NAJPOSEĆENIJE
PRIJAVITE SE ZA NEWSLETTER
Asset 1

LOKACIJA:

Pan paniscus, poznatiji kao ’pigmejski šimpanza’, otkriven je 1920. godine, ali su ga tek sredinom sedamdesetih godina prošlog veka naučnici izdvojili u sasvim posebnu vrstu majmuna primata. Naziv ’pigmejski šimpanza’ ne znači da su ovi majušni primati manji rođaci šimpanze, nego da su miljenici pigmejskog naroda, koji deli stanište sa ovim izuzetnim bićima. U svetu su poznati kao  ’bonobo’. Omeđeni rekom Kongo, žive izolovani u samo jednoj zemlji na svetu, u republici Kongo. Ima ih još svega 50.000 na Zemlji  i preti im izumiranje. Kada bismo pokupili sve bonobo  majmune  i stavili ih kao publiku na Marakanu, jedva bismo napunili stadion.

Bantu  plemena u bazenu Konga vekovima koriste meso bonoboa za ishranu, ali i za svoje rituale. Tek u poslednje dve decenije,  svetske organizacije su osnovale dva rezervata bonobo primata u njihovom prirodnom staništu,  ali oba rezervata zavise od privatnih donacija. Za sumu od 20 dolara mesečno, možete usvojiti jedno bonobo siroče i spasiti ga.

Iako liče na šimpanze, ovi primati su zapravo identični našem pretku Australopitekusu. Njihovo ime, bonobo, na jednom od iščezlih bantu jezika  znači : predak. Upravo u okolini reke Kongo nađen je i kostur našeg zajedničkog pretka od pre 3 i po miliona godina, ženke koju su naučnici nazvali Lusi (po tada čuvenoj pesmi Bitlsa), a koja podseća i na nas i na bonobo primate. Lusi je, kao i bonobo, hodala na dve noge, bila uspravnija od šimpanze, umela da pravi kameno oruđe i služila se drvetom i kamenom kao oruđem. Ženke bonobo imaju izražene grudi kao žene, lica su im tamna, imaju ružičaste usne, manje izražene veđe od šimpanze, i na glavi imaju gustu kosu koja se deli na razdeljak. Bonobo i mi delimo 98% istih gena.

Bonobo su u stanju da nauče i da se sporazumevaju leksigramima od nekoliko stotina reči, da sastavljaju rečenice, misle, sećaju se, ali ono što je najdirljivije kod njih je to što je to zajednica ljubavi, spokoja, harmonije, društvo u kome nema dominantnih mužjaka, ratova, sukoba, borbi. Sve  sukobe i tenzije bonobo rešavaju seksom, u svim mogućim pozama, kombinacijama, pa ih često zovu društvom “vodi ljubav, a ne rat”. Bonobo vode ljubav licem u lice, ljube se, grle,  drže se za ruke, i to je jedan od razloga što ih srećom (srećom po njih), nema u zoološkim vrtovima – njihova seksualna aktivnost bi bila suviše šokantna za ljudske mladunce! Ali njihova seksualna aktivnost nije samo  partnerska, niti namenjena produženju vrste – oni seks koriste kao pozdrav, način zbližavanja sa drugima, praktikuju ga i radi čistog zadovoljstva ali i kao oslobađanje od stresa i napetosti, ili pak kao gest pomirenja.

Bonobo po ceo dan provode negujući se, odmarajući se, igrajući se, meditirajući,  vodeći ljubav, očevi i majke zajedno podižu decu, a nije nevažno ni to što srž njihovog harmoničnog života čine alfa ženke. Ženke su povezane, one odlaze od kuće u pubertetu, tražeći nove zajednice, a muškarci ostaju uz decu i porodice. Mamini sinovi su privilegovani.  Majke nikada ne grde svoju decu, čak i ako im mladunče otme hranu iz usta. Dugo je važilo shvatanje da su samo ljudi sposobni za empatiju i jedini koji umeju da dele hranu jedni sa drugima. Bonobo takodje nesebično dele hranu, emotivni su, druželjubivi, oplakuju svoje mrtve, teraju muve okupljeni oko preminulog člana zajednice, čak i ako je to došljak koji nije ni u kakvom krvnom srodstvu sa njima, odaju mu počast. U pitanju je matrijarhat sa punom demokratijom. Društveni su, druželjubivi i očigledno umeju i žele da uživaju.

Zateći ćete u prirodnom staništu bonoba kako leži na travi, gleda u nebo i žvaće neku travku ili kako na obali reke pljuska nogama po vodi, ili kako se pažljivo neguje, trlja, umiva u reci… Bonobo će uzeti mango i kotrljati ga nežno preko svojih genitalija ili će zagrljeni, licem u lice dugo sedeti  i ljubiti se. Dodaću još nešto: bonobo su isključivo frutarijanci, dakle, voćojedci, i jako retko, samo kad su ugroženi, jedu meso manjih životinja, kao što su veverice na primer. Šimpanze su daleko agresivnije, imaju dominantne mužjake, vode ratove, ubijaju se međusobno i – jedu meso.

Amerikanci su se dočepali nekoliko bonobo majmuna i smestili ih u specijalni centar za izučavanje jezika u državi Ajova, gde i danas živi najinteligentniji primat na svetu, bonobo mužjak Kanzi, koji razume rečenice, vodi računa o bebi, sinu Teku, menja mu pelene, podučava ga, prevodi jezik ljudi svojoj polusestri i tolika je zvezda da je čak i Opra Vinfri poslala koleginicu da obavi intervju sa Kanzijem (koji se, naravno, uzbudio seksualno i na novinarku i na snimatelja). Sve bi to bilo divno i krasno kada ne bi postojao brljivi faktor ljudske manipulacije i greške. Kanzija i njegovu porodicu, Amerikanci osim voćem, hrane i svojim uobičajenim đubretom – picama, rezancima, viršlama. Daju mu čak da žvaće žvake i da gleda televiziju, a već je navučen na šećer i slatkiše. Kanzi sada ima 30 godina i ugojen je kao prosečni Amerikanac, a pre nekoliko meseci bonobo su počeli da umiru od bolesti. Kanzijeva čuvena sestra Panbaniša umrla je od upale pluća, a za sina Teka se sumnja da je autističan. Autizam ne postoji u prirodi. To pretvaranje bonoba u bolesnog čoveka putem termički obrađene hrane je nasilje nad njegovom prirodom, a posledice su slabljenje imuniteta i oboljevanje od ljudskih bolesti.

Mnogo me je rastužila i dirnula sudbina naših rodjaka bonoboa, za koje mnogi naučnici traže da se kao vrsta preimenuju od Pan paniscusa u Homo paniscusa. Zar je moguće da ne vidimo vezu između mira, spokoja, harmonije i empatije i voća kojim se bonobo hrane, i sa druge strane, između  ljudske agresije, nasilja, sadizma, i mesa koje mi jedemo? Zar ne vidimo da su zagrljaji, poljupci,  bliskost, tolerancija, ljubav, meditacija – put ka srećnom društvu, kakvo je društvo bonoboa? U zarobljeništvu, u par zooloških vrtova gde ih ima, bonobo menjaju karakter, počinju da se ujedaju medjusobno, postaju agresivni, otuđeni. Očigledno pate i tuguju. Tu su pred nama, nestaju pred našim očima svedoci istinske ljudske prirode koju smo za par  miliona godina uspeli sasvim da iskvarimo, i što je najtužnije, zaboravimo. Mogu samo da vam kažem u ime bonobo predaka: jedite voće i volite se i živite u toleranciji, ljubavi, okruženi prirodom…  jer, to smo mi, nasilno proterani iz raja. Zato se moja prva  knjiga o živoj hrani  zove “ U raju nema kuvanja, kotlići su u paklu….”// EKO KUĆA No08

Autor teksta: Redakcija
EKO KUĆA je prvi evropski i regionalni portal koji stručnjacima kao i široj čitalačkoj javnosti, nudi celovite informacije iz svih segmenata eko arhitekture i kulture.
Pogledajte još: