MUZEJ I MAGACIN MACURA

Piše:
VLADIMIR LOVRIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK MAGAZINA EKO KUĆA I MILICA KESIĆ

“OSTVARUJTE HARMONIČNE ODNOSE SA LJUDIMA OKO SEBE I ŽIVITE U SKLADU SA ZAKONITOSTIMA PRIRODE. POVREMENO ZASTANITE I IZVRŠITE REVIZIJU SVEGA ŠTO VAM SE DOGAĐALO U PROTEKLOM PERIODU. PROVERITE ISPRAVNOST SVOJIH POSTUPAKA, ŽIVOTNIH STAVOVA, CILJEVA I SADRŽAJA VAŠEG ŽIVOTA”.

RUDOLF ŠTAJNER

Tamna kocka Muzeja Macura koji je inkorporiran u prirodni ambijen otvoren prema sremskoj ravnici i uzdignut nad Dunavom. Muzej Macura već sedam godina izaziva veliku pažnju kulturne javnosti svojim neformalnim konceptom, izuzetnim eksponatima i lokacijom izmeštenom iz centralizovanog miljea kulturnih institucija Beograda. Ovih dana je Vladimir Macura, osnivač muzeja, izazvao veliko interesovanje medija i publike otvaranjem novog multimedijalnog prostora – Magacin ‘’Macura’’, koji se nalazi na kilometar uzvodno od Muzeja Macura, Dunavom ili putem do Starih Banovaca, na adresi Zenit 4.

Ako bismo Dunavom, uzvodnim tokom, nastavili dalje – od adrese Zenit 1 Muzeja “Macura” u Novim Banovcima, preko adrese Zenit 4 Magacin u Starim – došli bismo do adrese Zenit 3. Tamo negde u Burgenlandu, Gradišiću, Varvideku, Orvideku … u pokrajini koja Austriju spaja sa Slovačkom, Mađarskom i Slovenijom.

A gde je adresa Zenit 2? Ona je nizvodno, istim tim Dunavom, u Beogradu, u ulici Prote Mateje18. Tamo gde je Ljubomir Micić, osnivač avangarnog pokreta Zenitizam – možda pod uticajem Rudolfa Štajnera – maštao o Zeniteumu, Zenit 1, Zenit 2, Zenit 3, Zenit 4 …

Približavajući se adresi Zenit 1, ugledasmo crnu zgradu bez prozora, ogromnu kocku koja dominira sremskom ravnicom. Vladimir Macura nas dočekuje na ulazu u kompleks Muzeja Macura i obaveštava nas da smo dobrodošli na ručak koji je već serviran na starom klaviru. Bogata trpeza na kojoj su veliki lonac sataraša, pogača, crni hleb, kozji sir i salata od paradajza i razgovor sa posetiocima Muzeja sa kojima stojimo i obedujemo, deo su muzejskog programa toga dana. U nekom drugom trenutku, to bi mogao biti recital pesnika, a cappella pevanje ili okrugli sto pod vedrim nebom u prostranoj bašti, razrada određene teme, ili neobavezni razgovor u kome svi učestvuju. Sve to je Muzej Macura, pa i mnogo više. Zato nikoga ne čudi što su posetioci sve češći i što kompletan prostor doživljavaju kao svoj i provode vreme sedeći na obali Dunava kao da su u vlastitom rajskom vrtu.

Kroz ekskluzivni intervju za magazin Eko kuća, sa Vladimirom Macurom, osnivačem Muzeja, Zenit 1 u Novim Banovcima i Magacina, Zenit 4 u Starim Banovcima, sagledavamo značaj ovih po svemu izuzetnih umetničkih prostora za kulturni okvir Srbije.

Otvaranjem Muzeja Macura obogatili ste kulturnu i muzejsku scenu u Srbiji na poseban način. Kroz Muzej je prošao veliki broj umetnika i posetilaca. Zašto je prostor otvoren baš u Novim Banovcima, na obali Dunava?

Dunav je čudo, približava se čudu. Projekti sa vodom su za mene nadahnuće. Dunav protiče kroz deset zemalja i u svom toku dijeli prostore i države, ali ih istovremeno povezuje i spaja. Taj tok je transbalkanski, ali istovremeno i transevropski. Kroz takvo kretanje prirodnog vodenog toka Dunava vidim mogućnost slobodnog povezivanja ljudi, nacija, umjetnosti i kulture bez ikakvih predznaka i odrednica koje ih često dijele. Voda kao praelement ima magičnu moć i privlačnost i to je uticalo da taj prostor na obali Dunava vidim kao idealno mjesto za Muzej. Banovci su na kraju svijeta, čak i ne postoje na karti svijeta, ali postoje na mom putu. Ja slijedim svoj put, a on prolazi kroz Banovce.

Muzej Macura je u arhitektonskom smislu veoma specifičan. To je meander inkorporiran u prirodni ambijent, otvoren prema sremskoj ravnici i uzdignut nad Dunavom. Prostor oko tamne kocke je ekološka oaza u kojoj su zastupljene brojne biljne vrste, tu je i voćnjak koji je zapravo rezervoar drevnih autohtonih sorti jabuka. Ceo kompleks korespondira sa savremenim tokovima u okviru održive arhitekture, sa naglaskom na hortikulturi. Da li je ovakva koncepcija odraz Vašeg ličnog stava i ukusa ili je rezultat praćenja savremenih trendova?

Da, lični stav, želja za spajanjem prirode, umjetnosti, arhitekture. Jabuke različitih sorti, mediteransko bilje, ljekovito bilje, sve je to povezano sa ekologijom i sa održivosti u širem smislu. Objekat je svojom formom i funkcionalnim sadržajima podrijeđen značaju kvalitetnog eksponiranja umjetničkih dijela, ali se sa druge strane preko zajedničkih prostora namjenjenih svim posjetiocima, umjetnicima i prijateljima, naglašavaju prirodno okruženje i otvorenost prema beskrajnom prostranstvu Dunava. Prirodni ambijent u kome se Muzej nalazi je izvoran i na neki način povezuje sve prostore u jedinstvenu cjelinu. Elementi vode i kamena u spoljnjem  uređenju Muzeja asociraju na moje ishodište, a osim četrdesetak sorti jabuka koje su gotovo iščezle sa ovih prostora, tu su i smokve, lavanda, ruzmarin, smilje, nana. Njihove mirise uvijek osjećam i nosim u sebi.

Od otvaranja Muzeja proteklo je sedam godina i u tom periodu je kroz njega prošao veliki broj posetilaca svih generacija iz gotovo celog sveta. Kako Vi danas gledate na takvo interesovanje i koja je Vaša uloga u svemu tome?

Na ovom prostoru se privatno i javno preljevaju jedno u drugo, nema tu hijerarhije. Ja nisam vlasnik, nego učesnik. Nama ne trebaju na stotine posjetilaca svaki dan, koji će samo proljetjeti kroz muzej, već dvadeset ili trideset, koje možemo kvalitetno ugostiti da bi od nas otišli radosni.

Kulturnu javnost ste ponovo obradovali otvaranjem novog muzejskog prostora, ovog puta u Starim Banovcima, opet na Dunavu, ali u sasvim drugačijem objektu. Magacin Macura je rekonstruisani magacin za žito. Da li je ovaj prostor konceptualno nastavak već postojećeg Muzeja, ili će on predstavljati put ka novim tendencijama u likovnom i umetničkom izrazu?

Magacin žita je tridesetak godina umirao, a sada je rudnik nade. Sa malim investicijama, ali sa velikom energijom, oživio je kroz umjetnost i opet će na neki način biti izvor hrane, ali ovoga puta duhovne. Ovaj prostor nazvan je Zenit 4. On otvara mogućnost nastavka djelovanja Muzeja, ali i umjetničkog i multimedijalnog predstavljanja i izlaganja kroz medije teatra, mode, arhitekture, monumentalne skulpture, konceptualne umjetnosti, performansa, alternativnog filma. Sve ideje i projekti teku kao Dunav. Magacin ima program za naredne godine, ali će se on na svom budućem putu mijenjati i nadograđivati, poput samoga života.

Ima li simbolike u smeru pomeranja mesta na kome se nalazi novi izložbeni prostor? Krenuli ste uzvodno, protiv struje, ka Beču. Slučajno ili sa namerom?

Slučajnosti nema. U Beču živim već tridesetak godina i taj smjer je logičan. Međutim, isto tako je moguće da se taj pravac promijeni i da slijedeći Zenit 5 bude u Rumuniji, a Zenit 17 na sasvim drugom kraju svijeta.

Da li su vrata Muzeja i Magacina otvorena svim umetnicima iz različitih oblasti stvaranja ili imate zatvoren koncept koji se oslanja na zadate stilske odrednice? Da li Vam je namera da okupite i afirmišete umetnike iz Srbije i regiona?

Dunav spaja. Blisko nam je podunavlje. Bliska nam je Evropa, a zašto ne i Afrika, Latinska Amerika, Azija? Odrednica nema. Ograničenja nema. Postoji put koji ide prema ishodištu. Put slediš i na tom putu treviš ljude i različite saputnike koji idu u istom smjeru i za koje moraš biti otvoren, kao i za sve što te na tom putu čeka. Ono što je značajno je da se u tom kretanju nalazi sve više mladih ljudi koji traže i prepoznaju svoj, ali i zajednički smisao.

Promovišete decentralizaciju kulture. Da li Vam je cilj da oformite koloniju umetnika na obalama Dunava ili na nekim drugim lokacijama izmeštenim iz velikih gradova?

Umjetnici dolaze već od osnivanja Muzeja. Mi to ne zovemo kolonijom, nego sličnošču filozofije, djela i rada. Činjenica je da svi oni osjećaju tu osobenu mogućnost umjetničkog izražavanja i izlaganja u potpuno novom ambijentu koji je van postojećih sistema i koji ne postavlja zadate odrednice. Trudim se da ne pripadam ni sistemima, ni masi, jer se masom u sistemu može manipulisati, a individuom ne može. Dajem ono što imam, koliko mogu, ne uzimam previše, zaobilazim prepreke i dajem prostora ljepoti i kreativnosti.

Živite u Beču i svoje životno iskustvo i kapital stičete tamo, a investirate ovde, u Srbiji. Da li je to deo Vaše misije? Jeste li Vi u biti poslovan čovek ili romantični junak i kolekcionar umetničkih dela?

Ja sam strastveni ljubitelj umjetnosti kojega između ostalih stremljenja vodi i želja da pomogne mladim generacijama. Riječi kao ‘ investicija’ ili ‘poslovan čovjek’ ne postoje u mom rječniku. Na sreću, mladi umjetnici prepoznaju to kao mogućnost zajedničkog djelovanja, koje samo po sebi kristalizuje i određeni kvalitet.

Da li ste uključeni u evropske projekte u oblasti finansiranja kulture koji bi pomogli u afirmaciji Vaših težnji i ideja u Srbiji? Da li u Srbiji dobijate finansijsku ili bar moralnu podršku za svoju misiju?

Nismo nigdje prioritetna vrijednost.Teret nosimo na ramenima, i mi nemamo prednost. Prvo su rudari, poljoprivrednici, seljaci, zidari, stočari, ribari, šumari, domari … ali će se u određenom trenutku vjerojatno netko zapitati zašto i kako ta naša misija funkcioniše i stalno napreduje. Svakako da nismo zatvoreni prema takvoj vrsti pomoći i dodatna finansijska sredstva bi nam bila dragocena. Ona bi nam omogućila da činimo još veća čuda.

Kako biste ukratko definisali sebe? Ko ste Vi, Vladimire Macura?

Tragač za lijepom rječi i pravim ljudima sa rijetkim djelima. Nisam medijski tip, nisam superstar. Mene hrane lijepe stvari, osećanje pripadnosti, dugoročne vizije, Micić, Vitgenštajn. Ja živim svoj san, pretvaram snove u realnost i istrajavam u svojim vizijama. Moje vizije su dugoročne, moji prioriteti ne pokrivaju naredne dve ili dvadeset godina, već dvije stotine i dvadeset godina.

Koji je Vaš sledeći korak?

Hraniti labudove na Dunavu i prizivati rodu da napravi gnijezdo na krovu Muzeja. U Dunavu, na njemu i iznad njega protiče život. Sa pogledom uprtim u tu netaknutu prirodu i vodeno prostranstvo, slijedim svoj put.

Kako biste ukratko definisali sebe? Ko ste Vi, Vladimire Macura?

Tragač za lijepom rječi i pravim ljudima sa rijetkim djelima. Nisam medijski tip, nisam superstar. Mene hrane lijepe stvari, osećanje pripadnosti, dugoročne vizije, Micić, Vitgenštajn. Ja živim svoj san, pretvaram snove u realnost i istrajavam u svojim vizijama. Moje vizije su dugoročne, moji prioriteti ne pokrivaju naredne dve ili dvadeset godina, već dvije stotine i dvadeset godina.

Imate li životni moto?

Idemo!

Odakle crpite inspiraciju i veliku energiju koja Vam je svojstvena i gde su Vaša duhovna uporišta?

Priroda i ljudi su moja inspiracija i nastojim da tim vrijednostima posvetim što više vrijemena. Rad je pokretač svega i on stvara to energetsko polje koje se stalno obnavlja. Postoji deset znamenitih ljudi kojima se divim i koji su mi uzor. Među njima su Ljubomir Micić, Rudolf Štajner i Ludvig Vitgenštajn. Tu su i moji bliski prijatelji na duhovnoj ravni iz Indije, kao i mnogi ljudi koji svojim djelima pokreću svijet i prave mala i velika čuda.

U okviru idejnog koncepta Vašeg delovanja, šta dugujete Zenitizmu, avangardnom pokretu iz dvadesetih godina prošlog veka? U kom delu Micićevog Manifesta se nalazite Vi lično?

Zenitizmu dugujem mnogo. Zenitizam je donio ogromne promjene i postavio temelje jednog autohtono srpskog avangardnog pokreta u umjetnosti. Te su promjene podrazumijevale afirmisanje stavova koji su bili daleko ispred svoga vremena. Micić je do poslednjeg daha težio Zenitizmu i ta ideja i energija dopiru i danas do nas. Njegove dugoročne vizije su i moje vizije.