Hara House

Kompaktna kompozicija sastavljena od trouglova različitih tekstura i pravaca prostiranja težnja je autora da  vrati čoveka iz beskonačnog ništavila savremenih tendencija i materijalizma i obnovi izgubljeni balans između unutrašnje i spoljašnje realnosti , sopstvenog postojanja i onog što nas okružuje.
Kuća Hara smeštena je u selu Tsurugasone, u Japanu. Cilj dizajna bio je stvaranje zgrade koja revitalizuje strukture koje su već prisutne na imanju i imaju potencijal prilagođavanja novim funkcijama.

Uzimajući u obzir već izgrađene objekte, kao što su glavna porodična kuća i skladišni prostori, većina funkcija koje su potrebne potpuno samostalnoj kući već je bila prisutna, tako da je umesto konvencionalne, potpuno samostalne kuće, dizajnirana otvorenija i slobodnija struktura koja nudi veći polu-javni prostor. Hara je ‘nepotpuno’ daljinsko proširenje glavne kuće i stoga se oslanja na svoje okruženje i okolne zgrade.

Drvena fasadna struktura stvara sliku velikog šatora i uklapa se u tradicionalnu japansku arhitekturu. Prostor je koncipiran kao otvoren i fluidan, sa malo pregrada i privatnih delova.

Ova “kuća nepotpunosti” zamišljena je da postane snažan apsorber, jer prazan prostor poziva ljude i događaje u selu da je iskoriste te na taj način kuća postaje deo šireg ambijenta.

Uspostavljanjem ovakve vrste arhitekture, sa nedostatkom i praznim prostorom, rađa se zgrada koja se u selu utvrđuje kao atrakcija interesovanja i aktivnosti. Ova jedinstvena građevina briše granice i stvara mogućnost formiranja novih veza ujedinjujući elemente tradicije, budućnosti i zajednice i pokušaj je revitalizacije sela čiji su problemi isti ma gde u svetu se nalazilo.

OVA “KUĆA NEPOTPUNOSTI” ZAMIŠLJENA JE DA POSTANE SNAŽAN APSORBER, JER PRAZAN PROSTOR POZIVA LJUDE I KUĆA POSTAJE DEO ŠIREG AMBIJENTA.  

Fasadni trouglovi – upotpunjeni ritmičnim drvenim horizontalama impliciraju balans i smirenost.

Suverena vladavina – drveta u enterijeru pruža osećaj topline i komfora.

Hara House

Kompaktna kompozicija sastavljena od trouglova različitih tekstura i pravaca prostiranja težnja je autora da  vrati čoveka iz beskonačnog ništavila savremenih tendencija i materijalizma i obnovi izgubljeni balans između unutrašnje i spoljašnje realnosti , sopstvenog postojanja i onog što nas okružuje.
Kuća Hara smeštena je u selu Tsurugasone, u Japanu. Cilj dizajna bio je stvaranje zgrade koja revitalizuje strukture koje su već prisutne na imanju i imaju potencijal prilagođavanja novim funkcijama.

Uzimajući u obzir već izgrađene objekte, kao što su glavna porodična kuća i skladišni prostori, većina funkcija koje su potrebne potpuno samostalnoj kući već je bila prisutna, tako da je umesto konvencionalne, potpuno samostalne kuće, dizajnirana otvorenija i slobodnija struktura koja nudi veći polu-javni prostor. Hara je ‘nepotpuno’ daljinsko proširenje glavne kuće i stoga se oslanja na svoje okruženje i okolne zgrade.

Drvena fasadna struktura stvara sliku velikog šatora i uklapa se u tradicionalnu japansku arhitekturu. Prostor je koncipiran kao otvoren i fluidan, sa malo pregrada i privatnih delova.

Ova “kuća nepotpunosti” zamišljena je da postane snažan apsorber, jer prazan prostor poziva ljude i događaje u selu da je iskoriste te na taj način kuća postaje deo šireg ambijenta.

Uspostavljanjem ovakve vrste arhitekture, sa nedostatkom i praznim prostorom, rađa se zgrada koja se u selu utvrđuje kao atrakcija interesovanja i aktivnosti. Ova jedinstvena građevina briše granice i stvara mogućnost formiranja novih veza ujedinjujući elemente tradicije, budućnosti i zajednice i pokušaj je revitalizacije sela čiji su problemi isti ma gde u svetu se nalazilo.

OVA “KUĆA NEPOTPUNOSTI” ZAMIŠLJENA JE DA POSTANE SNAŽAN APSORBER, JER PRAZAN PROSTOR POZIVA LJUDE I KUĆA POSTAJE DEO ŠIREG AMBIJENTA.  

Fasadni trouglovi – upotpunjeni ritmičnim drvenim horizontalama impliciraju balans i smirenost.

Suverena vladavina – drveta u enterijeru pruža osećaj topline i komfora.

Oberholz skijaški raj

SA IVICE ITALIJANSKIH DOLOMITA, NA NADMORSKOJ VISINI OD 2.096 METARA NENAMETLJIVO SE SPUŠTA I RAZVIJA STRUKTURA U VIDU TRI GRANE IZ KOJIH SE PRUŽA PANORAMSKI POGLED NA TRI PLANINSKA VRHA CENTRALNIH ALPA.
Skijaški raj Oberholc koji krasi osunčana terasa, neprimetno se uklapa u prirodni planinski pejzaž, a rezultat je studioznog dizajna arhitektonskog biroa Peter Pichler Architecture i njihovog saradnika, italijanskog arhitekte Pavola Mikolajcaka. Autori su za ovaj projekat dobili prvu nagradu na konkursu 2015. godine. Restoran Oberholz Mountain Hut nalazi se pored skijališta Oberholc u Oberegenu. Postavljen je na malom nasipu i ima direktnu vezu sa ski stazom.
Konzolna konstrukcija koja ’raste’ iz brda rezemblira oboreno drvo sa tri glavne grane koje stvaraju simbiozu sa pejzažom. Svaka od ovih grana gleda na jedan od tri vrha okolnih planina. Na krajevima grana velika staklena fasada uramljuje pejzaž i daje fokus na veličanstveni planinski svet. Dvovodni krov preuzet je iz arhitekture koliba karakterističnih za tu oblast, dok kompleksno razvijen unutrašnji prostor izražava novu i savremenu interpretaciju tradicionalnog oblika planinske drvene kućice.
Unutrašnjost je definisana kompleksnom krivolinijskom vidljivom strukturom drveta koja postepeno bledi približavajući se zidovima od natur betona, kreirajući pri tome ’džepove’ – niše koje dele prostor restorana na manje kutke sa intimnijom atmosferom. Cela struktura je izgrađena od drveta i predstavlja homogenu skulpturu izvedenu lokalnim materijalima: strukturni elementi i unutrašnjost izrađeni su od smrče, fasada od ariša, a nameštaj od hrasta – drveta karakterističnog za šume ovog područja. Prelazne oblasti variraju po veličini i razmaku i obložene su drvenom oplatom.

U prizemlju objekta nalaze se glavni restoran, salon, prostor za skladištenje i dostavljanje hrane i kuhinja, dok se glavni toaleti, prostorija za osoblje i tehnički objekti nalaze na nivou ispod prizemlja. Enterijer je sveden, ali udoban, obrađen prirodnim bojama materijala, sa rasporedom sedenja od izloženog, javnih klupa i fotelja, do zaklonjenog, stolova koji su ugrađeni u niše duž zakrivljenih cementnih strukturnih zidova. U baru pored ulaza, koji je direktno povezan sa restoranom, nastavlja se ta prirodna skulpturalna tema, sa visokim stolovima i stolicama od hrastovog drveta, tavanicama od smrče i cementnim šankom.

DVOVODNI KROV PREUZET JE IZ ARHITEKTURE DRVENIH KUĆICA KARAKTERISTIČNIH ZA TU OBLAST, DOK KOMPLEKSNO RAZVIJEN UNUTRAŠNJI PROSTOR IZRAŽAVA NOVU I SAVREMENU INTERPRETACIJU TRADICIONALNOG OBLIKA PLANINSKE KOLIBE

Nasuprot šanku prostire se zid od kliznih staklenih vrata koja vode prema spoljašnjem prostoru – velikoj terasi orijentisanoj ka jugozapadu. Sa ovog mesta, formiranog duž jedne od zakrivljenih grana, pruža se spektakularan pogled na pejzaž. Simbioza planinskog utočišta sa prirodnim dramatičnim okruženjem je savršena, a posmatrač potpuno opčinjen.//
ek ALEKSANDRA ĐURIĆ – Više u EKO KUĆI No26

Nasuprot šanku prostire se zid od kliznih staklenih vrata koja vode prema spoljašnjem prostoru – velikoj terasi odakle se pruža spektakularan pogled na pejzaž.

Strukturni elementi i unutrašnjost izrađeni su od smrče, fasada od ariša, a nameštaj od hrasta.

Preporod ruševine

NA PADINAMA ŠKOTSKIH BRDA NALAZE SE BROJNE RUINE KAMENIH KUĆA IZ PRETHODNIH VEKOVA. ODLIKUJU IH SAVRŠENE LOKACIJE SA KOJIH SE PRUŽAJU VIZURE KA VIŠE NEGO ŽIVOPISNOM OKRUŽENJU. ZAPAŽENA OD STRANE INVESTITORA-ENTUZIJASTE, JEDNA TAKVA RUINA DOŽIVELA JE SVOJU RENESANSU.
Na padinama škotskih brda nalaze se brojne ruine kamenih kuća iz prethodnih vekova. Odlikuju ih savršene lokacije sa kojih se pružaju vizure ka više nego živopisnom okruženju. Zapažena od strane investitora-entuzijaste, jedna takva ruina doživela je svoju renesansu. Sagrađena u 17.veku, kako podaci kažu, ova kuća doživljavala je brojne intervencije, rušenja i dogradnje. Kamena ljuštura – ostaci zidova zatečenih na lokaciji, tek je naglasila formu nekadašnjeg objekta, pa su arhitekti odlučili da i novi objekat svojom formom evocira nekadašnji.
Unutar kamenih zidova izgrađen je potpuno novi objekat – porodična stambena kuća arhetipskog oblika (sa dvovodnim krovom). Ono što novi objekat ističe jeste fasada obložena crnom EPDM membranom. Tako se rodilo ‘raslojavanje’ objekta na istorijske slojeve – zatečene i kreirane, koji, prema ideji arhitekata Lili Dženks i Natanijela Dorenta, treba da naglase istorijski narativ same strukture. Treći ‘sloj’ predstavlja unutrašnja obloga – struktura amorfnog oblika, napravljena od drvene podkonstrukcije i obloge od plastike armirane staklenim vlaknima. ‘Sačuvali smo ruinirane zidove, i ponovo kreirali dvovodni krov koji je, pretpostavljamo, i ranije tu postojao.

Tako smo zadržali spoljašnje jedinstvo oblika. Sa druge strane, mat crna gumena fasadna obloga i nežni, beli oblici enterijera formiraju kontrast i naglašavaju formalnu slojevitost objekta, kao i zadovoljstvo življenja među prisutnim istorijskim slojevima’, obrazložili su arhitekti.
Amorfna struktura bele boje uspostavila je jak i upečatljiv kontrast omotaču i formi objekta. Na krajevima izdužene pravougaone kuće smeštene su spavaće sobe i kupatila, dok je njen središnji deo namenjen dnevnom boravku, iz čijeg se svakog ugla sagledava zanimljiva zakrivljena forma prostora. Pozicija kamenih zidova diktirala je i pozicioniranje fasadnih otvora. Ipak, iz trpezarije se, zahvaljujući izduženim otvorima na obema stranama, pruža pogled ka okolnim brdima, koji dopire do udaljenosti od čak 50 km.

Enterijer je rešen u minimalističkom maniru i opremljen je samo neophodnim komadima nameštaja, dizajniranim po meri i jednostavnih linija. Iza drvene podkonstrukcije formirana je ostava za odlaganje, pa su izostali plakari i nameštaj koji bi zagušio prostor. U nekim delovima unutrašnjosti, kamena opna postala je deo enterijera, pa tako pravi svojevrsni ‘portal’ između dnevnog boravka i kuhinje sa trpezarijom, a deo zida sačuvan je u originalnom izgledu i u jednoj od soba.

Ova igra različitih struktura stvorila je ne samo vizuelno, već i fizičko jedinstvo u enterijeru. ‘Naglašavajući vremenski narativ, ova tri sloja takođe reflektuju različite arhitektonske izraze: prirodnu eroziju kamenih zidova, jednostavni dvovodni krov i slobodnu organsku formu u enterijeru. Ova tri sloja nisu projektovana kao nezavisni elementi. Njihov međusobni odnos razvija se i menja kroz različite preseke objekta.// ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No26

Kupola vizije 3.0

KRISTOFFER TEJLGAARD NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
ATELJE KRISTOFFER TEJLGAARD RADI NA STVARANJU FUNKCIONALNE, ESTETSKE I ODRŽIVE ARHITEKTURE ZASNOVANE NA RACIONALNIM PRINCIPIMA IZGRADNJE I PRIRODNOJ INTEGRACIJI SVETLOSTI I PRIRODE. U ATELJEU SE TRUDE DA SE NE PRIDRŽAVAJU STANDARDIZOVANIH METODA IZGRADNJE U INDUSTRIJI, EKPERIMENTIŠU SA ALTERNATIVNIM OBLICIMA PROSTORA I STVARAJU ZGRADE POVOLJNIJE UKLOPLJENE U ŽIVOTNU SREDINU, NE BI LI SA MANJE RESURSA POSTIGLI VIŠE. KRISTOFER TEJLGAARD JE OSNOVAO SVOJ STUDIO 2011. GODINE, SA FOKUSOM NA EKSPERIMENTISANJE DRVETOM U ARHITEKTURI, KAKO SA TEHNOLOŠKE STRANE, TAKO I SA KULTUROLOŠKE. OD KADA JE DIPLOMIRAO NA DANSKOJ KRALJEVSKOJ AKADEMIJI LEPIH UMETNOSTI, KRISTOFFER TEJLGAARD JE RADIO NA STVARANJU ODRŽIVIH REŠENJA U METODAMA IZGRADNJE I PROIZVODNJI MATERIJALA.
Vizija pasivne budućnosti ovog projekta predstavljena je kao Kupola vizije i treći je u nizu eksperimenata arhitekte Kristofera Tejlgarda. Ovaj objekat predstavlja tačku susreta različitih aktivnosti u neobičnom prostoru, čije postojanje nije samo cilj arhitektonskog dela, već prvenstveno rezultat novog pogleda na edukaciju, pasivnu gradnju i budućnost. Ceo koncept bazira se na protočnosti u arhitekturi i održivosti materijala u smislu njegovog najboljeg iskorišćenja u odnosu na čoveka i na prirodu koja ga okružuje. Zato je konstrukcija objekta lagana i privremena, a činjenica da je Kupola 3 zamišljena pre kao privremena konstrukcija nego kao stabilna, poput većine drugih objekata, upućivala je na razmišljanje o materijalima koji će je činiti i način na koji će biti izgrađena.

Glavna vodilja u projektovanju serije objekata kupola dolazi iz neizvesnosti, premise koja promoviše osetljivost za izbore koje činimo i posledice tog zakona, za prostor koji stvaramo i svet u kome živimo i sa kojim živimo. Projektant kaže da ako uradimo nešto drugačije, stvari će biti drugačije – dakle, šta i kako radimo je zapravo veoma važno. On sebi postavlja seriju pitanja: Odakle su građevinski materijali došli? Kakva je šteta učinjena zemlji odakle su izvađeni materijali? Kako će izgradnja biti vraćena u prvobitni lanac i može li da se reciklira i sastavi na takav način da se može odvojiti, promeniti i ponovo iskoristiti u novom kontekstu? Ova pitanja su predstavljala polaznu osnovu prilikom kreiranja objekta DOV 3.0 u gradu Arhus, u jesen 2016. godine.

Objekat je zamišljen kao polovina sfere unutar koje se nalazi kuća, reinterpretacija zemljinog omotača i nas koji se nalazimo u njemu. Istraživanje ima za cilj da pokaže da li i kako sferni oblik objekta deluje u različitim godišnjim dobima, pokazujući energetski efikasnu takozvanu ’treću sobu’ – prostoriju kojoj su jedini izvori toplote sunce i toplota koju oslobađa tehnička oprema i ljudi koji u njoj borave. Kako su njen oblik i konstrukcija metafora staklene bašte, u zimskim danima će ipak, usled oslabljenog sunčevog zračenja, i zagrevanje unutrašnjeg prostora biti manje.

SVA MATERIJA KRUŽI U PRIRODI, PA JE OSNOVNI CILJ EKSPERIMENATA POKAZATI KAKO OVA TEMA UTIČE NA PASIVNU ARHITEKTURU I GRADNJU I KAKO METAFORA ZEMLJINOG OMOTAČA PRENOSI PRIRODNE KLIMATSKE KARAKTERISTIKE NA OMOTAČ ZGRADE I STVARANJE TAKOZVANE ’TREĆE KLIME’.

U pokušaju da se minimizira količina čelika u nosaču i istovremeno dobije uglađena i elegantna rešetkasta kupola, dizajneri su razvili novi sistem. Upotrebom zakrivljenih drvenih greda omogućeno je da se formiraju drveni nosači sa čeličnim flahovima i zavrtnjima, koji se susreću u jednom centru i formiraju čvor u obliku zvezde, čime su projektanti izbegli složene i skupe zavarene čvorove primenjene u prvim verzijama Kupole vizije.// ek JELENA ALEKSIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Terasa ispunjena zelenilom otvara pogled ka nebu i moru.

Rabot kabina za turiste

EINAR JARMUND NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU.
AKON ŠTO JE STEKAO DIPLOMU U ARHITEKTONSKOJ ŠKOLI U OSLU, MASTER STUDIJE JE ZAVRŠIO NA VAŠINGTON UNIVERZITETU U SIJETLU. POSLE VIŠEGODIŠNJE ARHITEKTONSKE PRAKSE U PROJEKTNIM BIROIMA, EINAR JE KAO SUOSNIVAČ OTVORIO PROJEKTNI BIRO JARMUND/VIGSNÆS AS ARKITEKTER MNA 1995. GODINE. DANAS, KAO GLAVNI ARHITEKTA, POSEDUJE VELIKO ISKUSTVO U PROJEKTOVANJU, RAZVOJU I VOĐENJU PROJEKATA VEOMA KOMPLEKSNIH OBJEKATA, SUSREĆUĆI SE SA IZAZOVIMA KLIMATSKIH PROMENA I ZAKONSKE REGULATIVE. PROJEKTI JARMUND/VIGSNÆS (JVA) SU ŠIROKO PUBLIKOVANI U MEĐUNARODNIM ČASOPISIMA I STRUČNOJ LITERATURI, I NAGRAĐIVANI SU PRESTIŽNIM ARHITEKTONSKIM PRIZNANJIMA I KONKURSNIM NAGRADAMA. PREDSTAVLJEN ŠIROM EVROPE, AZIJE I AMERIKE, EINAR JARMUNDOV RADNI OPUS PODRAZUMEVA I MNOGOBROJNA INTERNACIONALNA PREDAVANJA I UČESTVOVANJE U RAZNOLIKIM STRUČNIM DEŠAVANJIMA.
ARHITEKTURA KAO PROIZVOD NAŠIH SAZNANJA I ISTRAŽIVAČKOG RADA ODRAŽAVA SVEST O VREMENU I POJAVAMA KOJE NAS OKRUŽUJU, TE KAO TAKVA POSTAJE JEZIK SPORAZUMEVANJA U DOMENU STVARALAŠTVA. TRI ELEMENTA KOJA SVAKAKO DEFINIŠU ARHITEKTONSKI JEZIK PLANINARSKOG DOMA RABOT JESU ČISTA GEOMETRIJA, AUTENTIČNI MATERIJALI I PRIRODA, DOK PROSTORNI IZRAZ VEZUJE OVE ELEMENTE U CELINU KOJA NOSI PROPORCIONALAN SKLAD I OTVARA MOGUĆNOST NJIHOVOG RAVNOPRAVNOG DIJALOGA U PROSTORU.

Reč ’priroda’ uobičajeno asocira na jednu vrstu spontanosti i nepripremljenosti, a pri definisanju objekta u uslovima oštre klime u mestu Hemnes u Norveškoj, njena divlja, snažna i nekontrolisana strana svakako nije mogla ostati ignorisana. Objekat nazvan po Čarlsu Rabotu, geografu koji je ovaj lokalitet istražio, zanimljiv je isto koliko i samoodrživ. Prožimanje nove tehnologije i starih znanja predstavlja dizajn pogodan za ekstremne klimatske uslove. Razmišljajući o arhitekturi kao o aktivnom akteru u komunikaciji prirode i ljudi, JVA arhitekti stvorili su objekat koji gradi pejzaž istovremeno odvojen od pozadine i stopljen sa njom i čiji se lepota i značaj ne mogu apstrahovati iz prirode već mogu biti doživljeni samo u interakciji sa njom. Objekat se nalazi na 1200m nadmorske visine i njegova je svrha da služi kao sklonište za turiste. U današnjem vremenu protivrečnosti, jedinstvo čoveka i prirode neprekidno biva stavljano u iskušenje, pa autori inspirisani stvaralačkim, ali i sasvim običnim ljudskim emocijama kao što su mir, sigurnost i toplina, stvaraju sugestiju prostora u kome je čovek centralna tačka oko koje se taj prostor uobličava i artikuliše.

U ovom novom pejzažu priroda i arhitektura se ne ugrožavaju niti se međusobno osvajaju. One samostalno žive svoje živote i u neprestanoj su interakciji. Objektu se ne može pristupiti automobilom, već samo pešice ili na skijama, što uključuje dodatni trud i pojačava osećaj zadovoljstva kada se do odredišta stigne. Rabot cabin čini da arhitekturu doživimo kao ljudski čin, kao ekspresiju energije koja je veoma važna jer pomoću nje objekat komunicira, živ je i iskazuje elementarnu potrebu za pripadanjem.// ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Krov i dimnjaci podržavaju obrise planinskih vrhova.

Buntovnica iz predgrađa

MISCHA WITZMANN NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
MISCHA WITZMANN, ROĐEN U NEMAČKOJ, STUDIRAO JE ARHITEKTURU NA TEHNIČKOM UNIVERZITETU U BEČU I U PARIZU. NAKON SARADNJE SA MNOGIM PRIZNATIM ARHITEKTONSKIM BIROIMA, MEĐU KOJIMA JE I STUDIO MASSIMILIANO FUKSAS, MISCHA WITZMANN I MILENA KARANESHEVA SU 2006. GODINE OSNOVALI STUDIO KARAWITZ. DANAS JE KARAWITZ JEDAN OD VODEĆIH ARHITEKTONSKIH STUDIJA ZA IZGRADNJU PASIVNIH KUĆA I DRVENIH KONSTRUKCIJA, KAO I ZA PROJEKTE ZAJEDNIČKOG STANOVANJA. OD 2011. GODINE MISCHA WITZMANN IMA EVROPSKI SERTIFIKAT PROJEKTANTA PASIVNIH OBJEKATA (CEPH). PREDAVAČ JE U ARHITEKTONSKOJ ŠKOLI ABIDJAN, NA OBALI SLONOVAČE. KUĆA KOJA PREISPITUJE I ČAK OPONIRA GOTOVO SVIM KARAKTERISTIKAMA GRADNJE U STAMBENIM PRIGRADSKIM NASELJIMA SVOJOM FORMOM, OTVORENOŠĆU KA OKRUŽENJU I PRISTUPOM SAMOM OBJEKTU, U ZAVRŠNOJ MATERIJALIZACIJI JE FUNKCIONALNIM REŠENJIMA PRETVORENA U ORIGINALAN TOPLI DOM.
U pariskom naselju sagrađena je kuća koja preispituje sve karakteristike stambene gradnje u predgrađu. Kuća poseduje obrise tipične porodične kuće sa dvovodnim krovom, ali se njen volumen lomi i prilagođava pre svega unutrašnjim sadržajima, prateći tek ponegde urbanističke linije.

Autori ovog zanimljivog projekta su arhitekti iz studija Karawitz koji su na temu porodične kuće odgovorili poštujući arhetipsku predstavu kuće, ali sa mnogo novih tema i izazova. Kako urbanistički uslovi ne dozvoljavaju otvaranje kuće ka susedima, arhitekti su hrabro kuću pomerili ka ulici i od preplitanja privatnog, polujavnog i javnog napravili lajtmotiv čitavog projekta. Ograda proizvedena od perforiranog čelika predstavlja fizičku, ali ne i vizuelnu barijeru ka unutrašnjosti kuće. Terasa otkriva deo enterijera, i to trpezariju, ali istovremeno krije prolaz u suteren, gde se nalazi ulaz u objekat. Na taj način stvoren je utisak da čitava kuća lebdi nad tlom. U prizemlju objekta smešteni su zajednički prostori – dnevni boravak, kuhinja i trpezarija, i svi su raspoređeni oko centralno postavljenog kamina. Veliki prozori na uličnoj i dvorišnoj fasadi idu u prilog onoj igri privatno-javno otkrivajući unutrašnjost kuće i povezujući je sa okruženjem – i građenim i prirodnim. Na spratu su smeštene sobe i kupatilo, osvetljeni krovnim prozorima i dugačkim prozorskim trakama koje su postavljene visoko.

Kuća je, osim betonskih temelja i podrumskih zidova, u potpunosti od drveta, i to prefabrikovanih elemenata montiranih na licu mesta, a obložena je patiniranim aluminijumskim oblogama. Unutrašnja organizacija sadržaja kojom su dnevni prostori orijentisani ka jugu i jugozapadu, a spavaći blok osvetljen uzanim otvorima, doprinosi konceptu pasivne kuće, odnosno maksimalnom korišćenju sunčeve energije.
Enterijer je gotovo asketski, lišen suvišnih detalja i komada nameštaja.

UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA SADRŽAJA ZAJEDNO SA KOMPAKTNOM FORMOM I ORIJENTACIJOM OBJEKTA, KAO I MATERIJALI UPOTREBLJENI U IZGRADNJI, ČINE OVU KUĆU ŠTEDLJIVOM, UZ MAKSIMALNO ISKORIŠĆENJE SUNČEVE ENERGIJE.

Centar kuće markiran je crnim čeličnim stepeništem savršeno uklopljenim u minimalistički izraz čitavog objekta. Dečija soba je duple visine, i ima penjalice kako bi se došlo do malog tavanskog prostora. Kapija svetlo plave boje, šljunak i naslagana drva u suterenskom delu uz ulaz, podna prostirka i fotelja od kože, tek poneka polica u boji, podne lampe izrađene od narandžastih cevi, puno biljaka i iznad svega mnogo svetla, ipak su ovoj pomalo strogoj kući dali toplinu doma, dok su asimetričnost čitave forme i nepravilan raspored prozora na fasadi dali dozu duhovitosti i spontanosti koji razigravaju i pejzaž i život predgrađa.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Tradicija i minimalizam

U  POTRAZI ZA NOVIM MESTIMA I NAČINIMA RELAKSACIJE, JAPANSKE DRVENE KUĆE POSTAJU SVE ČEŠĆI IZBOR.  SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOM REZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO  JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKU PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.
U ambijentu ispunjenom mirom i tišinom nalaze se planinski izvor i litica pod kojom krivuda potok. Objekat koji je tu smešten predstavlja vizuelno jedinstvo dva fizički razdvojena poliedra. Jedan od njih ima funkciju kupatila, a drugi je tradicionalna japanska prostorija za ispijanje čaja. Među njima postoji određena duhovna i psihološka tenzija. Vezu između dve prostorije formira podloga na kojoj su postavljeni objekti – veranda pružena duž planinske litice.
Unutrašnjost sobe za čaj prekrivena je japanskim tatami podlogama sačinjenim od gusto pletene trske čvrsto povezane užetom na površini asure, koja nije ni suviše meka za hodanje, a ni suviše čvrsta za ležanje, s obzirom da je prostor dizajniran tako da tokom dana služi za relaksaciju i ispijanje čaja, a noću za spavanje.

Krajem 2015. godine Wee studio iz Pekinga je započeo istraživanje koje je imalo za cilj da u proces projektovanja uključi što više ljudi sa istim interesovanjima. U početnoj fazi razvoja ideje, projekat je javno predstavljen i za kratko vreme je naišao na sjajan odziv. Dok prolazi kroz zadnja vrata objekta i spušta se niz stepenice, posetiocu se čini da kuća lebdi između drveća u koje je integrisana. Sa druge strane, pristup verandi moguć je jedino sa kamena na kome se ona nalazi.

SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOMREZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKE PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.

Glavna konstrukcija objekta je čelični ram na koji su postavljeni prefabrikovani drveni paneli proizvedeni u fabrici, čime se osigurala preciznost izgradnje ove nepravilne forme. Paneli od recikliranog drveta predstavljaju još jedno od suštinskih obeležja ovog objekta koje će doprineti  realizaciji ideje projektanata da se kuća tokom vremena u potpunosti sjedini sa svojim okruženjem.

Ovaj objekat je zamišljen kao reprezentativan primer ostvarenja suptilne veze između prirode i stambenog prostora, a odlikuju ga jednostavnost, vedrina i prilagodljivost – osnovni faktor kineskog principa projektovanja. Uspešnost realizacije ove ideje potvrđuje ispravnost stava da prošlosti treba dati priliku da nastavi da traje i danas, u modernoj eri Interneta.//ek TIJANA LOVRIĆ

Ispod zelenog krova

ZELENE POVRŠINE POZITIVNO UTIČU NA OKOLINU  TAKO ŠTO SNIŽAVAJU TEMPERATURU VAZDUHA, POVEĆAVAJU PROCENAT NJEGOVE VLAŽNOSTI, REGULIŠU JAČINU VETRA I PREČIŠĆAVAJU VAZDUH. POSTAVLJANJE OBJEKTA USRED ZELENE POVRŠINE NE MORA DA ZNAČI NJENO NARUŠAVANJE. ZELENI PROSTOR I VEGETACIJA NISU GRADNJOM ODUZETI OD OKRUŽENJA, VEĆ SU SAMO ’PODIGNUTI NA VIŠI NIVO’. NA TAJ NAČIN SE OMOGUĆAVA STVARANJE PROSTORA ZA NOVE SADRŽAJE, ODNOSNO OPLEMENJIVANJE STAMBENOG PROSTORA.
Smeštena na samoj litici iznad jedne od najpoznatijih plaža za surfovanje u Australiji, kuća od prefabrikovanih panela postavljena je na teren za samo šest nedelja. Prefabrikovani moduli su napravljeni u fabrici za manje od mesec dana, a potom je njihovo postavljanje na licu mesta završeno u duplo kraćem roku nego da se pribeglo klasičnoj gradnji.
Arhitektonska forma je oblikovana tako da podržava osnovnu ideju stvaranja nove sinteze okruženja i  objekta. Zeleni prostor nije oduzet od okruženja, već je samo ’podignut na viši nivo’, a na taj način je omogućeno stvaranje prostora za nove sadržaje, odnosno ugodnije stanovanje. U projektovanju je korišćen princip preuzimanja postojećeg materijala iz sredine.

Zemlja  i biljke su postavljeni na zeleni krov radi sakupljanja vode u kišnom periodu od oktobra do aprila, a služe i za izolaciju tokom cele godine. Atmosferska voda koju upija zeleni krov direktno se sliva u cisterne zapremine 7.500 litara i koristi se za navodnjavanje bašte. Kako su kiše veoma česte u zimskom periodu, kuća je zbog erozije terena izdignuta od tla na šipove, a ispod nje su smeštene cisterne koje sakupljaju vodu iz okruženja i na taj način smanjuju mogućnost dalje erozije.
Orijentacija istok – zapad omogućila je otvaranje severne strane objekata. Sa prozora se pruža pogled koji korisnike ostavlja bez daha. Prostorni plan kuće je podužan, sa dve spavaće sobe, jednim kupatilom, kuhinjom sa otvorenim planom, trpezarijom i dnevnom sobom i ostavom. Spavaće sobe su orijentisane prema severu, sa pogledom na okean. Ulazni trem se nalazi duž južne strane kuće. Prilikom izbora boja za primenu u enterijeru, investitori su inspiraciju potražili u tonovima morske vode i peska. Plava i narandžasta smenjuju se na policama i kuhinjskim elementima sa svetlom bojom drveta.

Prozori na kući su pozicionirani tako da maksimalno iskoriste provetravanje u letnjem periodu s obzirom na severozapadnu orijentaciju. Kako jaki vetrovi često duvaju obalom, bilo je važno da severna strana objekta bude dobro zaštićena i bez izbočina na fasadi. Brisoleji koji su korišćeni na ovoj strani kuće smanjuju jačinu sunčevog zračenja u letnjem periodu.// ekANA MIOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No24

Dom za skulptora

U KANADI JE IZGRAĐEN SAVREMENI DOM ZA SKULPTORA, KOJI ODRAŽAVA IZUZETAN STVARALAČKI HEDONIZAM I OSLOBOĐENOST AUTORA OD USTALJENIH NAČINA GRADNJE. NA SEBI SVOJSTVEN I AUTENTIČAN NAČIN, OVAJ OBJEKAT SE BORI ZA VIZUELNU EGZISTENCIJU U PRELEPOM PRIRODNOM OKRUŽENJU.

Jedinstvo forme, psihološkog i vizuelnog izraza, savršen osećaj za sintezu oblika i utisak konstruktivne napetosti koja probija iznutra, rezultat su saradnje arhitekata iz arhitektonske firme YH2, koji su zajedno sa skulptorom Jacekom Jarnuskievičem dizajnirali njegov dom u Istočnom Boltonu. Arhitekti naglašavaju da je ovaj projekat osmišljen praćenjem linije nadrealnosti, gde je svaki dizajner imao zadatak da nadogradi rad svog prethodnika. Ovo je rezultiralo vertikalnom strukturom koja se sastoji od dva drvena volumena okružena četinarskom šumom, što je odraz lične potrage autora za delićem sklada između artefakta i prirode.

Veštim kombinovanjem jednostavnih kubičnih formi jasnih linija koje streme ka visinama, kontrastom svetlog i tamnog kao osnovnom hromatskom karakteristikom i staklom kao transparentnim likovnim medijumom, ostvaren je dizajn koji potvrdu svoje vrednosti nosi u korenima modernističkih dela. Čvrst i konzistentan u svom gabaritu, objekat je vidno razmekšan procepima i smicanjem volumena koji nedvosmisleno otkrivaju tragove skulptorskog dizajna.

Koristeći arhitekturu kao nadogradnju lokacije i promenu koja uspostavlja apsolutni smisao u odnosu na mesto, kreirana je transparentna nedominantna struktura koja u interakciji sa postojećim prirodnim kontekstom ne gubi svoju vidljivu formu, ali se i ne nameće pejzažu, već ga upotpunjuje i objašnjava. U svakom segmentu oblikovanja višeznačno je prisutna polazna ideja – sažimanje sa okruženjem.

Tome je svedok velika natkrivena terasa na koju se izlazi iz dnevne sobe, i koja služi kao opservacioni toranj sa kojeg se pruža fantastičan pogled na okolnu šumu i živi svet u njoj. Celokupnim svojim karakterom objekat je u dijalogu sa prirodom, a ta interakcija kao primarna karakteristika kvalitetnog životnog prostora unosi autentičnu dramaturgiju vizuelne dejstvenosti i doprinosi snazi utiska.
//ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No24

Kuća na vodi Liđiang

U TEORIJSKIM POSTAVKAMA ARHITEKTURE PONEKAD ZABORAVLJAMO KOJI SU TO GLAVNI PARAMETRI KOJI ŽIVOT I ŽIVOTNI PROSTOR ČINE UGODNIM. REGIJA JUNAN NA JUGU KINE IMA GOTOVO SAVRŠENU KLIMU, TEMPERATURU OD 15 DO 25 STEPENI CELZIJUSA I LETI I ZIMI, MNOGO SUNČANIH SATI, ČIST VAZDUH I ZADIVLJUJUĆU PRIRODU. KADA TO SAGLEDAMO, NE TREBA SE ČUDITI ŠTO JE U GRADU LIĐIANG DOM PRONAŠLO GOTOVO 1 500 000 LJUDI.
Kada pomenemo održivost, ekološke kuće i savremenu arhitekturu, mnogi mogu da pomisle kako sprovođenje tih principa u delo iziskuje upotrebu najsavremenijih tehnologija gradnje, skupe materijale i mnogo ulaganja. Arhitekti iz studija Li Xiaodong uspeli su da pokažu šta je zapravo savremena arhitektura, i to u jednom osetljivom okruženju čija lepota krajolika ne dozvoljava neodgovorno projektovanje zgrada, i gde je takođe važno ne ogrešiti se o tradiciju o čijem bogatsvu i trajnosti ne treba posebno govoriti kada se radi o ovoj mnogoljudnoj državi.

Za arhitektu je oduvek poseban izazov da projektuje objekat za izgradnju u krajoliku koji deluje kao da mu nije potrebno ništa ni dodati niti oduzeti. Malo je reći da je okruženje grada Liđiang u severozapadnom delu provincije Junan inspirativno, ali je ujedno i velika odgovornost arhitekte da napravi kuću na otvorenom planu između planina, i to tako da se uklopi u raznovrsne teksture koje čine magmatske stene, šaroliko drveće, bujno zelenilo i vodene površine različitih boja i veličina. Odgovor na ovaj zadatak arhitekti su pronašli u spoju okruženja, tradicionalnih običaja i savremenog pristupa. Iako se iz bogate kineske tradicije može mnogo toga preuzeti i primeniti, puko imitiranje istorije nije u skladu ni sa savremenom arhitekturom ni sa potrebama savremenog čoveka. Potrebno je pažljivo selektovati iz konteksta i tradicije ono što je kvalitetno, funkcionalno i prirodno za to područje i na to primeniti principe savremene arhitekture.

Organizacija kuće je na prvi pogled slična ustrojstvu tradicionalnih kuća u Liđiangu –  zatvorena sa svih strana sa atrijumskim dvorištem. Međutim, ako obratimo pažnju, možemo videti da  se forma postiže izlomljenom linijom koja se zatvara ka unutra. To omogućava da uprkos zatvorenoj bezbednoj strukturi, ova kuća bude i prozračna i da se u pojedinim delovima pružaju vizure ka okolnim predelima. Tu ova kuća pravi iskorak u odnosu na tradiciju. U tradicionalnim kućama, sav program je usredsređen ka unutrašnjem dvorištu izolovanom od okruženja, dok Water house to isto dvorište unapređuje dodajući mu vizure i na taj način ga vizuelno proširuje i integriše sa okruženjem.

VELIKI ZNAČAJ JE POSVEĆEN DETALJIMA KOJI NISU DEKORATIVNI, VEĆ ČISTO ARHITEKTONSKI. BESPREKORNI SU PRELAZI IZMEĐU VODE I TLA, SPOJEVI KONSTRUKCIJE I ODVOĐENJE VODE SU PEDANTNO REŠENI, A KADROVI SU PRECIZNO BIRANI.

Kuća je prostrana, projektovana za jednu porodicu. Sve prostorije su izrazito komforne, imaju dosta prostora, vazduha, svežine i usmerene su ka unutrašnjem dvorištu u kome se nalazi plitak bazen. Fokus arhitekte je bio usmeren na kreiranje kvalitetnog prostora korišćenjem lokalnih materijala bez dodatnih dekoracija, kako bi kuća bila dobar odgovor na krajolik.// ekNIKOLA MARAVIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Detalji i prelazi su savršeno izvedeni, kako bi se kuća što bolje integrisala i bez prisile utopila u okruženje.