Alumil Exl1

Spoj prošlosti i savremenosti: Muzej grada Beograda

eko

Koncept muzeja kao javnog prostora grada i njegovo uključivanje u sadržaje prisutne na užoj i široj lokaciji, definiše objekat Muzeja grada Beograda kao nov, izuzetno značajan doprinos razvoju kulture prestonice koji predstavlja spoj zatečenog karaktera i uklapanja novih prostornih celina.

Vreme kao vitalni element

Intervencija izvedena s poštovanjem prirode i mesta, zasnovana na brisanju suvišnog i traženju slobode i mira bez gubitka uspomena, predstavlja priznanje vremenu koje ostavlja svoj trag u svakoj materiji vrednujući nepravilnosti, teksture i krajnje savršene nesavršenosti.
U impozantnom krajoliku koji čuva prirodnu baštinu tipičnu za zapadnu asturijsku obalu, u selu Sabugo de Otur smešten je objekat koji svedoči o vremenu i čuva sećanje na detinjstvo, iluzije i nade.

Forma se nenametljivo nadovezuje na predeo u kome plaže i planine dele pejzaž, oplemenjene kućama čistih i odvažnih volumena, sa kosim krovovima i zabatima od škriljca.

U pitanju je rekonstrukcija kuće kompaktnog volumena, izuzetne u svojoj skromnosti i energetsoj efikasnosti, kojoj je trebalo udahnuti novi život, svetlost, vazduh, more, ali poštujući njenu prošlost i sećanje. Sačuvana je okosnica, ali je srušen istočni masivni zid i umesto njega postavljen stakleni čija je prozirnost omogućila rast unutrašnjih prostorija, odvodeći granice kuće do horizonta, do mora, neba i planinskih pejzaža.

Unutrašnji prostor lišen je suvišnih pregrada i stvoren je jedinstven ambijent razvijen u tri etaže. Celokupan koncept zasniva se u isticanju nepravilnosti, hrapavosti, nesavršenosti, tekstura, erozije, za razliku od precijenjene i sveprisutne lažne savršenosti i urednosti.

Korišćeni su isključivo lokalni materijali- kamen i drvo, uz dodatak čelika i stakla koji imaju za cilj da predstave vreme kao vitalni element- čelik, ostavljajući vidljive mrlje po fasadi, a staklo zamagljujući granice svojom transparentnošću i dajući život unutrašnjem prostoru.

PROZIRNOST NOVOG ZIDA OMOGUĆILA JE RAST UNUTRAŠNJIH PROSTORIJA, ODVODEĆI GRANICE KUĆE DO HORIZONTA, DO MORA, NEBA I PLANINSKIH PEJZAŽA.

Čelik koji ostavlja tragove na fasadi naglašava fenomen vremena i prolaznosti.

 Harmoničan spoj starih i novih elemenata u enterijeru konstituiše kompaktnu estetsku celinu.

Vreme kao vitalni element

Intervencija izvedena s poštovanjem prirode i mesta, zasnovana na brisanju suvišnog i traženju slobode i mira bez gubitka uspomena, predstavlja priznanje vremenu koje ostavlja svoj trag u svakoj materiji vrednujući nepravilnosti, teksture i krajnje savršene nesavršenosti.
U impozantnom krajoliku koji čuva prirodnu baštinu tipičnu za zapadnu asturijsku obalu, u selu Sabugo de Otur smešten je objekat koji svedoči o vremenu i čuva sećanje na detinjstvo, iluzije i nade.

Forma se nenametljivo nadovezuje na predeo u kome plaže i planine dele pejzaž, oplemenjene kućama čistih i odvažnih volumena, sa kosim krovovima i zabatima od škriljca.

U pitanju je rekonstrukcija kuće kompaktnog volumena, izuzetne u svojoj skromnosti i energetsoj efikasnosti, kojoj je trebalo udahnuti novi život, svetlost, vazduh, more, ali poštujući njenu prošlost i sećanje. Sačuvana je okosnica, ali je srušen istočni masivni zid i umesto njega postavljen stakleni čija je prozirnost omogućila rast unutrašnjih prostorija, odvodeći granice kuće do horizonta, do mora, neba i planinskih pejzaža.

Unutrašnji prostor lišen je suvišnih pregrada i stvoren je jedinstven ambijent razvijen u tri etaže. Celokupan koncept zasniva se u isticanju nepravilnosti, hrapavosti, nesavršenosti, tekstura, erozije, za razliku od precijenjene i sveprisutne lažne savršenosti i urednosti.

Korišćeni su isključivo lokalni materijali- kamen i drvo, uz dodatak čelika i stakla koji imaju za cilj da predstave vreme kao vitalni element- čelik, ostavljajući vidljive mrlje po fasadi, a staklo zamagljujući granice svojom transparentnošću i dajući život unutrašnjem prostoru.

PROZIRNOST NOVOG ZIDA OMOGUĆILA JE RAST UNUTRAŠNJIH PROSTORIJA, ODVODEĆI GRANICE KUĆE DO HORIZONTA, DO MORA, NEBA I PLANINSKIH PEJZAŽA.

Čelik koji ostavlja tragove na fasadi naglašava fenomen vremena i prolaznosti.

 Harmoničan spoj starih i novih elemenata u enterijeru konstituiše kompaktnu estetsku celinu.

Preporod ruševine

NA PADINAMA ŠKOTSKIH BRDA NALAZE SE BROJNE RUINE KAMENIH KUĆA IZ PRETHODNIH VEKOVA. ODLIKUJU IH SAVRŠENE LOKACIJE SA KOJIH SE PRUŽAJU VIZURE KA VIŠE NEGO ŽIVOPISNOM OKRUŽENJU. ZAPAŽENA OD STRANE INVESTITORA-ENTUZIJASTE, JEDNA TAKVA RUINA DOŽIVELA JE SVOJU RENESANSU.
Na padinama škotskih brda nalaze se brojne ruine kamenih kuća iz prethodnih vekova. Odlikuju ih savršene lokacije sa kojih se pružaju vizure ka više nego živopisnom okruženju. Zapažena od strane investitora-entuzijaste, jedna takva ruina doživela je svoju renesansu. Sagrađena u 17.veku, kako podaci kažu, ova kuća doživljavala je brojne intervencije, rušenja i dogradnje. Kamena ljuštura – ostaci zidova zatečenih na lokaciji, tek je naglasila formu nekadašnjeg objekta, pa su arhitekti odlučili da i novi objekat svojom formom evocira nekadašnji.
Unutar kamenih zidova izgrađen je potpuno novi objekat – porodična stambena kuća arhetipskog oblika (sa dvovodnim krovom). Ono što novi objekat ističe jeste fasada obložena crnom EPDM membranom. Tako se rodilo ‘raslojavanje’ objekta na istorijske slojeve – zatečene i kreirane, koji, prema ideji arhitekata Lili Dženks i Natanijela Dorenta, treba da naglase istorijski narativ same strukture. Treći ‘sloj’ predstavlja unutrašnja obloga – struktura amorfnog oblika, napravljena od drvene podkonstrukcije i obloge od plastike armirane staklenim vlaknima. ‘Sačuvali smo ruinirane zidove, i ponovo kreirali dvovodni krov koji je, pretpostavljamo, i ranije tu postojao.

Tako smo zadržali spoljašnje jedinstvo oblika. Sa druge strane, mat crna gumena fasadna obloga i nežni, beli oblici enterijera formiraju kontrast i naglašavaju formalnu slojevitost objekta, kao i zadovoljstvo življenja među prisutnim istorijskim slojevima’, obrazložili su arhitekti.
Amorfna struktura bele boje uspostavila je jak i upečatljiv kontrast omotaču i formi objekta. Na krajevima izdužene pravougaone kuće smeštene su spavaće sobe i kupatila, dok je njen središnji deo namenjen dnevnom boravku, iz čijeg se svakog ugla sagledava zanimljiva zakrivljena forma prostora. Pozicija kamenih zidova diktirala je i pozicioniranje fasadnih otvora. Ipak, iz trpezarije se, zahvaljujući izduženim otvorima na obema stranama, pruža pogled ka okolnim brdima, koji dopire do udaljenosti od čak 50 km.

Enterijer je rešen u minimalističkom maniru i opremljen je samo neophodnim komadima nameštaja, dizajniranim po meri i jednostavnih linija. Iza drvene podkonstrukcije formirana je ostava za odlaganje, pa su izostali plakari i nameštaj koji bi zagušio prostor. U nekim delovima unutrašnjosti, kamena opna postala je deo enterijera, pa tako pravi svojevrsni ‘portal’ između dnevnog boravka i kuhinje sa trpezarijom, a deo zida sačuvan je u originalnom izgledu i u jednoj od soba.

Ova igra različitih struktura stvorila je ne samo vizuelno, već i fizičko jedinstvo u enterijeru. ‘Naglašavajući vremenski narativ, ova tri sloja takođe reflektuju različite arhitektonske izraze: prirodnu eroziju kamenih zidova, jednostavni dvovodni krov i slobodnu organsku formu u enterijeru. Ova tri sloja nisu projektovana kao nezavisni elementi. Njihov međusobni odnos razvija se i menja kroz različite preseke objekta.// ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No26

Kamena kuća

VIKTOR IGO JE PIŠUĆI O ARHITEKTURI NAVEO DA JE GRAD KNJIGA OD KAMENA, I DA SVAKA ZGRADA PREDSTAVLJA PO JEDNU STRANICU TE KNJIGE, DA GOVORI O LJUDIMA I O ŽIVOTU KOJI SE TU ODVIJAO. PO NJEMU, ARHITEKTURA JE DO PETNAESTOG VEKA BILA JEDINI PRAVI ‘REGISTAR’ ČOVEČANSTVA, TO JEST JEDINI VERNI TRAG ŽIVOTA I MISLI ČOVEKA KOJI JE GRADIO. PRONALASKOM ŠTAMPE, PO IGOU, ŠTAMPANA KNJIGA JE PREUZELA ULOGU ‘BELEŽNIKA’, A ARHITEKTURA JE POČELA DA ‘ATROFIRA’ I SVELA SE NA NIVO BILO KOJE DRUGE UMETNOSTI. KAKO DANAS TRETIRATI OVE STARE ‘STRANICE’ KNJIGE, NE DOZVOLITI IM DA NESTANU I ATROFIRAJU? KAKO NASLEĐENOJ ARHITEKTURI SAČUVATI LIK, A IPAK JOJ PODARITI NEŠTO OD SAVREMENOG? KAKO SE PROJEKAT PRETVARA U PROCES, I GDE JE TAČKA NA KOJOJ SE TREBA ZAUSTAVITI, OTKRIĆE NAM PRIČA O JEDNOM MALOM OBJEKTU KOJI JE DOŽIVEO SVOJU RENESANSU.
Arhitekta nikad ne zna na kakvo će ga kreativno putovanje odvesti projekat koji radi. U gradu Mikulovu u Češkoj Republici, u podnožju starog grada u nekadašnjem jevrejskom kvartu, nalazi se mala kuća koja je trebalo da doživi rekonstrukciju i da postane delimično stambeni, a delimično ugostiteljski objekat.

Naizgled, uobičajena tema. Međutim, susrevši se sa objektom, već na početku, autori su shvatili da ova mala kuća krije brojne ‘slojeve’ – detalje različitih vremenskih perioda tokom kojih je oštećivana i obnavljana. Objekat datira iz perioda renesanse i baroka, pa je ova istorijska potka bila početna tačka od koje se krenulo u razradu.
Prizemlje i prvi sprat namenjeni su turizmu, a potkrovlje ima stambenu funkciju. Podrum je otkriven tokom rada na projektu, pa se tako rodila ideja o vinskom podrumu koji je obogatio sadržaj. Enterijer je rađen sa težnjom da se sačuvaju sve zatečene forme – oblici prostorija, zidarski otvori, lučni svodovi.

Enterijer je rađen sa težnjom da se sačuvaju sve zatečene forme – oblici prostorija, zidarski otvori, lučni svodovi. Ove površine su obojene u belo, što nije umanjilo njihovu prepoznatljivost, a na taj način postale su savršena pozadina za zanimljiva dizajnerska rešenja. Nameštaj i oprema izrađeni su od bravarije i drveta, i ma koliko da svojom materijalizacijom evociraju istorijske epohe, ipak otkrivaju i savremeni minimalizam koji ne želi da zatrpa prostor, već ga ispunjava tek da bi nagovestio njegovu namenu.

Krevet sa baldahinom od bravarije, luster od istog materijala koji je apsolutno savremen, kreveti koji se klizeći po šini mogu spajati i razdvajati, sanitarije i pločice u kupatilima – samo su neki od detalja koji otkrivaju moderni dizajnerski rukopis. Sa druge strane, uska stepeništa, nepravilni oblici zidarskih otvora, uski prozori – badže, otkrivaju nesumnjivo istorijski karakter kuće. Stepeništa su rađena od drveta, a posebno se ističe usko stepenište kojim se iz podruma izlazi na prizemlje – izrađeno je od masivnog drveta.// ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No26

Vinski podrum i stepenište od masivnog drveta.

Kreativno rešenje za spavaću sobu koja može imati različite konfiguracije rasporeda nameštaja. Cela ideja je u podnoj šini..

Kontrast klasičnog & modernog

DA ARHITEKTURA MOŽE DA NAĐE PUT KA DUHOVNOSTI BEZ POKORAVANJA POVRŠNOM I TRENUTNOM I DA DOGRADNJA NE ZNAČI UVEK SKRNAVLJENJE POSTOJEĆEG OBJEKTA, POKAZAO JE ARHITEKTA DOMINIK PANDOLFINI U PROJEKTU OBNOVE STARE PORODIČNE KUĆE U MELBURNU, GDE REKONSTRUKCIJA KAO TEŽNJA ZA SMISLOM TRAŽI IZRAZ U ENERGIJI STVARALAŠTVA, NASUPROT DESTRUKCIJI SVAKODNEVNICE SAVREMENOG DOBA.
Porodična kuća u Melburnu stara ceo vek pretvorena je u udoban i savremen dom uz korišćenje modernih i ekološki održivih tehnologija i materijala. Autor je, vođen idejom da pronađe najprirodniji pristup samom kontekstu i temi dizajna, rekonstruisao ovu kuću koja se diči kosim krovom i svojom se linijom uklapa u arhitektonski lokalni jezik, a istovremeno mu predstavlja kontrast materijalizacijom i pročišćenim detaljima.
REFLEKS AMBIJENTA
Koncept novoprojektovanog objekta proističe iz zatečene kuće i ambijentalnih karakteristika lokacije. Novi prostor je zamišljen kao prirodni nastavak postojeće gradnje i figurira kao skladna ekstenzija u prostoru, koja sa starim objektom deluje kao neraskidiva celina. Specifičan ulični korpus mikrolokacije daje ovom kraju posebnu ambijentalnu atmosferu i prepoznatljiv karakter, pa se njegovo očuvanje i pažljiv tretman nametnulo kao prioritetan zadatak pri rekonstrukciji.

Budući da su oblik i forma stare kuće poslužili kao reper i da autor nije želeo da novi objekat vertikalnom kompozicijom naruši identitet mesta, odlučio se za horizontalnu dogradnju, neprimetnu sa ulice. Horizontala koja dominira u arhitektonskom planu, pored funkcionalne i prostorne uslovljenosti sadrži i psihološku konotaciju jer predstavlja uzemljenje, sigurnost, bazu i polazište za dalji rast i uspon.
EKSTENZIJA – NOVONASTALA CELINA I VREDNOST
Ekstenzija kuće je tretirana suptilno i nije dozvoljena njena superiornost nad postojećim objektom, već se težilo kreiranju simbioze proširenog i zatečenog dela i njihovoj korelaciji sa kontekstom. Pažljivo odabrani fragmenti sa postojećeg dela objekta transponovani su na apstraktan način i korišćeni su kao prvi korak i vizuelni podsticaj za dalju fazu stvaralačkog procesa, što je rezultiralo kreiranjem prizora koji sadrži optimalan odnos suprotstavljenih elemenata – ekstenzije i postojećeg dela.

Ovi elementi, iako namerno jasno podeljeni i razgraničeni, izazivaju senzacije sklada i harmonije. Dramatičan prostor dvostruke visine i dvorišni vrt odvajaju stare i nove delove kuće i jasno ih razgraničavaju, dok kombinacija crnog cinka i betona pojačava utisak prelaska iz jednog prostora u drugi. Dvorišni vrt je važan deo ovog projekta ne samo kao mesto susreta, već i kao element koji, zajedno sa velikim staklenim panelima oivičenim crnim ramovima, obezbeđuje da prostor bude osvetljen i doprinosi njegovom komforu. Funkcionalna šema kuće je otvorenog tipa, sa prostorijama koje se nižu, tj. nadovezuju jedna na drugu.

Postojeći blok pretvoren je u noćnu zonu, dok su dnevni boravak, trpezarija i kuhinja pozicionirani ka zadnjem dvorištu, a na spratu dograđenog dela smeštena je još jedna spavaća soba. Ekstenzija ovog prostora posmatrana samostalno svakako je jedna zaokružena celina i vrednost u oblikovnom i funkcionalnom smislu, ali pravu meru i materijalizaciju ideje ona ostvaruje tek u sadejstvu sa delom na koji se nadovezuje.// ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No26

Kod kao zapis vremena & pečat savremene arhitekture

TARO TSURURA NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
POSLE DIPLOMIRANJA NA LONDONSKOM FAKULTETU ARCHITECTURAL ASSOCIATION, ISKUSNI JAPANSKI ARHITEKTA TARO TSURUTA OSNOVAO JE 2006. GODINE BIRO TSURUTA ARCHITECTS. TSURUTA JE SARAĐIVAO SA VODEĆIM LONDONSKIM DIZAJNERIMA NA SLOŽENIM I VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANIM PROJEKTIMA PRE NEGO ŠTO JE OSNOVAO SOPSTVENI STUDIO, KAKO BI KLIJENTIMA PRUŽIO OSOBNIJA REŠENJA. NJEGOV ORIGINALNI DIZAJN VOĐEN JE STROGIM RAZUMEVANJEM GRAĐEVINSKE TEHNOLOGIJE, U KOMBINACIJI SA IMPLEMENTACIJOM IGRE SVETLOSTI, MATERIJALA, KONTEKSTA I PRAKTIČNE STRANE SVAKODNEVNOG ŽIVOTA. NJEGOV RAD JE OSVOJIO BROJNE POZITIVNE KRITIKE, POSEBNO ZA PROJEKAT HOUSE OF TRACE, KOJI ODLIKUJE RADIKALNO DRUGAČIJI PRISTUP REKONSTRUKCIJI STAMBENOG OBJEKTA. PROJEKAT JE IZUZETNO PRIHVAĆEN U MEDIJIMA I JAVNOSTI, A MEĐU PRIZNANJIMA KOJA JE OSVOJIO JE I ROYAL INSTITUTE OF BRITISH ARCHITECTS’ STEPHEN LAWRENCE PRIZE 2016. GODINE.
Arhitekta je neko ko planira, projektuje i nadgleda gradnju zgrada’. Ovo je gruba, donekla tačna, pomalo zastarela definicija. S obzirom da danas arhitektura nije samo izgradnja zgrada, savremenije gledište bi bilo da je arhitekta neko ko se bavi prostorom, ko intervencijama u prostoru utiče na okruženje, vreme i ljude, a ukoliko svoj posao radi valjano, trebalo bi da svojim veštinama prirodno, tj. postojeće, učini boljim. Trebalo bi da uklopi materijalno, neuhvatljivo i neopipljivo, da poveže zidove, otvore, šupljine, zvuk, svetlost, mirise i muziku.

Postoje česti sporovi oko toga da li je enterijer arhitektura, ali sama reč neće arhitekturu učiniti boljom, ozbiljnijom i vrednijom. Arhitekti i dizajneri često (svesno ili nesvesno) upadnu u zamku, pa dekoraciju nazovu arhitekturom. Osnovni zadatak arhitekte je bavljenje prostorom, ne dekoracijom. Kada se prostor pročisti, kada se projektantskim i autorskim intervencijama u novim objektima ili pri rekonstrukciji starih, ostvare fini ambijenti pomoću zidova, stepeništa, proreza, otvora, i to vodeći računa o kontekstu i sadržaju, odnosima puno – prazno – transparentno, osvetljeno – zamračeno, tek tada na red dolazi razrada detalja, pri čemu se prati koncept i poštuje pristup projektovanju od samog početka. To onda možemo nazvati totalnim dizajnom i svakako arhitekturom.

Čist arhitektonski pristup rekonstrukciji jasno je vidljiv na objektu House of Trace, projektu koji je radio studio iz Londona Tsuruta architects. Vrlo hrabra odluka arhitekata bila je da apstrahuju novi prostor u kome ljudi treba da borave. Nova forma ostaje pročišćena – apstrahovana na nivou makete. Na taj način jasno je odvojeno postojeće stanje od novoprojektovanog. U skladu sa pristupom kakav ima prema okruženju i dosledno arhitektonskoj filozofiji kakvu gaji prema prostoru, stav arhitekte je bio da jasno naznači stepen intervencije.

NA PRVI POGLED SE VIDE GRANICE IZMEĐU STAROG I NOVOG, ŠTO UKAZUJE NA ODNOS AUTORA PREMA ISTORIJI. IZ OVOGA SLEDI DA JE POLAZIŠNA IDEJA –KONCEPT BIO SEĆANJE, TRAG I MEMORIJA. ARHITEKTA JE OVAJ PROJEKAT REKONSTRUKCIJE SAGLEDAO KAO CELINU, A NE SAMO KAO DODATI DEO – EKSTENZIJU, ŠTO ČESTO BIVA GREŠKA ILI PROSTO UKAZUJE NA LINIJU MANJEG OTPORA KOJOM ARHITEKTI POĐU PRI PROJEKTOVANJU REKONSTRUKCIJA.

Stepen intervencije je jednak kao da je pravljen novi objekat, ali i pored toga jasno sagledavamo staru formu. Arhitekta je ovaj projekat rekonstrukcije sagledao kao celinu, a ne samo kao dodati deo – ekstenziju. Postojeće prostorije su preprojektovane tako da je novi prostor znatno fluidniji nego što je bio pre. Zbog novih proporcija gabarita objekta, funkcija se odvija po dužini – pravolinijski.// ek NIKOLA MARAVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Drvo u enterijeru odaje utisak prisnosti i toplog doma. doma. Prostorije su sveženi i vazduha, praktične su, funkcionalne i bez suvišnih detalja.

Obnova starog

NA PERIFERIJI GRADIĆA UŠUŠKANOG U OBILJU ZELENILA I VINOGRADA, REKONSTRUISANA JE STARA PLANINSKA KUĆA ZA ODMOR I OPUŠTANJE. BEZ ŽELJE DA SVOJOM NOVIM IZGLEDOM MENJA ARHITEKTURU PODRUČJA, SH HOUSE NE SKREĆE POGLEDE SA OKRUŽENJA ČIJI JE DEO, VEĆ PONOSNO POKAZUJE DUH TRADICIJE U NOVOM SVETLU.
Ruralni razvoj brdovitih područja Portugalije je u usponu. Dok se negde grade novi objekti i velike građevine i urbanizuju lokalni prostori, predlog za ovu kuću bila je rekonstrukcija, tačnije revitalizacija, ali i konzervacija autentičnog graditeljskog nasleđa, stare kamene planinske kuće u naselju Sever do Vouga u pokrajini Aveiro u Portugalu.
Izgrađena na prostoru od samo 35m², ova dvospratna kuća sa korisnom površinom od 45m² predstavlja savršeno mesto za vikend odmor. Mala kuća od kamena, zahvaljujući gabaritnim zidovima i minimalističkom pristupu, stavlja prostu funkciju ispred bilo kakve estetike i ulepšavanja.

Cilj arhitekte Paula Martinsea bio je da kroz revitalizaciju sačuva zidove postojećeg objekta i inkorporira ga u savremeno arhitektonsko rešenje. Akcenat je stavljen na održivost originalnog dizajna, a za promenu, postojeći otvori na fasadi obeleženi su i istaknuti upotrebom patinastog čelika. Pažljivom ali smelom implementacijom čelika u postojeću arhitekturu data je savremena dimenzija i oblikovnost, a ramovi koji definišu otvore postavljeni su u različitim položajima u odnosu na zid, tako da ističu hijerarhiju otvora, dok vizuelno kao glavni prioritet ističu odsustvo mase.
Minijaturno dvorište usečeno u padinu terena daje takođe jedan minimalistički pristup, poput japanske zen arhitekture. Plato koji obavija objekat definisan je monohromnim, ali teksturno različitim popločanjem, na kome se izdvajaju površina za parking mesto, jedno mlado drvo i deo sa postojećim ozidanim bazenom. Ovaj plato je ujedno i vidikovac otvoren ka prelepoj vizuri okolne divlje i netaknute prirode koji uvodi korisnika u prizemlje objekta, gde   se nalazi dnevni boravak sa jednostavnom trpezarijom i minimalnom kuhinjom ugrađenom ispod stepenišnog kraka. Stepenište vodi ka spratu na kome su pažljivo uklopljeni spavaća soba, kupatilo i ulaz sa spoljne strane, tako da ovaj prostor može da funkcioniše i kao posebna jedinica.

I dok su fasada i eksterijer objekta u potpunosti zadržani u izvornom stilu, enterijer je dobio potpuni preobražaj tako što je početnom konceptu prilagođena jednostavnost belih zidova, podova i plafona. Ipak, kao kontrast ovoj belini i doprinos razbijanju monotonosti prostora, u svakoj prostoriji prizemlja i sprata ostavljeni su delovi zidova u originalnom kamenu. Ovim se deo primarne arhitekture uvodi u enterijer, a izbor nameštaja i opreme doprinosi potpunom uklapanju u celinu. Upotrebljeni su bež-sivi tonovi kamena koji se ponavljaju u elementima nameštaja kao što su garnitura za sedenje, ugradna kuhinja i francuski ležaj. Element prirode implementira se i u vidu drvenih ramova formiranih sa unutrašnje strane otvora

Pogledi ka nebu i zelenilu, na šume i selo u podnožju planine, uvode u enterijer i dimenziju dubine, osećaj prostornog širenja i neraskidive veze sa prirodom. Svetlim bojama i minimalističkim jezikom dizajna enterijera doprinosi se maksimalnom proširenju granica, čime se uspostavlja vizuelno slobodan i velik prostor koji pripada prirodi.// ekJELENA ALEKSIĆ- Više u EKO KUĆI No 24

Vrt u duhu Italije

VRTOVI U GRADOVIMA NAJČEŠĆE IMAJU TRADICIONALNA STILSKA OBELEŽJA ODREĐENOG PODNEBLJA, ZEMLJE ILI REGIONA. OVOGA PUTA SU INVESTITORI POŽELELI DA U CENTAR LONDONA PRENESU DEO ATMOSFERE ITALIJANSKOG GRADA PORTOFINA, KOJI IH JE SVOJIM VRTOVIMA OČARAO I INSPIRISAO DA POSTAVE VEOMA SPECIFIČNE ZAHTEVE.
Ovaj poduhvat predstavlja opsežno preuređenje kuće i bašte manjih dimenzija u kraju Londona zvanom Ridžents park. Nakon što je završena adaptacija stambenog prostora, dodata je nadstrešnica izvedena u staklu, čime je vrt postao njegov integralni deo. Novi dizajn je tako omogućio povezivanje kuće i nekadašnje pomoćne zgrade sa baštom koja ne samo da je dobila funkciju sobe na otvorenom, nego uz to predstavlja i prelep ukras celog kompleksa, vidljiv iz kuhinje i dostupan sa dvaju nivoa kuće. Klijenti su jednostavno izrazili svoje zahteve i očekivanja. Italijanski grad Portofino su obožavali i on im je bio inspiracija. Dakle, bašta je trebalo da jasno podseća na italijanski vrt, iako je smeštena u samom srcu Londona. Želeli su raznobojno rastinje lako za održavanje koje će poglede korisnika skretati sa okolnih zgrada i tako im pružati radost i estetski užitak. Želeli su raznobojno rastinje lako za održavanje koje će poglede korisnika skretati sa okolnih zgrada i tako im pružati radost.

Da bismo izašli u susret ovim zahtevima, prvo smo poručili dva ogromna mozaika načinjena od oblutaka u prirodnim bojama, i tako smo dobili dve instalacije slične prostirkama za pod u mediteranskom stilu. Uokvirili smo ih tako što smo ostatak prostora popločali tradicionalnim britanskim materijalom, tesanim kamenom iz Jorka u komadima naglašeno velikih dimenzija, čime smo potcrtali željeni kontrast sa sitnim elementima mozaika i simbolično saopštili da se ’parče’ Italije preselilo u London. Mozaici su postavljeni pod različitim uglovima. Jedan je poslužio kao podloga za garnituru za sedenje, a na drugom su postavljeni ogroman sto za obedovanje dužine 4m i stolice. Postavili smo i vodeni element, živicu od orezanog Buxusa, drvca masline i još po koju italo-sitnicu, kako bi celokupni utisak i doživljaj vrta upućivao na zadatu temu.

Klijenti su izrazili želju da iz vrta ne uklanjamo stablo divlje jabuke jer ono u vreme cvetanja u proleće izgleda stvarno fenomenalno. Tako smo i postupili. Zatim smo posadili žbunove lavande i hortenzije, koji su se divno uklopili već i zbog činjenice da su obe vrste karakteristične koliko za Mediteran, toliko i za Englesku. U velike saksije smo posadili drvca lovora u obliku kupe i postavili ih bliže kući, i time smo lepo ujednačili i povezali celu postavku.

KLIJENTI SU JEDNOSTAVNO IZRAZILI SVOJE ZAHTEVE I OČEKIVANJA. ITALIJANSKI GRAD PORTOFINO SU OBOŽAVALI I ON IM JE BIO INSPIRACIJA. DAKLE, BAŠTA JE TREBALO DA JASNO PODSEĆA NA ITALIJANSKI VRT, IAKO JE SMEŠTENA U SAMOM SRCU LONDONA. ŽELELI SU RAZNOBOJNO RASTINJE LAKO ZA ODRŽAVANJE.

Gradski vrt

KOMBINACIJA PRIRODNIH USLOVA I ONOGA ŠTO JE ČOVEK DODAO I STVORIO, U POTPUNOSTI JE ODREDILA JEDINSTVEN IZGLED OVOG MALOG VRTA.
Gradski vrt originalnog naziva Urban Spring deo je jedne porodične kuće u San Francisku, sagrađene još davne 1930 godine. Na prvi pogled, ovaj vrt izgleda kao bilo koji lepo uređen vrt, ali je ustvari jedinstven po tome što se u njemu nalazi izvor, po čemu je i dobio ime Urban Spring, odnosno Gradski izvor. Uređenje vrta predstavljalo je deo glavnog projekta kompletnog renoviranja ove porodične kuće, koji je uključivao ojačanje konstrukcije kuće, uređenje enterijera i izgradnju vrtne radionice.
Želja klijenta bila je da se u potpunosti iskoristi potencijal vrta u odnosu na njegov položaj, postojeće zelenilo i prisustvo izvora u prvom redu. Vlasnici, po profesiji pejzažni arhitekti, sarađivali su sa arhitektom u razradi idejnog rešenja. Zamisao vlasnika bila je da vrt sadrži prostor za vežbanje, deo za prijem gostiju, deo za igru dece i vrtnu radionicu za rad na umetničkim projektima.

Parcela je smeštena na nagnutom terenu, u gusto naseljenom delu San Franciska, gde su kuće poređane jedna uz drugu, čime je pristup vrtu moguć samo kroz kuću. Vrt je okrenut ka severu, pravougaonog je oblika, i  zauzima površinu od 116 m2. Većina postojeće vegetacije je uklonjena jer se usled nebrige nalazila u rđavom stanju, ali je zadržano veliko prekrasno drvo leptospermum (Leptospermum scoparium), koje je bilo zdravo i bujno.
Arhitekti su iskoristili nagnutost terena ovog placa tako što su izdvojili dva nivoa, međusobno povezana stepenicama i stazama napravljenim od recikliranih materijala.  U gornjem delu vrta nalazi se patio od brodskog poda, sa koga polaze interesantne drvene stepenice koje vode do travnjaka smeštenog u donjem delu placa.

Čitav plac je u senci, a jedini osunčani segment nalazi se u donjem delu, sa koga se pruža pogled na San Francisko i planine nadomak grada. Zato su vlasnici i arhitekti odlučili da upravo na tom mestu postave patio, odnosno deo za sedenje.  Kako  bi se omogućila privatnost, čitav plac ograđen je drvenom ogradom uz koju je puštena puzavica klematis. Na nekoliko metara od kuće, u gornjem delu vrta, izvire voda iz pukotina glinovitog zemljišta. Kako se voda  ne bi nekontrolisano razlivala, izvor je ograđen iskopanom glinom u vidu bazena.

BUJANJE VEGETACIJE U VRTU OMOGUĆENO JE ZAHVALJUJUĆI DOVOLJNOJ KOLIČINI IZVORSKE VODE, ŠTO JE ARHITEKTE NAVELO DA OVU GRADSKU OAZU NAZOVU URBAN SPRING, ODNOSNO GRADSKI IZVOR. KROZ CEO VRT SPROVEDEN JE SISTEM KANALA KOJI SE NAPAJAJU VODOM SA IZVORA, TAKO DA ONA STIŽE DO SVIH DELOVA BAŠTE, ČINEĆI DA VEGETACIJA IZGLEDA BUJNO U TOKU CELE GODINE.

Upravo je ovaj izvor bio najveća inspiracija za kreiranje konačnog izgleda vrta. Vlasnici su želeli da dočaraju tropske šume koje obiluju biljkama i vodom. Zato je kroz ceo vrt sproveden sistem kanala koji se pune vodom sa izvora i omogućavaju da voda stigne do svih delova bašte.// ek Aleksandra Radinović – Više u EKO KUĆI No12

Razne životinjice koje su svoje stanište pronašle u ovom vrtu.

Recikliraj, renoviraj i obnovi

KORIŠĆENJEM STARIH I VEĆ KORIŠĆENIH ELEMENATA I PREDMETA MOŽEMO PROSTOR UČINITI PRIVLAČNIM I SASVIM DRUGAČIJIM UZ DOBRU VOLJU, KREATIVNOST, POSVEĆENOST I BRIGU ZA ČOVEKOVU OKOLINU.

Recikliraj, renoviraj, obnovi…. Ove reči nam lako skliznu sa jezika, ali ih nije lako pretvoriti u delo. Postaviti infrastrukturu za reciklažu je skup posao, i mada mi ovde u Britaniji recikliramo sve više kućnog smeća, nismo se ni izdaleka približili našim severnoevropskim susedima. Švajcarska, Austrija i Nemačka bave se reciklažom mnogo duže od nas, imaju mnogo bolja postrojenja i infrastrukturu, a takođe prednjače i u učenju i obučavanju mladih generacija. Mi živimo u svetu u kome se električni i kućni aparati ne prave da bi trajali. Danas ni ne pomišljate da popravite uređaj koji prestane da radi. Prvo pomislite kada ćete i gde kupiti novi. Manje će vas koštati da kupite novi frižider nego da platite popravku starog. Stoga ne treba da nas čudi što mi danas pravimo više otpada nego i jedna generacija ljudi pre nas. Živimo u svetu gde je novo mnogo jeftinije nego staro. O onome što se može reciklirati i koristiti u eksterijeru moramo da razmišljamo mnogo kompleksnije.

U uređenju spoljašnjeg prostora, količina predmeta koji se za tu svrhu mogu reciklirati ograničena je ne samo po pitanju samog materijala, već i cene takvog poduhvata. U predmete kod kojih je najočiglednije da su imali prošli život, ali bi se lepo uklopili u uređenje bašte i po svom izgledu i po osobinama, a prvenstveno po dugovečnosti, spadaju kamen, skulpture od kamena i metala i drvo. Kreirati baštu nije jeftin poduhvat, i sve bi u njoj trebalo da potraje godinama, a ne da se za kratko vreme okruni i pretvori u malč.  Stoga su stari kamen, skulpture, metalni predmeti i drvena građa odlični primeri onoga što se može uspešno ponovo iskoristiti i pretvoriti u nosioca celog projekta. Kamen Jorkston je savršen primer za to. Ulegnut i izlizan od stogodišnjeg služenja  pešačkom saobraćaju na pločnicima Londona, često mora da se zameni novim blokovima. Ovome se dizajneri bašta naročito raduju. Jorkston, a posebno stari Jorkston, predivan je. Boja breskve, ružičasta, siva, sitni fosilni ostaci i duh starine – sve u jednom komadu kamena, mogu da pretvore bilo koju novu baštu u baštu sa karakterom i težinom.

Slično je i sa drvetom. Stare građevinske grede mogu izgledati zaista lepo u bašti, onako nagnječene i iskrivljene, i kad stoje samostalno, izgledaju kao prava umetnička dela. Još je zabavnije koristiti ono što nikad ne biste ni pomislili da može biti iskorišćeno u bašti, ali za to morate imati malo više mašte i slobode u razmišljanju.U izvršnom delu ćete verovatno morati da konsultujete majstora ili skulptora, ali vredeće. Ogromno je zadovoljstvo da od nečega što je naizgled smeće, napravite novi predmet koji će imati potpuno novi život. U ovakve predmete spadaju rezervoari i tankovi raznih vrsta, burad,kamena pojila za stoku i slično.

Na ovogodišnjem Sajmu cveća u Čelsiju napravili smo baštu i nazvali je The Wasteland. Staru pumpu za vodu smo postavili u centar javnog prostora i pokupili smo još neke predmete koji bi se sigurno našli na takvom mestu i postavili ih okolo tako da mesto čine prijatnim  za boravak, a sebi obezbede drugi život. Budžet nam nije dozvolio da se razmahnemo šire i postavimo još neke predmete koje smo želeli, pa smo se ograničili na sledeće:

1.KOLICA ZA KUPOVINU U SUPERMARKETIMA

Neverovatno su skupa za izradu, jaka i skoro neuništiva.Međutim, kada hrom kojim su obložena da bi bila sjajna, počne da se ljušti, nema im spasa. Supermarketima se ne isplati da ih ponovo hromiraju, jer je to preskupo, tako da se vraćaju proizvođaču koji ih prepravlja. Mogu se kupiti tako oštećena i spasti za malo novca. Metal sa kolica se može iseći i preformirati u ograde, staze i štitnike za drveće. Na Sajmu smo ih upotrebili kao pregradne panele. Svako ko ih je video, prepoznao je kolica, ali su svi bili zadivljeni činjenicom da ono što su mislili da ima samo jednu jedinu upotrebnu vrednost, može biti viđeno kao nešto sasvim drugačije i novo. Ovo je bilo prvo od mnogih iznenađenja na Sajmu u Čelsiju, i imalo je za cilj da navede ljude na pomisao da se svakodnevni, naizgled neinteresantni predmeti mogu učiniti zanimljivim i korisnim na sasvim drugačiji način od očekivanog.

2. GALVANIZOVANI ČELIČNI PANELI

Ovi paneli vremenom zarđaju ali ih ima u tolikom broju, otpalih i uklonjenih sa krovova, da ih je šteta ne upotrebiti. Mi smo ih postavljali iza zimzelenog drveća i žbunja, kao nekakav štit. Oni su im ublažili tvrd izgled tako što je galvanizovana površina hvatala i odbijala sunčeve zrake, što je donosilo nekakvu posebnu toplinu baštama sa puno betona, a naročito u sumornim danima, kakvih smo u maju ove  godine imali na pretek. Sa njima, bašta nikad nije izgledala hladno i neprivlačno. Lokalni otpadi i stovarišta sekundarnih sirovina uvek imaju mnogo ovakvih panela i srećni su što vam ih mogu ponuditi, da izaberete onakve kakvi vam trebaju. Potrebno je samo da ih kvalitetno povežete da se ne bi iskrivili i da ih ne bi oborio ili polomio nalet vetra.

3. STARE METALNE STAZE

Staze su u Čelsi došle sa broda. Ovo možda zvuči čudno, ali u Britaniji, u kojoj ni jedna tačka nije udaljena vise od 71 milje od mora, mi imamo dugu pomorsku istoriju. Ne može baš svaka bašta imati sidro ili drvenu glavu sa pramca kao centralnu tačku, ali se zato običnije stvari sigurno mogu ponovo upotrebiti. Produženi mostić sa broda, koji smo mi koristili, može se upotrebiti na mnogo načina: kao stepenice koje idu povrh biljaka i koje se noću mogu osvetliti ili kao staze na kojima se mreža može napuniti šljunkom da bi bile stabilnije. U Čelsiju smo ih postavili preko vode, kao vezu oko cele bašte i podsećanje na njihovu upotrebu na moru. Ako nemate pristupa otpadu sa brodova, naići ćete na ponudu sličnih predmeta na industrijskim stovarištima.

4. STARI MOST

Proces u kome se drveni furnir lepi i laminira naziva se Glulam. Ovim postupkom dobija se materijal koji arhitektima daje slobodu da projektuju zgrade koje imaju velike površine zakrivljenih ili drugačije oblikovanih krovova koji se mogu postaviti i bez potpornih greda, a pri tome su veoma izdržljivi. Ovaj materijal je i meni zanimljiv, pa sam se malo raspitivala ko ga pravi, i tako otkrila proizvođača koji čak i recilkira svoje proizvode. Želela sam da postavim dodatnu površinu za sedenje u bašti, za pet do šest osoba, i zamislila da bude izrađena od recikliranog drveta. Bez Glulama, morali bismo da postavimo drvene panele na nove metalne ramove, a sa njim smo iskoristili deo metalnog mosta starog trideset godina i dobili savršenu klupu koja je svima privlačna jer je velika i mami da se na nju sedne. Iako je metalna podloga nesavršena, puna rupa i zarđalih šrafova, ima poseban šarm koji je dopunjen i pojačan patinom drveta. Iako se drži na samo četiri štifta, kada je testirana nije se pomerila pod težinom šest odraslih osoba.

5. STARI BRODSKI VENTILI

Skinuti su sa brodova i teže po 200kg. Iskoristili smo ih kao držače za betonske blokove i tako dobili klupe bez naslona. Mogli smo ispod betona postaviti i reciklirane drvene blokove, ali ventilima  nismo mogli da odolimo kada smo ih ugledali na brodskom otpadu. U baštu su uneli vedrinu i dali joj poseban karakter. Brodski otpadi su prepuni starih delova mašina za koje ne znamo čemu služe, ali lako mogu postati postolje za skulpturu, podloga za sedište ili samo ukrasni detalj. Najčešće su napadnuti rđom, koju ako ne volite, možete ukloniti mehanički i zaštititi ili prefarbati komad koji će vam potom sigurno dugo trajati.

6. STARI MADRACI

Često imamo priliku da pored puta ili u nekoj jaruzi ugledamo stari madrac, sa ili bez obloge, koji tu trune zahvaljujući nesavesnom vlasniku koji ga je izbacio iz automobila u pokretu onda kada mu više nije trebao. Veoma neodgovorno i nepromišljeno! Pokazali smo na Izložbi kako lepo oguljeno i očišćeno metalno jezgro madraca može biti iskorišćeno za pregradni poluprovidni zid u bašti. Madrac je bio prava zvezda na Sajmu, sa svojim lepim oprugama i malo izmenjenim, iskrojenim ramom. Prepoznatljivi filigran opruga madraca nama je posluzio kao pregradni paravan, ali bi se mogao upotrebiti i kao podloga za ukrasne biljke penjačice,pa čak i u povrtnjaku za podupiranje pasulja ili graška.

7. KADA SA ZAOBLJENOM IVICOM

Polovina kade sa zaobljenom ivicom predstavlja neverovatno udobno mesto za sedenje u vrtu. Kade se mogu naći na svakom otpadu. Teške su i potrebno je nekoliko ljudi da bi ih preneli, ali se trud isplati. Lepe su i kad su u poodmaklom stadijumu rđanja i relativno se lako pretvore u sedišta. Podupirač sa zadnje strane i vodootporni jastuk su sasvim dovoljni za ovu transformaciju. Poprečnim sečenjem kade dobijate fotelje, uzdužnim – sofe. Još će manje podsećati na kupatilo ako se oboje farbom za metal u spreju, i to nekom živom bojom. Mi smo nožice kada, ako su bile dovoljno lepe i očuvane, bojili srebrnom ili čak zlatnom sprej farbom.

8.BUBNJEVI MAŠINA ZA PRANJE VEŠA

Stari bubanj sa rashodovane veš mašine može imati mnogo različitih namena. Zastaklite mu jednu stranu, ubacite svetiljku, i eto svetlećeg stola, jednostavnog i jedinstvenog! Mi smo jedan bubanj razvili i ispravili lim oplate, a onda ga koristili kao uspravnu podlogu za slivanje vode u vrtu. Zvučao je kao veš mašina u radu. Sitna okrugla udubljenja na limu od kog su izrađeni bubnjevi, upućuju vodu nadole u malim vrtlozima, koji zaista lepo izgledaju. Metal od kojeg su izrađeni bubnjevi ne gubi sjaj ni posle duge upotrebe, pa smo na Sajmu morali da uveravamo posetioce da su bubnjevi stari i reciklirani, a ne novi, kao što su mislili. Rastavljanjem, zagrevanjem i ispravljanjem omotača bubnjeva moglo bi se doći do osnove za još mnogo različitih recikliranih proizvoda. Za uzvrat, svi predmeti bi sigurno veoma dugo služili svojoj novoj nameni.

9. CRAZY PAVING

Sedamdesetih, pa i osamdesetih godina proslog veka vladala je pomama za crazy paving-om. Tada se crazy paving nije postavljao iz  želje za recikliranjem i očuvanjem čovekove okoline, već iz čisto estetskih pobuda. On nije bio trajan, a nije bio ni svima vizuelno privlačan. Mi smo u Čelsiju koristili  reciklirani crazy paving kao podnu oblogu u eksterijeru. Uzane prostore između pločica ostavljali smo slobodnim da bi se pojačala prirodna drenaža terena, što je jedna od važnih prepostavki za postizanje održivosti vrta. Veoma je bitno da se kišnica vraća nazad u zemlju, a ne u odvodne cevi i kolektore. Prostor između ploča nismo popunjavali šljunkom, što je uobičajena praksa, nego mahovinom koju smo pažljivo utiskivali u međuprostore. Vrt je odmah poprimio duh i izgled vrtova iz sedamdesetih, i naišao je na divljenje i odobravanje publike

Vrt The Wasteland je bio izuzetno lepo primljen od strane posetilaca Sajma. Koristili su reči: lepo, divno, zanimljivo, maštovito da opišu ono što su videli i čemu su prisustvovali. Bio je to dokaz da se i smeće može učiniti sasvim drugačijim uz dobru volju, kreativnost, posvećenost i brigu za čovekovu okolinu. Uz znalački i stručan pristup sadnji i negovanju biljaka i dizajnu vrtnih zasada, vrt može postati privlačno mesto gde će ljudi želeti da provedu mnogo svog slobodnog vremena. Nikad neće biti moguće projektovati baštu od isključivo recikliranog materijala, ali ako vodimo računa o otpadu koji stvaramo i načinu na koji ga uklanjamo, kao i o delu koji sigurno možemo da recikliramo ili mu udahnemo novi život, bićemo bliže standardu koji nalaže da pre nego što odlučimo da se nečega oslobodimo bacanjem u smeće, prvo razmislimo o svim opcijama koje su nam na raspolaganju za reciklažu, ponovno korišćenje ili prenamenu određenog predmeta.//

Arhitektura kao dizajn

SA SVAKOM NOVOM IZLOŽBOM, ENTERIJER FIRME KAZA SE NEPRESTANO MENJA. NOVI EKSPONATI I SKLUPTURE ČINE DA UNUTRAŠNJI PROSTOR POPRIMI DRUGAČIJE BOJE I OBLIKE. ONO ŠTO OSTAJE NEPROMENJENO JESTE PRIJATNA I UVEK PRIVLAČNA ATMOSFERA ZA POSETIOCE.
Firmu Kaza (Firma Casa) osnovala je Sonia Diniz Bernardini još1994. godine, kao prodajni salon i galeriju dizajniranog nameštaja. Vlasnica Sonia veoma ceni kreativnost i inovativnost, što se reflektuje na njen lični dizajn. Tokom svih ovih godina, od samog osnivanja firme, Sonia se trudi da pomogne i promoviše mlade talentovane dizajnere iz Brazila i drugih zemalja. Tako je za renoviranje Firme Kaza 2008. godine Sonia angažovala Super Limao Studio, u kome rade mladi arhitekti. Pored nijh, na projektu su radili i svetski poznati dizajneri Fernando i Umberto Kampana.

ZELENI ZID
Vlasnica Sonia želela je da se renoviranjem Firme Kaza dobije neobičan, a opet funkcionalan dizajn. Tako su arhitekti Fernando i Umberto Campana predložili da čitavu fasadu prekriva zeleni zid, sastavljen od biljke sanseverije (SanseveriaTrifasciata), koja potiče iz Afrike. Kako bi odgovorili ovom izazovu, SuperLimao Studio dizajnirao je specijalne vaze od alumijuma, koje izgledaju poput origami figura. Zgrada je prekrivena sa 3500 takvih vaza, u koje je posađeno ukupno 9000 sadnica sanseverije.

Sa svakom novom izložbom, enterijer Firme Kaza se neprestano menja. Novi eksponati i skulpture čine da unutrašnji prostor poprima drugačije boje i oblike. Ono što ostaje nepromenjeno jeste prijatna i uvek privlačna atmosfera kojoj doprinose zeleni zidovi sanseverija. Oni su  postali sastavni deo magije ovog enterijera.// ek Aleksandra Radinović- Više u EKO KUĆI No07

ZELENI ZID SASTOJI SE OD 9000 SADNICA SANSEVERIJE POSAĐENIH U 3500 SPECIJALNIH VAZI, KOJE JE ZA TU PRILIKU DIZAJNIRAO SUPERLIMAO STUDIO.

ČITAV DIZAJN UNUTRAŠNJEG PROSTORA FIRME KAZA ZASNOVAN JE NA KONCEPTU DA FORMA PRATI FUNKCIJU. ENTERIJER JE URAĐEN TAKO DA SE MOŽE VEOMA BRZO I UZ MINIMALNE TROŠKOVE PRILAGODITI NOVIM IZLOŽBAMA.

Kuća sa zelenim omotačem

PRILIKOM RENOVIRANJA I PREUREĐENJA KUĆE U AVENIJI BRUKS, ARHITEKTI SU SE TRUDILI DA SE U POTPUNOSTI PRIDRŽAVAJU KONCEPTA ZELENE GRADNJE. PORED PRIMENE EKOLOŠKIH MATERIJALA ZA IZGRADNJU, POSEBNO SE VODILO RAČUNA O SMANJENJU POTROŠNJE VODE, KOJA JE SIGURNO JEDAN OD NAJVREDNIJIH RESURSA NA ZEMLJI, A SA VELIKOM NEBRIGOM SE TROŠI U OGROMNIM KOLIČINAMA.
Avenija Bruks u mestu Venis u Kaliforniji, predstavlja jedan od malobrojnih delova grada koji nisu podlegli modelu tipičnom za uređenje američkih predgrađa, sa porodičnim kućama i tržnim centrima. Blizina okeana, pešačka zona i uličice sa kafićima, restoranima i prodavnicama, čine Avenuju Bruks privlačnim krajem za stanovanje. Neobična arhitektonska rešenja, kao i moderne nadogradnje na malim starim kućama, standardna su pojava u ovom boemskom delu grada. Jedan takav primer nesvakidašnjeg preuređenja i nadogradnje kuće, sagrađene još davne 1940. godine u Aveniji Bruks, radila je firma Brikol Dizajn iz Vankuvera.
Prvobitna kuća u Aveniji Bruks imala je površinu od svega 48 m2, da bi se kasnije izvršila nadogradnja za dodatnih 142 m2. Međutim, i tako nadograđena kuća postala je tesna za njene ukućane i bilo je neophodno njeno proširenje. Proširenjem objekta za dodatnih 162 m2 u prizemlju i na spratu, obezbeđeni su novi kvalitetni sadržaji i prostori za dnevni boravak, spavaće sobe i sanitarni blokovi. Pored toga, želja vlasnika bila je da novo rešenje bude originalno i da se eliminiše potreba za klima uređajima.

Arhitekti su došli na ideju da se zidovi kuće i krov potpuno ozelene biljkama, čime se postiže povoljna unutrašnja klima, i dobija se potpuno nesvakidašnji izgled objekta. Zeleni zid i zeleni krov u velikoj meri smanjuju zagrevanje površina fasada i krova, tako da unutrašnja temperatura kuće može biti i do pet stepeni niža u odnosu na spoljašnju.

Prilikom renoviranja i preuređenja kuće arhitekti su se trudili da se u potpunosti pridržavaju koncepta zelene gradnje. Ne samo da su vodili računa o primeni ekoloških materijala za izgradnju, već su posebnu pažnju posvetili smanjenju vode. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No07

OBJEKAT  JE PROJEKTOVAN TAKO DA BUDE FUNKCIONALAN, DA SE U NJEMU MAKSIMALNO ISKORISTI  PRIRODNO SVETLO I DA SE HARMONIČNO UKLOPI U OKOLNI  PROSTOR. TRPEZARIJA, PROJEKTOVANA KROZ DVE ETAŽE, ZAUZIMA CENTRALNI VOLUMEN, ZAJEDNO SA STEPENIŠTEM KOJE VODI DO SPRATA.

EFIKASNO KORIŠĆENJE SOLARNE ENERGIJE KAO IZVORA TOPLOTE OMOGUĆENO JE KROZ VELIKE ZASTAKLJENE POVRŠINE NA JUŽNOJ FASADI, DOK  OTVORI NA SEVERNOJ STRANI OBEZBEĐUJU DA GUBICI  BUDU  MINIMALNI.

Diskretni floralni motivi na ogradama terase nadovezuju se na zelene površine u eksterijeru.

Enterijer kuće je integrisan sa spoljnim prozorom na horizontalnom i vertikalnom planu.

Mat pel zelena zgrada

PROJEKAT REKONSTRUKCIJE SKLADIŠTA ZAŠTIĆENOG KAO DEO INDUSTRIJSKOG NASLEĐA SAN FRANCISKA UJEDNO JE I PRVI OBJEKAT KOJI JE POSTIGAO LEED GOLD SERTIFIKAT U OVOM GRADU, PRI ČEMU JE DO SADA OSVOJIO I PREKO 20 NAGRADA I PRIZNANJA STRUKE U RAZNIM KATEGORIJAMA, VEZANIM KAKO ZA POSTIGNUT IZUZETAN STEPEN ODRŽIVOSTI, TAKO I ZA IZUZETNE ARHITEKTONSKE KVALITETE.

Kroz saradnju višestruko nagrađivanog arhitektonskog biroa iz San Franciska, Aidlin Darling Design, koji se odlikuje posvećenošću rešavanju problema održivosti u svakom projektu, sa kompanijom Matarozzi/Pelsinger Builders, takođe iz San Franciska, u ovom slučaju ujedno klijenta i glavnog izvođača radova, stvoren je multifunkcionalni prostor u kome održive strategije poput prirodne ventilacije ili ponovne upotrebe materijala i strukturalnih elemenata postaju neodvojiv deo arhitektonskog jezika.
Pošto proizvođači Matarozzi/Pelsinger Builders slove za kompaniju koja održivo građenje vidi kao cilj u svom budućem poslovanju, hteli su da to nedvosmisleno potvrde kroz projekat svog novog sedišta. Zato su kupili zaštićeni industrijski objekat, izgrađen oko 1912. godine sa namerom da ga renoviraju u skladu sa principima održive gradnje.

Uz saradnju sa arhitektima iz Aidlin Darling Design-a stvorili su koncept rekonstrukcije koji se bazirao na zadržavanju strukturalnih elemenata, jer su ih upravo oni, po njihovim rečima, i privukli ovom devastiranom nekadašnjem skladištu pivskih boca. Drvene grede su očišćene i ojačane, dok su pojedine iskorišćene za nameštaj i detalje u enterijeru. Multifunkcionalni prostor rekonstruisanog objekta, osim kancelarija Mat/Pel koje zauzimaju prvi nivo na drugom spratu, ima i prostor za izdavanje, dok prizemlje i deo dvorišta zauzima restoran koji pretenduje na LEED Platinum sertifikat za održive enterijere.

Među održivim rešenjima koja su doprinela dobijanju zlatnog LEED sertifikata je i upotreba obnovljivih izvora energije, u vidu instalacije solarnih panela snage 30kW, koji pokrivaju preko 30% potreba za električnom energijom godišnje, obezbeđujući tako 9 od 10 mogućih poena za kriterijum smanjenje potrošnje električne energije.  //ek BOJANA STANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No07

OSIM OBLIKOVNE VREDNOSTI REŠENJE DUPLE FASADE DOPRINELO JE REŠAVANJU MNOGIH ARHITEKTONSKIH PROBLEMA, KAO ŠTO JE ZAŠTITA OD SUNCA I KONTROLA UPLIVA DNEVNOG SVETLA, PRIVATNOST UNUTAR OBJEKTA I POSTIZANJE PRIRODNE VENTILACIJE. TIME JE OMOGUĆENO REŠAVANJE UNUTRAŠNJOSTI OBJEKTA KAO JEDINSTVENE FUNKCIONALNE CELINE PODELJENE TRANSPARENTNIM PREGRADAMA, ČIME JE OMOGUĆENA NESMETANA POPREČNA VENTILACIJA I VIZUELNI KONTAKT SA SPOLJNIM OKRUŽENJEM.