Hotel Sobreiras

SAVREMENI NAČIN ŽIVOTA IMA SVOJIH PREDNOSTI, ALI I SVE VIŠE MANA, PA HOTELI U MIRNOM OKRUŽENJU KAO ŠTO JE SOBREIRAS, POSTAJU SVE TRAŽENIJI MEĐU ONIMA KOJI ŽELE DA POBEGNU OD SVAKODNEVNIH GUŽVI I UŽURBANOG GRADSKOG ŽIVOTA. UKLOPITI OBJEKAT U PRIRODNO OKRUŽENJE, NE NARUŠITI PRIRODU, ISKORISTITI LOKALNE MATERIJALE I PROIZVODE, PRIKAZATI PRIRODNI ŠARM LOKACIJE I PRIVUĆI LJUDE ZANIMLJIVIM SADRŽAJEM, ZADACI SU KOJI SE POSTAVLJAJU PRED SAVESNE GRADITELJE.
Sobreira (Quercus suber, lat.) je jedan od tri uobičajena galska naziva za hrast plutnjak, koji raste jedino u severozapadnoj Africi i jugozapadnoj Evropi.  Ova vrsta zimzelenog hrasta je jedini izvor plute koja se koristi za proizvodnju čepova za vinske boce i plutanih podova. U severnoj Africi, šume hrasta plutnjaka su stanište ugroženih Barbari majmuna, a u Portugaliji i Španiji su dom ugroženog Iberijskog risa. Drvo Sobreira ima izuzetno debelu koru (pluta) koja ga štiti od šumskih požara i omogućava brzu regeneraciju njegovog stabla i grana.
Naziv hotela Sobreiras nam daje naznaku mesta na kome se hotel nalazi, ali i intrigira. Malo mesto Sera de Grandola, oblast Alentejo, u čijoj se blizini nalazi hotel, udaljeno je 90 minuta vožnje od Lisabona kroz slikovite predele, a vožnja obuhvata i sedamnaestominutno putovanje preko najdužeg visećeg mosta u Evropi, mosta Vasko da Gama. Do hotela je moguće doći i vozom. Na 25 minuta vožnje od hotela nalaze se mnogobrojne plaže na obali Atlantskog okeana. Kombinacija imena oblasti i drveća bila je inspiracija za naziv hotela.

Za gradnju hotela je izabrana lokacija na 200 metara nadmorske visine, plato obrastao drvećem masline, hrastom  plutnjakom i lokalnom vegetacijom. Minimalne intervencije na prirodu, prilagođavanje morfologiji terena, jednostavan i elegantan dizajn, uživanje u pejzažu, bili su osnovni principi za projektovanje hotela – mesta gde će gosti moći da se odmaraju i uživaju u punom komforu i mirnoj atmosferi.
Umesto na tradicionalnim temeljima, objekti stoje iznad zemlje, oslonjeni na stubove. Na taj način su minimalizovane građevinske intervencije na zemlji i očuvan je prirodni kontekst terena. U cilju optimizacije gradnje, smanjenja radne snage i povećanja brzine izvođenja, korišćeni su laki paneli sa kalcijum-silikatnim oblogama ispunjenim EPS izolacionim pločama visokih termalnih i zvučnih karakteristika, što je omogućilo završetak radova na objektu posle samo godinu dana. Prema tradicionalnoj lokalnoj arhitekturi, svi otvori su orijentisani ka istoku da bi se smanjio uticaj sunčevog zračenja i podstakla prirodna ventilacija, a korišćenjem pasivnih solarnih principa smanjena je upotreba klasičnih aktivnih sistema.

Prostor trpezarije je preko staklene pregrade povezan sa kuhinjom.

Enterijer je uređen u minimalističkom, mediteranskom stilu. Upotrebljeni su lokalni materijali, uglavnom bele boje.  Pojedini elementi nameštaja, kao što su klub stolovi, izvedeni su od komada stabla drveta Sobreira, što prostoru daje poseban šarm i toplinu. U savremenom užurbanom načinu života, svima je neophodno mirno mesto za odmor. Ovaj hotel je dobar primer kako se, uz dobro planiranje i primenu principa održive arhitekture, može postići sklad prirodnog konteksta i arhitekture i na taj način stvoriti uslovi za ugodan, zanimljiiv i nezaboravan predah od svakodnevnih obaveza.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Mediteranski stil u enterijeru sa jednostavnim nameštajem od lokalnog drveta daju toplinu prostoru.

Reciklaža

Svaki materijal može biti recikliran i tako smanjiti zagađenost životne sredine, uz istovremeno smanjenje korišćenja prirodnih resursa, kao i potrošnje energije potrebne za procese ekstrakcije, proizvodnje i ugradnje novih materijala. Postoji mnogo prednosti reciklaže materijala, od kojih su najznačajnije sledeće: smanjenje upotrebe energije, smanjenje zagađenja životne sredine, čuvanje prirodnih resursa i očuvanje prostora koji inače zauzimaju deponije.
Reciklažom se smanjuje upotreba energije, kako za proizvodnju artikala od novih resursa, tako i za transport tih resursa. Smanjenjem energije prilikom proizvodnje smanjuje se i emisija štetnih gasova, pa se na taj način izbegava zagađenje životne sredine i globalno
zagrevanje. Korišćenjem starih sirovina za dobijanje novih proizvoda smanjuje se potreba za novim prirodnim resursima, što  predstavlja ogoroman napredak u iskorišćenju ovih ograničenih resursa. Samim tim što se materijali ponovo koriste, umesto da se bace, deponije otpada su manje, tako da ostaje više korisnog prostora za zelene površine ili neku drugu namenu.
Prosečno domaćinstvo proizvodi oko 30,5 miliona tona otpada, koji sadrži do 60% materijala koji se može reciklirati. U razvijenijim evropskim zemljama reciklira se i preko 50% otpada, a u Srbiji – tek 8%.
Da li ste znali sledeće:
– Reciklažom jedne limenke može se sačuvati dovoljno energije da televizor bude uključen 3 sata.
– Jedna reciklirana staklena flaša omogućava 25 minuta rada kompjutera.
– Jedna reciklirana plastična flaša može da sačuva energiju da sijalica od 60 W svetli 3 sata.
– Za reciklažu papira potrebno je 70% manje energije nego za njegovu proizvodnju od novih sirovina.

Kao potpora ekološkim aspektima reciklaže, postoje i ekonomske pogodnosti. U planu je otvaranje više pogona za reciklažu, tako da će u skorijoj budućnosti to postati i unosan posao. Reciklaža je za prirodno okruženje, kao i za samog čoveka, povoljna sa više aspekata, a potreban je minimalan napor da bi ona postala svakodnevna navika ljudi.
MEDICINA STANOVANJA I ODRŽAVANJE
Kuće bi trebalo da predstavljaju zdrava i bezbedna mesta za život, i doskora niko o njima nije razmišljao kao o potencijanim uzrocima zdravstvenih problema. Ipak, u kući ima mnogo faktora koji mogu prouzrokovati zdravstvene probleme, pa tako, na primer, primena određenih materijala, farbi i premaza može izazvati alergijske reakcije kod ljudi.
Pri projektovanju kuće mora se voditi računa o izboru lokacije, kao i o orijentaciji kuće i izboru materijala za njenu izgradnju i izolaciju. Ukoliko jedna od navedenih stavki nije nu redu, to će se odraziti na kvalitet unutrašnje mikroklime.// Više u EKO KUĆI No 03

Eko prirodni materijali

WPC (WOOD POLYMER COMPOSITE) – KOMPOZITNI MATERIJALI NA BAZI DRVETA
Sastoji se od drvnih vlakana, plastičnih matrica i raznih drugih aditiva. Udeo vlakana drveta je obično između 50-90%. Pozitivne osobine su sledeće: visoka otpornost na vlagu, vremenske uticaje, insekte i mikroorganizme, veća postojanost u odnosu na pucanje, uvijanje i cepanje povećana otpornost na požar itd. Ono što je najvažnije jeste to da se ovi materijali mogu praviti od otpadnog materijala (i onog na bazi polimera i onog od drveta i ostalih prirodnih vlakana), kao i to da se i sami, nakon upotrebnog veka, mogu u potpunosti reciklirati.
Kompozitni materijali svoju primenu nalaze u otvorenom prostoru (za podne profile, profile za stolariju, zidne obloge, ograde, opremu za dečja igrališta, klupe, stepeništa, pešačke mostove), u enterijeru (za pregradne zidove, podove, nameštaj, stolariju, stepeništa, lajsne, police), u javnom prostoru (za ograde, zvučne barijere na auto putevima, razne table i znakove), u automobilskoj industriji (za unutrašnje obloge vrata i hauba, oslonce za sedišta, stražnje police).
HEAT TREATED NATURAL WOODS – TERMIČKI OBRAĐENO DRVO
Ovo drvo je termički obrađeno delovanjem visoke temperature i pritiska, čime se hemijska struktura njegovih ćelija menja bez unošenja dodatnih hemikalija. Ono dobija tamniju boju, postaje otporno na spoljne uticaje (sunce, vetar, vlagu), insekte i truljenje. Lako je za održavanje (jednom godišnje ga treba tretirati zaštitnim uljima), dobija na čvrstoći, stabilnih je dimenzija (jer ne upija i ne ispušta vlagu), dužeg veka trajanja.
Zahvaljujući ovim osobinama, pruža nam se prilika da ga koristimo na neočekivanim mestima: kao fasadne obloge, u vidu pregrada koje služe kao zaštita od kiše, za podne obloge oko bazena, izradu baštenskog nameštaja, u kupatilima.
Slična metoda, kojom se drvo nižeg kvaliteta priprema za spoljnu upotrebu, jeste acetilacija, tj. proces prilikom kojeg se iz drveta uklanjaju apsorberi i oslobađa voda, tako da postaje trajnije i otporno na spoljne uticaje. Kuvanjem se može postići i tamnija boja.

BAMBOO – BAMBUS
Postoji oko hiljadu različitih vrsta bambusa, i oni se mogu se naći u svim klimatskim uslovima, na hladnim planinama i u vrelim tropskim regionima. Efikasan je agens u otklanjanju ugljen-dioskida i moćan u stvaranju kiseonika. Za razliku od drugih vrsta drveta, bambus je veoma lagan, ali zahvaljujući velikoj gustini, tvrđi je od mnogih vrsta drveta.
Upotreba bambusa u građevinarstvu veoma je rasprostranjena. Tradicionalno se koristi za građevinske skele, nameštaj za domaćinstvo, podne i zidne obloge, roletne. Može postići relativno visok nivo čvrstoće, pa se u ekološkoj gradnji koristi i kao armatura, umesto one klasične – od čelika. Kada se koristi u spoljnim uslovima, potrebno je zaštititi ga od uticaja vlage, od insekata, kao i od gljivičnog truljenja. Nedavno su ga otkrili i proizvođači bicikala, jer je čvrst i lagan, pa je takav bicikl pouzdan, interesantan i pogodan za nošenje.
COCONUT WOOD – KOKOSOVO DRVO
Struktura kokosovog drveta je kararteristična po tome što nema godišnje prstenove, tj. godove. Masa na periferiji stabla (debljine oko 5 cm) mnogo je kvalitetnija od one u njegovoj unutrašnjosti i više se koristi. Ovo drvo je otpornije i jače od hrastovog drveta, i ima mnogo manji stepen bubrenja i skupljanja.Klasična tehnologija prerade drveta može se primeniti i na kokosovo drvo.
Zbog zanimljive površinske strukture koristi se za proizvodnju zidnih panela, parketa, nameštaja, za izradu elemenata enterijera (lampi, vaza, raznih posuda i pribora), modnih detalja. Kokosova vlakna u kombinaciji sa drugim (jutom, lateksom) koriste se i za porizvodnju papuča i odevnih predmeta.

CORK – PLUTA
Ovaj u potpunosti prirodan i obnovljiv materijal dobija se od kore hrasta plutnjaka. Sadrži 40 miliona ćelija po kubnom centimentru i gotovo 50% njegove mase čini vazduh. Ova masa se melje do oblika granulata i zatim, uz pomoć vruće pare pod pritiskom, presuje se do dobijanja plutene pleve. Kod pečene plute, granulat se tokom ekspandiranja presuje u blokove, a oni se kasnije mogu seći u ploče. Smola plute služi kao vezivno sredstvo, a nije potrebno dodavati sredstva protiv zapaljivosti.Pluta je vrlo lagana i elastična, i odlična je za zvučnu i termo izolaciju. Posebnu otpornost ima na insekte, kiseline, vodu, požar; ugodna je za hodanje i dugog je životnog veka (nekoliko decenija).
Najčešće se koristi u enterijerima, pri izradi podnih i zidnih obloga. Pluta je u potpunosti ekološki i biorazgradiv materijal, te ne opterećuje životnu sredinu.
TRSKA
U pitanju je barska biljka sa cevastom stabiljkom, koja uspeva u močvarnim predelima. Počinje svoj razvoj u proleće, čim temperatura mulja dostigne 6-8°C, i onda naglo raste (prosečno, dnevno, oko 3 cm, maksimalno 5–6 cm). Punu razvijenost postiže nakon tri do pet godina, što je čini idealnim obnovljivim izvorom.
U građevinarstvu se najviše koristi kao krovni pokrivač, zatim kao armatura u zidovima od naboja, za toplotnu i zvučnu izolaciju podova, zidova, potkrovlja, kao ispuna za ograde, potom za izradu suncobrana, kabina i tome slično. Doskora se pletivo od trske, zbog svoje strukture i krutosti, koristilo kao idealna podloga za malterisanje plafona.
Trska je prirodni ekološki materijal sa mnogo dobrih osobina: troši malo energije tokom proizvodnje, otporna je na glodare, odličan je termički i zvučni izolator, i bez ikakvih je štetnih uticaja na zdravlje ljudi. Poseduje radiološke i elektromagnetne osobine, ima sposobnost da vrši difuziju tako da objekat „diše”, pa na ovakvim zidovima ne dolazi do stvaranja vlage i buđi usled uparavanja, a istovremeno se stvara povoljna mikroklima u objektu.
Ukoliko se pravilno ugradi, vek trajanja joj je neograničen. U ekološkom smislu je korisna jer eksploatacija trščanih polja ima pozitivan efekat na životnu sredinu, pošto prečišćava otpadne vode.

SLAMA
Materijal koji se hiljadama godina koristio u građevinarstvu danas ponovo dobija na popularnosti, naročito sa ekološkog stanovišta. Bale od slame se koriste ne samo kao izolacija, već se od njih prave i gotovo kompletni zidovi. Ugrađuju se u već pripremljene „okvire” od nosećih elemenata konstrukcije, najčešće drvenih stubova i greda. Slama se postavlja sistemom preklopa i dodatno povezuje i pričvršćuje klinovima ili vrpcama. Na ovako pripremljenu osnovu nanose se malter ili blato, i to vrlo pažljivo, jer ukoliko neka slamčiča ostane da viri, ona može poslužiti kao fitilj za izazivanje požara. Iako je slama lako zapaljiva, gusto upakovane bale slame imaju visoku otpornost na plamen.
Kod ovakvih zidova ne postoje hladni mostovi, nisu potrebi dodatni vezivni ni zaptivni elementi (mada se mogu upotrebiti po želji), u slami nema polena, te ne postoje alergeni koji bi mogli biti neugodni.
Danas na tržištu postoje i dodatno kompresovane bale, koje imaju daleko veću izolacionu i mehaničku otpornost od onih standardnih, pa se, osim za zidove, može koristiti i za izolaciju tavanskih prostora i podova, a relativno niska cena slame čini da je prilikom izgradnje možemo koristiti u izobilju. Njen jedini nedostatak može predstavljati neotpornost na vlagu, tako da se kod ovakvih zidova mora obezbediti način otpuštanja viška vlage. Takođe, opasnost predstavljaju i hidroinstalacije, kod kojih može doći do curenja i izlivanja, pa se cevi moraju postavljati izvan zidova, ili se moraju koristiti plastične, sa dodatnim sigurnosnim mehanizmima.
Kod nas se slama, naročito u Vojvodini, veoma mnogo koristila u gradnji kuća. Danas to nije slučaj, iako je starost tih objekata i uvek prijatna mikroklima u njima dokaz da su takvi objekti dugovečni, kvalitetni i bezbedni.// Više u EKO KUĆI No03

Drvo kao stari-novi eko-materijal

U poslednjih nekoliko godina, imajući u vidu da je ekološki kriterijum sve značajniji prilikom izbora materijala, drvo se ponovo sve češće koristi. Životni ciklus drveta je održiv, jer je ono CO2 neutralno, što znači da tokom svog života uzima onoliko ugljen-dioksida koliko otpušta prilikom sagorevanja ili raspadanja. Drvo upija zagađivače iz vazduha, vlagu i postiže psihološku harmoniju sa ljudima. Zahvaljujući svojim tehnološkim, ekološkim, ali i psihološkim karakteristikama, drvo je čest izbor za fasadne obloge.
Drvo na fasadi je izloženo brojnim uticajima iz spoljnog okruženja, koji remete površinu i strukturu drveta, skraćujući time njegov vek trajanja. Značajni uticaji iz spoljašnje sredine koji mogu oštetiti drvo jesu sledeći: atmosferski uticaji (kiša I vetar), velike temperaturne oscilacije, sunčevo zračenje (posebno ultraljubičasto zračenje), uticaj zemljišta (gde se razvijaju razni organizmi koji uništavaju drvo), zagađenost vazduha (odakle čestice prašine, čađi, soli, sumpora i sl. ubrzavaju eroziju površine drveta), i štetočine (mikroorganizmi I insekti).

Usled delovanja spoljašnje sredine, javljaju se različite posledice na drvenim elementima. Drvo je hidroskopno, pa prima vodu, zbog čega se povećava poprečni presek elementa, a zatim se smanjuje kako se drvo suši. Posledica ovih oscilacija bivaju pukotine na drvenoj površini. Pukotine još mogu nastati i usled mraza, načina sečenja drvene građe i promena temperature vazduha. One mogu biti različite veličine, a duboke pukotine mogu da oslabe celu strukturu, jer se u njima sakuplja voda i razmnožavaju štetočine. Gljive razlažu drvo, pa ono truli i na površini se pojavljuje bela trulež. UV zračenje, sunce, vetar, kiša i prašina dovode do toga da nezaštićene drvene površine vremenom posive. To je prirodan zaštitni sloj, ali u mogim slučajevima nije poželjan iz estetskih razloga.//Više u EKO KUĆI No 03

Kuća promišljene arhitekture

PORODIČNA KUĆA NAPRAVLJENA OD EKOLOŠKIH MATERIJALA PREDSTAVLJA IDEALAN DOM ZA LJUBITELJE TRADICIONALNE I ODRŽIVE ARHITEKTURE. SPAJANJEM NARODNOG I MODERNOG GRADITELJSTVA NASTALA JE SAVREMENA KUĆA, ZDRAVA ZA ŽIVOT.
KUĆA JE ODLIČAN PRIMER PROMIŠLJENE ARHITEKTURE, KOJA SE SKLADNO UKLAPA U SPOLJNI PROSTOR.
Nedaleko od Zagreba, u okolini Bistre, na parceli od 2.000 m2, nalazi se kuća porodice Zajec, u okolini tipičnoj za ruralni severozapad Hrvatske. Parcela je pretežno ravna, smeštena na području Parka prirode “Medvednica”, sa pogledom prema zapadu, koji seže daleko preko polja.
U želji da izbegnu bučan i neurotičan ritam gradskog života i da postignu oslobađanje od zagađenosti svake vrste, mladi bračni par Zajec se odlučio na život u prirodi, i tako je nikla ova neobična kuća, koja privlači poglede svakog prolaznika, jer ni po čemu ne liči na tradicionalne drvene kuće. Drvena arhitektura je već odavno kod nas potpuno zapostavljena. A ovaj objekat je primer vraćanja prirodnim materijalima iz našeg neposrednog okruženja. Vlasnica i arhitekta, Marina Zajec, zaljubljenik u tradicionalnu arhitekturu, ostvarila je klasičnim arhitektonskim elementima, ali i svojom kreativnošću, savremenu modernu građevinu, zdravu za život.

Pored modernog izgleda, ova kuća ima još jednu specifičnost, a to je upotreba slame kao visokoizolacionog prirodnog građevinskog materijala. Slamu su sakupljali baliranjem na vlastitim poljima i u saradnji sa lokalnim stanovništvom. Samostalno su pratili izradu drvene obloge pročelja – od vađenja balvana iz šume do obrade drveta. Kuća je, može se reći, njihov ručni rad. Dok se Marina bavila razradom projekta, njen suprug Miro Zajec, po zanimanju agronom, brinuo se o nabavci materijala i izvođenju radova.

Drvena fasada se svojim oblikom i odabirom materijala razlikuje od okolnih kuća. Krov je neobične forme, a zahvaljujući odgovarajućem nagibu i materijalizaciji, nema opasnosti od gomilanja snega i kišnice.
Ova kuća od drveta i slame je odličan primer promišljene arhitekture, koja je i po svome enterijeru u skladu sa okolinom.

KUĆA JE ODLIČAN PRIMER PROMIŠLJENE ARHITEKTURE, KOJA SE SKLADNO UKLAPA U SPOLJNI PROSTOR.

Kuća je koncipirana tako da su prostori dnevnog boravka u prizemlju, orijentisani ka zapadu, dok su spavaće sobe na spratu. Podrum je izveden uobičajeno, sa armirano-betonskom konstrukcijom, a ima namenu pomoćnih prostorija. Prizemlje i sprat su u potpunosti napravljeni od drveta. Na aksonometrijskom prikazu noseće drvene konstrukcije jasno se vidi način slaganja elemenata.// ekIVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No03

Grejanje je rešeno samo jednom pećnicom na drva, postavljenom u dnevnu prostoriju, koja istovremeno služi kao centralno grejanje vode u kupatilima.

Tehnologija eko gradnje?

TEHNOLOGIJA EKOLOŠKOG GRAĐENJA PODRAZUMEVA KOMBINACIJU TRADICIONALNIH I NOVIH MATERIJALA I NAČINA GRAĐENJA, ŠTO OMOGUĆAVA ZNAČAJNO SMANJENJE POTREBA ZA ENERGIJOM I AKTIVNO DOPRINOSI ZAŠTITI ŽIVOTNE OKOLINE.
Mere ekološkog građenja su izuzetno kompleksno područje, jer proizilaze iz mnoštva posebnih disciplina – od gradnje gradova, preko arhitekture, do upotrebe aktivnih tehničkih sistema, o kojima treba voditi računa pojedinačno, ali i u međusobnim korelacijama. Odnos prema zelenilu, vazduhu, zemljištu, vodi važan je isto koliko i odnos prema vrstama materijala koji se koriste, načinu eksploatacije objekata i kasnije mogućnosti recikliranja svega što je u njih ugrađeno. Danas se traži multidisciplinarni pristup projektovanju, koji zahteva učešće stručnjaka iz raznih oblasti, uz sinhronizaciju rada svih članova tima. Specijalizacija u ovoj oblasti postaje sve značajnija, a ekološki ispravno graditi znači iskoristiti što je moguće racionalnije prirodne potencijale okruženja, savremena tehnička i tehnološka dostignuća, i uspostaviti pravilan balans svih komponenti.
Čovek je oduvek sebi pravio dom. Najpre je tražio prirodna skloništa, a onda je počeo da ih pravi sam. Mera njegovog doma bila je u skladu sa njegovim potrebama, ali je nagli (i nekontrolisani) tehnološki razvoj tokom 20. veka narušio ovu ravnotežu.
Zgrade su značajno promenile naše prirodno okruženje. Ne samo da troše najveći deo proizvedene energije, već troše i ogromne količine materijala, koji kasnije, nažalost, postaje ogromna količina građevinskog otpada. Za izgradnju objekata utroši se oko 40% kamenog materijala, 25% drvene građe, 16% vode, 40% energije. Dodajte tome odgovarajuće količine nameštaja, bele tehnike i druge opreme. Zamislite samo kako izgleda sve to kao građevinski i elektronski otpad sa kojim ne možemo ništa korisno da uradimo. Zbog toga je veoma važno koristiti ekološke materijale, i to u svim segmentima gradnje, a naročito razmišljati o vremenu „posle”, kada objektima prođe vek trajanja, tj. unapred voditi računa da se upotrebljeni materijali mogu reciklirati i koristiti ponovo; na taj način postižemo dva cilja istovremeno – ne trošimo nove resurse i ne pravimo novi otpad.

Dakle, tehnološki ispravno graditi znači što je moguće štedljivije koristiti materijale, okrenuti se onim recikliranim gde god je to moguće, racionalno upotrebiti pomoćna tehnička sredstva i što bolje se osloniti na tradiciju građenja u odgovarajućem kontekstu.
Tokom istorije, u svakodnevnoj arhitekturi – za razliku od prestižnih građevina kulturnog značaja – uvek se težilo smanjenoj i efikasnoj upotrebi energije i dostupnih resursa. Pored odgovornog korišćenja karakterističnih lokalnih materijala, kao što su kamen i drvo, štednja je bila osnov za njihovu pažljivu upotrebu. Odlučujući preokret je nastao u vreme tzv. industrijske revolucije. Resursi i energije su postali dostupni u neograničenim količinama, a za razvoj arhitekture to je značilo prevazilaženje prirodnih ograničenja i novi ideal – „sve je izvodljivo”. Tehnološki napredak doprineo je i razvoju materijala, a njihove nove sposobnosti najpre su isprobane na velikim inženjerskim konstrukcijama – mostovima, železničkim stanicama, izložbenim halama itd. Kristalna palata Džozefa Pakstona, podignuta 1851. godine u Londonu, označila je početak revolucije u građevinarstvu.
U ranim danima modernizma, podsticaj istraživanju i unapređenju materijala dolazio je od velikih potreba za zgradama novog koncepta – transparentnih površina, svetlih, provetrenih i osunčanih prostorija. Put je vodio ka ideji prefabrikacije, kojoj je svoj doprinos dao i Le Korbizijeov „Dom-Ino” sistem iz 1917. godine. Njegovo interesovanje za stambenu arhitekturu severnoafričkih gradova dalje je rezulturalo novim građevinskim elementom – brisolejima, koji predstavljaju jednostavnu zaštitu od sunca, a imaju i konstruktovnu ulogu u prihvatanju opterećenja, tako da su potpuno u duhu današnje ekonomske i energetske efikasnosti.
Nemački arhitekta Martin Vagner razvijao je ideju održivosti sa sociološkog i ekološkog stanovišta. Razvio je koncept „rastuće kuće”, sa velikim staklenim površinama za pasivno grejanje i modularnim sistemom za proširenje prostora, koji omogućava praćenje rasta porodice.
Posle Drugog svetskog rata, modularni sistem gradnje koristio se u mnogim zemljama. Bukminster Fuler je radio na unapređenju svojstava građevinskih elemenata, kao što su industrijska proizvodnja, smanjena težina, manja cena, varijabilnost, ponovna upotreba, transport i primena u ekstremnim klimatskim uslovima. Svojom idejom „Svemirski brod Zemlja”, Fuler je kreirao globalni koncept zgrade, sa dodatnim instalacijama potrebnim za njeno funkcionisanje.//Više u EKO KUĆI No03

Životni ciklus materijala

SVAKI MATERIJAL, KAO I SVAKI PROIZVOD, IMA SVOJ ŽIVOTNI CIKLUS. ČINE GA FAZE KROZ KOJE PROLAZI OD IZDVAJANJA PRIRODNIH RESURSA (SIROVINA), PREKO PRIOZVODNJE, TRANSPORTA I UPOTREBE, DO ODLAGANJA I RAZGRADNJE.
Danas se veliki značaj pridaje ovoj tematici, a za analizu životnog ciklusa proizvoda sistematizovana je metodologija pod nazivom „procena životnog ciklusa” (Life Cycle Assessment) ili LCA. Osim što je široko prihvaćena u industriji, LCA koristi i većina regulatornih tela. Rezultati se mogu koristiti za označavanje ekološkog tipa proizvoda, pod nazivom „Deklaracija o uticaju proizvoda na čovekovu okolinu” (Environmental Product Declarations) ili EDP, što je njegova oznaka zasnovana na međunarodnom standardu ISO 14025.
LCA metodologija sagledava čitav životni ciklus građevinskog materijala, građevinskih komponenti i cele zgrade.
Evropska unija je odredila nekoliko kategorija za koje se vrši procena ekološkog uticaja građevinskog materijala, i to su sledeće kategorije: potrošnja energije (sadržana energija), uticaj na globalno zagrevanje i ozonski omotač, smanjenje sadržaja hranljivih materija u zemljištu i vodi, i povećanje kiselosti zemljišta.
Ovo je veoma važno, jer se tokom izgradnje objekata koristi oko 50% svih resursa koji se inače troše na našoj planeti. Za razliku od industrije automobila i tehnike, koje su se okrenule očuvanju resursa i povećanju efikasnosti, građevinska industrija je i dalje ostala na niskom tehnološkom stepenu. Zato se u budućnosti mogu ostvariti značajna unapređenja u ovoj oblasti.
Sve faze životnog ciklusa materijala imaju uticaja na životnu sredinu.
Prva faza je ekstrakcija. Bez obzira na to koji je završni proizvod u pitanju, za njegovu proizvodnju potrebne su sirovine koje se dobijaju ekstrakcijom – iskopavanjem, sečom šuma, ili mešavinom hemikalija. Kada se razmotri činjenica da je za dobijanje 1 t lignita potrebno iskopati 11 t zemljišta i upotrebiti 4 do 7 t vode, onda se shvata koje to posledice ima po floru i faunu, destabilizaciju zemljišta i ekonomiju.
Kada se nabave potrebne sirovine, pristupa se proizvodnji. Završni proizvod se pakuje (dodatna potrošnja novih materijala) i transportuje, često na udaljene destinacije, za šta se opet troši određena količina resursa u vidu nafte, gasa, ili električne energije.
Zatim sledi ugradnja – korišćenje materijala, pri čemu se koriste razni alati i mehanizacija (uz ponovnu potrošnju dodatnih količina fosilnih, neobnovljivih goriva), a tu su i troškovi oko održavanja tokom njegovog životnog veka, da bi ostao u dobrom stanju.
Posle određenog vremena materijali više nisu upotrebljivi, odnosno – dostižu kraj svog životnog ciklusa. Danas, nažalost, dotrajali proizvodi u većini slučajeva završavaju na otpadu, a može proći i decenija pre nego što počnu da se razgrađuju. Pošto građevinski otpad čini oko jedne četvrtine njegove ukupne količine, recikliranjem bi se to moglo smanjiti za 30–50 miliona tona godišnje.// Više u EKO KUĆI No 03

Reciklirani materijali

RECIKLIRANI PAPIR
Papir se ranije proizvodio od starih tkanina, a danas se proizvodi od celuloze koja se dobija iz drveta. Međutim, da bi se smanjilo uništavanje šuma, sve više se (oko 65%) koristi reciklirani materijal, jer se celulozna vlakna mogu upotrebljavati 5 do 7 puta. Osim što time čuvamo šume (sačuva se 17 stabala), prednost recilkiranog papira je i to što je za njegovu proizvodnju potrebno 60% manje primarne energije i 50% manje vode nego za dobijanje novih vlakana, a za 74% je manje zagađenje vazduha.
Reciklirani papir se koristi u industriji papira, u automobilskoj industriji, građevinarstvu (kao izolacioni materijal), u industriji nameštaja (zamena za ivericu), pri izradi elemenata za pakovanje, u dizajnu.
Papir je, inače, čista i lako dostupna sirovina, koje ima oko 30% u našem otpadu.
TERMOIZOLACIJA OD CELULOZNIH VLAKANA
Ovaj material je napravljen od recikliranog papira, koji je tretiran boraksom i bornom kiselinom radi zašitite od požara. Nisu poznati rizici po zdravlje vezani za ce-
RECIKLIRANI MATERIJALI
lulozna vlakna i, za razliku od mineralne vune, sa ovim materijalom je mnogo prijatnije raditi. Onemogućava razvoj plesni i buđi, ne izaziva koroziju aluminijuma, čelika i bakra, i uopšte nije toksičan.
U procesu proizvodnje ne dolazi do zagađivanje vode i zemljišta, i troši se veoma malo energije. Ova se vlakna koriste za termoizolaciju krovova, zidova i podova. U pod se postavljaju tako što se jednostavno ručno polože, a u zid se uglavnom ubrizgavaju pod pritiskom, u suvom obliku.
EKOLOŠKE GIPS-PLOČE
Ekološke gips-ploče za sistem suve gradnje proizvode se od običnih materijala na neobičan način. Reciklirani gips, reciklirana celulozna vlakna i reciklirana voda koriste se za dobijanje jedne homogene mase, koja se potom oblikuje u table. Nakon sušenja, table velikih dimenzija seku se po meri.
Jedinstvenost ovog proizvoda ogleda se u tome što se on u potpunosti može reciklirati, tako da ne dolazi do stvaranja otpada.

Revolucija materijala održivi materijali u arhitekturi

DOK VLASNICI KUĆA PRIDAJU SVE VEĆU VAŽNOST SMANJENJU POTROŠNJE ENERGIJE KORIŠĆENJEM OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE, ARHITEKTE SU OHRABRENE RAZVOJEM NOVIH MATERIJALA I TEHNOLOGIJA, KOJIMA SE POSTIŽE BOLJA ENERGETSKA EFIKASNOST OBJEKATA. KORISTE SE PRIRODNI I RECIKLIRANI MATERIJALI, I NA TAJ NAČIN SE GRADE UDOBNI OBJEKTI, POVOLJNI ZA LJUDE I NJIHOVO PRIRODNO OKRUŽENJE.
Izgrađeno materijalno okruženje obuhvata velike količine obnovljivih i neobnovljivih resursa, koje je čovek uzimao od zemlje da bi ih iskoristio za svoju dobrobit. Danas smo dostigli neverovatne cifre, koje govore da se u sistemima gradnje koji se danas najčešće koriste utroši oko 650 kg mat erijala za masivne konstrukcije i oko 450 kg za lake konstrukcije. Zato ne iznenađuje podatak da je građevinski sektor najveći potrošač resursa širom sveta, ali i da veliko učešće u proizvodnji otpada ima upravo građevinski otpad. Inovacije u materijalima iz 20. veka uglavnom se zasnivaju na sirovoj nafti, i za nekoliko godina će potpuno izgubiti svoj značaj. Razvoj gradnje u budućnosti zasnivaće se na pronalaženju materijala čiji će način proizvodnje, upotrebe i razgradnje štedeti resurse i neće biti štetni za čoveka i njegovu okolinu.
Odabiranje prihvatljivijih materijala je jedan od načina za poboljšanje ekoloških i energetskih karakteristika zgrada, ali i za smanjenje problema energetike i zagađenja na globalnom nivou. Odluku o izboru materijala čini više momenata, a najzastupljeniji su oni objektivni, oni kojii nam pružaju egzaktne podatke o fizičkim ili hemijskim karakteristikama, mogućnosti reciklaže, ceni i sl. Zahtevi su kompleksni: dugoročna i sigurna upotreba, otpornost na požar, zvučna i toplotna izolacija, kontrola vlažnosti i drugo, tako da ih često ne može zadovoljiti jedan materijal, pa se koriste višeslojne strukture, gde svaki sloj ima određenu funkciju. Potrošači su, takođe, svesni ekoloških aspekata materijala i njihovog životnog ciklusa, tako da je ulaganje u održive proizvode dobra investicija.
Bilo da smo proizvođač ili potrošač, imamo širok spektar mogućnosti izbora. Sada možemo da izaberemo materijale poput onih prirodnih iz neposrednog okruženja, poput onih napravljenih pomoću novih tehnologija, kao i poput recikliranih, koji nemaju negativan uticaj na prirodu, a koji će kroz ponovnu upotrebu na najbolji način poslužiti svrsi.
Sprovode se istraživanja u vezi sa prirodnim rastom biljaka i dobijanjem sirovina biološkim procesom. Poljoprivredni otpad se sve češće koristi za dobijanje kompozitnih materijala, zamenjujući konvencionalne komponente. Postaje skoro nezamislivo da se bilo šta baci – sve može da se reciklira i da se od novodobijenog materjala napravi novi proizvod.

Tipovi kuća i upotreba ekoloških materijala u narodnom graditeljstvu

BIOKLIMATSKI ASPEKTI NARODNOG GRADITELJSTVA NA PROSTORIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE VEOMA SU ZA NAS ZANIMLJIVI  I ZNAČAJNI, JER SU KLIMATSKI USLOVI U KOJIMA SU NASTAJALI OBJEKTI NARODNOG NEIMARSTVA GOTOVO ISTOVETNI SA DANAŠNJIM. UOPŠTE UZEV, POSTOJE TRI VEĆE OBLASTI KOJE SE RAZLIKUJU PO SVOJIM KLIMATSKIM ODLIKAMA – PRIMORSKA, PLANINSKA I PANONSKA.

Raznolike klimatske odlike pojedinih oblasti uslovljavaju raznolikost tipova narodnog graditeljstva. U zavisnosti od oblasti u kojoj se gradilo, kao i od vrste primenjenih materijala, može se razlikovati nekoliko tipova narodnih kuća (terminologija preuzeta od J. Cvijića, uz pridodat tip vojvođanska kuća):
1. Kamena kuća jadranskog primorja i golog karsta gradila se u predelima u kojima se oskudevalo u drvetu: severna Dalmacija, istočna Hercegovina i Crna Gora sa primorjem;
2. Dinarska brvnara je uglavnom bila pravljena od drveta. Krov joj je bio od dasaka ili šindre. Brvnara ovog tipa ima u planinskim, šumovitim predelima Bosne i zapadne Srbije, a bile su rasprostranjene i po šumovitim, karsnim predelima Like, Banije i Korduna. U Sloveniji, na dinarskoj brvnari se primećuje uticaj alpskog načina gradnje;

3. Moravsko-vardarska kuća od ćerpiča i pleteri (kod drugih autora nazivana i bondručara) ima drveni kostur ispunjen lakšim materijalom i blatom. Za ispunjavanje kostura najčešće su se koristila pritesana brvna i talpe, a u Vojvodini – trska oblepljena blatom. Kuće ovog tipa gradile su se u centralnoj, istočnoj i južnoj Srbiji;
4. Vojvođanska ili prečanska kuća je kuća od naboja (nabijena zemlja), ponekad od ćerpiča ili pečene cigle. Ovakve su se kuće gradile u Vojvodini, Baranji i Slavoniji;
5. Tursko-istočnjačka kuća je obično bila kuća na sprat, kod koje je ovaj natkriljivao prizemlje. Pravljena je od ćerpiča ili pleteri, a uglavnom je pokrivana ćeramidom. Gornji deo ovakve kuće zove se čardak, on je u dinarskim šumovitim oblastima mogao biti od brvana. Ovakvih kuća ima u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Metohiji, i u nekim delovima Makedonije (Debar, Ohrid, Kruševo i Bitolj).// ekNENAD MILORADOVIĆ – Više u EKO KUĆI No03

Sistemi za građenje termoizolacionim materijalima

U SISTEMU GRAĐENJA NAJČEŠĆE SE KORISTE MATERIJALI PROIZVEDENI OD SIROVINE KOJA NAS OKRUŽUJE U PRIRODI, KAO ŠTO SU KVARCNI PESAK, KREČ, CEMENT, GIPS I VODA.
TERMOBLOKOVI
Već dugi niz godina, građevinski materijali se dobijaju iz prirodnih resursa. Primenom novih tehnologija, postižu se visoki kvaliteti, pa se njihovom upotrebom u građevinarstvu znatno smanjuje vreme ugradnje, a izgrađeni objekti imaju izrazito visoka energetska svojstva.
Termo blok je jedan od osnovnih građevinskih materijala, koji se upotrebljava u izgradnji spoljnih i unutrašnjih (nosećih i pregradnih) zidova, čija termoizolaciona svojstva, utiču kako na smanjenu potrošnju toplotne energije tokom zime, tako i na smanjeno zagrevanje objekata tokom vrućih letnjih meseci.
Ovi proizvodi su izrađeni isključivo od prirodnih materijala bez ikakvih sintetičkih dodataka. Modernom tehnologijom minimalizovana je emisija štetnih čestica i postignuta velika energetska efikasnost.
Ovakvim blokovima zadovoljen je tehnički propis o uštedi toplotne, a najkvalitetnije blokove nije potrebno dodatno izolvati za postizanje osnovnog xnivoa termičke zaštite kuće.

Danas postoje sistemi za gradnju objekta koji svojim performansama ujedno omogućavaju i visok stepen termičke izolovanosti.
U sistemu građenja najčešće se koriste materijali proizvodeni od sirovine koja nas okružuje u prirodi, kao što su kvarcni pesak, kreč, cement, gips i voda.
Ovi blokovi ćelijske strukture, ne zahtevaju dodatnu termo-oblogu, već termoizolaciju predstavlja sam materijal koji, pored odlične termo i zvučne izolacije, karakterišu trajnost i čvrstina konstrukcije. Toplotna izolacija koja osigurava YTONG termo-blok debljine 30 cm i 37 cm, omogućava veliku uštedu energije prilikom grejanja zimi, odnosno – tokom hlađenja leti, a dodatkom Multipor termoizolacijone ploče, sa spoljne strane, koju je proizvođač razvio u sistemu građenja, mogu se dodatno postići visoki standardi niskoenergetskih i pasivnih kuća.//Više u EKO KUĆI No 03

Izolacije

KVALITETNIM POSTAVLJANJEM TERMIČKE IZOLACIJE SA SPOLJNE STRANE ZIDA I NJENOM ODGOVARAJUĆOM FASADNOM ZAVRŠNOM MATERIJALIZACIJOM, ZGRADU ĆEMO ZAŠTITITI OD ŠTETNIH UTICAJA I NJIHOVIH POSLEDICA, ČIME JOJ PRODUŽAVAMO I VEK TRAJANJA.
Energetska efikasnost je pojam koji se sve češće pojavljuje i u svakodnevnom govoru običnih ljudi, buduci da svest o neophodnosti da se u svakom segmentu rada i življenja ponašamo odgovorno, kada je energija u pitanju, biva svakim danom na višem nivou. Jedna od mera koja doprinosi globalnoj uštedi energije svakako je energetska efikasnost u zgradarstvu, jer je poznato da se ca.40% ukupne potrošnje energije koristi za grejanje i hlađenje objekata, pa su i uštede koje je moguće napraviti – relevantne i preko potrebne.
Ukoliko želimo smanjiti toplotne gubitke zgrada, bez obzira na to da li se radi o novim objektima ili o rekonstrukciji starih objekata, neophodno je predvideti odgovarajući stepen termičke zaštite, koji omogućava odgovarajuće energetske karakteristike zgrade, odnosno – izdavanje energetskog pasoša (sertifikat o energetskim svojstvima zgrade i njeno svrstavanje u energetske razrede od G do A+).
Prvi korak koji nam omogućava povoljan nivo u energetskoj potrošnji zgrade, za potrebe zagrevanja prostora, odnosi se na sve elemente omotača zgrade, koji je izložen spoljnim uticajima ili prostorima u okviru kuće koji se ne zagrevaju.

Postavljanje toplotne izolacije sa spoljne strane objekta ne samo da smanjuje gubitke u zimskom periodu, već omogućava i da se kuća leti ne pregreva. Na taj način možemo u potpunosti izbeći ugradnju klima-uređaja, što omogućava povećanu energetsku efikasnost objekta. Kvalitetnim postavljanjem termičke izolacije sa spoljne strane zida i njenom odgovarajućom fasadnom završnom materijalizacijom, zgradu ćemo zaštititi od štetnih spoljnih uticaja i njihovih posledica (vlaga, smrzavanje, pregrevanje), čime joj produžavamo i vek trajanja, a istovremeno rešavamo I probleme sa kondenzacijom pare, koja se javlja zbog niske temperature zida i izaziva nastanak gljivica I plesni. Sve ovo omogućava da temperatura konstruktivnih elemenata bude veća, a samim tim i da toplotni komfor u prostoru bude optimalan.
Optimalnim termičkim izolovanjem moguće je minimiziranje toplotnih gubitaka, tj. postizanje niskoenergetskih ili pasivnih standarda zgrada, što zahteva odgovarajuće izolovanje zidova, krova i podruma, kao i ugradnju prozora (sa trostrukim zastakljenjem, niskoemisionim staklima I međuprostorima punjenim plemenitim gasom) i vrata sa što manjim koeficijentom prolaza toplote.
Ako želimo postići visoke standarde niskoenergetskih kuća, sa potrošnjom manjom od 30 kW/m2 godišnje, odnosno 15 kW/m2 za pasivne kuće, potrebno je napraviti odgovarajuću kombinaciju konstruktivnih elemenata, koji mogu biti zidani i termo-blokovima, i termičke izolacije postavljene sa spoljne strane objekta.