Alumil Exl1

UMETNOST ČITANJA TEKSTA U ISCELJUJUĆOJ TIŠINI

NAJPOSEĆENIJE
PRIJAVITE SE ZA NEWSLETTER
Asset 1

LOKACIJA:

ČITAJUĆI, MI SE OKLEVAJUĆI PRIBLIŽAVAMO TRENUTKU KADA SE U NAMA KROZ NABORE I KOVRDŽE TEKSTA STVARA DOŽIVLJAJ PROČITANOG I ONDA POČINJE NAŠE OGLEDANJE SOPSTVENOG UMEĆA, VEŠTINE I INTELIGENCIJE. SVAKI TEKST JE SVAČIJI I NIČIJI, PA TAKO I NAŠ, ONAJ KOGA DOSLOVNO GUTAMO. ALI U SVAČIJOJ PERCEPCIJI TEKST ZVUČI I DELUJE SASVIM DRUGAČIJE – I POSTAJE SAMO JEDNA OD BEZBROJ VARIJANTI POČETNO ISTOG (SADA KORIŠĆENJEM DORAĐENOG) SADRŽAJA.

HIMNE TIŠINE
Tišina postaje najumilnija muzika onda kada se sve pretvara u buku i bes. I u tišini otkrivamo duhovnu metodu meditacije koju ni u jednoj školi mišljenja ne možemo naučiti.
Danas kad vlada ‘tiranija trenutka’, moramo sve usporiti, ne dopustiti da ubrzanje poništi i pomuti smisao (koji se mora otkrivati određenom sporošću).
Uspavljujuće dobovanje kiše po krovu, cvrkut ptica, udaljeni lavež, šuštanje lišća pod naletima vetra, žuborenje izvora, usamljeni koraci, vijugav prolet otrovne šarke po ugaženoj travi, prskanje kamena pod upornim i oštrim vajarskim dletom, presipanje okeana preko svih talasima nagnutih paluba na nepreglednoj vodenoj mapi…zvuci su što zamenjuju odsutnu, umiruću muziku. Muziku koje (više kao da) nema.
Jedina prava muzika – od one vrste što nikad ne prestaje i neće utihnuti – sadržana je u poeziji.
Intervali, stope, metar, slogovi (i cezure posle njih, u određenom ritmu), eufonija (melodičnost), katahreze (naizgled nelogičan i bizaran spoj reči), mora, arza, makroni, terze, breve…trohej, jamb, daktil, spondej, silabički stih, muzičke konstante, metričke dominante, ritmičke tendencije, distih, katreni, opkoračenja (reže i kontra-reže), obgrljene i leoninske rime, bugarštice, ‘beli stih’ (posebno čest u ‘engleskoj damskoj poeziji’), stance, soneti i sonetni venci, aleksandrinci, alkejske strofe, renesansni heksametr i svi drugi ‘tropi’, stilske figure i elementi versifikacije uvode nas u manje vidljiv svet raskošne muzike poetskog izražavanja.
Ali, da ne idemo u detalje i ne atomiziramo (jalovo i izalud) nešto što u sebi nosi ideju Celine.
Dovoljno je setiti se da obavezno usporimo (ali baš usporimo) čitanje poezije, jer ćemo tek tada moći da osetimo njen pravi smisao i razlog postojanja kroz duge vekove istorije čovečanstva (i pisane književnosti).
Tek kad počnemo da izgovaramo stih po stih i reč po reč, moći ćemo da uživamo u božanskoj moći ljudskog stvaralaštva. I uvešćemo svoju dušu i duh u (svakodnevnici apsolutno nedostupne) uzvišene sfere onostranog.
To je trenutak kada zaista stajemo pred tekst što nam se tek tada otkriva u svoj svojoj lepoti i tajnovitosti.

ČITANjE TEKSTA KAO SAMOOTKRIVANJE
Tekst ne mora da se čita s leva na desno, ne mora ni da se dekartovskom logikom tumači i aristotelijanski analizira sadržaj svega u njemu izrečenog, ne mora da se poredi, pamti, citira, čak ni doživljava ili uredno smešta u nostalgične magacine iskustva. Ne mora se ništa od toga.
Jedino što je neophodno je prisno suočavanje sa bićem teksta, sa njegovim ritmom i metrikom, sa unutrašnjom melodijom svega napisanog.
Mora se iseći kokos da bi se popio njegov sok, a onda se ljuska može odbaciti ili šta već. Dovoljno je osetiti dah i uneti u sebe srž svega što nam reči (otvoreno i skriveno) daju, nude i poručuju.
Vi i tekst koji ste stavili pred sebe kao ogledalo. I onda on u vas uvlači mamce i sadržaje svih vrsta, a vi se ogledate u njegovom poretku smisla, pa ko da i dobije više, čija je sreća (i hrabrost) više u igri.
To belo ogledalo prošarano crnim grafičkim žilicama i mrljama ne može se prevariti ni slomiti. Možemo ga odbaciti (zatvaranjem korica) ili spaliti (predati ga u plamenu nekim drevnim božanstvima), ali ga ne možemo koristiti bez određenog rizika.
Čitajući (a tekst se gleda čitanjem), mi se oklevajući približavamo trenutku kada se u nama kroz nabore i kovrdže teksta stvara doživljaj pročitanog i onda počinje naše ogledanje sopstvenog umeća, veštine i inteligencije.
Svaki tekst je svačiji i ničiji, pa tako i naš, onaj koga doslovno gutamo (kao u Jovanovom Otkrovenju).
Ali u svačijoj percepciji tekst zvuči i deluje sasvim drugačije i postaje samo jedna od bezbroj varijanti početno istog (sada korišćenjem dorađenog) sadržaja.
Ako smo glupi, tužni ili indisponirani, i tekst će namah postati takav, ko god da ga je pisao.
Ako smo kreativni, uzneseni i posvećeni, tekst će kroz nas procvetati, ponovo izdat i na ovaj način subjektivno objavljen.
Ako smo nezainteresovani, prepuni stereotipova i šablonskih matrica, i tekst u kome se ogleda naše biće počeće da liči na nas takve.
Ako smo pametniji od pisca knjige koju smo počeli da čitamo, to neće moći da pokvari ni najlošija i najgluplja (najjeretičkija, najbesmislenija) rečenica. Ogledalo ne može da nas poružni, niti upropasti.
A ako smo mnogo manje inteligentni i slovesni od onog ko je pisao i potpisao tekst naše lektire, to neće popraviti nijedno i nikakvo književno ogledalo. Ali se zato možemo bolje usaglasiti sa svojim još neotkrivenim potencijalima i naći sopstvenu pamet (sve do tada skrivenu i nekorišćenu).
To su oni trenuci kada nam se sve otvori, kao kada se dno korpe odjednom provali i sve (loše, suvišno i preteško) ispadne iz nje. Mi tada ne postajemo pametniji, već samo otkrivamo svoju urođenu (a zamagljenu i zamrznutu) darovitost i visprenost.
Tekst kao ogledalo i nevidljivi istraživač (i pronalazač) naših mana i vrlina.
Živi tekst pred nama.//ek Više u EKO KUĆI No29

Autor teksta: Redakcija
EKO KUĆA je prvi evropski i regionalni portal koji stručnjacima kao i široj čitalačkoj javnosti, nudi celovite informacije iz svih segmenata eko arhitekture i kulture.
Pogledajte još: