Portugal postavlja standarde: Rekordna proizvodnja zelene energije

Portugal Min

Portugal je postigao izuzetan podvig oslanjajući se isključivo na vetar, hidro i solarnu energiju šest uzastopnih dana. Nacija sa populacijom od 10 miliona, demonstrirala je uspešan probni rad za rad mreže bez fosilnih goriva. Obnovljivi izvori proizvodili više struje od potrošnje preko 6 uzastopnih dana

Kuća u Monšiku

U brdima Monšika, među uzbrdicama i nizbrdicama, ova jednospratna kuća izvlači ono najbolje iz ove izvanredne situacije. Smeštena je na južnoj padini, a do nje se dolazi malim i vijugavim putem. Nalazi se na jednoj od nekoliko postojećih terasa koje strmu padinu dele na male obradive nivoe.
Upravo u ovo okruženje ljudi dolaze radi pogleda na obalu i more Algarve. Mali brežuljci se razređuju kako se udaljenost povećava, a sa ruba bazena vidi se ceo put kojim se kreću sunčevi zraci.

Sa krivudave ceste može se pristupiti kući kroz natkrivenu rampu koja obuhvata glavne i definišuće linije projekta: liniju betonskog potpornog zida, sličnu kamenim terasama; i liniju kuće, takođe napravljenu od betona, koja stoji uspravno između terasa.

Dalje, iza glavnog dela nalazi se mala kuća – ispod hrastovog stabla, sa nezavisnim ulazom, prilepljenim za betonski zid. Predviđena je za posebnog gosta – gospodara, koji ceni tišinu, meditaciju i transcendentalno iskustvo.

Projekat je definisan ovakvim krajolikom – odnos dva izgrađena dela i beskonačni bazen u kom se ogledaju prostorije kuće. Ostatak je jednostavna, prozirna materijalnost, uz beton koji ima efekat fosilizovanog drveta, najfiniji mogući aluminijum i omekšani ili kockasti granitni kamen koji ulazi i izlazi iz kuće, igrajući se sa konturama predmeta.

Ako joga predstavlja arhitekturu mira, onda ovde imamo sve što je potrebno da meditiramo na putu našeg učenja.

U BRDIMA MONŠIKA, MEĐU UZBRDICAMA I NIZBRDICAMA, OVA JEDNOSPRATNA KUĆA IZ DVA DELA SA PROZIRNIM BAZENOM U KOME SE OGLEDAJU SUNČEVI ZRACI I NJENE PROSTRANE PROSTORIJE IZVLAČI ONO NAJBOLJE IZ OVE IZVANREDNE SITUACIJE.

Natkriveni ulaz i linija kuće od betona – prvi kontakt sa kućom

Neodoljiva lakoća življenja

FENOMEN ŽIVOTA KAO JEDINSTVENE POJAVE U KOSMOSU, ZAHTEVNE I U ISTO VREME NEODOLJIVE, POSTAVLJA ARHITEKTURI NAŠEG VEKA NOVE NESLUĆENE IZAZOVE. U TOM SMISLU, PORODIČNA KUĆA ARHITEKTE PEREIRA U PORTUGALIJI OPOMINJE NA ČINJENICU DA ČOVEK, MA KOLIKO BIO OKRUŽEN TEHNOLOGIJOM, PRE SVEGA PRIPADA PRIRODI, I DA JE NJEGOV POVRATAK PRIRODI U 21. VEKU NEIZBEŽAN.
Tridesetih godina prošlog veka nastalo je delo koje je promenilo tokove moderne rezidencijalne arhitekture. Rajtova Kuća na vodopadu (Fallingwater House), po mnogim teoretičarima najuspelija kreacija američke arhitekture, odraz je vere u mogućnost spajanja modernog čoveka sa njegovim iskonskim okruženjem. Od tada su se mnogobrojni arhitekti i naručioci odvažili da luksuzne stambene objekte grade u okrilju neurbanog, pastoralnog ambijenta. Prestižne gradske lokacije polako ali sigurno gube suverenitet u odnosu na netaknutu prirodu.
Porodična kuća na severu Portugalije podignuta je kao dosledni primer organske arhitekture. Struktura kuće stoji u izrazitoj harmoniji kako sa okolinom, tako i sa samom ljudskom prirodom. Ovakva stvaralačka filozofija iznedrila je delo lake, prozračne, suptilne arhitekture koja nije nametnuta ambijentu. Naprotiv, ona ga konzervira i nadograđuje. Relativno mala kuća od svega 140 m2  veliki je omaž prirodi.

Projekat ovog zanimljivog zdanja potpisuje portugalski arhitekta Ernesto Pereira ispred svog studija „3r“. U kontekstu postavke da se organska arhitektura ne bavi samo pitanjima životne sredine već i ljudskim duhom, ova šumska kuća je daleko više od pukog skloništa – ona oblikuje naš duh i sjedinjava nas sa prirodom. Arhitektura u kojoj se šuma ogleda i kroz nju nesmetano  prolazi , u svakom svom detalju nastala je sa ciljem konzumiranja drveća, vaduha i sunca. Klasični zidovi u potpunosti izostaju, čime se poništava vizuelna granica između spolja i unutra. Staklo je jedini materijal opne objekta nadvišenog ravnim peščanim krovom koji ima ulogu terase-tla. Da bi se korisnicima omogućilo uživanje u mirisima, bojama i zvucima prirode, kompozicija je po horizontali raščlanjena terasama.

U aspektu materijala, arhitektura ove kuće je puristička. Materijal je gotovo dematerijalizovan. Likovni izraz kuće jednostavan je i čist do krajnje mere. Prostor ima takvo psihološko dejstvo da predstavlja  nesputanu radost  za čula. Mobilijar je strogo minimalistički, malobrojan, u svakom smislu sveden. Dok hodamo kroz kuću, ili se pak prepustimo razmišljanju u nekom njenom kutku, jednom rečju – dok živimo, senzacije su takve da nas poistovećuju sa Naturom – večito pozitivnom i progresivnom.

Kao nekada Kuća na vodopadu, i ovaj projekat je bio inspirisan upravo mestom planiranim za izgradnju – komadom zemlje okruženim kestenovim drvećem, koji je dramatično usečen u planinu i flankiran potokom koji snažno žubori i probija se nizbrdo. Veličanstveni pogled koji se otvara ka drugoj strani doline bio je poslednji potrebni element za savršeno pozicioniranje građevine u prirodni pejzaž. //ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No 28

Neodoljiva lakoća življenja

FENOMEN ŽIVOTA KAO JEDINSTVENE POJAVE U KOSMOSU, ZAHTEVNE I U ISTO VREME NEODOLJIVE, POSTAVLJA ARHITEKTURI NAŠEG VEKA NOVE NESLUĆENE IZAZOVE. U TOM SMISLU, PORODIČNA KUĆA ARHITEKTE PEREIRA U PORTUGALIJI OPOMINJE NA ČINJENICU DA ČOVEK, MA KOLIKO BIO OKRUŽEN TEHNOLOGIJOM, PRE SVEGA PRIPADA PRIRODI, I DA JE NJEGOV POVRATAK PRIRODI U 21. VEKU NEIZBEŽAN.
Tridesetih godina prošlog veka nastalo je delo koje je promenilo tokove moderne rezidencijalne arhitekture. Rajtova Kuća na vodopadu (Fallingwater House), po mnogim teoretičarima najuspelija kreacija američke arhitekture, odraz je vere u mogućnost spajanja modernog čoveka sa njegovim iskonskim okruženjem. Od tada su se mnogobrojni arhitekti i naručioci odvažili da luksuzne stambene objekte grade u okrilju neurbanog, pastoralnog ambijenta. Prestižne gradske lokacije polako ali sigurno gube suverenitet u odnosu na netaknutu prirodu.
Porodična kuća na severu Portugalije podignuta je kao dosledni primer organske arhitekture. Struktura kuće stoji u izrazitoj harmoniji kako sa okolinom, tako i sa samom ljudskom prirodom. Ovakva stvaralačka filozofija iznedrila je delo lake, prozračne, suptilne arhitekture koja nije nametnuta ambijentu. Naprotiv, ona ga konzervira i nadograđuje. Relativno mala kuća od svega 140 m2  veliki je omaž prirodi.

Projekat ovog zanimljivog zdanja potpisuje portugalski arhitekta Ernesto Pereira ispred svog studija „3r“. U kontekstu postavke da se organska arhitektura ne bavi samo pitanjima životne sredine već i ljudskim duhom, ova šumska kuća je daleko više od pukog skloništa – ona oblikuje naš duh i sjedinjava nas sa prirodom. Arhitektura u kojoj se šuma ogleda i kroz nju nesmetano  prolazi , u svakom svom detalju nastala je sa ciljem konzumiranja drveća, vaduha i sunca. Klasični zidovi u potpunosti izostaju, čime se poništava vizuelna granica između spolja i unutra. Staklo je jedini materijal opne objekta nadvišenog ravnim peščanim krovom koji ima ulogu terase-tla. Da bi se korisnicima omogućilo uživanje u mirisima, bojama i zvucima prirode, kompozicija je po horizontali raščlanjena terasama.

U aspektu materijala, arhitektura ove kuće je puristička. Materijal je gotovo dematerijalizovan. Likovni izraz kuće jednostavan je i čist do krajnje mere. Prostor ima takvo psihološko dejstvo da predstavlja  nesputanu radost  za čula. Mobilijar je strogo minimalistički, malobrojan, u svakom smislu sveden. Dok hodamo kroz kuću, ili se pak prepustimo razmišljanju u nekom njenom kutku, jednom rečju – dok živimo, senzacije su takve da nas poistovećuju sa Naturom – večito pozitivnom i progresivnom.

Kao nekada Kuća na vodopadu, i ovaj projekat je bio inspirisan upravo mestom planiranim za izgradnju – komadom zemlje okruženim kestenovim drvećem, koji je dramatično usečen u planinu i flankiran potokom koji snažno žubori i probija se nizbrdo. Veličanstveni pogled koji se otvara ka drugoj strani doline bio je poslednji potrebni element za savršeno pozicioniranje građevine u prirodni pejzaž. //ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No 28

Hotel Sobreiras

SAVREMENI NAČIN ŽIVOTA IMA SVOJIH PREDNOSTI, ALI I SVE VIŠE MANA, PA HOTELI U MIRNOM OKRUŽENJU KAO ŠTO JE SOBREIRAS, POSTAJU SVE TRAŽENIJI MEĐU ONIMA KOJI ŽELE DA POBEGNU OD SVAKODNEVNIH GUŽVI I UŽURBANOG GRADSKOG ŽIVOTA. UKLOPITI OBJEKAT U PRIRODNO OKRUŽENJE, NE NARUŠITI PRIRODU, ISKORISTITI LOKALNE MATERIJALE I PROIZVODE, PRIKAZATI PRIRODNI ŠARM LOKACIJE I PRIVUĆI LJUDE ZANIMLJIVIM SADRŽAJEM, ZADACI SU KOJI SE POSTAVLJAJU PRED SAVESNE GRADITELJE.
Sobreira (Quercus suber, lat.) je jedan od tri uobičajena galska naziva za hrast plutnjak, koji raste jedino u severozapadnoj Africi i jugozapadnoj Evropi.  Ova vrsta zimzelenog hrasta je jedini izvor plute koja se koristi za proizvodnju čepova za vinske boce i plutanih podova. U severnoj Africi, šume hrasta plutnjaka su stanište ugroženih Barbari majmuna, a u Portugaliji i Španiji su dom ugroženog Iberijskog risa. Drvo Sobreira ima izuzetno debelu koru (pluta) koja ga štiti od šumskih požara i omogućava brzu regeneraciju njegovog stabla i grana.
Naziv hotela Sobreiras nam daje naznaku mesta na kome se hotel nalazi, ali i intrigira. Malo mesto Sera de Grandola, oblast Alentejo, u čijoj se blizini nalazi hotel, udaljeno je 90 minuta vožnje od Lisabona kroz slikovite predele, a vožnja obuhvata i sedamnaestominutno putovanje preko najdužeg visećeg mosta u Evropi, mosta Vasko da Gama. Do hotela je moguće doći i vozom. Na 25 minuta vožnje od hotela nalaze se mnogobrojne plaže na obali Atlantskog okeana. Kombinacija imena oblasti i drveća bila je inspiracija za naziv hotela.

Za gradnju hotela je izabrana lokacija na 200 metara nadmorske visine, plato obrastao drvećem masline, hrastom  plutnjakom i lokalnom vegetacijom. Minimalne intervencije na prirodu, prilagođavanje morfologiji terena, jednostavan i elegantan dizajn, uživanje u pejzažu, bili su osnovni principi za projektovanje hotela – mesta gde će gosti moći da se odmaraju i uživaju u punom komforu i mirnoj atmosferi.
Umesto na tradicionalnim temeljima, objekti stoje iznad zemlje, oslonjeni na stubove. Na taj način su minimalizovane građevinske intervencije na zemlji i očuvan je prirodni kontekst terena. U cilju optimizacije gradnje, smanjenja radne snage i povećanja brzine izvođenja, korišćeni su laki paneli sa kalcijum-silikatnim oblogama ispunjenim EPS izolacionim pločama visokih termalnih i zvučnih karakteristika, što je omogućilo završetak radova na objektu posle samo godinu dana. Prema tradicionalnoj lokalnoj arhitekturi, svi otvori su orijentisani ka istoku da bi se smanjio uticaj sunčevog zračenja i podstakla prirodna ventilacija, a korišćenjem pasivnih solarnih principa smanjena je upotreba klasičnih aktivnih sistema.

Prostor trpezarije je preko staklene pregrade povezan sa kuhinjom.

Enterijer je uređen u minimalističkom, mediteranskom stilu. Upotrebljeni su lokalni materijali, uglavnom bele boje.  Pojedini elementi nameštaja, kao što su klub stolovi, izvedeni su od komada stabla drveta Sobreira, što prostoru daje poseban šarm i toplinu. U savremenom užurbanom načinu života, svima je neophodno mirno mesto za odmor. Ovaj hotel je dobar primer kako se, uz dobro planiranje i primenu principa održive arhitekture, može postići sklad prirodnog konteksta i arhitekture i na taj način stvoriti uslovi za ugodan, zanimljiiv i nezaboravan predah od svakodnevnih obaveza.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Mediteranski stil u enterijeru sa jednostavnim nameštajem od lokalnog drveta daju toplinu prostoru.