Alumil Exl1

Muzej Laskov IV

PEĆINA LASKO JE JEDNA OD PRVIH LEKCIJA IZ ISTORIJE UMETNOSTI. NJENI CRTEŽI STARI OKO 20.000 GODINA, OTKRIVENI TEK 1940.GODINE, PREDSTAVILI SU SVETU MOMENTE IZ ŽIVOTA NAŠIH PREDAKA KOJI SU TADA ŽIVELI NA TERITORIJI DANAŠNJE FRANCUSKE. OVI CRTEŽI, KOJE JE SAVREMENA UMETNIČKA TEORIJA SVRSTALA U UMETNOST, BILI SU ZAPRAVO DEO MAGIJSKOG RITUALA. PROJEKAT CENTRA ZA POSETIOCE LOKACIJE LASKO POVEZAO JE ARHITEKTURU, DIZAJN, ISTORIJU I NARACIJU U SPOJ KOJI POSETIOCIMA OMOGUĆAVA DA NASLUTE KOLIKO JE MORALO BITI  UZBUĐENJE  NAUČNIKA KOJI SU PRE SKORO OSAMDESET GODINA OTKRILI OVU PEĆINU I NJENE CRTEŽE.
Muzej Lasko IV: Internacionalni centar za pećinsku umetnost u Montinjaku u Francuskoj smešten je tačno na dodiru dve pejzažne celine – guste šume i doline Vezer. Arhitekti čuvenog studija Snøhetta formu muzeja zamislili su kao ’pukotinu’ koja se stapa sa topografijom terena, kao da je iznikla iz tla. Izbor materijala upotrebljenh u izgradnjii vrlo je sveden – dominiraju prirodni kamen, staklo i beton, a sve je podređeno atmosferi unutrašnjeg prostora koji treba da dočara pećinu i njenu mističnu atmosferu.

Dnevno svetlo u unutrašnjost dopire kroz bočne zastakljene površine, a još dominantnije, ono koje pravi atmosferu, jeste prirodno svetlo koje ulazi kroz deo krova izveden u vidu procepa od stakla. Zgrada Muzeja ovde je tretirana kao stilizovana pećina i nazvana je njenom replikom. Značaj ovog muzeja ne leži samo u njegovoj arhitekturi. Postavka izložbe i eksponati predstavljaju pravu senzaciju za posetioce. Pošto je sama pećina Lasko zatvorena za publiku, za Muzej je urađena replika kamenih zidova i crteža koji su je učinili slavnom. Specijalnim laserima, sa odstupanjem od svega 1mm snimljeni su kameni zidovi pećine da bi kasnije bili izrađeni u prirodnoj veličini. Bile su potrebne dve godine i 25 umetnika da  se identičnim pigmentima iscrta preko 900 metara replika zidova proizvedenih od smole. Autor postavke je scenograf Kason Man, čuven po mnogobrojnim projektima scenografija, postavki izložbi i javnih prostora.
Ruta kojom posetioci pristupaju muzejskoj postavci pažljivo je isplanirana: iz ulaznog hola liftom se stiže na krov Muzeja, odakle se, spuštajući se rampom, može uživati u okolnom pejzažu.

Ovaj postepeni silazak naglašava prelaz iz spoljašnjeg u unutrašnji prostor, postepeni ulazak u pećinu, kao i prelazak iz sadašnjeg trenutka u daleku prošlost. Unutrašnjost Muzeja je sasvim nalik pećini – mračna, hladna i vlažna, kako bi se što autentičnije dočarala originalna lokacija. Glavna postavka, koju čine replike kamenih zidova okačene o plafon, osvetljena je diskretnim svetlom, tek onoliko koliko su to mogle da učine lampe na životinjsku mast korišćene u doba paleolita, kada su crteži i nastali. Iz sale sa glavnom postavkom stupa se u vrt, atrijum koji posetiocima omogućava ‘da se vrate u sadašnjost’ i ponovo adaptiraju na dnevno svetlo. Slede interaktivna postavka i Galerija mašte, u kojoj su prezentovana dela savremene umetnosti inspirisana praistorijskom umetnošću.

KAKO JE PEĆINA LASKO ZATVORENA ZA POSETIOCE, ZA MUZEJ JE URAĐENA REPLIKA KAMENIH ZIDOVA I CRTEŽA KOJI SU JE UČINILI SLAVNOM. SPECIJALNIM LASERIMA, SA ODSTUPANJEM OD SVEGA 1MM SNIMLJENI SU KAMENI ZIDOVI PEĆINE DA BI POTOM BILI IZRAĐENI U PRIRODNOJ VELIČINI. BILE SU POTREBNE DVE GODINE I 25 UMETNIKA DA SE IDENTIČNIM PIGMENTIMA ISCRTA PREKO 900 METARA REPLIKA ZIDOVA PROIZVEDENIH OD SMOLE.

U Teatru  se može pogledati instalacija u tri čina u kojoj se smenjuju svetlo, zvuk, pokret i objekti koji pričaju priču o pećinskoj umetnosti. Tu je i 3D projekcija za posetioce, koja je spojila savremenu tehnologiju sa davnom prošlošću – pomoću 3D stereoskopskih naočara omogućeno je digitalno putovanje kroz pećinu.
Zahvaljujući spoju low-tech i high-tech elemenata ovaj muzej i izložba više su od obične postavke – podređeni su ideji iskustva i naracije i duboko su holistički. Posetioci doživljavaju mistiku i atmosferu pećine i momenat samog otkrića ovog svetog mesta koje su savremeni arheolozi nazvali ’Praistorijskom Sikstinskom kapelom’.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Postavka izložbe – glavni eksponat dominira prostorom.

Teatar u kome je putem virtuelne 3D projekcije moguće prošetati pećinom.

Zgrada Muzeja kao da je iznikla iz tla – kopira blago ustalasanu topografiju i čvrstinu stena.

Muzej Lasko IV

PEĆINA LASKO JE JEDNA OD PRVIH LEKCIJA IZ ISTORIJE UMETNOSTI. NJENI CRTEŽI STARI OKO 20.000 GODINA, OTKRIVENI TEK 1940.GODINE, PREDSTAVILI SU SVETU MOMENTE IZ ŽIVOTA NAŠIH PREDAKA KOJI SU TADA ŽIVELI NA TERITORIJI DANAŠNJE FRANCUSKE. OVI CRTEŽI, KOJE JE SAVREMENA UMETNIČKA TEORIJA SVRSTALA U UMETNOST, BILI SU ZAPRAVO DEO MAGIJSKOG RITUALA. PROJEKAT CENTRA ZA POSETIOCE LOKACIJE LASKO POVEZAO JE ARHITEKTURU, DIZAJN, ISTORIJU I NARACIJU U SPOJ KOJI POSETIOCIMA OMOGUĆAVA DA NASLUTE KOLIKO JE MORALO BITI  UZBUĐENJE  NAUČNIKA KOJI SU PRE SKORO OSAMDESET GODINA OTKRILI OVU PEĆINU I NJENE CRTEŽE.
Muzej Lasko IV: Internacionalni centar za pećinsku umetnost u Montinjaku u Francuskoj smešten je tačno na dodiru dve pejzažne celine – guste šume i doline Vezer. Arhitekti čuvenog studija Snøhetta formu muzeja zamislili su kao ’pukotinu’ koja se stapa sa topografijom terena, kao da je iznikla iz tla. Izbor materijala upotrebljenh u izgradnjii vrlo je sveden – dominiraju prirodni kamen, staklo i beton, a sve je podređeno atmosferi unutrašnjeg prostora koji treba da dočara pećinu i njenu mističnu atmosferu.

Dnevno svetlo u unutrašnjost dopire kroz bočne zastakljene površine, a još dominantnije, ono koje pravi atmosferu, jeste prirodno svetlo koje ulazi kroz deo krova izveden u vidu procepa od stakla. Zgrada Muzeja ovde je tretirana kao stilizovana pećina i nazvana je njenom replikom.
Značaj ovog muzeja ne leži samo u njegovoj arhitekturi. Postavka izložbe i eksponati predstavljaju pravu senzaciju za posetioce. Pošto je sama pećina Lasko zatvorena za publiku, za Muzej je urađena replika kamenih zidova i crteža koji su je učinili slavnom. Specijalnim laserima, sa odstupanjem od svega 1mm snimljeni su kameni zidovi pećine da bi kasnije bili izrađeni u prirodnoj veličini. Bile su potrebne dve godine i 25 umetnika da  se identičnim pigmentima iscrta preko 900 metara replika zidova proizvedenih od smole. Autor postavke je scenograf Kason Man, čuven po mnogobrojnim projektima scenografija, postavki izložbi i javnih prostora.

Ruta kojom posetioci pristupaju muzejskoj postavci pažljivo je isplanirana: iz ulaznog hola liftom se stiže na krov Muzeja, odakle se, spuštajući se rampom, može uživati u okolnom pejzažu. Ovaj postepeni silazak naglašava prelaz iz spoljašnjeg u unutrašnji prostor, postepeni ulazak u pećinu, kao i prelazak iz sadašnjeg trenutka u daleku prošlost. Unutrašnjost Muzeja je sasvim nalik pećini – mračna, hladna i vlažna, kako bi se što autentičnije dočarala originalna lokacija. Glavna postavka, koju čine replike kamenih zidova okačene o plafon, osvetljena je diskretnim svetlom, tek onoliko koliko su to mogle da učine lampe na životinjsku mast korišćene u doba paleolita, kada su crteži i nastali.

KAKO JE PEĆINA LASKO ZATVORENA ZA POSETIOCE, ZA MUZEJ JE URAĐENA REPLIKA KAMENIH ZIDOVA I CRTEŽA KOJI SU JE UČINILI SLAVNOM. SPECIJALNIM LASERIMA, SA ODSTUPANJEM OD SVEGA 1MM SNIMLJENI SU KAMENI ZIDOVI PEĆINE DA BI POTOM BILI IZRAĐENI U PRIRODNOJ VELIČINI. BILE SU POTREBNE DVE GODINE I 25 UMETNIKA DA SE IDENTIČNIM PIGMENTIMA ISCRTA PREKO 900 METARA REPLIKA ZIDOVA PROIZVEDENIH OD SMOLE.

Iz sale sa glavnom postavkom stupa se u vrt, atrijum koji posetiocima omogućava ‘da se vrate u sadašnjost’ i ponovo adaptiraju na dnevno svetlo. Slede interaktivna postavka i Galerija mašte, u kojoj su prezentovana dela savremene umetnosti inspirisana praistorijskom umetnošću. U Teatru  se može pogledati instalacija u tri čina u kojoj se smenjuju svetlo, zvuk, pokret i objekti koji pričaju priču o pećinskoj umetnosti. Tu je i 3D projekcija za posetioce, koja je spojila savremenu tehnologiju sa davnom prošlošću – pomoću 3D stereoskopskih naočara omogućeno je digitalno putovanje kroz pećinu.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Enterijer Muzeja predstavlja zapravo stilizovanu pećinu.

Postavka izložbe – glavni eksponat dominira prostorom.

Teatar u kome je putem virtuelne 3D projekcije moguće prošetati pećinom.

Plutajući smeštaj kabine od velikog bilja

NA JEDNOM JEZERU U JUGOISTOČNOJ FRANCUSKOJ POJAVILE SU SE NOVE STRUKTURE. STVORENE SU LJUDSKOM RUKOM, ALI TAKO DA PODSEĆAJU NA JEZERSKE NASIPE ERODIRANE U UPEČATLJIVE VERTIKALNE OBLIKE KOJI OMOGUĆAVAJU UŽIVANJE U NETAKNUTOJ PRIRODI.
Izgradnja na lokaciji jezera okruženog vinogradima, na čarobnom terenu formiranom od gustog žbunja, gde je priroda jedini protagonista scene, predstavlja još jedan u nizu sličnih poduhvata pariskog arhitektonskog Ateljea LAVIT. Kako bi zaštitili netaknuti region od upečatljivih i nametljivih struktura, imperativ u projektovanju bio je potpuna kamuflaža objekta postojećim pejzažem. Smešten na tirkiznim vodama ribarskog rezervata Lac de la Lionne u mestu Šatonef di Pap na jugoistoku Francuske, nekoliko kilometara od Avinjona, eko-hotel pod nazivom Cabanes des Grands Cepages (u prevodu: Kabine od velikog bilja) sastoji se od deset individualnih jedinica postavljenih na obalu jezera i u okolni pejzaž.

Jednostavne sofisticirane kabine okružene jezerskom trskom podsećaju na primitivne kružne i kvadratne konstrukcije koje plutaju na vodi kao splavovi, izviru iz nje na pilonima, kao sojenice, ili su delimično ukopane u obalu, kao objekti trogloditnog (pećinskog) stanovanja. Najupečatljiviji element kolibe, koji ujedno i definiše spoljašnji izgled stukture, predstavljaju vertikalne drvene letve čija je forma proistekla iz okolnog rastinja, a potom je u realizaciji geometrijski oblikovana i multiplikovana tako da vizuelno objedinjuje različite kabine. Zajedno sa prirodnom trščanom zavesom oko kabina, raznoliko proređeni i preklopljeni drveni paravani pružaju korisnicima dodatnu privatnost i zaštitu od sunca i vetra.

Promenom godišnjih doba i delova dana konstantno se menja i prisustvo, odnosno dijalog izgrađenih struktura sa prirodom. U proleće, kada gole grane drveća dobiju svoje zelene omotače, kabine se stapaju u okruženje savršenom kamuflažom. Zimi, kada je obala sakrivena ispod snežnog ćebeta, vertikalne linije drvenih letvi reflektuju se na ledenu površinu jezera. Tokom dana, filtriranjem sunčevih zraka kroz drvenu oblogu kabine odvija se igra svetlosti i senke na podu i zidovima unutar apartmana.// ek ALEKSANDRA ĐURIĆ – Više u EKO KUĆI No27

Plutajući smeštaj – kabine od velikog bilja

Izgradnja na lokaciji jezera okruženog vinogradima, na čarobnom  terenu formiranom od gustog žbunja, gde je priroda jedini protagonista scene, predstavlja još jedan u nizu sličnih poduhvata pariskog arhitektonskog Ateljea LAVIT. Kako bi zaštitili netaknuti region od upečatljivih i nametljivih struktura, imperativ u projektovanju bio je potpuna kamuflaža objekta postojećim pejzažem.
Smešten na tirkiznim vodama ribarskog rezervata Lac de la Lionne u mestu Šatonef di Pap na jugoistoku Francuske, nekoliko kilometara od Avinjona, eko-hotel pod nazivom Cabanes des Grands Cepages (u prevodu: Kabine od velikog bilja) sastoji se od deset individualnih jedinica postavljenih na obalu jezera i u okolni pejzaž. Jednostavne  sofisticirane kabine okružene jezerskom trskom podsećaju na primitivne kružne i kvadratne konstrukcije koje plutaju na vodi kao splavovi, izviru iz nje na pilonima, kao sojenice, ili su delimično ukopane u obalu, kao objekti trogloditnog (pećinskog) stanovanja.

Promenom godišnjih doba i delova dana konstantno se menja i prisustvo, odnosno dijalog izgrađenih struktura sa prirodom. U proleće, kada gole grane drveća dobiju svoje zelene omotače, kabine se stapaju u okruženje savršenom kamuflažom. Zimi, kada je obala sakrivena ispod snežnog ćebeta, vertikalne linije drvenih letvi reflektuju se na ledenu površinu jezera. Tokom dana, filtriranjem sunčevih zraka kroz drvenu oblogu kabine odvija se igra svetlosti i senke na podu i zidovima unutar apartmana. Nasumični prorezi projektuju apstraktne slike okolne vegetacije, jezera i neba. Nakon zalaska sunca, efekat je obrnut – uronjena u tamu i osvetljena samo mesečinom, koliba poput fenjera zrači zlatnom svetlošću.

NAJUPEČATLJIVIJI ELEMENT KOLIBE, KOJI UJEDNO I DEFINIŠE SPOLJAŠNJI IZGLED STUKTURE, PREDSTAVLJAJU VERTIKALNE DRVENE LETVE ČIJA JE FORMA PROISTEKLA IZ OKOLNOG RASTINJA, A POTOM JE U REALIZACIJI GEOMETRIJSKI OBLIKOVANA I MULTIPLIKOVANA TAKO DA VIZUELNO OBJEDINJUJE RAZLIČITE KABINE.

Gosti pristupaju apartmanima preko drvenih šetališta koja se protežu od obale jezera. Površina svakog od ovih apartmana je oko 25m2. Sve smeštajne jedinice sadrže prostor za spavanje, dnevni boravak i kupatilo, a na terasama nekih od njih nalaze se i đakuzi kade. Kako bi se pojednostavio proces izgradnje na ovako udaljenoj i nepredvidivoj lokaciji, projekat je velikim delom prefabrikovan u jednoj stolarskoj radionici u Pirinejima. Komponente su numerisane, demontirane i ponovo izgrađene na lokaciji za tri meseca.// ekALEKSANDRA DURIĆ – Više u EKO KUĆI No27

Buntovnica iz predgrađa

MISCHA WITZMANN NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
MISCHA WITZMANN, ROĐEN U NEMAČKOJ, STUDIRAO JE ARHITEKTURU NA TEHNIČKOM UNIVERZITETU U BEČU I U PARIZU. NAKON SARADNJE SA MNOGIM PRIZNATIM ARHITEKTONSKIM BIROIMA, MEĐU KOJIMA JE I STUDIO MASSIMILIANO FUKSAS, MISCHA WITZMANN I MILENA KARANESHEVA SU 2006. GODINE OSNOVALI STUDIO KARAWITZ. DANAS JE KARAWITZ JEDAN OD VODEĆIH ARHITEKTONSKIH STUDIJA ZA IZGRADNJU PASIVNIH KUĆA I DRVENIH KONSTRUKCIJA, KAO I ZA PROJEKTE ZAJEDNIČKOG STANOVANJA. OD 2011. GODINE MISCHA WITZMANN IMA EVROPSKI SERTIFIKAT PROJEKTANTA PASIVNIH OBJEKATA (CEPH). PREDAVAČ JE U ARHITEKTONSKOJ ŠKOLI ABIDJAN, NA OBALI SLONOVAČE. KUĆA KOJA PREISPITUJE I ČAK OPONIRA GOTOVO SVIM KARAKTERISTIKAMA GRADNJE U STAMBENIM PRIGRADSKIM NASELJIMA SVOJOM FORMOM, OTVORENOŠĆU KA OKRUŽENJU I PRISTUPOM SAMOM OBJEKTU, U ZAVRŠNOJ MATERIJALIZACIJI JE FUNKCIONALNIM REŠENJIMA PRETVORENA U ORIGINALAN TOPLI DOM.
U pariskom naselju sagrađena je kuća koja preispituje sve karakteristike stambene gradnje u predgrađu. Kuća poseduje obrise tipične porodične kuće sa dvovodnim krovom, ali se njen volumen lomi i prilagođava pre svega unutrašnjim sadržajima, prateći tek ponegde urbanističke linije.

Autori ovog zanimljivog projekta su arhitekti iz studija Karawitz koji su na temu porodične kuće odgovorili poštujući arhetipsku predstavu kuće, ali sa mnogo novih tema i izazova. Kako urbanistički uslovi ne dozvoljavaju otvaranje kuće ka susedima, arhitekti su hrabro kuću pomerili ka ulici i od preplitanja privatnog, polujavnog i javnog napravili lajtmotiv čitavog projekta. Ograda proizvedena od perforiranog čelika predstavlja fizičku, ali ne i vizuelnu barijeru ka unutrašnjosti kuće. Terasa otkriva deo enterijera, i to trpezariju, ali istovremeno krije prolaz u suteren, gde se nalazi ulaz u objekat. Na taj način stvoren je utisak da čitava kuća lebdi nad tlom. U prizemlju objekta smešteni su zajednički prostori – dnevni boravak, kuhinja i trpezarija, i svi su raspoređeni oko centralno postavljenog kamina. Veliki prozori na uličnoj i dvorišnoj fasadi idu u prilog onoj igri privatno-javno otkrivajući unutrašnjost kuće i povezujući je sa okruženjem – i građenim i prirodnim. Na spratu su smeštene sobe i kupatilo, osvetljeni krovnim prozorima i dugačkim prozorskim trakama koje su postavljene visoko.

Kuća je, osim betonskih temelja i podrumskih zidova, u potpunosti od drveta, i to prefabrikovanih elemenata montiranih na licu mesta, a obložena je patiniranim aluminijumskim oblogama. Unutrašnja organizacija sadržaja kojom su dnevni prostori orijentisani ka jugu i jugozapadu, a spavaći blok osvetljen uzanim otvorima, doprinosi konceptu pasivne kuće, odnosno maksimalnom korišćenju sunčeve energije.
Enterijer je gotovo asketski, lišen suvišnih detalja i komada nameštaja.

UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA SADRŽAJA ZAJEDNO SA KOMPAKTNOM FORMOM I ORIJENTACIJOM OBJEKTA, KAO I MATERIJALI UPOTREBLJENI U IZGRADNJI, ČINE OVU KUĆU ŠTEDLJIVOM, UZ MAKSIMALNO ISKORIŠĆENJE SUNČEVE ENERGIJE.

Centar kuće markiran je crnim čeličnim stepeništem savršeno uklopljenim u minimalistički izraz čitavog objekta. Dečija soba je duple visine, i ima penjalice kako bi se došlo do malog tavanskog prostora. Kapija svetlo plave boje, šljunak i naslagana drva u suterenskom delu uz ulaz, podna prostirka i fotelja od kože, tek poneka polica u boji, podne lampe izrađene od narandžastih cevi, puno biljaka i iznad svega mnogo svetla, ipak su ovoj pomalo strogoj kući dali toplinu doma, dok su asimetričnost čitave forme i nepravilan raspored prozora na fasadi dali dozu duhovitosti i spontanosti koji razigravaju i pejzaž i život predgrađa.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Paaariz

Održivi pristup u arhitekturi i urbanizmu velikih gradova otvara pitanje značaja podsticanja saradnje arhitekata, urbanista, stručnjaka iz različitih oblasti građenja i gradske uprave u cilju poboljšanja životnog i urbanog okruženja. Jedan od novih vidova njihovog delovanja otvara mogućnosti multidisciplinarnog povezivanja i primene „urbane taktike“ kroz učešće stanovnika u samoupravi urbanih prostora koji se više ne koriste, a u cilju njihovog oživljavanja kroz novu namenu i održivu arhitektonsku izražajnost. Ovakva praksa istražuje potencijale savremenog grada i mogućnosti njegovog održivog razvoja u budućnosti.
Ovakve savremene tendencije delovanja na prostorima velikih gradova je kroz svoje projekte u Parizu konceptualno definisao, pokrenuo i realizovao u Parizu Atelje za samoupravnu arhitekturu – AAA (Atelier d’architecture autogérée). Osnivači ovog izuzetnog ateljea su Konstantin Petku i Dojna Petresku (Constantin Petcou, Doina Petrescu), koji su postavili osnovni cilj da atelje sprovodi razne akcije i istraživanja o participativnoj – učesničkoj arhitekturi.

Atelje se finasira iz istraživačkih donacija i fondova za inovacije, a učesnici u raznim projektima su arhitekti, umetnici, urbanisti, sociolozi, aktivisti, studenti i stanovnici. Funkcionišu kao zajednička mreža različite geometrije koja se sama organizuje u zavisnosti od tema, sadržaja intervencija, stručnosti i dostupnosti učesnika, tražeći nove oblike udruživanja i saradnje, na osnovu razmene i reciprociteta i uključuju sve koji su zainteresovani (pojedinci, organizacije, institucije).
Široki front delovanja započeli su istraživanjima i inovacijama u razvoju strategija urbane otpornosti pod nazivom R-URBAN, projekat koji se odvija u kontinuitetu od 2011. godine do danas.

R-URBAN
Pojam R-URBAN je reč sa početnim slovom R i odnosi se direktno na tri osnovna pojma sa R – Reduce, Reuse, Recycle – u ekološkim pristupima raznim urbanim oblastima, kao i sugestija na ostale pojmove Repair, Redesign, Rethink, Reassemble. U direktnom značenju, pojam R-URBAN ponovo povezuje urbano sa ruralnim kroz nove vrste veza koje su više komplementarne, a manje hijerarhijske. R iz R-URBAN je takođe podsetnik da je glavni cilj cele strategije još jedan pojam na R-Resilience. Rezilijentnost je ključni pojam u diskusiji o održivosti, koja se definiše kao prilagodljivost promenama, sposobnost za adaptaciju i napredak uprskos najtazličitijim okolnostima i izazovima. U današnje vreme održava se u kontekstu trenutne ekonomske krize i oskudice resursa.

R-Urban se razvijao u tri pilot projekta sa temom reciklaže i eko konstrukcija zajedničkog stanovanja i urbane poljoprivrede u zajedničkoj organizaciji sa predgrađem Kolumbus koje se nalazi na severoistoku Pariza, a u čemu je učestvovala i asocijacija Javni radovi./ek LJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No17

Izgubljen u Parizu

VERTIKALNO OZELENJAVANJE FASADNIH POVRŠINA JE DANAS, ZAHVALJUJUĆI FENOMENALNOM BOTANIČARU PATRIKU BLANKU, POSTALO SIMBOL ZELENE ARHITEKTURE. TAJNA NJEGOVOG USPEHA NE LEŽI SAMO U ODABIRU SISTEMA I PRIMENI ODGOVARAJUĆIH TEHNOLOGIJA, NEGO PRE SVEGA U NJEGOVOM VELIKOM POZNAVANJU BILJAKA I ODNOSU PREMA NJIMA KAO ŽIVIM BIĆIMA.
Vertikalno ozelenjavanje se dugo primenjuje na različitim vrstama objekata. Prema primeni sistema sađenja i izboru biljaka oni se mogu razdvojiti u kategorije zelenih fasada i zelenih zidova.  Zelene fasade koriste različite vrste penjačica koje prekrivaju podlogu. Za oslonac biljaka koriste se rešetke, mreže i žice koje se pričvršćuju na zid zgrade, ili se postavljaju kao samostalne konstrukcije u prostoru. Rešetke se koriste kada zelenu fasadu (biljke) želimo da odvojimo od površine zida, tako da se biljke ne pružaju po zgradi, čime se čuva njena fasada. Rešetke se koriste za pokrivanje velikih površina i kada želimo da dobijemo različite oblike i lukove. Pošto su rešetke čvrste, mogu se koristiti za konstrukciju samostalnih zelenih zidova.

Žice se koriste kao oslonac brzo-rastućim penjačicama koje imaju gust sklop bogat lišćem. Mreže se koriste kao oslonac spororastućim biljkama, pošto je razmak između otvora manji. Mreže su mnogo fleksibilnije, jer se njima može izgraditi više različitih oblika i varijanti, nego kada se koriste žice. Stakleni elementi, u obliku grozdova, poput božanskih plodova, predstavljaju sakupljače i disperzore dnevnog i veštačkog svetla. U kontrastu sa zelenilom daju utisak skupocenog nakita ili retkih plodova iz rajskih vrtova. U okviru konstrukcije vegetabilnog omotača učvršćenog na fasadu čeličnim distancerima, sproveden je sistem za ravnomerno navodnjavanje zidnih i krovnih površina. Investitor je kroz korišćenje kuće našao odgovore na pitanja koja je postavio arhitekti u fazi projektnog programa i same realizacije objekta. Ta pitanja su dobila možda i suštinske odgovore o prirodi i sistemima zelenih kuća uopšte:
Kako se kuća ponaša u različitim godišnjim dobima?
Kakav je odnos suseda prema kući?
Koja su omiljena mesta za decu unutar dvorišta?
Kakve osećaje izaziva kuća (mirisi, zaštita)?
Šta je sve potrebno za održavanje sistema za navodnjavanje biljaka i njihovog rasta?
Da li morate postati osoba koja se bavi biljkama?
Kakve su vizuelne impresije iz enterijera? Da li kuća zahteva promene životnih navika, rituala?
Da li možete da prodate kuću kao što je ova?
Kako se u njoj osećaju gosti?

Da li stakleni elementi predstavljaju nakit, svetlosne izvore ili igru staklenih perli? Recimo, pustite nas da živimo srećni “izgubljeni u Parizu”!!!  Stakleni grozdovi su potpuno integrisani sa vertikalnom zelenom fasadom. Ona je sasvim zamenila pravu fasadu, koja je nevidljiva i ima samo tehnički karakter. Dizajn staklenih elemenata je definisan žičanom formom i modelovan klasičnom tehnikom duvanja stakla.

IZUZETAN PRIMER VERTIKALNIH ZELENIH FASADA PREDSTAVLJA REALIZACIJA PROJEKTA I’M LOST IN PARIS, FRANCUSKIH ARHITEKATA R&SIE(N) KOJI SU U KOMBINACIJI REŠETKI I ŽICA ODVOJILI VEGETABILNU ZONU OD FASADE ZGRADE I SA STAKLENIM, ORGANSKI OBLIKOVANIM ELEMENTIMA OSTVARILI NESTVARNU I BAJKOVITU ATMOSFERU U CENTRU PARIZA.

Kuća je smeštena u okviru jednog kvarta u Parizu i potpuno je otvorena prema dvorišnoj strani. Ceo ambijent ima karakter zelene oaze namenjene isključivo njenim vlasnicima. Arhitekti su u okviru složenih situacionih uslova sa obodnim višespratnicama ostvarili potpun autonoman ambijent porodične kuće.// Više u EKO KUĆI No01

Ručno pravljeni stakleni elementi  poput grozdova razasuti po zelenim površinama.