Zgrada kompanije paf

HANS MURMAN NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU.
KAO OSNIVAČ STUDIJA MURMAN ARCHITECTS, HANS IMA VELIKO ISKUSTVO SA PROJEKTIMA VELIKIH RAZMERA I SLOŽENOSTI. NJEGOV OPUS RADOVA OBUHVATA JAVNE I POSLOVNE ZGRADE, STAMBENE OBJEKTE, PRIVATNE VILE I LETOVALIŠTA, KAO I PROJEKTE REKONSTRUKCIJA, UREĐENJA ENTERIJERA I IZRADE MASTER PLANOVA. STUDIO MURMAN ARCHITECTS SE NALAZI U STOKHOLMU, I ČINI GA TIM OD 27 ARHITEKATA, DIZAJNERA ENTERIJERA I GRAĐEVINSKIH INŽENJERA. HANS MURMAN JE DIPLOMIRAO NA KRALJEVSKOM TEHNIČKOM INSTITUTU U STOKHOLMU 1975. GODINE. NAKON ŠTO JE STEKAO ISKUSTVO KAO ARHITEKTA U STUDIJU HANS BORGSTROM ARCHITECTS, 1981. GODINE HANS POSTAJE ZVANIČNI PARTNER I ZAPOČINJE SVOJU SAMOSTALNU PRAKSU. HANS REDOVNO IDE NA STUDIJSKA PUTOVANJA ŠIROM EVROPE, AZIJE I AMERIKE, GDE JE I ČEST PREDAVAČ. TAKOĐE, PREDAJE U ŠKOLAMA ARHITEKTURE U ŠVEDSKOJ, ČLAN JE ŠVEDSKE KRALJEVSKE AKADEMIJE LEPIH UMETNOSTI I ANGAŽOVANI JE ČLAN ŽIRIJA NA NEKOLIKO ARHITEKTONSKIH TAKMIČENJA. VOĐENI DRUGAČIJIM UVIDOM U ORGANIZACIJU POSLOVNOG PROSTORA I OSLOBOĐENI STEGA TRADICIONALNOG POIMANJA RADNOG MESTA, MURMAN ARKITEKTER DIZAJNIRALI SU OBJEKAT KOJI STIMULIŠE MEĐULJUDSKE ODNOSE, NADAHNJUJE I POSPEŠUJE KVALITET RADA. OTVOREN ZA RAZLIČITE INTERVENCIJE, OVAJ OBJEKAT OŽIVLJAVA LJUDSKU VOLJU I ARTIKULIŠE TRODIMENZIONALNU VIZIJU ZA UNAPREĐENJE I PROMENU PROSTORA.

Kao svedok tendencije da se prostor grubo osvaja zarad profita i da njegov oblik odaje haotičnu sliku u kojoj čovek postaje prosta činjenica a ne humano biće i gde se ostvaruje lični interes na štetu opšteg i zajedničkog, finska gejming kompanija Paf angažovala je arhitekte iz biroa Murman Arkitekter da projektuju novo sedište kompanije usmereno ka uštedi energije i uspostavljanju zdrave radne sredine koja stimulativno utiče na produktivnost i u kome se zaposleni neće osećati kao zatočenici sopstvene profesije. U tome su im pomogli dizajner enterijera Betin Ingves i ekspert za pasivne kuće Hansom Eekom. Visok stepen otvorenosti prostora sposobnog da se u skladu sa promenama i sam transformiše, transparentnost i zdravo okruženje samo su neke od karakteristika poslovnog prostora koji prati potrebe korisnika i omogućava sažimanje širokog dijapazona aktivnosti koje se u njemu odvijaju.

Promenljivost
Vođeni teorijom o slobodnom tekućem prostoru, koja arhitekturi dopušta neobične poteze nadajući se neobičnosti i originalnosti, a koja ima za cilj varijaciju, promenljivost i nadahnuće, Murman Arkitekter su dizajnirali objekat čija je arhitektonska vrednost spojena sa vrednošću konkretne situacije i potrebe. Shema organizacije definisana je kroz varijaciju složene i otvorene strukture u kojoj se sadržaji razvijaju simultano po vertikali i horizontali. Stepenište je element povezivanja a ne tradicionalno mesto promene, a nizanje sadržaja karakteriše susticanje i sučeljavanje, pa čak i preplitanje susednih aktivnosti.

VISOK STEPEN OTVORENOSTI PROSTORA SPOSOBNOG DA SE U SKLADU SA PROMENAMA I SAM TRANSFORMIŠE, TRANSPARENTNOST I ZDRAVO OKRUŽENJE SAMO SU NEKE OD KARAKTERISTIKA POSLOVNOG PROSTORA KOJI PRATI POTREBE KORISNIKA I OMOGUĆAVA SAŽIMANJE ŠIROKOG DIJAPAZONA AKTIVNOSTI KOJE SE U NJEMU ODVIJAJU

Odnos unutrašnje i spoljašnje strukture
Koncept spoljašnje strukture definisan je u kombinaciji zatvorenih, poluotvorenih i otvorenih prostora i determinisan kodom okruženja. Princip proporcije i ritam otvora dosledni su nizu čvrstih stavova koji naglašavaju kvalitete unutrašnjeg prostora kroz osvetljenost, orijentaciju ka okruženju, težište, detalje podeonih površina.// ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Galerije pružaju izobilije vizura ostvarujući efekat potpunog prožimanja prostora

Dečja zemlja

ALESSIO BATTISTELLA NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
ALESSIO BATTISTELLA JE SVOJE OBRAZOVANJE ZAPOČEO NA POLITEHNIČKOM UNIVERZITETU U MILANU, NAKON ČEGA JE DOKTORSKU TITULU U OBLASTI ARHITEKTURE STEKAO NA PAVIA UNIVERZITETU. OD 1999. GODINE BIO JE PREDAVAČ NA OVIM UNIVERZITETIMA, KAO I NA EVROPSKOM INSTITUTU ZA DIZAJN, NOVOJ AKADEMIJI LEPIH UMETNOSTI (NABA) I DOMUS AKADEMIJI, A TRENUTNO PREDAJE I NA POLITEHNIČKOM UNIVERZITETU U TORINU.
OD 2004. GODINE RADIO JE NA NEKOLIKO NAUČNO-ISTRAŽIVAČKIH PROJEKATA. KAO PREDSEDNIK ARCÒ – ARCHITETTURA E COOPERAZIONE, AKTIVNO UČESTVUJE U NAUČNIM ISTRAŽIVANJIMA IZ OBLASTI ODRŽIVE ARHITEKTURE U KONTEKSTU HUMANITARNIH KATASTROFA. ZAJEDNO SA TIMOM ARCÒ, SVOJA ISTRAŽIVANJA PREDSTAVIO JE NA 13. I 15. BIJENALU ARHITEKTURE U VENECIJI. NJEGOVI RADOVI SA ARCÒ-OM OBJAVLJENI SU U MNOGOBROJNIM ARHITEKTONSKIM ČASOPISIMA, I VIŠESTRUKO JE NAGRAĐIVAN. NEKA OD PRIZNANJA KOJA JE DOBIO ZA SVOJ RAD SU YOUNG TALENTS RENZO PIANO FOUNDATION AWARD I HOLCIM AWARD FOR SUSTAINABLE CONSTRUCTION.
DECA SA MNOGIH UGROŽENIH PODRUČJA ŠIROM SVETA U KOJIMA BESNE POLITIČKI, VERSKI I RASNI SUKOBI, TRAŽE PAŽNJU I POMOĆ U SVAKOM TRENUTKU SVOG ŽIVOTA I ODRASTANJA I MOLE ZA MALO SVETLOSTI OD SVIH NAS NA GLOBALNOM PLANU. ARHITEKTI KOJI SE BAVE ODŽIVOM ARHITEKTUROM PREUZIMAJU ODGOVORNOST DA KREIRAJU NJIHOVU SADAŠNJOST I PROJEKTUJU NJIHOVU BUDUĆNOST.

U pojasu Gaze, gde vlada večni nemir i pritisak zbog netrpeljivosti između Palestine i Izraela, u želji da se obezbede kvalitetniji uslovi za život žena i dece iz beduinskih zajednica, 2011. godine započela je izgradnja dečjeg centra Um al Nasser. Objekat čiji su autori stručnjaci za održivu arhitekturu Studio ARCò arhitektura i kooperacija i studio MCA Mario Cucinella Architects, izgrađen je za samo nekoliko nedelja tehnikom “uradi sam”. Kao građevinski materijal korišćene su vreće napunjene zemljom, tehnika koja je u ovom pustinjskom ambijentu već uspešno primenjivana na zapadnoj obali oblasti Gaze.
Beduinska tradicija građenja
U samom procesu izgradnje učestvovala je i lokalna zajednica Um al Nasser. Ovo Društvo šatora, kako se nazivaju beduini sa severa zemlje, proterano je iz Biršeba 1948. godine i ima polunomadsku istoriju, autentičnu kulturu i zanimljivu tradiciju građenja koju neguje sve do danas.

Sa osvrtom na prošlost čiji su tragovi u pustinji još uvek vidljivi, projekat ima za cilj promovisanje ovog specifičnog lokalnog identiteta kroz reinterpretaciju beduinskog šatora – privremene strukture gde vertikalni elementi podržavaju dekorisanu tkaninu, obično izrađenu od ovčije vune. Struktura šatora je podeljena na dva različita prostora: jedan javni deo, za zajedničke aktivnosti i za prijem gostiju, i drugi privatni, za svakodnevni porodični život. Kombinujući inovativne tehničke mogućnosti sa savremenim arhitektonskim elementima, Um al Nasser višenamenska struktura implicira ove tradicionalne karakteristike.

Zidovi koji okružuju centralno dvorište i učionice izgrađeni su od vreća napunjenih zemljom takozvanom “earthbags” tehnikom, koju je 1980-tih prvi put koristio Nader Kalili. Izolacioni zidovi omalterisani blatom okružuju područje obdaništa u kome se deca igraju i uče, imitirajući tako oazu u kojoj su zaštićena od spoljašnjih dešavanja.// ek KATARINA TOMIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Kod kao zapis vremena & pečat savremene arhitekture

TARO TSURURA NA MEĐUNARODNOM KONGRESU ODRŽIVA ARHITEKTURA-ENERGETSKA EFIKASNOST ODRŽANO OD 6-8 OKTOBRA 2017 U JUGOSLOVENSKOJ KINOTECI U BEOGRADU
POSLE DIPLOMIRANJA NA LONDONSKOM FAKULTETU ARCHITECTURAL ASSOCIATION, ISKUSNI JAPANSKI ARHITEKTA TARO TSURUTA OSNOVAO JE 2006. GODINE BIRO TSURUTA ARCHITECTS. TSURUTA JE SARAĐIVAO SA VODEĆIM LONDONSKIM DIZAJNERIMA NA SLOŽENIM I VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANIM PROJEKTIMA PRE NEGO ŠTO JE OSNOVAO SOPSTVENI STUDIO, KAKO BI KLIJENTIMA PRUŽIO OSOBNIJA REŠENJA. NJEGOV ORIGINALNI DIZAJN VOĐEN JE STROGIM RAZUMEVANJEM GRAĐEVINSKE TEHNOLOGIJE, U KOMBINACIJI SA IMPLEMENTACIJOM IGRE SVETLOSTI, MATERIJALA, KONTEKSTA I PRAKTIČNE STRANE SVAKODNEVNOG ŽIVOTA. NJEGOV RAD JE OSVOJIO BROJNE POZITIVNE KRITIKE, POSEBNO ZA PROJEKAT HOUSE OF TRACE, KOJI ODLIKUJE RADIKALNO DRUGAČIJI PRISTUP REKONSTRUKCIJI STAMBENOG OBJEKTA. PROJEKAT JE IZUZETNO PRIHVAĆEN U MEDIJIMA I JAVNOSTI, A MEĐU PRIZNANJIMA KOJA JE OSVOJIO JE I ROYAL INSTITUTE OF BRITISH ARCHITECTS’ STEPHEN LAWRENCE PRIZE 2016. GODINE.
Arhitekta je neko ko planira, projektuje i nadgleda gradnju zgrada’. Ovo je gruba, donekla tačna, pomalo zastarela definicija. S obzirom da danas arhitektura nije samo izgradnja zgrada, savremenije gledište bi bilo da je arhitekta neko ko se bavi prostorom, ko intervencijama u prostoru utiče na okruženje, vreme i ljude, a ukoliko svoj posao radi valjano, trebalo bi da svojim veštinama prirodno, tj. postojeće, učini boljim. Trebalo bi da uklopi materijalno, neuhvatljivo i neopipljivo, da poveže zidove, otvore, šupljine, zvuk, svetlost, mirise i muziku.

Postoje česti sporovi oko toga da li je enterijer arhitektura, ali sama reč neće arhitekturu učiniti boljom, ozbiljnijom i vrednijom. Arhitekti i dizajneri često (svesno ili nesvesno) upadnu u zamku, pa dekoraciju nazovu arhitekturom. Osnovni zadatak arhitekte je bavljenje prostorom, ne dekoracijom. Kada se prostor pročisti, kada se projektantskim i autorskim intervencijama u novim objektima ili pri rekonstrukciji starih, ostvare fini ambijenti pomoću zidova, stepeništa, proreza, otvora, i to vodeći računa o kontekstu i sadržaju, odnosima puno – prazno – transparentno, osvetljeno – zamračeno, tek tada na red dolazi razrada detalja, pri čemu se prati koncept i poštuje pristup projektovanju od samog početka. To onda možemo nazvati totalnim dizajnom i svakako arhitekturom.

Čist arhitektonski pristup rekonstrukciji jasno je vidljiv na objektu House of Trace, projektu koji je radio studio iz Londona Tsuruta architects. Vrlo hrabra odluka arhitekata bila je da apstrahuju novi prostor u kome ljudi treba da borave. Nova forma ostaje pročišćena – apstrahovana na nivou makete. Na taj način jasno je odvojeno postojeće stanje od novoprojektovanog. U skladu sa pristupom kakav ima prema okruženju i dosledno arhitektonskoj filozofiji kakvu gaji prema prostoru, stav arhitekte je bio da jasno naznači stepen intervencije.

NA PRVI POGLED SE VIDE GRANICE IZMEĐU STAROG I NOVOG, ŠTO UKAZUJE NA ODNOS AUTORA PREMA ISTORIJI. IZ OVOGA SLEDI DA JE POLAZIŠNA IDEJA –KONCEPT BIO SEĆANJE, TRAG I MEMORIJA. ARHITEKTA JE OVAJ PROJEKAT REKONSTRUKCIJE SAGLEDAO KAO CELINU, A NE SAMO KAO DODATI DEO – EKSTENZIJU, ŠTO ČESTO BIVA GREŠKA ILI PROSTO UKAZUJE NA LINIJU MANJEG OTPORA KOJOM ARHITEKTI POĐU PRI PROJEKTOVANJU REKONSTRUKCIJA.

Stepen intervencije je jednak kao da je pravljen novi objekat, ali i pored toga jasno sagledavamo staru formu. Arhitekta je ovaj projekat rekonstrukcije sagledao kao celinu, a ne samo kao dodati deo – ekstenziju. Postojeće prostorije su preprojektovane tako da je novi prostor znatno fluidniji nego što je bio pre. Zbog novih proporcija gabarita objekta, funkcija se odvija po dužini – pravolinijski.// ek NIKOLA MARAVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Drvo u enterijeru odaje utisak prisnosti i toplog doma. doma. Prostorije su sveženi i vazduha, praktične su, funkcionalne i bez suvišnih detalja.

Tradicija i minimalizam

U  POTRAZI ZA NOVIM MESTIMA I NAČINIMA RELAKSACIJE, JAPANSKE DRVENE KUĆE POSTAJU SVE ČEŠĆI IZBOR.  SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOM REZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO  JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKU PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.
U ambijentu ispunjenom mirom i tišinom nalaze se planinski izvor i litica pod kojom krivuda potok. Objekat koji je tu smešten predstavlja vizuelno jedinstvo dva fizički razdvojena poliedra. Jedan od njih ima funkciju kupatila, a drugi je tradicionalna japanska prostorija za ispijanje čaja. Među njima postoji određena duhovna i psihološka tenzija. Vezu između dve prostorije formira podloga na kojoj su postavljeni objekti – veranda pružena duž planinske litice.
Unutrašnjost sobe za čaj prekrivena je japanskim tatami podlogama sačinjenim od gusto pletene trske čvrsto povezane užetom na površini asure, koja nije ni suviše meka za hodanje, a ni suviše čvrsta za ležanje, s obzirom da je prostor dizajniran tako da tokom dana služi za relaksaciju i ispijanje čaja, a noću za spavanje.

Krajem 2015. godine Wee studio iz Pekinga je započeo istraživanje koje je imalo za cilj da u proces projektovanja uključi što više ljudi sa istim interesovanjima. U početnoj fazi razvoja ideje, projekat je javno predstavljen i za kratko vreme je naišao na sjajan odziv. Dok prolazi kroz zadnja vrata objekta i spušta se niz stepenice, posetiocu se čini da kuća lebdi između drveća u koje je integrisana. Sa druge strane, pristup verandi moguć je jedino sa kamena na kome se ona nalazi.

SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOMREZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKE PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.

Glavna konstrukcija objekta je čelični ram na koji su postavljeni prefabrikovani drveni paneli proizvedeni u fabrici, čime se osigurala preciznost izgradnje ove nepravilne forme. Paneli od recikliranog drveta predstavljaju još jedno od suštinskih obeležja ovog objekta koje će doprineti  realizaciji ideje projektanata da se kuća tokom vremena u potpunosti sjedini sa svojim okruženjem.

Ovaj objekat je zamišljen kao reprezentativan primer ostvarenja suptilne veze između prirode i stambenog prostora, a odlikuju ga jednostavnost, vedrina i prilagodljivost – osnovni faktor kineskog principa projektovanja. Uspešnost realizacije ove ideje potvrđuje ispravnost stava da prošlosti treba dati priliku da nastavi da traje i danas, u modernoj eri Interneta.//ek TIJANA LOVRIĆ

Da li je zid granica?

VILA U JATSAUGATAKEU JE KUĆA ZA ODMOR, ZA BEG IZ GRADSKOG JEZGRA U PRIRODU. KAD SE IZ KUĆE PRUŽA POGLED KA DVA PLANINSKA VENCA, ONA NE SME OSTATI ZATVORENA. AKO UZMEMO U OBZIR DA SE JOŠ OD DAVNINA U JAPANSKOJ TRADICIJI KRITERIJUMI ESTETIKE FORMIRAJU PREMA PRIRODI, TAČNIJE PREMA KOEGZISTIRANJU SA PRIRODOM, NEDOPUSTIVO JE BILO NAPRAVITI KUĆU KOJA ĆE SVOJIM KARAKTEROM FUNKCIONISATI SAMO UNUTAR OBODNIH ZIDOVA.
Vila u Jatsaugatakeu je kuća za odmor, za beg iz gradskog jezgra u prirodu. Kad se iz kuće pruža pogled ka dva planinska venca, ona ne sme ostati zatvorena. Ako uzmemo u obzir da se još od davnina u japanskoj tradiciji kriterijumi estetike formiraju prema prirodi, tačnije prema koegzistiranju sa prirodom, nedopustivo je bilo napraviti kuću koja će svojim karakterom funkcionisati samo unutar obodnih zidova.

Razmišljajući o granici, odnosu prirode i izgrađenog, arhitekti su dopustili da ih inspiriše lokacija na kojoj se nalazi vila i da definišu polaznu tačku u projektovanju, gde se nadahnuće tražilo u vrhovima okolnih planina. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da se još od davnina u japanskoj tradiciji kriterijumi estetike formiraju prema prirodi, tačnije prema odnosu sa prirodom, nedopustivo je bilo napraviti kuću koja će svojim karakterom funkcionisati samo unutar obodnih zidova.
Na prvi pogled je primetno da je vila u Jatsugatakeu otvorena ka okruženju. Kuću čine tri trapezasta ošupljena kubusa. Veštim potezima, zakrivljenim zidovima, kuća poziva korisnika da uđe unutra. Jasna granica između spolja i unutra ne postoji. Barijeru su autori uspeli da zamaskiraju blagim prelazom, kosim zidovima i pragovima, koji u nekom trenutku mogu tipološki da se posmatraju kao spoljašnji trem ili kao enterijer objekta.

Parter ispred kuće u najvećoj meri zauzima bašta sa povrćem, kako bi se zadovoljila potreba korisnika, starijeg bračnog para koji je imao želju da se skloni iz grada i da se bavi baštovanstvom. Iza kuće se nalazi vrt, a sa bočnih strana kuća je ušuškana šumom. Iz takve postavke se čita širok spektar sagledavanja okoline pri projektovanju, što je rezultiralo  dobijanjem sjajnih vizura. Kuhinja i kupatilo orijentisani su prema vrtu iza kuće. Trpezarija izlazi na baštu sa povrćem, a pogled iz dve najlepše prostorije – dnevne sobe i spavaće sobe, kadriran je ka planinskom vencu Jatsugatake i Japanskim Alpima.

U prefekturi Jamanaši, delu Japana u kome se nalazi ova vila, leta su prilično topla, a zime hladne. U Japanu svako godišnje doba ima posebnu draž i lepotu, tako da je u ovakvom okruženju od izrazite važnosti bilo obezbediti prijatan boravak u vili tokom svih godišnjih doba.  //ek  NIKOLA MARAVIĆ -Više u EKO KUĆI No24

Ispod zelenog krova

ZELENE POVRŠINE POZITIVNO UTIČU NA OKOLINU  TAKO ŠTO SNIŽAVAJU TEMPERATURU VAZDUHA, POVEĆAVAJU PROCENAT NJEGOVE VLAŽNOSTI, REGULIŠU JAČINU VETRA I PREČIŠĆAVAJU VAZDUH. POSTAVLJANJE OBJEKTA USRED ZELENE POVRŠINE NE MORA DA ZNAČI NJENO NARUŠAVANJE. ZELENI PROSTOR I VEGETACIJA NISU GRADNJOM ODUZETI OD OKRUŽENJA, VEĆ SU SAMO ’PODIGNUTI NA VIŠI NIVO’. NA TAJ NAČIN SE OMOGUĆAVA STVARANJE PROSTORA ZA NOVE SADRŽAJE, ODNOSNO OPLEMENJIVANJE STAMBENOG PROSTORA.
Smeštena na samoj litici iznad jedne od najpoznatijih plaža za surfovanje u Australiji, kuća od prefabrikovanih panela postavljena je na teren za samo šest nedelja. Prefabrikovani moduli su napravljeni u fabrici za manje od mesec dana, a potom je njihovo postavljanje na licu mesta završeno u duplo kraćem roku nego da se pribeglo klasičnoj gradnji.
Arhitektonska forma je oblikovana tako da podržava osnovnu ideju stvaranja nove sinteze okruženja i  objekta. Zeleni prostor nije oduzet od okruženja, već je samo ’podignut na viši nivo’, a na taj način je omogućeno stvaranje prostora za nove sadržaje, odnosno ugodnije stanovanje. U projektovanju je korišćen princip preuzimanja postojećeg materijala iz sredine.

Zemlja  i biljke su postavljeni na zeleni krov radi sakupljanja vode u kišnom periodu od oktobra do aprila, a služe i za izolaciju tokom cele godine. Atmosferska voda koju upija zeleni krov direktno se sliva u cisterne zapremine 7.500 litara i koristi se za navodnjavanje bašte. Kako su kiše veoma česte u zimskom periodu, kuća je zbog erozije terena izdignuta od tla na šipove, a ispod nje su smeštene cisterne koje sakupljaju vodu iz okruženja i na taj način smanjuju mogućnost dalje erozije.
Orijentacija istok – zapad omogućila je otvaranje severne strane objekata. Sa prozora se pruža pogled koji korisnike ostavlja bez daha. Prostorni plan kuće je podužan, sa dve spavaće sobe, jednim kupatilom, kuhinjom sa otvorenim planom, trpezarijom i dnevnom sobom i ostavom. Spavaće sobe su orijentisane prema severu, sa pogledom na okean. Ulazni trem se nalazi duž južne strane kuće. Prilikom izbora boja za primenu u enterijeru, investitori su inspiraciju potražili u tonovima morske vode i peska. Plava i narandžasta smenjuju se na policama i kuhinjskim elementima sa svetlom bojom drveta.

Prozori na kući su pozicionirani tako da maksimalno iskoriste provetravanje u letnjem periodu s obzirom na severozapadnu orijentaciju. Kako jaki vetrovi često duvaju obalom, bilo je važno da severna strana objekta bude dobro zaštićena i bez izbočina na fasadi. Brisoleji koji su korišćeni na ovoj strani kuće smanjuju jačinu sunčevog zračenja u letnjem periodu.// ekANA MIOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No24

Obnova starog

NA PERIFERIJI GRADIĆA UŠUŠKANOG U OBILJU ZELENILA I VINOGRADA, REKONSTRUISANA JE STARA PLANINSKA KUĆA ZA ODMOR I OPUŠTANJE. BEZ ŽELJE DA SVOJOM NOVIM IZGLEDOM MENJA ARHITEKTURU PODRUČJA, SH HOUSE NE SKREĆE POGLEDE SA OKRUŽENJA ČIJI JE DEO, VEĆ PONOSNO POKAZUJE DUH TRADICIJE U NOVOM SVETLU.
Ruralni razvoj brdovitih područja Portugalije je u usponu. Dok se negde grade novi objekti i velike građevine i urbanizuju lokalni prostori, predlog za ovu kuću bila je rekonstrukcija, tačnije revitalizacija, ali i konzervacija autentičnog graditeljskog nasleđa, stare kamene planinske kuće u naselju Sever do Vouga u pokrajini Aveiro u Portugalu.
Izgrađena na prostoru od samo 35m², ova dvospratna kuća sa korisnom površinom od 45m² predstavlja savršeno mesto za vikend odmor. Mala kuća od kamena, zahvaljujući gabaritnim zidovima i minimalističkom pristupu, stavlja prostu funkciju ispred bilo kakve estetike i ulepšavanja.

Cilj arhitekte Paula Martinsea bio je da kroz revitalizaciju sačuva zidove postojećeg objekta i inkorporira ga u savremeno arhitektonsko rešenje. Akcenat je stavljen na održivost originalnog dizajna, a za promenu, postojeći otvori na fasadi obeleženi su i istaknuti upotrebom patinastog čelika. Pažljivom ali smelom implementacijom čelika u postojeću arhitekturu data je savremena dimenzija i oblikovnost, a ramovi koji definišu otvore postavljeni su u različitim položajima u odnosu na zid, tako da ističu hijerarhiju otvora, dok vizuelno kao glavni prioritet ističu odsustvo mase.
Minijaturno dvorište usečeno u padinu terena daje takođe jedan minimalistički pristup, poput japanske zen arhitekture. Plato koji obavija objekat definisan je monohromnim, ali teksturno različitim popločanjem, na kome se izdvajaju površina za parking mesto, jedno mlado drvo i deo sa postojećim ozidanim bazenom. Ovaj plato je ujedno i vidikovac otvoren ka prelepoj vizuri okolne divlje i netaknute prirode koji uvodi korisnika u prizemlje objekta, gde   se nalazi dnevni boravak sa jednostavnom trpezarijom i minimalnom kuhinjom ugrađenom ispod stepenišnog kraka. Stepenište vodi ka spratu na kome su pažljivo uklopljeni spavaća soba, kupatilo i ulaz sa spoljne strane, tako da ovaj prostor može da funkcioniše i kao posebna jedinica.

I dok su fasada i eksterijer objekta u potpunosti zadržani u izvornom stilu, enterijer je dobio potpuni preobražaj tako što je početnom konceptu prilagođena jednostavnost belih zidova, podova i plafona. Ipak, kao kontrast ovoj belini i doprinos razbijanju monotonosti prostora, u svakoj prostoriji prizemlja i sprata ostavljeni su delovi zidova u originalnom kamenu. Ovim se deo primarne arhitekture uvodi u enterijer, a izbor nameštaja i opreme doprinosi potpunom uklapanju u celinu. Upotrebljeni su bež-sivi tonovi kamena koji se ponavljaju u elementima nameštaja kao što su garnitura za sedenje, ugradna kuhinja i francuski ležaj. Element prirode implementira se i u vidu drvenih ramova formiranih sa unutrašnje strane otvora

Pogledi ka nebu i zelenilu, na šume i selo u podnožju planine, uvode u enterijer i dimenziju dubine, osećaj prostornog širenja i neraskidive veze sa prirodom. Svetlim bojama i minimalističkim jezikom dizajna enterijera doprinosi se maksimalnom proširenju granica, čime se uspostavlja vizuelno slobodan i velik prostor koji pripada prirodi.// ekJELENA ALEKSIĆ- Više u EKO KUĆI No 24

Mesto pod suncem

VAŽAN ZNAK RASPOZNAVANJA JEDNOG PROSTORA OD DRUGOG JESTE VEZANOST ARHITEKTONSKE REALIZACIJE ZA TEREN I ODLIKE KRAJA KOJI MU DAJU AMBIJENTALNU VREDNOST. PRIRODNOST U POLOŽAJU I FORMI, AUTOHTONI MATERIJALI, BOJE I ZVUCI KOJI PREOVLAĐUJU U PROSTORU, KAO I MNOGOBROJNI DETALJI KOJI SLUŽE ZA IDENTIFIKACIJU ARHITEKTONSKE MISLI OVE PORODIČNE KUĆE, SVEDOCI SU HUMANOG ODNOSA PREMA OKRUŽENJU I RAZUMEVANJA PROBLEMATIKE AMBIJENTA U SVOJ NJEGOVOJ SLOŽENOSTI.
Porodična kuća za odmor smeštena na samoj obali mora na grčkom ostrvu Skiatos rezultat je ambicioznog projekta čiji je imperativ bio spektakularan pogled na more. Preispitivanje postojeće topografije i ideje koje su nastale iz prvog utiska o mestu zapravo su bile polazište za stvaranje objekta čiji je cilj da prikaže jedan poseban aspekt i određeni smisao koji ovo mesto razlikuje od univerzalnog prostora. Arhitektura prati prirodnu topografiju, a autorka je objasnila kako je gradnja predstavljala poseban izazov, budući da je kuća locirana na strmoj površini.
Tretirajući prirodu kao živi sistem čiji smo sastavni deo, kreiran je objekat razuđene forme upotpunjene estetikom industrijskog stila, koji je potpuna suprotnost često prisutnoj beživotnoj i uniformnoj arhitekturi na koju se bez pogovora navikavamo. Forma ove kuće potpuno je autonomna u likovnom smislu, ali njen cilj je da svojom suštinom objasni samu prirodu. Sastoji se iz tri  volumena od kojih je svaki na različitoj visini i prati topografiju terena, a njihovim smicanjem omogućen je jasan sistem kontrolisanja vizura, kako unutrašnjih tako i prema spolja, pa svaki deo kuće ima svoju privatnost. Ulazni hodnik postavljen je na najvišem delu i uvodi samu padinu u kuću.

Kuća čiji se jednostavni zidovi stapaju sa terenom i izranjaju iz Mediterana nudeći se sunčevoj svetlosti, odraz je svesti autora o značaju ravnoteže i spoja arhitekture i mesta.

Funkcija i forma se dopunjuju i prate jedna drugu, pa  je u svakom volumenu smešten drugačiji program. U centralnom delu je prostorija za dnevna druženja sa kuhinjom i trpezarijom, a sa bočnih strana su prostorije za goste i glavni apartman. Otvoreni plan i jednostavnost na polju povezanosti prostora u enterijeru daje mogućnost uživanja u fantastičnim pogledima iz svake prostorije. Organizacija objekta kao prizemne jednoetažne forme i snažno prožimanje unutrašnjih i spoljašnjih prostora stvara neprikosnovenu udobnost i anticipira radost življenja u harmoniji sa prirodom. Fluidnost funkcionalne organizacije omogućava da se unutrašnjost doživi celovito, što je i pandan samoj celovitosti prirode kao glavne inspiracije.

Čitava arhitektura objekata odiše čistoćom ideje i preciznom tranzicijom između artefakta i prirodnog pejzaža. Pažnja koja je posvećena promovisanju lepote ove lokacije prikazana je upotrebom autohtonih  materijala koji se uklapaju u prirodnu paletu boja i tekstura, ali ih autorka kombinuje i  predstavlja na nesvakidašnji način.

Sirovi betonski zidovi i teraco podovi teksturom materijala doprinose životnosti prostora i intenziviraju čulni doživljaj, dok je  likovnost površina obogaćena gradacijom odnosa hrapavo-glatko, puno-prazno, toplo-hladno. Ceo enterijer odiše dinamičnim pokretom koji stvaraju volumeni sa naglašenim kontrastima svetla i senke, a smenom obrađenih i neobrađenih površina uspostavljena je čvršča spona i ravnopravniji dijalog između prirode i novostvorenih oblika.

Boje nežne game pažljivo sukobljene sa jačim detaljima omogućavaju treperenje svetlosti i stvaraju liriku prostornog ambijenta, a svetlost daje poseban efekat i atmosferu iluzije u odnosu na pejzaž. Sistemi osvetljenja i ventilacije, kao i grejanja i izolacije, realizovani su po striktnim ekološkim principima tako da maksimalno štede energiju i u najvećoj meri se oslanjaju na prirodne resurse.

SIROVI BETONSKI ZIDOVI I TERACO PODOVI TEKSTUROM MATERIJALA DOPRINOSE  ŽIVOTNOSTI PROSTORA I INTENZIVIRAJU ČULNI DOŽIVLJAJ, DOK JE  LIKOVNOST POVRŠINA OBOGAĆENA GRADACIJOM ODNOSA HRAPAVO GLATKO, PUNO-PRAZNO, TOPLO-HLADNO.

Oštro integrisano u teren, ovo moderno porodično utočište  predstavlja originalan prostor koji je primer sklada između impresivnih lepota pejzaža i maestralno oblikovane arhitekture koja počiva na harmoničnom jedinstvu kontrastnih principa prirodnog i veštačkog, organskog i neorganskog, unutrašnjeg i spoljašnjeg.// ekVESNA RAVIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Život u pećini

NEKADA KORIŠĆENA KAO MALA SKLONIŠTA ZA ČUVARE STOKE, UDUBLJENJA U STENI – PEĆINE, NASTALA KAO POSLEDICA VAĐENJA KAMENA, DANAS FORMIRAJU PROSTOR VELIKOG PRIRODNOG I MATERIJALNOG BOGATSTVA KOJI PREUZIMA ULOGU RURALNOG SMEŠTAJA I PRATEĆIH SEOSKIH AKTIVNOSTI.
Imanje Cuevas del Pino nalazi se u podnožju Sijera Morene, na krečnjačkom terenu koji se postepeno spušta i čije su karbonatne stene nastale kao posledica različitih geomorfoloških procesa karakterističnih za tu oblast. Pećine su nastale kao posledica vađenja kamena koji se isporučivao španskom gradu Kordobi. Nekada korišćena kao mala skloništa za čuvare stoke, ova udubljenja u steni danas formiraju prostor ruralnog smeštaja i pratećih seoskih aktivnosti. Postojeći zidovi zajedno sa stenom ograđuju i definišu površinu od velikog prostornog i materijalnog bogatstva, te je iz tog razloga prilikom projektovanja fokus postavljen na tečan i kontinualan dijalog između postojećeg stanja i nove arhitekture, uz ukazivanje velikog poštovanja prema zatečenoj prirodi.

U okviru ovog dijaloga, stvoren je novi prostorni doživljaj koji vrednuje tektonsku prirodu lokacije kroz primenu novih arhitektonskih elemenata: čisti i jednostavni volumeni, svetle i prostrane površine, upotreba kamenog materijala za podove, stakleni otvori na jugu koji omogućavaju maksimalan prodor prirodne svetlosti i zanatski drveni nameštaj koji daje toplinu ovoj kući u pećini. Jednokrako stepenište vodi do nivoa sa koga se može sagledati celokupan ambijent i uživati u prirodnim bogatstvima. Poput predgovora samoj pećini, ovaj uvodni prostor dobija poseban značaj u ulozi spone između eksterijera i enterijera, ukazujući na kontrast između snage kamena i lakoće jednostavne i diskretne arhitekture koja se prilagođava postojećoj ošupljenoj strukturi, koja pruža unutrašnji zaklon i utočište.

Jednokrako stepenište vodi do nivoa sa koga se može sagledati celokupan ambijent i uživati u prirodnim bogatstvima. Poput predgovora samoj pećini, ovaj uvodni prostor dobija poseban značaj u ulozi spone između eksterijera i enterijera, ukazujući na kontrast između snage kamena i lakoće jednostavne i diskretne arhitekture koja se prilagođava postojećoj ošupljenoj strukturi, koja pruža unutrašnji zaklon i utočište.

OSIM ŠTO OMOGUĆAVA PRODOR PRIRODNE SVETLOSTI, UPOTREBA STAKLA U FASADNOJ OBRADI DAJE IGRU SVETLOSTI I SENKE KOJU SUNČEVI ZRACI (DANJU) I PAŽLJIVO PROJEKTOVANA RASVETA (NOĆU) CRTAJU PO NERAVNIM KAMENIM POVRŠINAMA.

Kako bi se u što manjoj meri uticalo na zidove i plafon od prirodnog kamena, projekat je osmišljen sa multifunkcionalnim podnim površinama, izrađenim od poliranog betona koji izgledom podseća na veštački kamen. One su sposobne da odgovore na različite funkcionalne potrebe i istovremeno uspostave kontinuitet između prirodnog i rukom stvorenog ambijenta. U servisnoj zoni pod se izdiže u vertikalne ravni, formira intiman ograđen prostor različitih hromatskih nijansi, i jedini je koji se razlikuje od ostatka pećine.// ekALEKSANDRA ĐURIĆ- Više u EKO KUĆI No 24

Hotel Sobreiras

SAVREMENI NAČIN ŽIVOTA IMA SVOJIH PREDNOSTI, ALI I SVE VIŠE MANA, PA HOTELI U MIRNOM OKRUŽENJU KAO ŠTO JE SOBREIRAS, POSTAJU SVE TRAŽENIJI MEĐU ONIMA KOJI ŽELE DA POBEGNU OD SVAKODNEVNIH GUŽVI I UŽURBANOG GRADSKOG ŽIVOTA. UKLOPITI OBJEKAT U PRIRODNO OKRUŽENJE, NE NARUŠITI PRIRODU, ISKORISTITI LOKALNE MATERIJALE I PROIZVODE, PRIKAZATI PRIRODNI ŠARM LOKACIJE I PRIVUĆI LJUDE ZANIMLJIVIM SADRŽAJEM, ZADACI SU KOJI SE POSTAVLJAJU PRED SAVESNE GRADITELJE.
Sobreira (Quercus suber, lat.) je jedan od tri uobičajena galska naziva za hrast plutnjak, koji raste jedino u severozapadnoj Africi i jugozapadnoj Evropi.  Ova vrsta zimzelenog hrasta je jedini izvor plute koja se koristi za proizvodnju čepova za vinske boce i plutanih podova. U severnoj Africi, šume hrasta plutnjaka su stanište ugroženih Barbari majmuna, a u Portugaliji i Španiji su dom ugroženog Iberijskog risa. Drvo Sobreira ima izuzetno debelu koru (pluta) koja ga štiti od šumskih požara i omogućava brzu regeneraciju njegovog stabla i grana.
Naziv hotela Sobreiras nam daje naznaku mesta na kome se hotel nalazi, ali i intrigira. Malo mesto Sera de Grandola, oblast Alentejo, u čijoj se blizini nalazi hotel, udaljeno je 90 minuta vožnje od Lisabona kroz slikovite predele, a vožnja obuhvata i sedamnaestominutno putovanje preko najdužeg visećeg mosta u Evropi, mosta Vasko da Gama. Do hotela je moguće doći i vozom. Na 25 minuta vožnje od hotela nalaze se mnogobrojne plaže na obali Atlantskog okeana. Kombinacija imena oblasti i drveća bila je inspiracija za naziv hotela.

Za gradnju hotela je izabrana lokacija na 200 metara nadmorske visine, plato obrastao drvećem masline, hrastom  plutnjakom i lokalnom vegetacijom. Minimalne intervencije na prirodu, prilagođavanje morfologiji terena, jednostavan i elegantan dizajn, uživanje u pejzažu, bili su osnovni principi za projektovanje hotela – mesta gde će gosti moći da se odmaraju i uživaju u punom komforu i mirnoj atmosferi.
Umesto na tradicionalnim temeljima, objekti stoje iznad zemlje, oslonjeni na stubove. Na taj način su minimalizovane građevinske intervencije na zemlji i očuvan je prirodni kontekst terena. U cilju optimizacije gradnje, smanjenja radne snage i povećanja brzine izvođenja, korišćeni su laki paneli sa kalcijum-silikatnim oblogama ispunjenim EPS izolacionim pločama visokih termalnih i zvučnih karakteristika, što je omogućilo završetak radova na objektu posle samo godinu dana. Prema tradicionalnoj lokalnoj arhitekturi, svi otvori su orijentisani ka istoku da bi se smanjio uticaj sunčevog zračenja i podstakla prirodna ventilacija, a korišćenjem pasivnih solarnih principa smanjena je upotreba klasičnih aktivnih sistema.

Prostor trpezarije je preko staklene pregrade povezan sa kuhinjom.

Enterijer je uređen u minimalističkom, mediteranskom stilu. Upotrebljeni su lokalni materijali, uglavnom bele boje.  Pojedini elementi nameštaja, kao što su klub stolovi, izvedeni su od komada stabla drveta Sobreira, što prostoru daje poseban šarm i toplinu. U savremenom užurbanom načinu života, svima je neophodno mirno mesto za odmor. Ovaj hotel je dobar primer kako se, uz dobro planiranje i primenu principa održive arhitekture, može postići sklad prirodnog konteksta i arhitekture i na taj način stvoriti uslovi za ugodan, zanimljiiv i nezaboravan predah od svakodnevnih obaveza.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Mediteranski stil u enterijeru sa jednostavnim nameštajem od lokalnog drveta daju toplinu prostoru.

Sinteza prirode i arhitekture

HARMONIJA KOJOM OVA KUĆA ODIŠE BAZIRANA JE NA PROPORCIJAMA, ODNOSU MASA, PROMIŠLJENOM UVOĐENJU SVETLOSTI I UPOTREBI MATERIJALA KOJI PRUŽAJU JEDINSTVEN TAKTILNI, VIZUELNI, PROSTORNI I VREMENSKI DOŽIVLJAJ. SMEŠTENA NA VRH BREŽULJKA I UKOPANA U TEREN SA SEVERNE STRANE, PREDSTAVLJA SAVRŠENU SINTEZU PRIRODE I ARHITEKTURE.
Ova egzotična kuća za odmor, smeštena u samom podnožju planine Blue Ridge, ušuškana u šumu i cveće, ostavlja vas bez daha. Smeštena na vrh brežuljka i ukopana u teren sa severne strane, predstavlja savršenu sintezu prirode i arhitekture. Prirodne lepote čine ovo mesto idealnim za odmor i povlačenje u tišinu prirode. Staklena fasada na južnoj i zapadnoj strani otvara čarobne planinske vizure, dok veliki prepusti štite od sunca.
Dve krize koje su se dogodile tokom projektovanja i izgradnje ovog objekta – klimatska i ekonomska, navele su arhitekte SPG tima da ovu kuću oblikuju po uzoru na modele energetske efikasnosti.

Energetska efikasnost je postignuta upotrebom geotermalne energije, zasenčenjem ostakljenih delova fasade na južnoj i zapadnoj strani konzolnim ispuštanjem ravnog krova, ugradnjom stolarije najviših energetskih razreda, korišćenjem LED osvetljenja, ugradnjom kišnog kolektora kao odgovora na suše koje su se dogodile, kao i opremanjem enterijera recikliranim nameštajem. Umesto bazena, usled ograničenog budžeta, izveden je zeleni krov.
Osim što je inspirisana planinskim vizurama i energetskom efikasnošću, ova kuća je i funkcionalna u osnovi. Prizemna etaža je organizovana kao primarni životni prostor, dok je prostor u suterenu projektovan za goste. Tako se u prizemlju nalaze dnevna soba, trpezarija, kuhinja, studio i glavna spavaća soba. U suterenu, koji je ukopan u brdo i osvetljen samo sa južne strane, projektovane su dve gostinske spavaće sobe sa dnevnim boravkom. U severnom delu suterena je blok sa pomoćnim prostorijama – perionicom veša i prostorijom za mašine.

Zoniranjem gostinskih prostorija u zasebnu etažu omogućava se da ona bude zatvorena u periodu kada nema gostiju, što doprinosi funkcionalnosti i energetskoj efikasnosti. Ova efikasnost je upotpunjena pažljivim izborom materijala, opreme, instalacija i energetski efikasnih sistema. Ozelenjavanje krova kuće omogućava ovoj modernoj strukturi da se potpuno uklopi u seoski pejzaž.

DVE KRIZE KOJE SU SE DOGODILE TOKOM PROJEKTOVANJA I IZGRADNJE OVOG OBJEKTA – KLIMATSKA I EKONOMSKA, NAVELE SU ARHITEKTE SPG TIMA DA OVU KUĆU PROJEKTUJU KAO UZORNO REŠENJE ENERGETSKE EFIKASNOSTI.

Sistem za grejanje uključuje korišćenje geotermalne energije, što u velikoj meri smanjuje potrošnju energije i troškove u vezi sa grejanjem i hlađenjem kuće. Kao odgovor na suše koje su svojstvene ovom području, izgrađen je sistem za prikupljanje kišnice kojim se prikupi 80% vode koja padne na ravni i zeleni krov. Prikupljena kišnica se ponovo koristi kao tehnička voda za toalete, kao i za zalivanje biljaka.//ek Marija Velović – Više u EKO KUĆI No09

Zeleni krov kuće omogućava ovoj modernoj strukturi da se uklopi u seoski pejzaž. Transparentna staklena ograda upotpunjuje sintezu prirode i arhitekture.

Zeleni krov kuće omogućava ovoj modernoj strukturi da se uklopi u seoski pejzaž. Transparentna staklena ograda upotpunjuje sintezu prirode i arhitekture.

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Suburban studio

PROSTOR KOJI JE SPOJIO I ISTOVREMENO ODVOJIO PRIVATNI ŽIVOT UKUĆANA OD NJIHOVE PROFESIONALNE DELATNOSTI, KARAKTERIŠU: UPOTREBA DRVENIH OBLOGA, ZELENI KROV I GREJANJE BAZIRANO NA TOPLOTI KOJU ODAJE RAČUNAR.

Projekat se bazira na rekonstrukciji stambenog objekta i dogradnji poslovnog objekta – studija u okviru istog dvorišta. Klasična viktorijanska prigradska kuća , uzeta kao uzorna matrica, remodelovana je, ozelenjena i osavremenjena u cilju zadovoljavanja kompleksnih potreba savremenog korisnika. Tako se na jednom mestu našao zaokružen život porodice, od privatne do poslovne sfere, a postojeća bašta transformisana je u njihovu višenamensku sponu.
Glavna fasada studija okrenuta je prema dvorištu i koncipirana je tako da se čini kao da pluta nad staklenim panelom, formirajući svojevrsni “ekran” koji razdvaja i istovremeno spaja radni prostor studija sa ostatkom bašte.

Stakleni panel koji se nalazi na mestu uobičajenom za sokl, vrlo je interesantan element projekta, koji briše granice prostora, ali istovremeno ograničava to brisanje na najnižu, podnu zonu. Ovim postupkom se zapravo omogućio kontrolisan ulazak i izlazak ‘informacija’.
Dvorišni prostor, koji se proteže od stambenog objekta na jednom kraju do studija na drugom, ima potpuno drugačiji izgled od klasičnog prigradskog dvorišta. Njegov pretežno “težak” izraz karakteriše sveprisutna drvena obrada površina. Ta površina se prevashodno ističe po svojoj velikoj moći transformacije – tokom radnog dela nedelje njen izraz je formalan i javan, dok tokom vikenda ona prerasta u neformalni prostor za dečju igru.

Kada se podigne set drvenih poklopaca u podu dvorišta, otkriva se podzemno igralište u pesku, zatim ognjište i na kraju bazen za decu sa dovodom tople i odvodom hladne vode. U blizini su smešteni i mali kružni travnjak i skrivena pumpa sa sistemom filtera namenjenih obližnjem ribnjaku.

KLASIČNA VIKTORIJANSKA PRIGRADSKA KUĆA, UZETA KAO UZORNA MATRICA, REMODELOVANA JE, OZELENJENA I OSAVREMENJENA U CILJU ZADOVOLJAVANJA KOMPLEKSNIH POTREBA SAVREMENOG KORISNIKA.

Materijali upotrebljeni za izgradnju studija su odabrani tako da odgovaraju konceptu prigradskog objekta: drvene obloge koje evociraju vreme mačevalaštva, valoviti aluminijum koji podseća na međuratne prefabrikovane garaže ili na nešto kasnije konstruisano tzv. Andersonovo sklonište.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Retrospektivna izložba ULUPUDS-a (1953 – 2013)

VELIKA RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA UDRUŽENJA LIKOVNIH UMETNIKA PRIMENJENIH UMETNOSTI I DIZAJNERA SRBIJE (1953-2013) CENTRALNI JE DOGAĐAJ U 2013. GODINI, KOJIM ULUPUDS PROSLAVLJA SVOJ VELIKI JUBILEJ.
Kao jedan od vidova retrospektive ULUPUDS-a, ovaj važan kulturni događaj u regionu predstavio je dela 150 autora u postavci, i veliki broj članova Udruženja putem audio-video prezentacije.
Publika je bila u prilici da sagleda dugogodišnju aktivnost i renome Udruženja kroz radove umetnika nagrađivanih na tradicionalnim majskim izložbama ULUPUDS-a i na međunarodnoj izložbi Zlatno pero Beograda, kao i na Bijenalu keramike Beograd, dvodecenijskoj izložbi TISO – sekcije za tekstil i savremeno odevanje i drugim žiriranim izložbama, kao i na konkursima za dodelu nagrada, poput nagrade Ranko Radović i Pavle Vasić.

Posetioci svih generacija su na jednom mestu mogli da vide skulpturu Nebojše Mitrića, velikana srpske odnosno jugoslovenske umetnosti, rad prerano preminulog Boška Bekrića, talentovanog mozaičara, dela vajara prof. Miodraga Živkovića, jednog od prvih predsednika ULUPUDS-a, čitav niz dela naših poznatih arhitekata, poput Mustafe Musića, velikana fotografije kao što je Mirko Lovrić, istrajnih umetnika na polju tekstila i negovanja starih zanata, poput Nadežde Ristić Vlajković… sve do mladih autora, koji nastavljaju tragom svojih prethodnika.// Više u EKO KUĆI No08

Ekokult 2013.

EKO KUĆA, PRVI SRPSKI MAGAZIN POSVEĆEN EKO ARHITEKTURI I EKO KULTURI, ODRŽAO JE VELIKU I JEDINSTVENU MANIFESTACIJU I IZLOŽBU EKOKULT U POKRAJINSKOM ZAVODU ZA ZAŠTITU PRIRODE U NOVOM SADU.

‘’EKO KUĆA’’, prvi srpski magazin posvećen eko arhitekturi i eko kulturi, pokrenuo je veliku i jedinstvenu manifestaciju i izložbu EKOKULT, koja je premijerno održana tokom januara meseca 2013. godine u galeriji Progres u Beogradu. EKO KUĆA je u saradnji sa Pokrajinskim zavodom za zaštitu prirode organizovala od 16. maja do 10. juna 2013 godine istoimenu manifestaciju u Prirodnjačkom muzeju u Novom Sadu. Izložba je izazvala veliku pažnju posetilaca i medija, a cela manifestacija je podržana od strane velikog broja sponzora i generalnog sponzora TIKKURILA.

EKOKULT predstavlja jedinstvenu manifestaciju sa velikom izložbom i pratećim programom, u okviru kojih su integrisani svi segmenti eko arhitekture, eko kulture, eko umetnosti, eko dizajna i eko života. Takav koncept manifestacije i izložbe otvara dijalog sa širom javnošću, promoviše znanja, razvoj i primenu ekološkog, energetski efikasnog i održivog načina razmišljanja u cilju direktnog i praktičnog uticaja na način posmatranja života i sveta. Na jednom mestu, u okviru ove velike izložbe, posetioci su mogli da vide različite projekte, modele, predmete, proizvode i ekološke aparate, umetničke radove, instalacije i performanse inspirisane ekološkim pogledom na svet iz oblasti arhitekture, enterijera, slikarstva, grafike, vajarstva, keramike, tekstila i savremenog odevanja, scenografije, kostimografije, fotografije i istorije umetnosti.

Pod jednim krovom našle su se objedinjene sve likovne i primenjene umetnosti, ukazujući na celovitost umetnosti i istorijski fenomen “gesamtkunstwerk”-a, na nedvojivost umetnosti od savremenog života, kao i na potrebu za njenim preispitivanjem, novim izrazom i novim postavkama njenih ciljeva. // Više u EKO KUĆI No08

IZLOŽBU SU OTVORILI DR BILJANA PANJKOVIĆ, DIREKTOR POKRAJINSKOG ZAVODA ZA ZAŠTITU PRIRODE, OLIVER FOJKAR, NAČELNIK ZAVODA, I UREDNIK EKO KUĆE I PREDSEDNIK ORGANIZACIONOG ODBORA IZLOŽBE, MR. VLADIMIR LOVRIĆ.

Prugasta kuća

ZAHVALJUJUĆI PERIODU INTENZIVNOG RAZVOJA U POSLEDNJOJ DECENIJI 20. VEKA, ARHITEKTONSKA POJAVA NAZVANA MINIMALIZAM U ARHITEKTURI OSTALA JE ZAPAMĆENA KAO ’STIL DEVEDESETIH’, KOJI U MORFOLOŠKOM SMISLU KARAKTERIŠU JEDNOSTAVNOST I FORMALNA REDUKCIJA. KADA UPOTREBIMO AKSIOM ‘ARCHITECTURA SINE LUCE NULLA ARCHITECTURA EST’, BAESA (ALBERTO CAMPO BAEZA), MI TADA KAŽEMO DA NEMA ARHITEKTURE KOJA JE MOGUĆA BEZ SVETLOSTI. JEDNO SREDIŠTE POSMATRANJA JE VEZA IZMEĐU ONOGA ŠTO LJUDI VIDE I KONSTRUKCIJE ZGRADE. DRAGANA VASILISKI U ’’O SVETLOSTI U ARHITEKTURI MINIMALIZMA’’

Prugasta kuća je minimalistička kuća mešovite namene koja se nalazi u gradu Lajdenu, u Holandiji. Projektovana je od strane arhitektonskog studija GAAGA prema važećim energetskim principima, jer svi novi objekti u Holandiji moraju biti u skladu sa državnim propisima koji se tiču energetske efikasnosti. Struktura ovog minimalističkog objekta počiva na relativno jednostavnom, elegantnom dizajnu. Ukrasi su malobrojni, ali znalački odabrani, vešto postavljeni, i odlikuje ih izuzetno visok kvalitet. Lepota objekta se postiže igrom svetlosti i korišćenjem osnovnih geometrijskih oblika za konture.  Ujednačenost je postignuta korišćenjem jednostavnih  kombinacija svetlih boja. Naziv je objekat dobio po karakterističnoj fasadi sa duboko urezanim horizontalnim žljebovima – prugama.

Lociran je u novoj urbanističkoj zoni, gde se ulicama kreće mnogo manji broj motornih vozila, a njeni stanovnici mogu slobodno da dograđuju i restauriraju svoje domove. Prugasta kuća se nalazi na samom uglu parcele, u blizini parka i severozapadno od pešačke zone. Jedna četvrtina parcele je rezervisana za malu zatvorenu baštu, čime se stvara blagi prelaz iz javnog u privatni prostor i drži se rastojanje od susedne kuće.

Kuća je izgrađena sa sistemom podnog grejanja kojim se blago temperiraju prostorije, a koji se centralno napaja ‘otpadnom’ energijom, tj. toplotom koja se stvara kao nuzprodukt u industrijskim postrojenjima u okolini i dovodi se do potrošača. //ek IVANA NIKOLIĆ- Više u EKO KUĆI No08

“NARAVNO DA UVEK MOŽE BOLJE, ALI MISLIM DA JE OVA KUĆA USPELA DA POSTIGNE DOBAR BALANS LEPE ARHITEKTURE, TRAJNOSTI, TEHNIČKOG KVALITETA, TROŠKOVA I ODRŽIVOSTI”, KAŽE ARIE BERGSMA IZ GAAGA STUDIJA.

Vila 3s

GLEDANA SA STRANE GLAVNOG ULAZA, VILA 3S IZGLEDA KAO BILO KOJA OBICNA KUĆA. NJENA JEDINSTVENOST DOLAZI DO IZRAŽAJA TEK KAD SE PROMATRA SA JUŽNE STRANE, GDE SU JOJ ZIDOVI NAGNUTI, ŠTO DAJE DINAMIKU POKRETA I ČINI DA VILA UVEK IZGLEDA DRUGAČIJE, U ZAVISNOSTI OD UGLA POSMATRANJA.
Vila 3s smeštena je u okolini Graca u Austriji, u ređe naseljenom predelu, gde priroda zauzima najviše prostora. Kao i sve kuće u njenoj okolini, i Vila 3s morala je da ispuni sve uslove urbanističkog plana, između ostalih, da ima kosi krov na dve vode. Pored toga, arhitekti projektnog biroa Love Architecture morali su da zadovolje i želju vlasnika da kuća bude autentična, a ipak u duhu krajolika. To nije bio ni malo lak zadatak, kada se uzme u obzir da su svi postavljeni uslovi morali da se uklope i u ograničeni budžet investitora. Projekat za Vilu 3s završen je 2010. godine. Kuća je urađena u savremenom stilu, i zauzima površinu od 145m2. Dnevni boravak koji se proširuje na vrt, i lagani prelaz između unutrašnjosti kuće i bašte, glavne su postavke u zamisli ove neobične kuće.
Prilikom projektovanja Vile 3s arhitekti su primenili načela pasivnog solarnog dizajna, posvetivši veliku pažnju iskorišćavanju toplotne energije Sunca. Čitava kuća, kao i prostorije unutar nje, orijentisani su ka južnoj strani, koja je u potpunosti pokrivena prozorima i velikim staklenim zidovima. Ovakav dizajn  omogućava potpunu osvetljenost unutrašnjih prostorija i iskorišćavanje energije Sunca na najoptimalniji način. Krov kuće je od betona koji, delujući kao toplotni akumulator, skladišti višak dobijene toplote tokom zimskih dana. U toku noći, ta akumulirana toplota se postepeno otpušta i zagreva prostorije unutar kuće. Kako bi se sprečilo preterano zagrevanje termalnih elemenata u toku leta, iznad krovne konstrukcije je postavljen debeo sloj termičke zaštite.

Vila 3s smeštena je na padini sa koje se neometano pruža široki pogled na okolni pejzaž. Takav teren poslužio je arhitektima da se poigraju sa nagibom i nivoima. Tako su prilazni deo kuće i parking smešteni na višem nivou u odnosu na sam objekat. Gledana sa strane glavnog ulaza, Vila 3s izgleda kao bilo koja obična kuća. Njena jedinstvenost dolazi do izražaja tek kad se promatra sa južne strane, gde su joj zidovi nagnuti, što čini da vila uvek izgleda drugačije, u zavisnosti od ugla posmatranja.

Unutrašnji zidovi kuće visoki su i do 4 m, pa se enterijer čini mnogo prostranijim nego što zapravo jeste. Sve prostorije unutar kuće organizovane su oko dnevne sobe, u čiju celinu ulaze kuhinja i trpezarija. Velike staklene površine, sa velikim kliznim vratima i terasama koje vode ka imanju, imaju ulogu da izbrišu granicu između unutrašnjosti i spoljašnjosti. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ- Više u EKO KUĆI No08

PRILIKOM PROJEKTOVANJA VILE 3S ARHITEKTI SU PRIMENILI NAČELA PASIVNOG SOLARNOG DIZAJNA I VELIKU PAŽNJU SU POSVETILI ISKORIŠĆAVANJU TOPLOTNE ENERGIJE SUNCA.

U enterijeru preovlađuje bela boja, a jedini kontrast predstavlja parket urađen od tamnog drveta, koji se iz dnevne sobe nastavlja ka terasi.

Dragulj Mediterana

UPADLJIVA SUPROTNOST IZMEĐU IZUZETNO STRMOG TERENA NA KOME JE OVA KUĆA NAPRAVLJENA I SAMOG OBJEKTA, PREDSTAVLJA NEOČEKIVANO LEP KONTRAST KOJI ODIŠE ELEGANCIJOM, A NASTOJI DA USPOSTAVI DIJALOG IZMEĐU UNUTRAŠNJEG ŽIVOTNOG PROSTORA I SPOLJAŠNJEG OKRUŽENJA.
Grčko ostrvo Naksos pripada grupi ostrva Kiklada u Egejskom moru. Poznato je po svojoj bogatoj kulturi antičkog doba, a danas ga odlikuju jednostavna arhitektura, slikovita sela sa malim belim kućama, kamenitim stazama i uskim uličicama. Pozicionirana uz more ili sa pogledom na more, nude spektakularan pogled na panoramu ostrva i privlače turiste iz celog sveta. Brojne lepe građevine i spomenici svedoče o prošlosti ostrva dajući mu jedinstven i interesantan karakter. Ovo ostrvo je tokom istorije bilo veoma poznato po kamenolomu mermera od koga su izgrađeni brojni hramovi i kuće. Gradovi su zadržali svoju tradicionalnu arhitekturu, sa belim i niskim kućama, pa tako i objekat letnjikovca u brdima ima naznake ovakve arhitekture.
Kuća ima na raspolaganju dovoljno vode zahvaljujući visokim planinama koje je okružuju i pospešuju izlivanje kiše. Ovo je posebno važno s obzirom na to da je ostrvo pod uticajem sredozemne klime sa dugim, toplim, sušnim letima i blagim zimama sa malo padavina.
Na planinskom placu od 9.000m², koji je orijentisan ka zapadu i sa pogledom na more, izgrađen je ovaj izuzetno interesantan objekat od 280m² za petočlanu porodicu i njihove goste. Smešten je na teško pristupačnom terenu, što mu daje osobenost i izuzetnu draž.

Objekat je izgrađen kaskadno na strmoj padini, i sastoji se iz dve etaže. Donja etaža sadrži veliku spavaću sobu, dnevni boravak, kuhinju sa trpezarijom i bazen, a gornja kuhinju sa trpezarijom, dva kupatila, ostavu, glavnu spavaću sobu, dve manje spavaće sobe i gostinske odaje. Terasa sa velikim bazenom koji služi kao centar okupljanja tokom letnjih dana na ostrvu i kao prostor za održavanje skupova i druženja, savršeno je mesto za zabavu ili jedostavno za sunčanje i uživanje.

Stepenište od 3.10 m širine prolazi duž celog objekta i glavni je smer kretanja u njemu. Ono posetioce vodi od parkinga u podnožju objekta do unutrašnjosti svih delova kuće, prolazeći kroz terasu u privatne prostorije, i završava se sa prekrasnim otvorenim pogledom na more. //ek IVANA NIKOLIĆ- Više u EKO KUĆI No8

GLAVNI ELEMENTI OVOG IZUZETNOG I SPEKTAKULARNOG PROJEKTA SU MODERNIZAM, PROSTORNOST, PROZRAČNOST I IZNAD SVEGA-BELA BOJA.

Objekat je smešten na teško pristupačnom terenu.

Ovaj objekat ujedno predstavlja i deo ogradnog zida kojim je ograničen unutrašnji prostor za boravak.

CO2 neutralna kuća

JEDNA OD TIPIČNIH TRADICIONALNIH KUĆA IZ 1950-IH GODINA U VILHELMSBURGU, NA MIRNOJ HAMBURŠKOJ PERIFERIJI, REKONSTRUISANA JE KROZ ENERGETSKI EFIKASNU GRADNJU U MODERAN I KOMFORAN PROSTOR ZA ŽIVOT. OBJEKAT KORISTI SOLARNU ENERGIJU I PRIRODNU VENTILACIJU, I POSEDUJE BROJNE PROZORE NA FASADI I KROVU. PO SVOM KONCEPTU OVA KUĆA JE CO NEUTRALNA, ŠTO PREDSTAVLJA PROTOTIP KUĆE BUDUĆNOSTI.

Nekada skučena i zatvorena struktura male hamburške stambene građevine iz sredine prošlog veka, transformisana je u prostrane prostorije okupane svetlošću, obezbeđujući stanarima najbolje uslove za savremeno stanovanje. Primenjeni princip rekonstruktivne modernizacije pripada tzv. inovativnoj strategiji. Objekat sada sadrži dve dečje sobe, dva kupatila, veliku spavaću sobu, jedinstveni dnevni prostor i sobu za čitanje. Sobe su smeštene u prizemlju, dok je potkrovlje, kao impozantan i ekskluzivan deo kuće, zbog prisustva najveće količine svetlosti namenjeno zajedničkom životu porodice tokom celog dana, i uključuje kuhinju, trpezariju, dnevnu sobu i prostranu biblioteku.
Kuća osetljiva na svetlost predstavlja prvu nemačku CO neutralnu kuću. Nastala je kao eksperiment Velux grupe i oličava nastojanja za aktivnim učešćem u razvoju održive gradnje u budućnosti. Rezultati ovog eksperimenta pokazuju da objekti budućnosti mogu da budu klimatski neutralni, ugodni i atraktivni za stanovanje, uz obilno pristustvo dnevne svetlosti i svežeg vazduha.

Takođe, kuća daje jedno od mogućih rešenja aktivne kuće, odnosno vizije kako građevina može da doprinese zdravlju i ugodnom životu svojih stanara bez negativnog uticaja na klimu i okruženje.
Obnovljivi izvori energije i obilje dnevne svetlosti kao okosnice nove arhitekture uslovili su graditeljski koncept, a i životni stil stanara. Tokom zime, dobitak toplote od pasivnog solarnog grejanja preko krovnih prozora snižava potrebu za dogrevanjem, dok preko leta kapci i roletne na prozorima štite unutrašnjost kuće od pregrevanja.

Koncept poduhvata razvijan je pametno i u skladu sa činjenicama. S obzirom na to da Evropljani provode 90% svog vremena u zatvorenom prostoru, neophodno je bilo da objekat obezbedi najbolju moguću unutrašnju klimu za stanovanje i rad. //ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No08

KUĆA OSETLJIVA NA SVETLOST DIZAJNIRANA JE TAKO DA STOJI U HARMONIJI SA OKRUŽENJEM, DA INTELIGENTNO KORISTI ENERGIJU SUNCA I VETRA, I DA PODSTIČE ODRŽIVI STIL ŽIVOTA.

Kuća osetljiva na svetlost predstavlja prvu nemačku CO2 neutralnu kuću.

Striktna belina zidova, odsustvo svakog viška i izostanak nepotrebnih detalja.

Kuća sa zelenim krovom

KUĆA IZGRAĐENA U DUHU STARIH INDIJANSKIH NASEOBINA, NEPRIMETNA U PROSTORU, ČIJA SE JEDINSTVENOST OGLEDA U RAZNOLIKOSTI BILJAKA, PTICA I LEPTIROVA KOJI NASELJAVAJU NJEN KROV. JEDAN OD RETKIH PRIMERA KADA PRIRODA ODREĐUJE LEPOTU KUĆE, A ARHITEKTURA PADA U DRUGI PLAN.
Kuća Edžlend smeštena je na prostoru rekultivisanog industrijskog zemljišta u Teksasu, i svojim oblikom i karakteristikama podržava obnavljanje prirode, sjedinjavajući se sa njom u potpunosti. Projekat za kuću radio je studio Bercy Chen Architecture iz Teksasa, čija je zamisao bila da naprave modernu kopiju domorodačkih ukopanih kuća (The Native American Pit House). Ovakve kuće nekada su gradila stara indijanska plemena koja su naseljavala severne delove današnje Kanade i SAD-a, gde je klima hladnija, i gde je bilo neophodno prilagoditi način gradnje tako da se omogući očuvanje toplote tokom zime. Edžlend kuća ukopana je u tlo do dubine od 2 m, i koristi masu Zemlje kao izolator, da bi leti ostala prijatno hladna, a zimi topla.

Očuvanju toplote doprinosi i zeleni krov koji je potpuno pokriven biljkama, i čini da kuća praktično ostaje nevidljiva u prostoru, stapajući se sa okolnom vegetacijom. U saradnji sa Centrom za zaštitu divljeg bilja (Lady Bird Johnson Wildflower Center) iz Ostina, na krov kuće i u okolni prostor posađeno je preko 40 domaćih vrsta biljaka, kako bi se sačuvala autohtona vegetacija. Biljke za sadnju na krovu pažljivo su birane, kako bi se njegov izgled cvetanjem određenih vrsta menjao u toku godine.

Na zelenom krovu posađene su biljke koje privlače određene vrste ptica i leptirova koji naseljavaju okolinu, a koji svojim prisustvom dodatno ulepšavaju ovaj dom, i čine ga u potpunosti delom prirode. Jedna od njih je zimzeleni žbun Bouvardia ternifolia. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ Više u EKO KUĆI No08

PROJEKAT ZA KUĆU RADIO JE STUDIO BERCY CHEN ARCHITECTURE IZ TEKSASA, ČIJA JE ZAMISAO BILA DA NAPRAVE MODERNU KOPIJU DOMORODAČKIH UKOPANIH KUĆA (THE NATIVE AMERICAN PIT HOUSE).

Kuća je podeljena na dva dela, u vidu dva odvojena paviljona. 

Dizajn enterijera urađen je u savremenom minimalističkom stilu.

Porodica bistrih potoka

EKOLOŠKA KOMUNA U PODNOŽJU PLANINE RUDNIK – PIONIRSKA TAČKA POVRATKA PRIRODI. PORODICA BISTRIH POTOKA JE JEDINSTVENA UMETNIČKA EKOLOŠKA KOMUNA U SRBIJI I ŠIREM REGIONU ZASNOVANA NA PRINCIPIMA JEDNOSTAVNOSTI, ISKRENOSTI I HRABROSTI.
Iz Novog Sada krenuli smo kombijem 1. maja 1977. Tako je započela misija povratka prirodi, komuni i elementarnoj umetnosti. Želeli smo da ostvarimo svoj san započet događajima oko 1968. (Omladinske revolucije) o promeni sveta, a onda smo shvatili da mi sami moramo da se menjamo. I to iskonski, individualno i etički. Šuma je za mene, moju ženu i ćerku Istu, bio korak ka plemenitijem životu. Kroz dve godine došli su na svet Aja i Sun, pa se naša porodica zaokružila sa pet članova i mnogim ljudima koji su sa nama živeli. Osnovna načela bila su: Filozofija zemlje, Otvoreni dom, Umetnost i Skromna ekonomija. Osnovno načelo egzistencije nam je bilo – ’’Sve što imamo želimo da podelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti.’’ I eto, ovaj dom u koji dolaze ljudi, razmenjuju se ideje i gaji nada i optimizam, traje trideset šest godina.

U šumu smo stigli iz gradske komune koju su činili: Slobodan Tišma, Miroslav Mandić, Vera Vasilić, Peđa Vranješević, Čeda Drča, Ana Raković, Vladimir Kopicl, Lana Belić, Slavko Bogdanović, Mirko Radojičić, Vladimir i Božidar Mandić. Uz nas su bili Želimir Žilnik, Dejan i Bogdanka Poznanović, Judita Šalgo, Tibor Varadi, Oto Tolnai, Vujica Rešin Tucić, Zoran Mirković, Anđelija Terzić, Katalin Ladik – ljudi predani duhu avangarde. Konceptualna umetnost i bratstvo krasili su angažman naše gradske komune. Trpeli smo i posledice zbog angažovane umetnosti i društvenog nepristajanja na institucije i partijske instrukcije. Nekoliko članova komune zbog delovanja u umetnosti posetilo je zatvor u Sremskoj Mitrovici u trajanju od jedne godine.

Mene ja zanimala Zelena revolucija. Ona je zasnovana na kreativnom anarhizmu – NE PRISTAJEM, ALI NI NE RUŠIM. Zanimao me je individualni gest i odgovornost, iz čije filozofije je proizašla briga za Planetu i Pojedinca. Zagovarali smo dolazak ’’Doba 5 E’’ – EKOLOGIJA, ETIKA, EROTIKA, EMOCIJE, ESTETIKA! Ni jedan od ovih pet elemenata ne možeš kupiti na tržištu, barem ne za novac.

Moja žena Braila i ja obrađivali smo baštu na organski način, uzimali lekovito i hranljivo bilje i punili magacin hrane, tako da smo nahranili ljude sa preko 350.000 obroka. Sami smo pravili krevete, stolice, patos od krivih i odbačenih dasaka (pripadali smo drvenoj civilizaciji) i razvijali gostoljublje kao osnovu komunikacije i napora da ne izgubimo ljubav prema čoveku. Beket je pred kraj života govorio: ’’Ismevao sam čoveka, ali da budem iskren – voleo sam ga!’’. Živeli smo autohtono i oslobođeni zahteva koje je nametao novac. Putovali smo autostopom, pozajmljivali knjige i nosili odeću (pomalo iznošenu) koju smo dobijali od prijatelja – donatora. Živeli smo idilu u maloj oazi u šumi na obroncima Rudnika, sa osećanjem da nismo inferiorni u odnosu na jednog njujorčanina ili parižanina, jer smo shvatili da dolazi doba Planetarizma, zajedničke ideje koja bi mogla da okupi svet oko nesebične budnosti – Spasiti Život!

PORODICA BISTRIH POTOKA JE PROJEKT MODERNE UMETNOSTI i istorije sa puno samostalnih detalja i događaja koji se lagano pretvaraju u mit o čoveku koji ne želi da napusti humanost, prisnost, plemenitost i saosećanje sa bolom zemlje koji ona nosi.
U šumi smo zatekli drvenu kuću, kamenu kuću, kuću od blata i još dva objekta napravljena od prirodnih materijala. Pet kuća sagrađeno je u duploj spirali, a njihovo delovanje slično je delovanju pet unutrašnjih organa. Ja sam malo nešto dograđivao. To nazivam ’’arhitekturom od oka’’, jer u prirodi je sve grbavo i krivo i što god bih merio, ispadalo je neukusno. Kada bih grede poređao samo gledajući ih, sve bi dobro ispalo. Jednom mi je Čedomil Veljačić, naš budistički monah sa Cejlona pisao: “ Piši neravno, kao što je priroda“.

Posle avangardnih događanja sedamdesetih godina prošlog veka, Porodica bistrih potoka nastavila je umetnost autentičnog ispoljavanja. Ta umetnost nazvana je ’’estetikom divljizma’’. Božidar je nju primenio u tekstovima, u likovnoj praksi i u pozorištu. Svako umetničko delo, pre svega, nastaje iz neznanja i ničega, a tek naknadno (vremenom) ono svoje isijavanje oblikuje i određuje kao biće umetničkog življenja.

UMETNOST NIJE UMETNOST AKO LIČI NA UMETNOST. Sve je u dubini čoveka. Najveći događaj za čoveka je susret sa samim sobom. Stvarati umetnost tako da liči na tebe samog! Umetnost je ono delo za koje autor odgovara životom i smrću.
DUHOVNOST je rafinirana mreža na kojoj je sazdana egzistencija komune. Mreža se ne vidi, ali ona preobražava biće i iščekuje dolazak nežne epohe, doba u kojem će progovoriti duh deteta, igre i neutilitarnosti. Nikoga ne učim, veli Božidar Mandić, ali ni od koga ni ne učim. Sve što je značajno dolazi iz nezavisnosti. I iz autentičnog.
Ista, Aja i Sun i moja unučad Lav, Vuk, Teo i Luna, mada ne žive u šumi, nose ’’šumski senzibilitet’’. Treba koračati ispred sebe!

Načelo gradske komune u Novom Sadu je bilo: Telesna ljubav je duhovna plovidba dvoje ili više ljudi koji se vole. A na staroj kući od blata, čatmari, pisalo je: SVAKOJ SILI SAM POKORAN, I NEPRIJATELJU OVA JE KUĆA OTVORENA. Taj duh traje i u ovom veku. Gostoljublje bi trebalo da postane najizazovniji zalog moderne umetnosti. Ako možeš da podeliš sebe, bogat si!
Jedan od najvećih ciljeva Porodice bistrih potoka je: ne proizvoditi bol.

Tako se naša komuna pretvara u mit i odlazi u istoriju budućnosti. Doba materijalizma lagano završava misiju, dolazi doba duha i duše – doba u kome će se čovek očovečiti, ponovo postati biće dostojno kosmičkog postojanja. Biti ličnost osnovno je značenje individualne revolucije. I kako kaže Božidar Mandić: Živim sam sa puno ljudi i pišem o samom sebi! //ek BOŽIDAR MANDIĆ Više u EKO KUĆI No08

Letnjikovac

FORMA LETNJIKOVCA PODSEĆA NA LEVAK, ŠTO BI SE SIMBOLIČKI MOGLO TUMAČITI KAO ALEGORIJA „ULAZA“ ODNOSNO „PRETAKANJA“ JEDNOG OBLIKA PROSTORA U DRUGI, PRI ČEMU JE SAM LEVAK ZAPRAVO JEDAN NOVI, TREĆI – MEĐUPROSTOR. PROJEKAT U SVOJOJ SUŠTINI ODRAŽAVA IDEALNU RAVNOTEŽU IZMEĐU PRIRODNOG I STVORENOG, ODNOSNO ZATEČENOG I GRAĐENOG AMBIJENTA. IGRA DUALITETA PRISUTNA JE KAO NEPRESUŠNA INSPIRACIJA PODUHVATA.
Tepoztlan je gradić smešten u udolini između kamenitih litica, južno od Meksiko Sitija, na 50 kilometara udaljenosti od ove metropole. Poznat je po svom dobro očuvanom istorijskom jezgru i predivnoj, gotovo netaknutoj prirodi. Njegovi duboki kulturni koreni već decenijama privlače pisce, pesnike, slikare i muzičare, koji su se u njemu obreli kao u svom zavičaju ili utočištu tokom odmora. U ovakvom prirodnom i istorijskom kontekstu rodila se ideja za projektovanje odmarališta koje bi činio kompleks bungalova različite veličine i forme, namenjenih rentiranju na godišnjem, mesečnom ili dnevnom nivou. Prvi od ovih objekata, Tepoztlan Lounge, sagrađen je tokom 2012. godine i nosi obeležja centralnog komunalnog prostora za slobodno uživanje u prirodi. Specifičnost ovog objekta, smeštenog na velikoj i brižljivo odnegovanoj travnatoj površini, jeste upravo susret i sinteza kultivisane i divlje prirode.

Projekat se zasniva na tri odvojene funkcionalne jedinice. Svaka od njih namenjena je osnovnim čovekovim aktivnostima i definisana vrlo jasnom i jednostavnom arhitektonskom „kutijom“: prva sadrži otvoreni bar sa malom kuhinjom, a sa spoljašnje strane priključeni su toalet i svlačionica; druga je predviđena za dečju igru, ali se takođe može koristiti i kao soba za čitanje kada temperatura tokom noći padne; treća, čija je površina najveća, predstavlja prostor za dnevni boravak –  ograđeni, miran i udoban prostor za razgovor, druženje, gledanje televizije i sl.

Dizajn bazena je deo istog projektnog zahvata, te takođe izražava opredeljenost za snažnu karakterizaciju prostora. Njegova forma neodoljivo podseća na formu samog letnjikovca, i to u delu u kome  prati zalučenost gabarita, a svojim jajolikim oblikom se poistovećuje sa jednom od tipičnih tvorevina same prirode. // ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ- Više u EKO KUĆI No08

ARHITEKTONSKO REŠENJE BAZIRA SE NA TRI „KUTIJE“ – SOBE KOJE SU SMEŠTENE U TEMENIMA JEDNAKOSTRANIČNOG TROUGLA, DOK JE PROSTOR MEĐU NJIMA BEZ ZIDOVA, DEFINISAN ZALUČENOM FORMOM KROVA I PODNOG POSTAMENTA.

Peta fasada objekta – ravan krov kroz koji neometano raste drveće originalno zatečeno na lokaciji.

Dnevni boravak sa kaminom i improvizovanim ležajem.