DAN POSLE-Vladimir Lovrić

Da li smo prisustvovali generalnoj probi jednog od scenarija mogućeg apokaliptičnog kraja ljudske civilizacije na planeti zemlji, ili će pandemija (golim okom nevidljivog) korona virusa ujediniti ljudsku zajednicu u naporu da korenito promeni stav i odnos prema prirodi i životu uopšte, što nameće odbacivanje ego-motivisanih ekscesa 20. i 21. veka u korist održivih, socijalno odgovornih i ekološki integrisanih postupaka, što u suštini podrazumeva da čovečanstvo ima primarnu misiju da se od ego-centričnog okrene ka eko-centričnom.

Hara House

Kompaktna kompozicija sastavljena od trouglova različitih tekstura i pravaca prostiranja težnja je autora da  vrati čoveka iz beskonačnog ništavila savremenih tendencija i materijalizma i obnovi izgubljeni balans između unutrašnje i spoljašnje realnosti , sopstvenog postojanja i onog što nas okružuje.
Kuća Hara smeštena je u selu Tsurugasone, u Japanu. Cilj dizajna bio je stvaranje zgrade koja revitalizuje strukture koje su već prisutne na imanju i imaju potencijal prilagođavanja novim funkcijama.

Uzimajući u obzir već izgrađene objekte, kao što su glavna porodična kuća i skladišni prostori, većina funkcija koje su potrebne potpuno samostalnoj kući već je bila prisutna, tako da je umesto konvencionalne, potpuno samostalne kuće, dizajnirana otvorenija i slobodnija struktura koja nudi veći polu-javni prostor. Hara je ‘nepotpuno’ daljinsko proširenje glavne kuće i stoga se oslanja na svoje okruženje i okolne zgrade.

Drvena fasadna struktura stvara sliku velikog šatora i uklapa se u tradicionalnu japansku arhitekturu. Prostor je koncipiran kao otvoren i fluidan, sa malo pregrada i privatnih delova.

Ova “kuća nepotpunosti” zamišljena je da postane snažan apsorber, jer prazan prostor poziva ljude i događaje u selu da je iskoriste te na taj način kuća postaje deo šireg ambijenta.

Uspostavljanjem ovakve vrste arhitekture, sa nedostatkom i praznim prostorom, rađa se zgrada koja se u selu utvrđuje kao atrakcija interesovanja i aktivnosti. Ova jedinstvena građevina briše granice i stvara mogućnost formiranja novih veza ujedinjujući elemente tradicije, budućnosti i zajednice i pokušaj je revitalizacije sela čiji su problemi isti ma gde u svetu se nalazilo.

OVA “KUĆA NEPOTPUNOSTI” ZAMIŠLJENA JE DA POSTANE SNAŽAN APSORBER, JER PRAZAN PROSTOR POZIVA LJUDE I KUĆA POSTAJE DEO ŠIREG AMBIJENTA.  

Fasadni trouglovi – upotpunjeni ritmičnim drvenim horizontalama impliciraju balans i smirenost.

Suverena vladavina – drveta u enterijeru pruža osećaj topline i komfora.

Aktivna kuća budućnosti B10

Razmišljajući o razvoju gradova u budućnosti, planeri su zaključili da će se u urbanim sredinama živeti u  prenaseljenim višespratnicama koje će stanarima morati da obezbede dovoljno zelenila i svetlosti, energije i svih ostalih uslova bez kojih se ne može zamisliti kvalitetan život. Prvi eksperimentalni projekat koji je odgovorio na ove zahteve jeste projekat za aktivnu kuću Aktivhaus B10, površine od oko 90m2, čiji je prototip ispunio sve očekivane performanse. Pojam aktivne kuće podrazumeva održivu potrošnju energije tokom cele godine, predviđanje promena i oscilacija temperature i u kući i van kuće, stalno praćenje i optimizaciju potrošnje energije. Aktivna kuća ne koristi energiju dobijenu iz fosilnih ili nuklearnih goriva. Aktivna kuća sama stvara dovoljno energije pomoću Aktivne kućne mreže. Kako bi se smanjilo opterećenje potrošnje na nacionalnom nivou, Aktivna kuća se može priključiti na centralnu elektrodistributivnu mrežu, kao i na samoregulišuću mrežu zajedno sa  susednim objektima koje po potrebi može i snabdevati energijom.
Kuća je smeštena uz naselje Weisenhof blizu Štutgarta, koje predstavlja pravi manifest modernističkog pokreta između dva svetska rata, a u kome su sagrađeni objekti prema projektima najčuvenijih arhitekata tog vremena kao što su Le Korbizje, Mis van der Roe, Valter Gropius, Bruno Taut, Peter Berens, Hans Šarun i drugi. Aktivna kuća B10 stavljena je tako pred izazov uklapanja sa modernističkom estetikom. Taj problem je rešen odabirom  bele boje i jednostavne forme, čime je postignuto harmonično stapanje sa objektima u naselju.

MODULARNI SISTEM
Kuća B10 projektovana je tako da ne stvara nikakav otpad ni prilikom montaže ni prilikom demontaže. Osmišljena je kao modularna, jer tako omogućava formiranje različitih funkcionalnih celina u zavisnosti od broja korisnika kuće i u zavisnosti od uslova buduće lokacije, pošto je veoma važno pozicionirati je u skladu sa kriterijumima pasivne štednje energije (orijentacija sever-jug). Osnova kuće je pravougaona, dimenzije su joj 14,5 x 5m, a visina joj je oko 3m. Sastoji se iz četiri osnovna modula: elektrike, servisne opreme, kuhinje i kupatila. To su zapravo tehnološke jedinice koje se kao prefabrikovane ugrađuju u kuću, u zavisnosti od potreba i želja investitora. Pregradni zidovi su mobilni i lako je njima formirati različite konfiguracije prostorija, a staklena klizna vrata takođe služe kao fleksibilna pregrada. Modularno rešenje ne služi samo da bi se objekat brzo i lako sagradio (a montira se za samo jedan dan), već i da bi se prilikom eventualne demontaže materijali lako sortirali i pripremili za reciklažu. Tako ceo proces – od montaže do demontaže – podržava postulate održivosti

Temelji kuće zapravo su čelične grede koje su pomoću dodatnih čeličnih elemenata ankerovane za blokove od betona koji prenose opterećenje na tlo. U slučaju demontaže, kada se temelji uklone, tlo ostaje praktično netaknuto.
Prednji deo objekta, zastakljen kako bi maksimalno koristio dnevno svetlo, sadrži četiri pomerljiva elementa nalik na terasu. Površina im je oko 38m2 i mogu se podići i zatvoriti front objekta kada je vlasnik odsutan. Ovi elementi obrađeni su na isti način kao i fasada – belim glaziranim površinama. Sama konstrukcija kuće sačinjena je od drvenih panela. Svi materijali od kojih je kuća  izrađena u potpunosti su njenom demontažom spremni za reciklažu. Ali, tu priča o održivosti tek počinje!

KUĆA B10 PROJEKTOVANA JE TAKO DA NE STVARA NIKAKAV OTPAD NI PRILIKOM MONTAŽE NI PRILIKOM DEMONTAŽE. OSMIŠLJENA JE KAO MODULARNA, JER TAKO OMOGUĆAVA FORMIRANJE RAZLIČITIH FUNKCIONALNIH CELINA U ZAVISNOSTI OD BROJA KORISNIKA BUDUĆE KUĆE I U ZAVISNOSTI OD USLOVA BUDUĆE LOKACIJE, POŠTO JE VEOMA VAŽNO POZICIONIRATI JE U SKLADU SA KRITERIJUMIMA PASIVNE ŠTEDNJE ENERGIJE.

Enterijer istovremeno obezbeđuje fleksibilnost u organizaciji prostora i prati koncept pasivnog objekta:  svi servisni sadržaji – plakari, toalet, kuhinjski elementi – smešteni su duž severnog zida objekta, koji zbog uštede energije i inače ima malo otvora. Ovaj deo opreme izrađen je od furniranog medijapana, i izrazito minimalističkom enterijeru daje toplinu. Ostatak prostora pregrađen je kliznim staklenim pregradama koje povezuju ambijente, ali ih i razdvajaju. Enterijerom dominiraju bela boja zidova i pastelne nijanse podova i nameštaja. Centralno mesto ipak zauzima radna površina kuhinje, osvetljena LED rasvetom, evocirajući arhetipski motiv središta kuće oko koga se ukućani okupljaju./ ekJELENA BLAGOJEVIĆ- Više u EKO KUĆI No27

Unutrašnja organizacija je jednostavna i minimalistička, ali ne i manje dekorativna. Drvo kao materijal  oplemenjuje ceo enterijer.

Kuća-cvet u borovoj šumi

BOROVA ŠUMA SKRIVA KUĆU KOJA JE DELIMIČNO UKOPANA, TAKO DA SE NA PRVI POGLED NE PRIMEĆUJE I NE REMETI PRIRODNO OKRUŽENJE.
Kuća u Aroreiri koristi sve klimatske pogodnosti lokacije i borove šume koja je okružuje. Forma kuće potencira korišćenje sunčeve energije i adekvatno provetravanje. Portugalske arhitekte su oduvek bile poznate kao majstori za “skulpture za stanovanje”. Zahvaljujući izuzetnim imenima, kao što su Alvaro Siza i Eduardo Souto de Moura, koji su već decenijama među najboljim svetskim arhitektama, i mlađe generacije projektanata sada imaju priliku da se proslave i van Iberijskog poluostrva. Među novijim arhitektonskim biroima izdvaja se biro braće Franciska i Manuela Aires Mateus iz Lisabona, koji su već više puta pokazali svoje umeće prilikom projektovanja nesvakidašnjih porodičnih kuća. Najnoviji primer je kuća u Aroeiri, nedaleko od portugalske prestonice.
Investitori su dugo tražili odgovarajuće arhitekte za svoju kuću. Kada su prvi put došli u biro Aires Mateus, poneli su sa sobom CD sa svojom omiljenom Bahovom muzikom, i na taj način su uspostavili kontakt sa arhitektama. Tako se razvilo međusobno razumevanje, pa su brzo i lako usledili projekat i izgradnja kuće

Kuća je izvanredno izvedena na terenu pod nagibom, pokrivenom borovom šumom u blizini plaže. Borova šuma skriva kuću koja je delimično ukopana, tako da se na prvi pogled ne primećuje i ne remeti prirodno okruženje. Iz daljine se vide samo niski beli zidovi, a kako se posetilac približava, postepeno se pojavljuju blistavi beli krovovi, koji okružuju šestougaono dvorište. Arhitekte su projektovale poluatrijumsku kuću koja pokriva čitavu površinu parcele, pa tako i preuzima njen oblik. Iako je volumen kuće jasno definisan veličinom i oblikom parcele, kuća zbog svoje forme i prirodnog okruženja izgleda kao da je veoma slobodno postavljena u prostor borove šume, bez ikakvih ograničenja. Počevši od slobodne forme, prva oštra granica ove kuće je spoljna kontura objekta, dok su fasadni zidovi oko dvorišta “mekših” linija, koje se na nekim mestima prekidaju i time omogućavaju vezu enterijera i spoljnog prostora.

Postepeno otkrivanje kuće u šumi i iznenađenje posetilaca nisu ključni efekti koje su arhitekte želele da postignu. Nesvakidašnja forma kuće nastala je kao rezultat mnogo ozbiljnije analize okruženja i mogućnosti iskorišćenja svih njegovih prednosti. Od početka projektovanja postojao je jasan koncept: dinamično presecanje parcele i postavljanje prozora tako da se maksimalno iskoristi sunčeva svetlost. Zaštićeno intimno dvorište, postavljeno u središte parcele, odgovara očekivanjima klijenata, a zahvaljujući svom položaju, na najpovoljniji način prima sunčevo zračenje, koje se koristi za pasivno zagrevanje unutrašnjeg prostora. Dvorište se otvara prema jugu i dalje fluidno širi u kuću. Sve prostorije su orijentisane ka dvorištu, koje predstavlja centralno jezgro, a one se poput latica obavijaju oko njega. Zbog toga su projektanti ovaj objekat i nazvali “kuća cvet”. Ovakvim rasporedom prostora formira se posebna mikroklima u okviru samog objekta, koja boravak u kući i unutrašnjem dvorištu čini izuzetno prijatnim tokom čitave godine, nezavisno od godišnjeg doba.

Na prelazima iz spoljašnjeg u unutrašnji prostor formiraju se natkriveni delovi dvorišta, popločani drvetom. Ovi delovi centralnog dvorišta, iako su u nivou travnjaka, imaju funkciju terase i predstavljaju prijatno mesto za odmor, leti zasenčeno, a zimi “ušuškano” i zaštićeno od vremenskih nepogoda. Time se stvara dodatni međuprostor, koji još više ublažava granicu između otvorenog i zatvorenog prostora.
Unutrašnjost kuće je jedan fluidan, beo, gotovo potpuno kontinualan prostor, “presečen” samo trima trouglovima u koje su smeštena kupatila. Smenjivanje prostorija suptilno je nagovešteno hodnikom, koji se naknadno ponovo stapa sa sobama. Nekoliko neophodnih vrata postavljeno je tako da deluju nenametljivo i da budu takoreći neprimetna. // ekMilica Samardžić – Više u EKO KUĆI No03

Osunčano unutrašnje dvorište omogućava da i unutrašnji prostori budu dobro osvetljeni.

Poslovna zgrada koja proizvodi energiju

GEORG W. REINBERG NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
GEORG W.REINBERG JE DIREKTOR I VLASNIK ARHITEKTONSKOG STUDIJA ARCHITEKTUR BÜRO REINBERG ZT GMBH SA SEDIŠTEM U BEČU. STUDIRAO JE NA TEHNIČKOM UNIVERZITETU U BEČU I NA UNIVERZITETU SIRAKUZA, SAD. NJEGOV PROJEKTNI BIRO JE SPECIJALIZOVAN ZA EKOLOŠKE ZELENE ZGRADE, OD KOJIH NEKE PROIZVODE VIŠE ENERGIJE NEGO ŠTO IM JE NEOPHODNO (PLUS ENERGY BUILDING). OD 1982. GODINE IZGRADIO JE VIŠE OD STOTINU SOLARNIH PROJEKATA, PRI ČEMU JE AKTIVAN U ISTRAŽIVANJU, PROJEKTOVANJU, PLANIRANJU I DSM UPRAVLJANJU OBJEKTIMA. REINBERG JE GOSTUJUĆI PROFESOR NA DUNAVSKOM UNIVERZITETU KREMS, CENTAR ZA GRAĐEVINARSTVO I ŽIVOTNU SREDINU. PREDAJE NA TEHNIČKOM UNIVERZITETU U BEČU NA MASTER PROGRAMU SISTEMI OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE I REŠENJE ZELENE GRADNJE, KAO I NA UNIVERZITETU PRIMENJENIH NAUKA U BEČU. REDOVNO DRŽI PREDAVANJA I NA MEĐUNARODNOM NIVOU. POBEDNIK JE NEKOLIKO KONKURSA ZA DIZAJN I NOSILAC JE PRESTIŽNIH NAGRADA U OBLASTI ODRŽIVE ARHITEKTURE. O NJEGOVOM RADU JE OBJAVLJENO VIŠE OD 700 ČLANAKA.
Izgrađen tokom 2014. godine, ovaj poslovni objekat sa kancelarijskim i magacinskim prostorom po koncepciji i realizaciji na savršen način predstavlja misiju poslovanja kompanije koja se bavi upravljanjem vetro i solarnim parkovima.

Maksimalna racionalizacija energetskih potreba, arhitektonski izraz proizašao iz funkcionalnih i ekoloških zahteva, kao i primena najsavremenijih tehnologija za efikasno korišćenje obnovljivih izvora energije karakterišu sedište kompanije Windkraft Simonsfeld AG u Erstnbrunu u Austriji. Prostorna koncepcija prati funkcionalno rešenje u skladu sa različitim potrebama kancelarijskog i magacinskog prostora: sa jedne strane maksimalan komfor u radnom okruženju i maksimalna fleksibilnost u skladišnom prostoru. Racionalnost se, naravno, podrazumeva. Uslovi koji proizilaze iz same lokacije, kao što je orijentacija i otvaranje vizura, uslovile su pozicioniranje kancelarijskog bloka ka severu, dok južnom stranom dominira high-tech staklenik iza koga se nalazi prostran hol – zona komunikacije i interakcije. Osim zoniranja objekta na način koji omogućava pasivno korišćenje sunčeve toplote u hladnim i prelaznim mesecima, materijalizacija prostora uz južno orijentisani hol i staklenu fasadu omogućava korišćenje principa termičke mase. Kameni podovi i betonski centralni zid i betonsko stepenište u funkciji su što boljeg iskorišćenja toplote koja prodire kroz fasadu.

Korišćenje obnovljivih izvora energije na ovom objektu dovedeno je do maksimuma. Osim što za grejanje i hlađenje koristi geotermalnu energiju, ovaj objekat i proizvodi energiju preko fotonaponskih panela integrisanih u rešenje materijalizacije fasada. Delovi južne fasade, površina fiksnih brisoleja, kao i deo krovne ravni iskorišćeni su kao aktivni prijemnici sunčeve energije koji omogućavaju postizanje standarda Plus Energy Building, odnosno objekta koji u energetskom bilansu ostvaruje višak energije.

Iako je ovaj poslovni objekat sjajan primer integracije principa održivosti u poslovnom okruženju, nije neophodno ostvariti sve navedene karakteristike ako želimo da pomerimo granice delovanja kompanija u smeru održivijeg poslovanja. Poslovno okruženje pruža mogućnost da na ličnom primeru potvrdimo spremnost za promenu odnosa prema prirodnim resursima i ostvarivanje ušteda racionalizacijom njihove potrošnje.// ekBOJANA STANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Karakterističan izgled južne fasade, high-tech staklenik u funkciji izbalansiranog odnosa iskorišćenja sunčeve energije zimi i sprečavanja pregrevanja tokom leta.

Buntovnica iz predgrađa

MISCHA WITZMANN NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
MISCHA WITZMANN, ROĐEN U NEMAČKOJ, STUDIRAO JE ARHITEKTURU NA TEHNIČKOM UNIVERZITETU U BEČU I U PARIZU. NAKON SARADNJE SA MNOGIM PRIZNATIM ARHITEKTONSKIM BIROIMA, MEĐU KOJIMA JE I STUDIO MASSIMILIANO FUKSAS, MISCHA WITZMANN I MILENA KARANESHEVA SU 2006. GODINE OSNOVALI STUDIO KARAWITZ. DANAS JE KARAWITZ JEDAN OD VODEĆIH ARHITEKTONSKIH STUDIJA ZA IZGRADNJU PASIVNIH KUĆA I DRVENIH KONSTRUKCIJA, KAO I ZA PROJEKTE ZAJEDNIČKOG STANOVANJA. OD 2011. GODINE MISCHA WITZMANN IMA EVROPSKI SERTIFIKAT PROJEKTANTA PASIVNIH OBJEKATA (CEPH). PREDAVAČ JE U ARHITEKTONSKOJ ŠKOLI ABIDJAN, NA OBALI SLONOVAČE. KUĆA KOJA PREISPITUJE I ČAK OPONIRA GOTOVO SVIM KARAKTERISTIKAMA GRADNJE U STAMBENIM PRIGRADSKIM NASELJIMA SVOJOM FORMOM, OTVORENOŠĆU KA OKRUŽENJU I PRISTUPOM SAMOM OBJEKTU, U ZAVRŠNOJ MATERIJALIZACIJI JE FUNKCIONALNIM REŠENJIMA PRETVORENA U ORIGINALAN TOPLI DOM.
U pariskom naselju sagrađena je kuća koja preispituje sve karakteristike stambene gradnje u predgrađu. Kuća poseduje obrise tipične porodične kuće sa dvovodnim krovom, ali se njen volumen lomi i prilagođava pre svega unutrašnjim sadržajima, prateći tek ponegde urbanističke linije.

Autori ovog zanimljivog projekta su arhitekti iz studija Karawitz koji su na temu porodične kuće odgovorili poštujući arhetipsku predstavu kuće, ali sa mnogo novih tema i izazova. Kako urbanistički uslovi ne dozvoljavaju otvaranje kuće ka susedima, arhitekti su hrabro kuću pomerili ka ulici i od preplitanja privatnog, polujavnog i javnog napravili lajtmotiv čitavog projekta. Ograda proizvedena od perforiranog čelika predstavlja fizičku, ali ne i vizuelnu barijeru ka unutrašnjosti kuće. Terasa otkriva deo enterijera, i to trpezariju, ali istovremeno krije prolaz u suteren, gde se nalazi ulaz u objekat. Na taj način stvoren je utisak da čitava kuća lebdi nad tlom. U prizemlju objekta smešteni su zajednički prostori – dnevni boravak, kuhinja i trpezarija, i svi su raspoređeni oko centralno postavljenog kamina. Veliki prozori na uličnoj i dvorišnoj fasadi idu u prilog onoj igri privatno-javno otkrivajući unutrašnjost kuće i povezujući je sa okruženjem – i građenim i prirodnim. Na spratu su smeštene sobe i kupatilo, osvetljeni krovnim prozorima i dugačkim prozorskim trakama koje su postavljene visoko.

Kuća je, osim betonskih temelja i podrumskih zidova, u potpunosti od drveta, i to prefabrikovanih elemenata montiranih na licu mesta, a obložena je patiniranim aluminijumskim oblogama. Unutrašnja organizacija sadržaja kojom su dnevni prostori orijentisani ka jugu i jugozapadu, a spavaći blok osvetljen uzanim otvorima, doprinosi konceptu pasivne kuće, odnosno maksimalnom korišćenju sunčeve energije.
Enterijer je gotovo asketski, lišen suvišnih detalja i komada nameštaja.

UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA SADRŽAJA ZAJEDNO SA KOMPAKTNOM FORMOM I ORIJENTACIJOM OBJEKTA, KAO I MATERIJALI UPOTREBLJENI U IZGRADNJI, ČINE OVU KUĆU ŠTEDLJIVOM, UZ MAKSIMALNO ISKORIŠĆENJE SUNČEVE ENERGIJE.

Centar kuće markiran je crnim čeličnim stepeništem savršeno uklopljenim u minimalistički izraz čitavog objekta. Dečija soba je duple visine, i ima penjalice kako bi se došlo do malog tavanskog prostora. Kapija svetlo plave boje, šljunak i naslagana drva u suterenskom delu uz ulaz, podna prostirka i fotelja od kože, tek poneka polica u boji, podne lampe izrađene od narandžastih cevi, puno biljaka i iznad svega mnogo svetla, ipak su ovoj pomalo strogoj kući dali toplinu doma, dok su asimetričnost čitave forme i nepravilan raspored prozora na fasadi dali dozu duhovitosti i spontanosti koji razigravaju i pejzaž i život predgrađa.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Održiva arhitektura

VLADIMIR LOVRIĆ NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
VLADIMIR LOVRIĆ JE DIPLOMIRAO NA ARHITEKTONSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU, GDE JE U OKVIRU POSTDIPLOMSKIH STUDIJA I ODBRANIO SPECIJALISTIČKI RAD I MAGISTRIRAO NA TEMU ‘PRIMENA PASIVNOG NAČINA ISKORIŠĆENJA SUNČEVE ENERGIJE U ARHITEKTURI’. JEDAN JE OD UTEMELJIVAČA PRINCIPA PRIMENE SOLARNE ENERGIJE U ARHITEKTURI, SA VELIKIM BROJEM REALIZOVANIH OBJEKATA ŠIROM SVETA. SUDELOVAO JE U IZRADI VELIKOG BROJA NAUČNIH PROJEKATA I UČESNIK JE BROJNIH SIMPOZIJUMA I KONGRESA ŠIROM SVETA. U TOKU PROFESIONALNE KARIJERE BIO JE ZAPOSLEN U PREDUZEĆU ENERGOPROJEKT – ARHITEKTURA I URBANIZAM, DIREKCIJI ZA IZGRADNJU BEOGRADA I BIROU ZA PROJEKTOVANJE NAŠ STAN. DANAS JE NA ČELU ARHISOLAR-A, PREDUZEĆA ZA PROJEKTOVANJE SOLARNIH ENERGETSKI EFIKASNIH OBJEKATA. PORED ARHITEKTURE, ISTOVREMENO SE BAVI TEORIJOM, PROJEKTOVANJEM ENTERIJERA ZA OBJEKTE RAZLIČITIH NAMENA I DIZAJNOM ZA POZNATE SVETSKE BRENDOVE. PREDSEDNIK JE UDRUŽENJA EKOKULT+ I GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK MAGAZINA EKO KUĆA. BIO JE PREDSEDNIK ULUPUDS-A (UDRUŽENJE LIKOVNIH UMETNIKA PRIMENJENIH UMETNOSTI I DIZAJNERA SRBIJE).

PASIVNA SOLARNA KUĆA ANDROMEDA

Pasivna solarna kuća Andromeda realizovana je u periodu od 1982. godine do danas na preko 100 lokacija širom bivše Jugoslavije i na nekoliko kontinenata, na terenima koji su u blagom padu i koji odgovaraju koncepciji objekta projektovanog u polunivoima. Svaki od pet nivoa predstavlja funkcionalnu celinu. Centralnim transparentnim drvenim stepeništem nivoi su integrisani u vertikalnom prostornom smislu, čime je naglašen utisak bogatog prostora sa različitim vizuelnim doživljajima.

Realizacijom ovog objekta u Jesenicama u Sloveniji lepo je prikazana integracija građevine sa okolnim terenom, a struktura kuće sa izuzetno visokim termičkim performansama prezentuje maksimalni nivo energetske efikasnosti objekta. Pasivni solarni koncept naglašen je kroz arhitekturu južne strane objekta, koja je gotovo u celosti iskorišćena za zahvat sunčeve energije. Tu su, pre svega, staklena veranda, Trombov zid i veliki zastakljeni otvori balkonskih vrata i prozora.

Ispod poda prizemlja nalazi se skladište toplote koje je jedan od ključnih elemenata ove samogrejuće solarne kuće. Ona ne samo da skladišti toplotu za noći ili dane kada je priliv sunčeve energije manji, nego ujedno predstavlja element sistema podnog grejanja. Pored toga, na krovu objekta se nalaze solarni kolektori koji omogućavaju snabdevanje kuće toplom sanitarnom vodom tokom cele godine i fotonaponski paneli koji obezebeđuju nužnu električnu energiju. Više u EKO KUĆI No01

EKO REHABILITACIJA KAMENE KUĆE

Kuća Sara u Dobroti (Boka Kotorska) jedna je od starih kamenih kuća u nizu, karakteristična po načinu gradnje za početak dvadesetih godina dvadesetog veka. Klasičan način zidanja ovakvih zgrada od kamena, sa tavanicom od drvenih greda i dasaka, bez ikakvih vidova ispravnih instalacija, je bio potpuno nepodesan za bilo kakav oblik stanovanja. Smeštena na samoj obali mora, u najlepšem delu Dobrote, sa predivnim pogledom na Perast i ostrvo Sv. Nikole na kojem se nalazi čarobna crkva Gospe od Škrpjela. Kuća je na uskom placu smeštena u središnjem delu, sa prednjim i zadnjim dvorištem, godinama čekala novog vlasnika da bi joj udahnuo nov život.

Njena nova vlasnica iz Engleske je bila oduševljena izvanrednim položajem kuće i mogućnosti za ostvarenje svojih vizija. Međutim, složen zadatak da se unutar izuzetno male osnove, unutrašnjih dimenzija 3,70 x 6,00 metara, ostvari multifunkcionalan objekat sa bogatim sadržajem i savremenim enterijerom je postavio u startu pred investitora i arhitektu velike izazove. Arhitekta Vladimir Lovrić je pronašao način da, zajedno sa investitorom, postavi projektni program i kroz idejni projekat ostvari sve pretpostavljene vizije investitora. Da bi se takve vizije mogle ostvariti bilo je potrebno napraviti vrlo složenu arhitektonsko-konstruktivnu dokumentaciju, sa svim izvođačkim detaljima koji su obezbeđivali sigurnost susednim objektima i omogućavali proširenu funkciju i formiranje novih prostora i ambijenata.// Više u EKO KUĆI No01

PASIVNA KUĆA

Investitori ove kuće, bračni par koji je veći deo života proveo u jednom od novobeogradskih blokova, ostvarili su svoj san da žive u prirodi, da sagrade svoju kuću koja će biti energetski održiva i da imaju svoj vrt u kome će razviti permakulturno gazdinstvo. Preduzeće Arhisolar, specijalizovano za projektovanje energetski efikasnih, pasivnih i nultih kuća na održivim principima, bili su idealan izbor za projektovanje njihove niskoenergetski efikasne pasivne kuće sa malim troškovima zagrevanja i hlađenja prostora primenom sistema za rekuperaciju vazduha, uz korišćenje geotermalne energije pomoću toplotne pumpe i korišćenje energije dobijene pomoću solarnih kolektora za zagrevanje tople sanitarne vode.

Ova pasivna kuća svojom kubičnom formom sa naglašenom teksturom drveta i poteza u prostoru jednoznačno se raspoznaje i uočava, postajući reper i identitet mesta na kome je izgrađena. S obzirom na to da živimo u vremenu u kome je disbalans između prirode i arhitekture dosegao kritičan nivo, arhitekta Lovrić je posegao za arhitektonskim rešenjem koje odiše svešću o harmonizaciji i ujedinjenju sa prirodnom sredinom.// ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No20

NULTA KUĆA

Stambeno – poslovni objekat “NULTA KUĆA” smešten je u cenralnoj zoni Novog Sada, na komplesknoj ugaonoj lokaciji na kojoj se susrće potpuno različite urbanističke teme: manji gradski park, sporedna ulica, mirnog rezidencijalnog duha i glavna ulica sa blokovskom strukturom zgrada novijeg datuma. Složenosti projekton zadatka dodatno je doprineo i jasno definisan ekološki cilj – da se novoizgrađeni objekat postavi kao energetski aktivna zgrada nultog nivoa. Kuća sa nultom neto energetskom potrošnjom pun je naziv za kuću nulte energije (eng. “zero-energy house”). Nulta neto energetska potrošnja teoretski znači da bi kuća nulte energije mogla biti nezavisna od energetske mreže, ali u praksi to znači da se električna energija dobijena od sunca pomoću fotonaponskih panela, tokom cele godine distribuira u javnu energetsku mrežu.

Kuća sa nultom neto energetskom potrošnjom pun je naziv za kuću nulte energije (eng. “zero-energy house”). Nulta neto energetska potrošnja teoretski znači da bi kuća nulte energije mogla biti nezavisna od energetske mreže, ali u praksi to znači da se električna energija dobijena od sunca pomoću fotonaponskih panela, tokom cele godine distribuira u javnu energetsku mrežu i da je pri tome njen godišnji energetski bilans potrošnje i proizvodnje energije jednak nuli. Da bi se to postiglo, energija se mora generisati unutar kompleksa, i to korišćenjem obnovljivih izvora energije koji ne zagađuju okolinu, odnosno ispuštaju vrlo malo ili nimalo ugljen-diksida. Evropska unija propisala je plan kojim se definiše da do 2020. godine svaki novoprojektovani objekat mora imati karakter “nulte kuće”.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No16

Nulta kuća u Novim Sadu predstavlja primer sinteze ekološkog, energetski efikasnog i integralnog pristupa projektovanju.

Tradicija i minimalizam

U  POTRAZI ZA NOVIM MESTIMA I NAČINIMA RELAKSACIJE, JAPANSKE DRVENE KUĆE POSTAJU SVE ČEŠĆI IZBOR.  SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOM REZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO  JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKU PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.
U ambijentu ispunjenom mirom i tišinom nalaze se planinski izvor i litica pod kojom krivuda potok. Objekat koji je tu smešten predstavlja vizuelno jedinstvo dva fizički razdvojena poliedra. Jedan od njih ima funkciju kupatila, a drugi je tradicionalna japanska prostorija za ispijanje čaja. Među njima postoji određena duhovna i psihološka tenzija. Vezu između dve prostorije formira podloga na kojoj su postavljeni objekti – veranda pružena duž planinske litice.
Unutrašnjost sobe za čaj prekrivena je japanskim tatami podlogama sačinjenim od gusto pletene trske čvrsto povezane užetom na površini asure, koja nije ni suviše meka za hodanje, a ni suviše čvrsta za ležanje, s obzirom da je prostor dizajniran tako da tokom dana služi za relaksaciju i ispijanje čaja, a noću za spavanje.

Krajem 2015. godine Wee studio iz Pekinga je započeo istraživanje koje je imalo za cilj da u proces projektovanja uključi što više ljudi sa istim interesovanjima. U početnoj fazi razvoja ideje, projekat je javno predstavljen i za kratko vreme je naišao na sjajan odziv. Dok prolazi kroz zadnja vrata objekta i spušta se niz stepenice, posetiocu se čini da kuća lebdi između drveća u koje je integrisana. Sa druge strane, pristup verandi moguć je jedino sa kamena na kome se ona nalazi.

SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOMREZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKE PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.

Glavna konstrukcija objekta je čelični ram na koji su postavljeni prefabrikovani drveni paneli proizvedeni u fabrici, čime se osigurala preciznost izgradnje ove nepravilne forme. Paneli od recikliranog drveta predstavljaju još jedno od suštinskih obeležja ovog objekta koje će doprineti  realizaciji ideje projektanata da se kuća tokom vremena u potpunosti sjedini sa svojim okruženjem.

Ovaj objekat je zamišljen kao reprezentativan primer ostvarenja suptilne veze između prirode i stambenog prostora, a odlikuju ga jednostavnost, vedrina i prilagodljivost – osnovni faktor kineskog principa projektovanja. Uspešnost realizacije ove ideje potvrđuje ispravnost stava da prošlosti treba dati priliku da nastavi da traje i danas, u modernoj eri Interneta.//ek TIJANA LOVRIĆ

Ispod zelenog krova

ZELENE POVRŠINE POZITIVNO UTIČU NA OKOLINU  TAKO ŠTO SNIŽAVAJU TEMPERATURU VAZDUHA, POVEĆAVAJU PROCENAT NJEGOVE VLAŽNOSTI, REGULIŠU JAČINU VETRA I PREČIŠĆAVAJU VAZDUH. POSTAVLJANJE OBJEKTA USRED ZELENE POVRŠINE NE MORA DA ZNAČI NJENO NARUŠAVANJE. ZELENI PROSTOR I VEGETACIJA NISU GRADNJOM ODUZETI OD OKRUŽENJA, VEĆ SU SAMO ’PODIGNUTI NA VIŠI NIVO’. NA TAJ NAČIN SE OMOGUĆAVA STVARANJE PROSTORA ZA NOVE SADRŽAJE, ODNOSNO OPLEMENJIVANJE STAMBENOG PROSTORA.
Smeštena na samoj litici iznad jedne od najpoznatijih plaža za surfovanje u Australiji, kuća od prefabrikovanih panela postavljena je na teren za samo šest nedelja. Prefabrikovani moduli su napravljeni u fabrici za manje od mesec dana, a potom je njihovo postavljanje na licu mesta završeno u duplo kraćem roku nego da se pribeglo klasičnoj gradnji.
Arhitektonska forma je oblikovana tako da podržava osnovnu ideju stvaranja nove sinteze okruženja i  objekta. Zeleni prostor nije oduzet od okruženja, već je samo ’podignut na viši nivo’, a na taj način je omogućeno stvaranje prostora za nove sadržaje, odnosno ugodnije stanovanje. U projektovanju je korišćen princip preuzimanja postojećeg materijala iz sredine.

Zemlja  i biljke su postavljeni na zeleni krov radi sakupljanja vode u kišnom periodu od oktobra do aprila, a služe i za izolaciju tokom cele godine. Atmosferska voda koju upija zeleni krov direktno se sliva u cisterne zapremine 7.500 litara i koristi se za navodnjavanje bašte. Kako su kiše veoma česte u zimskom periodu, kuća je zbog erozije terena izdignuta od tla na šipove, a ispod nje su smeštene cisterne koje sakupljaju vodu iz okruženja i na taj način smanjuju mogućnost dalje erozije.
Orijentacija istok – zapad omogućila je otvaranje severne strane objekata. Sa prozora se pruža pogled koji korisnike ostavlja bez daha. Prostorni plan kuće je podužan, sa dve spavaće sobe, jednim kupatilom, kuhinjom sa otvorenim planom, trpezarijom i dnevnom sobom i ostavom. Spavaće sobe su orijentisane prema severu, sa pogledom na okean. Ulazni trem se nalazi duž južne strane kuće. Prilikom izbora boja za primenu u enterijeru, investitori su inspiraciju potražili u tonovima morske vode i peska. Plava i narandžasta smenjuju se na policama i kuhinjskim elementima sa svetlom bojom drveta.

Prozori na kući su pozicionirani tako da maksimalno iskoriste provetravanje u letnjem periodu s obzirom na severozapadnu orijentaciju. Kako jaki vetrovi često duvaju obalom, bilo je važno da severna strana objekta bude dobro zaštićena i bez izbočina na fasadi. Brisoleji koji su korišćeni na ovoj strani kuće smanjuju jačinu sunčevog zračenja u letnjem periodu.// ekANA MIOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No24

Život u pećini

NEKADA KORIŠĆENA KAO MALA SKLONIŠTA ZA ČUVARE STOKE, UDUBLJENJA U STENI – PEĆINE, NASTALA KAO POSLEDICA VAĐENJA KAMENA, DANAS FORMIRAJU PROSTOR VELIKOG PRIRODNOG I MATERIJALNOG BOGATSTVA KOJI PREUZIMA ULOGU RURALNOG SMEŠTAJA I PRATEĆIH SEOSKIH AKTIVNOSTI.
Imanje Cuevas del Pino nalazi se u podnožju Sijera Morene, na krečnjačkom terenu koji se postepeno spušta i čije su karbonatne stene nastale kao posledica različitih geomorfoloških procesa karakterističnih za tu oblast. Pećine su nastale kao posledica vađenja kamena koji se isporučivao španskom gradu Kordobi. Nekada korišćena kao mala skloništa za čuvare stoke, ova udubljenja u steni danas formiraju prostor ruralnog smeštaja i pratećih seoskih aktivnosti. Postojeći zidovi zajedno sa stenom ograđuju i definišu površinu od velikog prostornog i materijalnog bogatstva, te je iz tog razloga prilikom projektovanja fokus postavljen na tečan i kontinualan dijalog između postojećeg stanja i nove arhitekture, uz ukazivanje velikog poštovanja prema zatečenoj prirodi.

U okviru ovog dijaloga, stvoren je novi prostorni doživljaj koji vrednuje tektonsku prirodu lokacije kroz primenu novih arhitektonskih elemenata: čisti i jednostavni volumeni, svetle i prostrane površine, upotreba kamenog materijala za podove, stakleni otvori na jugu koji omogućavaju maksimalan prodor prirodne svetlosti i zanatski drveni nameštaj koji daje toplinu ovoj kući u pećini. Jednokrako stepenište vodi do nivoa sa koga se može sagledati celokupan ambijent i uživati u prirodnim bogatstvima. Poput predgovora samoj pećini, ovaj uvodni prostor dobija poseban značaj u ulozi spone između eksterijera i enterijera, ukazujući na kontrast između snage kamena i lakoće jednostavne i diskretne arhitekture koja se prilagođava postojećoj ošupljenoj strukturi, koja pruža unutrašnji zaklon i utočište.

Jednokrako stepenište vodi do nivoa sa koga se može sagledati celokupan ambijent i uživati u prirodnim bogatstvima. Poput predgovora samoj pećini, ovaj uvodni prostor dobija poseban značaj u ulozi spone između eksterijera i enterijera, ukazujući na kontrast između snage kamena i lakoće jednostavne i diskretne arhitekture koja se prilagođava postojećoj ošupljenoj strukturi, koja pruža unutrašnji zaklon i utočište.

OSIM ŠTO OMOGUĆAVA PRODOR PRIRODNE SVETLOSTI, UPOTREBA STAKLA U FASADNOJ OBRADI DAJE IGRU SVETLOSTI I SENKE KOJU SUNČEVI ZRACI (DANJU) I PAŽLJIVO PROJEKTOVANA RASVETA (NOĆU) CRTAJU PO NERAVNIM KAMENIM POVRŠINAMA.

Kako bi se u što manjoj meri uticalo na zidove i plafon od prirodnog kamena, projekat je osmišljen sa multifunkcionalnim podnim površinama, izrađenim od poliranog betona koji izgledom podseća na veštački kamen. One su sposobne da odgovore na različite funkcionalne potrebe i istovremeno uspostave kontinuitet između prirodnog i rukom stvorenog ambijenta. U servisnoj zoni pod se izdiže u vertikalne ravni, formira intiman ograđen prostor različitih hromatskih nijansi, i jedini je koji se razlikuje od ostatka pećine.// ekALEKSANDRA ĐURIĆ- Više u EKO KUĆI No 24

Hotel Sobreiras

SAVREMENI NAČIN ŽIVOTA IMA SVOJIH PREDNOSTI, ALI I SVE VIŠE MANA, PA HOTELI U MIRNOM OKRUŽENJU KAO ŠTO JE SOBREIRAS, POSTAJU SVE TRAŽENIJI MEĐU ONIMA KOJI ŽELE DA POBEGNU OD SVAKODNEVNIH GUŽVI I UŽURBANOG GRADSKOG ŽIVOTA. UKLOPITI OBJEKAT U PRIRODNO OKRUŽENJE, NE NARUŠITI PRIRODU, ISKORISTITI LOKALNE MATERIJALE I PROIZVODE, PRIKAZATI PRIRODNI ŠARM LOKACIJE I PRIVUĆI LJUDE ZANIMLJIVIM SADRŽAJEM, ZADACI SU KOJI SE POSTAVLJAJU PRED SAVESNE GRADITELJE.
Sobreira (Quercus suber, lat.) je jedan od tri uobičajena galska naziva za hrast plutnjak, koji raste jedino u severozapadnoj Africi i jugozapadnoj Evropi.  Ova vrsta zimzelenog hrasta je jedini izvor plute koja se koristi za proizvodnju čepova za vinske boce i plutanih podova. U severnoj Africi, šume hrasta plutnjaka su stanište ugroženih Barbari majmuna, a u Portugaliji i Španiji su dom ugroženog Iberijskog risa. Drvo Sobreira ima izuzetno debelu koru (pluta) koja ga štiti od šumskih požara i omogućava brzu regeneraciju njegovog stabla i grana.
Naziv hotela Sobreiras nam daje naznaku mesta na kome se hotel nalazi, ali i intrigira. Malo mesto Sera de Grandola, oblast Alentejo, u čijoj se blizini nalazi hotel, udaljeno je 90 minuta vožnje od Lisabona kroz slikovite predele, a vožnja obuhvata i sedamnaestominutno putovanje preko najdužeg visećeg mosta u Evropi, mosta Vasko da Gama. Do hotela je moguće doći i vozom. Na 25 minuta vožnje od hotela nalaze se mnogobrojne plaže na obali Atlantskog okeana. Kombinacija imena oblasti i drveća bila je inspiracija za naziv hotela.

Za gradnju hotela je izabrana lokacija na 200 metara nadmorske visine, plato obrastao drvećem masline, hrastom  plutnjakom i lokalnom vegetacijom. Minimalne intervencije na prirodu, prilagođavanje morfologiji terena, jednostavan i elegantan dizajn, uživanje u pejzažu, bili su osnovni principi za projektovanje hotela – mesta gde će gosti moći da se odmaraju i uživaju u punom komforu i mirnoj atmosferi.
Umesto na tradicionalnim temeljima, objekti stoje iznad zemlje, oslonjeni na stubove. Na taj način su minimalizovane građevinske intervencije na zemlji i očuvan je prirodni kontekst terena. U cilju optimizacije gradnje, smanjenja radne snage i povećanja brzine izvođenja, korišćeni su laki paneli sa kalcijum-silikatnim oblogama ispunjenim EPS izolacionim pločama visokih termalnih i zvučnih karakteristika, što je omogućilo završetak radova na objektu posle samo godinu dana. Prema tradicionalnoj lokalnoj arhitekturi, svi otvori su orijentisani ka istoku da bi se smanjio uticaj sunčevog zračenja i podstakla prirodna ventilacija, a korišćenjem pasivnih solarnih principa smanjena je upotreba klasičnih aktivnih sistema.

Prostor trpezarije je preko staklene pregrade povezan sa kuhinjom.

Enterijer je uređen u minimalističkom, mediteranskom stilu. Upotrebljeni su lokalni materijali, uglavnom bele boje.  Pojedini elementi nameštaja, kao što su klub stolovi, izvedeni su od komada stabla drveta Sobreira, što prostoru daje poseban šarm i toplinu. U savremenom užurbanom načinu života, svima je neophodno mirno mesto za odmor. Ovaj hotel je dobar primer kako se, uz dobro planiranje i primenu principa održive arhitekture, može postići sklad prirodnog konteksta i arhitekture i na taj način stvoriti uslovi za ugodan, zanimljiiv i nezaboravan predah od svakodnevnih obaveza.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Mediteranski stil u enterijeru sa jednostavnim nameštajem od lokalnog drveta daju toplinu prostoru.

Permakultura

PERMAKULTURA JE SVEOBUHVATNA NAUKA O ZEMLJI KOJA SE BAVI SVIM VIDOVIMA ODRŽIVOSTI LJUDSKE VRSTE, UZ POŠTOVANJE SVIH OBLIKA ŽIVOTA I SVAKE OSOBENOSTI, I ZALAŽE SE ZA ORGANIZACIJU ŽIVOTA U SKLADU SA PRIRODOM. KROZ NJU SE OSTVARUJE HARMONIČNA INTEGRACIJA LJUDI I OKOLINE, ŠTO NA ODRŽIV NAČIN OSIGURAVA HRANU, ENERGIJU I SKLONIŠTE I ZADOVOLJAVA MATERIJALNE I NEMATERIJALNE POTREBE SVAKOG POJEDINCA.
U pedesetogodišnjoj praksi, već duže vremena niko ne zna šta je zapravo permakultura, čak ni Bill Mollison, koji je to izjavio 1991. godine u intervjuu za jedne američke novine. Potvrdio je da, otkako su Holmgren i on struktuirali permakulturu kroz nauku o sistemima uz elemente agrokulture, sociologije, energetike itd., permakulturi pristupa vrlo mnogo ljudi koji sa sobom donose mnogo toga što nije permakultura. I danas, 24 godine kasnije, nije potpuno jasno šta je permakultura ustvari. Je li to pokret? Zastupa li političke stavove ili ne? Da li je aktivizam? Je li zelena gradnja ili proizvodnja organske hrane? Da li je prerasla u kulturu ili je još uvek izvorna agrikultura? Doprinosi li permakultura sveopštoj medijskoj industriji straha ili nudi rešenja? Poštuju li permakulturaši etička načela permakulture, da li ih provode u delo? Ako ih provode, da li to rade na održiv način?
Začetke permakulture kao interdisciplinarne nauke o zemlji, s namerom globalnog širenja i primene, osmislio je tasmanijac Bill Mollison u periodu između 1972. i 1974. godine. Nedugo zatim pridružio mu se David Holmgren (danas arhitekta), koji je u to vreme slušao neka Mollisonova predavanja na univerzitetu u Hobartu, Tasmanija. Mollison i Holmgren najčešće se navode kao suosnivači permakulture. Premda se reč ‘permakultura’ javila nešto ranije (prvo 1911, a kasnije u nekoliko publikacija kao što je J.R. Smithova “Žetve sa stabala” iz 1929. godine ili P.A.

Permakulturni dizajn je praktična primena znanja o prirodi i načela preuzetih iz prirode u oblikovanju nekog prostora (okućnica, vrt, stan, balkon, imanje i sl.). Permakulturni dizajn se temelji na prirodnim konceptima, materijalnim i strateškim komponentama uvedenim na takav način da funkcionisanje permakulturnog sistema podržava sve forme života. Glavno područje permakulturnog delovanja odnosi se na dizajn, odnosno permanentnu agrikulturu, što je moguće jedino uz podržavanje etike poštovanja istinskih vrednosti, a iznad svega gajenje osećanja lične odgovornosti u brizi o zemlji (Zemlji).

Tokom svih ovih godina bavljenja permakulturom, održivost je bila osnovna stvar u većini naših delatnosti. Mnogi ljudi o njoj govore, dobar deo institucija u modernim hijerarhijskim demokratijama je za to zadužen, mnogi i različiti pogledi i stavovi dolaze sa svih strana i čini se da je održivost sve, samo ne jednoznačna. Ne znači svima isto. Često zavisi od interesa, interesnih grupa, načina života ili pogleda na svet. Permakultura od samih početaka zastupa jedan isti pogled na održivost. Sve što čovek uzme, uzeo je iz prirode.

Zelena gradnja nije samo upotreba “zelenih” prirodnih materijala, premda se današnji trendovi u toj grani permakulture uglavnom fokusiraju na materijale i njihovu primenu. Od prirodnih materijala, danas se najčešće koristi glina (nabijena ili u formi nepečenih cigli), drvo (oblice, balvani, cepanice ili rezana građa), slama, čokot kukuruza, kamen ili hempokrit. Kinezi već milenijumima dizajniraju građevine prema geomantijskim načelima. Jedno od njih kaže da se prava linija ponaša poput Zmaja, a on je personifikacija destruktivne energije.// – Više u EKO KUĆI No17

Održivost u permakulturnom vrtlarstvu, u današnjem tehnološki razvijenom, informacijskom i “modernom” društvu znači optimalnu količinu zdrave.

PROCES REKONSTRUKCIJE – recept za uspeh

JEDNOM OD KARAKTERISTIKA EKOLOŠKE ARHITEKTURE SMATRA SE I FLEKSIBILNOST NOVOPROJEKTOVANIH OBJEKATA I NJIHOVA PRILAGODLJIVOST PRENAMENI I REKONSTRUKCIJI.
Savremena paradigma ekološkog i održivog građenja zasniva se na težnji za što racionalnijim iskorišćenjem prirodnih resursa pri postizanju istovetnih ili poboljšanih uslova životnog komfora. Efikasno korišćenje energije u procesu eksploatacije objekata, pre svega energije za grejanje, hlađenje i ventilaciju, dugo je smatrano presudnim, ako ne i jedinim pokazateljem kvaliteta objekata u pogledu odnosa prema životnoj sredini. Sve više je prisutna tendencija da se osim energetske efikasnosti, pri proceni kvaliteta objekata u odnosu na pitanja očuvanja životne sredine, uzmu u obzir i mnogi drugi ekološki aspekti svih faza životnog ciklusa objekta. U ove aspekte spadaju racionalno korišćenje vode, zemljišta na kome se gradi, zagađenje otpadom i štetnim gasovima koji se stvaraju u procesu izgradnje, zagađenje koje objekat proizvodi tokom faze eksploatacije, racionalna upotreba materijala, i mnogi drugi. Često je nemoguće postići zadovoljenje svih kriterijuma koje pred proces projektovanja i izgradnje postavlja ispunjenje ekoloških načela. Svaka specifična situacija razlikuje se po skupu prioritetnih ciljeva, odnosno strategija u pogledu ekoloških kvaliteta koji se žele ostvariti, dok se neki od kriterijuma u datoj situaciji ni ne mogu ispuniti.

Malo je strategija koje se mogu smatrati sigurnim načinom da se u svakoj situaciji dođe do najkvalitetnijeg rešenja koje zadovoljava najveći broj kriterijuma ekološke arhitekture. Jedna od strategija koje se smatraju jedinstvenim ‘’receptom’’ ekološke arhitekture, jeste proces rekonstrukcije postojećiih objekata. Ovim pojmom obuhvaćen je širok spektar značenja, od osnovnog, a to bi bilo vraćanje u prvobitno stanje uz dogradnju delova koji nedostaju po uzoru na originalne, do značenja koja imaju renoviranje, adaptacija, modernizacija, prenamena, konzervacija (reconstruction, restoration, renovation, refurbishment, conversion, rebuilding, modernisation, fitting-out) itd. Suština je u odluci da se određeni objekat, bilo da je to zgrada koja je u funkciji ili ruševina, prilagodi savremenim zahtevima korišćenja, uz zadržavanje celokupne ili delimične zatečene strukture. Ovde je naglasak pre svega na zgradama koje ne podležu pravilima zaštite kulturno-istorijskih spomenika, nego je odluka o njihovoj rekonstrukciji donesena ‘’dobrovoljno’’, jer se samo tada može govoriti o procesu rekonstrukcije kod koga je odlučivanje vezano isključivo za poštovanje načela koja proizilaze iz koncepta arhitektonskog rešenja.//ek BOJANA STANKOVIĆ M.ARCH Više u EKO KUĆI No08

Zelena gradnja održiva gradnja

NAJNAPREDNIJE ZEMLJE U EKOLOŠKOM I ODRŽIVOM PRISTUPU ZELENOJ GRADNJI RAZVILE SU SLOŽENE PROGRAME SERTIFIKACIJE A SVAKI OD NJIH SADRŽI CILJEVE I STRUKTURU METODA OCENJIVANJA, PRETHODNE I TEKUĆE PROCESE ZA UNAPREĐENJE KRITERIJUMA I NJIHOVE DEFINICIJE, OPIS PROCESA SERTIFIKACIJE I PRATEĆE TROŠKOVE.
Održivost u zgradama mora biti različito definisana za različite epohe i mora se konstantno prilagođavati tako da odgovara napretku društva i tehnologije.
Obezbeđenje kvalitetnog života budućim generacijama, se može osigurati održivom i efikasnom upotrebom izvora na planeti. Ovaj se zahtev odnosi na arhitekturu i na urbanizam, kao i na upotrebu zemlje. Danas i u budućnosti, cilj mora biti postizanje arhitektоnskih rešenja najboljeg mogućeg kvaliteta u svim njenim segmentima, pri čemu se istovremeno mora obezbediti maksimalna zaštita prirodnih izvora.
Prethodnih godina su razvijeni različiti sistemi, metodologije i sredstva koja omogućavaju da se izmeri i uporedi kvalitet održivih zgrada. Oznake, sertifikati i sistemi procene, se posmatraju kroz njihovu zavisnost od socijalne, političke, kulturne i klimatske situacije nacije ili regiona za koji su bili razvijani.
Istorijski razvoj termina „održivost“, u smislu u kojem se danas koristi, uobličila je Svetska komisija za čovekovu okolinu i razvoj, poznatija kao Bruntland komisija. Izveštaj ove komisije, pod nazivom „Naša zajednička budućnost“, koji datira iz 1987. godine, definiše održivi razvoj kao „razvoj koji zadovoljava potrebe današnjeg trenutka tako da pri tome ne ugrožava mogućnosti budućih generacija da zadovolje sopstvene potrebe“.

ODRŽIVOST JE KONCEPT GLEDANJA U BUDUĆNOST RAZVOJA SVIH EKONOMSKIH, EKOLOŠKIH I SOCIJALNIH ASPEKATA LJUDSKOG POSTOJANJA. OVA TRI STUBA ODRŽIVOSTI SU MEĐUZAVISNA I ZAHTEVAJU STALNO USKLAĐIVANJE.

Način na koji danas pristupamo razmišljanju o održivosti ima svoje korene u sedamdesetim godinama prošlog veka, a rane devedesete godine označile su i početak primene ekloških principa i postavljanje optimalnih standarda za kvalitet klime i komfora u zatvorenim prostorima za boravak, baziranih na konceptu energetske efikasnosti. Upotreba obnovljivih izvora energije počela je postepeno da prelazi u standardnu praksu.
Održiva arhitektura se često opisuje terminima „ekološko planiranje“ i „energetski efikasno građenje“. Ipak, ekologija i energetska efikasnost su samo neki od aspekata održivog razvoja. Oblast održive i zelene gradnje obuhvata značajno veći opseg tema. Dok aspekti ekologije, ekonomije i sociologije formiraju klasične dimenzije održivog planiranja i građenja, održiva arhitektura se i na nacionalnom i na internacionalnom nivou sve više karakteriše prema kategorijama kao što su: kvalitet tehnologije i procesa, kao i funkcionalne i specifične lokacijske karakteristike.
Jedinstven odgovor na kompleksne kriterijume koji se odnose na objekte, materijale, njihovu energetsku efikasnost i sl., ustanovljen je pojmom green building koji označava način projektavanja i građenja koji daje zadovoljavajuća rešenja u pogledu što većeg broja postavljenih ekoloških kriterijuma. Za razliku od termina kao što su solarne kuće, pasivne kuće, energetski efikasne, pametne kuće itd., koji su prepoznatljivi upravo po tome što su vezani za ispunjenje određenog kriterijuma (štednja energije, korišćenje obnovljive energije, integrisano upravljanje sistemima), termin zelene zgrade, koji se na našem govornom području javlja kao prevod anglosaksonskog termina green building ne nudi prepoznatljiv koncept koji stoji iza ovakvih objekata. Razlog tome je upravo činjenica da termin ”green building ne označava samo zgradu kao finalni proizvod, već proces projektovanja, građenja i procene zgrade, koji nosi sve odlike održivog procesa, a koji je teško definisati i urediti isključivo putem zakona i pravilnika. Ispunjenost svih kriterijuma koji stoje iza jedne zaista održive zgrade, jeste delikatno pitanje, pošto svaka konkretna situacija nosi sa sobom određena ograničenja  i specifičnosti. Stepenovanje ispunjenosti kriterijuma nije jednostavno i upravo zbog toga su se razvili sistemi vrednovanja koji u svojoj suštini sadrže definiciju pojma zelenih zgrada.
Građevinski materijali i zgrade su ekstremno dugovečni i imaju uticaj na našu životnu sredinu i društvo dugi niz godina i zato zaslužuju našu veliku pažnju u pogledu njihove primene i razvoja. Uvođenje i razvoj sistema sertifikacije su omogućli definisanje zahteva i ciljeva održive gradnje na jasan i sveobuhvatan način. Ovi sistemi funkcionišu kao dragoceno oruđe koje obezbeđuje dobar dizajn i potvrdu kvaliteta, pomažući investitorima i projektantskim timovima da se podignu zgrade poželjnih ekoloških kvaliteta.
Ekonomski aspekti su fundamentalni faktor za uspeh sistema sertifikacije zelene gradnje u budućoj upotrebi. Cilj je da se uravnoteže dodatni troškovi nastali kroz sertifikaciju sa uštedom postignutom kroz unapređenu gradnju koja omogućava dodatni prihodi kroz više cene izdavanja i stabilnu vrednost nekretnine.
Sve dok sertifikacija stambenih zgrada ne bude zakonom propisana, na način na koji je to urađeno u Velikoj Britaniji, kategorije zelene gradnje biće privlačne samo na tržištu poslovnih zgrada i komercijalnih prostora.
Standardizacija različitih sistema za ocenjivanje zelene gradnje na internacionalnom nivou još uvek nije na vidiku, zbog izraženih regionalnih razlika. Ako bi ova standardizacija bila postignuta, ostatak ne bi bio samo značajna sinergija i ušteda, već i maksimalan stepen transparentnosti i upoređivanja održivosti u zgradama. Ali, trenutna situacija ima svojih prednosti: princip ”konkurencija je dobra za posao” se takođe odnosi na sertifikaciju zgrada. Raznolikost u pristupu je korisna za dalji razvoj sadržaja svih sistema i daje onim već prisutnim i testiranim svež podsticaj za dalje.
Najnaprednije zemlje u ekološkom i održivom pristupu zelenoj gradnji razvile su složene programe sertifikacije a svaki od njih sadrži ciljeve i strukturu metoda ocenjivanja, prethodne i tekuće procese za unapređenje kriterijuma i njihove definicije, opis procesa sertifikacije i prateće troškove.
Nacionalni sertifikacioni sistemi – američki LEED, britanski BREEAM, nemački DGNB, japanski CASBEE, švajcarski MINERGIE, francuski HQE i sistem evropske unije EU GREEN BUILDING PROGRAMME – danas nalaze široku primenu i njihova međusobna konkurencija samo može doprineti daljem usavršavanju i razvoju novih sistema.

Eko prirodni materijali

WPC (WOOD POLYMER COMPOSITE) – KOMPOZITNI MATERIJALI NA BAZI DRVETA
Sastoji se od drvnih vlakana, plastičnih matrica i raznih drugih aditiva. Udeo vlakana drveta je obično između 50-90%. Pozitivne osobine su sledeće: visoka otpornost na vlagu, vremenske uticaje, insekte i mikroorganizme, veća postojanost u odnosu na pucanje, uvijanje i cepanje povećana otpornost na požar itd. Ono što je najvažnije jeste to da se ovi materijali mogu praviti od otpadnog materijala (i onog na bazi polimera i onog od drveta i ostalih prirodnih vlakana), kao i to da se i sami, nakon upotrebnog veka, mogu u potpunosti reciklirati.
Kompozitni materijali svoju primenu nalaze u otvorenom prostoru (za podne profile, profile za stolariju, zidne obloge, ograde, opremu za dečja igrališta, klupe, stepeništa, pešačke mostove), u enterijeru (za pregradne zidove, podove, nameštaj, stolariju, stepeništa, lajsne, police), u javnom prostoru (za ograde, zvučne barijere na auto putevima, razne table i znakove), u automobilskoj industriji (za unutrašnje obloge vrata i hauba, oslonce za sedišta, stražnje police).
HEAT TREATED NATURAL WOODS – TERMIČKI OBRAĐENO DRVO
Ovo drvo je termički obrađeno delovanjem visoke temperature i pritiska, čime se hemijska struktura njegovih ćelija menja bez unošenja dodatnih hemikalija. Ono dobija tamniju boju, postaje otporno na spoljne uticaje (sunce, vetar, vlagu), insekte i truljenje. Lako je za održavanje (jednom godišnje ga treba tretirati zaštitnim uljima), dobija na čvrstoći, stabilnih je dimenzija (jer ne upija i ne ispušta vlagu), dužeg veka trajanja.
Zahvaljujući ovim osobinama, pruža nam se prilika da ga koristimo na neočekivanim mestima: kao fasadne obloge, u vidu pregrada koje služe kao zaštita od kiše, za podne obloge oko bazena, izradu baštenskog nameštaja, u kupatilima.
Slična metoda, kojom se drvo nižeg kvaliteta priprema za spoljnu upotrebu, jeste acetilacija, tj. proces prilikom kojeg se iz drveta uklanjaju apsorberi i oslobađa voda, tako da postaje trajnije i otporno na spoljne uticaje. Kuvanjem se može postići i tamnija boja.

BAMBOO – BAMBUS
Postoji oko hiljadu različitih vrsta bambusa, i oni se mogu se naći u svim klimatskim uslovima, na hladnim planinama i u vrelim tropskim regionima. Efikasan je agens u otklanjanju ugljen-dioskida i moćan u stvaranju kiseonika. Za razliku od drugih vrsta drveta, bambus je veoma lagan, ali zahvaljujući velikoj gustini, tvrđi je od mnogih vrsta drveta.
Upotreba bambusa u građevinarstvu veoma je rasprostranjena. Tradicionalno se koristi za građevinske skele, nameštaj za domaćinstvo, podne i zidne obloge, roletne. Može postići relativno visok nivo čvrstoće, pa se u ekološkoj gradnji koristi i kao armatura, umesto one klasične – od čelika. Kada se koristi u spoljnim uslovima, potrebno je zaštititi ga od uticaja vlage, od insekata, kao i od gljivičnog truljenja. Nedavno su ga otkrili i proizvođači bicikala, jer je čvrst i lagan, pa je takav bicikl pouzdan, interesantan i pogodan za nošenje.
COCONUT WOOD – KOKOSOVO DRVO
Struktura kokosovog drveta je kararteristična po tome što nema godišnje prstenove, tj. godove. Masa na periferiji stabla (debljine oko 5 cm) mnogo je kvalitetnija od one u njegovoj unutrašnjosti i više se koristi. Ovo drvo je otpornije i jače od hrastovog drveta, i ima mnogo manji stepen bubrenja i skupljanja.Klasična tehnologija prerade drveta može se primeniti i na kokosovo drvo.
Zbog zanimljive površinske strukture koristi se za proizvodnju zidnih panela, parketa, nameštaja, za izradu elemenata enterijera (lampi, vaza, raznih posuda i pribora), modnih detalja. Kokosova vlakna u kombinaciji sa drugim (jutom, lateksom) koriste se i za porizvodnju papuča i odevnih predmeta.

CORK – PLUTA
Ovaj u potpunosti prirodan i obnovljiv materijal dobija se od kore hrasta plutnjaka. Sadrži 40 miliona ćelija po kubnom centimentru i gotovo 50% njegove mase čini vazduh. Ova masa se melje do oblika granulata i zatim, uz pomoć vruće pare pod pritiskom, presuje se do dobijanja plutene pleve. Kod pečene plute, granulat se tokom ekspandiranja presuje u blokove, a oni se kasnije mogu seći u ploče. Smola plute služi kao vezivno sredstvo, a nije potrebno dodavati sredstva protiv zapaljivosti.Pluta je vrlo lagana i elastična, i odlična je za zvučnu i termo izolaciju. Posebnu otpornost ima na insekte, kiseline, vodu, požar; ugodna je za hodanje i dugog je životnog veka (nekoliko decenija).
Najčešće se koristi u enterijerima, pri izradi podnih i zidnih obloga. Pluta je u potpunosti ekološki i biorazgradiv materijal, te ne opterećuje životnu sredinu.
TRSKA
U pitanju je barska biljka sa cevastom stabiljkom, koja uspeva u močvarnim predelima. Počinje svoj razvoj u proleće, čim temperatura mulja dostigne 6-8°C, i onda naglo raste (prosečno, dnevno, oko 3 cm, maksimalno 5–6 cm). Punu razvijenost postiže nakon tri do pet godina, što je čini idealnim obnovljivim izvorom.
U građevinarstvu se najviše koristi kao krovni pokrivač, zatim kao armatura u zidovima od naboja, za toplotnu i zvučnu izolaciju podova, zidova, potkrovlja, kao ispuna za ograde, potom za izradu suncobrana, kabina i tome slično. Doskora se pletivo od trske, zbog svoje strukture i krutosti, koristilo kao idealna podloga za malterisanje plafona.
Trska je prirodni ekološki materijal sa mnogo dobrih osobina: troši malo energije tokom proizvodnje, otporna je na glodare, odličan je termički i zvučni izolator, i bez ikakvih je štetnih uticaja na zdravlje ljudi. Poseduje radiološke i elektromagnetne osobine, ima sposobnost da vrši difuziju tako da objekat „diše”, pa na ovakvim zidovima ne dolazi do stvaranja vlage i buđi usled uparavanja, a istovremeno se stvara povoljna mikroklima u objektu.
Ukoliko se pravilno ugradi, vek trajanja joj je neograničen. U ekološkom smislu je korisna jer eksploatacija trščanih polja ima pozitivan efekat na životnu sredinu, pošto prečišćava otpadne vode.

SLAMA
Materijal koji se hiljadama godina koristio u građevinarstvu danas ponovo dobija na popularnosti, naročito sa ekološkog stanovišta. Bale od slame se koriste ne samo kao izolacija, već se od njih prave i gotovo kompletni zidovi. Ugrađuju se u već pripremljene „okvire” od nosećih elemenata konstrukcije, najčešće drvenih stubova i greda. Slama se postavlja sistemom preklopa i dodatno povezuje i pričvršćuje klinovima ili vrpcama. Na ovako pripremljenu osnovu nanose se malter ili blato, i to vrlo pažljivo, jer ukoliko neka slamčiča ostane da viri, ona može poslužiti kao fitilj za izazivanje požara. Iako je slama lako zapaljiva, gusto upakovane bale slame imaju visoku otpornost na plamen.
Kod ovakvih zidova ne postoje hladni mostovi, nisu potrebi dodatni vezivni ni zaptivni elementi (mada se mogu upotrebiti po želji), u slami nema polena, te ne postoje alergeni koji bi mogli biti neugodni.
Danas na tržištu postoje i dodatno kompresovane bale, koje imaju daleko veću izolacionu i mehaničku otpornost od onih standardnih, pa se, osim za zidove, može koristiti i za izolaciju tavanskih prostora i podova, a relativno niska cena slame čini da je prilikom izgradnje možemo koristiti u izobilju. Njen jedini nedostatak može predstavljati neotpornost na vlagu, tako da se kod ovakvih zidova mora obezbediti način otpuštanja viška vlage. Takođe, opasnost predstavljaju i hidroinstalacije, kod kojih može doći do curenja i izlivanja, pa se cevi moraju postavljati izvan zidova, ili se moraju koristiti plastične, sa dodatnim sigurnosnim mehanizmima.
Kod nas se slama, naročito u Vojvodini, veoma mnogo koristila u gradnji kuća. Danas to nije slučaj, iako je starost tih objekata i uvek prijatna mikroklima u njima dokaz da su takvi objekti dugovečni, kvalitetni i bezbedni.// Više u EKO KUĆI No03

Energetski neutralna kuća 2.0

NAKON USPEŠNE REALIZACIJE ENERGETSKI EFIKASNE KUĆE 1.0 U AMSTERDAMSKOM NASELJU STEIGEREILAND, ARHITEKTONSKI BIRO FARO NAPRAVIO JE UNAPREĐENU, DRUGU VERZIJU ISTE KUĆE. NOVA KUĆA, NAZVANA 2.0, ENERGETSKI JE NEUTRALNA I SAGRAĐENA PO PRINCIPU CRADLE-TO-CRADLE.
U pogledu energetske efikasnosti, kuća je pravljena po pasivnim standardima, pa je emisija ugljendioksida smanjena za 95-100%. Nivo pasivne kuće je u ovom slučaju postignut trostrukim zastakljenjem, toplotnom izolacijom od bioloških materijala debljine 30 cm, kao i izolacijom od aerogela, zatim potpunim zaptivanjem svih mogućih toplotnih mostova (čak su i vrata za mačku izolovana i zaptivena), i upotrebom izmenjivača tolote. Svi izolacioni materijali su organski. Termička masa je postignuta malterisanjem pojedinih zidova glinom.
Integrisane vakuumske cevi u delu fasadnog venca sakupljaju toplotnu energiju za pripremanje tople vode, a pomoću 10 m2 vakuumskih kolektora, koji zadovoljavaju potrebe domaćinstva. Vetrenjača i fotonaponske ćelije, postavljeni na krovu, proizvode električnu energiju koja pokriva uobičajene potrebe korisnika.

Električna energije se proizvodi kada ima dovoljno vetra i sunca, i može se koristiti neposredno u kući. Višak energije se predaje elektrodistributivnoj mreži, odakle se kasnije, u danima bez dovoljno sunca ili bez vetra, može ponovo preuzeti. U tom slučaju mreža služi kao neka vrsta amortizera koji ravnomerno raspoređuje energiju tokom čitave godine. Sva prikupljena energija i tehnička voda skladište se na više mesta. Rezervoar zapremine 2 m3 služi za skladištenje energije, a za čuvanje sanitarne vode namenjen je bojler od 300 litara. Kišnica se sakuplja u rezervoaru u vrtu i služi kao sanitarna voda za toalete.
Toplotni sistem u kombinaciji sa trostrukim staklom obezbeđuje visok komfor u unutrašnjem prostoru. Veliki otvori na fasadi omogućavaju zagrevanje pomoću sunčeve energije, a podzemni toplotni razvod služi za zagrevanje vazduha tokom zime, odnosno – za hlađenje tokom leta. S obzirom na to da je kuća odlično izolovana, dodatno zagrevanje najčešće nije potrebno. U slučaju da je nepohodno povećati temperaturu u kući, za grejanje se koristi peć na pelet, koja se nalazi u dnevnom boravku. Snabdevanje vazduhom se obavlja direktno spolja, ali uz prethodno zagrevanje pomoću izmenjivača toplote.

ENTERIJER KUĆE JE UREĐEN U SKLADU SA ČITAVOM IDEJOM O ODRŽIVOSTI, OD PRIRODNIH MATERIJALA I BEZ NEPOTREBNIH UKRASA.

Arhitektonsko oblikovanje kuće urađeno je po sličnom principu gradnje, poput tipičnih amsterdamskih kuća u nizu. Volumen je definisan veličinom parcele i visinom susednih objekata, tako da je, poštujući ta pravila, sagrađena kuća koja se odlično uklapa u ulični niz. Spratovi su ostali istih visina, izuzev pojedinih delova koji su promenjeni, kao što je viseći dnevni boravak. Fasadna obloga je napravljena od spaljenog drveta. Spaljivanje površine drvenih dasaka je stara japanska tehnika, kojom se drvo prirodnim putem štiti od truljenja i insekata. Spoljašnji ugljenisani sloj služi kao zaštita, pa nije potrebno dodatno farbanje i lakiranje.// ekMILICA SAMARDŽIĆ – Više u EKO KUĆI No03

Dnevni boravak je oslonjen na ogromno stablo drveta, postavljeno horizontalno i učvršćeno zategama. Stablo drveta doneto je sa jednog od amsterdamskih kanala, gde je moralo da bude posečeno radi uređenja keja.

Drvo kao stari-novi eko-materijal

U poslednjih nekoliko godina, imajući u vidu da je ekološki kriterijum sve značajniji prilikom izbora materijala, drvo se ponovo sve češće koristi. Životni ciklus drveta je održiv, jer je ono CO2 neutralno, što znači da tokom svog života uzima onoliko ugljen-dioksida koliko otpušta prilikom sagorevanja ili raspadanja. Drvo upija zagađivače iz vazduha, vlagu i postiže psihološku harmoniju sa ljudima. Zahvaljujući svojim tehnološkim, ekološkim, ali i psihološkim karakteristikama, drvo je čest izbor za fasadne obloge.
Drvo na fasadi je izloženo brojnim uticajima iz spoljnog okruženja, koji remete površinu i strukturu drveta, skraćujući time njegov vek trajanja. Značajni uticaji iz spoljašnje sredine koji mogu oštetiti drvo jesu sledeći: atmosferski uticaji (kiša I vetar), velike temperaturne oscilacije, sunčevo zračenje (posebno ultraljubičasto zračenje), uticaj zemljišta (gde se razvijaju razni organizmi koji uništavaju drvo), zagađenost vazduha (odakle čestice prašine, čađi, soli, sumpora i sl. ubrzavaju eroziju površine drveta), i štetočine (mikroorganizmi I insekti).

Usled delovanja spoljašnje sredine, javljaju se različite posledice na drvenim elementima. Drvo je hidroskopno, pa prima vodu, zbog čega se povećava poprečni presek elementa, a zatim se smanjuje kako se drvo suši. Posledica ovih oscilacija bivaju pukotine na drvenoj površini. Pukotine još mogu nastati i usled mraza, načina sečenja drvene građe i promena temperature vazduha. One mogu biti različite veličine, a duboke pukotine mogu da oslabe celu strukturu, jer se u njima sakuplja voda i razmnožavaju štetočine. Gljive razlažu drvo, pa ono truli i na površini se pojavljuje bela trulež. UV zračenje, sunce, vetar, kiša i prašina dovode do toga da nezaštićene drvene površine vremenom posive. To je prirodan zaštitni sloj, ali u mogim slučajevima nije poželjan iz estetskih razloga.//Više u EKO KUĆI No 03

Kuća promišljene arhitekture

PORODIČNA KUĆA NAPRAVLJENA OD EKOLOŠKIH MATERIJALA PREDSTAVLJA IDEALAN DOM ZA LJUBITELJE TRADICIONALNE I ODRŽIVE ARHITEKTURE. SPAJANJEM NARODNOG I MODERNOG GRADITELJSTVA NASTALA JE SAVREMENA KUĆA, ZDRAVA ZA ŽIVOT.
KUĆA JE ODLIČAN PRIMER PROMIŠLJENE ARHITEKTURE, KOJA SE SKLADNO UKLAPA U SPOLJNI PROSTOR.
Nedaleko od Zagreba, u okolini Bistre, na parceli od 2.000 m2, nalazi se kuća porodice Zajec, u okolini tipičnoj za ruralni severozapad Hrvatske. Parcela je pretežno ravna, smeštena na području Parka prirode “Medvednica”, sa pogledom prema zapadu, koji seže daleko preko polja.
U želji da izbegnu bučan i neurotičan ritam gradskog života i da postignu oslobađanje od zagađenosti svake vrste, mladi bračni par Zajec se odlučio na život u prirodi, i tako je nikla ova neobična kuća, koja privlači poglede svakog prolaznika, jer ni po čemu ne liči na tradicionalne drvene kuće. Drvena arhitektura je već odavno kod nas potpuno zapostavljena. A ovaj objekat je primer vraćanja prirodnim materijalima iz našeg neposrednog okruženja. Vlasnica i arhitekta, Marina Zajec, zaljubljenik u tradicionalnu arhitekturu, ostvarila je klasičnim arhitektonskim elementima, ali i svojom kreativnošću, savremenu modernu građevinu, zdravu za život.

Pored modernog izgleda, ova kuća ima još jednu specifičnost, a to je upotreba slame kao visokoizolacionog prirodnog građevinskog materijala. Slamu su sakupljali baliranjem na vlastitim poljima i u saradnji sa lokalnim stanovništvom. Samostalno su pratili izradu drvene obloge pročelja – od vađenja balvana iz šume do obrade drveta. Kuća je, može se reći, njihov ručni rad. Dok se Marina bavila razradom projekta, njen suprug Miro Zajec, po zanimanju agronom, brinuo se o nabavci materijala i izvođenju radova.

Drvena fasada se svojim oblikom i odabirom materijala razlikuje od okolnih kuća. Krov je neobične forme, a zahvaljujući odgovarajućem nagibu i materijalizaciji, nema opasnosti od gomilanja snega i kišnice.
Ova kuća od drveta i slame je odličan primer promišljene arhitekture, koja je i po svome enterijeru u skladu sa okolinom.

KUĆA JE ODLIČAN PRIMER PROMIŠLJENE ARHITEKTURE, KOJA SE SKLADNO UKLAPA U SPOLJNI PROSTOR.

Kuća je koncipirana tako da su prostori dnevnog boravka u prizemlju, orijentisani ka zapadu, dok su spavaće sobe na spratu. Podrum je izveden uobičajeno, sa armirano-betonskom konstrukcijom, a ima namenu pomoćnih prostorija. Prizemlje i sprat su u potpunosti napravljeni od drveta. Na aksonometrijskom prikazu noseće drvene konstrukcije jasno se vidi način slaganja elemenata.// ekIVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No03

Grejanje je rešeno samo jednom pećnicom na drva, postavljenom u dnevnu prostoriju, koja istovremeno služi kao centralno grejanje vode u kupatilima.

Revolucija materijala održivi materijali u arhitekturi

DOK VLASNICI KUĆA PRIDAJU SVE VEĆU VAŽNOST SMANJENJU POTROŠNJE ENERGIJE KORIŠĆENJEM OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE, ARHITEKTE SU OHRABRENE RAZVOJEM NOVIH MATERIJALA I TEHNOLOGIJA, KOJIMA SE POSTIŽE BOLJA ENERGETSKA EFIKASNOST OBJEKATA. KORISTE SE PRIRODNI I RECIKLIRANI MATERIJALI, I NA TAJ NAČIN SE GRADE UDOBNI OBJEKTI, POVOLJNI ZA LJUDE I NJIHOVO PRIRODNO OKRUŽENJE.
Izgrađeno materijalno okruženje obuhvata velike količine obnovljivih i neobnovljivih resursa, koje je čovek uzimao od zemlje da bi ih iskoristio za svoju dobrobit. Danas smo dostigli neverovatne cifre, koje govore da se u sistemima gradnje koji se danas najčešće koriste utroši oko 650 kg mat erijala za masivne konstrukcije i oko 450 kg za lake konstrukcije. Zato ne iznenađuje podatak da je građevinski sektor najveći potrošač resursa širom sveta, ali i da veliko učešće u proizvodnji otpada ima upravo građevinski otpad. Inovacije u materijalima iz 20. veka uglavnom se zasnivaju na sirovoj nafti, i za nekoliko godina će potpuno izgubiti svoj značaj. Razvoj gradnje u budućnosti zasnivaće se na pronalaženju materijala čiji će način proizvodnje, upotrebe i razgradnje štedeti resurse i neće biti štetni za čoveka i njegovu okolinu.
Odabiranje prihvatljivijih materijala je jedan od načina za poboljšanje ekoloških i energetskih karakteristika zgrada, ali i za smanjenje problema energetike i zagađenja na globalnom nivou. Odluku o izboru materijala čini više momenata, a najzastupljeniji su oni objektivni, oni kojii nam pružaju egzaktne podatke o fizičkim ili hemijskim karakteristikama, mogućnosti reciklaže, ceni i sl. Zahtevi su kompleksni: dugoročna i sigurna upotreba, otpornost na požar, zvučna i toplotna izolacija, kontrola vlažnosti i drugo, tako da ih često ne može zadovoljiti jedan materijal, pa se koriste višeslojne strukture, gde svaki sloj ima određenu funkciju. Potrošači su, takođe, svesni ekoloških aspekata materijala i njihovog životnog ciklusa, tako da je ulaganje u održive proizvode dobra investicija.
Bilo da smo proizvođač ili potrošač, imamo širok spektar mogućnosti izbora. Sada možemo da izaberemo materijale poput onih prirodnih iz neposrednog okruženja, poput onih napravljenih pomoću novih tehnologija, kao i poput recikliranih, koji nemaju negativan uticaj na prirodu, a koji će kroz ponovnu upotrebu na najbolji način poslužiti svrsi.
Sprovode se istraživanja u vezi sa prirodnim rastom biljaka i dobijanjem sirovina biološkim procesom. Poljoprivredni otpad se sve češće koristi za dobijanje kompozitnih materijala, zamenjujući konvencionalne komponente. Postaje skoro nezamislivo da se bilo šta baci – sve može da se reciklira i da se od novodobijenog materjala napravi novi proizvod.

Sistemi za građenje termoizolacionim materijalima

U SISTEMU GRAĐENJA NAJČEŠĆE SE KORISTE MATERIJALI PROIZVEDENI OD SIROVINE KOJA NAS OKRUŽUJE U PRIRODI, KAO ŠTO SU KVARCNI PESAK, KREČ, CEMENT, GIPS I VODA.
TERMOBLOKOVI
Već dugi niz godina, građevinski materijali se dobijaju iz prirodnih resursa. Primenom novih tehnologija, postižu se visoki kvaliteti, pa se njihovom upotrebom u građevinarstvu znatno smanjuje vreme ugradnje, a izgrađeni objekti imaju izrazito visoka energetska svojstva.
Termo blok je jedan od osnovnih građevinskih materijala, koji se upotrebljava u izgradnji spoljnih i unutrašnjih (nosećih i pregradnih) zidova, čija termoizolaciona svojstva, utiču kako na smanjenu potrošnju toplotne energije tokom zime, tako i na smanjeno zagrevanje objekata tokom vrućih letnjih meseci.
Ovi proizvodi su izrađeni isključivo od prirodnih materijala bez ikakvih sintetičkih dodataka. Modernom tehnologijom minimalizovana je emisija štetnih čestica i postignuta velika energetska efikasnost.
Ovakvim blokovima zadovoljen je tehnički propis o uštedi toplotne, a najkvalitetnije blokove nije potrebno dodatno izolvati za postizanje osnovnog xnivoa termičke zaštite kuće.

Danas postoje sistemi za gradnju objekta koji svojim performansama ujedno omogućavaju i visok stepen termičke izolovanosti.
U sistemu građenja najčešće se koriste materijali proizvodeni od sirovine koja nas okružuje u prirodi, kao što su kvarcni pesak, kreč, cement, gips i voda.
Ovi blokovi ćelijske strukture, ne zahtevaju dodatnu termo-oblogu, već termoizolaciju predstavlja sam materijal koji, pored odlične termo i zvučne izolacije, karakterišu trajnost i čvrstina konstrukcije. Toplotna izolacija koja osigurava YTONG termo-blok debljine 30 cm i 37 cm, omogućava veliku uštedu energije prilikom grejanja zimi, odnosno – tokom hlađenja leti, a dodatkom Multipor termoizolacijone ploče, sa spoljne strane, koju je proizvođač razvio u sistemu građenja, mogu se dodatno postići visoki standardi niskoenergetskih i pasivnih kuća.//Više u EKO KUĆI No 03

Ispod Sunca

P oostojeće zgrade su često zanemarene Pepeljuge sveta zelene gradnje. Njihov potencijal u okviru doprinosa smanjenja ugljendioksida veoma je lako prevideti, jer im se prilikom rekonstrukcije uvek uzima u obzir njihova eko-energetska održivost. „Novi efekat staklene bašte nas izaziva na preispitivanje našeg verovanja u osnove tehnološkog napretka zapadnog sveta. Promena verovanja je kulturna promena, a u tu promenu su umešani i umetnost i umetnici” – kaže istoričar umetnosti Entoni Gormli. Arhitekte i graditelji su još više umešani u kulturnu promenu, jer sa trenutnim principima projektovanja zgrada i naglaskom na emisiju ugljen-dioksida gledaju decenijama i vekovima u budućnost.
Jedna kuća u širem centru Birmingema privlači mnogo pažnje. Vlasnik kuće i autor projekta, arhitekta Džon Kristofers (John Christophers), odlučio je da renovira i proširi postojeću kuću staru 170 godina, iz ranog viktorijanskog perioda.
Površina postojeće, klasične engleske kuće iz 19. veka duplirana je i u prizemlju i na spratu, a proširena je u zoni potkrovlja u novom delu. Kuća je porasla u visinu da uhvati sunčevu svetlost, a proširena je u osnovi, u segmentu bočnog dela dvorišta, stvarajući tako više prostora za porodični život. Koncepcija otvorenog prostora u vertikalnom smislu otvorila je volumen dnevnog boravka visinom koja se proteže kroz dve etaže. Rekonstrukcija kuće omogućila je proširenje postojećih prostorija i formiranje novih funkcionalnih celina.

U prizemlju su smeštene sledeće prostorije: ulaz, hodnik, WC, garderoba, ostava za bicikle, trpezarija, kuhinja, dnevni boravak i garaža. Dvorišna fasada je gotovo cela u staklu, omogućavajući da se u budućnosti dogradi staklenik. Na spratu su tri spavaće sobe, dva kupatila i radni prostor, sa unutrašnjim škurama koje omogućavaju pogled na dnevni boravak. U potkrovlju su studio, tehničke ostave i terasa. Potkrovlje je planirano kao prostor za studio sa terasom, sa koje se pruža predivan pogled na poslovni centar Birmingema. Krov potkrovlja je izveden u zahtevanoj visini, nagibu i orijentaciji za postavljanje fotonaponskih panela i solarnih kolektora, koji snabdevaju kuću sa 92% potrebne energije.

Rekonstrukcijom je kuća dobila oznaku nivoa 6, koji je najviši – najbolji nivo („zero carbon”), a prema Pravilniku za održive zgrade u Velikoj Britaniji. To zapravo znači da se u celoj kući ne koriste fosilna goriva za grejanje, zagrevanje tople vode, rasvetu, kompjutere… Sve je obnovljiva energija. Nema radijatora za grejanje prostora, samo peć na drva koja se koristi kada su najhladniji dani u zimskom periodu. Cirkulacija vazduha je kontrolisana da bi se izbegli gubici u grejanju. Unutar zidova i podova su membrane koje služe da spreče protok hladnog vazduha unutar zgrade i onemoguće gubitke toplote iz unutrašnjeg prostora.

U osnovi, ova kuća je kao veliki balon koji mora da bude nepropustljiv za vazduh. Mnoge ideje nisu zahtevale previše rada pri realizaciji. Postojeće jasenovo drvo u dvorištu obezbeđuje senku u letnjem periodu, a zimi pušta sunčeve zrake u kuću. Rasveta u potkrovlju je višeg nivoa žute boje nego što je to uobičajeno, „varajući” na taj način naš mozak da da je toplije no što jeste. „Mislio sam da će ljudi, dolazeći u kuću u kojoj nema grejanja, podsvesno misliti kako im je hladno, ali rasveta ima mnogo topliju temperaturu boje nego što je uobičajeno, što znači, ja se nadam, da će ljudi imati osećaj dodatne toplote u prostoru” – kaže arhitekta i vlasnik kuće Džon Kristofers.

Tokom izgradnje kuće primenjena je ekološka zelena tehnologija na novi način, a lekcije naučene na ovom projektu već se koriste na novim projektima. Integracija nove kuće sa postojećom okolinom veoma je važna. Iako ima potpuno različit karakter od ostalih kuća u ulici, ona doprinosi modernom izgledu ulične perspektive. Kuća se izdvaja svojim izgledom, jer je puna neobičnih, zadivljujićih i veoma dobro smišljenih detalja, sa snažnim i pažljivim dizajnom izuzetnog kvaliteta.// ekLJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No03

Kibic fenster na engleski način