Alumil Exl1

Grupa meč: reterospektiva od 1975 do 1990

U LEGATU ČOLAKOVIĆ JE OVE GODINE OD 13.APRILA DO 26.MAJA ODRŽANA RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA KOJA JE JAVNOST PODSETILA NA STVARALAŠTVO GRUPE MEČ SA CILJEM DA SE SAGLEDA ISTORIJSKA ULOGA I PREDSTAVI I AFIRMIŠE OVA VAŽNA POJAVA U OBLASTI ARHITEKTURE I KULTURE UOPŠTE. KUSTOS IZLOŽBE JE BILJANA TOMIĆ. IZLOŽBU GRUPA MEČ: RETROSPEKTIVA OD 1975. DO 1990.  PRATILA JE I PUBLIKACIJA U IZDANJU MUZEJA SAVREMENE UMETNOSTI KOJA NUDI TEORETSKI OSVRT NA VREME POJAVE GRUPE MEČ, ZATIM NA NJENE ISTORIJSKE RELACIJE, A TAKOĐE I OSVRTE NA VREME OSAMDESETIH GODINA DVADESETOG VEKA.
Početkom osamdesetih godina prošlog veka, na srpskoj arhitektonskoj sceni javljaju  se nove ideje nastale pod uticajem  arhitektonskih promena u svetu i pojavom novog arhitektonskog stila – postmodernizma. Prethodnik ovog arhitektonskog stila u Srbiji je arhitektonska grupa MEČ.

U uzavreloj atmosferi koja je nastala usled korenitih promena koje su se dogodile prvo na međunarodnom, a potom i na lokalnom arhitektonskom planu, polovinom 1970-tih godina privlači pažnju svojim radovima nekolicina mladih ljudi koji se najpre pojedinačno, a zatim i zajednički, izložbama, projektima, tekstovima i proklamacijama nude kao alternativa beogradskoj arhitektonskoj sredini. Bila je to Grupa MEČ.
Grupa MEČ osnovana 1. januara 1980. godine u stanu Mustafe Musića i brojala je tri člana – Mustafa Musić (1949), Dejan Ećimović (1948-2002) i Marjan Čehovin (1950), a naziv je dao Čehovin prema početnim slovima njihovih prezimena, Musić, Ećimović, Čehovin – MEČ. Krajem 1980. i početkom 1981. grupi su se pridružili Slobodan Maldini (1956) i Stevan Žutić (1954). Grupa je predstavila nov prostorni koncept, tada nepoznat u Srbiji, koji je najavio dolazak stila postmodernizma u srpsku arhitekturu.

Zvanično, Grupa MEČ se predstavlja po prvi put na izložbi Urbana kuća, 1981. godine. Prošlo je trideset i sedam godina od otvaranja izložbe Urbana kuća, kada je zvanično objavljena arhitektura Novog pokreta Grupe MEČ. Takođe, prošlo je četrdeset i tri godine od kada je Čarls Dženks 1975. prvi put upotrebio termin postmoderna arhitektura. To vreme osamdesetih godina obeležila je pojava Novog talasa i uspon Nove arhitekture, kroz intenzivnu komunikaciju u okviru jugoslovenskih i međunarodnih susreta, na relaciji Beograd-Zagreb-Ljubljana.// Više u EKO KUĆI No28

Muzej Laskov IV

PEĆINA LASKO JE JEDNA OD PRVIH LEKCIJA IZ ISTORIJE UMETNOSTI. NJENI CRTEŽI STARI OKO 20.000 GODINA, OTKRIVENI TEK 1940.GODINE, PREDSTAVILI SU SVETU MOMENTE IZ ŽIVOTA NAŠIH PREDAKA KOJI SU TADA ŽIVELI NA TERITORIJI DANAŠNJE FRANCUSKE. OVI CRTEŽI, KOJE JE SAVREMENA UMETNIČKA TEORIJA SVRSTALA U UMETNOST, BILI SU ZAPRAVO DEO MAGIJSKOG RITUALA. PROJEKAT CENTRA ZA POSETIOCE LOKACIJE LASKO POVEZAO JE ARHITEKTURU, DIZAJN, ISTORIJU I NARACIJU U SPOJ KOJI POSETIOCIMA OMOGUĆAVA DA NASLUTE KOLIKO JE MORALO BITI  UZBUĐENJE  NAUČNIKA KOJI SU PRE SKORO OSAMDESET GODINA OTKRILI OVU PEĆINU I NJENE CRTEŽE.
Muzej Lasko IV: Internacionalni centar za pećinsku umetnost u Montinjaku u Francuskoj smešten je tačno na dodiru dve pejzažne celine – guste šume i doline Vezer. Arhitekti čuvenog studija Snøhetta formu muzeja zamislili su kao ’pukotinu’ koja se stapa sa topografijom terena, kao da je iznikla iz tla. Izbor materijala upotrebljenh u izgradnjii vrlo je sveden – dominiraju prirodni kamen, staklo i beton, a sve je podređeno atmosferi unutrašnjeg prostora koji treba da dočara pećinu i njenu mističnu atmosferu.

Dnevno svetlo u unutrašnjost dopire kroz bočne zastakljene površine, a još dominantnije, ono koje pravi atmosferu, jeste prirodno svetlo koje ulazi kroz deo krova izveden u vidu procepa od stakla. Zgrada Muzeja ovde je tretirana kao stilizovana pećina i nazvana je njenom replikom. Značaj ovog muzeja ne leži samo u njegovoj arhitekturi. Postavka izložbe i eksponati predstavljaju pravu senzaciju za posetioce. Pošto je sama pećina Lasko zatvorena za publiku, za Muzej je urađena replika kamenih zidova i crteža koji su je učinili slavnom. Specijalnim laserima, sa odstupanjem od svega 1mm snimljeni su kameni zidovi pećine da bi kasnije bili izrađeni u prirodnoj veličini. Bile su potrebne dve godine i 25 umetnika da  se identičnim pigmentima iscrta preko 900 metara replika zidova proizvedenih od smole. Autor postavke je scenograf Kason Man, čuven po mnogobrojnim projektima scenografija, postavki izložbi i javnih prostora.
Ruta kojom posetioci pristupaju muzejskoj postavci pažljivo je isplanirana: iz ulaznog hola liftom se stiže na krov Muzeja, odakle se, spuštajući se rampom, može uživati u okolnom pejzažu.

Ovaj postepeni silazak naglašava prelaz iz spoljašnjeg u unutrašnji prostor, postepeni ulazak u pećinu, kao i prelazak iz sadašnjeg trenutka u daleku prošlost. Unutrašnjost Muzeja je sasvim nalik pećini – mračna, hladna i vlažna, kako bi se što autentičnije dočarala originalna lokacija. Glavna postavka, koju čine replike kamenih zidova okačene o plafon, osvetljena je diskretnim svetlom, tek onoliko koliko su to mogle da učine lampe na životinjsku mast korišćene u doba paleolita, kada su crteži i nastali. Iz sale sa glavnom postavkom stupa se u vrt, atrijum koji posetiocima omogućava ‘da se vrate u sadašnjost’ i ponovo adaptiraju na dnevno svetlo. Slede interaktivna postavka i Galerija mašte, u kojoj su prezentovana dela savremene umetnosti inspirisana praistorijskom umetnošću.

KAKO JE PEĆINA LASKO ZATVORENA ZA POSETIOCE, ZA MUZEJ JE URAĐENA REPLIKA KAMENIH ZIDOVA I CRTEŽA KOJI SU JE UČINILI SLAVNOM. SPECIJALNIM LASERIMA, SA ODSTUPANJEM OD SVEGA 1MM SNIMLJENI SU KAMENI ZIDOVI PEĆINE DA BI POTOM BILI IZRAĐENI U PRIRODNOJ VELIČINI. BILE SU POTREBNE DVE GODINE I 25 UMETNIKA DA SE IDENTIČNIM PIGMENTIMA ISCRTA PREKO 900 METARA REPLIKA ZIDOVA PROIZVEDENIH OD SMOLE.

U Teatru  se može pogledati instalacija u tri čina u kojoj se smenjuju svetlo, zvuk, pokret i objekti koji pričaju priču o pećinskoj umetnosti. Tu je i 3D projekcija za posetioce, koja je spojila savremenu tehnologiju sa davnom prošlošću – pomoću 3D stereoskopskih naočara omogućeno je digitalno putovanje kroz pećinu.
Zahvaljujući spoju low-tech i high-tech elemenata ovaj muzej i izložba više su od obične postavke – podređeni su ideji iskustva i naracije i duboko su holistički. Posetioci doživljavaju mistiku i atmosferu pećine i momenat samog otkrića ovog svetog mesta koje su savremeni arheolozi nazvali ’Praistorijskom Sikstinskom kapelom’.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Postavka izložbe – glavni eksponat dominira prostorom.

Teatar u kome je putem virtuelne 3D projekcije moguće prošetati pećinom.

Zgrada Muzeja kao da je iznikla iz tla – kopira blago ustalasanu topografiju i čvrstinu stena.

Muzej Lasko IV

PEĆINA LASKO JE JEDNA OD PRVIH LEKCIJA IZ ISTORIJE UMETNOSTI. NJENI CRTEŽI STARI OKO 20.000 GODINA, OTKRIVENI TEK 1940.GODINE, PREDSTAVILI SU SVETU MOMENTE IZ ŽIVOTA NAŠIH PREDAKA KOJI SU TADA ŽIVELI NA TERITORIJI DANAŠNJE FRANCUSKE. OVI CRTEŽI, KOJE JE SAVREMENA UMETNIČKA TEORIJA SVRSTALA U UMETNOST, BILI SU ZAPRAVO DEO MAGIJSKOG RITUALA. PROJEKAT CENTRA ZA POSETIOCE LOKACIJE LASKO POVEZAO JE ARHITEKTURU, DIZAJN, ISTORIJU I NARACIJU U SPOJ KOJI POSETIOCIMA OMOGUĆAVA DA NASLUTE KOLIKO JE MORALO BITI  UZBUĐENJE  NAUČNIKA KOJI SU PRE SKORO OSAMDESET GODINA OTKRILI OVU PEĆINU I NJENE CRTEŽE.
Muzej Lasko IV: Internacionalni centar za pećinsku umetnost u Montinjaku u Francuskoj smešten je tačno na dodiru dve pejzažne celine – guste šume i doline Vezer. Arhitekti čuvenog studija Snøhetta formu muzeja zamislili su kao ’pukotinu’ koja se stapa sa topografijom terena, kao da je iznikla iz tla. Izbor materijala upotrebljenh u izgradnjii vrlo je sveden – dominiraju prirodni kamen, staklo i beton, a sve je podređeno atmosferi unutrašnjeg prostora koji treba da dočara pećinu i njenu mističnu atmosferu.

Dnevno svetlo u unutrašnjost dopire kroz bočne zastakljene površine, a još dominantnije, ono koje pravi atmosferu, jeste prirodno svetlo koje ulazi kroz deo krova izveden u vidu procepa od stakla. Zgrada Muzeja ovde je tretirana kao stilizovana pećina i nazvana je njenom replikom.
Značaj ovog muzeja ne leži samo u njegovoj arhitekturi. Postavka izložbe i eksponati predstavljaju pravu senzaciju za posetioce. Pošto je sama pećina Lasko zatvorena za publiku, za Muzej je urađena replika kamenih zidova i crteža koji su je učinili slavnom. Specijalnim laserima, sa odstupanjem od svega 1mm snimljeni su kameni zidovi pećine da bi kasnije bili izrađeni u prirodnoj veličini. Bile su potrebne dve godine i 25 umetnika da  se identičnim pigmentima iscrta preko 900 metara replika zidova proizvedenih od smole. Autor postavke je scenograf Kason Man, čuven po mnogobrojnim projektima scenografija, postavki izložbi i javnih prostora.

Ruta kojom posetioci pristupaju muzejskoj postavci pažljivo je isplanirana: iz ulaznog hola liftom se stiže na krov Muzeja, odakle se, spuštajući se rampom, može uživati u okolnom pejzažu. Ovaj postepeni silazak naglašava prelaz iz spoljašnjeg u unutrašnji prostor, postepeni ulazak u pećinu, kao i prelazak iz sadašnjeg trenutka u daleku prošlost. Unutrašnjost Muzeja je sasvim nalik pećini – mračna, hladna i vlažna, kako bi se što autentičnije dočarala originalna lokacija. Glavna postavka, koju čine replike kamenih zidova okačene o plafon, osvetljena je diskretnim svetlom, tek onoliko koliko su to mogle da učine lampe na životinjsku mast korišćene u doba paleolita, kada su crteži i nastali.

KAKO JE PEĆINA LASKO ZATVORENA ZA POSETIOCE, ZA MUZEJ JE URAĐENA REPLIKA KAMENIH ZIDOVA I CRTEŽA KOJI SU JE UČINILI SLAVNOM. SPECIJALNIM LASERIMA, SA ODSTUPANJEM OD SVEGA 1MM SNIMLJENI SU KAMENI ZIDOVI PEĆINE DA BI POTOM BILI IZRAĐENI U PRIRODNOJ VELIČINI. BILE SU POTREBNE DVE GODINE I 25 UMETNIKA DA SE IDENTIČNIM PIGMENTIMA ISCRTA PREKO 900 METARA REPLIKA ZIDOVA PROIZVEDENIH OD SMOLE.

Iz sale sa glavnom postavkom stupa se u vrt, atrijum koji posetiocima omogućava ‘da se vrate u sadašnjost’ i ponovo adaptiraju na dnevno svetlo. Slede interaktivna postavka i Galerija mašte, u kojoj su prezentovana dela savremene umetnosti inspirisana praistorijskom umetnošću. U Teatru  se može pogledati instalacija u tri čina u kojoj se smenjuju svetlo, zvuk, pokret i objekti koji pričaju priču o pećinskoj umetnosti. Tu je i 3D projekcija za posetioce, koja je spojila savremenu tehnologiju sa davnom prošlošću – pomoću 3D stereoskopskih naočara omogućeno je digitalno putovanje kroz pećinu.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Enterijer Muzeja predstavlja zapravo stilizovanu pećinu.

Postavka izložbe – glavni eksponat dominira prostorom.

Teatar u kome je putem virtuelne 3D projekcije moguće prošetati pećinom.

2Y, Sinergija sklada & kontrasta

ISTINSKI POVRATAK PRIRODI I STAPANJE SA NJENIM ELEMENTIMA NAJBOLJE JE DOŽIVETI AKO SE U PRIRODI BORAVI. ARHITEKTURA 2Y PORODIČNE KUĆE USPELA JE DA MAKSIMALNO PRIHVATI POTENCIJALE LOKACIJE I DA PRIRODNU TOPOGRAFIJU TERENA ISKORISTI ZA OBLIKOVANJE OBJEKTA. POTPUNIM VIZUELNIM OTVARANJEM FASADA, ISKUSTVO JEDINSTVA SA PRIRODOM JE PREDATO KORISNIKU.
 Izazovi u arhitektonskom smislu postaju sve veći, kako iz ugla korisnika prostora, tako i pod lupom arhitektonskih timova. Povratak čoveka prirodi uz zadržavanje komfora modernog života, glavna je ideja kojom se danas vode ove dve strane, težeći ka zajedničkom cilju da želje i potrebe pretoče u delo koje će služiti i čoveku i prirodi. Ovim principima vodili su se i investitori iz Čilea, želeći za sebe oazu mira u dinamičnom okruženju, ali ovog puta prirodnom. Strm teren prekriven gustim zelenilom i šumom useca se u jezero Koliko u Čileu, koje svojim plavetnilom obavija parcelu i celo brdo i dodaje novu, petu dimenziju.

Kako bi se u ovako izazovnom okruženju odgovorilo ličnim zahtevima na najbolji način, investitori su odabrali projektanta koji dobro poznaje teren, lokalnu arhitekturu i tradicionalne materijale koji su karakteristični za ovu sredinu. Na veliki izazov pristao je stručni tim na čijem je čelu čileanski arhitekta Sebastian Delpiano. Potrebno je bilo odgovoriti na zahteve investitora da se izvrši interpolacija prirode i šume u svakodnevno korišćenje prostora, i da se u objekat integriše što više svetlosti i sunca. Arhitekta je ovde pažljivo osmotrio teren, oblikovnost prirode, zelenila i jezera, kao i klimatske uslove i karakteristike. Rešio je da dva zahteva pretoči u pozadinsku simboliku broja dva koja će repeticijom uneti dodatnu dinamiku u koncept i krajnji produkt. Tako je raspored osnove postavljen u dijagram sastavljen od dva slova Y spojena u ogledalu, čime je omogućena dvostruka funkcionalna dobit. Prva je da se prostor orijentiše ka različitim stranama sveta, što dozvoljava pravilno zoniranje prostorija tako da u toku celog dana sunčeva svetlost prodire u objekat.

Druga dobit ovakve postavke je da poglede korisnika maksimalno otvara ka prirodi koja ga okružuje, čime je odgovoreno na bazične zahteve projekta. Na prvi pogled neskladan oblik osnove nalik skaliranoj drvenoj grančici izgubljenoj u šumi, savršeno se uklopio u uslove koje diktira teren, pa je sa ekološkog aspekta kuća dobila dodatni poen. Objekat se interpolirao između postojećeg drveća tako da ni jedno stablo nije posečeno. Oblik osnove je prilagođen nagibu tako što su kaskadiranja terena iskorišćena da se osnova funkcionalno podeli po zonama korišćenja, pri čemu se teren i objekat međusobno prožimaju. Ulaz u objekat je sa severne strane. Tu hodnik – galerija susreće dva kraka u kojima se nalaze spavaće sobe.

2Y DIJAGRAM STVARA DINAMIKU OBJEKTA KOJI KORESPONDIRA TERENU NA RAZLIČITE NAČINE . PROLAZEĆI KROZ OBJEKAT, U JEDNOM TRENUTKU TEREN JE DOMINANTAN U ODNOSU NA PROSTORIJE KOJE LEŽE NA NJEMU.

U jednom kraku je soba za roditelje sa terasom poput vidikovca, a u drugom je soba za decu sa mogućnošću korišćenja zasebnog ulaza. Iz hodnika – galerije se dalje stepenište spušta duž centralne ose u središnji deo u kome se nalaze kuhinja i trpezarija. Iz ovog prostora se bočno izlazi na terasu – podaščan plato koji proširuje iskustvo prostora ka novoj dimenziji i bočnoj osi i zadire direktno u otvorenu šumu i prirodu.// ekJELENA ALEKSIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Bočne niše osamljuju korisnika i pružaju mu osećaj potpune predanosti prirodi.

Ceo enterijer, kao i ceo objekat, potpuno su urađeni u jednoličnom drvetu koje svojim oblikom daje vibraciju i osećaj beskrajne repeticije koji se javlja u šumi.

<Crvena boja objekta daje kontrast i ističe objekat u odnosu na zelenilo drveća.

Urbana pešačka oaza

NASUPROT CENTRU MADRIDA, KOJI JE  ’GRAD AUTOMOBILA’ NA JEDNOM NJEGOVOM RUBU STVOREN JE NOVI URBANI BLOK PO MERI ČOVEKA. ARHITEKTI SU NAPRAVILI SJAJAN KOMPROMIS IZMEĐU JEDNOPORODIČNOG STANOVANJA I ŽIVOTA U KOLEKTIVU.
Novoizgrađeni stambeni kompleks Caledonia živi svoj mladi život na rubu prestonice Španije, u oblasti Somosaguas. Nadomak centru Madrida, udaljena od agresivne i prenaglašene arhitekture ovog grada opterećenog saobraćajem, što je jedna od bitnih karakteristika svih svetskih metropola današnjice, leži urbana pešačka oaza, osmišljena i precizno isprojektovana od strane brazilskog arhitektonskog studija mk27. Zbog velike gustine naseljenosti samog Madrida, kao i potrebe za izgradnjom velikog broja stambenih objekata na maloj jedinici površine, arhitekti su svojim meta-projektom uspeli da udvostruče gustinu naseljenosti ovog urbanog bloka ne ugrožavajući kvalitet života ljudi. Naprotiv, čak su ga unapredili.
Autori su svojim dizajnom stvorili prototip za program koji dalje može da raste, da se razvija, širi, menja i napreduje, model primenljiv na bilo koju urbanu parcelu u bilo kom gradu. Stambeni blok čine 21 jedinstvena stambena jedinica, nelinearno raspoređana po bloku. Svaka stambena jedinica pripada jednoj od četiri osnovne kategorije kuća, klasifikovanih po veličini (S, M, L, XL), u rasponu od 94 do 230 m2.

ŽIVOT I ARHITEKTURA PO MERI ČOVEKA
Zahvaljujući umešnosti arhitekata i izmeštanju kolskog saobraćaja iz partera u podzemlje, stvaranjem podzemne garaže, parteru je omogućeno neometano disanje, a time ni pešačko kretanje nije ni najmanje ugroženo. Ova urbana pešačka oaza na rubu Madrida sastoji se iz mnoštva čovekomernih prostora koji kadriraju vizure, a konstantno smenjivanje vizura podstiče stalno kretanje čoveka kroz prostor. Ovakavi prostori bez automobila obiluju čulnim utiscima i podstiču kvalitetan život ljudi u njemu, aktivirajući susede i pospešujući njihove međusobne kontakte. Stvorena je mogućnost prenošenja i protoka vibracija kroz prostor – ljudskih glasova, nadražaja iz prirode, mirisa cveća i ostalog rastinja, šuma vode, koraka, pucketanja i škripe materijala. Svaki deo ovog urbanog pejzaža je prostor pogodan za stvaranje novih različitih doživljaja i čulnih percepcija.

Nasuprot centru Madrida, ’carstvu automobila’, na jednom njegovom rubu stvoren je ovaj urbani blok po meri čoveka, što se ogleda ne samo u odsustvu automobila, već i čovekomernim dimenzijama prostora i arhitekture, u prisustvu intimnih i toplih prostora i ambijenata koji podstiču susrete i čulne doživljaje.
Slobodne parterne zone naglašavaju polaritet između stambenog i javnog, odnosno zatvorenog i otvorenog prostora, gde srećemo život koji se dešava napolju. Pešaci prolaze i imaju vremena da uživaju u velikim i malim doživljajima na svom putu.

AUTORI SU SVOJIM DIZAJNOM STVORILI PROTOTIP ZA PROGRAM KOJI DALJE MOŽE DA RASTE, DA SE RAZVIJA, ŠIRI, MENJA I NAPREDUJE, MODEL PRIMENLJIV NA BILO KOJU URBANU PARCELU U BILO KOM GRADU.

Arhitekti su napravili sjajan kompromis između jednoporodičnog stanovanja i života u kolektivu. Postignuta je visoka privatnost života pojedinca – stambeni prostori su intimizirani uvođenjem ograda i privatnih bašti i otvaranjem fasade ka bašti, a zatvaranjem ka ulici. Sa druge strane, javni prostori unutar bloka podstiču međuljudske kontakte, pozivajući na druženje suseda.// ek MILICA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Urbana pešačka oaza

NASUPROT CENTRU MADRIDA, KOJI JE  ’GRAD AUTOMOBILA’ NA JEDNOM NJEGOVOM RUBU STVOREN JE NOVI URBANI BLOK PO MERI ČOVEKA. ARHITEKTI SU NAPRAVILI SJAJAN KOMPROMIS IZMEĐU JEDNOPORODIČNOG STANOVANJA I ŽIVOTA U KOLEKTIVU.
Novoizgrađeni stambeni kompleks Caledonia živi svoj mladi život na rubu prestonice Španije, u oblasti Somosaguas. Nadomak centru Madrida, udaljena od agresivne i prenaglašene arhitekture ovog grada opterećenog saobraćajem, što je jedna od bitnih karakteristika svih svetskih metropola današnjice, leži urbana pešačka oaza, osmišljena i precizno isprojektovana od strane brazilskog arhitektonskog studija mk27. Zbog velike gustine naseljenosti samog Madrida, kao i potrebe za izgradnjom velikog broja stambenih objekata na maloj jedinici površine, arhitekti su svojim meta-projektom uspeli da udvostruče gustinu naseljenosti ovog urbanog bloka ne ugrožavajući kvalitet života ljudi. Naprotiv, čak su ga unapredili.
Autori su svojim dizajnom stvorili prototip za program koji dalje može da raste, da se razvija, širi, menja i napreduje, model primenljiv na bilo koju urbanu parcelu u bilo kom gradu. Stambeni blok čine 21 jedinstvena stambena jedinica, nelinearno raspoređana po bloku. Svaka stambena jedinica pripada jednoj od četiri osnovne kategorije kuća, klasifikovanih po veličini (S, M, L, XL), u rasponu od 94 do 230 m2.

ŽIVOT I ARHITEKTURA PO MERI ČOVEKA
Zahvaljujući umešnosti arhitekata i izmeštanju kolskog saobraćaja iz partera u podzemlje, stvaranjem podzemne garaže, parteru je omogućeno neometano disanje, a time ni pešačko kretanje nije ni najmanje ugroženo. Ova urbana pešačka oaza na rubu Madrida sastoji se iz mnoštva čovekomernih prostora koji kadriraju vizure, a konstantno smenjivanje vizura podstiče stalno kretanje čoveka kroz prostor. Ovakavi prostori bez automobila obiluju čulnim utiscima i podstiču kvalitetan život ljudi u njemu, aktivirajući susede i pospešujući njihove međusobne kontakte. Stvorena je mogućnost prenošenja i protoka vibracija kroz prostor – ljudskih glasova, nadražaja iz prirode, mirisa cveća i ostalog rastinja, šuma vode, koraka, pucketanja i škripe materijala. Svaki deo ovog urbanog pejzaža je prostor pogodan za stvaranje novih različitih doživljaja i čulnih percepcija. Nasuprot centru Madrida, ’carstvu automobila’, na jednom njegovom rubu stvoren je ovaj urbani blok po meri čoveka, što se ogleda ne samo u odsustvu automobila, već i čovekomernim dimenzijama prostora i arhitekture, u prisustvu intimnih i toplih prostora i ambijenata koji podstiču susrete i čulne doživljaje.

Slobodne parterne zone naglašavaju polaritet između stambenog i javnog, odnosno zatvorenog i otvorenog prostora, gde srećemo život koji se dešava napolju. Pešaci prolaze i imaju vremena da uživaju u velikim i malim doživljajima na svom putu.
PRINCIPI JEDNOPORODIČNOG I VIŠEPORODIČNOG STANOVANJA
Arhitekti su napravili sjajan kompromis između jednoporodičnog stanovanja i života u kolektivu. Postignuta je visoka privatnost života pojedinca – stambeni prostori su intimizirani uvođenjem ograda i privatnih bašti i otvaranjem fasade ka bašti, a zatvaranjem ka ulici. Sa druge strane, javni prostori unutar bloka podstiču međuljudske kontakte, pozivajući na druženje suseda. U ovu svrhu su projektovane mnogobrojne staze, platoi, parkovi i bazeni. Privatni prostori se prelivaju u javne, i obrnuto, te je fizička granica samo formalno definisana. Dobrobiti oba vida stanovanja ovde su prisutne. Projekat je uspeo u svojoj nameri maksimiziranja kolektivnog života u gradu.

AUTORI SU SVOJIM DIZAJNOM STVORILI PROTOTIP ZA PROGRAM KOJI DALJE MOŽE DA RASTE, DA SE RAZVIJA, ŠIRI, MENJA I NAPREDUJE, MODEL PRIMENLJIV NA BILO KOJU URBANU PARCELU U BILO KOM GRADU.

TKANJE U PARTERU
Objekti su sasvim jednostavne, skromne i svedene forme, zasnovani na ortogonalnim belim kubusima sa izrezanim otvorima. Projektni zadatak zahtevao je da se arhitektura izgradi od industrijskih proizvoda dostupnih na evrposkom tržištu. Svedenost i jednostavnost ogleda se i u koloritu: bela boja objekata u kombinaciji sa svetlom bojom drveta ograde i parternog popločanja. Zelenilo i biljke posađene u vrtovima, zajedno sa vodenim površinama, svojim tonovima upotpunjuju paletu ovog urbanog pejzaža, dajući mu notu svežine i živosti.// ek MILICA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Javni prostori koji podstiču susrete koji podstiču susrete

Skromne i svedene forme zasnovane na ortogonalnim belim kubusima sa izrezanim otvorima.

2Y, Sinergija sklada & kontrasta

ISTINSKI POVRATAK PRIRODI I STAPANJE SA NJENIM ELEMENTIMA NAJBOLJE JE DOŽIVETI AKO SE U PRIRODI BORAVI. ARHITEKTURA 2Y PORODIČNE KUĆE USPELA JE DA MAKSIMALNO PRIHVATI POTENCIJALE LOKACIJE I DA PRIRODNU TOPOGRAFIJU TERENA ISKORISTI ZA OBLIKOVANJE OBJEKTA. POTPUNIM VIZUELNIM OTVARANJEM FASADA, ISKUSTVO JEDINSTVA SA PRIRODOM JE PREDATO KORISNIKU.
Izazovi u arhitektonskom smislu postaju sve veći, kako iz ugla korisnika prostora, tako i pod lupom arhitektonskih timova. Povratak čoveka prirodi uz zadržavanje komfora modernog života, glavna je ideja kojom se danas vode ove dve strane, težeći ka zajedničkom cilju da želje i potrebe pretoče u delo koje će služiti i čoveku i prirodi. Ovim principima vodili su se i investitori iz Čilea, želeći za sebe oazu mira u dinamičnom okruženju, ali ovog puta prirodnom. Strm teren prekriven gustim zelenilom i šumom useca se u jezero Koliko u Čileu, koje svojim plavetnilom obavija parcelu i celo brdo i dodaje novu, petu dimenziju.

Kako bi se u ovako izazovnom okruženju odgovorilo ličnim zahtevima na najbolji način, investitori su odabrali projektanta koji dobro poznaje teren, lokalnu arhitekturu i tradicionalne materijale koji su karakteristični za ovu sredinu. Na veliki izazov pristao je stručni tim na čijem je čelu čileanski arhitekta Sebastian Delpiano. Potrebno je bilo odgovoriti na zahteve investitora da se izvrši interpolacija prirode i šume u svakodnevno korišćenje prostora, i da se u objekat integriše što više svetlosti i sunca. Arhitekta je ovde pažljivo osmotrio teren, oblikovnost prirode, zelenila i jezera, kao i klimatske uslove i karakteristike. Rešio je da dva zahteva pretoči u pozadinsku simboliku broja dva koja će repeticijom uneti dodatnu dinamiku u koncept i krajnji produkt. Tako je raspored osnove postavljen u dijagram sastavljen od dva slova Y spojena u ogledalu, čime je omogućena dvostruka funkcionalna dobit. Prva je da se prostor orijentiše ka različitim stranama sveta, što dozvoljava pravilno zoniranje prostorija tako da u toku celog dana sunčeva svetlost prodire u objekat.

Druga dobit ovakve postavke je da poglede korisnika maksimalno otvara ka prirodi koja ga okružuje, čime je odgovoreno na bazične zahteve projekta. Na prvi pogled neskladan oblik osnove nalik skaliranoj drvenoj grančici izgubljenoj u šumi, savršeno se uklopio u uslove koje diktira teren, pa je sa ekološkog aspekta kuća dobila dodatni poen. Objekat se interpolirao između postojećeg drveća tako da ni jedno stablo nije posečeno.
Oblik osnove je prilagođen nagibu tako što su kaskadiranja terena iskorišćena da se osnova funkcionalno podeli po zonama korišćenja, pri čemu se teren i objekat međusobno prožimaju. Ulaz u objekat je sa severne strane. Tu hodnik – galerija susreće dva kraka u kojima se nalaze spavaće sobe. U jednom kraku je soba za roditelje sa terasom poput vidikovca, a u drugom je soba za decu sa mogućnošću korišćenja zasebnog ulaza. Iz hodnika – galerije se dalje stepenište spušta duž centralne ose u središnji deo u kome se nalaze kuhinja i trpezarija.

2Y DIJAGRAM STVARA DINAMIKU OBJEKTA KOJI KORESPONDIRA TERENU NA RAZLIČITE NAČINE . PROLAZEĆI KROZ OBJEKAT, U JEDNOM TRENUTKU TEREN JE DOMINANTAN U ODNOSU NA PROSTORIJE KOJE LEŽE NA NJEMU.

Iz ovog prostora se bočno izlazi na terasu – podaščan plato koji proširuje iskustvo prostora ka novoj dimenziji i bočnoj osi i zadire direktno u otvorenu šumu i prirodu. Prateći tok centralne ose, kaskadiranje terena nam otkriva sledeći nivo ovog ’neizvesnog’ koncepta. Stepenište sada vodi još niže, do drugog slova Y u čijim su kracima na ovoj strani dnevna soba sa velikim samostojećim kaminom i još jedan multifunkcionalni spavaći prostor. Iz predprostora koji spaja ova dva donja kraka, kubična forma razdvaja stepenište u enterijeru, dok u isto vreme sakriva jedini izlaz – dugu stazu ka jezeru koja sama za sebe predstavlja novo iskustvo.// ekJELENA ALEKSIĆ – Više u EKO KUĆI No28

Crvena boja objekta daje kontrast i ističe objekat u odnosu na zelenilo drveća.

Ceo enterijer, kao i ceo objekat, potpuno su urađeni u jednoličnom drvetu koje svojim oblikom daje vibraciju i osećaj beskrajne repeticije koji se javlja u šumi.

Centralnu tačku objekta predstavlja kuhinja sa trpezarijom, odakle se objekat bočno širi ka šumi i otvorenom prostoru.

Putovanje kao večna tema – unutrašnja vatra najveće ljudske avanture

AKO SE O NEČEMU PIŠE SA POTCENJIVANJEM I U NEIZBEŽNOM ANTIROMANTIČNOM I SUVO-PRAGMATIČNOM KONTEKSTU, ONDA JE TO TRGOVINA, PA SU TRGOVCI POSTALI, NIČIM IZAZVANO, NAJPOTCENJENIJI STALEŽ U LJUDSKOM DRUŠTVU I (POGOTOVO) ISTORIJI.
DA TO NE MORA DA BUDE TAKO – I DA USTVARI APSOLUTNO NIJE TAKO – POKAZAĆEMO OVDE IZ NAŠE EKOLOŠKE, ISKUSTVENE, TREZVENE I, REKAO BIH, NADISTORIJSKE PERSPEKTIVE. KROZ FENOMEN PUTOVANJA, TE NAJPOSVEĆENIJE I NAJOČITIJE AVANTURE NAŠE LJUDSKE VRSTE.
Zagonetka sveta nije rešavana ni slavnim bitkama, ni meditacijom, ni naukom, ni molitvama – već putovanjima.
Uvek korak dalje, preko morskog beskraja, s one strane planinskog vrha, prema nepoznatim predelima, još neviđenim narodima i novim civilizacijama…
A PUTOVANJA nisu bila samo pusta skitnja, bekstvo od svakodnevnice, izraz neutažive ljudske radoznalosti, zavetno hodočašće, bežanje od sopstvene sudbine i neumitne smrti, strasni nagon za avanturom i preispitivanjem sopstvenih granica…
Bila su, naravno, i sve to, ali ne samo to, već nešto mnogo više i veće, praktičnije i značajnije od toga.
Najvažnija putovanja su bila ona na koja se nije išlo praznih ruku, ona koja su omogućavala stalnu razmenu materijalnih dobara i zanatskih iskustava, dragocenih metala i retkih ruda i minerala, skupocenih koža i egzotičnih začina, plodnih biljaka i korisnih izuma, novih jela i do tada još neprobanih pića, tajnih recepata i formula, uspešnijih načina i produktivnijih modela proizvodnje. Putovanja koja su mnogo toga iz daleka donosila i, zatim, isto toliko drugog i drugačijeg odnosila, u večnoj razmeni svih mogućih različitosti.
Trgovačka putovanja su stvarala, međusobno upoznavala i ubrzano približavala udaljene i često zavađene svetove.
Ljude je stvorio Bog, ali je ljudsko društvo (običaje, kulturu, tehnologiju, civilizaciju) stvorila TRGOVINA.
Trgovina je od putovanja napravila način života i tehniku umrežavanja i uspešnog preživljavanja tragično razjedinjene i nepoverenjem oduvek ispunjene planete.
Drevna plemena su prilikom upoznavanja strancima pokazivala otvorenu šaku i prazan dlan kao rečit dokaz da nemaju zle namere niti skriveno oružje, ali se revolucionarni napredak dogodio tek kada se u ispruženom dlanu kako gostoljubivih domaćina, tako i dobronamernih gostiju, našao i neki sasvim konkretan dar, sočni plod, lepo izrađen predmet ili kakva druga ponuda.
Tek tada je realno dovršena i srećno krunisana uzbudljiva priča o neprocenjivom smislu putovanja i trgovine za dalji i uspešniji razvoj ljudske vrste.
Trgovačkim putovanjima su Evropi otkrivene daleke obale Amerike i Azije, Afrika je tako postala međunarodno raskršće karavanskih i brodskih puteva od najvećeg značaja, a Australija i Antarktik su, vremenom, postali neodvojivi deo poznate mape svetske civilizacije.
Trgovačkim putovanjima su utabani veličanstveni putevi svile i dijamanata, vina i čaja.
Trgovačkim putovanjima su iz daleka donošeni zlato, granit i mermer za najlepše i najveće hramove i palate, najvrednije umetničke slike i prekrasni kipovi su tako menjali svoje prvobitne adrese i uvek privremena mesta boravka, a sve najvažnije i najkorisnije tekovine moderne tehnološke civilizacije su se postepeno utkale i organski ukorenile u doslovno sve tačke našeg čarobnog, ustreptalog i večno nesigurnog, zauvek nesavršenog sveta.
Trgovinom je putovanje postalo najčvršća karika ljudske sudbine na zemlji.
Tek u funkcionalnom okviru idealne međusobne razmene ‘svega što nam nedostaje’ i ‘onoga za čim čeznemo’ ljudski rod je dobio svoj današnji izgled, običaje i navike.
Trgovina je zato prvorazredna avantura i uslov svih uslova života koji zaslužuje da se tako nazove.
Ona je inicijalna iskra kojom se razgoreva vatra koja greje i rasteruje tamu, a ne pali i ne uništava. Vatra čovekovog zavičajnog ognjišta – ona što, poput zvezdanog neba, uvek iznova ohrabruje naše plemenito nezadovoljstvo već viđenim, do sada stečenim i postignutim.
Unutrašnja, tajanstvena vatra najveće ljudske avanture u istoriji.
//EKO KUĆA No28

Kao da je bilo nekad

IZLOŽBA ‘KAO DA JE BILO NEKAD’ NIKOLE ŽIGONA, KOJA JE ODRŽANA U GALERIJI X VITAMIN OD 12. DO 30. JUNA, REZULTAT JE ISPITIVANJA STRUKTURE PROCESA SEĆANJA KROZ SLIKARSKI MEDIJ, KOJIM AUTOR SUMIRA DOSADAŠNJE ISKUSTVO STVARALAČKOG OPUSA I DONOSI NOVA REŠENJA.
Sećanje je sposobnost čoveka da potvrdi svoje postojanje, osvesti svoju posebnost, odupre se prolaznosti i vreme preokrene u svoju korist. Sećanje je dokaz života duše: sve što je doživljeno i proživljeno nastavlja da postoji kroz sećanje, dobija novu pojavnost u obliku u kome se nadalje neguje i koristi. Priča je ključni generator tog novog života. Uz pomoć nje se fragmenti sećanja poput slagalice sklapaju u predstavu koja pokreće emocije. Koliko je ta vizija sećanja verodostojna originalnom događaju na koji referiše, nije više ni značajno. U sadašnjosti to je jedan nov događaj u kome učestvuju pripovedač (vlasnik sećanja) i njegovi slušaoci ili posmatrači (konzumenti sećanja). Originalni sadržaj koji se reprodukuje ne mora nužno da bude specijalan. Neretko su to sasvim obične sitnice iz svakodnevnog života. Međutim, Priča koja nastaje ovim povodom je posebna, jedinstvena i značajna jer pokreće proces kojim se nešto lično i intimno transformiše u opšte i kolektivno. Pojedinac tako uspeva da utekne iz zamke vremena, dajući sopstveno dobro zajednici kroz koju ono nastavlja da živi i razvija se.

Ovom izložbom Nikola Žigon se upušta u putovanje kroz sopstvenu mapu memorije. Putovanje koje ima svoje trajanje, prečice i stranputice, kao i svoje krajnje odredište. Za to je potrebno da se stvore pravi uslovi, i čini se da je došao taj trenutak u stvaralačkom opusu Nikole Žigona. Dela kao da su se gradila i materijalizovala istovremeno sa slikama koje su se osvetljavale u umetnikovom duhu. Odišu neobičnom lakoćom i svežinom koju postiže umetnik onda kada veštinu nije pretpostavio radoznalosti i koji ima utemeljenje u definisanom umetničkom stavu vidljivom u svakoj fazi istraživačkog procesa, odnosno ciklusu.

Kroz neke od naziva slika saznajemo o mometnima koji su izabrani da opcrtaju konturu umetnikove lične istorije (Filigranski pločnici, Kao da je bilo nekad, Ulični hodač…). Čovekova iskustva se najčešće dešavaju u interakciji sa drugima, pa su i sećanja mesto susreta duša, a dosta njih je utkano u ove slike.
Iako se dela tiču nezaboravnih trenutaka iz umetnikovog života, ona ne prikazuju Nikolu Žigona prošlosti. Osvrt na uspomene pokrenuo je vedru, potentnu i svežu energiju koja označava novo razdoblje, kako u umetničkom tako i u zemaljskom životu autora, na šta se on duhovito osvrće u delu Sledeće godine punim šezdeset. Jer kraj svakog ciklusa je početak novog.//ek KSENIJA MARINKOVIĆ, ISTORIČARKA UMETNOSTI – Više u EKO KUĆI No28

Tango u Srbiji

RETKO JE KOJI URBANI MIT OBAVIJEN SA TOLIKO MAGLE I OBELEŽEN TOLIKOM KOLIČINOM NEPOTVRĐENIH INFORMACIJA KAO ARGENTINSKI TANGO. OVAJ PLES JE IZ JUŽNE AMERIKE PRVO STIGAO U EVROPU, A POTOM JE OSVOJIO I ČITAV SVET. AKO JE TANGO UVEZEN IZ ARGENTINE U PARIZ, A IZ PARIZA LOGIČNO I U BEOGRAD, KO GA JE DONEO?  IGRAČI, MUZIČARI, GLUMCI, TRGOVCI, POLITIČARI, EMIGRANTI, KO?
Argentinski tango je urbani mit čije je poreklo i danas obavijeno maglom neproverenih i netačnih informacija. Ovaj ples je iz Južne Amerike stigao u Evropu, a potom je osvojio ceo svet, da bi  potpuno zamro posle Drugog svetskog rata i životario po marginama plesnih škola sve do sedamdesetih godina prošlog veka, kada kreće novo rađanje i preporod ove gradske muško-ženske priče. Golicava legenda po kojoj su tango prvo zaplesale prostitutke na obodu Buenos Airesa, uz pariski dodadak crvene ruže i  crne svilene muške košulje, raspaljivala je želje i priče vezane za tango. Tek kada je ovaj fenomen postao naučna disciplina i kada je dorastao do ozbiljne institucije kao što je Akademija tanga u Buenos Airesu, moglo je početi podizanje magle sa prošlosti.
Jedan brzi uvod u detinjstvo tanga možda će pomoći u slaganju ove slagalice. Jer ako je tango uvezen iz Argentine u Pariz, a iz Pariza logično i u Beograd, ko ga je doneo?  Igrači, muzičari, glumci, trgovci, političari, emigranti, ko?
Kažu da je tango nastao u bordelima. Ničeg apsurdnijeg od te premise. Prvo, ni u jednom bordelu nisu bili zaposleni muzičari, a bez njih nema tanga. Tango se igrao u takozvanim ‘akademijama’ u siromašnim predgrađima Buenos Airesa, gde su živeli emigranti, najviše Italijani, raspareni, usamljeni ljudi željni odmora posle napornog rada, željni jedine legalne dozvoljene priče sa ženama…I tu se od habaneri, valcera, polki, afričkih I kubanskih ritmova rodio ples zvani tango. Tango je inače afrička reč kojom su robovi zvali zatvorena mesta gde je moglo da se igra.
Kažu takođe da je crkva zabranila tango kao nemoralan ples. Ne postoji nigde dokaz o tome, ni u jednoj crkvenoj knjizi, ni u jednom dokumentu Vatikana. Ali postoji dokument koji potvrđuje da je tango odigran lično pred papom. Igrao ga je veliki argentinski plesač Lećero sa bibliotekarkom Vatikana neposredno posle Prvog svetskog rata, a  papa je izjavio da tu ne vidi ništa nemoralno što bi crkva trebalo da zabrani.
Zabeleženo je takođe da se tango 1902. godine igrao na balu u Operi u Buenos Airesu, a to sigurno nije mesto gde dolaze prostitutke ili lučki ološ.
U Argentini je 1906. godine plata policajca bila šezdeset pezosa, a cena jednog gramofona bila je tri stotine. Do Prvog svetskog rata, note, ploče i gramofoni su išli kao alva, a ko je to sebi mogao da priušti? Pet i po hiljada prodatih tango ploča u godini 1912! Naravno da su te ploče morale stići i do beogradskih otmenih salona.
Tango se proširio na Evropu upravo posle 1912. godine zahvaljujući pre svega argentinskoj emigraciji u Parizu. Bolji uslovi za snimanje muzike privukli su Argentince u Evropu. Pariz i London su bili destinacija baš uoči velikih ratnih nemira koji će prekrojiti sliku Evrope i sveta.
Ne zaboravimo da je i naša emigracija u Argentini vrlo stara. Već krajem 19. veka brojni iseljenici sa Jadranske obale počeli su da se doseljavaju u Argentinu i Čile, a veće grupe dolaze posle Prvog svetskog rata, kada su SAD uvele godišnje kvote za useljenike i kada je ograničavan njihov ulazak u SAD.
Srbi sa Jadranske obale, bokeljski i dalmatinski moreplovci, iskrcali su se prvo u Buenos Airesu, jer su kao mornari i kapetani tražili zaposlenje duž obala južnoameričkih reka i u lukama na Atlantiku. Jedan od tih bokeljskih mornara bio je kapetan Miloš Vukasović. On je 1870. godine u Buenos Airesu osnovao parobrodsko društvo La Platense, koje je postalo jedno od najjačih u Južnoj Americi. Vukasović je bio iskusan pomorac i dobar pomorski privrednik, a bavio se i naukom. Projektovao je nove brodove za svoju kompaniju i za druge firme. Pored toga, obavljao je i značajne diplomatske funkcije. Bio je dugo godina počasni generalni konzul Crne Gore u Argentini i generalni konzul ruske vlade u Argentini. Za zasluge u razvijanju diplomatskih i trgovinskih veza između Argentine i Rusije ruski car ga je odlikovao ordenom Svetog Stanislava sa pravom naziva ‘kavalijer’. Za sve što je učinio za rodnu Crnu Goru i Crnogorce koji su se u njegovo vreme doselili u Argentinu, knjaz Nikola mu je odao veliko priznanje, a kada je 1906. godine boravio na Cetinju, ponuđeno mu je da bude ministar spoljnih poslova Crne Gore. Kapetan Vukasović tu ponudu nije prihvatio.
Krajem 19. veka u Južnu Ameriku dolazi veći broj naših iseljenika koji se naseljavaju u Rosariju, u državi Santa Fe. Sve do početka Prvog svetskog rata njihov broj nije bio veliki. Argentinski popis iz 1914. godine identifikuje 316 Srba, 1.575 Crnogoraca i 38.123 austrougarska doseljenika, među kojima je verovatno bilo najviše Hrvata i Slovenaca, ali takođe i Srba. Već 1939. godine blizu 50 hiljada lica poreklom iz Jugoslavije živelo je samo u Buenos Airesu, a  procene pokazuju da je u Argentini tada bilo oko 80 hiljada naših iseljenika, mnogo više nego što ih je bilo u Kanadi. Svetolik Nikačević, naš sada već zaboravljeni filmski i pozorišni glumac koga lično pamtim iz svog detinjstva, rođen je u Argentini i došao je u domovinu svojih dedova upravo između dva svetska rata.
Na kraju Prvog svetskog rata, od ukupno 50 hiljada, moram reći, jugoslovenskih iseljenika, bez obzira što se taj pojam munjevito briše iz kolektivnog sećanja, za 2 hiljade njih, među kojima stotinak Crnogoraca i Srba, moglo se reći da su bili imućni. Najuticajniji među njima bio je svakako ‘padrone’ Paško Baburica. On je još 1914. godine u svom izveštaju Ljubi Jovanoviću, ministru spoljnih poslova Kraljevine Srbije, pisao da ‘naša kolonija sa ženama i decom broji hiljadu dve stotine duša’. Dalje Paško kaže za ovu koloniju da je  podeljena  na manjinu – bogataše koji su anacionalni, i većinu – siromahe koji su nacionalni. Prvi su ‘svesna kolonija’ koja je davala pare za jugoslovenstvo i Jugoslovenski odbor u Londonu (45 miliona dolara), a drugi su samo narod.
Crnogorci i Srbi bavili su se u Argentini ponajviše stočarstvom, šumarstvom, trgovinom i nešto malo industrijskim poslovima. Neki od njih su iz otadžbine krenuli u Južnu Ameriku kao ugledni trgovci. Kada je, na primer, Vasilije Vasiljević još 1537. godine iz Sevilje krenuo u Peru, imao je uza se preporuke španske vlasti i robu vrednu hiljadu zlatnih dukata.
Neposredno posle Drugog svetskog rata, dve političke ličnosti koje su bile i te kako značajne u Jugoslaviji, ali i direktno sukobljene, Milan Stojadinović sa srpske i Ante Pavelić sa hrvatske strane, našle su utočište u Argentini.
Milan Stojadinović, premijer u Kraljevini Jugoslaviji, stigao je u Argentinu 1949. iz izbeglištva na Mauricijusu. Dve godine kasnije, Stojadinović je pokrenuo list ‘El Economista’, u kome je saradnik bio i slavni pisac Miloš Crnjanski.
Izaslanik Jugoslovenskog odbora iz Londona, gospodin Mića Mićić je u svojim izveštajima 1914. godine zabeležio da su se naši iseljenici mogli podeliti na dve grupe: jedni su živeli u samom Buenos Airesu, a drugi su bili rasuti po unutrašnjosti Argentine. U glavnom gradu uspešni su bili samo brodovlasnici, braća Nikola i Miho Mihanović i par njima privrženih ljudi. U provinciji, srpski doseljenici su bili poljoprivrednici. Najviše ih je bilo u okolini Santa Fea i u Patagoniji, gde su se bavili stočarstvom. Zbog velike udaljenosti, taj srpski ‘puk’ nije mogao značajnije da učestvuje u radu jugoslovenske kolonije.
Don Mihanović je bio osnivač argentinske trgovačke mornarice. Testamentom je odredio da se u njegovu kuću posle njegove smrti useli Jugoslovenska ambasada.
//EKO KUĆA No28