Spokoj

I u najsiromašnijoj sobi i u najlošijem mogućem društvu, i onda kada svi drugi uplašeno i drhteći čekaju „skori smak sveta“ i onda dok očekuju pobedničku paradu nakon nekog velikog državnog podviga ili praznika, u najboljem zdravlju i u najgorom zdravstvenom stanju – oni, ovakvi, sami sebi određuju raspoloženje i meru uživanja u svakom trenutku.

REALNO I IDEALNO JA.

Kada govorimo o „idealnoj kući“, onom savršenom modelu ljudskog doma, uvek zaboravljamo da je pravo, prvobitno stanište čoveka – on sam.

Van odeće i svega što je dobilo sa spoljne strane i kroz uticaje  i stalne pritiske okoline, čovekovo telo je, ipak, i mesto gde on stoluje (bar isto onoliko koliko i puž sa svojom kućicom, koju onako predano i neodustajno tegli i vuče za sobom, sve dok živi).

I u toj ljudskoj unutrašnjoj kući (u nekom našem nevidljivom centru) nalaze se sve ljudske tajne i nedoumice, sve ono što čini da se vremenom radujemo svom životu ili padnemo u očaj i beznađe, da se borimo ili unapred odustanemo od borbe, da se osećamo srećno ili nesrećno.

Zbog toga je, uostalom, i osmišljena ona drevna ideja da svaki čovek bez razlike IMA DUŠU. I da je njegova besmrtna duša nešto najvažnije što poseduje: jedina stvar koju je đavolski neprijatelj ljudskog roda (ozloglašeni Satana) oduvek bio spreman da plati suvim zlatom, ma kakvim obećanjem uspeha ili slave.

Naime, đavolu je bilo neophodno da oduzimanjem ljudske duše prisvoji ono što je u njemu najvrednije, već pomenutu arhitektoniku njegovog bića koja se doslovno raspada bez svoje centralne odaje i onog svetlašca u njoj. Ako nešto na (ili u) našem telu liči na mitsku (i umetničku) ideju Grala, onda bi to bilo ovo nevidljivo kandilo pred svetim oltarom našeg srca – naša duša.

Duša je bila i glavni argument za sve one koji su tvrdili kako nas je stvorilo savršeno, božansko biće (i to po svom liku). Jer je upravo duša taj nevidljivi, anatomski neopisani, ni jednom naučnom instrumentu dostupni deo našeg tela.

Čak se pokazalo da u samom trenutku naše smrti, tokom poslednjeg izdaha – izgubimo tačno 21 gram (težina jedne štangle čokolade, kolibrija ili 5 najsitnijih novčića). A akupunkturne tačke na mrtvom telu su aktivne još 48 sati nakon smrti svog vlasnika. Pa vi vidite.

Bilo kako bilo, to naše unutrašnje biće, zvali ga mi DUŠA ili ne, ima svoja pravila, osobine i (prilično ambiciozne) zahteve.

Ona, pre svega, zahteva spokoj, kao osnovno i najzdravije stanje duše. Samo se u istinskom i nepomućenom spokoju naša duša oseća kao riba u vodi.

I zato je istinski hedonizam, onaj nadčulni i nadtelesni – duševni i duhovni – vezan za taj neobično kompleksan, redak i važan pojam SPOKOJA.

Njime se vekovima bavila, na razne načine, filosofija (dok je još uvek bila zaista „ljubav prema MUDROSTI“, a ne ona nama danas poznata analitička britva za seciranje svih postojećih ideja i verovanja).

I ona antička ideja intelektualnog hedonizma se zasniva na potrazi za duševnim spokojem i duhovnim mirom.

ELITA DUHA

Prvi preduslov je uvek bio: neuznemiravanje – iskonska čežnja za tim da ti se nikada ne traži ono što te ne zanima, da ti država i prijatelji i slučajni prolaznici ničim ne oduzimaju onu neophodnu koncentraciju koja pomaže kako mišljenju, tako i osećanju istinskog smisla.

Jer svi su drugi (ona uvek, i na nesreću, odlučujuća većina) isključivo skoncentrisani na svoje mesto u društvu i lični uspeh, ono što nikada nije ozbiljno zanimalo ove mistične hedoniste smisla, sve od reda ličnosti čije se zabave i uživanja nalaze sa unutrašnje strane bića. Njihova prednost je u tome što su jedino oni  zavisni samo od sebe.

Jedino se oni ne mogu uceniti, uplašiti, menjati, niti usmeravati po volji i političkoj potrebi trenutka. Samo oni su UVEK sa sobom i svim onim što vole i za čim žude: i u problemima i u iskušenjima, i u zatvoru i noć pred pogubljenje, i kada im najbolje ide i onda kada im ide najgore, i kad ih svi vole i kad ih svi mrze – svejedno.

Oni putuju i onda kada širom otvore oči, ali isto tako i onda kada ih širom zatvore, avionskim krilima ili na krilima mašte, kakvim postojećim prevoznim sredstvom ili alhemijskim putem čiste imaginacije – nema nikakve razlike.

UNUTRAŠNJI HEDONIZAM, NEKAD I SAD

A postoji i čitava istorija ovih neobičnih hedonista (koje retko ko tako doživljava).
U pred-homerovskim vremenima bili su to vizionari, sveti pevači i rapsodi.
U antici su bili filosofi.
U biblijskim vremenima – proroci.
U ranom srednjem veku – mistici, isposnici i svetitelji (a posebno takozvani „stolpnici“).

U visokom srednjovekovlju – to su dvorske lude, žongleri, arlekini i lakrdijaši (jedine zaista slobodne osobe tog čudnog doba; a jedan od njih je bio, ne zaboravite, i sam Frančesko iz Asizija). U renesansi – bili su to umetnici i magovi (Leonardo i Bruneleski, Mikelanđelo i Šekspir, Džon Di i Atanasije Kirher, Piko dela Mirandola i Marsilio Fićino; i jedni i drugi držani su kao posebna vrednost na firentinskim, londonskim ili praškim dvorovima moćnih,  jeretičkih vladara tipa porodice Mediči, Elizabete Prve ili Rudolfa Drugog Habsburškog).

U modernom dobu – to su ezoterici (Štajner, Bjeli, Rerih, Tarkovski), monasi (Jovan Kronštatski, Valentin Svencicki, Jovan Šangajski), pesnici (Vjačeslav Ivanov, Nikolaj Gumiljov, Crnjanski, Emil Sioran), dendiji (vajldovskog ili vagnerovskog tipa), intelektualni usamljenici (Fjodorov, Florenski, Losev, Jejts, Jung, Papini, Elijade) i posebni ljudi odličnog obrazovanja i odgovarajuće duhovne kulture (poput Nae Joneskua, Juliusa Evole, Bele Hamvaša i Joana Kulianua).

A u post-modernoj, suštinski post-sekularnoj epohi (koja se odrekla primitivnog ateizma i pomodnog agnosticizma iz vremena Moderne) tek se formira nova društveno-duhovna klasa ljudi koja ume da sačuva svoje unutrašnje JA od svega spoljašnjeg.

I bez obzira na to da li će govoriti o duši ili inspiraciji ili svom duhovnom miru, oni su rešeni da oštro i beskompromisno brane tu unutrašnju vrednost koju nose u sebi. Da slobodno i beskompromisno (ako treba i bezočno i bestidno) pljunu istinu u oči svakom ko samo pokuša da ih potceni, zloupotrebi, izmanipuliše i udene u nekakvu matriksovsku modlu i kalup).

HAPPY FEW

Ne postoje čudniji, mirniji i tvrdoglaviji buntovnici od ovih. Jer njih ne možete kupiti ni parama, ni pohvalom, ni snishodljivošću, ni laskanjem, ni pretnjama, ni ismevanjem, ni ignorisanjem. Oni su oslobođeni spoljašnjih zakona i svake banalne, suviše zemaljske gravitacije.

Oni su sposobni da pronađu istinu i znanje i spoznaju – u razlistalom drvetu i u zraku sunca koji pada kroz rešetke prozora na zatvorskoj ćeliji i u zadimljenoj kacelariji bez svežeg vazduha i trunke zelenila i usred neopisive gužve u saobraćaju i u sivim i mračnim bolnicama.

Oni uvek mogu i umeju da u sebi nađu i svež vazduh i slobodu i prostor i zdravlje i sreću i SPOKOJ. To jest, iz svog suverenog i neuznemirenog spokoja, oni nalaze i sve ostalo – baš kao što vodopad pokreće turbine hidrocentrale i tako stvara struju i pali svetlo svud gde postoji dalekovodna mreža, tamo daleko od mesta događanja.

Njihov odlazak u spa ili u najbolju knjižaru, muzej i biblioteku, njihov „slow food“ obrok, njihova sauna i tursko kupatilo, njihova netaknuta priroda i najbolji hoteli, njihov rafinirani gastronomski meni i savršen izbor najbolje odeće i obuće po meri – sve se to odvija unutar opsega njihove kože i lične sposobnosti da se, uspokojeni i skoncentrisani, osete i bolje i udobnije i slobodnije od ma kog konkurentnog (onog klasičnog) hedoniste, opremljenog neograničenim finansijskim sredstvima i viškom slobodnog vremena.I kao što su i one najlepše i najraskošnije kuće, vile i palate nastajale prvo u mašti svojih arhitekata i graditelja, tako se i sve ono što raduje telo, uzdiže duh i opušta živce nalazi već u samom srcu bića i sačuvanoj (neprodatoj) duši ovih slobodnih hedonista, najslobodnijih ljudi sveta, naših najsrećnijh savremenika.

USPOKOJITE SE

Zato dobro porazmislite o svim koristima i benefitima ovakvog (eko)hedonizma i probajte da sami – laganim vežbama koncentracije, meditacijom i odlukom da izađete iz svakodnevice – od sebe isklešete malčice boljeg, jačeg i samopouzdnijeg tipa.

Ako vam se dopadne, možete da nastavite i dalje. I to jedino tim istim putem: kroz lični primer i svakodevne vežbe za uspostavljanje spokoja koji ni od koga ne zavisi osim od vas i vaše odluke.

To ako ste stekli, sačuvaćete dušu i osetiti slobodu i sreću kakvu nikad do sad niste. Probajte. Ne boli. A može mnogo da pomogne, čak i tamo gde se ne nadate.