Fotograf: Dragan Pavlović

DRAGAN PAVLOVIĆ 
Dragan Pavlović, profesor na Fakultetu za medije i komunikacije, studirao je fotografiju na FAMU u Pragu, gde se nužno sreće sa bogatstvom primenjene umetnosti Češke, što, na neki način, i danas ostavlja trag u njegovom radu.
Novi ciklus fotografija Dragana Pavlovića predstavlja, na jednoj strani, svojevrsni povratak na njegovo ranije interesovanje za češko umetničko staklo, a, na drugoj strani je to još jedna studija staklenih elemenata iz moderne zbirke beogradskog kolekcionara Borislava Šoše.
Motivi su geometrijske ili amorfne forme, stilizovani biljni ornamenti koji otkrivaju lepotu oblikovanja, zagonetnost, metaforičnost i samodovoljnost površinske obrade objekata, bogat, zasićen, kolorit, strukturu materijala. Kamerno, intimno, koje unosi neophodno ograničeni svet jedne zbirke, sugerisano je i formatom fotografija iz ovog ciklusa, kao i brižljivo odabranim fragmentima izabranih objekata.
Istaknuta fragmentarnost koja prožima ovu seriju, uočljiva je na prvi pogled, a rezultat je izbora karakterističnih formi i kolorističkih vrednosti koje daju individualnost, ali i enigmatičnost svakom od fotografisanih predmeta, bez sugestije oblika i jasnih karakteristika njihovih totaliteta. Fragmentarnost u ovom ciklusu donekle sakriva formu i monumentalnost umetničkog staklenog predmeta, ali joj daruje sopstvenu likovnost I bogat kolorit sa neočekivanim i mističnim efektima.

Ništa spec 1.0

Noseća ideja celokupnog projekta je mapiranje svega što se upotrebom ove fraze u svakodnevnom životu suspenduje. Baveći se opštepoznatim premisama o indiferentnosti / otuđenosti mlađih generacija, projekat je osmišljen sa namerom da problematizuje ovakve kategorije i prezentuje sve pritiske savremenog života na mlade ljude, koji su konsekventno, temeljno uticali na njihov jezik ali i celokupan modus operandi. Markiranjem specifičnih situacija gde je zadovoljenje imperativa funkcionalnog ekonomskog subjekta otežano (zdravstveno ili finansijski) i stvaranjem ambijentalne postavke, autorka pokušava da reprezentuje savremeni grč u kojem svakodnevno funkcioniše omladina.
‘Social problems are experienced as individual rather than collective, and we feel compelled to seek ‘biographic solutions to systemic contradictions’. (Claire Bishop, Artificial Hells: Participatory Art and the Politics of Spectatorship)
Nadežda Kirćanski (1992, Zrenjanin) završila je master studije vajarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, gde je trenutno na prvoj godini doktorskih studija. U svojoj umetničkoj praksi Nadežda se bavila istraživanjem tradicije pogrebnih običaja i funkcijom memorijala. Dobitnica je nagrade ‘Sreten Stojanović, profesor ALU’ za dostignuća u kulturi 2017. godine. Od 2015. godine njeni radovi bili su deo preko dvadeset grupnih izložbi, a iza sebe ima dve ostvarene samostalne izložbe.

Keramički laboratorij II – IV Međunarodno trijenale keramike UNICUM 2018

Keramički laboratorij II drugi je dio istoimenog istraživačko – edukativnog projekta koji je osmišljen 2016. kao project in progress i tad u svom prvom izdanju realiziran. Sagledavajući keramiku unutar prostorno-vizualnih i medijskih kategorija suvremene umjetnosti, projekt je koncipiran kao platforma za stimuliranje eksperimentalnog stvaralaštva u mediju keramike, za nova iskustva i za nove strategije u ovome mediju, otvarajući tako prolaze prema uzbudljivim, neistraženim područjima, prema novim vizualno-taktilnim doživljajima i prema novoj percepciji stvarnosti. Nadalje, kao platforma koja potiče kreativan, istraživački senzibilitet, dajući poticaj mašti i zagovarajući umjetničku kreativnost, a odmičući se od manirizma i dekorativnosti. Isto tako, kao platforma koja inicira eksperimentiranje s novim materijalima, novim tehnikama i novim tehnologijama, dovodeći time umjetnost, u skladu sa suvremenom umjetničkom praksom, u svojevrsnu interakciju sa znanstveno-tehnološkim pristupom te na taj način gradeći suvremenu sliku svijeta. Na kraju, ali možda i najvažnije, kao platforma koja funkcionira kao svojevrsni inkubator i edukacijski poligon za mlade talente, što podrazumijeva suradnju, druženje i kreativnu komunikaciju, kroz izložbe i performanse, publike i umjetnika s mladim, nadolazećim suvremenim keramičarima sa zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna i s riječke Akademije primijenjenih umjetnosti.

Između redaka

Autorica serijom umjetničkih knjiga i kolaža u kojima kao sredstvo izražavanja koristi  jezik, propituje krhkost ljudske komunikacije. Započinje kontaktiranjem ljudi različitih profila, tražeći od njih da napišu do desetak riječi dnevno. Njihovom razradom dolazi do novih propitivanja, pa smjernice zalaze i u intimnija područja. Bilo da se radi o osobnim posvetama ili pak osvrtu na aktualni dan, nju zanima ono neizrečeno, nesvjesno, prve asocijacije. Riječi su ispisivane, nizane, podcrtane ili ih nema, a u njihovoj realizaciji i primjeni koristi digitalni tisak na papiru i ručni uvez. Time riječi dobivaju novo značenje, uokviruju nove priče,  zatvorene su u prostor knjige gdje definiraju vlastito kretanje i same granice tog kretanja ili pak stoje na zidovima i probijaju se u slojevitosti kolaža.
Još od svojih studentskih dana, Ivana Rod bavi se oblikovanjem umjetničke knjige. U početku je njome dominirao bujni ekspresivni crtež inspiriran literarnim sadržajem. No postupno se primiče redukciji, to jest odmaku od crteža, i poseže za otisnutom riječi, bilo da je autorica sama tiska, bilo da preuzima postojeće. U potonjem slučaju Ivana se odriče vlastita rukopisa birajući ready made predmete, knjige na kojima intervenira prekrivanjem određenih riječi, čime stvara novu vizualnu dinamiku i sadržaj. Kreativni postupak i estetski ishod prepoznaje se u trajnoj napetosti između intuitivnoga momenta i posve promišljenoga konstruiranja strukture knjige. Autorica se ne zadovoljava samo jednom formom već pomno bira različite, u skladu sa sadržajem i simbolikom, pa i dinamikom teme. Pojedina rješenja preuzima za sljedeću knjigu, no svaki put se događa pomak, odstupanje od prethodno postignutoga. Upravo to je zalog njezina daljnjeg otkrivanja kreativnih potencijala umjetničke knjige i pridruženoga joj medija – kolaža.

Zvuci kosmosa

Ovaj projekat je zamišljen kao kreativni spoj nauke i umetnosti. Baziran je na nedovoljno poznatoj činjenici da radio prijemnici mogu primati signale iz svemira ako su podešeni van frekvencija na kojima se nalaze emisije zemaljskih radio i TV stanica. U tom slučaju prijemnici primaju radio šum iz drevnih epoha bliskih vremenu kada se dogodio Veliki prasak.
Veliki prasak predstavlja početak našeg Univerzuma i odigrao se pre 13,7 milijardi godina.U prvih nekoliko stotina hiljada godina nakon Velikog praska svemir je bio samo gusta kaša svetlosti i elementarnih čestica koja se širila i hladila. Oko 400 hiljada godina nakon Velikog praska, svemir se našao u epohi rekombinacije, kada je postao prozračan za svetlost iz tog doba. Poteklo je zračenje koje danas možemo primiti čak i običnim radio prijemnikom. Ovo zračenje su prvi detektovali 1964. godine Arno Pensias i Robert Vudro Vilson, koristeći usmerenu, tzv. ‘horn’ radio-teleskop antenu. Forma usmerenih antena veoma podseća na akustičke pojačivače zvuka (oblici slični obliku roga ili kombinaciji cevi i levka) i izgledaju poput futurističkih instalacija Luiđi Rusola sa početka dvadesetog veka.. U ovom slučaju, umesto Luiđijeve buke mašina i industrijskih postrojenja, ove zvučne skulpture bi emitovale šumove sa početka formiranja Univerzuma, kao i druge zvuke oscilacija i šumova koji se mogu primiti antenama usmerenim ka nebu. Skulpture svojim oblikom podsećaju na stare radio teleskope. Napravljene su tako da primaju radio signale sa neba prijemnikom koji se nalazi u njima, zatim ga emituju i svojim oblikom akustički modulišu i menjaju taj zvuk. U današnje vreme, ovi šumovi i zvuci se koriste za otkrivanje i spoznaju svemira. Očigledno je, međutim, da do te spoznaje možemo doći na višem, sintetičkom nivou na kome su doživljaji naučne i umetničke istine neraskidivo spojeni.
Saradnici na ovom projektu bili su Edi Bon, doktor nauka, naučni saradnik u Astronomskoj opservatoriji i Milan S. Ćirković, doktor nauka, naučni savetnik u Astronomskoj opervatoriji.

Dejana Kabiljo

PO OBRAZOVANJU ARHITEKTA I INDUSTRIJSKI DIZAJNER, DEJANA KABILJO JE PRE SVEGA UMETNICA. ZA SEBE KAŽE DA STVARA UMETNOST ‘ZA SVE NAS SA MALIM SLABOSTIMA, LOŠIM NAVIKAMA I OPSESIJAMA’. ŽIVOT NA RELACIJI IZMEĐU BEČA, BEOGRADA, SPLITA I MILANA I RAD ŠIROM SVETA, DOBRIM DELOM SU ZASLUŽNI ZA TO ŠTO SE DEJANA BEZ NAPORA KREĆE IZMEĐU RAZLIČITIH SVETOVA I DISCIPLINA, NE OBAZIRUĆI SE NA USTANOVLJENE I PRIHVAĆENE KATEGORIJE UMETNOSTI I DIZAJNA. KAKO KAŽE, POIGRAVA SE VLASTITIM KONCEPTIMA KORISNOG ILI BESKORISNOG. SVOJ BREND KABILJO INC. LANSIRALA JE JOŠ 2001. GODINE IZLOŽBOM STOP!WORRYING U MAKU, MUZEJU PRIMENJENE UMETNOSTI/SAVREMENE UMETNOSTI U BEČU. PRIREDILA JE BROJNE SAMOSTALNE IZLOŽBE I UMETNIČKE INTERVENCIJE I UČESTVOVALA NA MNOGIM MANIFESTACIJAMA ŠIROM SVETA. ZA SVOJ RAD JE DOBILA ZNAČAJNA PRIZNANJA, A ČAK JE BILA NOMINOVANA ZA NAJUTICAJNIJU OSOBU U OBLASTI DIZAJNA 2010. GODINE U NEMAČKOJ.

PO OBRAZOVANJU STE ARHITEKTA I INDUSTRIJSKI DIZAJNER, A U SVOM DOSADAŠNJEM RADU STE SE BAVILI RAZLIČITIM VIDOVIMA UMETNOSTI. KAKO BISTE OPISALI SVOJE UMETNIČKO DELOVANJE?
Bavim se umetnošću, dizajnom i arhitekturom. Radim uvek iz pozicije konstantne nesigurnosti, volim sve to. Ostajanje u samo jednoj oblasti ili gradu, zemlji ili jeziku, verovatno bi hranilo izvesnu iluziju nepobedivosti. Misaoni proces u domenu arhitekture direktno je suprotan onom koji je potreban u dizajnu, a umetnost je umetnost, čista, oslobođena svega toga i – beskorisna. Jednostavna, jasna ideja koja se iskristališe, rezultat je konkretnih nedostataka stvarnosti koju živim. Ti procepi su važni, oni žuljaju, smetaju. Tako počinje. Nastavlja se posvećenim radom, preciznošću i ekspertizom. Tek tada labilna ravnoteža, lakoća, otvorenost, putovanje postaju mogući. Posebno je dobro i teško kada stvorim dobar objekat, dovoljan sam sebi i moćan. Dugo nakon toga nemam potrebu da stvaram, slobodna sam od njega, ali ipak, standard je postavljen.

2. STVARATE NEOBIČNE PREDMETE, IMATE KOLEKCIJU STOLICA OD KOSE, KAFIĆ OD ČOKOLADE, FOTELJU OD ŽICA… ČIME SE VODITE KADA STVARATE OBJEKTE? ODAKLE CRPITE INSPIRACIJU?
Najdraži deo mog rada vezan je za moju umetničku manufakturu Kabiljo Inc. Prvi put sam je predstavila izlozbom u MAKu, Muzeju primenjenih umetnosti/savremene umetnosti u Beču 2001. Kabiljo Inc. smišlja i oblikuje za sve nas sa opsesijama, malim fetišima, lošim navikama i kompulzivnim postupcima. Težimo inovaciji na nivou ljudskog ponašanja. Sledi pomno istraživanje materijala: spaljujemo ih, blajhamo, feniramo, kovrdžamo, tučemo, razlivamo, i pretvaramo u zlato, dok se ne podvrgnu svojoj ulozi. Tako nastaju jednostavni objekti za naše kompleksno vreme, fini, praznični i lišeni svake ironije. I mašta se ponovo savija oko čvrstih materijala. U Kabiljo Inc. objekte stvaramo sa dubokim poštovanjem prema materijalu, eksperimentišemo, opsesivno brinemo o izvedbi. Ponekad biramo bogatstvo bečkog zanatstva, ponekad visoko razvijenu tehnologiju.

3. AKO BISTE IZDVAJALI NEKE SVOJE KOLEKCIJE I RADOVE, ŠTA BI TO BILO I ZBOG ČEGA?
FENCES, krevet koji se bavi slobodom. Da li ste pokušali da u Google ukucate reč: freedom? Rezultat je beskrajni niz slika ljudi koji raširenih ruku igraju u susret zalazećem suncu na peščanim plažama, ili pametni citati, od Alberta Ajnštajna do Megan Foks. Dok svako od nas teži ostvarenju svoje lične slobode, bespomoćno se sudaramo sa susedima koji u težnji ka ostvarenju svojih, čini se, ugrožavaju ove naše. Postoji li naznaka slobode u 21. veku? Ako je sloboda toliko nejasan pojam, da li je neobično da tako rado biramo ogradu, sigurnost, zaštitu – zlatni kavez?
Fe / Zn / Au kolekcija fotelja se razvila iz mog umetničkog projekta Occupy! – protest je u dizajnu. U vreme permanentne vizuelne stimulacije i prezasićenosti, vraćam nas na početak. Jer, još uvek imamo širom otvorene oči i gladni smo reda, mudrosti i lepote. Ova kolekcija postavlja pitanje šta umetnost ima da ponudi: jednostavnu čeličnu oprugu i vreme da definišemo budućnost. Naravno, sve to svetluca, šepuri se i paradira sa stilom.
PRETTYPRETTY, taburei i barske stolice. Lepe glave namenjene sedenju istražuju
uredno regulisanu erotsku zavodljivost koja nas okružuje, ocrtavajući ustanovljenu gramatiku žudnje. Koliko smo spremne da uradimo da bismo bile lepše, i koliko su mediji svesni toga, najbolje ilustruje citat američke reklamne kampanje proizvoda za negu kose iz 70ih godina: ‘Ovako ne izgledate po izlasku ispod tuša, sa tim izgledom – bledi pramenovi boje šampanjca na pepeljasto plavoj kosi laskavo odsijavaju privlačnost blagih senki. Kosa slobodno pada u raskošnim valovima, bledi uvojci plave kose… Očaravajući vrtlog boja. Koliko je samo rada uloženo u to remek delo’. PRETTYPRETTY lepotice, graciozne i anđeoske, zrače samopouzdanjem, pa ipak, citiraću D.P. MekManusa: ‘Šta započeti sa svom tom beskorisnom lepotom?’

4. SVOJU UMETNIČKU RADIONICU OSNOVALI STE U BEČU 2001. GODINE. KAKO DANAS GLEDATE NA TAJ PERIOD?
Najbolja ilustracija tog perioda je citat Rejčel Spens, objavljen u listu The Financial Times, 31. marta 2003, povodom izložbe Contemporary Decorative Art, Sotheby’s London iz 2003. godine. ‘Kada je stigao 21. vek, opustila sam se’, kaže Dejana Kabiljo ukazujući na svoj rad. Njena kolekcija SCRIBOman, serija papirnih stolova nalik na velike ‘post it’ cedulje, izazivala je kikot kod svakog posetioca. I sama kompulzivna žvrljačica, Kabiljo je pomerila granice svoje osnovne ideje. ‘Ranije bih insistirala na purizmu i izvela ove stolove u potpunosti od papira. Tehnički, to bi se verovatno razvilo u noćnu moru’, rekla je ukazujući na pločicu pleksiglasa između nogu stola, koja zapravo drži čitavu konstrukciju. Ona i njena generacija dali su sebi dozvolu da se igraju.’ //ek Tijana Janković
– Više u EKO KUĆI No22

Haljine koje zveckaju

SVAKI PUT KADA VAM SE DESI  DA NES(A)VESNO  JEDNOSTAVNO BACITE PRAZNU LIMENKU,  SETITE SE DA POSTOJE UMETNICI KOJIMA JE SVAKA LIMENKA DRAGOCENA I KOJI ĆE JOJ SVOJOM KREATIVNOŠĆU PRODUŽITI ŽIVOTNI VEK. JEDNA OD TAKVIH UMETNICA JE MILICA MARINKOVIĆ.

Istražujući prirodu različitih materijala, umetnica Milica Marinković je svoju pažnju usmerila na svakodnevne predmete kojima se uglavnom ne pridaje značaj i koji najčešće završavaju u kontejnerima. Kroz  umetnost  izrade tapiserija i haljina od reciklažnih materijala, limenki i čepova, dizajnerka poziva na buđenje svesti o neophodnosti reciklaže, ali i pokazuje potencijal otpada i način na koji se on može koristiti u umetničkom izrazu.
Sve je počelo na studijama, kada je prilikom izrade skica za diplomski rad kod jednog asistenta izazvala asocijaciju na umetnika iz Nigerije koji se zove El Anatsui, a u svetu je poznat kao umetnik koji svoja dela stvara korišćenjem ekološkog otpada. Poželela je da napravi nešto slično, a istovremeno drugačije.
’Želela sam da od tih sjajnih, šljaštećih, specifičnih materijala koji zagađuju našu okolinu, napravim nešto nesvakidašnje, nešto što će imati veliku vrednost. Jednostavno, želela sam da od ekoloških materijala napravim modne detalje, ili  da to čak bude nosiva haljina koja na prvi pogled izgleda kao da je napravljena od nekog savremenog materijala. Jedan čep ili deo limenke u stanju je da zameni perlu, šljokicu ili kristal’, otkriva mlada dizajnerka Milica, koja je najpre pravila haljine od čepova, da bi kasnije otkrila da limenke pružaju daleko veće mogućnosti oblikovanja i uklapanja dezena, a da su pritom i mnogo lakše. Neretko u izradi svojih haljina kombinuje limenke i čepove, čije zveckanje treba da podseti na značaj reciklaže.

Kako kaže, za neke modele pravi žičane konstrukcije, dok za većinu ipak  to ne čini. Ceo postupak se uglavnom svodi na sečenje, bušenje  rupa i spajanje. Na svakom čepu najpre napravi nekoliko rupica kroz koje provlači žicu, a povezivanjem čepova ili delova limenke nastaje cvet. Spajenjem cvetova nastaje haljina, te se ovaj proces može uporediti sa tradicionalnim postupkom šivenja odevnog predmeta.
Izlagala je na više grupnih i samostalnih izložbi, među kojima je i manifestacija i izložba Ekokult, koja je održana u oktobru 2015. godine, gde je priredila modni performans Eko šik. Trenutno radi na pripremi revije u saradnji sa jednom kompanijom koja proizvodi energetska pića. Ova srebrno-plava kolekcija izdvojiće se i po lakoći haljina, budući da su limenke u koje se pakuje ovo piće već napravljene od recikliranih limenki i samim tim su znatno lakše od standardnih. Upravo je svest o značaju reciklaže bila ključ za ostvarenje ove saradnje. ‘Krojevi će biti nesvakidašnji, svečaniji nego do sada. Raskošniji. Ekstravagantniji. Neuobičajeni.’, najavljuje umetnica Milica Marinković.//
ek Tijana Janković