Vila Fauna – osim svoje lepote predstaviće vam i svoju istoriju

Paradigmatični izvor helenističkog uticaja predstavlja Pompeja (Pompeii), legendarni antički grad osnovan u VI veku pre nove ere na jugu Apeninskog polustrva. Nalazi se u blizini Napulja u Italiji, i to objašnjava helenistički uticaj koji se preneo, kako u Pompeju, tako i u Herkulaneum. Iako je Pompeja imala kratak vek, njena umetnička kultura je ostavila neopisiv trag u istoriji. Pompeja je potpuno nestala u erupciji vulkana Vezuv, 24. avgusta 79. godine. Ostala je neistražena u ruševinama sve do polovine XVIII veka kada je napuljski kralj Šarl III odljučio da započne poluamaterska iskopavanja. Pompeja je grad koji je imao terme, amfiteatre i ogroman broj vila gde su rimski građani dolazili na odmor. Upravo jedinstvena Vila Fauna odoleva vremenu u ostacima nekadašnjeg sjaja ovog drevnog grada.

Naime, jedna od najstarijih otkrivenih vila je Faunova vila. Sve vile se zovu po umetničkom delu koje je u njima otkriveno, bez obzira da li je slika, mozaik, skulptura itd. U centralnom delu u središtu impluvijuma (implivium – bazen u sredini atrijuma) otkrivena je statua fauna od bronze. Centralni podni mozaik koji se nalazi u tablinumu (prostorija naspram ulaza), prikazuje Bitku kod Isa, odnosno trenutak kada je Aleksandar Veliki konačno pobedio Darija. Pripada poznoklasičnoj, ranohelenističkoj umetnosti i predstavlja vredno umetničko delo.

Arheolozi u Pompeji otkrili su ovaj mozaik od preko hiljadu tesera za koji se pretpostavlja da je bila kopija helenističkog dela, ili da je helenistički original koji je prenet. Svi elementi svedoče o helenističkoj umetnosti: pokret, patos, izrazi lica, strah kod Darija, odlučnost kod Aleksandra. Jedan deo vojnika ima persijsku vojnu odeću, dok drugi deo ima helensku grčku vojnu uniformu koja je bila prisutna u vreme Aleksandra Velikog. Scena je fizički podeljena na dva dela, gde su sa jedne strane Persijanci, a sa druge Grci. Drugi deo je oštećen, pa se grčka vojska ne razaznaje u najboljem smislu.
 

Bitno je naglasiti da postoje važni detalji koji stvaraju efekat iluzionizma. Iako je originalno bila zidna slika, sada predstavlja podni mozaik. Jedna od karakteristika pompejanskog slikarstva jeste da se posmatrač inkorporira u scenu koju vidi, kako bi se stvorio osećaj pripadnosti. Efekat je oličen u sceni sa konjima koji su prikazani kao da izlaze iz scene tako da im nedostaju noge. Izuzetno istaknut detalj prikazuje Darija na način da je viši od svih drugih, čak i od samog Aleksandra, što je u logičnoj suprotnosti sa činjenicom da je upravo on taj koji je poražen. Smatra se da ovaj detalj aludira na poraz u kome je sačuvao dostojanstvo.

Činjenica da ova vila ne odiše potpunim sjajem svoje fizičke pojavnosti iz daleke prošlosti, već nekolicinom arhitektonskih elemenata koji podstiču ljudsku misao na simulaciju prošle stvarnosti, dovodi do zaključka da antička umetnost ima večni karakter. Ukoliko razmišljate o poseti mesta, koje će vam osim svoje lepote, predstaviti i svoju istoriju, uputite se na ovo mesto umetničke bajke ispričanu na ruševinama nekadašnjeg gradskog sjaja.
Ovaj tekst je napisan na osnovu predavanja prof. Olge Špehar na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, uključujući autorske tehničke izmene.
// Pripremila saradnica za kulturu i putovanja Rea Terzin

Rimska vila u Sperlongi – krije vredna umetnička dela

Rimska vila u Sperlongi skrivena na plavoj obali Tirenskog mora na jugu Italije, svojim uravnoteženim prostornim sklopom i izuzetnom slikovitošću detalja svedoči o antičkom vremenu koje je oduvek bilo aktivni činilac – podstrekač mašte. Posebna estetska vrednost nije oličena samo u arhitekturi i prostornom sklopu, već i u drugim autentičnim vidovima umetničkog izražavanja – skulpturi i mozaiku, izuzetno vrednim pronalascima u unutrašnjosti zdanja.

Neposredno ispod vile nalazila se prirodna pećina groto (grotto) koju je car iskoristio da u njoj smesti triklinijum, odnosno trpezariju. Reč je o pećini koja se nalazila tačno naspram ostrva za koje se verovalo da je Kirka držala Odiseja i njegove saborce. Groto je bio osvetljen na najrazličitije načine, uključujući i scenske efekte. Čitava pećina je iskorišćena kao scenografija za skulpture, kao i skulptoralne grupe koje su nekada bile obojene – Scila i Odisejev brod i Oslepljenje polifema. Skulpture su otkrivene 1957. godine i rekonstruisane su. Trenutno se nalaze u Arheološkom muzeju (The National Museum of Archaeology of Sperlonga) u Sperlongi u neposrednoj blizini pećine, koji je za potrebe publike bio svečano otvoren 1963. godine.

Upravo je sličnost u stilu ovih skulptura navelo istraživače da nijedna nije original, već da su helenističke kopije koje su donete iz Grčke. Treba imati u vidu da su Rimljani preuzimajući obrasce grčkih uzora, svesno izbegavali da unose izmene, jer su neizmerno poštovali njihovu umetnost. Zahvaljujući rimskoj umetnosti dela helenističke umetnosti ostala su sačuvala. Vitruvije je još u I veku u svom delu O arhitekturi pisao kako su se u dekoraciji kuća i vila koristile ikonografske scene Homerovih epova Ilijade i Odiseje.
 

Legenda govori da se pri dugom putu po povratku iz Troje na Itaku, Odisej susreo sa nemani koja je njega i njegove saborce pokušala da baci u more. Scila je imala običaj da hvata mornare (po jednog svakom od svojih šest glava), a nakon toga bi ih bacala na stene i lomila kosti kako bi ih na kraju pojela. Kad je Odisejeva lađa prolazila kraj Sciline pećine, Odisej joj je, po savetu čarobnice Kirke, žrtvovao šestoricu svojih drugova, kako ne bi svi postali plen još strašnije Haribde. Scena sa Scilom se nalazila u samom središtu ovog impozantnog kružnog basena. Ispisana tri imena na pramcu Odisejevog broda na skulptoralnoj grupi Scile: Agesandar (Agesander), Atenodor (Athenodorus) i Polidor (Polydorus), predstavljaju svedočanstveni dokaz njihovog autorstva. Plinije Stariji smatra da su oni i autori čuvene Laokonove grupe (Laocoon and His Sons).

Skulptoralna grupa Oslepljenje Polifema prikazuje dramatični momenat kada Odisej probija oko kiklopu i napokon se oslobađa zatočeništva u pećini. Zanimljiva je činjenica da je Hadrijanova vila u Tivoliju iz prve polovine II veka, takođe imala dve skulptoralne grupe na oba kraja jednog velikog basena, dok se iza nalazila veštačka pećina poput apside u steni sa scenom Oslepljenje polifema. Može se zaklučiti da je arhitekturi određenog mesta odgovarala određena scena. Tako je arhitektura grota odgovarala sceni Oslepljenja Polifema, dok je kontekst basena u dvoristu simbolično odgovarao sceni Scile i Odisejevog broda, jer se upravo ovaj događaj odvijao na moru. Simulacija takve stvarnosti može se iznova oživeti pri poseti muzeja u kom se čuvaju ove skulpture, dok se u samoj pećini može „osetiti“ jedinstveni duh prošlog antičkog vremena.
Ovaj tekst je napisan na osnovu predavanja prof. Olge Špehar na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, uključujući autorske tehničke izmene.
// Pripremila saradnica za kulturu i putovanja Rea Terzin

Spomenik Stefana Nemanje kao novi vizuelni simbol: kako će i da li uticati na urbani identitet grada Beograda

Spomenik Stefana Nemanja

Na dan Svetog Save 27. januara će biti otkriven spomenik osnivaču najvažnije srpske srednjevekovne dinastije Stefanu Nemanji, autora Aleksandra Rukavišnikova, poznatog ruskog vajara i otvoren rekonstruisan Savki trg, koji je uradjen prema projektu španskih autora, arhitekata Marka Fenvika i Havijera Iribarena koji su inspiraciju za rešenje našli u grčkim amfitetrima.
Spomenik Stefanu Nemanji zauzima centralni deo Savskog trga, odakle se do Slavije proteže ulica, koja upravo ime nosi po velikom srpskom županu. Paralelno sa postavljanjem spomenika, izvršena je i rekonstrukcija trga koja je realizovana u okviru šireg projekta “Beograd na vodi” prema pobedničkom rešenju na konkursu koje je organizovalo udruženje arhitekata Srbije. Kompletna rekonstrukcija podrazumevala je izvođenje detaljnih komunalnih radova, asfaltiranje novih i pristupnih saobraćajnica kao i ozelenjavanje. Posađeno je oko 300 sadnica, a proteklih dana završeni su i radovi na ozelenjavanju ulazne građevine i zone oko nove kanalizacione crpne stanice. Trg je polukružne forme.
Lik Stefana Nemanje izvajan je na portretima iz njegovog monaškog života, kada se predstavljao kao monah Simeon. Spomenik je obeležen mnoštvom detalja iz života Stefana Nemanje, i postamentom sa unikatnim mozaicima u vidu zvezdanog neba, kao freske, sa žutim zvezdama i reljefima koji koji se pomoću nekoliko krakova oslanja na tlo. U postament koji će biti otvoren za javnost, će moći istovremeno da uđe oko 50 ljudi. U postamentu, takođr,  postavljeno je i ogledalo, u kome se može videti odraz spomenika. Iz polomljenog vizantijskog šlema izranjaće vladarsko žezlo, obloženo vinovom lozom. Oko spomenika je planirana fontana sa 46 mlaznica i posebnom rasvetom, dok će spomenik biti na 15 metara dugim šipovima koji garantuju njegovu stabilnost. Poseban efekat prelamanja svetlosti stvoriće oplata.

Nužnost u razumevanju konteksta dovodi do činjenice da je sagledavanje ovako velelepnog spomenika mora biti neodvojivo od okoline koja ga okružuje. Stoga se može reći da je spomenik jedna vrsta “monumentalne arhitekture”, smešten u središtu urbane tranzicije. Pojednačna percepcija i mišljenje utiče na njegov individualni doživljaj, na to koliko je i u kojoj meri spomenik u ravnoteži sa značenjem, istorijom i estetikom, dok istovremeno naglašava osobu koja je u središtu dizajna. Jasno je da zbog svojih glavnih karakteristika spomenik izaziva mnoge kontradiktornosti. Najpre zbog njegova veličine kao i činjenice da je strukturno i prostorno postavljen na frekventnoj lokaciji. Spomenik je visine 28 metara, od čega se 5 metara nalazi pod zemljom. Težine je 68 tona, od čega samo bronze na spomeniku ima 56 tona. Zbog svoje grandioznosti i složenosti, ovo delo je gotovo godinu dana izlivano u ateljeu autora, a delovi spomenika su iz Rusije u ukupno 10 kamiona dopremljeni u Beograd.
Prema rečima autora koji potpisuje ovo delo,  grandioznost spomenika zapravo je proistekla iz prethodno detaljno sagledanih dimenzija okolnog prostora koji čine zgrada nekadašnje železničke stanice koja postaje muzej srednjevekovne Srbije, kao i zgrada koje se nalaze bočno. Visina spomenika je predodređana u ravnoteži sa visinom građevina, kako se iz bočnih ulica ne bi virila glava spomenika. Autor je kao inspiraciju za spomenik naveo lepotu fresaka iz srpskih manastira, spoj tradiocionalnog i modernog jer se iza spomenika nalazi savremeni kompleks. Kako navodi, zamislio je da napravi skulpturu koja će istovremeno biti skulptura 21. veka, a da pritom sačuva tradicionalne elemente. Spomenik koji je postavljen razlikuje se od onog koji je pobedio na konkursu, a razlika se ogleda u tome što umesto krsta u ruci, kako je prvobitno predstavljeno javnosti na ilustraciji pobedničkog rešenja, Stefan u ruci drži mač. Podignuti mač u desnoj ruci treba da simbolizuje njenu samostalnost. Autor navodi da se na izradi spomenika radilo se oko godinu i po dana, pri čemu je u tome učestvovala cela brigada majstora – učenika i saradnika Rukavišnjikova – skoro 120 ljudi različitih profila. Za spomenik je potrošeno 80 tona bronze i oko 300 tona različitih materijala.

Evidentan je istorijski značaj Stefana Nemanja, koji je bio veliki župan Raške i jedan od najznačajnijih srpskih vladara. Smatra se utemeljivačem srpske države i rodonačelnikom dinastije Nemanjić. On je sa svojim najmlađim sinom, Svetim Savom, postavio temelje Srpske pravoslavne crkve. Otuda proističe želja da se njegova uloga oslikava kroz proporcije i bogatstvo u obilju detalja na spomeniku. Sa druge strane, tu je i umetnička sloboda autora u nastojanju da spomenik ima dominantnu ulogu u prostoru i bude jasno istaknut. Iz prostorne perspektive, uloga spomenika zavisi od njihovog različitog uticaja na interakciju i tumačenje prostora ljudi. Stoga se javlja pitanje da li će se spomenik posmatrati kao prenos istorijskog nasleđa koji ispunjava ideološku, estetsku, ili društvenu funkciju u urbanom okruženju ili će postati predmet savremene urbane rasprave. // Vest pripremila Amela Greksa

Međunarodni simpozijum Skulpture u terakoti

Internacionalni simpozijum skulpure u terakoti, Terra, osnovan je 1982. godine i od tada se održava svake godine od 1. do 31. jula u Kikindi, u zgradi nekadašnje fabrike crepa – vrednom objektu nasleđa industrijske arhitekture izgrađenom 1895. godine. Simpozijum Terra je jedini vajarski simpozijum u svetu na kome se u kontinuitetu realizuju skulpture od terakote, sa posebnim naglaskom na velikim formatima. U toku protekle trideset jedne godine, na simpozijumu je učestvovalo preko 400 vajara iz zemlje i sveta, i oformljena je impozantna kolekcija od preko hiljadu dela, koja predstavlja najveću zbirku savremenih velikih skulptura od terakote u svetu.

S obzirom na bogato trideset jednogodišnje iskustvo nastalo kao rezultat učešća velikog broja značajnih vajara iz celog sveta, Terra je već godinama nastavna baza za studente vajarstva iz Novog Sada, Beograda i Cetinja, a za ovakvim vidom saradnje izrazili su želju i studenti sa akademija iz Sijene, Soluna i Temišvara. U vezi sa tim, namera je da se tokom 2013. i 2014. godine realizuju projekti Akademije i Muzeja Terra, gde bi studenti radili i boravili pored najveće svetske zbirke velikih terakota, a predavanja bi držali učesnici simpozijuma TERRA iz zemlje i inostranstva. Takođe, planira se formiranje Studija Terra i početak priprema za proizvodnju – Produkcija TERRA. Namera je se da kroz niz kurseva osposobi veliki broj zainteresovanih kooperanata za proces proizvodnje, i da svi zainteresovani, uz minimalna ulaganja, pokrenu u svojim objektima porodični posao.
Atelje Terra je smešten u monumentalnoj centralnoj zgradi nekadašnje crepane, u čijem prizemlju se nalazi bivša „kružna“ tunelska peć, i koja je određena da postane galerija. Najznačajniji objekat u okviru budućeg centra Terra svakako je manjež . Ovaj objekat, koji treba da postane Muzej Terra, nalazi se u planskim dokumentima Kikinde iz 1871. godine. Kikindski manjež ima impozantne gabarite. Površina mu je 1800m2, a raspon 30m, i po svojoj veličini je bio drugi u Austrougarskoj monarhiji. Jedini veći nalazio se u Beču. Po svom značaju manjež u Kikindi zaslužuje tretman zaštite kao objekat tehničke kulture, o čemu svedoči i zvanično mišljenje – preporuka Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Subotice.

Ekologija kao životni stav

“VOLI CELOKUPNU BOŽIJU TVOREVINU, SVU, I SVAKO ZRNO PESKA. VOLI SVAKI LIST, SVAKU ZRAKU BOŽIJEG SVETLA. VOLI ŽIVOTINJE, VOLI BILJKE, VOLI SVE. UKOLIKO VOLIŠ SVE, TI ĆEŠ OPAZITI BOŽANSKU TAJNU STVARI. A KADA JE JEDNOM OPAZIŠ, ZAPOČEĆEŠ DA JE RAZUMEVAŠ BESKRAJNO, SVE VIŠE I VIŠE, IZ DANA U DAN. I NA KRAJU ĆEŠ DOĆI DO TOGA DA VOLIŠ CEO SVET TRAJNOM UNIVERZALNOM LJUBAVLJU…”
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

Hiljadama godina je ljudskim umovima i carstvima vladala jedna specifična, moćna kultura. Od jutra do večeri, od buđenja do snivanja, preko čitavog dana, svi su živeli pod neizbežnom snagom duhovne gravitacije koju bih, za ovu priliku, nazvao „duhovnom kulturom“. Od rođenja do smrti, od prerastanja iz detinjstva u zrelo doba i sve do kraja životnog puta, kroz sve lepe i ružne, vedre i tužne događaje, provejavala je ta i takva duhovna kultura. I bez obzira na sve druge razlike (verske, karakterne, običajne, političke, psihološke), sve naše velike prethodnike svih vremena i prostora spajalo je upravo to što žive u okvirima jednog kulturnog koncepta koji je u potpunosti osmišljavao sve dimenzije, etape i delove njihovog života.

I carevi i vojskovođe, i sveštenici i magovi, i najobrazovaniji i nepismeni, i uticajni i nemoćni, i najdarovitiji i oni sasvim obični ljudi, doslovno svi su, i to bez izuzetka, imali život osmišljen i određen vidljivim i nevidljivim, pisanim i nepisanim pravilima i zakonima iste te duhovne kulture. Druge kulture i nije bilo. Ona je svima, bez razlike, davala nadu u večni život i čudesno tešila bolne i ojađene, čak i onda kada oni sami nisu videli nikakvo rešenje ni izlaz. Tu je i bio njen pravi smisao, u ovom svakodnevnom i svakovrsnom dodiru sa svojim korisnicima.

Tako je to bilo sve do renesanse i početka modernog doba, kada su uzdrmani temelji dotadašnjeg sveta. Rođena je Evropa i svet kakav danas poznajemo kroz veličanstvena dela i uzbudljive epizode ere humanističkog preporoda.

Dobre strane ove epohe su bile vezane za podizanje značaja čoveka i njegove mere svih stvari, ali se često zaboravlja da je sve to bilo istovremeno praćeno i tragičnim nestankom osećanja pobede nad smrću i one nekadašnje sigurnosti u nadoknadu svih ovozemaljskih patnji rajskim nasladama zagrobnog života. Bio je to početak „intelektualne kulture“, sasvim drugačije od kulture koja joj je prethodila.

Smenjivanje duhovne intelektualnom kulturom bio je veliki, uistinu kopernikanski preokret, koji je započeo u tako obećavajućem petnaestom, a dovršio svoj smisao krajem tragičnog dvadesetog veka. A možda i najvažnija (i najopasnija) promena čovekove filosofije života u novoj epohi bila je vezana za njegov odnos prema Prirodi (koja tada, definitivno, gubi veliko početno slovo i smanjuje se na nivo praktičnih resursa i lepog ukrasa oko kuće).

U intelektualnoj kulturi materija je počela da se shvata kao neživa, zaboravljalo se da je sve živo. Tada je počelo da se krasnorečivo govori o „mrtvoj prirodi“ (shvaćenoj kao beskrajni niz apstraktnih tačaka u prostoru), pa o životinjama kao „automatima“ i na kraju, o čoveku kao „mašini“. Bio je to splet bekonovsko-dekartovskih ideja po kojima je priroda samo sredstvo, a jedini cilj je čovekovo gospodarenje, uživanje i promocija samoga sebe. Ali, kroz velike ratove, užasna stradanja i do nepodnošljivosti narasle strepnje i strahove, intelektualna kultura je došla do svog kraja, do samoporicanja (kraj filosofije, post-moderna, smrt umetnosti, izbacivanje lepote iz estetskog pojmovnika, nihilizam i otuđenja).

Čitav ovaj proces obelodanjivanja već uveliko započete degradacije svih izvornih vrednosti prosvetiteljske „intelektualne kulture“ poklopio se sa obeležavanjem ulaska naše civilizacije u treći milenijum.

Padom Berlinskog zida, stvaranjem unipolarnog sveta (uz prateće efekte umreženog globalizma informatičke epohe), rušenjem svih poznatih sistema vrednosti, odbacivanjem ideologija, ukidanjem granica i poništavanjem ideje državnog suvereniteta, uvođenjem digitalne tehnologije i slavljenjem instant-heroja planetarnog društvenog performansa… došlo je do nove smene kulturnog modela.

Umesto intelektualne, došli smo do „popularne kulture“, sa njenim akcentima, prioritetima i strukturama mišljenja i delovanja. Čitava realnost je relativizovana, prostor smanjen na razmere globalnog sela, a vreme, tiranijom trenutka, ubrzano i nedovoljno ni za šta što smo zamislili. Bezlične „zvezde“ (celebrities) su zamenile uzore i heroje, a reality show je počeo da u neverovatnim količinama proizvodi iluzije i simulakrum smisla. Sve vrednosti su dekonstruisane i međusobno izjednačene, a dvostruki standardi i duplo dno „humanitarnih intervencija“ su tek priča za sebe.

I ovaj protestni izraz besmisla i otpora svemu i svima, skriven u srcu „pop(ularne) kulture“, ubrzo je došao do svog prirodnog kraja i istinskog survavanja iz života koji nam je dat u virtuelni ponor jednog artificijelnog, a jedinog nam još dostupnog sveta. Krug je zatvoren.

Prvo smo imali tradicionalnu epohu integralnog, s dušom spojenog duha (epoha duhovne kulure i uzvišenosti), zatim modernu eru čistog duha-po-sebi (era intelektualne kulture i prosvetiteljskog racionalizma), pa onda i post-moderno doba obezduhovljenog i obezdušenog tela (doba pop kulture i performansa svih vrsta). Sad smo zarobljeni u virtuelnom svetu udvojenih i umnoženih ogledala, sablasno uperenih jednih u druga, sa odrazima bez sadržaja.

I red je da Alisa napokon malčice zaviri ponovo u svet iza ogledala, s one strane i Božije Države i Vladavine Razuma i Zemlje Čuda, u skriveni svet neposredne budućnosti. I tamo nas čeka iznenađenje.

Nailazimo na post-sekularni svet obnovljene vere u čudo, na novi početak one prvobitne,sada retro-trendovski redizajnirane duhovne kulture (sa sve iskustvom obe one kasnije civilizacije: one razuma i one spektakla). A na vratima ove stare-nove filosofije života stoji pojam ekologije.

Ekologija je postala sedište nove osećajnosti. Prvo slovo novog pojmovnika kojim ćemo pokušati da damo pravo značenje i autentični smisao svega što nam je izmaklo iz svesti i života tokom Velikog Pada krajem drugog milenijuma.

Jednostavno, treba da razumemo eko-kulturu kao najnoviji, super-savremeni oblik duhovne kulture trećeg milenijuma.

Takođe, kroz etimološko srce pojma ekologije – kroz „ikos“ (okruženje, domaćinstvo) – čudno se dodiruju i pokatkad spajaju ekologija i ekonomija, kroz svest o njihovoj međusobnoj harmoniji i neophodnosti povezivanja naših potreba u integralnu celinu.

I ne znajući, nenamerno, možda smo otkrili i neke dublje i spasonosnije veze i energije između naizgled nespojivih dimenzija ljudskog života.

Naša eko-svest nam uz to govori da, shodno tome, sve ima senzibilitet: i voda, i kamen, i čovek (naravno, u zavisnosti od toga da li unosimo prljavštinu ili lepotu u svoju misao).

Međutim, ništa manje, ekologija je i buđenje životnog jedinstva. Tu postoji život cveća, gmizavaca, život kao simfonija, a ne monotonija čovekove samoubilačke i bezdušne „svevlasti“.

Takođe, a na drugoj strani, i problem svakovrsnog očišćenja, sveopšte katarze, ponovo je počeo da dobija na značaju uvođenjem ekološke svesti. Time dolazimo i do važnog pojma pročišćenja planete. Ono je nemoguće bez promene životnog stava, bez ukazivanja poštovanja prirodi (svima i svemu) oko nas.

Uz to, u istom kompletu (survival kit) ide i shvatanje prirode kao nečeg nama sasvim bliskog, istorodnog. Ponovo se pojavljuje tajna u ljudskom odnosu sa prirodom, ali i generalno, kao svest o tome da ipak „ne znamo sve“, da nismo sami, ne samo u kosmosu već ni na sopstvenoj planeti.

Venecija – gornji grad

KONKURS VENICE CITY VISION RASPISAN JE U ŽELJI DA SE ISPITAJU GRANICE IMAGINACIJE I DOMIŠLJATOSTI UČESNIKA, PROMIŠLJANJA U UPOTREBI NOVIH MATERIJALA, EKO-TEHNOLOGIJA, NOVIH SOFTVERA I PROSTORNOG PLANIRANJA GRADOVA U BUDUĆNOSTI.
Konkurs Venice City Vision raspisan je u želji da se ispitaju granice imaginacije i domišljatosti učesnika, promišljanja u upotrebi novih materijala, eko-tehnologija, novih softvera i prostornog planiranja gradova u budućnosti.
Žiri konkursa su činili: predsednik Bjarke Ingels (BIG Architects, Copenhagen/New York), Neri Oksman (Material Ecology, New York), Elena Manferdini (Atelier Manferdini, Los Angeles), Maria Ludovika Tramontin (Università di Cagliari, Cagliari) i Boštjan Vuga (Sadar Vuga,Ljubljana).
Žiri je dodelio prvu i drugu nagradu i 11 specijalnih priznanja, od kojih je jedno dobio tim iz Beograda, a2arhitektura, koji čine Vladimir Anđelković, Dijana Adžemović Anđelković, Aleksandar Bogojević i Ranko Pavlović. Oni su jedini tim iz Srbije koji je dobio nagradu u odličnoj konkurenciji, na konkursu sa renomiranim žirijem.
Na konkurs se prijavilo 250 grupa autora (462 učesnika) i pristiglo je 201 konkursno rešenje sa svih pet kontinenata.Raspisom konkursa tražen je odgovor na višeslojno pitanje opstanka grada Venecije u uslovima nekontrolisanog rasta urbanog turizma, koji kao fenomen nagriza vekovne tekovine grada i menja njegovu socijalnu i kulturnu konfiguraciju.
Odgovor na postavljeno pitanje o krizi Venecije autori su potražili u promišljanjima o tome šta je dovelo do nestanka forme grada kakvu poznaje istorija. Tako posmatrana tema Venecije – grada budućnosti koji je suočen sa brojnim objektivnim problemima kao što su poplave, ogroman broj turista koji potiskuju lokalno stanovništvo na kopno, odumiranje osnovnih gradskih funkcija i ambijentalna zaštita, samo su neka od pitanja kojima se konkursno rešenje bavi.

Rešenjem se ne nudi konačni odgovor na postavljeno pitanje, već se formiranjem paralelnog grada nudi azil iz kojeg se posmatranjem i izučavanjem može odgovoriti na pitanja o budućnosti savremenog društva u celini, pa tako i grada Venecije kao jednog društvenog fenomena.
Tako paralelni grad koji kreiraju starosedeoci Venecije postaje nova stvarnost, ona koja omogućava stanovnicima da se povežu sa gradom, da osećaju energiju i bogato nasleđe Venecije koje stimuliše nove ideje i razmišljanja. Zamišljen je kao samoodrživi organizam, koji iz prirodnih resursa crpi energiju potrebnu za svakodnevno funkcionisanje.
“Gornji grad” je formiran od rešetkastih nosača i “pametnog” omotača, čiji segmenti predstavljaju gradivne jedinice samoodržive arhitekture (solarne panele koji sakupljaju energiju i raspoređuju je za potrebe grada; kolektore kišnice, a deo strukture ima funkciju vetrenjače za proizvodnju energije).
Struktura je sa Venecijom povezana preko kontrolisanih vertikalnih veza, omogućavajući brzu komunikaciju i pristup svim delovima grada. Omotač u određenim delovima u potpunosti reflektuje okolinu (grad Veneciju, vodu i nebo) pa tako “gornji grad” postaje nevidljiv za posmatrače. Omogućava stalni nadzor i proučavanje grada kao sociološkog fenomena i imao bi poseban značaj u očuvanju karaktera Venecije dodavanjem prostornih kapaciteta koji nisu fizički odvojeni od mesta koje snažno utiče na život svih stanovnika Venecije i njenu posebnu atmosferu. Iako se većina funkcija obavlja u gornjem gradu, ideja je da ljudi prepoznaju svoju ulogu u životu i radu grada, da bolje razumeju potrebe turista, i da posle temeljnih posmatranja i analiza preuzmu ulogu i odgovornost u održivosti i razvoju grada. Ova posmatranja mogu da traju godinama ili decenijama, ali važno je da ishod bude asimilacija stanovnika grada i svega onoga što život u Veneciji donosi.
Tako paralelni grad ostaje u domenu promišljanja o krizi grada i omogućava Veneciji da se u budućnosti suoči sa realnim problemima i mogućim rešenjima za održanje grada onakvim kakvog ga svi poznajemo. //ek Dijana Adžemović Anđelković i Vladimir Anđelković – Više u EKO KUĆI No 07