Alumil Exl1

Zvuci tišine

Pred nama je izbor fotografija Gordane Hajnović na njenoj prvoj samostalnoj izložbi. U prilici smo da vidimo dela autorke koja ima likovno obrazovanje, i koja sa senzibilitetom slikara uzima u ruke ne olovku, ugljen, četke i boje, već fotoaparat, i njime kreira svoje svetlosne zapise! Kažem kreira, a ne beleži, što je češći i svrsishodniji izraz kada je fotoaparat u pitanju. Videćemo i zašto! Pisac ovih redova imao je retku mogućnost da Gordanino napredovanje i sazrevanje prati od samog početka. Bilo je tu i lutanja koja neminovno prate svakog početnika kada kroči u nešto nepoznato. Radoznalost ju je terala da se oproba u raznim fotografskim disciplinama: od portreta, često ambijentalnih, ređe pejzaža, po koje žanr scene, do ulične fotografije. No, u svima njima još vrlo rano nazire se potreba da se u scenu i sama umeša, postavljajući modele u zamišljeni kontekst, što ju je vrlo brzo udaljilo od puke dokumentarnosti i onog vida svedočenja o trenutku, svojstvenom reporterskom pristupu. Ubrzo takav koncept postaje dominantan u njenom radu, neminovno stvorivši s jedne strane pobornike, a sa druge protivnike. Sloboda je stvaraoca da od ponuđenog za predmet svoga bavljenja odabere ono što ga najviše interesuje i da to pokaže na način koji će ga najbolje predstaviti.
Gordana se kreće vrlo izazovnim i opasnim područjima ljudske podsvesti, onim skrivenim i tajanstvenim prostorima psihe, za koje slobodno možemo reći da ih niko i nikada neće u potpunosti istražiti! Ključne reči koje mi se nameću pri pogledu na njene fotografije jesu: vrtlog, teskoba, nemir, košmar, usamljenost, otuđenost, slutnje, strahovi, dvojnost, čulnost, seksualnost…! I na kraju pitanje: Ima li izlaza? Vrlo slobodnim komponovanjem, neočekivanim kadriranjima i neobičnim rakursima, posmatrač je i sam uvučen u te prostore u kojima se često ne oseća nimalo prijatno! (Branislav Marković, tekst u katalogu izložbe) // ek dr DIJANA MILAŠINOVIĆ MARIĆ – Više u EKO KUĆI No07