KUĆE NA DRUMU

NAJPOSEĆENIJE
PRIJAVITE SE ZA NEWSLETTER
Asset 1

LOKACIJA:

FOTOGRAFIJE:

DRAGAN BOSNIĆ

NIJE BILO LAKO SKUĆITI SE NA BALKANSKOM DRUMU. RATNI VIHORI SU U TRENU UNIŠTAVALI CELA NASELJA. UPRAVO ZATO SU SVE DO NOVIJEG DOBA KUĆE BILE SKROMNE, NEUGLEDNE I NAJČEŠĆE „SKLEPANE“ OD PRIRUČNOG MATERIJALA. KUĆE OD ĆERPIČA I PLETERА SE LAKO I BRZO GRADE, ALI SE BRZO OBRUŠAVAJU POD UTICAJEM VLAGE, KIŠE I SNEGOVA. BRVNARE SU TRAJNIJE, ALI ŠINDRA NA KROVU VREMENOM PROPADA, A GREDE TRULE. PROBLEM PREDSTAVLJA I ČINJENICA DA SU ZAPALJIVE. OD KAMENA SU PRAVLJENI SAMO MANASTIRI I TVRĐAVE, KOJI SU MANJE-VIŠE PREŽIVELI VREME I RATNA HARANJA.

Prva poznata civilizacija na prostorima današnje Srbije je izbegavala puteve i pravila je svoja staništa u bespuću Đerdapske klisure. Ova družina (ribo)lovaca je našla sigurno i zdravo utočište pored moćnog Dunava, a ribolika božanstva su im obezbeđivala bogat ulov i ugodan život. Neobična stena, Treskavac, na suporotnoj obali reke je bila siguran orjentir na putu do kuće. Treskavac je bio i prvi „kalendar“, jer je izlazeće sunce na obodima stene najavljivalo letnju dugodnevnicu, odnosno zimsku kratkodnevnicu. Pomenuti riboliki simboli navode na zaključak da je taj prvi dom bio istovremeno i religijski objekat. Za prvobitne stanovnike Lepenskog Vira se zna da su bili dugovečni i da nisu umirali nasilno. Zanimljivo je da su ljudi koji bi doživeli duboku starost sahranjivani u temeljima tog doma, koji je po pravilu imao trapezoidnu osnovu i bio okrenut ka izlazećem suncu. Kada su pripadnici te civilizacije krenuli uzvodno i upoznali se sa vinčanskom kulturom, naglo su promenili navike.

Komšije iz Vinče su pravile kuće od pletenog pruća, oblepljene ilovačom. Od ilovače su stanovnici Vinče pravili i posuđe, a bavili su se poljoprivredom i trgovinom. Naselje Pločnik kraj Toplice su osnovali prvi metalurzi. Kako su njihove kuće izgledale možemo da vidimo na replikama urađenim kraj železničke stanice Pločnik. Takav vid graditeljstva je manje – više očuvan do novijeg doba.

Prošli su vekovi dok se na Balkanu nisu pojavili Rimljani. Moćno carstvo je pravilo moćna utvrđenja i raskošne palate od kamena i opeke. Brojne izvore termalne i lekovite vode koristili su za lečenje, kao i za grejanje svojih domova. Velelepna naselja Rimljana su uništile horde varvara koje su protutnjale u pljačkaškom pohodu. Slovenska plemena su tu došla i ostala. Beskrajne šume u slivu Drine, tri Morave i pet Timoka su razlog što su Sloveni pravili kuće isključivo od drveta. To su radili u prvobitnoj postojbini, a na Balkanu su našli kvalitetnu hrastovu i bukovu građu. Zabeleženo je da su Sloveni gradili bedne kolibe, koje su bile prilično udaljene jedna od druge. Iz vremena srednjevekovne Srbije opstali su samo temelji kuća vladara i vlastele, jer su i rezidencijalna zdanja građena od drveta, čatmara i ćerpiča. Graditelji tih zdanja su samouki majstori koji su primitivnim alatima neobično vešto uklapali glomazne drvene klade. I danas na području Starog Vlaha ti majstori sa ponosom tvrde da ručno tesane grede savršeno naležu jedna na drugu i da samo loši majstori moraju da popunjavaju prazninu između njih mahovinom. Najpoznatiji neimari su bili makedonski dunđeri – Osaćani, po kojima su se te kuće nazivale osaćanke. Poznati su i drvodeljci iz istočne Bosne koji su i danas na dobrom glasu. Najveći broj svih vrsta brvnara koje danas postoje u Srbiji su njihovo delo.

Kuće načinjene od brvana su nazivane brvnare ili talpare. U planinama su pravljene tipične brvnare, dok je u niziji preovlađivala kuća bondruk. Zanimljiv tip brvnare je savardak ili dubirog, karakterističan za visoke planine. To su kuće načinjene od dugačkih debala kupastog oblika na kojima se nisu zadržavale veće količine snega. Brvnare su pokrivene šindrom – tesanim drvenim daščicama, koje u novije vreme uzmiču pred pocinkovanim limom i sintetičkim materijalima.

PRVOBITNE KUĆE U SLIVU TIMOKA SU NAZIVANE KOŠARE. ZIDOVI SU PRAVLJENI OD PLETENOG PRUĆA. A POKRIVANE SU SLAMOM, GRANJEM ILI PRIRUČNIM MATERIJALIMA. NAZIV SELA KOPAJKOŠARA NAJBOLJE SVEDOČI O VREMENU KADA SU LJUDI IZAŠLI IZ ZEMUNICA I NAPRAVILI PRVA SKLONIŠTA – KOŠARE.

Kraški krajevi su prepoznatljivi po kućama načinjenim od kamena, koje su najčešće pokrivene kamenim pločama. Takve kuće su opstale u istočnoj Srbiji, na Staroj planini, pre svega u selima Gostuša i Dojkinci. Kuće od kamena su česte i u starovlaškoj regiji. Stare kuće u moravičkom kraju, na padinama Golije, pokrivene su prepoznatljivim crnim pločama iz Maća. Maćki kamen se lako odvaja u tanke ploče koje samo vešti majstori mogu da probuše. Najviše takvih kuća možete videti u selu Katići, podno Mučnja. U delovima Metohije i Crne Gore se i danas mogu videti utvrđene kuće – kule koje su stanovnicima pružale sigurnost od brojnih hajdučkih družina, tradicionalne krvne osvete, ali i krupne divljači. To su najčešće spratna zdanja. Na spratu se stanovalo, a prozori su bili minijaturni jer su istovremeno služili i kao puškarnice. Poseban tip kamenih kuća su vinski podrumi ili pivnice u Negotinskoj krajini, koje su makedonski majstori pravili tokom dva prethodna veka od posebnog kamena – peščara. Još jedan tip sezonskog naselja su pojate u istočnoj Srbiji. To su naselja stočara koji polovinu godine provode sa stadom u planini. U nekim od tih pojata se stalno boravi. U selo se silazi samo da se završi neki posao ili na neku seosku svečanost. Pojate, u kojima meštani stalno žive, nalaze se na potezu od Dunava do Rtnja, na prostoru Homolja i Kučaja.

Moravske bondručare prepoznaju se po tremu s lukovima na dužnoj strani kuće. Pokrivane su uglavnom ćeramidom, a kasnije i biber crepom. Imaju pleteni dimnjak koji je ponekad pri vrhu širi nego pri osnovi. Tu je i čardak na kome se tokom letnjih dana spavalo. Broj lukova na kući je bio stvar prestiža. Kuća je bila podeljena na dva dela. U jednom delu je bilo ognjište, tu se spremala hrana i obedovalo se. Drugi deo je bio namenjen za spavanje i svečanosti, pre svega za slavu. Nameštaj je bio oskudan. Na zidu je visio nizak, okrugao stočić – sofra za kojim se obedovalo sedeći na podu. U sobi su duž zida bili poređani sanduci u kojima su čuvane stvari, a na kojima se tokom noći spavalo. Tako je u jednoj manjoj sobi moglo da konači i po desetak ljudi. Kreveti, stolovi i stolice su postali kućni inventar kada su Turci otišli iz Srbije. Naime, tokom turske vladavine raja nije smela da ulepšava kuće na bilo koji način. Kuće moravskog tipa su građene i pored Save i Dunava, ali uglavnom od naboja, po ugledu na Prečane. Glavni neimari u Srbiji su iz Povardarja, pirotskog kraja i Crnotravci. Radeći i po zapadnim krajevima, ti neimari vremenom zamenjuju ćerpič ciglom, a ćeramidu crepom. Pored toga oni kao novinu uvode i dimnjak u kuću umesto otvorenog ognjišta.

Deo domaćinstva je bio i vajat. On je najčešće bio namenjen mladencima, pa je bio minijaturan i bez prozora. Ponegde su tek udate devojke pravile same privremeno boravište od blata i pruća u kome su sa mužem boravile od Mitrovdana do Đurđevdana. Kažu da im je tada bila omiljena uzrečica – Daj Bože da ne svane do Đurđeva dana. U planinskim krajevima je postojao i mlekar u kome se čuvalo mleko i mlečni proizvodi. Za mlekar je obično bila zadužena samo jedna, obično ženska osoba. Planinske kuće su pravljene na padini i u podrumskom delu je boravila stoka, a na spratnom delu su bile sobe koje nisu mnogo izolovane da bi stoka grejala ukućane. U ravnici je štala pravljena u produžetku kuće, a karakteristični su i ambari za kukuruz – kotobanje koji su često bogato ukrašeni.

Narodno graditeljstvo danas koristi savremene materijale, poput gvožđa, betona, blokova i brojnih sintetičkih materijala. Seoske kuće su glomazne nemaštovite sandučare i uglavnom su nezavršene. Odlazak ljudi na rad u inostranstvo je razlog što se u tim krajevima pojavljuju neverovatne hacijende u špansko–alpsko–viktorijanskom stilu sa bazenima i liftovima u jednospratnim zdanjima, u kojima tokom većeg dela godine niko ne boravi. Stare prepoznatljive kuće su odavno urušene, a mačvansko selo se od pirotskog razlikuje samo po konfiguraciji terena. Povremeno, u nekom sokaku bljesne maštovita vetrenjača nekog Don Kihota koji pokušava da zaustavi vreme.

Miroslav Mika Pavlović iz Bele Palanke, samouki građevinac, bio je opčinjen desetak metara visokom stenom na Popovom vrhu, toliko da je pre više od tri decenije rešio na njoj da napravi kuću. Uz malu pomoć prijatelja i veliku domišljatost, za dve godine je napravio čardak ni na nebu ni na zemlji. Zdanje od osam kvadrata je načinio na ploči koja je učvršćena u steni nepunih dvadeset pet santimetara, a deset puta duži deo visi bez dodatnog uporišta. Mikina želja je da dogradi još neku prostoriju, a do tada sa svoje orlovske kućice uživa u pogledu na Suvu planinu, selo Divljanu, manastir i jezero u Koritničkoj dolini.

Na ulazu u Arilje, na desnoj obali reke se nalazi lep hotel – Mlinarev san. Posebno je lepa hotelska terasa, plaža ispod i vodopad iznad hotela. Lep pogled sa terase upotpunjuje neobično zdanje na uzvišenom delu leve rečne obale. Vila sa češkim pirgom – srpskom srednjevekovnom kupolom i delovima utvrđenja bila je san slikara Ljubivoja Jovanovića. Po njegovom pričanju, dok je bio dete predodređeno da postane pekar, svašta je video na tom brdu i reci ispod njega. Kasnije je u Pragu „ispekao“ slikarsku titulu. U Pragu je sretao i Emira Kusturicu. Režiser je svoj san realizovao u Drvengradu i Kamengradu na Drini. Slikar Ljubivoje je pokušao da napravi grad slikara. Nisu ga podržali, pa je njegov dvorac nad Rzavom ostao usamljen.//ek Dragan Bosnić

Autor teksta: Redakcija
EKO KUĆA je prvi evropski i regionalni portal koji stručnjacima kao i široj čitalačkoj javnosti, nudi celovite informacije iz svih segmenata eko arhitekture i kulture.
Pogledajte još: