Staza perspektiva

DOŽIVLJAJ DRAMATIČNOG PLANINSKOG HORIZONTA KOJI SE IZDIŽE IZNAD GRADSKOG URBANOG PEJZAŽA NIJE UŽITAK SAMO ZA PLANINARE. GRAD U PLANINI, PLANINA U GRADU – SINERGIJE SU KOJE SE UPOTPUNJUJU. UŽURBANOST I SVAKODNEVNA GRADSKA VREVA ČINE SE DALEKOM IAKO SE NALAZE NA SAMO NEKOLIKO MINUTA VOŽNJE. PEŠAČENJE POD VRHOVIMA JEDNOG OD NAJPOZNATIJIH PLANINSKIH LANACA OMOGUĆIO JE PROJEKAT NAZVAN STAZA PERSPEKTIVA. PANORAMSKA STAZA I OBJEKTI NA PLANINSKOM VENCU NORDKETE NADOMAK INSBRUKA, DELO SU MULTIDISCIPLINARNO ORIJENTISANE NORVEŠKE FIRME SNOHETTA.
Nordkete je deo alpskog parka prirode Karvendel, jednog od najvećih netaknutih zaštićenih pejzaža srednje Evrope. Nalazi se na najjužnijem delu ovog planinskog lanca i predstavlja simbol Insbruka. Grad je premrežen žičarama kojima se ostvaruje pristup ‘onoj drugoj strani grada’, odakle se pruža pogled na neravni alpski teren Nordkete planine. Staza perspektiva označava pešački put dužine 2.8 kilometara koji nudi mogućnost doživljaja veličanstvenih planinskih predela iz malo drugačijeg ugla.

Staza perspektiva može se opisati i kao pokazatelj specifičnog načina shvatanja prostora, kao pristup arhitekturi koja postaje integralni deo pejzaža. Ova filozofija inspirisala je autore da kreiraju niz malih i, kako kažu, elegantno projektovanih dizajnerskih ‘gestova’ koji se uklapaju u postojeći ambijent. Strukture, odnosno arhitektonski elementi, psotavljeni su duž staze na nekoliko različitih lokacija tako da uspostave savršen balans prirode i ljudskog traga na nadmorskoj visini od 1.905 metara. Svaki arhitektonski element, a ima ih ukupno deset, ima svoju osobenu formu i postavljen je promišljeno na različitoj nadmorskoj visini sa ciljem da bude mesto odmora, socijalne interakcije, opuštanja i svakako, da omogući zapanjujuće vizure.

Na taj način se ističe svaki deo alpskog pejzaža, a pogled se usmerava od opšteg ka posebnom, pri čemu se naglašava topografija sa svim samo njoj svojstvenim oblicima i površinama. Samostalni elementi zapravo su sastavni deoc eline koji omogućavaju komunikaciju, definišu opremljenost i funkcionalnost, a ujedno predstavljaju i umetnička dela koja svojim prisustvom određuju ciljeve kretanja po stazi. Oni su takođe i značajne tačke, odnosno reperi.// ek Amela Greksa Više u EKO KUĆI No36

Paleta boja kao tema dizajna

KOLORITNA ŠEMA  KAO IDEJA OKO KOJE SE GRADI DIZAJN VRTA SPROVODI SE TAKO ŠTO SE NIT JEDNE ILI VIŠE BOJA UZETIH IZ UNUTRAŠNJOSTI DALJE PROTEŽE KROZ VRT, ČIME SE DVA PROSTORA POVEZUJU U JEDNU CELINU.  VAŽNO JE RAZMIŠLJATI O TOME DA SE ŠEMA BOJA KOJE SE ODABERU PAŽLJIVO STAVI U ODNOS SA SVAKIM ASPEKTOM I ELEMENTOM DIZAJNA CELOKUPNOG PROSTORA.

Prilikom kreiranja otvorenog prostora i enterijera, tema je jako važan činilac koji je tu da uokviri celokupnu priču koju jedan dizajner želi da predstavi kroz svoje delo. Ona je nit koja povezuje sve zasebne elemente u celinu, pri čemu se ostvaruje preko potreban efekat nesvakidašnjeg u prostoru. Teme mogu biti različite – od multipliciranja manjih elemenata u prostoru, preko boje i teksture, potenciranja stilizacije, implementacije skulpturalnosti, potenciranja šare, pa sve do insistiranja na minimalizmu i svedenosti. Tematika otvorenog prostora je najbitniji faktor dobro dizajniranog ambijenta. Uživaoci ovakvih prostora tu činjenicu nepogrešivo prepoznaju.
Bez obzira da li se bašta stvara od inicijalne skice na listu papira, kao što je to slučaj kod novoizgrađenog objekta, ili se preduzimaju koraci za obnovu postojeće bašte i kuće, prikladno je bazirati dizajn oko usvojene šeme boja ili dizajnerske teme koja karakteriše unutrašnjost objekta.

Preuzimajući šemu boja kao ideju oko koje se zasniva dizajn vrta, ovaj koncept može biti sproveden tako što se nit jedne ili više boja uzetih iz unutrašnjosti dalje širi kroz vrt, čime se dva prostora stapaju u jednu celinu. Ukoliko postoji unutrašnji zid u određenoj boji, onda se jedan zid spolja može obojiti tonom iste boje. Na taj način se stiče utisak jedinstvenog prostora i korisnik isprva ne zna tačno da li se nalazi unutra ili spolja. Korišćenjem koloritnih zidova u vrtu kreira se svojevrsna ambijentalna ušuškanost i postiže efekat skrovišta, što pomaže stvaranju osećaja sigurnosti i zaštićenosti stanara i njihovih biljaka.

Veoma su dopadljive arhitektonske baze u otvorenom prostoru koje su vrlo čiste u formi i tu su da naglase vertikalnu ili horizontalnu dimenziju vrtnog prostora. Koja boja je efektnija i bolja za akcentni zid zavisi od toga gde se vrt nalazi i o kom podneblju je reč. Sivi, braon-sivi i dijapazon različitih zemljanih tonova izgledaju dobro svuda, jer ističu kolorit i teksturu biljaka. Plave i intenzivno ružičaste boje dobro funkcionišu kao pozadina za biljke arhitektonskog oblika i izgleda poput kaktusa, kao i za različite cvetne forme biljaka.

Kreator ovog unikatnog vrta kaže da voli da koristi svetle boje u vrtovima u sunčanim zemljama. Sa korišćenjem svetlijih tonova je oprezan u Velikoj Britaniji, jer ovakve strukture često mogu izgledati kao tupi objekti bez karaktera, osim ako se boja ne koristi kao element iznenađenja na poleđini zida. U okviru jednog londonskog privatnog poseda definisana je unutrašnjost i spoljašnjost kuće u istim nijansama bež boje, podovi u enterijeru i spoljna terasa su izvedeni u istoj bež nijansi krečnjaka, a slobodnostojeći zidovi u bašti obojeni su takođe bež nijansom. //ek DEJAN POPOV – Više u EKO KUĆI No 28

Prolećna sadnja

STARO JE PRAVILO DA VRT NIKAD NIJE KOMPLETNO ZAVRŠEN, A BAŠTOVAN NIKADA KOMPLETNO SREĆAN UKOLIKO VEĆ NEMA ZAMISAO I PLAN ŠTA ĆE SLEDEĆE DA RADI.

Stojim danas na toplom suncu. Baš je toplo, što je u Londonu inače neobično za ovo doba godine, i svi se tome veoma radujemo. Pade mi na pamet da je leto u stvari vrlo blizu i da će ovi topli dani biti još i duži kad krajem meseca pomerimo časovnike unapred. Bašte će uskoro izaći iz zimskog sna, treba se spremiti za tu eksploziju života.

Posle svih ovih dugih godina bavljenja baštama, još uvek ne mogu ni jednu od tih lepotica da zapostavim. Ipak, pošto moram da stegnem srce, počeću sa obliko, pa ću se odlučiti za Buxus, po jednu nisku loptu sa svake strane. Lepo bi se uklopio mali žbun, možda Philadelphus, i to baš Bel Etoal, moj omiljeni varijetet, mada bi on previsoko rastao, tako da je ipak bolja ruža Margaret Meril. Ona je vioka oko 1.5m, a grana se u krug prečnika oko 1m.

Ako možete da suzbijete lisne vaši i puževe, onda posadite Lupinus i užuvajte u njegovoj lepoti. Osteljiv je na prekomernu vlagu zimi, i takvim uslovima često podlegne. Sa druge strane, njegova stabljika poput strele, sa mekim cvetovima koji vas plene, daje vertikalu vašoj beloj postavci i dobro se slaže sa cvetnicama koje slede.
Kao i kod svake sadnje, ono što će vam obezbediti uspešnost na dugi rok je priprema zemljišta. Ovde u Londonu se već dugo u osnovnu glinu dodaje organski otpad da bi se oplemenilo tle za sadnju. Rezultet tog mukotrpnog posla je da sada u Londonu imamo do prilične dubine bogato rastresito tle koje zadržava vlagu, puno je glista i u njemu se uspešno korene biljke.
Staro je pravilo da vrt nikad nije kompletno završen, a baštovan nikad kompletno srećan ukoliko već nema zamisao i plan šta će sledeće da uradi.//

Pogled u pejzažnu arhitekturu

NAJJEDNOSTAVNIJE REČENO – PROSTORI PEJZAŽNE ARHITEKURE SU ŽIVI. ČAK I KAD JE U NJIMA SAMO JEDAN ČOVEK, ON VIDI ŽIVOT OKO SEBE. TO JE MOŽDA OSNOVNA SPECIFIČNOST I RAZLIČITOST PEJZAŽNE ARHITEKTURE U ODNOSU NA ARHITEKTURU GRAĐEVINA I DRUGE PRIMENJENE UMETNOSTI.

Pejzaž koji nas okružuje je dinamičan i čudesan. On je izvor života, boja, mirisa, hrane, vode, lepote. On je došao od Boga ili od Majke Prirode (kako ko više veruje), ali on može i da se oblikuje. Može da se kreira na mikro nivou, pa da sebi napravimo mini pejzaž – vrt oko kuće, vrt za uživanje, ili da se stvara na nivou grada, pa da kreiramo park, zeleni trg ili čitavu zelenu mrežu koja može da provetrava grad, ublaži buku ili letnju žegu, smanji napetost ljudi, umekša oštre ivice grada. Pejzaž može da se kreira i na nivou regiona, vodeći računa o očuvanju prirodnog, ili očuvanju sklada između prirodnog i stvorenog – kulturnog predela. Ko se bavi takvom kreacijom okruženja? Pejzažna arhitektura je struka koja teži tome.

Pejzažna arhitektura je profesija bazirana i na nauci i na umetnosti i kulturi. Odnos prema pejzažu je pokazatelj kulture jednog naroda ili razvijenosti vremenske epohe. Istorija nas uči tome. Uklapanje čoveka u prirodu je stvorilo predivne kulturne predele Toskane i veličanstvene vrtove italijanske renesanse. Još pre toga, mističnost mesta je inspirisala čoveka da stvori neke neobične pejzaže, kao što je npr. čuveni Stounhendž. Kineska kultura je uzdizala prirodu na nivo božanstva i divljenje prema prirodi je iskazano u kineskom vrtu, koji je svetsku slavu dobio kroz modifikovane kopije oličene u japanskom vrtu. Kamen u tim vrtovima je simbol prirode, mudrosti. Na drugoj strani sveta, Francuzi su stvorili pravilne geometrijske parkove. Englezi su kopirali kineski stil i stvorili pejzažne vrtove koji odišu pitoresknošću i romantikom, a period XX veka je stvorio varijacije pejzažnog (engleskog) pristupa kombinujući zeleno i građeno. Savremeno doba stvara nove pristupe i nove kombinacije građenih i prirodi bliskih struktura, i uključuje u taj proces najsavremeniju tehnologiju.

Osmišljeno ponašanje prema okruženju i izbalansiran odnos čoveka i prirode je neminovnost. Predeo koji nas okružuje je ranjiv: fizički, vizuelno i na svaki drugi način. Zato mora s njim da se postupa oprezno i da ga uređuje neko ko ga poznaje, ko pravi sintezu. Upravo je to zadatak pejzažne arhitekture, jer se greške vraćaju kao bumerang koji pogađa čoveka.

Kako pejzažna arhitektura deluje?
Pejzažna arhitektura utiče na prostor na različitim prostornim nivoima, od širokog planiranja predela i regiona, preko osmišljavanja otvorenih prostora grada, do dizajniranja vrtova i malih zelenih balkona. Na širokom prostornom nivou, aktivnost pejzažne arhitekture je planiranje i upravljanje predelima. Ono naročito obuhvata ekološko planiranje, zaštitu predela, prirode i životne sredine, kao i planiranje rekreativnih područja. Planiranjem predela stvaraju se mesta koja čuvaju prirodne i kulturne vrednosti, vodeći računa o izbalansiranom odnosu ljudskih i prirodnih procesa.
Na detaljnijem nivou, deluje druga oblast pejzažne arhitekture – pejzažni i vrtni dizajn. Ova oblast se bavi detaljnom kreacijom različitih tipova prostora: parkova, izletišta, memorijalnih prostora, otvorenih prostora stambenih blokova i ustanova, zelenih trgova, privatnih vrtova, zelenih krovova, balkona. Pejzažni i vrtni dizajn teže da u prostoru stvore kompoziciju koja ima strukturu, funkciju, oblik i značenje. Najčešće funkcije otvorenih prostora su odmor, rekreacija, relaksacija, vizuelno uživanje, zaštita. Čine ga raznoliki elementi prirodnih struktura (reljef, voda, biljke) i stvorenih komponenti (male građevine, zastori, mobilijar, skulpture, ali i arhitektonski objekti sa kojima je potrebno uspostaviti najpovoljniji odnos). Pejzažni dizajn kreira prostorne oblike, ali je često potrebno da saopšti i primerenu skrivenu poruku, ideju, metaforu ili simboliku (npr. kod memorijalnih prostora).

Jedna od oblasti pejzažne arhitekture je i pejzažno inženjerstvo, koje treba da realizuje (izgradi) zamišljeno u prostoru, kao i da vodi brigu o održavanju i negovanju pejzaža kojeg koristi čovek. Stvoreni pejzaž treba da živi svoj život i vremenom da dobija na značaju, naročito zbog biljaka koje svojim rastom postaju sve važnije. Od svih primenjenih umetnosti, dinamika i višedimenzionalnost su najizraženiji u pejzažnoj arhitekturi. Vremenska dimenzija vrta i pejzaža je izrazita, naročito ako strukturu prostora čine voda i biljke. Promenljivost se sagledava na dnevnom nivou, kroz igru svetlosti i senke, kroz promenu meteoroloških uslova (kiša, sunce, magla), a isto tako je izražena dinamika sezonskih promena (cvetanje, listanje, žuto lišće, zimske krošnje pod snegom). Posebnu dimenziju pejzažne arhitekture čini i aktiviranje čula mirisa (miris cveća, četinarskih biljaka, trave), kao i čula sluha kroz dinamiku zvuka (žubor vode, cvrkut ptica). Najjednostavnije rečeno – prostori pejzažne arhitekure su živi. Čak i kad je u njima samo jedan čovek, on vidi život oko sebe. To je možda osnovna specifičnost i različitost pejzažne arhitekture u odnosu na arhitekturu građevina i druge primenjene umetnosti.//

Vrt Little Venice

U DIZAJNU OVOG MODERNOG VRTA PREOVLAĐUJU PRIRODNI ELEMENTI – VODA, KAMEN I DRVO, DOK DETALJI PADAJU U DRUGI PLAN, KAKO BI TRUD OKO NJEGOVOG ODRŽAVANJA BIO SVEDEN NA MINIMUM.

U vreme kada u velikim gradovima ostaje sve manje mesta za prirodu, koja biva potisnuta ka ivicama grada, kuće sa vrtom, pa i onim najmanjim, sve više dobijaju na ceni. Bašte u gradovima predstavljaju mesta u kojima njihovi vlasnici mogu da se razonode i opuste, i bar na kratko pobegnu od užurbanog gradskog života. Problem vrtova u gradu je nedostatak privatnosti, jer su često okruženi kućama i zgradama, pa vlasnici i dizajneri moraju da nađu adekvatan način da stvore prostore zaklonjene od pogleda. Pored toga, okolne zgrade bacaju senku na vrt, što znatno ograničava izbor biljaka za sadnju. Zato je prilikom planiranja vrta u gradu potrebno obratiti pažnju na mikro-uslove sredine koji vladaju na datoj lokaciji, kako bi vrt bio funkcionalan duži niz godina.
Vrt Liitle Venice smešten je u prestižnom delu Londona, a njegovo preuređenje radila je pejzažni arhitekta Kejt Guld iz Engleske. Klijent je šestočlana porodica poreklom iz Egipta, čija je želja bila da se kreira moderan vrt sa motivima Egipta, koji bi bio pogodan za porodična okupljanja, naročito leti.Vrt Liitle Venice smešten je u prestižnom delu Londona, a njegovo preuređenje radila je pejzažni arhitekta Kejt Guld iz Engleske. Klijent je šestočlana porodica poreklom iz Egipta, čija je želja bila da se kreira moderan vrt sa motivima Egipta, koji bi bio pogodan za porodična okupljanja, naročito leti.

Dobro osvetljenje bilo je glavni zahtev vlasnika, kako bi bašta mogla da se koristi i tokom večeri.

Vrt je podignut pre 25 godina, i pre ponovnog uređenja izgledao je veoma zapušteno, a čitav sadržaj izgubio je smisao. Najveći problem vrta Little Venice predstavljala je narušena privatnost, kao i kod svih urbanih bašti u gusto izgrađenim delovima grada. Postojeća vegetacija bila je u veoma lošem stanju i loše isplanirana, tako da su zadržana samo dva stabla bele breze…

Jednom svojom stranom vrt je prislonjen uz objekat, dok su ostale strane ograđene zidovima, pa je pristup vrtu moguć jedino prolaskom kroz kuću. Kako bi se obezbedila privatnost, zidovi su podignuti za pola metra, a zatim su na njih postavljene drvene pregrade od kedra. U žardinjere postavljene uza zidove posađene su specijalno orezane japanske kaline (Ligustrum japonicum) sa krošnjama koje počinju u nivou vrha zidova, čime se još više povećava intimnost prostora.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No09