Trendovi u održavanju Beogradskih objekata

eko

U vreme kada u Beogradu niču moderna naselja poput Beograda na vodi, Voždovih I Zemunskih kapija “fasiliti menadžment” (FM) postao je ključni pojam za unapređenje života ljudi, donoseći benefite stanarima, istovremeno čuvajući I vrednost njihove imovine. S obzirom na razvoj tržišta u našoj zemlji, u maju ove godine osnovana je “Fasiliti menadžment biznis asocijacija Srbije” koja će se baviti energetskom efikasnošću, edukacijom, regionalnom saradnjom, unapređenjem zakonodavstva.

Spokoj

I u najsiromašnijoj sobi i u najlošijem mogućem društvu, i onda kada svi drugi uplašeno i drhteći čekaju „skori smak sveta“ i onda dok očekuju pobedničku paradu nakon nekog velikog državnog podviga ili praznika, u najboljem zdravlju i u najgorom zdravstvenom stanju – oni, ovakvi, sami sebi određuju raspoloženje i meru uživanja u svakom trenutku.

REALNO I IDEALNO JA.

Kada govorimo o „idealnoj kući“, onom savršenom modelu ljudskog doma, uvek zaboravljamo da je pravo, prvobitno stanište čoveka – on sam.

Van odeće i svega što je dobilo sa spoljne strane i kroz uticaje  i stalne pritiske okoline, čovekovo telo je, ipak, i mesto gde on stoluje (bar isto onoliko koliko i puž sa svojom kućicom, koju onako predano i neodustajno tegli i vuče za sobom, sve dok živi).

I u toj ljudskoj unutrašnjoj kući (u nekom našem nevidljivom centru) nalaze se sve ljudske tajne i nedoumice, sve ono što čini da se vremenom radujemo svom životu ili padnemo u očaj i beznađe, da se borimo ili unapred odustanemo od borbe, da se osećamo srećno ili nesrećno.

Zbog toga je, uostalom, i osmišljena ona drevna ideja da svaki čovek bez razlike IMA DUŠU. I da je njegova besmrtna duša nešto najvažnije što poseduje: jedina stvar koju je đavolski neprijatelj ljudskog roda (ozloglašeni Satana) oduvek bio spreman da plati suvim zlatom, ma kakvim obećanjem uspeha ili slave.

Naime, đavolu je bilo neophodno da oduzimanjem ljudske duše prisvoji ono što je u njemu najvrednije, već pomenutu arhitektoniku njegovog bića koja se doslovno raspada bez svoje centralne odaje i onog svetlašca u njoj. Ako nešto na (ili u) našem telu liči na mitsku (i umetničku) ideju Grala, onda bi to bilo ovo nevidljivo kandilo pred svetim oltarom našeg srca – naša duša.

Duša je bila i glavni argument za sve one koji su tvrdili kako nas je stvorilo savršeno, božansko biće (i to po svom liku). Jer je upravo duša taj nevidljivi, anatomski neopisani, ni jednom naučnom instrumentu dostupni deo našeg tela.

Čak se pokazalo da u samom trenutku naše smrti, tokom poslednjeg izdaha – izgubimo tačno 21 gram (težina jedne štangle čokolade, kolibrija ili 5 najsitnijih novčića). A akupunkturne tačke na mrtvom telu su aktivne još 48 sati nakon smrti svog vlasnika. Pa vi vidite.

Bilo kako bilo, to naše unutrašnje biće, zvali ga mi DUŠA ili ne, ima svoja pravila, osobine i (prilično ambiciozne) zahteve.

Ona, pre svega, zahteva spokoj, kao osnovno i najzdravije stanje duše. Samo se u istinskom i nepomućenom spokoju naša duša oseća kao riba u vodi.

I zato je istinski hedonizam, onaj nadčulni i nadtelesni – duševni i duhovni – vezan za taj neobično kompleksan, redak i važan pojam SPOKOJA.

Njime se vekovima bavila, na razne načine, filosofija (dok je još uvek bila zaista „ljubav prema MUDROSTI“, a ne ona nama danas poznata analitička britva za seciranje svih postojećih ideja i verovanja).

I ona antička ideja intelektualnog hedonizma se zasniva na potrazi za duševnim spokojem i duhovnim mirom.

ELITA DUHA

Prvi preduslov je uvek bio: neuznemiravanje – iskonska čežnja za tim da ti se nikada ne traži ono što te ne zanima, da ti država i prijatelji i slučajni prolaznici ničim ne oduzimaju onu neophodnu koncentraciju koja pomaže kako mišljenju, tako i osećanju istinskog smisla.

Jer svi su drugi (ona uvek, i na nesreću, odlučujuća većina) isključivo skoncentrisani na svoje mesto u društvu i lični uspeh, ono što nikada nije ozbiljno zanimalo ove mistične hedoniste smisla, sve od reda ličnosti čije se zabave i uživanja nalaze sa unutrašnje strane bića. Njihova prednost je u tome što su jedino oni  zavisni samo od sebe.

Jedino se oni ne mogu uceniti, uplašiti, menjati, niti usmeravati po volji i političkoj potrebi trenutka. Samo oni su UVEK sa sobom i svim onim što vole i za čim žude: i u problemima i u iskušenjima, i u zatvoru i noć pred pogubljenje, i kada im najbolje ide i onda kada im ide najgore, i kad ih svi vole i kad ih svi mrze – svejedno.

Oni putuju i onda kada širom otvore oči, ali isto tako i onda kada ih širom zatvore, avionskim krilima ili na krilima mašte, kakvim postojećim prevoznim sredstvom ili alhemijskim putem čiste imaginacije – nema nikakve razlike.

UNUTRAŠNJI HEDONIZAM, NEKAD I SAD

A postoji i čitava istorija ovih neobičnih hedonista (koje retko ko tako doživljava).
U pred-homerovskim vremenima bili su to vizionari, sveti pevači i rapsodi.
U antici su bili filosofi.
U biblijskim vremenima – proroci.
U ranom srednjem veku – mistici, isposnici i svetitelji (a posebno takozvani „stolpnici“).

U visokom srednjovekovlju – to su dvorske lude, žongleri, arlekini i lakrdijaši (jedine zaista slobodne osobe tog čudnog doba; a jedan od njih je bio, ne zaboravite, i sam Frančesko iz Asizija). U renesansi – bili su to umetnici i magovi (Leonardo i Bruneleski, Mikelanđelo i Šekspir, Džon Di i Atanasije Kirher, Piko dela Mirandola i Marsilio Fićino; i jedni i drugi držani su kao posebna vrednost na firentinskim, londonskim ili praškim dvorovima moćnih,  jeretičkih vladara tipa porodice Mediči, Elizabete Prve ili Rudolfa Drugog Habsburškog).

U modernom dobu – to su ezoterici (Štajner, Bjeli, Rerih, Tarkovski), monasi (Jovan Kronštatski, Valentin Svencicki, Jovan Šangajski), pesnici (Vjačeslav Ivanov, Nikolaj Gumiljov, Crnjanski, Emil Sioran), dendiji (vajldovskog ili vagnerovskog tipa), intelektualni usamljenici (Fjodorov, Florenski, Losev, Jejts, Jung, Papini, Elijade) i posebni ljudi odličnog obrazovanja i odgovarajuće duhovne kulture (poput Nae Joneskua, Juliusa Evole, Bele Hamvaša i Joana Kulianua).

A u post-modernoj, suštinski post-sekularnoj epohi (koja se odrekla primitivnog ateizma i pomodnog agnosticizma iz vremena Moderne) tek se formira nova društveno-duhovna klasa ljudi koja ume da sačuva svoje unutrašnje JA od svega spoljašnjeg.

I bez obzira na to da li će govoriti o duši ili inspiraciji ili svom duhovnom miru, oni su rešeni da oštro i beskompromisno brane tu unutrašnju vrednost koju nose u sebi. Da slobodno i beskompromisno (ako treba i bezočno i bestidno) pljunu istinu u oči svakom ko samo pokuša da ih potceni, zloupotrebi, izmanipuliše i udene u nekakvu matriksovsku modlu i kalup).

HAPPY FEW

Ne postoje čudniji, mirniji i tvrdoglaviji buntovnici od ovih. Jer njih ne možete kupiti ni parama, ni pohvalom, ni snishodljivošću, ni laskanjem, ni pretnjama, ni ismevanjem, ni ignorisanjem. Oni su oslobođeni spoljašnjih zakona i svake banalne, suviše zemaljske gravitacije.

Oni su sposobni da pronađu istinu i znanje i spoznaju – u razlistalom drvetu i u zraku sunca koji pada kroz rešetke prozora na zatvorskoj ćeliji i u zadimljenoj kacelariji bez svežeg vazduha i trunke zelenila i usred neopisive gužve u saobraćaju i u sivim i mračnim bolnicama.

Oni uvek mogu i umeju da u sebi nađu i svež vazduh i slobodu i prostor i zdravlje i sreću i SPOKOJ. To jest, iz svog suverenog i neuznemirenog spokoja, oni nalaze i sve ostalo – baš kao što vodopad pokreće turbine hidrocentrale i tako stvara struju i pali svetlo svud gde postoji dalekovodna mreža, tamo daleko od mesta događanja.

Njihov odlazak u spa ili u najbolju knjižaru, muzej i biblioteku, njihov „slow food“ obrok, njihova sauna i tursko kupatilo, njihova netaknuta priroda i najbolji hoteli, njihov rafinirani gastronomski meni i savršen izbor najbolje odeće i obuće po meri – sve se to odvija unutar opsega njihove kože i lične sposobnosti da se, uspokojeni i skoncentrisani, osete i bolje i udobnije i slobodnije od ma kog konkurentnog (onog klasičnog) hedoniste, opremljenog neograničenim finansijskim sredstvima i viškom slobodnog vremena.I kao što su i one najlepše i najraskošnije kuće, vile i palate nastajale prvo u mašti svojih arhitekata i graditelja, tako se i sve ono što raduje telo, uzdiže duh i opušta živce nalazi već u samom srcu bića i sačuvanoj (neprodatoj) duši ovih slobodnih hedonista, najslobodnijih ljudi sveta, naših najsrećnijh savremenika.

USPOKOJITE SE

Zato dobro porazmislite o svim koristima i benefitima ovakvog (eko)hedonizma i probajte da sami – laganim vežbama koncentracije, meditacijom i odlukom da izađete iz svakodnevice – od sebe isklešete malčice boljeg, jačeg i samopouzdnijeg tipa.

Ako vam se dopadne, možete da nastavite i dalje. I to jedino tim istim putem: kroz lični primer i svakodevne vežbe za uspostavljanje spokoja koji ni od koga ne zavisi osim od vas i vaše odluke.

To ako ste stekli, sačuvaćete dušu i osetiti slobodu i sreću kakvu nikad do sad niste. Probajte. Ne boli. A može mnogo da pomogne, čak i tamo gde se ne nadate.

Ekologija kao životni stav

“VOLI CELOKUPNU BOŽIJU TVOREVINU, SVU, I SVAKO ZRNO PESKA. VOLI SVAKI LIST, SVAKU ZRAKU BOŽIJEG SVETLA. VOLI ŽIVOTINJE, VOLI BILJKE, VOLI SVE. UKOLIKO VOLIŠ SVE, TI ĆEŠ OPAZITI BOŽANSKU TAJNU STVARI. A KADA JE JEDNOM OPAZIŠ, ZAPOČEĆEŠ DA JE RAZUMEVAŠ BESKRAJNO, SVE VIŠE I VIŠE, IZ DANA U DAN. I NA KRAJU ĆEŠ DOĆI DO TOGA DA VOLIŠ CEO SVET TRAJNOM UNIVERZALNOM LJUBAVLJU…”
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

Hiljadama godina je ljudskim umovima i carstvima vladala jedna specifična, moćna kultura. Od jutra do večeri, od buđenja do snivanja, preko čitavog dana, svi su živeli pod neizbežnom snagom duhovne gravitacije koju bih, za ovu priliku, nazvao „duhovnom kulturom“. Od rođenja do smrti, od prerastanja iz detinjstva u zrelo doba i sve do kraja životnog puta, kroz sve lepe i ružne, vedre i tužne događaje, provejavala je ta i takva duhovna kultura. I bez obzira na sve druge razlike (verske, karakterne, običajne, političke, psihološke), sve naše velike prethodnike svih vremena i prostora spajalo je upravo to što žive u okvirima jednog kulturnog koncepta koji je u potpunosti osmišljavao sve dimenzije, etape i delove njihovog života.

I carevi i vojskovođe, i sveštenici i magovi, i najobrazovaniji i nepismeni, i uticajni i nemoćni, i najdarovitiji i oni sasvim obični ljudi, doslovno svi su, i to bez izuzetka, imali život osmišljen i određen vidljivim i nevidljivim, pisanim i nepisanim pravilima i zakonima iste te duhovne kulture. Druge kulture i nije bilo. Ona je svima, bez razlike, davala nadu u večni život i čudesno tešila bolne i ojađene, čak i onda kada oni sami nisu videli nikakvo rešenje ni izlaz. Tu je i bio njen pravi smisao, u ovom svakodnevnom i svakovrsnom dodiru sa svojim korisnicima.

Tako je to bilo sve do renesanse i početka modernog doba, kada su uzdrmani temelji dotadašnjeg sveta. Rođena je Evropa i svet kakav danas poznajemo kroz veličanstvena dela i uzbudljive epizode ere humanističkog preporoda.

Dobre strane ove epohe su bile vezane za podizanje značaja čoveka i njegove mere svih stvari, ali se često zaboravlja da je sve to bilo istovremeno praćeno i tragičnim nestankom osećanja pobede nad smrću i one nekadašnje sigurnosti u nadoknadu svih ovozemaljskih patnji rajskim nasladama zagrobnog života. Bio je to početak „intelektualne kulture“, sasvim drugačije od kulture koja joj je prethodila.

Smenjivanje duhovne intelektualnom kulturom bio je veliki, uistinu kopernikanski preokret, koji je započeo u tako obećavajućem petnaestom, a dovršio svoj smisao krajem tragičnog dvadesetog veka. A možda i najvažnija (i najopasnija) promena čovekove filosofije života u novoj epohi bila je vezana za njegov odnos prema Prirodi (koja tada, definitivno, gubi veliko početno slovo i smanjuje se na nivo praktičnih resursa i lepog ukrasa oko kuće).

U intelektualnoj kulturi materija je počela da se shvata kao neživa, zaboravljalo se da je sve živo. Tada je počelo da se krasnorečivo govori o „mrtvoj prirodi“ (shvaćenoj kao beskrajni niz apstraktnih tačaka u prostoru), pa o životinjama kao „automatima“ i na kraju, o čoveku kao „mašini“. Bio je to splet bekonovsko-dekartovskih ideja po kojima je priroda samo sredstvo, a jedini cilj je čovekovo gospodarenje, uživanje i promocija samoga sebe. Ali, kroz velike ratove, užasna stradanja i do nepodnošljivosti narasle strepnje i strahove, intelektualna kultura je došla do svog kraja, do samoporicanja (kraj filosofije, post-moderna, smrt umetnosti, izbacivanje lepote iz estetskog pojmovnika, nihilizam i otuđenja).

Čitav ovaj proces obelodanjivanja već uveliko započete degradacije svih izvornih vrednosti prosvetiteljske „intelektualne kulture“ poklopio se sa obeležavanjem ulaska naše civilizacije u treći milenijum.

Padom Berlinskog zida, stvaranjem unipolarnog sveta (uz prateće efekte umreženog globalizma informatičke epohe), rušenjem svih poznatih sistema vrednosti, odbacivanjem ideologija, ukidanjem granica i poništavanjem ideje državnog suvereniteta, uvođenjem digitalne tehnologije i slavljenjem instant-heroja planetarnog društvenog performansa… došlo je do nove smene kulturnog modela.

Umesto intelektualne, došli smo do „popularne kulture“, sa njenim akcentima, prioritetima i strukturama mišljenja i delovanja. Čitava realnost je relativizovana, prostor smanjen na razmere globalnog sela, a vreme, tiranijom trenutka, ubrzano i nedovoljno ni za šta što smo zamislili. Bezlične „zvezde“ (celebrities) su zamenile uzore i heroje, a reality show je počeo da u neverovatnim količinama proizvodi iluzije i simulakrum smisla. Sve vrednosti su dekonstruisane i međusobno izjednačene, a dvostruki standardi i duplo dno „humanitarnih intervencija“ su tek priča za sebe.

I ovaj protestni izraz besmisla i otpora svemu i svima, skriven u srcu „pop(ularne) kulture“, ubrzo je došao do svog prirodnog kraja i istinskog survavanja iz života koji nam je dat u virtuelni ponor jednog artificijelnog, a jedinog nam još dostupnog sveta. Krug je zatvoren.

Prvo smo imali tradicionalnu epohu integralnog, s dušom spojenog duha (epoha duhovne kulure i uzvišenosti), zatim modernu eru čistog duha-po-sebi (era intelektualne kulture i prosvetiteljskog racionalizma), pa onda i post-moderno doba obezduhovljenog i obezdušenog tela (doba pop kulture i performansa svih vrsta). Sad smo zarobljeni u virtuelnom svetu udvojenih i umnoženih ogledala, sablasno uperenih jednih u druga, sa odrazima bez sadržaja.

I red je da Alisa napokon malčice zaviri ponovo u svet iza ogledala, s one strane i Božije Države i Vladavine Razuma i Zemlje Čuda, u skriveni svet neposredne budućnosti. I tamo nas čeka iznenađenje.

Nailazimo na post-sekularni svet obnovljene vere u čudo, na novi početak one prvobitne,sada retro-trendovski redizajnirane duhovne kulture (sa sve iskustvom obe one kasnije civilizacije: one razuma i one spektakla). A na vratima ove stare-nove filosofije života stoji pojam ekologije.

Ekologija je postala sedište nove osećajnosti. Prvo slovo novog pojmovnika kojim ćemo pokušati da damo pravo značenje i autentični smisao svega što nam je izmaklo iz svesti i života tokom Velikog Pada krajem drugog milenijuma.

Jednostavno, treba da razumemo eko-kulturu kao najnoviji, super-savremeni oblik duhovne kulture trećeg milenijuma.

Takođe, kroz etimološko srce pojma ekologije – kroz „ikos“ (okruženje, domaćinstvo) – čudno se dodiruju i pokatkad spajaju ekologija i ekonomija, kroz svest o njihovoj međusobnoj harmoniji i neophodnosti povezivanja naših potreba u integralnu celinu.

I ne znajući, nenamerno, možda smo otkrili i neke dublje i spasonosnije veze i energije između naizgled nespojivih dimenzija ljudskog života.

Naša eko-svest nam uz to govori da, shodno tome, sve ima senzibilitet: i voda, i kamen, i čovek (naravno, u zavisnosti od toga da li unosimo prljavštinu ili lepotu u svoju misao).

Međutim, ništa manje, ekologija je i buđenje životnog jedinstva. Tu postoji život cveća, gmizavaca, život kao simfonija, a ne monotonija čovekove samoubilačke i bezdušne „svevlasti“.

Takođe, a na drugoj strani, i problem svakovrsnog očišćenja, sveopšte katarze, ponovo je počeo da dobija na značaju uvođenjem ekološke svesti. Time dolazimo i do važnog pojma pročišćenja planete. Ono je nemoguće bez promene životnog stava, bez ukazivanja poštovanja prirodi (svima i svemu) oko nas.

Uz to, u istom kompletu (survival kit) ide i shvatanje prirode kao nečeg nama sasvim bliskog, istorodnog. Ponovo se pojavljuje tajna u ljudskom odnosu sa prirodom, ali i generalno, kao svest o tome da ipak „ne znamo sve“, da nismo sami, ne samo u kosmosu već ni na sopstvenoj planeti.