EKO-TEOLOGIJA - PRIČE O PRIRODI I NJENOM TVORCU

NAJPOSEĆENIJE
PRIJAVITE SE ZA NEWSLETTER
Asset 1

LOKACIJA:

POČETAK TREĆEG MILENIJUMA NAM JE DAO MOGUĆNOST DA PRIČU O KRAJU ISTORIJE I SMRTI DRUŠTVA KAKVOG SMO GA DO SADA POZNAVALI PRIHVATIMO NE SAMO KAO TRAGIČNO OSEĆANJE ŽIVOTA, VEĆ I KAO NOVU MOGUĆNOST OSMIŠLJAVANJA DUHOVNE DIMENZIJE LJUDSKOG POSTOJANJA. ZATO ĆU VAM OVDE ISPRIČATI NEKOLIKO PRIČA O PRIRODI NA MALO DRUGAČIJI NAČIN. KROZ POKUŠAJ PRONALAŽENJA NEČEG NOVOG NA ZABORAVLJENIM TRAGOVIMA ONOG DREVNOG, VEČNOG…

PRVA PRIČA: NATPRIRODNO SVUDA OKO NAS
Od kada smo izgubili osećaj da je sva priroda, u stvari, veličanstveno vajarsko Božije remek-delo, moramo da koristimo neke druge reči i pojmovne poštapalice da bismo sebi i drugima objasnili o čemu zapravo govorimo. Posebno je to slučaj sa snežnim pejzažima, onima od kojih se upravo opraštamo. Pa onda koristimo reči: natprirodno (natprirodno lepo) ili nestvarno (kao ”više od stvarnosti”) da bismo naglasili kako se ovde, u stvari, ne radi o jednom od agregatnih stanja, obliku padavine ili nečemu što prirodno sledi krajem svake godine (u takozvanom ”zimskom godišnjem dobu”). Jer je gotovo komično da se o prelepim, rajskim belinama koje se rađaju svuda oko nas govori metereološkim, klimatskim ili usko-ekološkim rečnikom. Suviše je to malo, nedovoljno, previše obično, gotovo ništavno… da bi objasnilo bar delić onoga što nam predstavlja okeanski beskrajna zimska panorama, kada nam pred očima odjednom pukne bela duša Prirode i u nama probudi neku neobjašnjivu, moćnu čežnju za nečim mnogo većim, boljim i lepšim od onoga što inače čini naš ”život”.

Tako da ja ovakvu nestvarnu i nadrealnu lepotu, u čudesnom obliku bezbrojnih snežnih pahuljica uredno nasloženih po svakom pedlju mog rodnog grada, doživljavam kao još jedan dokaz o postojanju Boga. ”Beli (i nežni) argument” o Njegovom postojanju i ljudskom umu teško shvatljivoj važnosti ovakvog nebeskog roditelja svega vidljivog i nevidljivog. A umiranje snega i njegovo neizbežno topljenje pred slabašnim zracima prednovogodišnjeg sunca mi liči na priču o smrti i uverljivom obećanju (prolećnog) vaskresenja, kao još jedna likovna, simbolična i (nat)prirodna alegorija onoga što zaista jesmo i svega što nas tek čeka.

DRUGA PRIČA: O ČEŽNJI ZA NEVIDLjIVIM IZVOROM
Priroda kao da živi pored nas, pa, čak, ima karakter i pokazuje ga. Kada smo mi blagi i plemeniti, u miru sa sobom i savezu sa Bogom – Priroda nas pušta na miru i raskošno uokviruje naše postojanje. Ali, kada počinjemo da satiremo sve oko sebe, da se sujetno propinjemo iznad svoje prave visine i sudbine – e, tada se i Priroda buni i podiže, preteći se isprsi pred nama (u spontanom, neizbežnom i zakonomernom otporu takvom našem nenormalnom ponašanju).

Zbog toga postoji toliko prelepih, dirljivih priča o druženju svetih staraca i divljih životinja (od Svetog Gerasima Jordanskog do Svetog Serafima Sarovskog), zbog toga i imamo osećaj, ponekad, dok šetamo u prirodi, da smo u pravom pravcatom raju – još za života, pobedivši smrt i strah od nje. Zato i sada Rusijom skitaju isti oni jurodivi lutajući duhovnici, baš kao i pre sto ili petsto godina…

Isto toliko (pa i mnogo više) je i onih upozoravajućih prizora i scena razjarene Prirode, koje će nam narušavati i nemilosrdno rušiti mir, dobro raspoloženje i isuviše (nezasluženo) lake dane. Naime, kad god počnemo da se pravimo snažniji nego što jesmo i važniji nego što vredimo, kad god krenemo da potcenjujemo sve “prirodno” (kao primitivno i manje vredno) i počnemo da zapuštamo Prirodu u našem neposrednom okruženju – odmah i neizbežno nailaze problemi, nepremostiva iskušenja i nesreće. I kao da se čuje osvetnička rika lavova, iz srca tame sveta o kome nemamo pojma, iz dubine Prirode o kojoj nismo znali ništa (i još manje od toga).

Da, Priroda kao da živi, kreće se, oseća i reaguje između redova svake naše (iole ozbiljnije) priče, svih naših čežnji i snova, svih strasnih poduhvata i izgubljenih bitaka u našem životu. Sve dobro ona prepoznaje i čuva, sve loše hvata i kažnjava. Kao anđeo čuvar ili ukleta senka. Nepojamno iskreno i bez pardona… Priroda nam zato daje priliku da se u njenom odrazu ogledamo i prepoznamo, onakvi kakvi smi zaista. Ona je živi rejting naših uspeha i padova, kroz njen izbor formirane su sve one popunjene i nepopunjene praznine naših pravih obrisa i oblika. Prirodom trajemo u stalnom kontaktu između našeg unutrašnjeg i onog realnog, spoljašnjeg sveta. Dobijamo meru, koncept, nevidljivog sagovornika i sve ono što nam zauvek ostaje (čak i kad sve drugo izgubimo). Priroda nije samo pokretna scenografija čovekove životne avanture, već i ozbiljna mogućnost aktivnog delovanja (u svim oblastima) naše sudbinske misije. Zauzimanje upravo onog mesta u svetu koje stvarno zaslužujemo… U razumevanju složenog i uzbudljivog odnosa Prirode i ljudske vrste nije loše da se na ovom mestu podsetimo jedne pametne, sasvim tajanstvene misli: ‘Ono što pustinju čini lepom’, reče Mali Princ, ‘je saznanje da se njoj krije izvor’.

TREĆA PRIČA: BOG KAO TVORAC I UMETNIK
Mnogi među evropskim književnicima, slikarima i filosofima ‘romantičarima’ su izbegavali da pišu o Prirodi ili da je slikaju jer su jedino ono veštački ‘stvoreno’, ‘prožeto ljudskom imaginacijom’, isključivo ‘artificijelno’… smatrali vrednim za umetnički model stvarno dostojan istinskog čovekovog talenta. Ono što oni nisu nikako razumevali je da Priroda, u stvari, nije ‘prirodna’: da ona nije nikakav ‘razbacani sirovi materijal’, slučajna ili spontana, već upravo stvorena, kao Božija kreacija. Njegovog dara i volje delo.

Tako da oblaci nikako ne pripadaju meteorolozima, baš kao ni kiša i sneg (on pogotovo), zore i zalasci Sunca, promena vremena ili sve ono što ide uz pojedina godišnja doba. Svako ko je ikada osetio razdraganost, smirenje, živi odjek svoje duše u percepciji kakvog očaravajućeg pejzaža, osećanje nadljudske inspiracije ili snage pred neodoljivim čarima Božije Umetnosti zna šta hoću da kažem. Od bezazlenih pecaroša i radoznalih šetača što naizgled besciljno skitaju nepoznatim putevima, preko onih koji su odlučili da odu iz grada i žive u prirodi, pa do slikara-pejzažista, ekologa, vrtlara, pčelara, planinara, ronilaca, šumara, lovočuvara, fotografa, monaha, pesnika… neprestano raste broj onih što doživljavaju pravu ekstazu ili božansku utehu pred mnogolikim oblicima Prirode. Pred tim Edenskim vrtom koji nas i dalje, ovako nesmirene i nestrpljive, isteruje iz svog zagrljaja i ostavlja u pustinji ljudskih fatamorgana i zabluda. Priroda je Božiji Hram, sa skrivenim oltarima, ikonama, moštima i kandilima u najneobičnijim mogućim oblicima, spreman da nas, kad god mi to poželimo, sa slavom i radošću dočeka u svoj tajanstveni sakralni prostor i osveži nas vodom žive vere (i nezamislivom lepotom) u unutrašnjem doživljaju stalnog prisustva onoga što hrišćani nazivaju Svetom Trojicom. Ovaj Hram nam je, pritom, neprestano dostupan i izuzet od svakog moralizma i svega “suviše ljudskog”. Zvuk crkvenih zvona iz daljine, rajski zvuci oživljene prirode, različiti cvetni mirisi i uzbudljivi odsjaji sunčeve i mesečeve svetlosti, slobodni vetar koji kao da služi na ovoj nemoj (ali ne i nemuštoj) liturgiji i svojim dodirom povezuje sve naizgled suprotno i nespojivo… sve su to potvrde autentičnog Božijeg porekla svih ovih neprebrojivih krošnji, cvetova i izvora, gora i šuma, stepa i prerija, dolina i visoravni, mora i jezera, reka i okeana, najviših vrhova i najdubljih bezdana. U prirodi ima mnogo čega božanskog i mističnog, ljudskoj ruci i oku nedohvatnog i neuhvatljivog.

Ona zato predstavlja neophodnu i svakodnevnu dopunu našoj veri i molitvi, snazi i talentu. Nešto neiscrpno i više nego željno iščekivano. Priroda u ljudskom oku i duši – precizno uokvirena našom (ne)pažnjom i količinom spremnosti da primimo ono samo i baš nama namenjeno – naš je verni pratilac od samog početka, od logosne reči Postanja i Dana Prvog.

ČETVRTA PRIČA: TAJNA PRIRODE
Toliko puta nas Priroda prene i opomene da se dobro zamislimo nad nedopustivom banalnošću i nezanimljivim očekivanjima naših ustaljenih (kao na šinama) života.

Zar svi ti niski rituali svakodnevice stvarno zavređuju još nam preostale dane? Vrede li našeg života? I šta to pa dobijamo zauzvrat? Kao da nas je u nekom trenutku (ponekog od samog rođenja, nekog od rane mladosti, ponekog po diplomiranju ili venčanju) sudbina postavila na uski životni tobogan sa koga nema silaska sve dok se ne zabijemo u pesak (na kraju vijugavog strmoglava).

Priroda je – uz sudbinske nesreće i neposredne susrete sa izuzetnim ljudima – najbolji animator naše, ljudske jedinstvenosti. I gledajući u njene nesputane i nage oblike, ispunjene peskom, kamenom, lišćem i granama, svaki iole ozbiljan i odgovoran čovek (bez obzira na datum iz krštenice) ima priliku da sebe, makar zakasnelo uključi u ovakav izazov. Priroda u svojoj predstavi često nosi i nešto jedinstveno i zaista veličanstveno. Nešto što se sem Bogom (kao Tvorcem i Dobrim Duhom), naprosto i ne može drugačije objasniti. Ko drugi, osim Boga, može da kreira, pa zatim sakrije, i na kraju opet otkrije svoju hiljadama godina skrivanu tajnu, izvajanu vetrovima i poplavama, olujama i simpozijumima, stanjima i osećanjima?
Ko?// 

Autor teksta: Redakcija
EKO KUĆA je prvi evropski i regionalni portal koji stručnjacima kao i široj čitalačkoj javnosti, nudi celovite informacije iz svih segmenata eko arhitekture i kulture.
Pogledajte još: