Živa enciklopedija – Palacio de Congresos

JEDAN OD PRVIH ZELENIH ZIDOVA KOJI IMITIRA EKOSISTEM OBLASTI U KOJOJ SE NALAZI I PRUŽA PROLAZNICIMA PRILIKU DA SE U KRATKOM VREMENU UPOZNAJU SA RAZNOLIKIM BILJKAMA BASKIJE.

U severnom delu Španije, u gradu Vitorija u Baskiji, nalazi se neobična zgrada Palacio de Congresos, koja dočarava jedinstveni ekosistem tog predela. Pored biljaka, zgradu krasi i neobična struktura poput rečne mreže koja se proteže duž čitave fasade, ukazujući na značaj vode za opstanak živog sveta. Zelena fasada ove zgrade predstavlja samo deo projekta Zeleni prsten, koji ima za cilj da se poveća broj zelenih površina u gradu. Kompanije Urbanarbolismo i Unusualgreen, koje se bave projektovanjem i izgradnjom zelenih krovova i vertikalnih zidova, učestovale su u ovom projektu kojim se priroda iz okoline uvukla u sam centar grada. Zamisao pejzažnih arhitekata bila je da se na malom prostoru poput fasade Palacio de Congresos prikaže čitav ekosistem Baskije i njene provincije Alave, kako bi se stanovnici i posetioci grada upoznali sa prirodom koja ih okružuje.
Za fasadu ove zgrade može se reći da je poput enciklopedije biljaka, jer je na površini od 1498 m2 posađeno preko 33.000 domaćih (autohtonih) vrsta biljaka. Pejzažni arhitekti želeli su da prikažu biljke onako kako one zaista rastu u prirodi, tako da su čitavu fasadu podelili na nekoliko celina, od kojih svaka predstavlja jedno određeno stanište. Gledano s leva na desno, fasada je pokrivena biljkama močvarnog staništa Salburua, koje se nalazi na periferiji Vitorije. Uglavnom su posađenje razne vrste višegodišnjih biljaka poput onih iz porodice trava oštrica, kao vežljika (Scirpoides holoschoenus), Cyperus longus i Carex mairii, a pored njih posađene su i perene Juncus maritimus i Juncus acutus, koje svojim izgledom podsećaju na trave.

Močvarna staništa u prirodi često smenjuju kultivisani predeli, na kojima se gaje razne povrtarske i druge kulture, što je na ovom vrtu prikazano sadnjom raznih vrsta salata. U severnom delu fasade prikazan je šumski pejzaž, tako da dominiraju žbunaste biljke poput planinske ribizle (Ribes alpinum), mukinje (Sorbus aria), belog gloga (Crataegus monogyna) i crnog trna (Prunus spinosa). U ovom delu posađene su i druge vrste koje se u prirodi javljaju u vidu žbunića ili polužbunova poput biljaka iz porodice vresova kao Erica vagan, ali i druge vrste biljaka kao Genista occidentalis, Globularia nudicaulis i Teucrium pyrenaicum.

Kako bi se u potpunosti prikazala šumska vegetacija, posađene su i niže biljke koje rastu u senci viših biljaka, odnosno drveća i žbunja. Neke od njih su razne vrste iz porodice pravih trava (Poaceace), poput Bromus erectus, zatim i biljke iz porodice pravih oštica (Cyperaceae) poput Carex humilis. U ovom vrtu napravljeno je mesta i za dve vrste drveća, evropsku bukvu (Fagus sylvatica) i tisu (Taxus baccata).

Ovo je jedan od prvih zelenih zidova koji imitira ekosistem oblasti u kojoj se nalazi, i čak 97 % vrsta prisutnih u ovom vrtu su domaće i endemske vrste Alave. Sadnja domaćih biljaka bila je najveći izazov projekta, jer se većina biljaka Vitorije adaptirala na sušne periode, i sada se bori da preživi na vlažnom supstratu vertikalne bašte. Zato su za ovaj projekat arhitekti morali da naprave male izmene u hidropon sistemu koji je primenjen u vertikalnom vrtu, kako bi se obezbedila optimalna vlažnost supstrata za rast i razvoj biljaka.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Ozelenite zidove vertikalnom sadnjom

MNOGE ZGRADE POSTAJU ZELENE. VERTIKALNE BAŠTE, BILO U ENTERIJERU ILI EKSTERIJERU, IMAJU MNOGE PREDNOSTI. UVOĐENJE BILJAKA U DOVOLJNO VELIKIM RAZMERAMA MOŽE POBOLJŠATI KVALITET VAZDUHA U OKRUŽENJU, POVEĆAVTI LOKALNI BIODIVERZITET I POBOLJŠATI MORAL ONIH KOJI ŽIVE, RADE I IGRAJU SE U OKRUŽENJU GDE SU ONE POSTAVLJENE.

Nekada je ozelenjavanje zidova značilo postavljanje žica i mrežica kao okvira za biljke penjačice. Još uvek ih koristimo da bismo stvorili što prirodniju podlogu za ukrašavanje zidova po kojoj ćemo pustiti mirisni klematis, orlove nokte, ruže i jasmin, mada se poslednjih godina ustalila jedna nova tehnika, takozvani vertikalni zeleni zid. Ona se sastoji u tome da se višegodišnje biljke i žbunovi posade u ‘džepove’, koji su ustvari vertikalne viseće korpice, i da se na taj način stvori viseći živi zid. Upotrebom ove tehnike proširuje se repertoar biljnih vrsta koje možemo posaditi, jer to sad ne moraju da budu penjačice koje će slobodno rasti naviše i tako prekriti podlogu. Primenom tehnike vertikalne sadnje možemo bolje definisati i raznovrsnije dizajnirati zelene zidove. Brižljivim i stručnim izborom biljaka postići ćemo da naš zeleni zid bude svež i zelen tokom cele godine. Vertikalni zeleni zidovi se postavljaju na različita mesta, kako u stambene, tako i u poslovne prostore.

U poslovnim zgradama oni mogu da budu ogromnih razmera, tako da predstavljaju podlogu za izlaganje robe u prodajnim objektima poput Vestfild tržnog centra u zapadnom Londonu, mogu ukrašavati hotele, a nalaze se i u veoma posećenom Olimpijskom centru u Londonu.U manjim razmerama, u stambenim četvrtima, zeleni zidovi su takođe dobrodošli, i mogu uneti dah svežine u gradske vrtove, gde je pitanje racionalnog iskorišćenja prostora od prvostepenog značaja. //ek Milica Kesić – Više u EKO KUĆI No11