMAĆINSTVIMA
Opština Gornji Milanovac je postavila kontejnere za rukavice, maske i maramice na 30 mesta, tako da građani mogu bezbedno da ih odlažu i umnogome zaštite sakupljače komunalnog otpada. U Čačku ljudi koji su u izolaciji dobijaju posebne kese za to.
Gradska čistoća u Beogradu preuzima medicinski otpad tek nakon autoklaviranja odnosno sterilizacije parom. On se na deponiji u Vinči dodatno obrađuje i odlaže u posebne kasete. Međunarodna asocijacija za čvrsti otpad (ISWA) je objavila preporuke, u svetlu pandemije virusa korona, kako da se izoluje i deponuje opasni medicinski i infektivni otpad.
Beogradsko komunalno preduzeće i Institut za javno zdravlje Srbije “Dr Milan Jovanović Batut” pozvali su domaćinstva da iskorišćene predmete poput maski, rukavica i ubrusa poprskaju dezinfekcionim sredstvom, skupljaju u kese i vezuju ih pre bacanja.
Infektolog Goran Stevanović napomenuo je da rukavice treba prevrnuti i u njih ubaciti masku.
Specijalne bolnice za COVID-19 dobile su jednokratnu posteljinu. Skafanderi, viziri i ostala oprema se posle upotrebe pakuju i odvoze.
PWW, koji sakuplja, prevozi, sortira i odlaže komunalni otpad u šest gradova i opština u Srbiji, zamolio je građane da kontejnere zasad ne zatvaraju, da ne bi morali da diraju poklopce rukama. Kompanija je otkrila da se otpad na deponijama prekriva češće nego ranije.
NAGLI NAPREDAK U KINI TOKOM KRIZE
Kineska provincija Hubej, u kojoj je korona virus započeo širenje i došao i do najizolovanijih područja na Zemlji, uspela za samo ovih nekoliko meseci da uspostavi sistem da se medicinski i infektivni otpad tretira za 24 sata. Kapacitet je porastao na 667,4 tone dnevno sa 180 tona. Vuhan, tamošnji glavni grad i prvi epicentar epidemije, podigao je obim na 265.5 tona sa samo 50 tona dnevno.
PRIMERI IZ REGIONA
Vesna Miranović iz Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti iz Podgorice kazala je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da je povećan oprez kada se prikuplja medicinski i infektivni otpad iz medicinskih centara koji zbrinjavaju zaražene korona virusom, iako se protokol nije menjao. Ona je navela da se i same kese s tim otpadom dezinfikuju.
Ulcinjska Komunalna djelatnost obezbedila je jednokratne maske i rukavice za radnike, a oni dezinfikuju prostor oko kontejnera i kamione.
Rade Đikanović iz crnogorske Ekomedike, koja zbrinjava opasni medicinski otpad, kazao je za naš portal da se taj materijal mora pakovati i obeležiti po propisu. Pre preuzimanja se dezinfikuje ambalaža u kojoj je pripremljeni otpad, a posle i kontejner, rekao je.
Preporučena je stalna dezinfekcija svih potencijalno kontaminiranih površina, dodaje Đikanović i podvlači da su troškovi povećani usled pojačanih aktivnosti i mera za zaštitu. “Lokalne samouprave su kroz komunalne službe i djelatnosti izdale uputstva i obezbijedile pravovremeno sakupljanje zaštitne opreme na raznim nivoima, kako pojedinaca tako i kolektiva. Što se tiče pravilnog načina stavljanja i skidanja rukavica i maski, treba pratiti preporuke Instituta za javno zdravlje i Svjetske zdravstvene organizacije,” izjavio je.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, Medic-OTP planira da u Karakaju kod Zvornika izgradi pogon za spaljivanje opasnog otpada. Opasni medicinski otpad se skladišti u zemlji, a dosad se i odvozio u Beč na spaljivanje.
Aida Commerce iz Sarajeva saopštila je, kako prenosi CIN-CG, da je porasla količina otpada koja dolazi iz ustanova primarne zdravstvene zaštite. Za to vreme, smanjuje se obim kod malih ordinacija, na primer stomatologa i u estetskoj hirurgiji, kažu u firmi i dodaju da taj sektor “radi smanjenim kapacitetom ili nikako”.
Izvor: Igor Todorović/Balkan Green Energy News

PRLJAVI STRIMING Da li znate da svaki put kada gledate neki snimak uživo, nanosite NEPOPRAVLJIVU ŠTETU PLANETI?

Nakon lansiranja striming usluga “Diznija” i “Epla”, razvojem 5G mreže i rastom kriptovaluta, stručnjaci su upozorili na posledice koje po okolinu ima ovaj ogromni rast u korišćenju podataka.
Trenutno u svetu postoje stotine hiljada centara za podatke, u kojima se čuva sve – od viralnih snimaka do lekarskih recepata i detalja bankovnih računa. Mnogi od tih centara koriste električnu energiju dobijenu izgaranjem fosilnih goriva.
– Kad bih vam rekla da puštanje snimaka onlajn uživo doprinosi zagađenju, da li bi mi poverovali? Sve što gledamo, što igramo igrice i delimo fotografije jednako je zagađujuće kao letenje avionom – kaže novinarka Bet Veb, dodajući da je to kao štetni gasovi ispušteni tokom vožnje od Birmingema do Mančestera, udaljenih međusobno oko 113 kilometara.
– Internet koristi toliko mnogo energije da neki ljudi prete drastičnim merama – kaže Veb.
Tako Jan Biterlin sa Univerziteta Lids kaže da bi se te mere odnosile na prilično neugodne stvari, poput racionisanja videa ili generalno izbacivanje snimaka sa telefona. Dok sadašnje generacije predškolske dece porastu, internet će možda koristiti petinu električne energije u svetu, a to je veliko kao čitava Amerika, ističe BBC.
Svi centri za podatke, kablovi i bežični signali da bi preneli jednu pesmu koriste istu količinu energije kao Čad, Gvineja Biso, Somalija, Sijera Leone i Centralna Afrička Republika zajedno u toku jedne godine.

Kristal, jedna od učesnica “Rupolove dreg trke”, objasnila je za BBC kako gledanje njene emisije doprinosi klimatskim promenama.
– Recimo da hoćete da pogledate neki moj video. Tražite snimke na svom telefonu, putujući preko gomile različitih mreža, što možda uključuje i put ispod površine okeana, sve do zgrade koja se zove centar podataka u kojoj se taj video čuva. Onda video kreće da putuje nazad. Eksplodirao je na hiljade delića od kojih svaki putuje drugačijom rutom. Kad oni stignu do vašeg telefona stavljaju se na pravo mesto i kreće video – navela je ona.
Sve te priče o serverima i centrima podataka zvuče zbunjujuće, zbog čega smo skloniji da govorimo o “oblaku”.
– Oblak nije negde na nebu. To je fizička lokacija. Internet je u stvari samo velika gomila zgrada i kablova. Toliko je komplikovano da je lakše sve to nazvati “oblakom” -kaže Pol Luis iz “Telehaus Evrope”.
Gomile svetskog interneta prolaze kod okrug Laudon u Virdžiniji, tik do Vašingtona, koji ima najveću koncentraciju centara za podatake u svetu. Jedan od njih je “Didžital rialti” iz Virdžinije, čiji su hodnici od početka do kraja dužine pet fudbalskih terena.
-Zamislite da svaki server napaja jednu kuću. U ovom centru za podatke ima toliko servera da je to kao kao da se napaja čitav grad – kaže Met Šolts iz “Didžital rialtija”.
Kompanije su nekad čuvale svoje fajlove u kancelarijama. Ali sada ima toliko podataka da je efikasnije čuvati ih u centrima za podatke poput ovog u Virdžiniji. Postoji i određena kompanija koja rukovodi ovom konstrukcijom. Ispostavilo se, otkriva BBC, da “Amazon” poseduje veliki deo interneta. Kompanija mnogo više zarađuje prodajući svoj oblak nego od prodaje svih “Aleksi” i isporuka u jednom danu. Striming sajtovi, kao što je “Netfliks”, nemaju svoju mrežu ili centre podataka, veći ih iznajmljuju od drugih, poput “Amazona”. I BBC čuva nešto od svojih podataka u “Amazonovom” oblaku.
Aleks Raf, bivši radnik “Amazona”, zabrinut je zbog njihovog rasta.
– Problem sa centrima podataka nije u njihovoj rasprostranjenosti, ni u veličini, već uglavnom zbog fosilnih goriva kojim se napajaju – kaže on.
Uzimajući u obzir gomilu energije kojom se snabdevaju kompanije poput “Amazona” a koja dolazi od ugljena i gasa, to znači da internet ozbiljno zagađuje okolinu. “Amazon” je objavio da je cilj kompanije da do 2024 koristi 80 odsto obnovljive energije, a do 2030. punih 100 odsto, navodi BBC.

Budućnost razgovora za posao: Je li vas već nekad intervjuisao robot?

U Švedskoj se trenutno testira prvi robot na svetu napravljen kako bi vodio nepristrasne razgovore za posao – može li zaista da bude bolji od ljudi?
Njeno ime je Tengai. Visoka je 41 centimetar i teška tri i po kilograma. Kandidati za posao zateći će je na stolu, tačno u visini očiju onih koje treba da intervjuiše. Tengaino svetleće i žuto lice blago se naginje na stranu. Ona potom trepće i smeška se dok postavlja prvo pitanje: “Je li vas već nekad intervjuisao robot?”.
Tengai je čedo Furhet Robotiksa, kompanije za veštačku inteligenciju i robotiku koja je nastala tokom istraživačkog projekta u stokholmskom Kraljevskom institutu za tehnologiju.
Firma već četiri godine radi na humanoidnom kompjuteru koji oponaša način na koji govorimo, kao i naše suptilne facijalne ekspresije.
Ideja, kako kaže glavni naučnik Gabrijel Skance, “ne deluje toliko strašno ili neobično u odnosu na tradicionalnijeg robota”.
Od oktobra 2018. godine, ovaj startap sarađuje sa jednom od najvećih švedskih firmi za zapošljavanje, TNG.
Cilj je da se kandidatima omogući da o poslu razgovaraju sa nekim ko nije pristrasan i nema podsvesne predrasude kakve ljudi unose u proces zapošljavanja, a da sam proces i dalje “deluje ljudski”.
“Obično je potrebno sedam sekundi da neko ostavi prvi utisak i oko pet do petnaest minuta da regruter donese odluku. Mi želimo da osporimo taj postupak”, objašnjava Elin Oberg Martenzon, glavna službenica za inovaciju u kancelariji TNG-a u centru Stokholma.
Podsvesne pristrasnosti su pretpostavke o nečijoj sposobnosti na osnovu roda, etničke pripadnosti, glasa, obrazovanja, izgleda ili rezultat neformalnih razgovora pre i posle samog razgovora za posao.
“Na primer, ako vam na početku procesa postavim pitanje kao što je: ‘Da li igrate golf?’, a vi kažete: ‘O da, obožavam da igram golf’, a isto je i sa mnom, onda ću na neki način ja to smestiti u pozitivnu kutiju”, kaže Martenzon.
Tengai se ne upušta u ćaskanje pred razgovor i postavlja sva pitanja na identičan način, istim tonom i obično istim redosledom. Smatra se da to dovodi do pravičnijeg i objektivnijeg procesa zapošljavanja.
Regruteri zatim dobijaju transkript svakog razgovora i odlučuju ko prolazi dalje samo na osnovu datih odgovora.
“Imati nekoga, robota, bez emocija, bez osećanja… Mislim da je to veoma korisno prilikom provere kandidata, ukoliko imate veliki broj prijavljenih”, kaže Petra Elison, pedesetogodišnjakinja koja radi na zapošljavanju u oblasti zdravstva.
Ona učestvuje u probama kao regurterka koja analizira zapise kandidata, ali i kao neko ko ih intervjuiše.
“Na početku, pre nego što sam srela Tengai, bila sam skeptična, ali posle tog sastanka bila sam apsolutno očarana”, priseća se ona.
“Isprva sam zaista, zaista osećala da je to robot, ali kako smo zalazili sve dublje u razgovor, potpuno sam zaboravila da ona nije čovek.”
Međutim, robote programiraju ljudi, oni uče na osnovu ljudskog ponašanja i analiziraju podatke koje su sakupili ljudi. Zar to onda ne znači da su mogli da naslede i neke naše predrasude?
Iz kompanije Furhet Robotiks navode da žele to da spreče vršeći višestruke test razgovore uz pomoć više dobrovoljaca.
“Uči od nekoliko različitih regrutera, tako da ne preuzima konkretno ponašanje samo jednog od njih”, objašnjava Gabrijel Skance, glavni naučnik startapa.
Posle nekoliko meseci proba, Tengai bi trebalo da počne da zaista da intervjuiše kandidate. Cilj je da ona postane toliko sofisticirana da može sama da odluči o tome koji kandidati prolaze dalje. Time bi se izbegla potreba da čovek pregleda zapise razgovora.
“Pre nego što se u potpunosti oslonimo na to, moramo da budemo sigurni da u našim podacima nema pristrasnosti”, objašnjava Skance.
Švedska je posebno interesantan teren za testiranje prilikom zapošljavanja uz pomoć veštačke inteligencije.
Pored toga što je reč o maloj zemlji sa reputacijom da brzo usvaja nove tehnologije, etnička raznolikost na tržištu rada je važna tema zbog rekordne imigracije tokom poslednjih godina.
Nezaposlenost među Šveđanima je oko četiri odsto, ali za građane Švedske rođene u inostranstvu ta cifra je viša od 15 odsto. Nedavna anketa koju je sproveo TNG pokazala je da 73 odsto onih koji traže posao u Švedskoj smatra da su bili diskriminisani prilikom prijavljivanja za radno mesto.
Kako navode, diskriminacija je bila na osnovu etničkog porekla, starosti, roda, seksualne orijentacije, izgleda, težine, zdravlja ili invaliditeta.
“Švedska kultura se veoma kloni rizika, tako da obično vole da igraju na sigurno… na Šveđanina”, kaže Bugarka koja traži posao i želi da bude potpisana samo kao Ekaterina dok čeka ispred agencija za zapošljavanje u centru grada.
Ekaterina smatra da bi roboti kao što je Tengai mogli da budu “prvi veliki korak” u procesu zapošljavanja, zato što oni “ne pate ni od kakvih stereotipa o vašem dijalektu, akcentu ili zemlji porekla.”
Ovu tehnologiju hvali i Fondacija diverziteta, nepolitička, neprofitna organizacija koja se zalaže za više inkluzije na švedskom tržištu rada.
“Dobrodošao je svaki metod koji ističe sposobnost i veštinu u odnosu na stvari poput porekla”, kaže Mat Krajtman, operativni direktor fondacije.
Inače, sve veći broj alata i tehnologije veštačke inteligencije testira se širom sveta u oblasti zapošljavanja.
Među najpopularnijima je HajerVju, američka video platforma koja kandidatima omogućava da budu intervjuisani u bilo koje doba dana, a koja koristi algoritme za ocenu odgovora i facijalnih ekspresija.
Tu je i Sidlink, koji ima kancelarije u Amsterdamu i Šangaju, a koji od kandidata traži da na telefonima odgovaraju na pitanja i analizira njihov jezik kako bi video da li kulturološki odgovaraju toj ulozi.
A britanski start-ap DžejmiEjAj bavi se spajanjem kandidata koji imaju prave akreditive sa relevantnim upražnjenim radnim mestima, želeći da eliminišu pristrasnost isključivanjem demografskih faktora kao što su ime, starost i etničko poreklo.
U međuvremenu iz švedskog TNG-a kažu da su kandidati za posao uživali u susretu sa Tengai.
Ipak, neki profesionalci su zabrinuti.
“Zapošljavanje je umnogome igra na osećaj. To je ogromna investicija. To je ogromna obaveza. I vi morate da verujete u odluku koju donosite”, kaže doktorka Malin Lindelov, švedska psihološkinja specijalizovana za zapošljavanje.
“Veoma mi je teško da poverujem da će se menadžeri oslanjati na robota.”
Ona ističe i da suština razgovora za posao – naročito u sektorima u kojima postoji manjak obučenih radnika – može podjednako da bude u tome i da kandidat odluči želi li da radi za dotičnu kompaniju.
“Kandidat će doći na razgovor misleći: ‘Da li je ovo mesto na kom želim da radim? ‘Da li je ovo neko sa kim želim da radim?’ Oni imaju vlastite instinkte i oni će umnogome uticati na njihovu odluku”, kaže ona.
“Veoma me brine šta bi roboti mogli da urade tom delu procesa.”
Izvor: BBC News na srpskom

Učenici Matematičke gimnazije osvojili šest medalja na međunarodnom takmičenju

Učenici Matematičke gimnazije u Beogradu, njih šestoro, osvojili su jednu zlatnu i pet bronzanih medalja na međunarodnom takmičenju “Romanian Master of Mathematics”.

lato je i ovog puta odnela Jelana Ivančić, višestruki šampion na evropskim i svetskim takmičenjima iz matematike, nekoliko puta zvanično najbolja matematičarka sveta!
Na takmičenju je učestvovalo 19 najboljih svetskih srednjoškolskih reprezentacija, a neke od njih su iz Rusije, SAD, Rumunije, Francuske, Velike Britanije.
Ostali članovi ekipe Srbije, postigli su sledeće rezultate:
Dobrica Jovanović – bronzana medalja
Vukašin Mihajlović – bronzana medalja
Irina Đanković – bronzana medalja
Miloš Milićev – bronzana medalja
Jovan Toromanović – bronzana medalja
Njihovi lideri bili su Dušan Đukić i Nikola Petrović.
Brojni uspesi
Dobitnica zlatne medalje, Jelena Ivančić, već je ponosni nosilac titule najbolje matematičarke sveta u takmičarskoj matematici. “Mirzakhani” nagradu osvojila je na Internacionalnoj međunarodnoj olimpijadi 2019. godine, a tri puta je nagrađena kao najbolja u konkurenciji za devojke na Evropskoj Matematičkoj Olimpijadi.
Inače, Jelena Ivančić od 2017. godine dobija stipendiju za izuzetno nadarene učenike i studente, od kada i ostvaruje velike uspehe na matematičkim takmičenjima.
Jelenini izuzetni rezultati doneli su joj još jedno priznanje – titulu mladog heroja Srbije i prvo mesto na konkursu „Youth Heroes“.
“Oduvek sam volela matematiku. Od kako sam upisala Matematičku gimnaziju u 7. razredu, veoma brzo sam napredovala. Radila sam dosta, ali sam uživala u tome i imala sam odlične rezultate od početka. Ta dva, rad i rezultati, međusobno su se preplitali, i eto me gde sam sad”, rekla je Jelena.
Izvor: Užice oglasna tabla

Čudesni prirodni fenomen: Ženka komodo zmaja postala majka tri mladunca – bez parenja

Čarli, ženka komodo zmaja, postala je majka tri mala mužjaka koji su se izlegli zahvaljujući partenogenezi.

Ženka komodo zmaja, inače najvećeg gmizavca iz reda guštera, po imenu Čarli iz Zoo-vrta Četanuga u Tenesiju donela je na svet tri mladunca.
Čarli je provela određeno vreme u društvu zmaja po imenu Kadal, ali su se tri mlada mužjaka Oniks, Džasper i Flint izlegla zahvaljujući partenogenezi. To je fenomen koji je svojstven ženkama koje iz neoplođene jajne ćelije mogu razvijati embrion. Ovo je vrlo retka pojava među kičmenjacima: samo 70 vrsta, odnosno 0,1 posto, ima ovu sposobnost. U zoo-vrtu su uradili DNK test koji je pokazao da je ženka komodo zmaja Čarli prava majka mladunaca.
Komodo zmajevi su tokom evolucije, osim polnog razmnožavanja, razvili i sposobnost partenogeneze, jer je izolovani prostor u divljini njihovo prirodno stanište. Veoma su agresivni kada osete prisustvo drugih bića.
Partenogeneza je proces oplodnje jajne ćelije zahvaljujući drugoj jajnoj ćeliji. Biološki proces stvaranja jajašca naziva se oogeneza i podrazumeva generisanje polarnog tela koje u sebi sadrži duplikat DNK jajne stanice, navodi Si-En-En.
“Obično se polarno telo smanjuje i nestane. Kod Čarli su polarna tela preuzela ulogu spermatozoida i pretvorila jajne ćelije u embrion”, navodi se u časopisu Sajentifik ameriken i dodaje da su prvi slučajevi partenogeneze komodo zmajeva prijavljeni 2006. godine.
Ženke komodo zmajeva nose VZ, a mužjaci ZZ hromozome. U procesu partenogeneze, majka može stvoriti samo VV jaja ili ZZ jaja. WW jaja nisu održiva, pa ostaju samo jaja sa ZZ hromozomima. Tako su mužjaci u zoološkom vrtu u Tenesiju došli na svet.
“Naše osoblje je oduševljeno što prisustvuje čudesnom prirodnom fenomenu. Opstanak komodo zmajeva je ugrožen, pa se nadamo da mladunci predstavljaju dobar primer budućnosti njihove vrste”, istakla je direktorka zoološkog vrta u Tenesiju.
Izvor: RTS

Neverovatna Kina: Fotografije pirinčanih polja koje ostavljaju bez daha

Predivna polja pirinča u Kini zauzimaju na hiljade kilometara planina i dolina. Stepenasta polja prinča počela su da se grade pre 1.300 godina i opstala su do danas.
Pogledajte galeriju na kojij se vide hiljade stepenastih terasa koje se spuštaju niz planine, a svaka od njih predstavlja malo polje za uzgajanje pirinča.
Izvor: National Geographic Srbija

Moguća nova pravila za proizvodnju i popravku elektronike

Evropska unija bi uskoro mogla da uvede nova pravila za proizvodnju i popravku niza stvari – od mobilnih telefona, preko elektronike, do baterija i pakovanja.
Uskoro bismo mogli da se oprostimo od “kulture bacanja” i navike da proizvode kupujemo, koristimo kratko i onda odbacimo.
Ova pravila bi trebalo da osiguraju da proizvodi duže traju, ali i da ih je moguće popraviti ukoliko dođe do kvara. To bi u praksi značilo da će vaš telefon trajati duže i da će se lakše popravljati – pogotovo ukoliko je potrebno da se na njemu zameni ekran ili baterija.
Ove promene su deo svetskog pokreta nazvanog Pravo na popravku (Right to Repair), a trebalo bi da budu deo mera Evropske komisije.
Moguće je da će isti standardi važiti i van Evropske unije jer proizvođačima možda neće biti isplativo da proizvode modele slabijeg kvaliteta za druga tržišta.
U oktobru prošle godine, Evropska unija je usvojila mere obavezujući proizvođače da kućne aparate prave tako da traju duže. Oni su u obavezi da rezervne delove za mašine menjaju narednih deset godina.
Ova pravila stupaju na snagu 2021. godine i važe za rasvetu, mašine za pranje veša i suđa i frižidere. Nove mere trebalo bi da prošire spisak proizvoda za koje će važiti ista ili slična pravila.
“Ambiciozni predlog”
To je sve deo plana koji jedna zelena grupa naziva najambicioznijim i najsveobuhvatnijim predlogom za smanjenje uticaja stvari iz svakodnevne upotrebe na klimu i životnu okolinu.
Cilj je da proizvodi koji ne zagađuju životnu okolinu postanu uobičajeni.To bi, na primer, moglo da znači da proizvođači koriste šrafove, a ne lepak, ukoliko žele da nešto spoje.
Pravila bi trebalo i da stanu na put takozvane “prerane zastarelosti” – prakse da proizvođači namerno prave stvari slabijeg kvaliteta kako bi građani morali da kupuju nove modele.
“Ova strategija je jedinstvena prilika da promenimo način na koji proizvodimo, koristimo i bacamo naše proizvode tako da budu pogodni za ljude i planetu”, navode iz Evropskog biroa za životnu okolinu (EEB).Oni apeluju na evropske političare da njihov plan počnu da primenjuju u praksi.
Reciklirani materijal
Evropska unija takođe želi da smanji količinu bacanja hrane, ukine prevelika pakovanja i smanji zagađenje mikroplastikom.
Druge preporuke, koje se nalaze u predlozima poznatim kao Cirkularni ekonomski akcioni plan, glase:
– povećati reciklirane stvari u proizvodima
– smanjiti uticaj proizvoda na klimu i životnu okolinu
– pružiti podsticaj za nov način korišćenja proizvoda – da proizvođači zadrže vlasništvo nad proizvodom, ali i odgovornost za njegov kvalitet (poput automobila na lizing)
Ideja je naterati proizvođače da stvari prave tako da se ne kvare i to tako što će morati da plate račun popravke ili zamene.
Nova pravila idu korak dalje od prethodnih, čiji je cilj bio da obezbede popravku “belih proizvoda”, poput frižidera i mašina za veš.
Međutim, Iz EEB-a ističe da bi pravila trebalo da idu još dalje, time što će umanjiti nivo otpada u industriji i postaviti ciljeve za smanjenje upotrebe resursa širom Evrope.
Inače, ton kojim je dokument napisan je prilično zelen.
“Postoji samo jedna planeta Zemlja, a do 2050. godine svet će konzumirati toliko stvari kao da ih je tri”, reči su kojima počinje tekst. “Mnogi proizvodi se prebrzo pokvare, ne možete ih ponovo koristiti, popraviti ili reciklirati, a mnogi su napravljeni samo za jednu upotrebu”.
Primenu svih mera prvo će morati da odobre zemlje članice Evropske unije, kao i poslanici Evropskog parlamenta.
Izvor: BBC News na srpskom

Prekretnica u proučavanju polarnih medveda: Novi način prikupljanja DNK

Naučnici iz Švedske su uspeli da izvuku DNK podatke iz otisaka šapa polarnih medveda sa Aljaske. Za ovu tehniku kažu da bi mogla da predstavlja prekretnicu u proučavanju ovih životinja – manje je agresivna i mogla bi da pomogne u prikupljanju preciznijih podataka o broju i kretanju polarnih medveda.
Kako bi došli do DNK iz životne sredine (eDNA), naučnici prikupljaju biološka tkiva iz okruženja, kao što su koža i sluz. Naučnici, a sada i konzervatori, sve više koriste ovakve uzorke kako bi analizirali genetske podatke i identifikovali koje vrste žive na određenim mestima.
Ovakvo prikupljanje tkiva pomaže naučnicima da utvrde prisustvo opasnih vrsta, ali i dokažu da je nekim životinjama potrebna zaštita.
Genetičarka Mikaela Helstorm iz Akvabiota laboratorije u Švedskoj, radila je sa Svetskom fondacijom za prirodu na Aljasci i odeljenjem za upravljanje divljinom u Utkiaviku (nekadašnjem Barouu), kako bi prikupljala sneg iz otisaka šapa polarnih medveda.
Tehnika je testirana na polarnim medvedima u švedskim i finskim parkovima.
“Shvatili smo da po prvi put možemo da dođemo do nuklearne DNK unutar ćelija. Spoljašnji materijal može da otkrije koja je vrsta u pitanju, a ima 1.000 ili 2.000 kopija. Ali, DNK u nukleusu koja identifikuje jedinku postoje samo dve kopije, zbog čega izdvajanje dovoljne količine materijala iz ovih snežnih otisaka predstavlja ogroman izazov”, rekla je ona.
“U pitanju je isti princip kao kod testova za utvrđivanje očinstva kod ljudi.”
Tim stručnjaka je takođe radio sa lokalnim stanovništvom – Inupijatima koji većinom žive od lova i ribolova.
“Oni zaista brinu o životnoj sredini i ne vole kada naučnici dolaze da uspavljuju polarne medvede i rade im analize krvi, jer smatraju da će to uticati na životinje i veoma je agresivno. Zato smo pomislili da metod pronalaženja tragova nije opasan ni za naučnike ni za polarne medvede”, kaže Helstorm.
Izazovni uslovi
DNK iz životne sredine se razlaže pod sunčevim ultraljubičastim (UV) zracima, pa su naučnici radili u mraku. Ali, vreme je bilo vrlo vetrovito i temperature su padale i do minus 40 stepeni Celzijusa.
“Polarni medvedi žive u udaljenim oblastima u kojima vladaju ekstremni vremenski uslovi i provode vreme na izuzetno opasnom morskom ledu, pa smo morali da budemo oprezni.
“Putovali smo motornim sankama sa inupijatskim lovcima i oslanjali se na njihove veštine i stručnost. Ogroman deo ovog rada ne bi bio moguć da nije bilo njih”, kaže glavni istraživač Endru von Djuk iz Odeljenja za upravljanje divljinom Aljaske.Ali, ekstremna hladnoća je promenila i ponašanje polarnih medveda.
“Shvatili smo da je bilo toliko hladno da su se polarni medvedi kretali drugačije od onih u parkovima – izgledalo je kao da plešu”, kaže doktorka Helstrom.
“Imaju dugačku dlaku ispod šapa kako im ne bi bilo hladno. Zabrinula sam se. Da bismo izvukli DNK iz dlake, potrebni su vam folikuli, ali pošto oni ne daju dovoljno dobar uzorak, morali smo da prikupimo uzorke iz 40-50 otisaka svakog medveda”.
Jasni signali
Doktorka Helstrom kaže da su istraživači ipak sakupili dovoljno materijala.
“Ovo je bio izuzetno rizičan projekat jer niko nije uspeo da ovo izvede do sada, a još uvek smo u početnoj fazi. Ali sada imamo dokaz da je ovo moguće, pa možemo da radimo dalje i da se nadamo da ćemo imati prvu grupu jedinki za godinu dana”, kaže ona.
Inupijati će takođe biti obučeni da sakupljaju uzorke.
“To znači da je lokalna zajednica – koja već zna baš dosta o polarnim medvedima – uključena u naše napore.
“Ovaj tim se nada da će raditi sa Svetskom fondacijom za prirodu u Rusiji kako bismo posmatrali polarne medvede u celoj oblasti Arktika i izradili porodična stabla, procenili veličinu populacije i mapirali putanje migracija da bi pokazali uticaj klimatskih promena”, kaže Von Djuk.
Izvror: BBC na srpskom

Balkanska kuhinja: Škripavac – sir koji obožava ceo region

Dragana Brkan na svom imanju u Bosni i Hercegovini proizvodi škripavac – sir specifičan za taj deo Balkana, a svoj sir je predstavila i ekipi National Geographic Travel magazina.
“Da bi sir bio svež kao ovaj, potrebno vam je domaće sirište i, naravno, kvalitetno mleko, a to zavisi od toga šta krave jedu”, kaže Dragana Brkan, dok seče škripavac i paradajz, i slaže ih na tanjir za goste iz National Geographic-a.
Mlečan i sladak, sa blagom biljnom aromom, škripavac je specifičan za ovaj deo Balkana, gde krave, uključujući i Draganino stado od 20 grla, na obroncima planina slobodno pasu svežu travu, vres i kadulju gotovo čitave godine.
Nakon ratova u Jugoslaviji, Dragana i njen suprug su se preselili u malo selo Slavogostić kod Trebinja, blizu Hrvatske granice, na imanje njenog dede. Dragana je danas jedna od samo nekoliko, uglavnom žena, koje proizvode sir škripavac u Bosni i Hercegovini.
“U početku je bilo jako teško, jedva da smo imali krov. Nismo imali ni prozore ni vodu. Svoju priliku videla sam u proizvodnji sira. Tada to niko nije radio”. Dragana je prva počela da pravi škripavac za prodaju, nakon raspada Jugoslavije. “Učila sam od žena iz okolnih sela koje su sir pavile samo za potrebe svoje porodice”.
U svojoj besprekorno sređenoj i čistoj kuhinji, sveže mleko je proceđeno, posoljeno i poređano u kalupe. Za nekoliko sati biće spremno da se pridruži već upakovanim sirevima na policama u susednoj sobi, gde su ostavljeni da sazrevaju.
“Najbolje je jesti ga dok je svež, u roku od 2-3 dana, ali može da se ostavi i da sazri. Kada se osuši, konzerviramo ga u ulju”, kaže Dragana.
Dragana je uzgajala svoje stado, posao joj je cvetao, a istovremeno se borila da dovede struju u selo. Danas ljudi iz čitavog regiona dolaze kako bi kupili njen sir. Dragana, sa još nekoliko žena iz sela, pretvara ovu ukusnu tradiciju u pravo preduzeće i tako spašava lokalni proizvod od izumiranja.
Izvor: National Geographic Srbija.

Ko je nulti pacijent?

Mada danas sinonimi “indeksni slučaj” ili “nulti pacijent” u medicini označavaju prvi slučaj obolevanja od neke bolesti – onaj koji obično posluži da se opišu izvor bolesti, simptomi, tok bolesti i širenje zaraze – termin nulti pacijent je zapravo plod novinarske greške.
Naime, nakon što se HIV raširio po Sjedinjenim Američkim Državama, 1984. godine Centar za kontrolu bolesti i prevenciju (CDC) jednog od prvih pacijenata vodio je pod kodnim imenom “pacijent O”, a slovo O došlo je od “Out of California” (van Kalifornije). No, mnogi su, čitajući izveštaj CDC protumačili da se radi o cifri umesto o slovu, a zatim je i novinar lokalnog “San Francisco Chronicle” koji je pisao o HIV-u počeo da koristi umesto slova cifru 0. Ubrzo se i ta cifra pretvorila u termin – nulti pacijent.
U međuvremenu, termin “nulti pacijent” počeo je da poprima prizvuk nečeg pretećeg, okidača za katastrofu. U medijima je naširoko korišćen kada je 2013. godine započela najveća epidemija virusa ebole u istoriji. Ebola se, naime, najpre pojavila u selu Gokedu na jugoistoku Gvineje, a zatim se proširila i na Sijeru Leone i Liberiju i odnela ukupno 11.310 života (oko 40 odsto zaraženih).
Epidemiologe je veoma zbunjivalo to što je nulti pacijent bio dečak Emil koji je jedva imao dve godine. Pretpostavlja se da se dečak zarazio tako što se igrao ispod drveta koje su nastanili slepi miševi infcirani virusom. Nakon četiri dana visoke temperature, dijareje i povraćanja, dečak je preminuo, a u međuvremenu se zarazila i njegova trogodišnja sestra, kao i majka i baka – svi su umrli. U međuvremenu je medicinska sestra koja se brinula o dečaku prenela virus i u susedna sela…
Ovakvi podaci – o načinu prenošenja ebole sa divljih životinja na čoveka, kao i putevi širenja zaraze – izuzetno su važni za kreiranje epidemiološke slike širenja zaraze, za zaustavljanje epidemije, ali i za prevenciju i predviđanja nekih budućih epidemija.
U slučaju aktuelnog koronavirusa, nije sasvim poznato ko je bio nulti pacijent i na koji način se zarazio. Krajem decembra 2019. u Vuhanu, u kineskoj provinciji Hubei, primećen je povećan broj pacijenata, oko 40 njih, sa upalom pluća. Većina je na neki način bila povezana sa pijacom na kojoj se prodaju i divlje životinje pa se pretpostavlja da je početak zaraze bio momenat prenošenja virusa sa divlje životinje na čoveka.
Ono što je zbunjujuće je da je prvi od ovih slučajeva prijavljen još 1. decembra – radilo se o starijem muškarcu inače lošeg zdravlja, obolelom od Alchajmerove bolesti, koji ne samo što nije odlazio na pijacu, već nije ni napuštao kuću.
Istovremeno, i nulti pacijenti u pojedinačnim državama u kojima se pojavio koronavirus itekako imaju značaj za epidemiologe, a njihovo prepoznavanje ujedno ima i odlučujuću ulogu u sprečavanju širenja bolesti.
U Južnoj Koreji, koja je druga po broju obolelih (blizu 6000), odmah posle Kine, nulti pacijent je bila Kineskinja, a odmah posle nje pojavio se sasvim nepovezan slučaj – Koreanac koji je radio u Vuhanu, ali se vratio u Južnu Koreju sa simptomima gripa. Problem se desio kod trećeg pacijenta koji je u vreme kada je već bio zarazan koristio iznajmljen automobil, boravio u tri restorana, u hotelu i prodavnici, a kontaktirao je i sa članovima porodice. No, broj obolelih nije tako brzo rastao sve do pacijenta broj 31, koji je, pretpostavlja se, zarazio veliki broj ljudi tako što je već bolestan prisustvovao okupljanju u jednom od hramova u gradu Daegu. Ubrzo se pojavilo 70 novih pacijenata koji su povezani sa tim događajem.
Izvor: Nauka kroz priče

Rano otkrivanje virusa u budućnosti: Naučnici razvijaju čip koji će se ugrađivati pod kožu

Da li ćemo u budućnosti moći da znamo da li smo nosioci virusa i pre nego što se pojave simptomi?
Jedna od glavnih briga oko koronavirusa jeste njegov period inkubacije – osoba je u mogućnosti da se kreće slobodno, šireći virus oko sebe čak do dve nedelje i ne znajući da je njegov organizam “rasadnik” virusa.
Ali, šta ako bi osoba mogla da zna da je bolesna pre prvih simptoma bolesti?
Kompanija, koja se bavi razvojem bioloških rešenja u oblasti tehnologije – biotek – Profusa, objavila je da DARPA finansira njihovu studiju u kojoj će biti ispitano koliko uspešno novi bio-senzor tj. čip ugrađen pod kožu može da detektuje grip i pre, nego što se on pojavi. Trenutno, ovaj sistem bi mogao da bude testiran i prilikom praćenja i prevencije tj. ranog određivanja korona virusa.
U budućnosti čip ugrađen pod kožu mogao bi da spreči epidemije i pandemije virusa i drugih oboljenja, koja su poput gripa i koronavirusa.
Navodno, čip, osim merenja parametara zdravlja ne šalje i ne prima nikakve druge informacije i komunicira isključivo sa telefonom sa kojim je povezan. Biočip je zasnovan na merenju nivoa kiseonika u različitim tkivima pod kožom, promene količine kiseonika u tkivima mogle bi biti indikator bolesti pre, nego što osoba i sama zna da je bolesna, odnosno oseća bilo kakve simptome. Studija bi trebalo da dokaže ove mogućnosti i da razvije algoritme sistema za rano otkrivanje promena, koji su u stanju da biološke promene unutar tela nosioca senzora prevedu u preventivnu zdravstvenu zaštitu.
Neprofitna organizacija RTI International zajedno sa Djuk univerzitetom i Imperijalnim koledžom London, učestvuje u ovom istraživanju, koje finansira DARPA – agencija Ministarstva odbrane SAD odgovorna za razvoj novih tehnologija za vojsku Sjedinjenih Američkih Država, kakve su sam internet, GPS, AI i mnoge druge.
Prema objavi sajta Mashable biosenzor nije toliko strašan, koliko to možda zvuči – ne odaje nikakve medicinske informacije o nosiocu niti odašilje ili prima bilo kakve druge podatke.
Već sad postoje dobrovoljci, koji zarad istraživanja koronavirusa, za šta je ovaj novi biočip idealan, žele da im čip bude ugrađen ispod kože.
Izvor: Mondo

Zemlja duhova: Jermenija – bol kao suština identiteta

Pol Salopek peške obilazi svet, putevima predaka, u okviru projekta “Izlazak iz raja” čiji je peti deo Zemlja duhova objavljen u srpskom izdanju National Geographic magazinau aprilu 2016. godine.
Milion Jermena – neki kažu više, neki manje – pobijeno je pre jednog veka u Osmanskom carstvu, preteči savremene Turske.
Kameni spomenik u Jerevanu, prestonici Jermenije, podignut je u znak sećanja na ovaj tragičan događaj: Medž Jegern ili “veliku katastrofu” jermenskog naroda. Svakog proleća – 24. aprila, na dan kad je otpočet pogrom – hiljade hodočasnika dolaze na jedno brdo u gradu, do ovog svetilišta. U mimohodu prolaze pored večnog plamena, simbola trajnog sećanja, i polažu gomile cveća. Stotinak kilometara ka severozapadu, nadomak granice s Turskom, leže ruševine još starijeg i možda prikladnijeg spomenika iz gorke istorije Jermena: grada Anija. Šta je Ani? Ani je bio srednjovekovna prestonica moćne jermenske kraljevine u Maloj Aziji – prostranom azijskom poluostrvu koje čini veći deo današnje Turske – usred severnog kraka Puta svile. Grad je bio bogata metropola s oko 100.000 duša. Njegovi bazari bili su krcati krznom, začinima i plemenitim metalima. Bio je opasan visokim zidom od beličastog kamena i poznat kao “grad s 1001 crkvom”. Po svojoj veličanstvenosti mogao je da se meri s Konstantinopoljem i predstavljao je vrhunac procvata jermenske kulture. Danas je taj grad samo ruševina na zabačenoj visoravni okopneloj od sunca – rasuti ostaci davno srušenih crkava, pusti sokaci zarasli u žutu travu, kamenje i gola vetrometina. Pešačio sam donde. Pešačim po celom svetu. Peške pratim tragove naših pradavnih predaka koji su napustili Afriku i raširili se po svetu. Na svom putovanju nisam video nijedno tako lepo i tako tužno mesto kao što je Ani. “Čak i ne pominju Jermene”, čudi se Murat Jazar, moj kurdski vodič. To je tačno: na tablama koje su turske vlasti postavile zbog turista nigde se ne navodi ko je izgradio Ani. I to namerno. U Aniju više nema Jermena. Nema ih čak ni u zvaničnoj istoriji. Tako da samo brdo Cicernakaberd u Jerevanu služi kao podsetnik, dok Ani služi kao spomenik zaboravu.
Jedan od najstarijih i najoštrijih političkih sporova na svetu – otrovni jaz koji duboko razdvaja Jermeniju i Tursku na dva neprijateljska tabora i generacijama hrani ekstremne nacionaliste – može da se svede na beskrajnu polemiku o jednoj trosložnoj reči: genocid. Ta reč može imati različita tumačenja s brojnim nijansama i kontroverzama. Ujedinjene nacije genocid opisuju kao jedan od najtežih zločina: pokušaj da se uništi čitav jedan narod, rasna ili verska grupa. A šta tačno obuhvata ta definicija? Koliko ljudi treba da bude ubijeno? Šta je važnije: namera ili učinjeno delo? Kako se uopšte mere te jezive stvari? Jermenska verzija priče jeste sledeća: 1915. godine Prvi svetski rat je trajao već devet meseci. Hiljade mladića u Evropi ginu na frontovima. Veliko i multikulturalno Osmansko carstvo – najjača muslimanska država na svetu – sklopila je savez s Nemačkom. Brojna jermenska, hrišćanska manjina u Turskoj bila je miroljubiva i odana carstvu. Sultani su je nazivali milet-i-sadika, lojalan narod. Ali te godine su nepravedno optuženi za izdaju jer su se navodno pridružili neprijatelju – Rusima. Pojedini osmanski velikaši odlučili su da “reše problem s Jermenima” tako što će ih istrebiti i proterati. Vojska i lokalne kurdske milicije ubijaju jermenske muškarce. Masovno siluju žene. Pljačkaju jermenske kvartove i sela, oduzimaju imovinu. Bunari i potoci su puni leševa. Gradovi smrde na trulež.
Preživeli Jermeni – uboge kolone žena i dece – pred bajonetima beže u bezvodnu pustinju u susednoj Siriji. (Danas svega tri miliona Jermena živi u Jermeniji, dok ih je desetak miliona rasuto po dijaspori.) Jermenska populacija u Osmanskom carstvu s nekadašnja dva miliona spala je na manje od 500.000 ljudi. Mnogi istoričari smatraju da je to bio prvi pravi genocid. “Siguran sam da u sveukupnoj istoriji ljudskog roda do sada nije bilo tako užasnih dešavanja”, pisao je Henri Morgento, tadašnji američki ambasador u Carigradu. “Veliki masakri i progoni iz prošlosti deluju skoro beznačajno u poređenju s patnjama jermenskog naroda 1915. godine”.
Izvor:  National Geographic Srbija

Kako novi zvuk električnog automobila može da pomogne biljkama?

Pored toga što emituje manje gasova, naučnici su pronašli još jedan način kako električni automobil može da pomogne prirodi.
Kompanija Ajaks (Ayax), nezavisni proizvođač Tojote iz Urugvaja, ima sjajnu ideju. Oni žele da njihovi električni automobili proizvode zvuk koji pomaže biljkama u gradskim sredinama da bolje rastu. Na taj način ne samo da će rešiti nepredviđeni problem bezbednosti električnih vozila, već će uraditi i nešto dobro za životnu sredinu, piše Klima101.
Problem tišine
Kako svet ubrzava svoju borbu protiv klimatskih promena postaje sve jasnije da će, u ne tako dalekoj budućnosti, električni automobili napajani iz obnovljivih izvora energije u potpunosti zameniti standardna vozila koja imaju motore sa unutrašnjim sagorevanjem.
Pored toga što će emitovati manje gasova sa efektom staklene bašte, upotreba električnih automobila će u potpunosti eliminisati i ostale vidove zagađenja koji izlaze iz auspuha i čine naše gradove manje prijatnim mestom za život.
Međutim, ne samo da ćemo zahvaljujući ovoj promeni u budućnosti disati čistiji vazduh, takođe ćemo živeti i u gradovima koji su mnogo manje bučni. Razlog za to je što električni motor koji napaja ove automobile proizvodi jedva manje buke od vašeg lap topa. Zbog toga su električni automobili pri malim brzinama toliko tihi da to predstavlja problem.
Istraživanja su pokazala da električna vozila imaju za oko 40 odsto veću šansu da učestvuju u saobraćajnim nesrećama koje uključuju pešake, i to zato što ne proizvode zvuk koji bi pešacima najavio da automobil nailazi.
Zbog toga širom sveta uskoro na snagu stupaju zakoni koji propisuju da svi električni automobili moraju da proizvode veštački zvuk. Predlozi kako bi automobili trebalo da zvuče su razni, ali ideja kompanije Ajaks je posebna.
Zvuk koji čini biljke srećnim
Ideja da zvuk može da utiče na to kako biljke rastu nije nova. Već godinama naučnici se bave istraživanjima na ovu temu koja su pokazala da biljke koje su izložene zvukovima imaju bolje rezultate od onih koje rastu u tihoj sredini.
Ta istraživanja su sigurno bila na umu inženjerima kompanije Ajaks i njihovih partnera kada su razmišljali kakav zvuk bi trebalo da proizvode Tojotini električni i hibridni modeli.
Oni tvrde da su uspeli da razviju zvuk tačno određene frekvencije koja podstiče rast kod biljaka, poboljšava količinu tečnosti u ćelijskim zidovima i razvoj zaštitnih enzima, a sam projekat je nazvan Hy, kao skraćenica reči harmony. U Ajaksu veruju da ukoliko bi automobili tako zvučali, to bi značajno pomoglo rast gradske vegetacije.
Za razliku od prepoznatljivog zvuka motora sa unutrašnjim sagorevanjem, zvuk razvijen u okviru Hy projekta zvuči dosta drugačije, čak i pomalo umirujuće, sa tim što bi se frekvencija zvuka povećavala kako automobil ubrzava.
Da li ovaj zvuk zaista može da pomogne biljkama?
Iako ideja zvuči veoma zanimljivo još uvek nemamo potvrdu da zvuk koji je razvijen zaista podstiče rast i zdravlje biljaka. Ono što su iz Urugvajske kompanije uradili jeste da su dizajnirali zvuk čija frekvencija se poklapa sa onim koje su se u različitim naučnim istraživanjima pokazale blagotvornim za biljke, ali veliko je pitanje kako će pokazati u stvarnom okruženju.
Ipak, i pored toga u Ajaksu žele da ovo bude novi standard za sva električna vozila i planiraju širenje na mnoga svetska tržišta
Njihov direktor Alehandro Kurcio je u svoju Tojotu Prijus još odavno ugradio elektroniku koja joj omogućava da proizvodi novi zvuk koji bi trebalo pomaže biljkama. Pored toga kompanija je već počela da iste uređaje ugrađuje u sve nove Tojotine automobile koje sklapaju u Urugvaju, a odobrena su i pilot testiranja u još nekim zemljama Južne Amerike poput Brazila i Argentine. Ukoliko veliki broj vozila na ulicama bude zvučao ovako, to svakako povećava verovatnoću da bi zelenilo u gradovima zaista moglo ima korist od gužve u saobraćaju.
Nama ostaje da se nadamo da će njihovi napori biti uspešni i da će upotreba električnih automobila imati još jednu, nenameravanu, korist za našu planetu.
Izvor: Klima101

Životinje koje čovek uzgaja ove godine uneće više antibiotika od ljudi

Ovi lekovi koriste se u tretmanu bakterijskih infekcija kakve su, na primer, urinarne; daju se preventivno obolelima od neke teže bolesti kao što je kancer, kao i prilikom operacija kako bi se sprečila bakterijska infekcija.
Gotovo svakom od nas se dešavalo i da mu lekar prepiše antibiotik (ili ga bolesnik sam nabavi u apoteci što je doskoro bilo moguće i bez lekarskog recepta) za lečenje prehlade koja je zapravo virusno oboljenje na koje antibiotik nema uticaj.
Mnogo je, ipak, veći problem to što isto tako ogromnu količinu antibiotika unose i životinje koje su deo čovekove ishrane.
Antibiotici, čija je uloga ne da leče, već da pospešuju rast životinja na farmama otkriveni su četrdesetih godina 20. veka. Uloga ovih “promotera rasta” je da omoguće životinjama da energiju troše na rast umesto za borbu sa onim laganijim, čestim bolestima. Ovaj tip antibiotika je odskoro zabranjen i u SAD i u Evropskoj uniji, ali se vrlo obilato koriste u drugim delovima sveta.
Uz promotere rasta na farmama se koriste još dve vrste antibiotika. Jedni služe za lečenje bolesnih životinja, a drugi se daju preventivno, u malim dozama, kako bi se bolesti sprečile.
Procenjuje se da će tako ove godine na globalnom nivou životinje koje čovek uzgaja unositi više antibiotika od ljudi.
Kada se to sabere, ne čudi da su tokom decenija nepromišljene upotrebe antibiotika bakterije postale otporne na ove lekove. Sve češće se događa da ljudi dobijaju sepsu nakon nekada banalnih bolesti samo zato što antibiotik više nema dejstvo. Podatke o upotrebi i pogrešnoj upotrebi antibiotika u Srbiji nemamo, ali ilustracije radi, u Velikoj Britaniji godišnje od raka pluća umre 35.000 ljudi, od raka debelog creva 16.000, a od sepse 44.000.
FARME BAKTERIJA
Zbog porasta tražnje za mesom male farme se sa rastom transformišu pa životinje na njima najčešće ne pasu travu i ne šetaju po gazdinstvima kao u reklamama, već kratak život provode u prenaseljenim štalama i hangarima bez dnevne svetlosti i prirodne cirkulacije vazduha. Zbog takvog života neprekidno su pod terapijom koja sprečava širenje bolesti. Istovremeno, antibiotici koji se rutinski daju životinjama ubrzavaju rast, što znači da one pojedu manje hrane i imaju kraći život na farmi omogućavajući brži obrt i veći rast prihoda uzgajivača. Tako se na farmama istovremeno „uzgajaju“ i rezistentne bakterije koje mogu da završe u čovekovom organizmu.
U Kini životinje odavno konzumiraju više antibiotika od čoveka, jer je tražnja za mesom na ovom tržištu naglo skočila (a što smo bogatiji jedemo više mesa) i tamo je bakterijska rezistentnost na antibiotike izraženija. U Sjedinjenim Američkim Državama oko 80 odsto antibiotika popiju životinje, a u vrhu liste zemalja koje potroše najviše antibiotika, nalazi se i Nemačka. Očekuje se sličan scenario i u nekim drugim državama u ekspanziji kao što su Brazil, Rusija, Indija i Južna Afrika.
Prva procena ove vrste napravljena je za 2010. godinu u članku objavljenom u Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America pod naslovom “Globalni trendovi u antimikrobiotskoj upotrebi kod životinja za ishranu”. Po njoj, farmeri globalno svake godine kokoškama, svinjama i kravama daju 63.000 tona antibiotika. Jedna svinja po ovoj računici godišnje unese 172 miligrama antibiotika po kilogramu telesne mase – svakog dana jedna mlađa životinja od 100 kg popije skoro 50 miligrama antibiotika što je “supterapeutska doza”. Do 2030. životinje će godišnje dobijati, prema istoj proceni, skoro 70 odsto antibiotika više – globalno 106.000 tona.
PRAKSE
Dodatni problem je što je bakterijska rezistentnost globalna pretnja, pa stroga nacionalna politika u vezi sa upotrebom antibiotika u jednoj državi nije dovoljna.
Primera radi, 1986. Švedska je godine zabranila sve antibiotike koji promovišu rast, ali kada je ova država 1995. ušla u Evropsku uniju, dat joj je rok od tri godine da se prilagodi zakonima Unije – ili da odustane od zabrane, ili da ubedi druge zemlje članice da i oni isto urade, u čemu tada nije uspela.
Danas vlade brojnih država, kao i međunarodne organizacije, u fokus stavljaju upravo ovaj problem s obzirom na to da je postao globalna pretnja – ne samo da je urgentan već i u njegovo rešavanje moraju da se uključe svi. Radi se na edukaciji lekara opšte prakse koji bi trebalo da prepisuju antibiotike samo kada je to nužno, kao i na edukaciji zaposlenih u bolnicama sa kojima se govori o naizgled banalnoj, ali suštinski presudnoj stvari – pranju ruku i higijeni prostora.
U mnogim slučajevima zabranjena je upotreba određenih antibiotika kod životinja koji se rutinski koriste za lečenje ljudi, ali ne i svih. U Evropskoj uniji pre jedne decenije pooštreni su zakoni u vezi sa rutinskom upotrebom antibiotika, pogotovo onih za podsticanje rasta životinja, a zabranjena je upotreba antibiotika koje uzimaju ljudi. Ipak, smatra se da je i to nedovoljno i da primena antibiotika uopšte treba da se smanji, kao i da se intenzivnije nadzire.
Kalifornija prednjači u okviru SAD pošto je u ovoj saveznoj državi 2015. donet izuzetno restriktivan zakon koji stupa na snagu 1. januara 2018. Naume, u SAD su se dosad antibiotici za životinje – za lečenje bolesti, prevenciju bolesti, kao i pospešivanje rasta životinja nabavljali bez recepta. Od januara će biti ograničeni antibiotici za prevenciju, dok će antibiotici za rast biti potpuno zabranjeni. One za lečenje moraće da prepiše veterinar, a biće nadzirana i prodaja. Mnogi restorani i trgovci su istovremeno odlučili da ne kupuju meso životinja uzgajanih sa antibioticima.
NOVE BAKTERIJE, STARI ANTIBIOTICI
Globalno posmatrano, ovako dobre vesti i dalje su neznatan pomak. Broj infekcija rezistentnih na bakterije u međuvremenu ubrzano raste, a nove antibiotike ne uspevamo da stvorimo. Zapravo, u poslednjih 40 godina samo dve nove klase antibiotika su stigle na tržište. Antibiotici su jeftini, pa farmaceutske kuće nemaju računicu da investiraju u istraživanje već se radije koncentrišu na lekove koji se piju doživotno ili dugo.
Inače, bakterije otporne na antibiotike koje su stigle sa farme do ljudi, izuzev salmonele, ne nalaze se često. Još odavno je, međutim, dokazano da je transfer gena za rezistentnost na određeni antibiotik moguć. Primera radi, Bil Nobl iz bolnice Sveti Tomas u Londonu na laboratorijskim testovima dokazao je pre dve decenije da se gen za rezistentnost može prenositi sa sojeva koji žive kod životinja na sojeve čiji su domaćini ljudi, iako prirodan transfer nije bio potvrđen. Nobl je dokazao da se gen za otpornost na antibiotik vankomicin preneo sa soja Enterococcus faecalis na Staphylococcus aureus. “Podaci pokazuju da je moguće da se geni za otpornost prenesu između različitih sojeva bakterija, ali to ne znači da će se i dogoditi. Može se desiti sledeće nedelje ili 2020. godine, ali ima drugih situacijama u kojima se rezistentnost nije prenela iako je bilo prilike”, objasnio je Nobl, razgovarajući sa novinarom Džonom Bonerom koji se među prvima bavio antibioticima na farmama i još 1997. godine o ovoj temi pisao za Nju sajentist.
Mnogi protivnici antibiotika napominju da promotere rasta treba posmatrati kao posebnu kategoriju jer je njihova uloga u potpunosti neetička i služi ponajviše za zgrtanje profita. Ali primer Švedske zabrane antibiotika pokazao je da oni itekako imaju uticaj na zdravlje s obzirom da je prve godine nakon zabrane antibiotika uginulo dodatnih 50.000 svinja od dijareje koja je kod ovih životinja česta bolest, a izazivaju je najčešće virusi (kao rotavirus) ili bakterije kao što je Escherichia coli.
Ovo je razlog što ne smemo biti apriori protivnici antibiotika kod životinja u potpunosti. Najre, malo je bakterija koje mogu da žive kod oba domaćina, i kod ljudi i kod životinja. Istovremeno, važno je podsetiti da nepromišljenom zabranom antibiotika bez prilagođavanja farmi novim uslovima možemo stvoriti još veći problem tako što ćemo u ljudsku upotrebu uvesti meso kontaminirano bakterijama, a životinjama izazvati još veću patnju.
Izvor: Elementarijum

Kratka istorija Međunarodnog dana žena

Prvi protest žena održan je 8. marta 1857. godine u Njujorku, kad su žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestvovale zbog loših uslova i niskih plata
Prvobitno se zvao “Međunarodni dan zaposlenih žena”, a prva proslava ovog dana je bila 28. februara 1909. godine u Njujorku kada je 15.000 dama, uključujući mnoge imigrante, marširalo kroz grad u znak sećanja na štrajk Međunarodne unije žena tekstilnih radnica 1908. godine, zahtevajući socijalna i društvena prava.
Godine 1910. organizovana je prva Međunarodna konferencija žena, koja je bila održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale. Inspirisana američkom akcijom povodom ovog pitanja, nemačka levičarka, Luiz Cic, predložila je organizovanje Međunarodnog dana žena. Inicijativu sprovođenja ideje praznika u delo preuzela je slavna nemačka feministkinja i levičarka, Klara Cetkin, te je predlog prihvaćen i ustanovljen je “Međunarodni dan žena”, sa strategijom promovisanja jednakih prava, uključujući i demokratsko pravo glasa za žene.
Sledeće, 1911. godine je Međunarodni dan žena obeležen u Austriji, Nemačkoj, Danskoj i Švajcarskoj, uz mnoge demonstracije i feministkinje širom Evrope. Samo u Austrougarskoj bilo je 300 demonstracija. U Beču su žene paradirale i nosile transparente. Žene su tražile da im se omogući pravo da glasaju i da imaju pravo da obavljaju javnu funkciju. Takođe su protestovali protiv diskriminacije na osnovu pola prilikom zapošljavanja.
Prvi moderni Međunarodni dan žena je održan  8. marta 1914. godine. Ovaj dan je odabran, jer je bila nedelja, kad većina žena ne radi, pa su mogle da marširaju i učestvuju u drugim aktivnostima. Otada se uvek slavi 8. marta.
Ovaj dan je proglašen nacionalnim praznikom u Sovjetskom Savezu 1917. godine i pre svega su ga obeležavali socijalistički pokret i komunističke zemlje dok ga 1977. godine nisu usvojile Ujedinjenje nacije, koje od 1996. godine imaju slogan svakog 8. marta.
Izvor: Natonal Geographic Srbija

Dodeljena prestižna Abelova nagrada za matematiku: Šta je TEORIJA TALASIĆA?

Ovogodišnja prestižna nagrada Abel dodeljena je francuskom matematičaru Ivu Mejeru za doprinos u oblasti teorije talasića, koja svoju primenu nalazi i u detekciji gravitacionih talasa
“Srećan sam, iznenađen, i pomalo se osećam krivim”, rekao je francuski matematičar Iv Mejer povodom dobijanja Abelove nagrade. Juče je, na svečanoj ceremoniji u Oslu, komitet za dodelu ovog priznanja koje se smatra ekvivalentom Nobelove nagrade u oblasti matematike, proglasio Mejera petnaestim dobitnikom. U obrazloženju je navedeno da je Mejer nagrađen zbog svog doprinosa u teoriji talasića, matematičkoj teoriji sa primenama u kompresiji digitalnih podataka, radiologiji i uočavanju gravitacionih talasa.
Proglašenju je prisustvovao i profesor Terens Tao, koji je Mejeru u telefonskom razgovoru prvi saopštio vest, održavši pritom petnaestominutno predavanje u kojem je predstavio značaj Mejerovog rada, naglasivši da su njegovi rezultati u oblasti teorije talasića „promenili tok obrade signala“.
Francuski matematičar Iv Mejer je svoje prve naučne doprinose dao u oblasti teorije brojeva, a potom je svoju pažnju usmerio ka harmonijskoj analizi, gde je radio na razvoju metoda za raščlanjivanje složenih matematičkih objekata na manje komponente u obliku talasića. Ubrzo je njegov rad doprineo konstrukciji teorije za analiziranje složenih signala sa važnim posledicama za računarske i informacione tehnologije.
ŠTA SU TALASIĆI?
U osnovi, talasići predstavljaju kratke i oštre tragove poput srčanog pulsiranja vidljivog na EKG monitoru i smatraju se bazom izgradnje digitalnog zvuka i obrade slika. Kada se matematički kombinuju sa drugim nepoznatim signalom poput zvučnog signala ili slike, mogu da se iskoriste za izdvajanje informacija o početnom signalu. Naročito su korisni kada imaju za cilj odbacivanje nepotrebnih informacija, kao što je buka niskih frekvencija u svemirskim istraživanjima, pritom čuvajući važniji deo signala poput odjeka gravitacionih talasa u sudaru dve crne rupe.
Talasići su nadgradnja Furijeove analize koja je teorijski razvijana još početkom devetnaestog veka. Francuski matematičar Žozef Furije je tada otkrio da se složena talasna funkcija može podeliti na manje komponente, i njegovom tehnikom su na kompaktan način mogli da se prikažu delovi informacije kao što su muzička nota ili seizmički signal. Ova metoda mogla je da se primeni u proučavanju stabilnih signala poput neprekidnog tona na nekom instrumentu, ali nije mogla da se primeni za izdvajanje kratkotrajnih signala u bučnom okruženju.
Tek početkom dvadesetog veka, istraživači su razvili algoritme za veću praktičnu upotrebu Furijeove analize, i ovaj period danas uglavnom označava početak razvoja analize talasićima. Oblast kojom su se naučnici tada najviše bavili bila je seizmologija, a naročito se ističu radovi mađarskog matematičara Alfreda Hara.
Do tridesetih godina prošlog veka postojao je kontinuiran rad naučnika povezan sa ovom teorijom. Međutim, nakon toga se ugasio, i ovakav status je potrajao narednih pedeset godina, uz nekoliko pojedinačnih doprinosa. Tako je sve do osamdesetih godina teorija talasića ostala relativno neobrađena tema, pre svega zbog nedostatka saradnje između matematičara, fizičara i stručnjaka za obradu signala. Danas su razlike u ovim pristupima gotovo u potpunosti nestale.
INSTITUCIONALNI NOMAD
Krajem sedamdesetih godina, teoriju su, između ostalih, oživeli hrvatsko-francuski fizičar Aleksandar Grosman i francuski seizmolog Žan Morle uvodeći u nauku termin talasić. Ova dvojica naučnika su, na osnovu fizičke intuicije,  definisali “talasiće konstantnog nagiba“ u kontekstu kvantne fizike, i time je započeta celovita teorija talasića.
Međutim, sve do pojave Iva Mejera, ovi alati nisu dostigli svoj pun potencijal. Sredinom osamdesetih, on je konstruisao skup talasića čiji bi značaj mogao da se poredi sa Furijeovim otkrićem, ali se često smatra i većim rezultatom. Mejerov rad je pokazao da alati razvijeni za potrebe obrade signala mogu da nađu svoju primeni u kompresiji podataka. Računarski algoritmi zasnovani na talasićima nalaze se među standardnim alatima za obradu i analizu podataka i čuvanje informacija. U medicinskoj dijagnostici koriste se da bi ubrzali proces stvaranja slike pri vršenju magnetne rezonance, a omogućuju i optimizaciju veličine filmova visoke rezolucije, pretvarajući ih u datoteke pogodnije za upravljanje.
Iv Mejer za sebe tvrdi da je intelektualni i institucionalni nomad, i da ne može da izdrži više od deset godina radeći na istom departmanu za matematiku.  U prošlosti je radio na više univerziteta, a danas je njegovo radno mesto ustanova École Normale Supérieure, gde ima titulu profesora emeritusa.
Karijeru je započeo kao nastavnik u srednjoj vojnoj školi, želeći da izbegne vojnu regrutaciju povodom alžirskog rata za nezavisnost. Prema jednom ranijem intervjuu, ovo iskustvo mu je oblikovalo život, ali je ipak osećao krivicu bivajući „jedini koji je uvek u pravu, dok učenici uglavnom greše“.
Dodela ovogodišnje Abelove nagrade najavljena je za 23. maj na Univerzitetu Aula u Oslu.
Izvor: Elementarijum

U Tihom okeanu je u toku velika ekološka katastrofa

U Tihom okeanu je u toku ekološka katastrofa pošto se veliki brod nasukao i počeo da ispušta naftu u blizini svetske baštine na Solomonskim ostrvima koja je pod zaštitom Uneska, saopštili su australijski zvaničnici.
Prema proceni australijskih stručnjaka, više od 80 tona nafte iscurilo je u more i na obalu u ekološki osetljivoj oblasti, dok se više od 660 tona nafte i dalje nalazi na brodu koji plovi pod zastavom Hongkonga, a iz kojeg i dalje curi nafta.
Australijsko odeljenje za spoljne poslove i trgovinu upozorilo je da postoji visok rizik od toga da i ostatak nafte iscuri iz broda, navodeći da je duboko razočarano zbog sporog reagovanja na tu situaciju.
Kako je objasnio australijski visoki komesar na Solomonskim ostrvima, snimci napravljeni ove nedelje pokazuju da je postignut mali napredak u tome da se zaustavi curenje nafte iz broda od kako se nasukao 5. februara, prenosi AP.
Brod je iznajmila kompanija “Bintan majning” na Solomonskim ostrvima kako bi prevezao boksit koji se koristi u proizvodnji aluminijuma.
Južni deo ostrva Renel deo je svetske baštine Uneska.
Izvor: Vesti online