Paviljon zvani kapljica

SVE JE INSPIRISALA JEDNA OBIČNA KAPLJICA. U PRIČU SE UMEŠALA IKONA ARHITEKTURE – GEODEZIJSKA KUPOLA BAKMINSTERA FULERA, I NASTAO JE NOVI PROJEKAT KOJI IMA POTENCIJAL DA FORMOM UKRASI I NAMENOM DOPUNI GOTOVO SVAKI AMBIJENT – OD MALOG VRTA IZA KUĆE, DO VELIKIH SAJAMSKIH KOMPLEKSA. MOGUĆNOST IZBORA MATERIJALA I DODATNIH ELEMENATA KOJI OD SVAKOG PAVILJONA PRAVE DRUGAČIJI OBJEKAT ČINE GA PRILAGODLJIVIM NAJRAZLIČITIJIM KORISNICIMA I NJIHOVIM LIČNIM SCENARIJIMA.
Inspiracija jednom danskom arhitekti da projektuje ovaj paviljon bila je obična kapljica vode u stanju mirovanja. Njena forma, obla a ipak stabilna, dala je Kristoferu Tejlgardu ideju da dizajnira samonoseću strukturu koja se može koristiti kao izložbeni prostor, gostinska soba, staklena bašta, vrtni paviljon ili prostor za rekreaciju.

Paviljon može biti opremljen vratima od drveta ili aluminijuma, može imati otvarajuće panele koji omogućavaju ventilaciju unutrašnjeg prostora i može, u zavisnosti od želja korisnika, imati zavese ili tende okačene na kuke sa unutrašnje strane strukture, što omogućava vizuelno odvajanje i zasenčenje enterijera kada je to neophodno.

Pre svega, elementi od kojih se paviljon sastoji proizvedeni su od polikarbonata debljine 6mm koji se može reciklirati. Svi segmenti su kvadratnog i romboidnog oblika, pa je procenat neiskorišćenog materijala nakon sečenja panela smanjen čak za 62%, što predstavlja ogroman napredak u odnosu na pentagonalne i heksagonalne elemente koje je koristio Fuler. Paneli se na licu mesta spajaju čeličnim vijcima, a za montažu paviljona nije potrebna skela, već samo merdevine i dvoje ljudi koji obavljaju montažu panela spolja i zatežu vijke iznutra. //ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Stolarska kolekcija satova

Analog Watch je serija minimalističkih i ekoloških drvenih satova za ljude koji cene jednostavne i lepe stvari koje se ističu iz gomile.
Dizajneri kompanije Analog Watch Co. veruju da nikada ne treba da propustite priliku da se izrazite. Oni tretiraju objekte koje svakodnevno koristimo tako da se istaknu, ali da ne privuku preveliku pažnju. Koriste nekonvencionalne materijale koji nas podsećaju na nenametljivu lepotu prirode i svojim jednostavnim, snažnim i minimalističkim dizajnom naglašavaju autentičnost  sirovih materijala.
Njihove proizvode karakteriše minimalan, neopterećen, tradicionalan i potvrđen dizajn jasnih linija, jedinstvene teksture i održive proizvodnje. Posvećeni su istraživanju novih načina obrade materijala. U saradnji sa neprofitnom organizacijom Trees for the Future, deo novca od svakog kupljenog sata autori upućuju fondu namenjenom finansiranju   sadnje drveća. Osim toga, 80% proizvoda je biorazgradivo.
Drveni satovi se mogu kupiti u Muzeju moderne umetnosti (MoMA), Barns fondaciji  i  muzejskim prodavnicama širom sveta.

Lampa Jupiter

Naziv studija za dizajn crea re iz valensije dolazi od engleskih reči kreativnost (“creativity” – crea) i recikliranje (“recycling” – re), što ukazuje da je fokus prvenstveno na procesu stvaranja, na kreativnim idejama i na recikliranju nepotrebnih predmeta, čime im se daje drugi zivot.

Maria Fiter iz Crea-re studija iz Valensije, koji se bavi dizajniranjem ekoloških i ručno rađenih proizvoda, dizajnirala je lampu koja svojim oblikom i bojom podseća na planetu Jupiter. I ne samo to! Jupiter lampa i svojom veličinom dominira nad ostalim papirnim lampama, pa i po tome podseća na najveću planetu u Sunčevom sistemu po kojoj je i dobila naziv. Zahvaljujući oker boji, lampa proizvodi prijatnu i toplu svetlost. Kada je uključena, unutrašnji zidovi lampe izgledaju kao da su zlatni. Jupiter je deo kolekcije lampi pod nazivom “Copernicus”. Lampa je 100 % napravljena od recikliranog materijala, što je jedna od osnovnih karakteristika ovog studija, čiji naziv dolazi od engleskih reči kreativnost (“creativity” – CREA) i recikliranje (“recycling” – RE). Prilikom davanja naziva studiju, ideja je bila da se ukaže na to da je fokus prvenstveno na procesu stvaranja, na kreativnim idejama i na recikliranju nepotrebnih predmeta, čime im se, kako kažu u studiju, daje drugi život. Tako je i Jupiter lampa u potpunosti napravljena od recikliranih novina. Dostupna je sa crnim i braon kablom i koristi LED sijalice. Dimenzije lampe su 50 x 56 cm. Ručno je izrađena, kao i svi proizvodi  studija Crea-re, poznatog i po tome što svaki proizvod pravi u malim, ograničemim serijama.

Atlas lampa

ISKORISTITI KVALITETE STARIH MATERIJALA, ISTAĆI NJIHOVU LEPOTU I UDAHNUTI  IM DRUGI ŽIVOT NOVIM DIZAJNOM  IDEJA JE KOJOM SE VODI HOLANDSKI DIZAJNER MICHAEL BOM. NAMERA MU JE DA DOPRINESE FORMIRANJU SVESTI O TOME  DA SE MOŽE ŽIVETI U HARMONIJI SA OKRUŽENJEM UZ MINIMALAN ŠTETNI UTICAJ NA ŽIVOTNU SREDINU. ON SMATRA DA  KRAJNJI REZULTAT KOMBINOVANJA DIZAJNA SA AKTUELNIM PROBLEMIMA U DRUŠTVU TREBA DA BUDE EKOLOŠKI PROIZVOD.

Ljubav prema knjigama, novinama i tipografiji navela je holandskog dizajnera Michaela Boma da otkrije načine na koje se štampani materijali mogu transformisati u razigrane, ali pre svega funkcionalne predmete. Od recikliranih materijala, a najčešće od knjiga, ovaj dizajner od 2004. godine pravi lampe, kućice za ptice, stolice, olovke i druge predmete.
Kako sam kaže, knjige koje je izabrao da postanu njegovi proizvodi čekale su da im on udahne novi život.
“U knjigama ima toliko lepote. Možda su izgubile svoju uobičajenu funkciju, ali svakako imaju potencijal za novu”, kaže autor koji pokušava da pronađe ravnotežu između upotrebljenog materijala i novog proizvoda.
Atlas lampa je dizajnirana sa idejom da odražava svet. Može se proučavati, a istovremeno inspiriše ljude da razmišljaju o procesu reciklaže u prirodi i uči ih da stare stvari nisu beskorisne, već da mogu dobiti novu funkciju. Atlas je viseća lampa napravljena od korišćenog atlasa, sa sijalicom u sredini, dimenzija 38x38x38cm.
U izradi kolekcije lampi ovaj dizajner koristi uglavnom knjige, uz minimalne i samo neophodne dodatne delove. Dizajn se lako može demontirati, pri čemu se različiti delovi mogu jednostavno reciklirati.

Haljine koje zveckaju

SVAKI PUT KADA VAM SE DESI  DA NES(A)VESNO  JEDNOSTAVNO BACITE PRAZNU LIMENKU,  SETITE SE DA POSTOJE UMETNICI KOJIMA JE SVAKA LIMENKA DRAGOCENA I KOJI ĆE JOJ SVOJOM KREATIVNOŠĆU PRODUŽITI ŽIVOTNI VEK. JEDNA OD TAKVIH UMETNICA JE MILICA MARINKOVIĆ.

Istražujući prirodu različitih materijala, umetnica Milica Marinković je svoju pažnju usmerila na svakodnevne predmete kojima se uglavnom ne pridaje značaj i koji najčešće završavaju u kontejnerima. Kroz  umetnost  izrade tapiserija i haljina od reciklažnih materijala, limenki i čepova, dizajnerka poziva na buđenje svesti o neophodnosti reciklaže, ali i pokazuje potencijal otpada i način na koji se on može koristiti u umetničkom izrazu.
Sve je počelo na studijama, kada je prilikom izrade skica za diplomski rad kod jednog asistenta izazvala asocijaciju na umetnika iz Nigerije koji se zove El Anatsui, a u svetu je poznat kao umetnik koji svoja dela stvara korišćenjem ekološkog otpada. Poželela je da napravi nešto slično, a istovremeno drugačije.
’Želela sam da od tih sjajnih, šljaštećih, specifičnih materijala koji zagađuju našu okolinu, napravim nešto nesvakidašnje, nešto što će imati veliku vrednost. Jednostavno, želela sam da od ekoloških materijala napravim modne detalje, ili  da to čak bude nosiva haljina koja na prvi pogled izgleda kao da je napravljena od nekog savremenog materijala. Jedan čep ili deo limenke u stanju je da zameni perlu, šljokicu ili kristal’, otkriva mlada dizajnerka Milica, koja je najpre pravila haljine od čepova, da bi kasnije otkrila da limenke pružaju daleko veće mogućnosti oblikovanja i uklapanja dezena, a da su pritom i mnogo lakše. Neretko u izradi svojih haljina kombinuje limenke i čepove, čije zveckanje treba da podseti na značaj reciklaže.

Kako kaže, za neke modele pravi žičane konstrukcije, dok za većinu ipak  to ne čini. Ceo postupak se uglavnom svodi na sečenje, bušenje  rupa i spajanje. Na svakom čepu najpre napravi nekoliko rupica kroz koje provlači žicu, a povezivanjem čepova ili delova limenke nastaje cvet. Spajenjem cvetova nastaje haljina, te se ovaj proces može uporediti sa tradicionalnim postupkom šivenja odevnog predmeta.
Izlagala je na više grupnih i samostalnih izložbi, među kojima je i manifestacija i izložba Ekokult, koja je održana u oktobru 2015. godine, gde je priredila modni performans Eko šik. Trenutno radi na pripremi revije u saradnji sa jednom kompanijom koja proizvodi energetska pića. Ova srebrno-plava kolekcija izdvojiće se i po lakoći haljina, budući da su limenke u koje se pakuje ovo piće već napravljene od recikliranih limenki i samim tim su znatno lakše od standardnih. Upravo je svest o značaju reciklaže bila ključ za ostvarenje ove saradnje. ‘Krojevi će biti nesvakidašnji, svečaniji nego do sada. Raskošniji. Ekstravagantniji. Neuobičajeni.’, najavljuje umetnica Milica Marinković.//
ek Tijana Janković

Paaariz

Održivi pristup u arhitekturi i urbanizmu velikih gradova otvara pitanje značaja podsticanja saradnje arhitekata, urbanista, stručnjaka iz različitih oblasti građenja i gradske uprave u cilju poboljšanja životnog i urbanog okruženja. Jedan od novih vidova njihovog delovanja otvara mogućnosti multidisciplinarnog povezivanja i primene „urbane taktike“ kroz učešće stanovnika u samoupravi urbanih prostora koji se više ne koriste, a u cilju njihovog oživljavanja kroz novu namenu i održivu arhitektonsku izražajnost. Ovakva praksa istražuje potencijale savremenog grada i mogućnosti njegovog održivog razvoja u budućnosti.
Ovakve savremene tendencije delovanja na prostorima velikih gradova je kroz svoje projekte u Parizu konceptualno definisao, pokrenuo i realizovao u Parizu Atelje za samoupravnu arhitekturu – AAA (Atelier d’architecture autogérée). Osnivači ovog izuzetnog ateljea su Konstantin Petku i Dojna Petresku (Constantin Petcou, Doina Petrescu), koji su postavili osnovni cilj da atelje sprovodi razne akcije i istraživanja o participativnoj – učesničkoj arhitekturi.

Atelje se finasira iz istraživačkih donacija i fondova za inovacije, a učesnici u raznim projektima su arhitekti, umetnici, urbanisti, sociolozi, aktivisti, studenti i stanovnici. Funkcionišu kao zajednička mreža različite geometrije koja se sama organizuje u zavisnosti od tema, sadržaja intervencija, stručnosti i dostupnosti učesnika, tražeći nove oblike udruživanja i saradnje, na osnovu razmene i reciprociteta i uključuju sve koji su zainteresovani (pojedinci, organizacije, institucije).
Široki front delovanja započeli su istraživanjima i inovacijama u razvoju strategija urbane otpornosti pod nazivom R-URBAN, projekat koji se odvija u kontinuitetu od 2011. godine do danas.

R-URBAN
Pojam R-URBAN je reč sa početnim slovom R i odnosi se direktno na tri osnovna pojma sa R – Reduce, Reuse, Recycle – u ekološkim pristupima raznim urbanim oblastima, kao i sugestija na ostale pojmove Repair, Redesign, Rethink, Reassemble. U direktnom značenju, pojam R-URBAN ponovo povezuje urbano sa ruralnim kroz nove vrste veza koje su više komplementarne, a manje hijerarhijske. R iz R-URBAN je takođe podsetnik da je glavni cilj cele strategije još jedan pojam na R-Resilience. Rezilijentnost je ključni pojam u diskusiji o održivosti, koja se definiše kao prilagodljivost promenama, sposobnost za adaptaciju i napredak uprskos najtazličitijim okolnostima i izazovima. U današnje vreme održava se u kontekstu trenutne ekonomske krize i oskudice resursa.

R-Urban se razvijao u tri pilot projekta sa temom reciklaže i eko konstrukcija zajedničkog stanovanja i urbane poljoprivrede u zajedničkoj organizaciji sa predgrađem Kolumbus koje se nalazi na severoistoku Pariza, a u čemu je učestvovala i asocijacija Javni radovi./ek LJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No17

Recikliraj, renoviraj i obnovi

KORIŠĆENJEM STARIH I VEĆ KORIŠĆENIH ELEMENATA I PREDMETA MOŽEMO PROSTOR UČINITI PRIVLAČNIM I SASVIM DRUGAČIJIM UZ DOBRU VOLJU, KREATIVNOST, POSVEĆENOST I BRIGU ZA ČOVEKOVU OKOLINU.

Recikliraj, renoviraj, obnovi…. Ove reči nam lako skliznu sa jezika, ali ih nije lako pretvoriti u delo. Postaviti infrastrukturu za reciklažu je skup posao, i mada mi ovde u Britaniji recikliramo sve više kućnog smeća, nismo se ni izdaleka približili našim severnoevropskim susedima. Švajcarska, Austrija i Nemačka bave se reciklažom mnogo duže od nas, imaju mnogo bolja postrojenja i infrastrukturu, a takođe prednjače i u učenju i obučavanju mladih generacija. Mi živimo u svetu u kome se električni i kućni aparati ne prave da bi trajali. Danas ni ne pomišljate da popravite uređaj koji prestane da radi. Prvo pomislite kada ćete i gde kupiti novi. Manje će vas koštati da kupite novi frižider nego da platite popravku starog. Stoga ne treba da nas čudi što mi danas pravimo više otpada nego i jedna generacija ljudi pre nas. Živimo u svetu gde je novo mnogo jeftinije nego staro. O onome što se može reciklirati i koristiti u eksterijeru moramo da razmišljamo mnogo kompleksnije.

U uređenju spoljašnjeg prostora, količina predmeta koji se za tu svrhu mogu reciklirati ograničena je ne samo po pitanju samog materijala, već i cene takvog poduhvata. U predmete kod kojih je najočiglednije da su imali prošli život, ali bi se lepo uklopili u uređenje bašte i po svom izgledu i po osobinama, a prvenstveno po dugovečnosti, spadaju kamen, skulpture od kamena i metala i drvo. Kreirati baštu nije jeftin poduhvat, i sve bi u njoj trebalo da potraje godinama, a ne da se za kratko vreme okruni i pretvori u malč.  Stoga su stari kamen, skulpture, metalni predmeti i drvena građa odlični primeri onoga što se može uspešno ponovo iskoristiti i pretvoriti u nosioca celog projekta. Kamen Jorkston je savršen primer za to. Ulegnut i izlizan od stogodišnjeg služenja  pešačkom saobraćaju na pločnicima Londona, često mora da se zameni novim blokovima. Ovome se dizajneri bašta naročito raduju. Jorkston, a posebno stari Jorkston, predivan je. Boja breskve, ružičasta, siva, sitni fosilni ostaci i duh starine – sve u jednom komadu kamena, mogu da pretvore bilo koju novu baštu u baštu sa karakterom i težinom.

Slično je i sa drvetom. Stare građevinske grede mogu izgledati zaista lepo u bašti, onako nagnječene i iskrivljene, i kad stoje samostalno, izgledaju kao prava umetnička dela. Još je zabavnije koristiti ono što nikad ne biste ni pomislili da može biti iskorišćeno u bašti, ali za to morate imati malo više mašte i slobode u razmišljanju.U izvršnom delu ćete verovatno morati da konsultujete majstora ili skulptora, ali vredeće. Ogromno je zadovoljstvo da od nečega što je naizgled smeće, napravite novi predmet koji će imati potpuno novi život. U ovakve predmete spadaju rezervoari i tankovi raznih vrsta, burad,kamena pojila za stoku i slično.

Na ovogodišnjem Sajmu cveća u Čelsiju napravili smo baštu i nazvali je The Wasteland. Staru pumpu za vodu smo postavili u centar javnog prostora i pokupili smo još neke predmete koji bi se sigurno našli na takvom mestu i postavili ih okolo tako da mesto čine prijatnim  za boravak, a sebi obezbede drugi život. Budžet nam nije dozvolio da se razmahnemo šire i postavimo još neke predmete koje smo želeli, pa smo se ograničili na sledeće:

1.KOLICA ZA KUPOVINU U SUPERMARKETIMA

Neverovatno su skupa za izradu, jaka i skoro neuništiva.Međutim, kada hrom kojim su obložena da bi bila sjajna, počne da se ljušti, nema im spasa. Supermarketima se ne isplati da ih ponovo hromiraju, jer je to preskupo, tako da se vraćaju proizvođaču koji ih prepravlja. Mogu se kupiti tako oštećena i spasti za malo novca. Metal sa kolica se može iseći i preformirati u ograde, staze i štitnike za drveće. Na Sajmu smo ih upotrebili kao pregradne panele. Svako ko ih je video, prepoznao je kolica, ali su svi bili zadivljeni činjenicom da ono što su mislili da ima samo jednu jedinu upotrebnu vrednost, može biti viđeno kao nešto sasvim drugačije i novo. Ovo je bilo prvo od mnogih iznenađenja na Sajmu u Čelsiju, i imalo je za cilj da navede ljude na pomisao da se svakodnevni, naizgled neinteresantni predmeti mogu učiniti zanimljivim i korisnim na sasvim drugačiji način od očekivanog.

2. GALVANIZOVANI ČELIČNI PANELI

Ovi paneli vremenom zarđaju ali ih ima u tolikom broju, otpalih i uklonjenih sa krovova, da ih je šteta ne upotrebiti. Mi smo ih postavljali iza zimzelenog drveća i žbunja, kao nekakav štit. Oni su im ublažili tvrd izgled tako što je galvanizovana površina hvatala i odbijala sunčeve zrake, što je donosilo nekakvu posebnu toplinu baštama sa puno betona, a naročito u sumornim danima, kakvih smo u maju ove  godine imali na pretek. Sa njima, bašta nikad nije izgledala hladno i neprivlačno. Lokalni otpadi i stovarišta sekundarnih sirovina uvek imaju mnogo ovakvih panela i srećni su što vam ih mogu ponuditi, da izaberete onakve kakvi vam trebaju. Potrebno je samo da ih kvalitetno povežete da se ne bi iskrivili i da ih ne bi oborio ili polomio nalet vetra.

3. STARE METALNE STAZE

Staze su u Čelsi došle sa broda. Ovo možda zvuči čudno, ali u Britaniji, u kojoj ni jedna tačka nije udaljena vise od 71 milje od mora, mi imamo dugu pomorsku istoriju. Ne može baš svaka bašta imati sidro ili drvenu glavu sa pramca kao centralnu tačku, ali se zato običnije stvari sigurno mogu ponovo upotrebiti. Produženi mostić sa broda, koji smo mi koristili, može se upotrebiti na mnogo načina: kao stepenice koje idu povrh biljaka i koje se noću mogu osvetliti ili kao staze na kojima se mreža može napuniti šljunkom da bi bile stabilnije. U Čelsiju smo ih postavili preko vode, kao vezu oko cele bašte i podsećanje na njihovu upotrebu na moru. Ako nemate pristupa otpadu sa brodova, naići ćete na ponudu sličnih predmeta na industrijskim stovarištima.

4. STARI MOST

Proces u kome se drveni furnir lepi i laminira naziva se Glulam. Ovim postupkom dobija se materijal koji arhitektima daje slobodu da projektuju zgrade koje imaju velike površine zakrivljenih ili drugačije oblikovanih krovova koji se mogu postaviti i bez potpornih greda, a pri tome su veoma izdržljivi. Ovaj materijal je i meni zanimljiv, pa sam se malo raspitivala ko ga pravi, i tako otkrila proizvođača koji čak i recilkira svoje proizvode. Želela sam da postavim dodatnu površinu za sedenje u bašti, za pet do šest osoba, i zamislila da bude izrađena od recikliranog drveta. Bez Glulama, morali bismo da postavimo drvene panele na nove metalne ramove, a sa njim smo iskoristili deo metalnog mosta starog trideset godina i dobili savršenu klupu koja je svima privlačna jer je velika i mami da se na nju sedne. Iako je metalna podloga nesavršena, puna rupa i zarđalih šrafova, ima poseban šarm koji je dopunjen i pojačan patinom drveta. Iako se drži na samo četiri štifta, kada je testirana nije se pomerila pod težinom šest odraslih osoba.

5. STARI BRODSKI VENTILI

Skinuti su sa brodova i teže po 200kg. Iskoristili smo ih kao držače za betonske blokove i tako dobili klupe bez naslona. Mogli smo ispod betona postaviti i reciklirane drvene blokove, ali ventilima  nismo mogli da odolimo kada smo ih ugledali na brodskom otpadu. U baštu su uneli vedrinu i dali joj poseban karakter. Brodski otpadi su prepuni starih delova mašina za koje ne znamo čemu služe, ali lako mogu postati postolje za skulpturu, podloga za sedište ili samo ukrasni detalj. Najčešće su napadnuti rđom, koju ako ne volite, možete ukloniti mehanički i zaštititi ili prefarbati komad koji će vam potom sigurno dugo trajati.

6. STARI MADRACI

Često imamo priliku da pored puta ili u nekoj jaruzi ugledamo stari madrac, sa ili bez obloge, koji tu trune zahvaljujući nesavesnom vlasniku koji ga je izbacio iz automobila u pokretu onda kada mu više nije trebao. Veoma neodgovorno i nepromišljeno! Pokazali smo na Izložbi kako lepo oguljeno i očišćeno metalno jezgro madraca može biti iskorišćeno za pregradni poluprovidni zid u bašti. Madrac je bio prava zvezda na Sajmu, sa svojim lepim oprugama i malo izmenjenim, iskrojenim ramom. Prepoznatljivi filigran opruga madraca nama je posluzio kao pregradni paravan, ali bi se mogao upotrebiti i kao podloga za ukrasne biljke penjačice,pa čak i u povrtnjaku za podupiranje pasulja ili graška.

7. KADA SA ZAOBLJENOM IVICOM

Polovina kade sa zaobljenom ivicom predstavlja neverovatno udobno mesto za sedenje u vrtu. Kade se mogu naći na svakom otpadu. Teške su i potrebno je nekoliko ljudi da bi ih preneli, ali se trud isplati. Lepe su i kad su u poodmaklom stadijumu rđanja i relativno se lako pretvore u sedišta. Podupirač sa zadnje strane i vodootporni jastuk su sasvim dovoljni za ovu transformaciju. Poprečnim sečenjem kade dobijate fotelje, uzdužnim – sofe. Još će manje podsećati na kupatilo ako se oboje farbom za metal u spreju, i to nekom živom bojom. Mi smo nožice kada, ako su bile dovoljno lepe i očuvane, bojili srebrnom ili čak zlatnom sprej farbom.

8.BUBNJEVI MAŠINA ZA PRANJE VEŠA

Stari bubanj sa rashodovane veš mašine može imati mnogo različitih namena. Zastaklite mu jednu stranu, ubacite svetiljku, i eto svetlećeg stola, jednostavnog i jedinstvenog! Mi smo jedan bubanj razvili i ispravili lim oplate, a onda ga koristili kao uspravnu podlogu za slivanje vode u vrtu. Zvučao je kao veš mašina u radu. Sitna okrugla udubljenja na limu od kog su izrađeni bubnjevi, upućuju vodu nadole u malim vrtlozima, koji zaista lepo izgledaju. Metal od kojeg su izrađeni bubnjevi ne gubi sjaj ni posle duge upotrebe, pa smo na Sajmu morali da uveravamo posetioce da su bubnjevi stari i reciklirani, a ne novi, kao što su mislili. Rastavljanjem, zagrevanjem i ispravljanjem omotača bubnjeva moglo bi se doći do osnove za još mnogo različitih recikliranih proizvoda. Za uzvrat, svi predmeti bi sigurno veoma dugo služili svojoj novoj nameni.

9. CRAZY PAVING

Sedamdesetih, pa i osamdesetih godina proslog veka vladala je pomama za crazy paving-om. Tada se crazy paving nije postavljao iz  želje za recikliranjem i očuvanjem čovekove okoline, već iz čisto estetskih pobuda. On nije bio trajan, a nije bio ni svima vizuelno privlačan. Mi smo u Čelsiju koristili  reciklirani crazy paving kao podnu oblogu u eksterijeru. Uzane prostore između pločica ostavljali smo slobodnim da bi se pojačala prirodna drenaža terena, što je jedna od važnih prepostavki za postizanje održivosti vrta. Veoma je bitno da se kišnica vraća nazad u zemlju, a ne u odvodne cevi i kolektore. Prostor između ploča nismo popunjavali šljunkom, što je uobičajena praksa, nego mahovinom koju smo pažljivo utiskivali u međuprostore. Vrt je odmah poprimio duh i izgled vrtova iz sedamdesetih, i naišao je na divljenje i odobravanje publike

Vrt The Wasteland je bio izuzetno lepo primljen od strane posetilaca Sajma. Koristili su reči: lepo, divno, zanimljivo, maštovito da opišu ono što su videli i čemu su prisustvovali. Bio je to dokaz da se i smeće može učiniti sasvim drugačijim uz dobru volju, kreativnost, posvećenost i brigu za čovekovu okolinu. Uz znalački i stručan pristup sadnji i negovanju biljaka i dizajnu vrtnih zasada, vrt može postati privlačno mesto gde će ljudi želeti da provedu mnogo svog slobodnog vremena. Nikad neće biti moguće projektovati baštu od isključivo recikliranog materijala, ali ako vodimo računa o otpadu koji stvaramo i načinu na koji ga uklanjamo, kao i o delu koji sigurno možemo da recikliramo ili mu udahnemo novi život, bićemo bliže standardu koji nalaže da pre nego što odlučimo da se nečega oslobodimo bacanjem u smeće, prvo razmislimo o svim opcijama koje su nam na raspolaganju za reciklažu, ponovno korišćenje ili prenamenu određenog predmeta.//

Gradski zeleni kafe

Kao prostor za kreiranje kafea poslužilo je Crveno stepenište, popularni javni amfiteatar smešten na ivici gradskog centra, uz obalu reke Jare. Konstitucija amfiteatra omogućila je stvaranje denivelisanog, terasastog prostora pod vedrim nebom, koji je upotpunjen sadnicama visokog i niskog zelenila. Tako se oko 120 rasada drveta kafe i oko 1500 sadnica tropskog žbunja i cveća našlo u improvizovanim saksijama, duhovito upotpunjavajući ambijent nalik “džungli na asfaltu”. Između njih su umetnuta tri snabdevačka punkta – bara, i oko 1500 drvenih građevinskih paleta od kojih je prostim slaganjem napravljen celokupan inventar kafea. Aranžman sa sadnicama kafe i tropskog rastinja napravljen je logično i smišljeno, vođen idejom da se pokaže put od ambijenta u kome zrnevlje kafe raste, do mesta gde ga u obliku omiljenog napitka ljubitelji sa zadovoljstvom konzumiraju. Sama ideja i njen duh nadrasli su materijalizaciju i izbor materijala za gradnju, pa su se jednostavnost, prirodnost i spontanost istakli kao najbitnija obeležja i vrednost ovog kafea. Važno je bilo nedvosmisleno zadovoljenje funkcije, ali i postojanje dubljeg i šireg smisla u kontekstu opravdanosti i održivosti arhitekture današnjice.

S obzirom na to da je projekat imao za cilj da ostvari najmanji mogući uticaj na okolinu, većina materijala upotrebljenog za kreiranje kafea vraćena je nakon završetka Festivala na prvobitno mesto i funkciju. Sa druge strane, projekat se pokazao kao angažovan i okrenut širenju uticaja, jer je slikovito ispričao priču o kafi, njenom poreklu, proizvodnji i transportu preko okeana i kontinenata, dajući notu misterioznog i egzotičnog jednoj tako sveprisutnoj stvari kao što je kafa. // ek Više u EKO KUĆI No8

Reciklaža ’’Kratkog spoja’’

Jeftini aparati za domaćinstvo, kao što su kafe ili toster aparati, često se odbacuju iako su ispravni. Čak i kada su oštećeni, električne komponente se mogu lako popraviti. Deponije električnih aparata i njihovih elektronskih komponenti postaju sve veći problem. Štaviše, te iste komponente predstavljaju veliki problem otpada, zbog njihove složene i toksične prirode.
Glavnu strukturu ove redizajnirane linije čini prirodna pluta, koja je vodootporna i ima antibakterijska i izolaciona svojstva. Ovaj dizajn nema potrebe ni za kakvim kalupom i može se lako prilagoditi, nadograditi ili prepraviti.

Reciklaža

Svaki materijal može biti recikliran i tako smanjiti zagađenost životne sredine, uz istovremeno smanjenje korišćenja prirodnih resursa, kao i potrošnje energije potrebne za procese ekstrakcije, proizvodnje i ugradnje novih materijala. Postoji mnogo prednosti reciklaže materijala, od kojih su najznačajnije sledeće: smanjenje upotrebe energije, smanjenje zagađenja životne sredine, čuvanje prirodnih resursa i očuvanje prostora koji inače zauzimaju deponije.
Reciklažom se smanjuje upotreba energije, kako za proizvodnju artikala od novih resursa, tako i za transport tih resursa. Smanjenjem energije prilikom proizvodnje smanjuje se i emisija štetnih gasova, pa se na taj način izbegava zagađenje životne sredine i globalno
zagrevanje. Korišćenjem starih sirovina za dobijanje novih proizvoda smanjuje se potreba za novim prirodnim resursima, što  predstavlja ogoroman napredak u iskorišćenju ovih ograničenih resursa. Samim tim što se materijali ponovo koriste, umesto da se bace, deponije otpada su manje, tako da ostaje više korisnog prostora za zelene površine ili neku drugu namenu.
Prosečno domaćinstvo proizvodi oko 30,5 miliona tona otpada, koji sadrži do 60% materijala koji se može reciklirati. U razvijenijim evropskim zemljama reciklira se i preko 50% otpada, a u Srbiji – tek 8%.
Da li ste znali sledeće:
– Reciklažom jedne limenke može se sačuvati dovoljno energije da televizor bude uključen 3 sata.
– Jedna reciklirana staklena flaša omogućava 25 minuta rada kompjutera.
– Jedna reciklirana plastična flaša može da sačuva energiju da sijalica od 60 W svetli 3 sata.
– Za reciklažu papira potrebno je 70% manje energije nego za njegovu proizvodnju od novih sirovina.

Kao potpora ekološkim aspektima reciklaže, postoje i ekonomske pogodnosti. U planu je otvaranje više pogona za reciklažu, tako da će u skorijoj budućnosti to postati i unosan posao. Reciklaža je za prirodno okruženje, kao i za samog čoveka, povoljna sa više aspekata, a potreban je minimalan napor da bi ona postala svakodnevna navika ljudi.
MEDICINA STANOVANJA I ODRŽAVANJE
Kuće bi trebalo da predstavljaju zdrava i bezbedna mesta za život, i doskora niko o njima nije razmišljao kao o potencijanim uzrocima zdravstvenih problema. Ipak, u kući ima mnogo faktora koji mogu prouzrokovati zdravstvene probleme, pa tako, na primer, primena određenih materijala, farbi i premaza može izazvati alergijske reakcije kod ljudi.
Pri projektovanju kuće mora se voditi računa o izboru lokacije, kao i o orijentaciji kuće i izboru materijala za njenu izgradnju i izolaciju. Ukoliko jedna od navedenih stavki nije nu redu, to će se odraziti na kvalitet unutrašnje mikroklime.// Više u EKO KUĆI No 03

Eko prirodni materijali

WPC (WOOD POLYMER COMPOSITE) – KOMPOZITNI MATERIJALI NA BAZI DRVETA
Sastoji se od drvnih vlakana, plastičnih matrica i raznih drugih aditiva. Udeo vlakana drveta je obično između 50-90%. Pozitivne osobine su sledeće: visoka otpornost na vlagu, vremenske uticaje, insekte i mikroorganizme, veća postojanost u odnosu na pucanje, uvijanje i cepanje povećana otpornost na požar itd. Ono što je najvažnije jeste to da se ovi materijali mogu praviti od otpadnog materijala (i onog na bazi polimera i onog od drveta i ostalih prirodnih vlakana), kao i to da se i sami, nakon upotrebnog veka, mogu u potpunosti reciklirati.
Kompozitni materijali svoju primenu nalaze u otvorenom prostoru (za podne profile, profile za stolariju, zidne obloge, ograde, opremu za dečja igrališta, klupe, stepeništa, pešačke mostove), u enterijeru (za pregradne zidove, podove, nameštaj, stolariju, stepeništa, lajsne, police), u javnom prostoru (za ograde, zvučne barijere na auto putevima, razne table i znakove), u automobilskoj industriji (za unutrašnje obloge vrata i hauba, oslonce za sedišta, stražnje police).
HEAT TREATED NATURAL WOODS – TERMIČKI OBRAĐENO DRVO
Ovo drvo je termički obrađeno delovanjem visoke temperature i pritiska, čime se hemijska struktura njegovih ćelija menja bez unošenja dodatnih hemikalija. Ono dobija tamniju boju, postaje otporno na spoljne uticaje (sunce, vetar, vlagu), insekte i truljenje. Lako je za održavanje (jednom godišnje ga treba tretirati zaštitnim uljima), dobija na čvrstoći, stabilnih je dimenzija (jer ne upija i ne ispušta vlagu), dužeg veka trajanja.
Zahvaljujući ovim osobinama, pruža nam se prilika da ga koristimo na neočekivanim mestima: kao fasadne obloge, u vidu pregrada koje služe kao zaštita od kiše, za podne obloge oko bazena, izradu baštenskog nameštaja, u kupatilima.
Slična metoda, kojom se drvo nižeg kvaliteta priprema za spoljnu upotrebu, jeste acetilacija, tj. proces prilikom kojeg se iz drveta uklanjaju apsorberi i oslobađa voda, tako da postaje trajnije i otporno na spoljne uticaje. Kuvanjem se može postići i tamnija boja.

BAMBOO – BAMBUS
Postoji oko hiljadu različitih vrsta bambusa, i oni se mogu se naći u svim klimatskim uslovima, na hladnim planinama i u vrelim tropskim regionima. Efikasan je agens u otklanjanju ugljen-dioskida i moćan u stvaranju kiseonika. Za razliku od drugih vrsta drveta, bambus je veoma lagan, ali zahvaljujući velikoj gustini, tvrđi je od mnogih vrsta drveta.
Upotreba bambusa u građevinarstvu veoma je rasprostranjena. Tradicionalno se koristi za građevinske skele, nameštaj za domaćinstvo, podne i zidne obloge, roletne. Može postići relativno visok nivo čvrstoće, pa se u ekološkoj gradnji koristi i kao armatura, umesto one klasične – od čelika. Kada se koristi u spoljnim uslovima, potrebno je zaštititi ga od uticaja vlage, od insekata, kao i od gljivičnog truljenja. Nedavno su ga otkrili i proizvođači bicikala, jer je čvrst i lagan, pa je takav bicikl pouzdan, interesantan i pogodan za nošenje.
COCONUT WOOD – KOKOSOVO DRVO
Struktura kokosovog drveta je kararteristična po tome što nema godišnje prstenove, tj. godove. Masa na periferiji stabla (debljine oko 5 cm) mnogo je kvalitetnija od one u njegovoj unutrašnjosti i više se koristi. Ovo drvo je otpornije i jače od hrastovog drveta, i ima mnogo manji stepen bubrenja i skupljanja.Klasična tehnologija prerade drveta može se primeniti i na kokosovo drvo.
Zbog zanimljive površinske strukture koristi se za proizvodnju zidnih panela, parketa, nameštaja, za izradu elemenata enterijera (lampi, vaza, raznih posuda i pribora), modnih detalja. Kokosova vlakna u kombinaciji sa drugim (jutom, lateksom) koriste se i za porizvodnju papuča i odevnih predmeta.

CORK – PLUTA
Ovaj u potpunosti prirodan i obnovljiv materijal dobija se od kore hrasta plutnjaka. Sadrži 40 miliona ćelija po kubnom centimentru i gotovo 50% njegove mase čini vazduh. Ova masa se melje do oblika granulata i zatim, uz pomoć vruće pare pod pritiskom, presuje se do dobijanja plutene pleve. Kod pečene plute, granulat se tokom ekspandiranja presuje u blokove, a oni se kasnije mogu seći u ploče. Smola plute služi kao vezivno sredstvo, a nije potrebno dodavati sredstva protiv zapaljivosti.Pluta je vrlo lagana i elastična, i odlična je za zvučnu i termo izolaciju. Posebnu otpornost ima na insekte, kiseline, vodu, požar; ugodna je za hodanje i dugog je životnog veka (nekoliko decenija).
Najčešće se koristi u enterijerima, pri izradi podnih i zidnih obloga. Pluta je u potpunosti ekološki i biorazgradiv materijal, te ne opterećuje životnu sredinu.
TRSKA
U pitanju je barska biljka sa cevastom stabiljkom, koja uspeva u močvarnim predelima. Počinje svoj razvoj u proleće, čim temperatura mulja dostigne 6-8°C, i onda naglo raste (prosečno, dnevno, oko 3 cm, maksimalno 5–6 cm). Punu razvijenost postiže nakon tri do pet godina, što je čini idealnim obnovljivim izvorom.
U građevinarstvu se najviše koristi kao krovni pokrivač, zatim kao armatura u zidovima od naboja, za toplotnu i zvučnu izolaciju podova, zidova, potkrovlja, kao ispuna za ograde, potom za izradu suncobrana, kabina i tome slično. Doskora se pletivo od trske, zbog svoje strukture i krutosti, koristilo kao idealna podloga za malterisanje plafona.
Trska je prirodni ekološki materijal sa mnogo dobrih osobina: troši malo energije tokom proizvodnje, otporna je na glodare, odličan je termički i zvučni izolator, i bez ikakvih je štetnih uticaja na zdravlje ljudi. Poseduje radiološke i elektromagnetne osobine, ima sposobnost da vrši difuziju tako da objekat „diše”, pa na ovakvim zidovima ne dolazi do stvaranja vlage i buđi usled uparavanja, a istovremeno se stvara povoljna mikroklima u objektu.
Ukoliko se pravilno ugradi, vek trajanja joj je neograničen. U ekološkom smislu je korisna jer eksploatacija trščanih polja ima pozitivan efekat na životnu sredinu, pošto prečišćava otpadne vode.

SLAMA
Materijal koji se hiljadama godina koristio u građevinarstvu danas ponovo dobija na popularnosti, naročito sa ekološkog stanovišta. Bale od slame se koriste ne samo kao izolacija, već se od njih prave i gotovo kompletni zidovi. Ugrađuju se u već pripremljene „okvire” od nosećih elemenata konstrukcije, najčešće drvenih stubova i greda. Slama se postavlja sistemom preklopa i dodatno povezuje i pričvršćuje klinovima ili vrpcama. Na ovako pripremljenu osnovu nanose se malter ili blato, i to vrlo pažljivo, jer ukoliko neka slamčiča ostane da viri, ona može poslužiti kao fitilj za izazivanje požara. Iako je slama lako zapaljiva, gusto upakovane bale slame imaju visoku otpornost na plamen.
Kod ovakvih zidova ne postoje hladni mostovi, nisu potrebi dodatni vezivni ni zaptivni elementi (mada se mogu upotrebiti po želji), u slami nema polena, te ne postoje alergeni koji bi mogli biti neugodni.
Danas na tržištu postoje i dodatno kompresovane bale, koje imaju daleko veću izolacionu i mehaničku otpornost od onih standardnih, pa se, osim za zidove, može koristiti i za izolaciju tavanskih prostora i podova, a relativno niska cena slame čini da je prilikom izgradnje možemo koristiti u izobilju. Njen jedini nedostatak može predstavljati neotpornost na vlagu, tako da se kod ovakvih zidova mora obezbediti način otpuštanja viška vlage. Takođe, opasnost predstavljaju i hidroinstalacije, kod kojih može doći do curenja i izlivanja, pa se cevi moraju postavljati izvan zidova, ili se moraju koristiti plastične, sa dodatnim sigurnosnim mehanizmima.
Kod nas se slama, naročito u Vojvodini, veoma mnogo koristila u gradnji kuća. Danas to nije slučaj, iako je starost tih objekata i uvek prijatna mikroklima u njima dokaz da su takvi objekti dugovečni, kvalitetni i bezbedni.// Više u EKO KUĆI No03

Novi materijali

PROSTORNA TKANINA
Tkanine sa dvoslojnom strukturom nazivaju se prostorne ili 3D tkanine. Razmak između slojeva varira od nekoliko milimetara do 10 cm i može se upotrebiti za regulisanje temperature u prostoru. Taj vazdušni prostor između slojeva celu strukturu čini izrazito laganom ali ipak čvrstom a u zavisnosti od toga čime se puni, moguće je napraviti strukture za različite upotrebe.
Proizvode se od tkanina, pletenih materijla ili vune a upotrebljavaju se u proizvodnji nameštaja i odeće, kao i za formiranje privremenih arhitektonskih struktura.
MEMBRANE
Tekstilne memabrane se sastoje od floropolimera ili poliestra otpornog na vremenske prilike , habanje, UV zračenje. Ove tkanine su se pokazale kao veoma otporne i na razne biološke i hemijske uticaje, tako da su pogodne za upotrebu u ekstremnim klimatskim uslovima.
Zbog vizuelne dinamike materijala i naglašene treće dimenzije, lakoće i transparentnosti, objekti tekstilne arhitekture predstavljaju svojevrsne skulpture u prostoru.
Pogodna je za pokrivanje površina na aerodromima, stadionima, javnim i izložbenim prostorima, halama, zimske i letnje bašte, tende i nadstrešnice, cirade i pokrivke (za bazene npr.), itd. Mogućnosti primene u oblasti savremene arhitekture su zaista široke.
NANOTEKSTIL
Nanotekstil je tekstil koji u sebi sadrži inteligentne nano čestice. Ovaj material odbija vodu i prljavštinu, a propušta vazduh i svetlost, otporan je na abraziju, bakterije, gljivice, mikrobe, produženog je veka trajanja.
Nano-vlakna mogu biti napravljena od plastike, biopolimera, metala, keramike, stakla ili vune u kombinaciji sa polimerima.
Svoju primenu nalaze u ekološkim tehnologijama, medicini, građevinsrstvu, automobilskoj i avio industriji.

Tehnologija eko gradnje?

TEHNOLOGIJA EKOLOŠKOG GRAĐENJA PODRAZUMEVA KOMBINACIJU TRADICIONALNIH I NOVIH MATERIJALA I NAČINA GRAĐENJA, ŠTO OMOGUĆAVA ZNAČAJNO SMANJENJE POTREBA ZA ENERGIJOM I AKTIVNO DOPRINOSI ZAŠTITI ŽIVOTNE OKOLINE.
Mere ekološkog građenja su izuzetno kompleksno područje, jer proizilaze iz mnoštva posebnih disciplina – od gradnje gradova, preko arhitekture, do upotrebe aktivnih tehničkih sistema, o kojima treba voditi računa pojedinačno, ali i u međusobnim korelacijama. Odnos prema zelenilu, vazduhu, zemljištu, vodi važan je isto koliko i odnos prema vrstama materijala koji se koriste, načinu eksploatacije objekata i kasnije mogućnosti recikliranja svega što je u njih ugrađeno. Danas se traži multidisciplinarni pristup projektovanju, koji zahteva učešće stručnjaka iz raznih oblasti, uz sinhronizaciju rada svih članova tima. Specijalizacija u ovoj oblasti postaje sve značajnija, a ekološki ispravno graditi znači iskoristiti što je moguće racionalnije prirodne potencijale okruženja, savremena tehnička i tehnološka dostignuća, i uspostaviti pravilan balans svih komponenti.
Čovek je oduvek sebi pravio dom. Najpre je tražio prirodna skloništa, a onda je počeo da ih pravi sam. Mera njegovog doma bila je u skladu sa njegovim potrebama, ali je nagli (i nekontrolisani) tehnološki razvoj tokom 20. veka narušio ovu ravnotežu.
Zgrade su značajno promenile naše prirodno okruženje. Ne samo da troše najveći deo proizvedene energije, već troše i ogromne količine materijala, koji kasnije, nažalost, postaje ogromna količina građevinskog otpada. Za izgradnju objekata utroši se oko 40% kamenog materijala, 25% drvene građe, 16% vode, 40% energije. Dodajte tome odgovarajuće količine nameštaja, bele tehnike i druge opreme. Zamislite samo kako izgleda sve to kao građevinski i elektronski otpad sa kojim ne možemo ništa korisno da uradimo. Zbog toga je veoma važno koristiti ekološke materijale, i to u svim segmentima gradnje, a naročito razmišljati o vremenu „posle”, kada objektima prođe vek trajanja, tj. unapred voditi računa da se upotrebljeni materijali mogu reciklirati i koristiti ponovo; na taj način postižemo dva cilja istovremeno – ne trošimo nove resurse i ne pravimo novi otpad.

Dakle, tehnološki ispravno graditi znači što je moguće štedljivije koristiti materijale, okrenuti se onim recikliranim gde god je to moguće, racionalno upotrebiti pomoćna tehnička sredstva i što bolje se osloniti na tradiciju građenja u odgovarajućem kontekstu.
Tokom istorije, u svakodnevnoj arhitekturi – za razliku od prestižnih građevina kulturnog značaja – uvek se težilo smanjenoj i efikasnoj upotrebi energije i dostupnih resursa. Pored odgovornog korišćenja karakterističnih lokalnih materijala, kao što su kamen i drvo, štednja je bila osnov za njihovu pažljivu upotrebu. Odlučujući preokret je nastao u vreme tzv. industrijske revolucije. Resursi i energije su postali dostupni u neograničenim količinama, a za razvoj arhitekture to je značilo prevazilaženje prirodnih ograničenja i novi ideal – „sve je izvodljivo”. Tehnološki napredak doprineo je i razvoju materijala, a njihove nove sposobnosti najpre su isprobane na velikim inženjerskim konstrukcijama – mostovima, železničkim stanicama, izložbenim halama itd. Kristalna palata Džozefa Pakstona, podignuta 1851. godine u Londonu, označila je početak revolucije u građevinarstvu.
U ranim danima modernizma, podsticaj istraživanju i unapređenju materijala dolazio je od velikih potreba za zgradama novog koncepta – transparentnih površina, svetlih, provetrenih i osunčanih prostorija. Put je vodio ka ideji prefabrikacije, kojoj je svoj doprinos dao i Le Korbizijeov „Dom-Ino” sistem iz 1917. godine. Njegovo interesovanje za stambenu arhitekturu severnoafričkih gradova dalje je rezulturalo novim građevinskim elementom – brisolejima, koji predstavljaju jednostavnu zaštitu od sunca, a imaju i konstruktovnu ulogu u prihvatanju opterećenja, tako da su potpuno u duhu današnje ekonomske i energetske efikasnosti.
Nemački arhitekta Martin Vagner razvijao je ideju održivosti sa sociološkog i ekološkog stanovišta. Razvio je koncept „rastuće kuće”, sa velikim staklenim površinama za pasivno grejanje i modularnim sistemom za proširenje prostora, koji omogućava praćenje rasta porodice.
Posle Drugog svetskog rata, modularni sistem gradnje koristio se u mnogim zemljama. Bukminster Fuler je radio na unapređenju svojstava građevinskih elemenata, kao što su industrijska proizvodnja, smanjena težina, manja cena, varijabilnost, ponovna upotreba, transport i primena u ekstremnim klimatskim uslovima. Svojom idejom „Svemirski brod Zemlja”, Fuler je kreirao globalni koncept zgrade, sa dodatnim instalacijama potrebnim za njeno funkcionisanje.//Više u EKO KUĆI No03

Životni ciklus materijala

SVAKI MATERIJAL, KAO I SVAKI PROIZVOD, IMA SVOJ ŽIVOTNI CIKLUS. ČINE GA FAZE KROZ KOJE PROLAZI OD IZDVAJANJA PRIRODNIH RESURSA (SIROVINA), PREKO PRIOZVODNJE, TRANSPORTA I UPOTREBE, DO ODLAGANJA I RAZGRADNJE.
Danas se veliki značaj pridaje ovoj tematici, a za analizu životnog ciklusa proizvoda sistematizovana je metodologija pod nazivom „procena životnog ciklusa” (Life Cycle Assessment) ili LCA. Osim što je široko prihvaćena u industriji, LCA koristi i većina regulatornih tela. Rezultati se mogu koristiti za označavanje ekološkog tipa proizvoda, pod nazivom „Deklaracija o uticaju proizvoda na čovekovu okolinu” (Environmental Product Declarations) ili EDP, što je njegova oznaka zasnovana na međunarodnom standardu ISO 14025.
LCA metodologija sagledava čitav životni ciklus građevinskog materijala, građevinskih komponenti i cele zgrade.
Evropska unija je odredila nekoliko kategorija za koje se vrši procena ekološkog uticaja građevinskog materijala, i to su sledeće kategorije: potrošnja energije (sadržana energija), uticaj na globalno zagrevanje i ozonski omotač, smanjenje sadržaja hranljivih materija u zemljištu i vodi, i povećanje kiselosti zemljišta.
Ovo je veoma važno, jer se tokom izgradnje objekata koristi oko 50% svih resursa koji se inače troše na našoj planeti. Za razliku od industrije automobila i tehnike, koje su se okrenule očuvanju resursa i povećanju efikasnosti, građevinska industrija je i dalje ostala na niskom tehnološkom stepenu. Zato se u budućnosti mogu ostvariti značajna unapređenja u ovoj oblasti.
Sve faze životnog ciklusa materijala imaju uticaja na životnu sredinu.
Prva faza je ekstrakcija. Bez obzira na to koji je završni proizvod u pitanju, za njegovu proizvodnju potrebne su sirovine koje se dobijaju ekstrakcijom – iskopavanjem, sečom šuma, ili mešavinom hemikalija. Kada se razmotri činjenica da je za dobijanje 1 t lignita potrebno iskopati 11 t zemljišta i upotrebiti 4 do 7 t vode, onda se shvata koje to posledice ima po floru i faunu, destabilizaciju zemljišta i ekonomiju.
Kada se nabave potrebne sirovine, pristupa se proizvodnji. Završni proizvod se pakuje (dodatna potrošnja novih materijala) i transportuje, često na udaljene destinacije, za šta se opet troši određena količina resursa u vidu nafte, gasa, ili električne energije.
Zatim sledi ugradnja – korišćenje materijala, pri čemu se koriste razni alati i mehanizacija (uz ponovnu potrošnju dodatnih količina fosilnih, neobnovljivih goriva), a tu su i troškovi oko održavanja tokom njegovog životnog veka, da bi ostao u dobrom stanju.
Posle određenog vremena materijali više nisu upotrebljivi, odnosno – dostižu kraj svog životnog ciklusa. Danas, nažalost, dotrajali proizvodi u većini slučajeva završavaju na otpadu, a može proći i decenija pre nego što počnu da se razgrađuju. Pošto građevinski otpad čini oko jedne četvrtine njegove ukupne količine, recikliranjem bi se to moglo smanjiti za 30–50 miliona tona godišnje.// Više u EKO KUĆI No 03

Reciklirani materijali

RECIKLIRANI PAPIR
Papir se ranije proizvodio od starih tkanina, a danas se proizvodi od celuloze koja se dobija iz drveta. Međutim, da bi se smanjilo uništavanje šuma, sve više se (oko 65%) koristi reciklirani materijal, jer se celulozna vlakna mogu upotrebljavati 5 do 7 puta. Osim što time čuvamo šume (sačuva se 17 stabala), prednost recilkiranog papira je i to što je za njegovu proizvodnju potrebno 60% manje primarne energije i 50% manje vode nego za dobijanje novih vlakana, a za 74% je manje zagađenje vazduha.
Reciklirani papir se koristi u industriji papira, u automobilskoj industriji, građevinarstvu (kao izolacioni materijal), u industriji nameštaja (zamena za ivericu), pri izradi elemenata za pakovanje, u dizajnu.
Papir je, inače, čista i lako dostupna sirovina, koje ima oko 30% u našem otpadu.
TERMOIZOLACIJA OD CELULOZNIH VLAKANA
Ovaj material je napravljen od recikliranog papira, koji je tretiran boraksom i bornom kiselinom radi zašitite od požara. Nisu poznati rizici po zdravlje vezani za ce-
RECIKLIRANI MATERIJALI
lulozna vlakna i, za razliku od mineralne vune, sa ovim materijalom je mnogo prijatnije raditi. Onemogućava razvoj plesni i buđi, ne izaziva koroziju aluminijuma, čelika i bakra, i uopšte nije toksičan.
U procesu proizvodnje ne dolazi do zagađivanje vode i zemljišta, i troši se veoma malo energije. Ova se vlakna koriste za termoizolaciju krovova, zidova i podova. U pod se postavljaju tako što se jednostavno ručno polože, a u zid se uglavnom ubrizgavaju pod pritiskom, u suvom obliku.
EKOLOŠKE GIPS-PLOČE
Ekološke gips-ploče za sistem suve gradnje proizvode se od običnih materijala na neobičan način. Reciklirani gips, reciklirana celulozna vlakna i reciklirana voda koriste se za dobijanje jedne homogene mase, koja se potom oblikuje u table. Nakon sušenja, table velikih dimenzija seku se po meri.
Jedinstvenost ovog proizvoda ogleda se u tome što se on u potpunosti može reciklirati, tako da ne dolazi do stvaranja otpada.

Revolucija materijala održivi materijali u arhitekturi

DOK VLASNICI KUĆA PRIDAJU SVE VEĆU VAŽNOST SMANJENJU POTROŠNJE ENERGIJE KORIŠĆENJEM OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE, ARHITEKTE SU OHRABRENE RAZVOJEM NOVIH MATERIJALA I TEHNOLOGIJA, KOJIMA SE POSTIŽE BOLJA ENERGETSKA EFIKASNOST OBJEKATA. KORISTE SE PRIRODNI I RECIKLIRANI MATERIJALI, I NA TAJ NAČIN SE GRADE UDOBNI OBJEKTI, POVOLJNI ZA LJUDE I NJIHOVO PRIRODNO OKRUŽENJE.
Izgrađeno materijalno okruženje obuhvata velike količine obnovljivih i neobnovljivih resursa, koje je čovek uzimao od zemlje da bi ih iskoristio za svoju dobrobit. Danas smo dostigli neverovatne cifre, koje govore da se u sistemima gradnje koji se danas najčešće koriste utroši oko 650 kg mat erijala za masivne konstrukcije i oko 450 kg za lake konstrukcije. Zato ne iznenađuje podatak da je građevinski sektor najveći potrošač resursa širom sveta, ali i da veliko učešće u proizvodnji otpada ima upravo građevinski otpad. Inovacije u materijalima iz 20. veka uglavnom se zasnivaju na sirovoj nafti, i za nekoliko godina će potpuno izgubiti svoj značaj. Razvoj gradnje u budućnosti zasnivaće se na pronalaženju materijala čiji će način proizvodnje, upotrebe i razgradnje štedeti resurse i neće biti štetni za čoveka i njegovu okolinu.
Odabiranje prihvatljivijih materijala je jedan od načina za poboljšanje ekoloških i energetskih karakteristika zgrada, ali i za smanjenje problema energetike i zagađenja na globalnom nivou. Odluku o izboru materijala čini više momenata, a najzastupljeniji su oni objektivni, oni kojii nam pružaju egzaktne podatke o fizičkim ili hemijskim karakteristikama, mogućnosti reciklaže, ceni i sl. Zahtevi su kompleksni: dugoročna i sigurna upotreba, otpornost na požar, zvučna i toplotna izolacija, kontrola vlažnosti i drugo, tako da ih često ne može zadovoljiti jedan materijal, pa se koriste višeslojne strukture, gde svaki sloj ima određenu funkciju. Potrošači su, takođe, svesni ekoloških aspekata materijala i njihovog životnog ciklusa, tako da je ulaganje u održive proizvode dobra investicija.
Bilo da smo proizvođač ili potrošač, imamo širok spektar mogućnosti izbora. Sada možemo da izaberemo materijale poput onih prirodnih iz neposrednog okruženja, poput onih napravljenih pomoću novih tehnologija, kao i poput recikliranih, koji nemaju negativan uticaj na prirodu, a koji će kroz ponovnu upotrebu na najbolji način poslužiti svrsi.
Sprovode se istraživanja u vezi sa prirodnim rastom biljaka i dobijanjem sirovina biološkim procesom. Poljoprivredni otpad se sve češće koristi za dobijanje kompozitnih materijala, zamenjujući konvencionalne komponente. Postaje skoro nezamislivo da se bilo šta baci – sve može da se reciklira i da se od novodobijenog materjala napravi novi proizvod.

Ispod Sunca

P oostojeće zgrade su često zanemarene Pepeljuge sveta zelene gradnje. Njihov potencijal u okviru doprinosa smanjenja ugljendioksida veoma je lako prevideti, jer im se prilikom rekonstrukcije uvek uzima u obzir njihova eko-energetska održivost. „Novi efekat staklene bašte nas izaziva na preispitivanje našeg verovanja u osnove tehnološkog napretka zapadnog sveta. Promena verovanja je kulturna promena, a u tu promenu su umešani i umetnost i umetnici” – kaže istoričar umetnosti Entoni Gormli. Arhitekte i graditelji su još više umešani u kulturnu promenu, jer sa trenutnim principima projektovanja zgrada i naglaskom na emisiju ugljen-dioksida gledaju decenijama i vekovima u budućnost.
Jedna kuća u širem centru Birmingema privlači mnogo pažnje. Vlasnik kuće i autor projekta, arhitekta Džon Kristofers (John Christophers), odlučio je da renovira i proširi postojeću kuću staru 170 godina, iz ranog viktorijanskog perioda.
Površina postojeće, klasične engleske kuće iz 19. veka duplirana je i u prizemlju i na spratu, a proširena je u zoni potkrovlja u novom delu. Kuća je porasla u visinu da uhvati sunčevu svetlost, a proširena je u osnovi, u segmentu bočnog dela dvorišta, stvarajući tako više prostora za porodični život. Koncepcija otvorenog prostora u vertikalnom smislu otvorila je volumen dnevnog boravka visinom koja se proteže kroz dve etaže. Rekonstrukcija kuće omogućila je proširenje postojećih prostorija i formiranje novih funkcionalnih celina.

U prizemlju su smeštene sledeće prostorije: ulaz, hodnik, WC, garderoba, ostava za bicikle, trpezarija, kuhinja, dnevni boravak i garaža. Dvorišna fasada je gotovo cela u staklu, omogućavajući da se u budućnosti dogradi staklenik. Na spratu su tri spavaće sobe, dva kupatila i radni prostor, sa unutrašnjim škurama koje omogućavaju pogled na dnevni boravak. U potkrovlju su studio, tehničke ostave i terasa. Potkrovlje je planirano kao prostor za studio sa terasom, sa koje se pruža predivan pogled na poslovni centar Birmingema. Krov potkrovlja je izveden u zahtevanoj visini, nagibu i orijentaciji za postavljanje fotonaponskih panela i solarnih kolektora, koji snabdevaju kuću sa 92% potrebne energije.

Rekonstrukcijom je kuća dobila oznaku nivoa 6, koji je najviši – najbolji nivo („zero carbon”), a prema Pravilniku za održive zgrade u Velikoj Britaniji. To zapravo znači da se u celoj kući ne koriste fosilna goriva za grejanje, zagrevanje tople vode, rasvetu, kompjutere… Sve je obnovljiva energija. Nema radijatora za grejanje prostora, samo peć na drva koja se koristi kada su najhladniji dani u zimskom periodu. Cirkulacija vazduha je kontrolisana da bi se izbegli gubici u grejanju. Unutar zidova i podova su membrane koje služe da spreče protok hladnog vazduha unutar zgrade i onemoguće gubitke toplote iz unutrašnjeg prostora.

U osnovi, ova kuća je kao veliki balon koji mora da bude nepropustljiv za vazduh. Mnoge ideje nisu zahtevale previše rada pri realizaciji. Postojeće jasenovo drvo u dvorištu obezbeđuje senku u letnjem periodu, a zimi pušta sunčeve zrake u kuću. Rasveta u potkrovlju je višeg nivoa žute boje nego što je to uobičajeno, „varajući” na taj način naš mozak da da je toplije no što jeste. „Mislio sam da će ljudi, dolazeći u kuću u kojoj nema grejanja, podsvesno misliti kako im je hladno, ali rasveta ima mnogo topliju temperaturu boje nego što je uobičajeno, što znači, ja se nadam, da će ljudi imati osećaj dodatne toplote u prostoru” – kaže arhitekta i vlasnik kuće Džon Kristofers.

Tokom izgradnje kuće primenjena je ekološka zelena tehnologija na novi način, a lekcije naučene na ovom projektu već se koriste na novim projektima. Integracija nove kuće sa postojećom okolinom veoma je važna. Iako ima potpuno različit karakter od ostalih kuća u ulici, ona doprinosi modernom izgledu ulične perspektive. Kuća se izdvaja svojim izgledom, jer je puna neobičnih, zadivljujićih i veoma dobro smišljenih detalja, sa snažnim i pažljivim dizajnom izuzetnog kvaliteta.// ekLJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No03

Kibic fenster na engleski način