50. Međunarodni kongres i izložba o KGH
50. Međunarodni kongres i izložba o KGH
Pedeseti međunarodni kongres i izložba o klimatizaciji, grejanju i hlađenju (KGH), održavaju se od 4. do 6. decembra 2019. godine u Sava centru u Beogradu. Teme Kongresa su nova rešenja na bazi obnovljivih izvora energije, pre svega energije Sunca i geotermalne energije; moderni sistemi gradskih sistemi grejanja i hlađenja; preporuke za predviđanje potreba i potrošnje energije u stambenim, poslovnim i javnim objektima; zgrade budućnosti, pametne zgrade i gradovi; rashladni sistemi danas i sutra, novi pametni sistemi KGH u zgradama, zgrade koje oponašaju ljudski organizam…
Predviđena je sesija sa izlaganjem najboljih radova objavljenih u prvim brojevima časopisa KGH, kao i pregled najznačajnijih radova domaćih naučnika i stručnjaka koji rade i širom sveta. Posebna sesija biće posvećena nastavnim programima potrebnim za obrazovanje stručnjaka o realizaciji, radu i održavanju najnovijih sistema za KGH i ostalih energetskih sistema zgrada i gradova.
TESLA EXOSKELETON
Teslin neprobojni auto
Cibertruck je izgrađen s spoljnom školjkom napravljenom za maksimalnu izdržljivost i zaštitu putnika. Počevši od gotovo neprobojnog egzoskeleta, svaka komponenta dizajnirana je za vrhunsku snagu i izdržljivost, od Ultra-Hard 30Ks hladno valjanog nehrđajućeg čelika, strukturne kože do Tesla oklopnog stakla.
Izuzetno jak kompozit od stakla i polimera može apsorbirati i preusmeriti udarnu silu za poboljšane performanse i toleranciju na oštećenja.Sa sposobnošću da se približi beskonačnoj masi i vučnoj sposobnosti većoj od 14 000 funti, Cibertruck može da nastupi u gotovo svim ekstremnim situacijama s lakoćom.
Kuća budućnosti
DANICA TOMIĆ, MLADA ARHITEKTICA IZ VRANJA, OSVOJILA JE PRVU NAGRADU NA MEĐUNARODNOM TAKMIČENJU FUTURE HOUSE 2018, ODRŽANOM U SAD-U. NJEN PROJEKAT TI-HO MODULAR HOUSE, KOJI JE OCENJEN KAO NAJBOLJI, PRIVUKAO JE VELIKU PAŽNJU I INTERESOVANJE. DANICA TOMIĆ JE STUDIRALA NA GRAĐEVINSKO-ARHITEKTONSKOM FAKULTETU U NIŠU, A KAKO SAMA KAŽE, NJENA SKLONOST KA UMETNOSTI, POTREBA ZA KREIRANJEM I ŽELJA ZA ISTRAŽIVANJEM UTICALE SU I NA IZBOR FAKULTETA I NA FORMIRANJE HOBIJA, KROZ UPOZNAVANJE SA RAZLIČITIM MEDIJUMIMA LIKOVNE I PRIMENJENE UMETNOSTI. NAJVEĆU INSPIRACIJU PRONALAZI U PRIRODI I U UNUTRAŠNJEM ŽIVOTU ČOVEKA. UŽIVA U PUTOVANJIMA, UPOZNAVANJU NOVIH LJUDI I KULTURA RAZNIH NARODA. U INTERVJUU ZA MAGAZIN EKO KUĆA GOVORI O POBEDNIČKOM PROJEKTU, SVOM PROFESIONALNOM RAZVOJU, ARHITEKTURI U SRBIJI I INSPIRACIJI KOJU PRONALAZI U PRIRODI.
Dobitnica si prve nagrade na međunarodnom takmičenju Future House 2018 koje je nedavno održano u SAD. Kako ti vidiš arhitekturu budućnosti? Arhitekturu budućnosti vidim isključivo kroz prizmu zelene gradnje. Samo postojanje svesti da naš trenutni uticaj, kao i uticaj u svakom trenutku u vremenu ostaje zauvek, upućuje na arhitekturu koja je dužna da bude ekološki odgovorna i samoodrživo nastrojena. Ponovno okretanje prirodi smatram značajnim i srećna sam što sam rođena u vremenu kada ove ideje uzimaju maha. U skladu sa tim, arhitekturu budućnosti zamišljam kao potpuno integrisanu u prirodno okruženje, tačnije kao svojevrsno igralište na kome se prepliću i međusobno prožimaju aspekti zelenih grana arhitekture. Neke od njih, koje su zastupljene i u ovom radu, jesu organska, biomorfna i biofilna arhitektura.
Šta te je navelo da se prijaviš i u čemu si pronašla inspiraciju za ovaj projekat? Opiši nam koncept svog rada.
Prijavila sam se kada sam videla da se traži ideja koju sam tada već uveliko razrađivala. Ovaj projekat je zapravo moj diplomski master rad. Inspiracija je višeslojna i tiče se konekcije između novih mogućnosti, postojećih problema, naravno prirode, kao i adekvatnog i racionalnog korišćenja energije. Tema ovog rada se bazira na ispitivanju stanovanja kroz modularnost osnovnih jedinica arhitektonskog prostora. Cilj je kreiranje ekološki odgovorne montažne modularne kuće kroz tumačenje odnosa oblika u prostoru i ispitivanje mogućnosti topografije terena, sa naglašenom vertikalom kao jednim od aktuelnih izazova savremene arhitektonske prakse. Takođe, ova tema prati ideologiju povratka prirodi, što predstavlja značajan aspekt za uspostavljanje balansa na relacijičovek – priroda.Objekat ima prilagodljiv karakter, što znači da njegova funkcija nije ograničena na porodično stanovanje. U različitim fazama on može da posluži kao malo planinsko sklonište, vikend kuća ili kuća pogodnaza apartmansko izdavanje. Ukoliko ovaj objekat, celinu sa svim njegovim modulima, posmatramo kao tipsku jedinicu, čitav koncept je moguće primeniti na podizanje zgrade tako što bi postavljanje satavnih elemenata pratilo princip formiranja saća. Time bi se otvorilo novo poglavlje u rešavanju pitanja stanovanja u gradovima budućnosti.
Studirala si arhitekturu u Nišu, a na takmičenju su bila bolja od studenata iz SAD, Italije, Južne Koreje. Iz perspektive mlade arhitektice iz Srbije, kako bi ocenila obrazovanje koje studenti arhitekture dobijaju kod nas? Da li mladi imaju dovoljno prilika za usavršavanje?
Pored toga što svi imamo pristup istim informacijama, individualna je stvar koliko će tog znanja biti primljeno i na koji način će se ono primeniti. Na niškom fakultetu se najviše pažnje posvećuje tehničkoj i konstruktivnoj opravdanosti nekog rešenja. Što se projekata tiče, mnoge kreativne ideje se namerno nazivaju ‘nemogućim’ pri čemu bi to ‘nemoguće’ trebalo da bude motivacija za detaljniju konstruktivnu razradu i stizanje do ‘bravo, naravno da je sve moguće’. Ponekad je to težak, ali svakako i koristan proces. Više praktičnog rada ili isprobavanja i posvećen mentorski odnos mogu da premoste sve poteškoće. Što se drugih načina usavršavanja tiče, omiljene su mi radionice, koje su mnogo uticale na inspiraciju i motivaciju koju imam.
Koliko je ovo priznanje značajno za tvoj dalji profesionalni razvoj?
Lično mi je značajno kao potvrda da, i pored nekih dilema koje imam, ipak jesam na dobrom putu. Godinama se trudim da jedan od svojih hobija održim na profesionalnom nivou uprkos silnom nedostatku vremena. Umetnost je kod mene prisutna kroz razne medijume, a među njima su najizraženiji arhitektura i tetoviranje. U filozofskom smislu, oba pravca imaju istu misiju, sa različitim načinom i opsegom delovanja. Vreme i mogućnosti će učiniti svoje. Za sada jedan poen više za arhitekturu.
Kako bi ocenila arhitektonsku scenu u Srbiji?Tek sada postajem svesna realnih problema projektanata u svakodnevnoj praksi i nažalost, mnogobrojnih nametnutih ograničenja, tako da se ne osećam kompetentno da ocenjujem nečiji rad. Verujem da ima mnogo talentovanih arhitekata, a još mnogo više investitora nespremnih za inovacije. Generalno, kada bi standardi bili viši, umetnička vrednostarhitekture bi bila daleko veća.
Da li često učestvuješ na sličnim konkursima? Srećeš li se sa drugim mladim arhitektima iz regiona?Interesantno je to što je ovo prvi konkurs na kome sam učestvovala samostalno. Pre toga sam sa kolegama učestvovala na još nekoliko konkursa čiji rezultati nisu doživeli ovoliki odjek. Istakla bih projekat za samoodrživu kuću u Africi, za koji je bilo zanimljivo istraživati na temu: kako postići isti cilj u različitim vremenskim uslovima. Tu je takođe i projekat ekološke vikend kuće u neposrednoj blizini jezera, Savat I i Savat II, koji mi je jako drag kao moj prvi projekat po bioklimatskim standardima. Sada sam naravno još motivisanija, tako da sam otvorena za saradnju i nove ideje.
Na čemu trenutno radiš? Da li ti je u planu neki novi ‘zeleni’ projekat?Trenutno radim na tome da sebi omogućim mnogo snoubordanja ove sezone. Mimo toga, volela bih da učestvujem na još mnogim konkursima u istoj sferi, sa različitom tematikom.Za kraj, šta bi sada sa ovim iskustvom poručila mladim arhitektima u Srbiji?Moja poruka svima je da veruju u sebe i da budu dovoljno istrajni, kako bi svako ‘nemoguće’ učinili mogućim.
Saint Antoine USB stick
Česta upotreba i male dimenzije čine USB memoriju jednim od predmeta koji se lako zagube. Imajući to u vidu, dizajnerke iz studija Claire + Lea osmisle su Saint Antoine USB. Zahvaljujući UDP čipu, Saint Antoine jednostavno može da se uglavi između dirki na tastaturi, i to bez rizika od oštećenja ekrana kada je računar zatvoren, kao i bez mogućnosti gubitka tokom transporta. Kler i Lea, koje rade zajedno još od studija, vrlo rano su otkrile da im je zajednička vizija dizajna kao spoja inteligencije i naivnosti, a eksperimentisanje i otkrivanje novih materijala im je u poslu veoma važno.
Oaza u gradu
OBJEKAT PREDSTAVLJA ZBIR INTERAKCIJA KOJE REZULTIRAJU VIZUELNOM JEDNOSTAVNOŠĆU I KAO NOVA PROSTORNA VREDNOST U RITMU MIRNIH LINIJA I POVRŠINA SUPROTSTAVLJA SE URBANOM GRADSKOM METEŽU VELIKOG BRAZILSKOG GRADA SAO PAULA. U POTRAZI ZA MOTIVIMA KOJI REFLEKTUJU MIR, SPOKOJ, RADOST, MOGUĆNOST SUSRETANJA I DIJALOGA, AUTORI SU STVORILI KUĆU KOJA SVOJIM CELOVITIM GEOMETRIJSKIM VOLUMENOM OBJEDINJUJE RITAM, HARMONIJU I LIKOVNE SADRŽAJE, TE USPOSTAVLJA HUMANE ASOCIJACIJE SA LJUDIMA I PRIRODOM.
Potreba za stvaranjem nečeg drugačijeg, kontrastnog i održivog u Sao Paulu – gradu haotičnog saobraćaja, trošnih trotoara, bezličnih nebodera i dubokog jaza između siromašnih i bogatih, uzburkala je inspiraciju, kreativnost i znanje autorskog tima koji je uspeo da u sveukupnom gradskom metežu stvori nove vrednosti, asocijacije i relacije, nova prostorna prožimanja. Čiste linije i održivi aspekt kuće ubedljivo prikazuju autorov miran i spokojan koncept dizajna i predstavljaju kontrapunkt užurbanom i bučnom gradu.
SKLAD TRANSPARENCIJE I ČVRSTOĆE
Stroga kubična spoljašnjost okružuje složenu unutrašnju strukturu. Omotač koji podržava jedinstvo ideje, kvalitet proporcije i utopljenost u okruženje, ostvaruje dijalog sa razigranom multifunkcionalnom unutrašnjošću prilagođenoj zahtevima složene stambene strukture i savremenog korisnika.
Eksterijer kuće je u hladnom belom tonu kako bi u potpunosti iskoristio brazilsko sunce i stvorio što jači kontrast sa okolinom. Arhitektura ovog objekta zasnovana je na elementarnim princima lepote oblikovanja, čvrstine materijala i funkcionalnosti. Kuća stoji kao primer sklada prostora, svetla i vremena sa racionalnim stavom koji ispoljava red – od linearnosti, lakoće i transparencije do čvrstoće i oštrine. Zadivljujuća poetična planarnost ove kuće doprinosi njenom samosvojnom izrazu, te ona izmiče šematskim klasifikacijama i osvaja naivnom jednostavnošću, duboko prožeta realnošću i životom, ljudskim idealima i težnjama.
ODNOS SPOLJA-UNUTRADominirajuća namera autora nije da ogradi i ograniči prostor, da ga odvoji od spoljašnjeg sveta, već da kroz slobodu umetničke interpretacije stvori smisleno prožimanje i dvojni nivo značenja, koji opservaciju čine življom i energičnijom. Neizostavnu potrebu da poveže arhitektonsko delo sa mestom nastanka, autor artikuliše i kroz vizuelnu nezavisnost ravni. Umesto prozora kao rupe u zidu, pojavljuju se čitavi stakleni zidovi koje oko prihvata kao pozitivan element strukture. Oni prekidaju horizontalnu upornost masivnog zida i omogućavaju spregu spoljašnjeg prostora i čula vida. Arhitektonski prostor realizovan je kao akter u proizvodnji značenja i kao takav jedinstven pojam prisutan je svuda unaokolo. Nedimenzionisan, a sadržajan u svemu, postojan je i čitak i utvrđuje relacije i zakonitosti odnosa čovek-priroda-okruženje. Objekat sa velikim staklenim površinama postao je transparentni prijemnik za sve kolorističko bogatstvo prirode i objekata u okruženju – za krošnje stabala, tlo reljefa, mnoštvo senki i sav pulsirajući živi prostor oko sebe.
Dragana Dražović Ilić
POSTOJI VIŠE NAČINA DA DOĐEM DO REZULTATA, A JEDAN JE, DA OD EPITELA IZ UZORKA MOJE PRAŠINE PRONAĐEM DNK I DA OD NJEGA DALJOM RAZRADOM, PRVO VIZUELNO, A ONDA I ZVUČNO DOBIJEM ZAPIS CRTEŽOM. SAVRŠENSTVO LJUDSKOG ORGANIZAMA MI JE KAO MNOGIM UMETNICIMA, VEČITA INSPIRACIJA.
Dragana Dražović Ilić je dobitnica Velike narade 51. Majske izložbe ULUPUDS-a. Svoju multimedijalnost umetnica izvlači iz svog osnovnog poziva – dizajna tekstila. Njen umetnički put razvijao se od kreiranja unikatnih tepiha, koncipiranih kao podna slika, koji u interakciji sa prostorom stvaraju ambijentalnu celinu, a odvajnjem od poda i zida stvaraju prostorne instalacije. Njena inspiracija se kreće između matematičkih postavki i prirodnih fenomena, što dolazi do izražaja u radovima gde se bavi fenomenom kiše i prašine. U ,,Knjizi prašine“ Dragana ekstrahuje osnovni element tekstilne umetnosti u formu knjige, služeći se fotografijom, kao sredstvom dokumetovanja svog istraživačkog i kreativnog procesa. Fotografije na foliji prikazuju uveličane detalje ,,čiste“ prašine, koju Dragana brižljivo čuva. Ona istražuje strukturu na mikroskopski uveličanim uzorcima. Zajedno sa originalno osmišljenim i snimljenim zvukom, nagrađeni rad zapravo sintetiše vokovizuelne rezultate istraživanja, kojim se umetnica bavi u okviru doktorskih studija višemedijske umetnosti pri rektoratu Univerziteta umetnosti. Ostajući verna svom osnovnom pozivu dizajnera tekstila, kroz njen rad provlači se osnovna nit, odnosno vlakno kao forma.
MOŽETE LI NAM REĆI KAKO JE NASTAO RAD ,,KNJIGA PRAŠINE“ I ODAKLE IDEJA ZA BAVLJENJE TOM TEMOM?Ideja se javila zahvaljujući povredi na skijanju. Šest meseci sam morala da mirujem zbog terapije i u tom stanju, imala sam vremena da posmatram stvari u svom najbližem okruženju. Prvo što mi je zaokupilo pažnju bila je svetlost, tačnije snopovi svetlosti koji ulaze kroz prozor, i u njima kretanje sitnih čestica, prašine. U svetlosti sunčevog zraka rodila se ideja, koja je upakovana od samog početka u formu knjige. Zapravo, postoji dokumentacija o prikupljenim uzorcima, kao moj dnevnik, sa datumima koji datiraju od 2012. godine. Razmišljanja o vidljivom, nevidljivom, različitim materijalima, njihovom sastavu, strukturi… Tako je nastala moja prva knjiga prašine. Sakupljajući uzorke razmišljala sam na koji način ću ih dalje razrađivati i naravno, prvo sam ih fotografisala, pokušavala da ih dočaram bojom, crtežom.. Zatim su uzorci podlegli eksperimentu, uveličavanjem elektronskim mikroskopom i na taj način zakoračila sam u novi svet, koji nisam očekivala, a mogućnosti za istraživanje postale su neograničene.
DA LI STE SE I RANIJE BAVILI NEČIM SLIČNIM?Neretko sam se bavila temama koje se odnose na pojam trajanja, traganja, nastanka, kretanja… U dnevniku sećanja to je na neki način sve sublimirano. Generalno, svakodnevno beležim sve ono što me inspiriše. Nekada su te beleške pisane, jer i tekstom mogu da sačuvam zamišljenu ideju, znajući da u sledećem trenutku ta ideja neće više biti tu u tom obliku. I ranije sam se izražavala u formi knjige poput haiku poezije u radu Kiša, koji se sastoji od vizuelnih i verbalnih zapisa.
ZA ŠTA VEZUJETE POJAM PRAŠINE?Kao većinu ljudi za prašinu me vezuje pojam nečistoće, nečega nepotrebnog a opet sveprisutnog u našem okruženju. Nepotrebna, beznačajna, svuda oko nas, vidljiva, nevidljiva (materija) kosmička prašina, mikrosvet… Pitanje postojanja, trajanja, kretanja, sećanja i zaborava, na koje sebi želim da dam odgovor. Ideja da u nečemu, na prvi pogled besmislenom, nađem smisao, da mu dam novi kontekst i smestim ga u okvir umetnosti. Prašina je vreme, naslojavanje i taloženje.U KAKVOJ JE VEZI VAŠ RAD SA TEMOM OVOGODIŠNJE MAJSKE IZLOŽBE – UDAH?Udah i izdah su radnje kojih nismo svesni. Ne možemo praviti selekciju šta ćemo udahnuti, mi udišemo ono što nam okolina i prostor u kojem živimo, nude. Moj rad pokazuje jednu sliku tog udaha.
S OBZIROM DA SA OVIM RADOM IZLAZITE IZ MEDIJA TEKSTILA U MULTIMEDIJALNOST, KOJA JE SPONA IZMEĐU OVOG VAŠEG RADA I PRETHODNIH RADOVA U TEKSTILU?
Bez obzira da li se bavim dizajnom tepiha ili istraživanjem prašine, u osnovi svega stoji vlakno. Vlakno kao materija, ili nit kao linija, osnova su za stvaranje, a to se provlači kroz većinu mojih radova, čak i u video radu Traganja, gde je ta nit papirna. Uvek se može naći spona. Multimedijalnost u mom slučaju, uz tu likovnu osnovu, nadgrađuju video-slika i zvuk. Kao dizajner tekstila, nikada suštinski nisam izašla iz tog medija, koliko god zalazila u druge. Tekstil se uvek provlači kroz sve vidove mog rada. Vremenom sam shvatila da je tkanje kao slikanje i da je osećaj kojim mešam boje na paleti isti, kao kada pravim melanže za tkanje. Zapravo, tkanje je čista matematika, mislim na prepletaje, pa neretko i arhitektonske konstrukcije dovodim u vezu sa tim. Moja prašina se sastoji od nataloženih slojeva tih vlakana. Nataložene slojeve prašine dovodim u vezu sa ustaljenim principima funkcionisanja u skoro svim društvenim sistemima, nemogućnost promena pa je i to, u metaforičnom smislu, bitan segment mog rada.
KO SU UMETNICI KOJI SU VAMA ZNAČILI I UTICALI NA VAŠ RAD?
Jagoda Buić, svetska umetnica, koja mi je otvorila novo polje razmišljanaja na temu tekstila. Moj prvi susret sa njenim delom bio je u knjižari, kada sam prelistala njenu monografiju. Dugo sam bila pod utiskom Jagodinog stvaralaštva, prvi put sam videla kakve sve mogućnosti pruža tekstil. Bilo je to vreme velikog Jagodinog uspona i vreme rađanja nove tapiserije. Pomerena je granica tekstilne umetnosti, tako da tekstil postaje i prostorno, ambijentalno delo, scenografija. U delu Jagode Buić prepoznala sam smelost i možda je to najveći uticaj koji je umetnica izvršila na mene. Shvatila sam da ograničenja ne postoje i da stvarima treba da pristupam na istraživački način, jer umetnost i jeste istraživanje. Ne mogu da ne pomenem i Snežanu Skoko, koja je kao profesor imala veliki uticaj na moju generaciju, jer je svojom energijom na fakultet donela nešto oslobađajuće, što je u vreme sankcija za nas bilo vrlo značajno.
SPOMINJETE TALOŽENJE, SLOJEVE, VREME, REMINISCENCIJU. SVE TO UPUĆUJE I NA POJAM PAMĆENJA, ODNOSNO SEĆANJA. MOŽETE LI NAM NEŠTO REĆI O TOME.Dodala bih i pojam kretanja i pri tom, ne mislim samo na fizičko kretanje, mislim i na ona unutrašnja, mentalna kretanja. Mi memorišemo, skladištimo iskustva. Udisanjem i izdisanjem uzimamo i ostavljamo deo sebe posećenim prostorima. Tako ta mesta ostaju zauvek prisutna u našim sećanjima, možemo ih oživeti i doživeti ponovo, kao neko iskustvo, prijatno, neprijatno, jer boravak i osećanja koje smo zabeležili na tom mestu, ostaju trajno zapakovani u skladištu našeg uma, imali mi svest o tome ili ne. Pojmom kretanja bavila sam se U ritmu kiše.
RECITE NAM NEŠTO O ZVUKU KOJI PRATI VAŠU SVETLOSNO-ZVUČNU INSTALACIJU? KAKO JE ON NASTAO?
Dugo sam razmišljala kako da napravim zvuk prašine. Onda sam počela da istražujem, iz čega se sastoji ta prašina koju koristim u svom radu. Shvatila sam da su to epiteli ljudske kože, vlakna, dlačice. Onda sam pravila različite zvukove, četkanje kose, šuštanje tkanina, grebanje noktima… i od svih tih elemenata, kompjuterskom obradom, dobila sam odgovarajući zvuk.
ŠTA SADA ISTRAŽUJETE?
Zbog prisustva epitela u uzorcima prašine, kao novog elementa za istraživanje, sarađujem sa jednom mladom forenzičarkom, i radim na otkrivanju zvuka epitela ljudske kože. Postoji više načina da dođem do rezultata, a jedan je, da od epitela iz uzorka moje prašine pronađem DNK i da od njega daljom razradom, prvo vizuelno, a onda i zvučno dobijem zapis crtežom. Savršenstvo ljudskog organizama mi je kao mnogim umetnicima, večita inspiracija.
Alge – čistači vazduha
FASADNI ZASTORI ALGAE CLAD SPOSOBNI SU DA SKLADIŠTE ISTE KOLIČINE UGLJEN DIOKSIDA KAO DVADESET ODRASLIH STABALA ZAJEDNO
Živimo u 21. veku, u vremenu velikih promena i napretka, tehnoloških inovacija i bitnih otkrića. Stalno žurimo, iz automobila u autobus, iz autobusa u blistavo osvetljene moderne zgrade, iz njih u avione, vozove, u klubove i kafiće, u tržne centre i hipermarkete… U toj trci sa vremenom i ne razmišljamo koliko zapravo štetimo prirodi svim sredstvima koje smo izmislili kako bismo sebi olakšali život u urbanom gradskom prostoru. Istovremeno, sve češće se žalimo na klimatske promene, rezultat globalnog zagađenja koje smo sami uzrokovali. Istraživači iz oblasti arhitekture i dizajna godinama su se trudili da iskoriste biološka saznanja kako bi shvatili na koji način gradove učiniti energetski održivijim i zelenijim. Kolaborativna grupa Photo.Synth. Etica, koju čine Ecologic studio, Urban Morphogenesis Lab i Laboratorija za sintetičke pejzaže Univerziteta u Insbruku napravila je fasadne zastore
koje čine kanalice ispunjene algama koje sakupljaju ugljen dioksid iz vazduha, prerađuju ga i ispuštaju čist kiseonik. Ova instalacija napravljena je u saradnji sa Climate KIC-om, najistaknutijim evropskim inicijatorom klimatskih inovacija koji teži ubrzanju rešavanja problema sa globalnim klimatskim promenama. Zamišljenu kao ‘urbanu zavesu’, Photo.Synth.Etica je svoju inovaciju predstavila tokom jednonedeljnog samita klimatskih inovacija u Dablinu 2018. godine. Ova instalacija prikuplja ugljen-dioksid iz atmosfere i skladišti ga u realnom prostoru, na dnevnoj bazi sakupi približno 1kg ugljen-dioksida, što je ekvivalentno težini koju u jednom danu sačuva 20 odraslih stabala. Sastoji se od modula dimenzija 16,2m x 7m. Jedinstveni prototip zavese obuhvata prvi i drugi sprat zgrade
kompanije Printworks u Dablinu. Svaki modul funkcioniše po principu fotobioreaktora, digitalno dizajniranog bioplastičnog kontejnera koji iskorišćava dnevnu svetlost kako bi nahranio žive mikroalgalne kulture, a noću oslobađa luminiscentne nijanse. Nefiltrirani, zagađeni gradski vazduh ulazi na samom dnu fasade i dok se njegovi molekuli prirodnim putem kreću između fotobioreaktora, dolazi u dodir sa proždrljivim mikrobima algi. Oni hvataju molekule ugljen dioksida i zagađivača vazduha, skladište ih i pretvaraju u biomasu koja bi se mogla prikupljati i koristiti u proizvodnji bioplastičnih sirovina. Proces dostiže kulminaciju onda kada sveži, fotosinteziran kiseonik dođe do vrha svake fasadne jedinice, odnosno ‘zavese’ i odatle izađe napolje, u
gradski vazduh. Pojednostavljeno rečeno: zagađeni vazduh ulazi na dnu ‘zavese’, alge hvataju ugljendioksid, a fotosintezom se od njegovih molekula oslobađa kiseonik koji izlazi na vrhu zastora. Zahvaljujući njenom ‘serpentinskom’ dizajnu, cela zavesa podseća na veliki berzanski ekran na kome se prikazuju obavljene transakcije, što na neki način odslikava težnju Photo.Synth.Etica-e da simbolički prikaže sličnost monetarne trgovine i transakcija koje zavesa obavlja pretvarajući zagađen vazduh u čist.
‘Glamping Turizam’ u planinskom pejzažu
LJUDI SE SVE VIŠE OKREĆU PRIRODI, OD KOJE DOBIJAJU ENERGIJU I INSPIRACIJU, A ISTOVREMENO REHABILITUJU SVOJ UM, TELO I DUŠU. NEKONVENCIONALNI VIDOVI TURIZMA POSTAJU SVE POPULARNIJI I PRIVLAČE SAVREMENOG TURISTU ZATO ŠTO MU OMOGUĆAVAJU DIREKTAN I NEPOSREDAN KONTAKT SA PRIRODOM I NEIZGRAĐENOM SREDINOM. ‘GLAMPING’ U NOVIJOJ TURISTIČKOJ TERMINOLOGIJI OZNAČAVA SPOJ GLAMURA I KAMPOVANJA.
Montažna struktura geodezijske kupole čini autonomnu smeštajnu jedinicu u okviru velikog turističkog kompleksa čuvenog skijaškog centra u kanadskoj pokrajini Kvebek. Fazna izgradnja ovih modula predviđa njihovo umnožavanje i širenje po čitavoj planinskoj regiji. Novoizgrađeni turistički kompleks koji se oslanja na strme padine planinskog masiva Šarlvoa trenutno sadrži tri kupole. Prečnik im je 7m, a visina 3,5m. Svaka od njih kadrira fantastičan pogled i otvara široke vizure na prekrasno šumovito okruženje i reku Sent Lorens u daljini.
Efekat levitiranja belih polusfernih struktura iznad planinskog grebena arhitekti su postigli smeštanjem kupola na horizontalne drvene platforme koje se laganom čeličnom konstrukcijom oslanjaju na tlo. Ove lagane samonoseće strukture primaju posetioce tokom sva četiri godišnja doba jer mogu da im pruže potpunu udobnost i prijatan ugođaj u svim vremenskim prilikama, zahvaljujući otpornosti objekta na različite klimatske uslove. Ovakav vid ‘glamping turizma’ pruža čoveku zaista posebno i veoma blisko iskustvo interakcije sa prirodom. Inspirisani ključnim karakteristikama pejzaža, arhitekti su se opredelili za koncept geodezijskih kupola, rešetkastih struktura sa trougaonim nosačima, ekološki vrlo održivog rešenja u pogledu velike noseće sposobnosti, prekrivanja velikih prostora bez ikakvih unutrašnjih potpora, stabilnosti i otpornosti strukture na jake vetrove. Zastakljene površine na južnoj strani propuštaju veliku količinu sunčeve svetlosti i na taj način maksimiziraju solarne dobitke.
Iako su dimenzije prostora male, svega 40m2 čiste površine, unutrašnjost kupole je veoma vešto isprojektovana. Središnji deo kupole zauzima ‘jezgro’, puna kutijasta masa u koju su upakovani servisna zona, kupatilo i čajna kuhinja, zatim su tu noćna zona sa krevetom i sto za ručavanje, dok se brodskim stepeništem penje na galeriju iznad servisne zone, gde je smešten još jedan krevet. Iz noćne zone pruža se nestvaran pogled na dramatični pejzaž koji se prostire u nedogled. Mobilijar u enterijeru je veoma sveden, a sve odiše estetikom minimalizma, kako u koloritu i kombinaciji materijala, tako i u prisutnim formama. Antracit siva boja čajne kuhinje i kutijaste mase servisne zone u kombinaciji sa svetlom teksturom drveta pojedinih elemenata u enterijeru, stvara vrlo prijatan vizuelni kontrast. Betonska podna ploča doprinosi održavanju ujednačene temperature u enterijeru, dok kamin i sivo platno kojim je rešetkasta struktura obložena iznutra, stvaraju toplu i prijatnu atmosferu. Na drvenoj platformi spolja, svaka smeštajna jedinica ima svoj spa na otvorenom, i iz njega božanstven pogled na krajolik, a tu je postavljeno i skladište za ogrev, obloženo svetlim drvetom.
INSPIRISANI KLJUČNIM KARAKTERISTIKAMA PEJZAŽA, ARHITEKTI SU SE OPREDELILI ZA KONCEPT GEODEZIJSKIH KUPOLA, REŠETKASTIH STRUKTURA SA TROUGAONIM NOSAČIMA, EKOLOŠKI VRLO ODRŽIVOG REŠENJA U POGLEDU VELIKE NOSEĆE SPOSOBNOSTI, PREKRIVANJA VELIKIH PROSTORA BEZ IKAKVIH UNUTRAŠNJIH POTPORA, STABILNOSTI I OTPORNOSTI STRUKTURE NA JAKE VETROVE.
Arhitektonski biro Bourgeois/Lechasseur Architects neguje inovativnost u arhitekturi, a njihovi projekti odlikuju se posebnom smelošću.
Spavaća zona svojim velikim otvorom na kupoli kadrira spoljšnji pejzaž
Normcore Collection
Kolekcija nameštaja Normcore je kreirana u saradnji sa minhenskim dizajn studijem Relvao Kellermann za porodičnu firmu Gumpo. Odlikuje je jasan dizajnerski stil, zahvaljujući kome se lako uklapa okruženje. Ovaj nameštaj je pogodan za moderne kancelarije jer ne dominira u prostoru, jednostavan je i lako se prilagođava. Ubrzanost u poslovnom svetu zahteva jednostavna rešenja koja se mogu lako kombinovati. Pored sklopivog i prenosivog stola temp, Normcore kolekcija obuhvata i sto steno kome može da se podešava visina, modularni konferencijski sto dito, kolica pleto, ekran diptih, sto za sastanke saia i jednostavnu flipchart tablu.
Mon Sen Mišel ostrvo na kopnu
MON SEN MIŠEL JEDINSTVENO STENOVITO OSTRVO, NALAZI SE U KANALU LAMANŠ NA UŠĆU REKE KESNON I UDALJENO JE OKO KILOMETAR OD OBALE NORMANDIJE I DO NJEGA SE ZA VREME OSEKE MOŽE STIĆI I KOPNOM, JER SE NA OVOM DELU KANALA U TO VREME NIVO MORA SPUŠTA I DO 15 METARA, TAKO DA SE PESKOVITO MORSKO DNO PROTEGNE NA PREKO 10 KM OD OSTRVA, A U VREME PLIME, DO SELA I MANASTIRA NA OSTRVU SE NEKADA MOGLO DOĆI SAMO ČAMCIMA
Kada čovek odluči da deo vremena namenjenog putovanju provede u jednoj od najposećenijih zemalja – omiljenih turističkih destinacija, u Francuskoj, neminovno se postavljaju pitanja: gde otići, šta posetiti i koliko vremena odvojiti da se odabrana destinacija doživi na najlepši mogući način. Turističke organizacije nude zaista lep program poseta mnogim gradovima, pre svega Parizu, dvorcima na reci Loari i brojnim drugim zanimljivim mestima razasutim po celoj Francuskoj, odavno dostupnim uvek znatiželjnim turistima sa svih pet kontinenata. Pri tome ne treba izostaviti gradove poput Ruana ili Živernija u kome se nalazi rodna kuća poznatog francuskog slikara Kloda Monea (1840-1926) najdoslednijeg predstavnik impresionizma, zatim jug Francuske bogat vinogradima i čuvenim vinima i još mnogo toga…
Izbor je bio: Mon Sen Mišel (francuski: Le Mont-SaintMichel). Nije bilo teško odabrati baš ovu turističku atrakciju jer je ovo ’ostrvo na kopnu’ u pravom smislu te reči oduvek bilo magnet za posetioce i turiste iz čitavog sveta.
Mon Sen Mišel je jedinstveno stenovito ostrvo površine od oko 55.000 m2, nalazi se u kanalu Lamanš na ušću reke Kesnon i udaljeno je oko kilometar od obale Normandije. Nalazi se u neposrednoj blizini grada Avranš u departmanu Donja Normandija. Ostrvo je poznato po benediktinskom manastiru koji se nalazi na njegovom vrhu i dominira svojom veličinom i monumentalnošću. U podnožju ovog manastira nalazi se istoimeno selo u kome danas, ne računajući turiste i ostale posetioce tokom godine, živi oko trideset
stanovnika. Interesantno je napomenuti da tokom godine, u proseku, ovo veličanstveno mesto poseti oko 3,5 miliona turista. Viktor Igo je svojevremeno rekao da je Mon Sen Mišel za Francusku isto što su i piramide za Egipat. Upravo je zato UNESKO ovo ostrvo stavio pod svoju zaštitu 1979. godine. Još od davnina je Mon Sen Mišel, kao i istoimeno selo koje je osnovano daleke 708. godine, poznato po nekoliko osnova. Prvo i najvažnije je da se do njega za vreme oseke može stići i kopnom, jer se na ovom delu kanala u to vreme nivo mora spušta i do 15 metara, tako da se peskovito morsko dno protegne na preko 10 km od ostrva. U vreme plime, do sela i manastira na ostrvu se nekada moglo doći samo čamcima, što je lepo prikazano na starim fotografijama i crtežima iz
VIKTOR IGO JE SVOJEVREMENO REKAO DA JE MON SEN MIŠEL ZA FRANCUSKU ISTO ŠTO SU I PIRAMIDE ZA EGIPAT. UPRAVO JE ZATO UNESKO OVO OSTRVO STAVIO POD SVOJU ZAŠTITU 1979. GODINE. TOKOM GODINE, U PROSEKU, OVO VELIČANSTVENO MESTO POSETI OKO 3,5 MILIONA TURISTA
toga vremena. Krajem 19. veka ostrvo je povezano sa kopnom izgradnjom nasipa i puta koji je eliminisao probleme komunikacije u vreme plime. Posle 2006. godine, francuske vlasti su pokrenule i realizovale projekat izgradnje hidraulične brane koja je omogućila da se nivo mora oko ostrva poveća za 70 santimetara. Izgradnja crkve na Mon Sen Mišelu je započeta u 8. veku. U to vreme ostrvo se zvalo Mon Tomb (fr. Mont-Tombe) jer je svojom konfiguracijom podsećalo na uzvišenje grobne humke. Postoji nekoliko legendi koje još uvek žive u narodu toga kraja, a jedna od njih kaže da je te 708. godine Arhanđel Mihailo naredio tadašnjem biskupu mesta Avranš da na ovom mestu sagradi crkvu. Pošto biskup nije hteo da posluša Arhanđela Mihaila, ovaj mu je tada svojim vrelim prstom napravio rupu u lobanji. Ta lobanja se i danas čuva u crkvi u Avranšu, mada naučnici tvrde da je ona ustvari mnogo starija i da potiče još iz neolita.
Kako razmišlja Kejt Guld
MOJ OSNOVNI CILJ PRILIKOM DIZAJNIRANJA VRTA JE DA USREĆIM KLIJENTA. TRUDIM SE DA OSMISLIM PROSTOR TAKO DA SE KLIJENT U NJEMU OSEĆA KAO KOD KUĆE I MOŽE TU DA UŽIVA TOKOM CELE GODINE. SVAKI PUT OD NOVOG KLIJENTA TRAŽIM BAR KRATKO UPUTSTVO. PONEKAD DIZAJNER VEĆ UNAPRED IMA ZAMISAO O TOME ŠTA BI KLIJENT VEROVATNO HTEO, A JA SE UVEK PRIJATNO IZNENADIM KAD SE ISPOSTAVI DA ON ŽELI NEŠTO POTPUNO DRUGAČIJE.
Ako bi trebalo da opišem jedan dan u životu Kejt Guld, prvo što bih rekla je da ni jedan moj dan nije ni nalik drugome. Kada radim iz svog studija, stižem na posao rano i sedam za sto da protrčim kroz mejlove i u miru pogledam planove pre nego što stignu ostali i stvari postanu haotične. Činjenica da sam samostalni preduzetnik znači da u toku dana moram da obavim mnogo raznorodnih poslova, tako da mi je rano jutro pravo vreme za bavljenje dizajniranjem i razradom novih zamisli. Ako radim na terenu, onda to može biti bilo koje mesto i bilo koji posao. Ne volim da se šetkam okolo, uvek volim da nešto stvarno radim, a često se desi da od nestrpljenja počnem da ometam radnike koji istovaraju drveće i sadni material. Kad oni završe svoj deo posla, onda na scenu stupam ja i sva srećna počinjem da sadim i uobličavam prethodno zamišljenu postavku.
Moja ljubav prema biljkama, svim biljkama, godinama stalno raste. Kada odlučujem o paleti sadnog materijala, u njoj se uvek mora naći neka sorta žalfije. Ne mogu da objasnim zašto, ali žalfiju mnogo volim, a takođe je tu i nezaobilazni geranijum. Gajim i veliku slabost prema ružama. Godinama ih nisam sadila, ali stvari su se promenile, pa sad uvek gledam kako mogu da ih ubacim u plan sadnje.
Moj osnovni cilj prilikom dizajniranja vrta je da usrećim klijenta. Trudim se da osmislim prostor tako da se klijent u njemu oseća kao kod kuće i može tu da uživa tokom cele godine. Svaki put od novog klijenta tražim bar kratko uputstvo. Ponekad dizajner već unapred ima zamisao o tome šta bi klijent verovatno hteo, a ja se uvek prijatno iznenadim kad se ispostavi da on želi nešto potpuno drugačije. Inspiraciju može da podstakne razgovor sa klijentom, ili slike koje mi klijent pokaže, kao i ulazak u njegov dom. Kao pejzažna arhitektkinja, ja neprestano posmatram svoju okolinu, gde god da se nađem. Svesno ili nesvesno, kao po nekom principu osmoze, upijam slike, biljne grupacije, teksture, završne obrade, materijale korišćene na neobičan način, i sve to beležim u fiočicama svog mozga, da bi ih po potrebi odande izvukla i primenila u nekom od svojih dizajna, onda kad klijent izgovori: ‘Znate, ja bih želeo nešto kao…’
Fotograf Milan Živković
Nova finska kuća – Ceo život na jednom mestu
KUĆA U ŠUMI KOLIKO I ŠUMA U KUĆI – ARHITEKTURA ZAUZIMA ULOGU POSREDNIKA IZMEĐU SAVREMENOG ČOVEKA I PRIRODE.
Kuća Apelle je sagrađena pre svega da bude deo prirode. Okolna šuma je pretvara u sklonište za potrebe jedne savremene porodice modernih navika. Kuća je u šumi koliko i šuma u kući – arhitektura zauzima ulogu posrednika između savremenog čoveka i prirode.
Ovu jednoporodičnu kuću u finskom gradu Karji dizajnirao je biro Casagrande Laboratory. Već na prvi pogled nalik je na brod usidren u luci. Potpuno nenametljiva u ambijentu, nepretencioznog dizajna sa pretečom u daščanoj kolibi, ova zgrada je utopljena u krajolik na jednostavan i prirodan način. Život koji se u njoj odvija je specifičan po tome što je naglašeno jedinstven, što sublimira sve životne funkcije na jednom mestu, što je adaptibilan i slobodan – bez konformističkih stega i poštovanja normi klasične arhitekture. Pod krovom ove kuće druži se, radi, obeduje i spava, u jednom dahu i u jednoj istoj odaji.
Unutrašnji prostor kuće je izrazito longitudinalan i neprekinut – to je fluid koji se razliva kretanjem kroz kuću da bi se na kraju te ose utopio u šumu. Na ovoj putanji nižu se javni i privatni segmenti, i to tako što se isti prostor koristi za različite namene u zavisnosti od trenutka – danju ili noću. Tako se u delu enterijera tradicionalno korišćenom za obedovanje može spavati, a dnevna soba, po pravilu centar porodičnog druženja, pruža pogodnosti za studijski rad, pa čak i za fitnes trening. Ovakav multifunkcionalni prostor svoje korene vuče od tzv. ’tupa’ ili ’pirtti”’, drvene kolibe tipične za tradicionalnu finsku arhitekturu.
Sa ovako udruženim životnim funkcijama ukućana i namenama prostora, enterijer nas šarmira svojom polivalentnošću i duhovitošću. Slična duhovitost postoji i spolja, na fasadi, gde se čita simbol lađe usidrene na kopnu, usred šume. Asocijaciju na brod stvaraju kružni prozori, kao i brodski pod u unutrašnjosti kuće. Fasada je potpuno bela, i u zimskom delu godine stapa se sa snežnim ambijentom. Snabdevena je raznolikim grupacijama prozora – kružnih, kvadratnih, linijskih, koji predstavljaju ključ za dešifrovanje funkcionalne organizacije enterijera.
Objekat Apelle je dobro izolovan materijalom na bazi drveta. Tokom duge i jake zime zagreva se geotermalno i iz još dva izvora toplote, peći i kamina. Peć u spavaćoj sobi, visoka i snežno-bela poput brodskih jarbola na palubi, razdvaja prostor sa krevetom od ostatka odaje. Masivni kamin od crne cigle u dnevnoj sobi jedini je detalj u enterijeru koji nije beo. Spolja gledano, on je još jedan nautički simbol. Liči na dimnjak, a kuća uz njega – na parobrod.
Spavaća soba je u elevaciji domišljato povezana sa kuhinjom tako što ima pristup do spavaće lođe -ležaja izvedenog na vrhu viseće kuhinje. Ukupna površina kuće od 140m2 iskorišćena je maksimalno štedljivo i na najfunkcionalniji način. Kuća je okupana svetlošću, enterijer gotovo potpuno beo, a sve to uz efektnu upotrebu ogledala stvara optičku varku veće zapremine prostora. Mobilijar i oprema su svedeni, minimalistički, malobrojni. Prostor je rasterećen svakog suvišnog detalja, i kao takav izrazito duhovan i kontemplativan.
SPECIFIČNOST KUĆE OGLEDA SE U TOME ŠTO SE ISTI PROSTOR KORISTI U RAZLIČITE SVRHE U ZAVISNOSTI OD TRENUTKA – DANJU ILI NOĆU. OVAKAV MULTIFUNKCIONALNI PROSTOR SVOJE KORENE VUČE OD TZV. ’TUPA’ ILI ’PIRTTI’ DRVENE KOLIBE, KOJA JE TIPIČNA ZA TRADICIONALNU FINSKU ARHITEKTURU.
Kuću su izgradila dva lokalna stolara specijalizovana za izgradnju ne samo objekata, već i drvenih brodova. Nije čudno, stoga, što su konstrukciju tretirali kao lađu, počev od forme do načina materijalizacije. Tako je duh lokalnog finskog neimara ugrađen u kuću zajedno sa duhom tradicije, ambijenta, arhitekte i na kraju – korisnika. //ek Mare Janakova Grujić-Više u EKO KUĆI No29
Masivni kamin od crne cigle u dnevnoj sobi jedini je detalj u enterijeru koji nije beo.
Spavaća soba je u elevaciji domišljato povezana sa kuhinjom tako što ima pristup do spavaće lođe – ležaja izvedenog na vrhu viseće kuhinje.
Unutrašnji prostor objekta je izrazito longitudinalan i neprekinut – to je fluid koji se razliva kroz kuću.
Četiri dana u Luksemburgu
Dok sam menjala avion u Frankfurtu, hrleći, na poziv žena iz luksemburške islamske zajednice, u jedino evropsko Veliko Vojvodstvo – Luksemburg, razmišljala sam zašto me do sada put nije naneo na tu stranu, u samo srce Evropske unije. Mozda zato što je u ovom vojvodstvu i onaj omrznuti Šengen?
Osoblje frankfurtskog aerodroma je definitivno najneljubaznije na svetu. Dobila sam packu po ruci što sam se usudila da pokušam da sama otvorim svoju tašnu za pregled. Koga god sam pitala za pravac, bio je zauzet i nije imao ni sekund vremena da me sasluša. Konačno, izmorena i prilično ojađena ovakvim ponižavajućim tretmanom putnika, našla sam se u liftu sa mojim nemačkim vršnjakom koji je izgleda imao isti osećaj kao i ja – da nema više ničeg otmenog u putovanju avionom
Konačno – Luksemburg. Granica više nema, ali oznake na kojima piše ‘Nemačka’ sa jedne, ‘Francuska’ sa druge i ‘Belgija’ sa treće strane, svedoče o mudrosti preživljavanja i dovitljivosti ovog vojvodstva. Ne tako davno, u vreme pre evra, u Luksemburgu se govorio francuski jezik, pravni sistem je bio nemački, a trgovalo se belgijskim francima. Danas je Luksemburg ono što je nekad u svetu bila Švajcarska – bankarsko utvrđenje u kome se pere novac, ali ne više novac mafijaša, već državnika. Otuda veliko bogatstvo i velika tolerancija prema strancima. Pod parolom ‘Dok god vi nas ne dirate, mi vas ne diramo’ Luksemburžani su primili svežu krv iz Portugalije i sa Balkana. Od oko 500.000 stanovnika, bar 150.000 su Portugalci, drugi su ‘naši’ iz Bosne, Makedonije, Crne Gore i Srbije, koji čine brojnu muslimansku zajednicu od preko 15.000 duša. Turaka nema, jer su jednostavno svi isplaćeni i izbačeni iz zemlje posle incidenta od pre desetak godina, kada je jedna luksemburška devojka bila silovana. Sve žene koje sam ovde srela imaju od četvoro do čak devetoro dece, neke porodice imaju i po tridesetak članova, što će prostom računicom reći da će za dve generacije Luksemburžani svi biti ili Portugalskog ili balkanskog porekla. Originalno stanovništo stari i definitivno nestaje.
Luksemburg je sigurna, dobro uređena zemlja, prebogata… Ali, nema sunca i svi pate od nedostatka vidamina D. Sve Muslimanke su i ovde pokrivene i nemaju ni gde ni kako da kožu izlože sunčanim zracima. Koštana oboljenja su najbrojnija. Sa druge strane, možete da birate nemačke ili francuske lekare…. Na čelu Luksemburga je dobroćudni veliki vojvoda Henri, koga građani često mogu da vide na ulici, bez obezbeđenja. Šetajući ovim mirnim, gotovo idiličnim gradom, moram da se zapitam kako to da je baš Luksemburg jedan od osnivača Ujedinjenih Nacija, NATO saveza i Evropske unije – svih onih velikih organizacija koje nam malo, malo pa zagorčaju život. Kroz Luksemburg prolazi samo jedna reka, Mas, a jedan mali, južni deo vojvodstva, rekom Mozel razdvojen je od Nemačke Kao filatelista, imala sam jednom u ruci luksemburšku poštansku marku sa crkvom svetog Mihaila i malenim, ali najstarijim orguljama na svetu. Sada sam imala priliku i da ih vidim. Skromne.
Ali kad pomislite da su iz desetog veka… Sa druge strane, nikakav ratnički pohod nikad nije prošao ovuda i zato je sve i očuvano. Luksemburški zamak, oko koga se razvilo celo vojvodstvo, podignut je 963. Godine. Oko njegovog nastanka ispredeno je niz legendi, i u svakoj se pominje Zlatna žena. Njena statua, izrađena od čistog zlata, stoji i danas blistava kao simbol bogatstva i slave malenog vojvodstva. U jednom momentu, negde u 14. veku, ponestalo je muških naslednika, i vojvodstvo su prigrabili Burboni, Habzburzi, Hoencolerni i Napoleonovi Francuzi. Na lepom starom trgu, gde je bila riblja pijaca, vršena su pogubljenja. Za vreme vladavine Napoleona radila je i giljotina koja je, srećom, otišla sa svojim francuskim izumiteljima. Luksemburg je nekoć bio deo Holandije, a zatim i Nemačke. Otuda u zvaničnom luksemburškom jeziku ima svega. Deca u školama uče i francuski i nemački, ali svi govore luksemburškim jezikom. Dakle, sličnost sa Švajcarskom nije samo po broju banaka, već i po jezicima koji su u zvaničnoj upotrebi.
Signal Tile
Signal Tile je kolekcija dimenzionalnih geometrijskih pločica dizajniranih tako da zagolicaju i pokrenu maštu. Ove pločice vas navode da se njima poigravate i tako sami dizajnirate svoj jedinstveni prostor. Šest različiith pločica mogu se kontinuirano ponavljati ili kombinovati da bi se kreirala unikatna rešenja. Kolekcija je moderna i razigrana, a specifičan spoj linija, kompozicije i boja stvara osećaj kretanja u prostoru. Signal Tile kolekcija je rezultat saradnje studija koji proizvodi pločice Clayhaus Modern Tile sa dizajnerkom Kristine Morich iz Portlanda. Studio Clayhaus Modern Tile pokrenuo je bračni par Jason i Megan Coleman, zanatlije koji sve proizvode izrađuju ručno, po narudžbini, tako da je svaka pločica jedinstvena. Njihova filozofija se sjajno uklopila sa načinom razmišljanja i rada dizajnerke Kristine Morich, koja je svoj grafički dizajn prilagodila materijalima i procesu proizvodnje keramičkih pločica.
” img_size=”full”]
Crtež kao reč, a bez reči
UMETNIK, KARIKATURISTA, DIZAJNER, PROFESOR, MUZIČAR, JUGOSLAV VLAHOVIĆ VEĆ 40 GODINA SVOJIM DUHOVITIM CRTEŽIMA ISTOVREMENO ZABAVLJA I INFORMIŠE ČITAOCE NIN-A. NJEGOVE KARIKATURE OBIŠLE SU ČITAV SVET, OBJAVLJIVANE SU U MNOGIM ČASOPISIMA I NOVINAMA U AMERICI I EVROPI, NAGRAĐIVANE SU NA GOTOVO SVIM SVETSKIM KONKURSIMA I FESTIVALIMA KARIKATURE. JUGOSLAV JE ILUSTROVAO I GRAFIČKI OPREMIO 50 KNJIGA RAZLIČITIH AUTORA I 13 AUTORSKIH KNJIGA. THE NEW YORK TIMES JE OBJAVIO VIŠE OD 30 NJEGOVIH ILUSTRACIJA, U DOMAĆIM ČASOPISIMA OBJAVLJENO IH JE NA HILJADE, A SAMO U NIN-U VIŠE OD 7.000. RADIO JE GRAFIČKI DIZAJN ZA DISKOGRAFSKA IZDANJA DESETAK DOMAĆIH ROK GRUPA, U ČEMU POSEBNO MESTO ZAUZIMA KOMPLETAN OPUS GRUPE RIBLJA ČORBA. BIO JE 1968. JEDAN OD OSNIVAČA AKUSTIČARSKE GRUPE PORODIČNA MANUFAKTURA CRNOG HLEBA. GODINAMA JE UČESTVOVAO U LEGENDARNOM MJUZIKLU KOSA U ATELJEU 212, I TO OD SAME NJEGOVE PREMIJERE, KOJA JE BILA 15. MAJA 1968. GODINE.
U intervjuu za Magazin EKO KUĆA Jugoslav Vlahović govori o karikaturi nekad i sad, o svojim počecima, velikim uspesima, radu na univerzitetu i ljubavi prema muzici i umetnosti uopšte.
KAO NEKO KO SE OVOM VRSTOM UMETNOSTI BAVI ČETIRI DECENIJE I PODUČAVA DRUGE, SIGURNO IMATE SVOJU DEFINICIJU KARIKATURE. KAKO ONA GLASI?
Karikatura je jedna duhovita, angažovana vrsta umetnosti, ali ipak likovna umetnost. Jedan moj kolega je svojevremeno govorio da karikatura nije umetnost, nego umeće. To je donekle tačno, ona jeste jedno specifično umeće, ali je ipak i umetnost. I dobro je da karikaturista bude i likovno obrazovan. Međutim, to nije presudno. Karikatura se ne uči u školama, na akademijama, nigde takoreći. Za to je potrebna jedna posebna vrsta talenta koja se ne uči u školama. Pa kako se uopšte postaje karikaturista i zašto se taj posao ili hobi uopšte i radi? U suštini, karikatura je jedna kombinacija komike, smeha, satire i crtanja. Sa novim tehnologijama, karikatura vrlo vešto i kreativno barata i sa fotografijom i sa tipografijom, sa propagandom i reklamom već duže vreme. Mene je to od starta privuklo karikaturi, koju sam koristio kao umetnik u svemu što sam do sada radio – to nije samo klasična karikatura, već i ilustracija, dizajn, grafički dizajn, povremeno pomalo čak i slikarstvo.
KAKO STE POČELI DA SE BAVITE KARIKATUROM?
Ozbiljnije sam počeo da se bavim karikaturom otprilike kada je Pikaso 1971. izjavio da je karikatura satirično crtanje, jedna nova vrsta umetnosti. On je bio oduševljen novim talasom francuskih crtača. Pikaso je i sam crtao duhovite stvari i pomišljao da se i sam time više bavi. Baš u vreme kada je procvetala ta likovna satira, ja sam uočio da mi to najviše odgovara, a to je primetio i moj prijatelj, istoričar umetnosti Slavko Timotijević. Već u prvim kritikama mojih radova rekao je da čime god se ja bavio, on vidi da se u karikaturi najbolje osećam. I nije pogrešio, ja se zaista dobro osećam u tom poslu evo već pola veka. Moj prvi javni rad bio je crni humor, sa rečima. Na njemu je bila prikazana knjiga utisaka na ulazu na groblje. Sa njim sam učestvovao na festivalu karikature u Budvi 1968. godine. Bio je to moj prvi i jedini rad sa rečima. Te godine sam po nagovoru roditelja upisao Arhitektonski fakultet. U mojoj ulici je živeo čuveni slikar, akademik Vlada Veličković, koji je završio i arhitekturu, što im je služilo kao primer. Jedan profesor mi je posle rekao: zapamtili smo vas i znali smo da ćemo vas primiti. Već prvog dana smo imali zadatak da nacrtamo jednu stolicu, tri sata se to radilo. Ja sam to završio brzo, već posle jednog sata, i razmišljao sam da li da izađem – nema smisla, ispašću neozbiljan. Onda sam počeo to da senčim, pa sam nacrtao sve godove, na kraju i sve šrafove. Ovi iz komisije su odmah primetili da se izdvajam preciznošću i dobrim okom. Međutim, ja sam posle prve godine ipak otišao na Fakultet primenjenih umetnosti i nisam pogrešio. Ipak, tu prvu godinu arhitekture ne smatram uopšte uzaludnom. Tu sam stekao veštinu baratanja alatima, lenjirima,
šestarima, što je važno u dizajnu zaštitnih znakova. Interesantno je da kada je Dušan Petričić završio Akademiju, ja sam je upisao, kad sam ja završio, onda je upisao Ratko Ćirić, kada je on završio, došao je Gradimir Smuđa. Posle Smuđe je to nekako stalo. Diplomirao sam 1974. sa knjigom karikatura Veni, vidi, vic. To je bila prva knjiga karikatura – grafika. Posle je jedan crtač iz Sombora pomislio da može da se studira karikatura. Kad su mu u sekretarijatu Fakulteta rekli da to nemaju, on je rekao: kako nemate, ja sam čitao u novinama da je Vlahović diplomirani karikaturista.
INTERESANTNO JE DA STE STUDIRALI ARHITEKTURU, A DANAS STE JEDAN OD SARADNIKA MAGAZINA ZA EKO ARHITEKTURU I KULTURU EKO KUĆA, U KOME SU VAŠE ILUSTRACIJE PRISUTNE OD PRVOG BOJA. KAKO JE DOŠLO DO OVE SARADNJE?
Kao ilustrator u NIN- u, jako dugo sarađujem sa Draganom Jovanovićem. On je novinar orijentisan na ekologiju. Još pre 20 godina imao je svoju kolumnu koja se zvala najpre Ekologija, pa Postekologija. On se angažovao da se stopira gradnja nuklearnih elektrana u Jugoslaviji. Pratio sam ljude koji su angažovani na tom planu. Tako sam primetio Lovrićevo interesovanje za ekološku arhitekturu. On se tu izdvojio kao ja svojim humorom u grafici. Kada je pokrenuo časopis Eko kuća, počeli smo da sarađujemo. Srećan sam što je neko uspeo da osnuje tako ozbiljan časopis i da ga održava u životu. Jer danas sve što izgleda jako dobro i uspešno, odjedanput nestane i prestane da izlazi. Drago mi je što to tako lepo funkcioniše i što mi lepo sarađujemo. Ja i dalje pratim šta se dešava u arhitekturi, tako da su me jednom zvali da budem u žiriju Salona arhitekture u Muzeju primenjene umetnosti.
KAKO IZGLEDA PROCES NASTANKA JEDNE KARIKATURE I KAKO PRONAĆI PROSTOR ZA OVU UMETNOST?
Kod karikature mora da postoji ideja, pre svega duhovita. Idealno je ako umetnik to radi da bi objavio u štampi, jer štampa je jedno prirodno i najbolje mesto za karikaturu. Karikatura je dosta prisutna i na internetu. To je jedna specifična oblast. Upoznao sam neke mlađe ljude koji se time ozbiljno bave, ali uglavnom nemaju nikakav honorar od toga, što nije baš stimulativno. Baš iz tog razloga, sve je manje takvih profesionalaca. Tako je kod nas i u manjim državama, mada ima primera i u Engleskoj i Švajcarskoj. Prestali su da izlaze humoristički časopisi koji su izlazili vekovima, npr. britanski Panč ili švajcarski Nebelšpalter koji je osnovan 1788. godine! Nemaju dovoljno čitalaca da bi opstali. Pojavilo se krajem 50ih godina prošlog veka jedno područje koje je dosta živo, a to su festivali i konkursi karikature, gde se umetnicima dodeljuju nagrade kao stimulans. Ja se odazivam kad mogu, organizujemo i sami ovde u Srbiji nekoliko konkursa. Izložbenog su tipa i mogu da se rade neke likovnije stvari, za razliku od novina koje često traže političku satiru. Konkursi su šansa i za mlađe ljude da prikažu svoj rad.
U JEDNOM INTERVJUU STE SPOMENULI DA JE ZA BAVLJENJE KARIKATUROM, PORED VEŠTINE CRTANJA NEOPHODNA I HRABROST. U KOJOJ MERI JE TO DANAS TAČNO?
Duhovitost se podrazumeva, ali je i hrabrost, pogotovo u ovom pristupu dnevno-političkoj satiri, stvarno poželjna. Jer to su crteži sa adresom, kako kaže Corax, i čovek mora biti hrabar da ih saopšti jezikom karikature, a to je jezik priličnog preterivanja, prenaglašavanja određenih osobina sa ciljem da se izazove taj satirični efekat. To je efekat na koji čovek, pogotovo ako je javna ličnost, mora da računa u svojim postupcima, na ono: ako pogrešim, smejaće mi se svi. Karikaturista je taj koji u takvim slučajevima mora da reaguje i da zaista učini da se smejemo svi. Često su takva rešenja karikaturista efektnija i pamte se mnogo duže od reči. Imamo sad i ekstremne primere nečega što se ranije u svetu nikada nije dešavalo – da karikaturisti budu hapšeni, zatvarani, ubijani. Čitave redakcije, čuveni Šarli Ebdo… Dvanaestoro ljudi je ubijeno, od toga pet karikaturista, jer se nekome satira te vrste nije dopala. Dakle, taj posao nosi određene rizike i zahteva određenu hrabrost. Poznavao sam svih petoro poginulih članova redakcije Šarli Ebdo. Kada sam 1979. godine imao svoju prvu izložbu u Parizu, objavili su moju karikaturu na zadnjoj strani časopisa. Nažalost, ne mogu da je pronađem…
KOJE VEŠTINE I OSOBINE TREBA DA POSEDUJE ČOVEK KOJI ŽELI DA SE BAVI KARIKATUROM?
Veština crtanja čak ne mora da bude naučena u nekom akademskom smislu. Karikaturisti crtaju krajnje slobodno. Lepeza stilova je ogromna i treba što ranije izabrati neki svoj izražajni jezik. Ja sam vrlo brzo stekao neki moj poentilistički grafički izraz, po kome sam postao poznat. Naravno, to posle može da opterećuje umetnika, jer ako kreneš nešto drugo, posle te ne prepoznaju. Pored toga, imamo angažovanost, upornost, što često nedostaje mladima. Karikaturista mora da ima i šire obrazovanje, da bi mogao da razume stvari, da bi se snalazio u tim kulturnim i političkim događajima. Ja sam upamtio izjavu čuvenog dizajnera Filipa Starka. Kada su ga studenti pitali koju bi literaturu o dizajnu preporučio, on je odgovorio: čitajte sve, osim o dizajnu. Hteo je da kaže da nije dovoljno čitati samo o dizajnu, već da treba pratiti šta se dešava u svetu, jer samo tako se može dati lična interpretacija sveta. Ja volim jednu pomalo rogobatnu ali tačnu definiciju umetnosti koja kaže da je umetnost ‘subjektivno viđenje objektivne stvarnosti’. I to je zaista tako. Ti gledaš svet oko sebe i interpretiraš ga na svoj način.
TOKOM KARIJERE POSTIGLI STE VELIKE USPEHE, DOBILI BROJNA PRIZNANJA, OBJAVLJIVALI STE RADOVE U NOVINAMA I ČASOPISIMA ŠIROM SVETA. ŠTA JE TO ŠTO VI LIČNO SMATRATE SVOJIM NAJVEĆIM USPEHOM?
Danas je veliki uspeh uopšte baviti se ovim poslom. Ne samo danas, baviti se profesionalno karikaturom i ilustracijom je veliki uspeh. Sećam se, jednom mi je neki poznanik, videvši me u redu u prodavnici, dobacio: odlična ti je ona karikatura. Kasirka me upitala: vi crtate karikature? to vam je posao? Ona je bila fascinirana da se neko uopšte time bavi. Tada sam pomislio kolika je privilegija što radim tako neke lepe vesele stvari. U Americi sam čuo podatak da se samo 5% umetnika bavi svojim poslom, 10% to čini povremeno, a 85% se uopšte ne bavi umetnošću. Bio sam primećen na samom početku karijere i kao najmlađi dobitnik do tada, 1977. godine sam dobio Pjerovu nagradu. Odmah posle toga sam se za stalno zaposlio u NIN-u, gde sam do tada radio kao saradnik, bio sam pozivan da pravim izložbe, imao sam ih blizu 90, što je i za jednog likovnog umetnika velika stvar, a ne za jednog ‘primenjaša’. U New York Times-u imam preko 30 objavljenih radova, a objavljivao sam i u nekim evropskim listovima. I dan danas me objavljuju u Beču, Parizu. To me jako raduje, ti veliki tiraži. Milovan Vitezović je za moje radove rekao da su to grafike štampane u novinskim tiražima. Ja sam svojim grafičkim stilom dobacio zaista daleko zahvaljujući štampi.
BAVITE SE I ROK DIZAJNOM. AUTOR STE VELIKOG BROJA OMOTA KNJIGA I PLOČA I CD-OVA ROK GRUPA. ZASLUŽNI STE ZA CEOVIZUELNI IDENTITET RIBLJE ČORBE. KOLIKO JE TO BITAN TRENUTAK U VAŠOJ KARIJERI?
Taj opus rok dizajna je meni puno značio. Autor sam svih zvaničnih omota, to je nekih 24 – 25 albuma Riblje čorbe. Mnogi me po tome prepoznaju i znaju. Pre nekoliko godina, Čorba je imala veliki koncert u Areni i njihov menadžer je došao na ideju da se ceo koncert bazira na mojim omotima. Bilo je 20 omota na bini, projektovali su ih na ekranima i šta god bi Bora pevao sa te ploče, išao bi taj omot sa strane. Sa mojim sinom Jakšom, koji mi kao koautor pomaže i učestvuje sa mnom u realizaciji, stajao sam ispod bine, koncert još nije bio počeo, i dok su nas fotografisali, mene su fanovi Riblje čorbe iz prvih redova prepoznali i počeli da skandiraju: Jugo, majstore. To je za mene bilo jedno veliko i neobično priznanje. I to sa Čorbom je jedna posebna priča… Taj dizajn živi čitavih 40 godina, i sada treba da realizujemo novi album koji je pri kraju. Jedna duga i posebna saradnja, koja je retka i u svetskim okvirima. Samo Rodžer Din, koji je radio omote za grupu Yes i dizajner Gari Burden, koji je radio sa američkim kantautorom Nil Jangom, imaju tako duge saradnje.
VI STE SE KAO MLADI BAVILI MUZIKOM, IMALI STE I SVOJ BEND. DA LI JE TA LJUBAV PREMA MUZICI UTICALA NA OVU SARADNJU?
Da, to je proisteklo iz toga. Ja sam kao student vrlo aktivno svirao i komponovao. Sa mojom sestrom Majom de Rado osnovao sam 1968. godine prvu akustičarsku autorsku rok grupu, a izvodili smo njene pesme. Ja sam imao te muzičke uvode i aranžmane. Tih pet, šest godina smo vrlo aktivno svirali, imamo i jedan album. Zvali smo se Porodična manufaktura crnog hleba. Bora je po dolasku u Beograd na studije počeo kao akustičar, pa smo se tada družili. Ja sam igrao i pevao u mjuziklu Kosa u Ateljeu 212, a Bora je došao u Atelje da igra u Isus Hristos Superstar i Ziger Zager. Tako smo se upoznali i čim je Bora počeo da snima prve singlove prvo sa grupom Zajedno, pa posle sa grupom Suncokret (u kojoj je trebalo i ja da sviram, ali sam otišao u vojsku), ja sam mu pravio omote – fotografije i grafička rešenja. 1978. je osnovao Riblju čorbu, a ja sam mu napravio onaj znak, čuvenu riblju kost. Borini tekstovi su isto karikature na svoj način, duhoviti tekstovi. Posle sam i drugima radio omote, celoj jednoj generaciji. Posle dugo godina sam ponovo počeo da sviram moju mandolinu, pa sam došao na ideju da bi trebalo da ja snimim CD, a da Bora meni napravi omot. Interesanto je da sam tu jednu godinu arhitekture studirao sa Mikijem Đukićem iz grupe S vremena na vreme. Još tada smo svirali gitare na letovanjima. Miki je bio odličan karikaturista, neumorno smo crtali. On je, za razliku od mene, arhitekturu završio i uspešan je arhitekta.
NEDAVNO STE NA NAJVEĆEM SVETSKOM KONKURSU KARIKATURE AYDIN DOGAN FONDACIJE U ISTANBULU DOBILI GRAN PRI NAGRADU. KAŽITE NAM ŠTA OVAJ RAD PREDSTAVLJA I KOLIKO JE OVO PRIZNANJE ZNAČAJNO?
Da, imam dosta priznanja. ‘Pjera’ sam spomenuo, a posle se ređao niz nekih priznanja, više ili manje značajnih. Ja to i ne brojim, kao Aleksandar Klas koji je svojevremeno naređao više od 100 nagrada na konkursima i ušao u jugoslovensko izdanje Ginisove knjige rekorda. Tako da ja sigurno imam tu negde blizu 100 priznanja, što za karikaturu, što za dizajn omota, knjiga i drugih ilustracija. Sva ona za mene imaju ogromnu vrednost. Prvo, konkurencija je ogromna, zaista je teško izdvojiti se. Ovo poslednje priznanje iz Istanbula je takođe posebno. To je jedan od najvećih festivala, u konkurenciji je bilo 2.500 radova iz celog sveta. Dobio sam Gran pri za jedan neobičan rad koji je možda simptomatičan za ovo vreme, što pokazuje da je u karikaturi, kao i u umetnosti, važan taj trenutak kada se nešto dešava. Nacrtao sam jednog govornika sa onom kapom dvorske lude koji se obraća velikoj grupi slušalaca, sledbenika, koji takođe formiraju oblik te kape dvorske lude. Ja bih rekao da je to univerzalna slika, puno se nekih čudnih vođa pojavilo u svetu. Karikatura na jedan duhovit, šaljiv način objašnjava svet, a da bi bila jasna i uspešna, mora da se očisti od svega suvišnog.
DIPLOMIRALI STE NA FAKULTETU PRIMENJENIH UMETNOSTI, GDE STE KASNIJE RADILI KAO REDOVNI PROFESOR. KOLIKO VAM JE RAD SA MLADIMA VAŽAN I KOLIKO UTIČE NA VAŠU INSPIRACIJU I RAD?
Nedavno sam se nekome predstavio kao bivši profesor, a onda me je kolega opomenuo da ne smem da se predstavljam kao bivši profesor, jer jednom profesor, uvek profesor, to je titula. Ja sam i tada nastavio angažman u NIN-u, iako nešto manje, ali nisam prekidao tu saradnju. Studentima sam pokušao da prenesem kreativnost, iskustvo iz raznih oblasti, ne samo iz grafike knjige, što je bio moj predmet, i mislim da sam bio prilično uspešan. Sa druge strane, i ja sam od njih mnogo naučio. Vrlo brzo sam morao da nadoknadim i ubrzam neka svoja zapuštena znanja. Onda sam uz njih dosta napredovao i u fotošopu i u drugim programima, počeo sam da pravim predavanja, video predavanja, da koristim komunikaciju sa novim medijima. Za sve to sam mojim studentima veoma zahvalan. Onda je stigla Bolonja i studenti su dobili pravo da ocenjuju profesore, bio sam u grupi najbolje ocenjenih profesora, što je meni bilo veliko priznanje. Trudio sam se da budem kreativan, ali i strog. Jedno lepo iskustvo u životu.
KARIKATUROM SE BAVITE PRAKTIČNO ČITAV ŽIVOT. KOLIKO SE VAŠ RAD MENJAO KROZ VREME?
Imao sam pre par godina veliku retrospektivu u Muzeju primenjenih umetnosti, koju sam nazvao Knjiga otisaka. Sabrao sam svoje najuspelije radove, pre svega ilustracije, pa sam objavljivao periodično na svakih par godina knjige te vrste. Osećam potrebu i za jednom novom monografijom, gde ću možda taj novinski i muzički rad u većem obimu prikazati. Godina po godina, moja generacija i ja postajemo istorija, ali jedna zanimljiva istorija. Ja sam na nekim tuđim leđima došao, inspirisan nečijim radovima, neka imena su na mene više ili manje uticala, francuski, češki, švajcarski crtači, dizajneri… američki andergraund strip, tako da prosto osećam obavezu da ostavim neke konkretnije tragove i o svom radu. Recimo, na Akademiji sam uvek smatrao da bi svaki profesor trebalo makar jednu knjigu da napravi o svom predmetu i radu. Ja sam pri kraju svoje profesure napravio jednu divnu knjigu u kojoj sam sabrao sva diplomska bibliofilska izdanja koja su bila na FPU. A imali smo sreće da ona sva budu sačuvana, svih tih skoro 350 knjiga. Tu knjigu mi često traže i iz inostranstva.
RADITE U NIN-U VEĆ 40 GODINA. TA VRSTA KARIKATURE JE VEOMA BLISKA NOVINARSTVU I ZAHTEVA INFORMISANOST I PRAĆENJE. KAKO VAM POLAZI ZA RUKOM DA IZ BROJA U BROJ IMATE IDEJE I INSPIRACIJU?
Mi jesmo novinari, članovi smo novinarskih udruženja, samo u jednom drugačijem obliku. Ja stalno beležim svoje ideje, a imam ih non – stop. Ja sam jedan metaforičan tip. Imam izraženu vizuelizaciju, vidim u stvarima nešto što drugi ne vide. I to zapisujem i onda po temama klasifikujem te ideje i onda kada naiđu ‘cajtnoti’ imam uvek nešto gotovo. U novinama nema odlaganja. Tu opstaju samo ljudi koji imaju brz mozak i brzu ruku.
DA LI MOŽETE DA NAPRAVITE PARALELU IZMEĐU KARIKATURE DANAS I U VREME KADA STE VI POČINJALI DA SE BAVITE OVOM VRSTOM UMETNOSTI?
Već sam naveo jednu problematičnu situaciju za mlade karikaturiste. Nema
dovoljno prostora za neku klasičnu karikaturu. Jedan naš umetnik koji živi u Nemačkoj i koji je dobio ‘Pjera’ nedavno je izjavio da je u Nemačkoj karikatura umrla, jer dominiraju karikature sa rečima, koje su obično manje ambiciozne u likovnom i vizuelnom smislu. Možda su tu u prednosti umetnici moje orijentacije, duhoviti ilustratori. Oni imaju šansu, jer za takve stvari postoje mesta u brojnim časopisima, knjigama i drugim izdanjima, kao i rad u reklamnoj industriji. U samoj političkoj karikaturi i humoru situacija nije mnogo vesela, ali ipak opstaje. Internet je jedna oblast koju manje poznajem. Jedan student je primetio jedan moj rad za koji sam dobio Gran pri u Sibiru. To je rad u četiri slike – jedna glava, čovek je na prvoj slici zamišljen, nacrtan mu je mozak, na drugoj slici je mozak manji, na trećoj još manji, a na četvrtoj slici nema mozga, ali ima osmeh. Poruka je jasna, on je Lucky man, što je i bila tema tog konkursa. To je krenulo da se širi internetom, i taj student mi je rekao: Profesore, video sam jedan vaš crtež, imate milion pregleda i lajkova. Bio sam fasciniran. Često se pitam, ti mladi ljudi, kako bi oni od toga živeli. Oni moraju sami da se pronađu, da nađu način da to naplate, ali neće to nestati, prosto čovek ima potrebu da crta, da se smeje, da se zafrkava. To je isto poseban fenomen, da su najbolji karikaturisti stariji ljudi, čak neki i u devetoj deceniji. To govori da je to delatnost koja čoveka čini mladim. Mladi moraju da budu aktivni sa izložbama, sa provokacijama na internetu, da skrenu pažnju na sebe. Imate naprimer, duhovite umetnike, kao onaj anonimni muralista Banksy. To je vrlo blizu karikaturi, to je karikatura u jednom novom medijumu, muralu.
ZA KRAJ, KAŽITE NAM NA ČEMU TRENUTNO RADITE. DA LI IMATE U PLANU NEKU NOVU IZLOŽBU, KNJIGU ILI NEKI NOVI PROJEKAT?
Spomenuo sam tu moju orijentaciju ka knjigama još od 80ih godina prošlog veka. Moje poslednje knjige su tematske. Imam sada u planu još nekoliko tematskih knjiga. Tržišta su nam mala i ja sam uvek u spominjanjima jugonostalgije ubeđen da će nas to tržište povezati ponovo. Za 2020. godinu planiram jedan projekat koji bi se zvao Jugonostalgija, jedna igra reči, ne znam da li je dovoljno primetna. Pamtim, bio sam popularan u Jugoslaviji, zvali su me mnogi jugoslovenski orijentisani ljudi iz svih republika, pre raspada sam imao u svim republikama po izložbu. Ali pre svega želim da završim nekoliko knjiga, jedna o pozorištu, pa onda stripovi u četiri slike inspirisane tim LUCKY MAN misliocem, novu CRNU, onda imam u planu knjigu o Titu, čak jednu izložbu i knjigu fotografija. Dosta toga je u planu…
Ponovna upotreba arhitekture
ADAPTACIJA INDUSTRIJSKOG OBJEKTA DESTILERIJE DŽINA U LONDONU REZULTIRALA JE NEOBIČNO LEPIM I SVEŽIM PROSTOROM ZA ŽIVOT ČETVOROČLANE PORODICE. IAKO JE DUH PROSTORA NEPRIKOSNOVENO MODERAN, U DIZAJNU POSTOJI JASNA TEŽNJA KA ODGOVORNOJ KONZERVACIJI STAROG, ZATEČENOG I AUTENTIČNOG.
Projekat porodične kuće u Londonu je savremeni odgovor na davno postavljeno pitanje o tome da li ima života za napuštene industrijske objekte koji pripadaju nekoj od završenih arhitektonskih epoha. Naime, nekadašnju zgradu Destilerije džina u londonskom Ist Endu, zaboravljenu u uglu jednog parkirališta, primetio je arhitekta Rupert Skot iz studija Open Practice Architecture. On je od samog početka verovao da se od tog prostora može stvoriti svetla, funkcionalna i komforna kuća u koju je imao nameru da smesti svoju porodicu. Najveći izazov je bio kako uvesti svetlo u njenu unutrašnjost, obezbediti neophodnu privlačnost vizura, kao i kako izbalansirati tradicionalno i nasleđeno sa savremenim i novim. Objekat je spolja zadržao svoj autentični izgled, ali odmah nakon prolaska kroz monumentalna drvena ulazna vrata otvara se novi svet.
Izbor materijala u enterijeru fokusiran je na jednostavnost i trajnost. Velika visina nekadašnjeg fabričkog prostora iskorišćena je da se dobiju dve etaže u stambenom prostoru, pa su na donjoj smešteni dnevni boravak, kuhinja i trpezarija, a na gornjoj spavaće i radne sobe. Međuetažna konstrukcija je čeličnog sklopa i nije sakrivena, već je akcentovana u enterijeru. Ovakav konstruktivni čin je jedan od poteza koji delo jasno atribuira savremenosti. Kasetirana drvena obloga plafona obezbeđuje prostoru neophodan izraz topline. Dom je okupan svetlošću zahvaljujući krovnim svetlarnicima i velikim Crittall prozorima koji su većinom novougrađeni, ali njihov dizajn sadrži originalni proporcijski odnos kvadratnih okana. Odaje i prozori u njima postavljeni su tako da se u kući prati hod sunca – najpre od spavaćih soba, preko radnih, do dnevne sobe u kojoj je smešten kamin.
Objekat je spolja u potpunosti sačuvao svoj autentični izgled, pa deluje kao muzej industrijske arhitekture.
Posebnu likovnu vrednost ima crno čelično stepenište u zadnjem delu glavne etaže. Njegova kompoziciona slika utemeljena je na jednostavnom ali izuzetno efektnom geometrijskom ritmu gazišta i rukohvata.
Podovi u kući, kao i jedan deo zidova, su od poliranog betona. Ovaj moderni materijal stoji u simboličkoj korelaciji i sa konceptom industrijske arhitekture, ali i sa konceptom savremenog doma. Posebnu likovnu vrednost ima crno čelično stepenište u zadnjem delu glavne etaže. Njegova kompoziciona slika utemeljena je na jednostavnom ali izuzetno efektnom geometrijskom ritmu gazišta i rukohvata. Pokretni mobilijar je malobrojan, sledi princip ‘potrebnog i dovoljnog’ i predstavlja mozaik starog konzerviranog nameštaja i novih, modernih komada.
Prostorije na spratu su manjih dimenzija, u modernom i do kraja svedenom stilu, i podsećaju na kabine. Kupatilo je u skandinavskommaniru, sa materijalizacijom u crvenom drvetu. Tu je i zatvorena terasa koja omogućava bekstvo od užurbanosti i vreve urbane okoline – ovo nije jedini takav prostor u kući, pa je u tom smislu i sav raspoloživi prostor dvorišta (prednje dvorište i bočni prolaz) iskorišćen sa ciljem da služi kao skroviti privatni prostor koji štiti mir i harmoniju doma od urbanog okruženja.
SKOTOV ARHITEKTONSKI ČIN PREDSTAVLJA VRLO KREATIVNO I ORIGINALNO OSTVARENJE KOJE JE U DUBOKOJ VEZI SA EKOLOŠKOM SVEŠĆU SAVREMENOG ČOVEKA. PONOVNA UPOTREBA, ODNOSNO RECIKLAŽA ARHITEKTURE, NAMEĆE SE U NAŠEM VEKU KAO JASNA I PREKA POTREBA.
SANU obeležava 178 godina postojanja
SANU obeležava 178 godina postojanja
Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) danas svečano obeležava svoj dan – 178 godina postojanja. Ukazom kneza Mihajla 19. novembra 1841. godine formirano je Društvo srpske slovesnosti na predlog dva velikana, Jovana Sterije Popovića i Atanasija Nikolića.
Predsednik SANU prof. Vladimir Kostić rekao je za RTS da institucija na čijem je čelu ima kontinuitet od 178 godina i da duboko veruje da u kulturi leži rešenje za ono što bi nazvao “srpskim pitanjem”. “Pošto je ovo godina posvećena Slobodanu Jovanoviću jedna od njegovih rečenica je ‘kultura je ono što će nam pomoći da preživimo sve ove političke i istorijske okolnosti’. U kulturi, u koju malo verujemo, leži rešenje za ono, što bih uslovno nazvao, srpskim pitanjem”, rekao je Kostić.
Vrt kao umetničko delo
SLIKANJE PRAZNOG OTVORENOG PROSTORA JESTE ONO ŠTO DAJE ČAR I RADOST NASTAJANJU NEČEG NOVOG. DELOVA ZA SKLAPANJE DOBRO OSLIKANOG VRTNOG UMETNIČKOG DELA JE MNOGO, A ŽELJENI REZULTAT JE SKLADNA I OKU PRIJATNA PROSTORNA CELINA POGODNA ZA ŽIVOT NA OTVORENOM. KROZ VREMENSKIM OKOLNOSTIMA USLOVLJENE PROMENE PRIRODNIH MATERIJALA, RAST I MENJANJE IZGLEDA BILJNIH VRSTA, ALI I UZ STALNE ELEMENTE STRUKTURE I OPREME, NASLIKANO ĆE UVEK OSTATI NAJDRAŽE UMETNIČKO DELO.
Rekonstrukcija starih porodičnih kuća i vrtova je nešto na šta se neretko odlučuju stanovnici većih urbanih sredina, ali i manjih gradova. Nostalgija, emotivna povezanost sa prostorom i želja da se ambijenti oplemene i sačuvaju, razlozi su koji čoveka nagnaju da svoju energiju usmeri ka zanimljivom, ali često ne baš lakom poduhvatu. Ovakvi objekti i prostori sa sobom nose mnoštvo prepreka i ograničenja, brojnih uslovljenosti određenih kako samom arhitekturom i terenom, tako i okolnom urbanom celinom i objektima. Tada se pred arhitekte i pejzažne arhitekte stavlja težak, ali gotovo uvek inspirativan i interesantan zadatak.
Jedan od izazovnih zadataka bio je i rekonstrukcija porodične kuće i vrta u Valjevu. Upečatljivost, prirodnost i nenametljiva estetika bile su ključne reči dizajna. Dejan Popov, pejzažni arhitekta i dizajner, zajedno sa članovima svog studija Landscape Factory nesebično se potrudio da kroz dizajn i kasniju implementaciju ideja dobije skladan otvoreni prostor vredan divljenja. Gabariti samog objekta su ostali nepromenjeni u osnovi, ali su prilikom rekonstrukcije
formirani izbačeni delovi viših etaža, prostorijama je data veća plafonska visina, a enterijerskom podelom obrazovane su veće prostorije i definisane drugačije namene celina. Brdovit teren daje Valjevu specifičan pečat zanimljivo koncipiranog gradskog naselja. Prostor na kome se nalazi ova kuća obrazovan je tako da visinska razlika kote ulice i susednog placa iznad, iznosi četiri metra. Nakon uklanjanja stare garaže i ostave, koje su se nalazile u dnu placa, ostala je površina zadnjeg vrta prosečne visine 90cm ispod kote novoformiranog prizemlja i 180cm iznad kote ulice. Nakon formiranja suterena i mesta za parkiranje u zoni prednjeg vrta otvorena je komunikacija ulazne
kapije sa zadnjim vrtom i glavnim ulazom u objekat, a preostalo je i parče zemljišta koje je bilo potrebno na pravi način kaskadirati. Želja tima bila je da prostor organizuje tako da u njemu ne dominiraju različite prepreke u savladavanju visina, a bilo je potrebno ostaviti i prostor za aktivnosti i odmor na otvorenom, kao i zone za sadnju mnoštva biljaka i smeštanje ambijentalnih detalja. Nakon svega toga, pejzažnom dizajneru preostalo je da sve elemente i ergonomiju uklopi tako da se dobije vrt perfektne estetike.
Na koti prizemlja, kao produžetak prostorija kuhinje i dnevne sobe sa trpezarijom, nastavlja se najviša kota vrta. Na ovom nivou kreirana jetrpezarija na otvorenom, koja je u nastavku povezana sa zonom udobnijeg sedenja organizovanim ispod pergole. Druga veća površina, do koje se spušta stepeništem, obrazuje slobodnu površinu travnjaka sa obodima u rastinju i sa udobnom klupom. Od ove kote spuštaju se široke kaskade ka manjoj, kamenom popločanoj površini, od koje vodi glavni ulaz u kuću i staza ka prednjem vrtu i ulaznoj kapiji. Vidljiva denivelacija terena ublažena je izgradnjom velikih žardinjera za sadnju drveća, formiranjem potpornog zida od gabiona i umekšavanjem linija i visina upotrebom različitog rastinja u prednjem planu. Visoki potporni zid koji definiše najveću denivelaciju ka gornjoj susednoj parceli namerno je ostavljen kao pažljivo obrađen beton koji će kasnijim intervencijama dobiti na značaju
Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113
Koda – savremena koliba
KODA – DRVENA KOLIBA U FUNKCIJI OČUVANJA TRADICIJE, SPOJ SAVREMENOG PRISTUPA PROJEKTOVANJU I IZRAZA DUBOKOG POŠTOVANJA DREVNE PROŠLOSTI ESTONIJE U ISTORIJSKOM ARHITEKTONSKOM KONTEKSTU REGIONA.
U Estoniji, zemlji šuma i drvene arhitekture, osmišljena je i izgrađena drvena kuća-koliba nazvana ‘koda’ , što znači ‘soba’, ‘odaja’ ili ‘mesto za život’. Potekla iz običajne tradicije, ova svedena arhaična stambena jedinica danas čini temelj moderne, složene stambene arhitekture ove zemlje i mogla bi se nazvati dušom Estonije i njenog identiteta.
KUU Arhitektid je lokalni projektantski biro posvećen očuvanju tradicije i kulture svoje zemlje, pa je projekat letnjikovca bio idealna prilika da se kroz savremeni pristup projektovanju promoviše jednostavan dizajn oslonjen na lokalnu tradiciju i da se izvede na tradicionalnom mestu – u šumi. Projekat se nalazi u mestu Muraste, selu na severu Estonije, gde njegova tipologija na prvi pogled ne prikazuje ništa neobično, s obzirom da je ova zemlja nadaleko poznata po šumskom bogatstvu. U funkcionalnom pogledu, projekat je sličan većini objekata na tom području. Stambeni prostor je konstruisan od drveta, u duhu hiljadugodišnje tradicije tog regiona. Međutim, po pitanju stila, ova estonska tradicionalna kuća zakoračila je u 21. vek.
Kuće su projektovane u ramovskoj drvenoj konstrukciji, čija je završna obrada izvedena drvetom lokalnog ariša u vidu obloga na fasadi. One se sa zidova nastavljaju na krov, pružajući tako vizuelni osećaj jedinstvene celine objekta u masi. Jedinica saune je dodatno zaštićena katranom, čija crna boja stvara kontrast tonu ostatka objekta. Repeticija oblika u istoj materijalizaciji vizuelno stvara dinamiku prostora sličnu onoj koja se javlja i u prirodi, pa se ovi objekti nesmetano uklapaju u okruženje stapajući se sa šumom. Veliki klizni prozori – vrata otvaraju fasadu ka severu i spajaju idilični šumski predeo sa beskrajnim Baltičkim morem, dok na južnoj strani otkrivaju enterijer predajući ga sunčevoj svetlosti i prirodi. Unutar najvećeg kubusa nalaze se dnevni boravak i kuhinja sa trpezarijskim stolom, a ceo prostor je sa dve strane omeđen velikim kliznim staklenim vratima koja se otvaraju ka terasi, stvarajući osećaj jedinstva sa prirodom, bez granica i skrivenih vizura. Veliki prozor u jednom zidu spavaće sobe takođe otvara enterijer ka spoljnoj platformi.
Svetlost dopire u unutrašnjost zahvaljujući još jednom arhitektonskim detalju preuzetom iz originalne ‘koda’ konstrukcije. Svaki od kubusa ima kos krov, funkcionalno prilagođen hladnim i snežnim zimama. Međutim, ove na prvi pogled klasične kosine asimetrično su postavljene u odnosu na centar osnove, a njihovi vrhovi su zasečeni pod uglom koji kulminira u obliku trougla, formirajući svetlarnik. Ovi otvori dodatno propuštaju dnevno svetlo u enterijer, a visoki plafoni koji prate konstrukciju čine prostor vizuelno većim i prostranijim. Belina i svedenost enterijera ne nameću dodatni fokus njegovom uređenju, već ga prepuštaju prirodi i njenom izvornom stanju. Arhetipska varijanta ‘koda’ objekta u svom izvornom obliku je još u upotrebi, mada se njegova osnovna svrha promenila i obogatila. Tokom vremena, pojavile su se potpuno nove namene. To su postala mesta za muzičke priredbe, druženja, izložbe. Sve ove nove funkcije pokazuju samo jedno – koliko je duboko ‘koda’ ukorenjena u kulturu Estonije. I biro KUU Arhitektid daje svoj doprinos očuvanju ovog istorijskog blaga, primenjujući koncept izvornog arhitektonskog oblika kao novi, unapređeni element projektovanja i življenja.
Deo koncepta je sauna za opuštanje i relaksaciju, kontrastno odvojena crnom bojom od objekta namenjenog stanovanju.
Koda – savremena koliba
KODA – DRVENA KOLIBA U FUNKCIJI OČUVANJA TRADICIJE, SPOJ SAVREMENOG PRISTUPA PROJEKTOVANJU I IZRAZA DUBOKOG POŠTOVANJA DREVNE PROŠLOSTI ESTONIJE U ISTORIJSKOM ARHITEKTONSKOM KONTEKSTU REGIONA.
U Estoniji, zemlji šuma i drvene arhitekture, osmišljena je i izgrađena drvena kuća-koliba nazvana ‘koda’, što znači ‘soba’, ‘odaja’ ili ‘mesto za život’. Potekla iz običajne tradicije, ova svedena arhaična stambena jedinica danas čini temelj moderne, složene stambene arhitekture ove zemlje i mogla bi se nazvati dušom Estonije i njenog identiteta.
KUU Arhitektid je lokalni projektantski biro posvećen očuvanju tradicije i kulture svoje zemlje, pa je projekat letnjikovca bio idealna prilika da se kroz savremeni pristup projektovanju promoviše jednostavan dizajn oslonjen na lokalnu tradiciju i da se izvede na tradicionalnom mestu – u šumi. Projekat se nalazi u mestu Muraste, selu na severu Estonije, gde njegova tipologija na prvi pogled ne prikazuje ništa neobično, s obzirom da je ova zemlja nadaleko poznata po šumskom bogatstvu. U funkcionalnom pogledu, projekat je sličan većini objekata na tom području. Stambeni prostor je konstruisan od drveta, u duhu hiljadugodišnje tradicije tog regiona. Međutim, po pitanju stila, ova estonska tradicionalna kuća zakoračila je u 21. vek.
Kuće su projektovane u ramovskoj drvenoj konstrukciji, čija je završna obrada izvedena drvetom lokalnog ariša u vidu obloga na fasadi. One se sa zidova nastavljaju na krov, pružajući tako vizuelni osećaj jedinstvene celine objekta u masi. Jedinica saune je dodatno zaštićena katranom, čija crna boja stvara kontrast tonu ostatka objekta. Repeticija oblika u istoj materijalizaciji vizuelno stvara dinamiku prostora sličnu onoj koja se javlja i u prirodi, pa se ovi objekti nesmetano uklapaju u okruženje stapajući se sa šumom. Veliki klizni prozori – vrata otvaraju fasadu ka severu i spajaju idilični šumski predeo sa beskrajnim Baltičkim morem, dok na južnoj strani otkrivaju enterijer predajući ga sunčevoj svetlosti i prirodi. Unutar najvećeg kubusa nalaze se dnevni boravak i kuhinja sa trpezarijskim stolom, a ceo prostor je sa dve strane omeđen velikim kliznim staklenim vratima koja se otvaraju ka terasi, stvarajući osećaj jedinstva sa prirodom, bez granica i skrivenih vizura. Veliki prozor u jednom zidu spavaće sobe takođe otvara enterijer ka spoljnoj platformi.
Svetlost dopire u unutrašnjost zahvaljujući još jednom arhitektonskim detalju preuzetom iz originalne ‘koda’ konstrukcije. Svaki od kubusa ima kos krov, funkcionalno prilagođen hladnim i snežnim zimama. Međutim, ove na prvi pogled klasične kosine asimetrično su postavljene u odnosu na centar osnove, a njihovi vrhovi su zasečeni pod uglom koji kulminira u obliku trougla, formirajući svetlarnik. Ovi otvori dodatno propuštaju dnevno svetlo u enterijer, a visoki plafoni koji prate konstrukciju čine prostor vizuelno većim i prostranijim. Belina i svedenost enterijera ne nameću dodatni fokus njegovom uređenju, već ga prepuštaju prirodi i njenom izvornom stanju. Arhetipska varijanta ‘koda’ objekta u svom izvornom obliku je još u upotrebi, mada se njegova osnovna svrha promenila i obogatila. Tokom vremena, pojavile su se potpuno nove namene. To su postala mesta za muzičke priredbe, druženja, izložbe. Sve ove nove funkcije pokazuju samo jedno – koliko je duboko ‘koda’ ukorenjena u kulturu Estonije. I biro KUU Arhitektid daje svoj doprinos očuvanju ovog istorijskog blaga, primenjujući koncept izvornog arhitektonskog oblika kao novi, unapređeni element projektovanja i življenja.