Alumil Exl1

Plutajući smeštaj kabine od velikog bilja

NA JEDNOM JEZERU U JUGOISTOČNOJ FRANCUSKOJ POJAVILE SU SE NOVE STRUKTURE. STVORENE SU LJUDSKOM RUKOM, ALI TAKO DA PODSEĆAJU NA JEZERSKE NASIPE ERODIRANE U UPEČATLJIVE VERTIKALNE OBLIKE KOJI OMOGUĆAVAJU UŽIVANJE U NETAKNUTOJ PRIRODI.
Izgradnja na lokaciji jezera okruženog vinogradima, na čarobnom terenu formiranom od gustog žbunja, gde je priroda jedini protagonista scene, predstavlja još jedan u nizu sličnih poduhvata pariskog arhitektonskog Ateljea LAVIT. Kako bi zaštitili netaknuti region od upečatljivih i nametljivih struktura, imperativ u projektovanju bio je potpuna kamuflaža objekta postojećim pejzažem. Smešten na tirkiznim vodama ribarskog rezervata Lac de la Lionne u mestu Šatonef di Pap na jugoistoku Francuske, nekoliko kilometara od Avinjona, eko-hotel pod nazivom Cabanes des Grands Cepages (u prevodu: Kabine od velikog bilja) sastoji se od deset individualnih jedinica postavljenih na obalu jezera i u okolni pejzaž.

Jednostavne sofisticirane kabine okružene jezerskom trskom podsećaju na primitivne kružne i kvadratne konstrukcije koje plutaju na vodi kao splavovi, izviru iz nje na pilonima, kao sojenice, ili su delimično ukopane u obalu, kao objekti trogloditnog (pećinskog) stanovanja. Najupečatljiviji element kolibe, koji ujedno i definiše spoljašnji izgled stukture, predstavljaju vertikalne drvene letve čija je forma proistekla iz okolnog rastinja, a potom je u realizaciji geometrijski oblikovana i multiplikovana tako da vizuelno objedinjuje različite kabine. Zajedno sa prirodnom trščanom zavesom oko kabina, raznoliko proređeni i preklopljeni drveni paravani pružaju korisnicima dodatnu privatnost i zaštitu od sunca i vetra.

Promenom godišnjih doba i delova dana konstantno se menja i prisustvo, odnosno dijalog izgrađenih struktura sa prirodom. U proleće, kada gole grane drveća dobiju svoje zelene omotače, kabine se stapaju u okruženje savršenom kamuflažom. Zimi, kada je obala sakrivena ispod snežnog ćebeta, vertikalne linije drvenih letvi reflektuju se na ledenu površinu jezera. Tokom dana, filtriranjem sunčevih zraka kroz drvenu oblogu kabine odvija se igra svetlosti i senke na podu i zidovima unutar apartmana.// ek ALEKSANDRA ĐURIĆ – Više u EKO KUĆI No27

Plutajući smeštaj – kabine od velikog bilja

Izgradnja na lokaciji jezera okruženog vinogradima, na čarobnom  terenu formiranom od gustog žbunja, gde je priroda jedini protagonista scene, predstavlja još jedan u nizu sličnih poduhvata pariskog arhitektonskog Ateljea LAVIT. Kako bi zaštitili netaknuti region od upečatljivih i nametljivih struktura, imperativ u projektovanju bio je potpuna kamuflaža objekta postojećim pejzažem.
Smešten na tirkiznim vodama ribarskog rezervata Lac de la Lionne u mestu Šatonef di Pap na jugoistoku Francuske, nekoliko kilometara od Avinjona, eko-hotel pod nazivom Cabanes des Grands Cepages (u prevodu: Kabine od velikog bilja) sastoji se od deset individualnih jedinica postavljenih na obalu jezera i u okolni pejzaž. Jednostavne  sofisticirane kabine okružene jezerskom trskom podsećaju na primitivne kružne i kvadratne konstrukcije koje plutaju na vodi kao splavovi, izviru iz nje na pilonima, kao sojenice, ili su delimično ukopane u obalu, kao objekti trogloditnog (pećinskog) stanovanja.

Promenom godišnjih doba i delova dana konstantno se menja i prisustvo, odnosno dijalog izgrađenih struktura sa prirodom. U proleće, kada gole grane drveća dobiju svoje zelene omotače, kabine se stapaju u okruženje savršenom kamuflažom. Zimi, kada je obala sakrivena ispod snežnog ćebeta, vertikalne linije drvenih letvi reflektuju se na ledenu površinu jezera. Tokom dana, filtriranjem sunčevih zraka kroz drvenu oblogu kabine odvija se igra svetlosti i senke na podu i zidovima unutar apartmana. Nasumični prorezi projektuju apstraktne slike okolne vegetacije, jezera i neba. Nakon zalaska sunca, efekat je obrnut – uronjena u tamu i osvetljena samo mesečinom, koliba poput fenjera zrači zlatnom svetlošću.

NAJUPEČATLJIVIJI ELEMENT KOLIBE, KOJI UJEDNO I DEFINIŠE SPOLJAŠNJI IZGLED STUKTURE, PREDSTAVLJAJU VERTIKALNE DRVENE LETVE ČIJA JE FORMA PROISTEKLA IZ OKOLNOG RASTINJA, A POTOM JE U REALIZACIJI GEOMETRIJSKI OBLIKOVANA I MULTIPLIKOVANA TAKO DA VIZUELNO OBJEDINJUJE RAZLIČITE KABINE.

Gosti pristupaju apartmanima preko drvenih šetališta koja se protežu od obale jezera. Površina svakog od ovih apartmana je oko 25m2. Sve smeštajne jedinice sadrže prostor za spavanje, dnevni boravak i kupatilo, a na terasama nekih od njih nalaze se i đakuzi kade. Kako bi se pojednostavio proces izgradnje na ovako udaljenoj i nepredvidivoj lokaciji, projekat je velikim delom prefabrikovan u jednoj stolarskoj radionici u Pirinejima. Komponente su numerisane, demontirane i ponovo izgrađene na lokaciji za tri meseca.// ekALEKSANDRA DURIĆ – Više u EKO KUĆI No27

Kuća sa šarmom detinjstva

SMEŠTENA USRED ŠUME U NESTVARNOM I NETAKNUTOM PEJZAŽU, FA HOUSE DOKAZUJE DA JE MOGUĆE POSEGNUTI PREKO AMBISA NEUTRALNOSTI I BEZLIČNOSTI I KREIRATI PROSTOR KOJI OŽIVLJAVA USPOMENE IZ DETINJSTVA ALI NE KONZERVIRA PROŠLOST KOJA SPUTAVA, VEĆ UVODI AKTUELNE ARHITEKTONSKE DIMENZIJE I INTERPRETIRA ARHITEKTURU SA  SVIM SVOJIM PROTIVREČNOSTIMA BANALNOG I JEDINSTVENOG, JEDNOSTAVNOG I SLOŽENOG.
Svi smo makar jednom doživeli susret sa nekim mestom, predmetom ili delićem životne sredine koji nas je suočio sa proticanjem vremena. Da zaustavimo vreme – ne možemo, ali da zadržimo delić detinjstva u prostoru – to možemo. Ovo je upravo učinio Žan Vervil, autor objekta Kuća Fa u Kvebeku.  Mali objekat se temelji na velikoj ideji koja u sebi akumulira svu moć i energiju arhitekture i time pokreće ceo niz kulturnih i društvenih pitanja, a i sam prostor.
Sanjarski koncept detinjstva
Izgrađena po ugledu na arhetipsku figuru kuće, dvostruka trouglasta prizma savršeno ilustruje detinjstvo  koje kao ideja karakteriše celokupan razvoj ovog projekta. Koncept forme sagledava se kroz interpretaciju dečijeg crteža kuće – četiri zida i kos krov kao osnovni elementi, ali ih je  arhitekta u ovom slučaju umnožio i kombinovao u neobičnim odnosima. Ceo volumen deli se na dva segmenta različite visine i međusobnih proporcija zidova i krova.

Koristeći se kontrastima neprozirnog i transparentnog, tamnog i svetlog, Žan Vervil stvara grafički sklop koji se poput dva velika četinara uzdiže u privatnosti šume, čime pojačava sanjarski aspekt ovog arhitektonskog poduhvata.
Parceli se pristupa sa jedne od podužnih strana, gde je razlika između dvaju polovina objekta posebno jasna i naglašena. Topografija diktira zanimljivu situaciju ulaska: sa leve strane pozicionirano je stepenište koje vodi do nivoa prizemlja gde se spaja sa platformom koja se prostire paralelno sa fasadom. Nad ovom platformom nadvija se krov višeg dela objekata, koji u vidu ogromne konzole štiti prostor ispod sebe  i doprinosi komforu korisnika.

Platforma je važan element u dizajnu ove kuće jer predstavlja simboličnu a i stvarnu vezu između netaknute prirode i izgrađenog prostora. Velike staklene površine sa crnim ramovima dematerijalizuju granicu objekta i pejzaža, te zajedno sa platformom uvode korisnika u svet istovremeno sukobljenog i nedeljivog – mesta i arhitekture, omogućavajući pejzažu da unese delić magije u sam objekat.

PROBLEMI SPECIFIČNOSTI I SAMOOSTVARENJA TRANSPONUJU SE NA ISKUSTVO MODERNOG ŽIVOTA U SADEJSTVU SA OKOLINOM ČIJA SLOJEVITOST POSTAJE MATERIJAL ZA OBLIKOVANJE NOVE PROSTORNOSTI.

Enterijerom kuće dominira netretirani drveni volumen i otvoren plan. Sirovost materijala sa živo obrađenim površinama i naglašenim kontrastom svetla i senke pojačava karakter i unutrašnju energiju prostora. Dnevni boravak, kuhinja i trpezarija smešteni su u prizemlju zajedno sa toaletom i garderoberom. Centralno pozicionirane stepenice vode na sprat, gde su smeštene spavaće sobe i kupatilo, dok se na samom vrhu nalazi otvoren prostor koji se može koristiti za zabavu, rad ili odmaranje.//ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No27

Materijali su prirodni i topli.

Izgrađena od arhetipske figure kuće, dvostruka trouglasta prizma savršeno ilustruje detinjstvo.

Kuća sa šarmom detinjstva

SMEŠTENA USRED ŠUME U NESTVARNOM I NETAKNUTOM PEJZAŽU, FA HOUSE DOKAZUJE DA JE MOGUĆE POSEGNUTI PREKO AMBISA NEUTRALNOSTI I BEZLIČNOSTI I KREIRATI PROSTOR KOJI OŽIVLJAVA USPOMENE IZ DETINJSTVA ALI NE KONZERVIRA PROŠLOST KOJA SPUTAVA, VEĆ UVODI AKTUELNE ARHITEKTONSKE DIMENZIJE I INTERPRETIRA ARHITEKTURU SA  SVIM SVOJIM PROTIVREČNOSTIMA BANALNOG I JEDINSTVENOG, JEDNOSTAVNOG I SLOŽENOG.
Svi smo, makar jednom, doživeli osećaj susreta sa nekim mestom, predmetom ili delićem životne sredine koji nas je suočio s proticanjem vremena. Da zaustavimo vreme- to ne možemo, ali da zadržimo delić detinjstva u prostoru – to je uradio Jean Verville, autor ovog objekta. Kuća Fa u Kvebeku je mali objekat sa velikom idejom koja u sebi akumulira svu moć i energiju arhitekture i time pokreće ceo niz socijalnih, kulturnih i društvenih pitanja, a i sam prostor.
SANJARSKI KONCEPT DETINJSTVA
Izgrađena od arhetipske figure kuće, dvostruka trouglasta prizma savršeno ilustruje detinjstvo  koje kao ideja karakteriše celokupan razvoj ovog projekta. Koncept forme sagledava se kroz interpretaciju dečijeg crteža kuće- četiri zida i kos krov kao osnovni elementi, ali ih je  arhitekta u ovom slučaju umnožio i kombinovao u neobičnim odnosima. Ceo volumen deli se na dva dela različite visine i međusobnih proporcija zidova i krova. Koristeći se kontrastima neprozirnog i transparentnog, tamnog i svetlog, Jean Verville stvara grafički sklop koji se poput dva velika četinara uzdiže u privatnosti šume pojačavajući sanjarski aspekt ovog arhitektonskog poduhvata.

Parceli se pristupa sa jedne od podužnih strana gde je razlika između dvaju polovina objekta posebno jasna i naglašena. Topografija diktira zanimljivu situaciju ulaska : sa leve strane pozicionirano je stepenište koje vodi do nivoa prizemlja gde se spaja sa platformom koja se prostire paralelno sa fasadom. Nad ovom platformom nadvija se krov višeg dela objekata, koji u vidu ogromne konzole štiti prostor ispod sebe i doprinosi komforu korisnika . Platforma je važan element u dizajnu ove kuće jer predstavlja simbolicnu a i stvarnu vezu između netaknute prirode i izgrađenog prostora. Velike staklene površine sa crnim ramovima dematerijalizuju granicu objekta i pejzaža, te zajedno sa platformom uvode korisnika u svet istovremeno sukobljenog i nedeljivog- mesta i arhitekture, omogucavajući pejzažu da unese delić magije u sami objekat.

Oživljavanje uspomena u arhitekturi mogli bismo lako da povežemo sa recikliranjem materijala, ali u ovom slučaju je sasvim drugačije. Materijali su prirodni i topli , ali novi , pa objekat priča svoju priču originalnim , savremenim jezikom i pušta svakog korisnika da ugrabi deo tog prostora, da čuje deo priče i u sebi oživi ono nezaboravno na samo sebi svojstven način. Svojim konceptom on uspeva da oživi i sasvim prozaične aktivnosti i uzidgne ih do nivoa neočekivanog i uzbudljivog. Problemi specificnosti i samoostvarenja transponuju se na iskustvo modernog zivota u sadejstvu sa okolinom čija slojevitost postaje materijal za oblikovanje nove prostornosti.

IGRA KONTRASTA
Kompleksnost razmisljanja i slojeva značenja ogleda se u svakom deliću objekta, velika je i složena i pravo je umeće svesti je na jednostavnost kojoj se na kraju divimo, koja ide iznad sebe kako bi dotakla ljudske emocije i koja baca sa sebe lance očekivanog. Mišljenja da forma svoju lepotu pronalazi u stepenu korisnosti koji izražava i jedinstvu svojih delova, autor kreira prostor koji u sebi nosi sirovost.// ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No27

Izgrađena od arhetipske figure kuće, dvostruka trouglasta prizma savršeno ilustruje detinjstvo.

Materijali su prirodni i topli.

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Aktivna kuća budućnosti B10

Razmišljajući o razvoju gradova u budućnosti, planeri su zaključili da će se u urbanim sredinama živeti u  prenaseljenim višespratnicama koje će stanarima morati da obezbede dovoljno zelenila i svetlosti, energije i svih ostalih uslova bez kojih se ne može zamisliti kvalitetan život. Prvi eksperimentalni projekat koji je odgovorio na ove zahteve jeste projekat za aktivnu kuću Aktivhaus B10, površine od oko 90m2, čiji je prototip ispunio sve očekivane performanse. Pojam aktivne kuće podrazumeva održivu potrošnju energije tokom cele godine, predviđanje promena i oscilacija temperature i u kući i van kuće, stalno praćenje i optimizaciju potrošnje energije. Aktivna kuća ne koristi energiju dobijenu iz fosilnih ili nuklearnih goriva. Aktivna kuća sama stvara dovoljno energije pomoću Aktivne kućne mreže. Kako bi se smanjilo opterećenje potrošnje na nacionalnom nivou, Aktivna kuća se može priključiti na centralnu elektrodistributivnu mrežu, kao i na samoregulišuću mrežu zajedno sa  susednim objektima koje po potrebi može i snabdevati energijom.
Kuća je smeštena uz naselje Weisenhof blizu Štutgarta, koje predstavlja pravi manifest modernističkog pokreta između dva svetska rata, a u kome su sagrađeni objekti prema projektima najčuvenijih arhitekata tog vremena kao što su Le Korbizje, Mis van der Roe, Valter Gropius, Bruno Taut, Peter Berens, Hans Šarun i drugi. Aktivna kuća B10 stavljena je tako pred izazov uklapanja sa modernističkom estetikom. Taj problem je rešen odabirom  bele boje i jednostavne forme, čime je postignuto harmonično stapanje sa objektima u naselju.

MODULARNI SISTEM
Kuća B10 projektovana je tako da ne stvara nikakav otpad ni prilikom montaže ni prilikom demontaže. Osmišljena je kao modularna, jer tako omogućava formiranje različitih funkcionalnih celina u zavisnosti od broja korisnika kuće i u zavisnosti od uslova buduće lokacije, pošto je veoma važno pozicionirati je u skladu sa kriterijumima pasivne štednje energije (orijentacija sever-jug). Osnova kuće je pravougaona, dimenzije su joj 14,5 x 5m, a visina joj je oko 3m. Sastoji se iz četiri osnovna modula: elektrike, servisne opreme, kuhinje i kupatila. To su zapravo tehnološke jedinice koje se kao prefabrikovane ugrađuju u kuću, u zavisnosti od potreba i želja investitora. Pregradni zidovi su mobilni i lako je njima formirati različite konfiguracije prostorija, a staklena klizna vrata takođe služe kao fleksibilna pregrada. Modularno rešenje ne služi samo da bi se objekat brzo i lako sagradio (a montira se za samo jedan dan), već i da bi se prilikom eventualne demontaže materijali lako sortirali i pripremili za reciklažu. Tako ceo proces – od montaže do demontaže – podržava postulate održivosti

Temelji kuće zapravo su čelične grede koje su pomoću dodatnih čeličnih elemenata ankerovane za blokove od betona koji prenose opterećenje na tlo. U slučaju demontaže, kada se temelji uklone, tlo ostaje praktično netaknuto.
Prednji deo objekta, zastakljen kako bi maksimalno koristio dnevno svetlo, sadrži četiri pomerljiva elementa nalik na terasu. Površina im je oko 38m2 i mogu se podići i zatvoriti front objekta kada je vlasnik odsutan. Ovi elementi obrađeni su na isti način kao i fasada – belim glaziranim površinama. Sama konstrukcija kuće sačinjena je od drvenih panela. Svi materijali od kojih je kuća  izrađena u potpunosti su njenom demontažom spremni za reciklažu. Ali, tu priča o održivosti tek počinje!

KUĆA B10 PROJEKTOVANA JE TAKO DA NE STVARA NIKAKAV OTPAD NI PRILIKOM MONTAŽE NI PRILIKOM DEMONTAŽE. OSMIŠLJENA JE KAO MODULARNA, JER TAKO OMOGUĆAVA FORMIRANJE RAZLIČITIH FUNKCIONALNIH CELINA U ZAVISNOSTI OD BROJA KORISNIKA BUDUĆE KUĆE I U ZAVISNOSTI OD USLOVA BUDUĆE LOKACIJE, POŠTO JE VEOMA VAŽNO POZICIONIRATI JE U SKLADU SA KRITERIJUMIMA PASIVNE ŠTEDNJE ENERGIJE.

Enterijer istovremeno obezbeđuje fleksibilnost u organizaciji prostora i prati koncept pasivnog objekta:  svi servisni sadržaji – plakari, toalet, kuhinjski elementi – smešteni su duž severnog zida objekta, koji zbog uštede energije i inače ima malo otvora. Ovaj deo opreme izrađen je od furniranog medijapana, i izrazito minimalističkom enterijeru daje toplinu. Ostatak prostora pregrađen je kliznim staklenim pregradama koje povezuju ambijente, ali ih i razdvajaju. Enterijerom dominiraju bela boja zidova i pastelne nijanse podova i nameštaja. Centralno mesto ipak zauzima radna površina kuhinje, osvetljena LED rasvetom, evocirajući arhetipski motiv središta kuće oko koga se ukućani okupljaju./ ekJELENA BLAGOJEVIĆ- Više u EKO KUĆI No27

Unutrašnja organizacija je jednostavna i minimalistička, ali ne i manje dekorativna. Drvo kao materijal  oplemenjuje ceo enterijer.

Aktivna kuća budućnosti B10

KAKO ĆE SE ŽIVETI U BUDUĆNOSTI? KAKO ĆE SE ČUVATI I TROŠITI ENERGIJA? DA LI JE MOGUĆE USAGLASITI ESTETSKE, URBANISTIČKE I TEHNOLOŠKE ZAHTEVE SA USLOVIMA KOMFORA I ODRŽIVOSTI? U SARADNJI SA BROJNIM TEHNOLOZIMA I NAUČNICIMA, ARHITEKTI IZ STUDIJA WERNER SOBEK POKUŠALI SU DA ODGOVORE NA SVA OVA PITANJA PROJEKTUJUĆI KUĆU KOJA NE SAMO DA ŠTEDI, VEĆ I PROIZVODI DVOSTRUKO VIŠE ENERGIJE NEGO ŠTO JE POTREBNO JEDNOM DOMAĆINSTVU. PREDSTAVLJAMO VAM AKTIVNU KUĆU B10.
Razmišljajući o razvoju gradova u budućnosti, planeri su zaključili da će se u urbanim sredinama živeti u  prenaseljenim višespratnicama koje će stanarima morati da obezbede dovoljno zelenila i svetlosti, energije i svih ostalih uslova bez kojih se ne može zamisliti kvalitetan život. Prvi eksperimentalni projekat koji je odgovorio na ove zahteve jeste projekat za aktivnu kuću Aktivhaus B10, površine od oko 90m2, čiji je prototip ispunio sve očekivane performanse. Pojam aktivne kuće podrazumeva održivu potrošnju energije tokom cele godine, predviđanje promena i oscilacija temperature i u kući i van kuće, stalno praćenje i optimizaciju potrošnje energije. Aktivna kuća ne koristi energiju dobijenu iz fosilnih ili nuklearnih goriva. Aktivna kuća sama stvara dovoljno energije pomoću Aktivne kućne mreže.

Kako bi se smanjilo opterećenje potrošnje na nacionalnom nivou, Aktivna kuća se može priključiti na centralnu elektrodistributivnu mrežu, kao i na samoregulišuću mrežu zajedno sa  susednim objektima koje po potrebi može i snabdevati energijom. Kuća je smeštena uz naselje Weisenhof blizu Štutgarta, koje predstavlja pravi manifest modernističkog pokreta između dva svetska rata, a u kome su sagrađeni objekti prema projektima najčuvenijih arhitekata tog vremena kao što su Le Korbizje, Mis van der Roe, Valter Gropius, Bruno Taut, Peter Berens, Hans Šarun i drugi. Aktivna kuća B10 stavljena je tako pred izazov uklapanja sa modernističkom estetikom. Taj problem je rešen odabirom  bele boje i jednostavne forme, čime je postignuto harmonično stapanje sa objektima u naselju.

MODULARNI SISTEM
Kuća B10 projektovana je tako da ne stvara nikakav otpad ni prilikom montaže ni prilikom demontaže. Osmišljena je kao modularna, jer tako omogućava formiranje različitih funkcionalnih celina u zavisnosti od broja korisnika kuće i u zavisnosti od uslova buduće lokacije, pošto je veoma važno pozicionirati je u skladu sa kriterijumima pasivne štednje energije (orijentacija sever-jug). Osnova kuće je pravougaona, dimenzije su joj 14,5 x 5m, a visina joj je oko 3m. Sastoji se iz četiri osnovna modula: elektrike, servisne opreme, kuhinje i kupatila. To su zapravo tehnološke jedinice koje se kao prefabrikovane ugrađuju u kuću, u zavisnosti od potreba i želja investitora.

KUĆA B10 JEDINSTVENA JE I PO TOME ŠTO POSEDUJE LITIJUM-JONSKU-MANGANSKO-FOSFATNU BATERIJU KOJA SKLADIŠTI ELEKTRIČNU ENERGIJU. UKOLIKO BI DOŠLO DO PADA KOLIČINE ELEKTRIČNE ENERGIJE U KUĆI, BATERIJA BI OMOGUĆILA NORMALNO FUNKCIONISANJE SISTEMA I OPREME. DAKLE, STVARANJE I POTROŠNJA ENERGIJE PROJEKTOVANI SU UNAPRED VRLO DETALJNO. TO JE OMOGUĆILO STVARANJE 200% POTREBNE ELEKTRIČNE ENERGIJE, ODNOSNO DVOSTRUKO VIŠE OD REALNE POTROŠNJE DOMAĆINSTVA

Pregradni zidovi su mobilni i lako je njima formirati različite konfiguracije prostorija, a staklena klizna vrata takođe služe kao fleksibilna pregrada. Modularno rešenje ne služi samo da bi se objekat brzo i lako sagradio (a montira se za samo jedan dan), već i da bi se prilikom eventualne demontaže materijali lako sortirali i pripremili za reciklažu. Tako ceo proces – od montaže do demontaže – podržava postulate održivosti. Temelji kuće zapravo su čelične grede koje su pomoću dodatnih čeličnih elemenata ankerovane za blokove od betona koji prenose opterećenje na tlo.// ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No27

Unutrašnja organizacija je jednostavna i minimalistička, ali ne i manje dekorativna. Drvo kao materijal oplemenjuje ceo enterijer

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

EKO TEOLOGIJA – Priče o prirodi i njenom tvorcu

POČETAK TREĆEG MILENIJUMA NAM JE DAO MOGUĆNOST DA PRIČU O KRAJU ISTORIJE I SMRTI DRUŠTVA KAKVOG SMO GA DO SADA POZNAVALI PRIHVATIMO NE SAMO KAO TRAGIČNO OSEĆANJE ŽIVOTA, VEĆ I KAO NOVU MOGUĆNOST OSMIŠLJAVANJA DUHOVNE DIMENZIJE LJUDSKOG POSTOJANJA. ZATO ĆU VAM OVDE ISPRIČATI NEKOLIKO PRIČA O PRIRODI NA MALO DRUGAČIJI NAČIN. KROZ POKUŠAJ PRONALAŽENJA NEČEG NOVOG NA ZABORAVLJENIM TRAGOVIMA ONOG DREVNOG, VEČNOG…
PRVA PRIČA: NATPRIRODNO SVUDA OKO NAS
Od kada smo izgubili osećaj da je sva priroda, u stvari, veličanstveno vajarsko Božije remek-delo, moramo da koristimo neke druge reči i pojmovne poštapalice da bismo sebi i drugima objasnili o čemu zapravo govorimo. Posebno je to slučaj sa snežnim pejzažima, onima od kojih se upravo opraštamo. Pa onda koristimo reči: natprirodno (natprirodno lepo) ili nestvarno (kao ”više od stvarnosti”) da bismo naglasili kako se ovde, u stvari, ne radi o jednom od agregatnih stanja, obliku padavine ili nečemu što prirodno sledi krajem svake godine (u takozvanom ”zimskom godišnjem dobu”). Jer je gotovo komično da se o prelepim, rajskim belinama koje se rađaju svuda oko nas govori metereološkim, klimatskim ili usko-ekološkim rečnikom. Suviše je to malo, nedovoljno, previše obično, gotovo ništavno… da bi objasnilo bar delić onoga što nam predstavlja okeanski beskrajna zimska panorama, kada nam pred očima odjednom pukne bela duša Prirode i u nama probudi neku neobjašnjivu, moćnu čežnju za nečim mnogo većim, boljim i lepšim od onoga što inače čini naš ”život”.
Tako da ja ovakvu nestvarnu i nadrealnu lepotu, u čudesnom obliku bezbrojnih snežnih pahuljica uredno nasloženih po svakom pedlju mog rodnog grada, doživljavam kao još jedan dokaz o postojanju Boga. ”Beli (i nežni) argument” o Njegovom postojanju i ljudskom umu teško shvatljivoj važnosti ovakvog nebeskog roditelja svega vidljivog i nevidljivog. A umiranje snega i njegovo neizbežno topljenje pred slabašnim zracima prednovogodišnjeg sunca mi liči na priču o smrti i uverljivom obećanju (prolećnog) vaskresenja, kao još jedna likovna, simbolična i (nat)prirodna alegorija onoga što zaista jesmo i svega što nas tek čeka.
DRUGA PRIČA: O ČEŽNJI ZA NEVIDLjIVIM IZVOROM
Priroda kao da živi pored nas, pa, čak, ima karakter i pokazuje ga. Kada smo mi blagi i plemeniti, u miru sa sobom i savezu sa Bogom – Priroda nas pušta na miru i raskošno uokviruje naše postojanje. Ali, kada počinjemo da satiremo sve oko sebe, da se sujetno propinjemo iznad svoje prave visine i sudbine – e, tada se i Priroda buni i podiže, preteći se isprsi pred nama (u spontanom, neizbežnom i zakonomernom otporu takvom našem nenormalnom ponašanju).
Zbog toga postoji toliko prelepih, dirljivih priča o druženju svetih staraca i divljih životinja (od Svetog Gerasima Jordanskog do Svetog Serafima Sarovskog), zbog toga i imamo osećaj, ponekad, dok šetamo u prirodi, da smo u pravom pravcatom raju – još za života, pobedivši smrt i strah od nje. Zato i sada Rusijom skitaju isti oni jurodivi lutajući duhovnici, baš kao i pre sto ili petsto godina…
Isto toliko (pa i mnogo više) je i onih upozoravajućih prizora i scena razjarene Prirode, koje će nam narušavati i nemilosrdno rušiti mir, dobro raspoloženje i isuviše (nezasluženo) lake dane. Naime, kad god počnemo da se pravimo snažniji nego što jesmo i važniji nego što vredimo, kad god krenemo da potcenjujemo sve “prirodno” (kao primitivno i manje vredno) i počnemo da zapuštamo Prirodu u našem neposrednom okruženju – odmah i neizbežno nailaze problemi, nepremostiva iskušenja i nesreće. I kao da se čuje osvetnička rika lavova, iz srca tame sveta o kome nemamo pojma, iz dubine Prirode o kojoj nismo znali ništa (i još manje od toga).
Da, Priroda kao da živi, kreće se, oseća i reaguje između redova svake naše (iole ozbiljnije) priče, svih naših čežnji i snova, svih strasnih poduhvata i izgubljenih bitaka u našem životu. Sve dobro ona prepoznaje i čuva, sve loše hvata i kažnjava. Kao anđeo čuvar ili ukleta senka. Nepojamno iskreno i bez pardona… Priroda nam zato daje priliku da se u njenom odrazu ogledamo i prepoznamo, onakvi kakvi smi zaista. Ona je živi rejting naših uspeha i padova, kroz njen izbor formirane su sve one popunjene i nepopunjene praznine naših pravih obrisa i oblika. Prirodom trajemo u stalnom kontaktu između našeg unutrašnjeg i onog realnog, spoljašnjeg sveta. Dobijamo meru, koncept, nevidljivog sagovornika i sve ono što nam zauvek ostaje (čak i kad sve drugo izgubimo). Priroda nije samo pokretna scenografija čovekove životne avanture, već i ozbiljna mogućnost aktivnog delovanja (u svim oblastima) naše sudbinske misije. Zauzimanje upravo onog mesta u svetu koje stvarno zaslužujemo… U razumevanju složenog i uzbudljivog odnosa Prirode i ljudske vrste nije loše da se na ovom mestu podsetimo jedne pametne, sasvim tajanstvene misli: ‘Ono što pustinju čini lepom’, reče Mali Princ, ‘je saznanje da se njoj krije izvor’.
TREĆA PRIČA: BOG KAO TVORAC I UMETNIK
Mnogi među evropskim književnicima, slikarima i filosofima ‘romantičarima’ su izbegavali da pišu o Prirodi ili da je slikaju jer su jedino ono veštački ‘stvoreno’, ‘prožeto ljudskom imaginacijom’, isključivo ‘artificijelno’… smatrali vrednim za umetnički model stvarno dostojan istinskog čovekovog talenta. Ono što oni nisu nikako razumevali je da Priroda, u stvari, nije ‘prirodna’: da ona nije nikakav ‘razbacani sirovi materijal’, slučajna ili spontana, već upravo stvorena, kao Božija kreacija. Njegovog dara i volje delo.
Tako da oblaci nikako ne pripadaju meteorolozima, baš kao ni kiša i sneg (on pogotovo), zore i zalasci Sunca, promena vremena ili sve ono što ide uz pojedina godišnja doba. Svako ko je ikada osetio razdraganost, smirenje, živi odjek svoje duše u percepciji kakvog očaravajućeg pejzaža, osećanje nadljudske inspiracije ili snage pred neodoljivim čarima Božije Umetnosti zna šta hoću da kažem. Od bezazlenih pecaroša i radoznalih šetača što naizgled besciljno skitaju nepoznatim putevima, preko onih koji su odlučili da odu iz grada i žive u prirodi, pa do slikara-pejzažista, ekologa, vrtlara, pčelara, planinara, ronilaca, šumara, lovočuvara, fotografa, monaha, pesnika… neprestano raste broj onih što doživljavaju pravu ekstazu ili božansku utehu pred mnogolikim oblicima Prirode. Pred tim Edenskim vrtom koji nas i dalje, ovako nesmirene i nestrpljive, isteruje iz svog zagrljaja i ostavlja u pustinji ljudskih fatamorgana i zabluda. Priroda je Božiji Hram, sa skrivenim oltarima, ikonama, moštima i kandilima u najneobičnijim mogućim oblicima, spreman da nas, kad god mi to poželimo, sa slavom i radošću dočeka u svoj tajanstveni sakralni prostor i osveži nas vodom žive vere (i nezamislivom lepotom) u unutrašnjem doživljaju stalnog prisustva onoga što hrišćani nazivaju Svetom Trojicom. Ovaj Hram nam je, pritom, neprestano dostupan i izuzet od svakog moralizma i svega “suviše ljudskog”. Zvuk crkvenih zvona iz daljine, rajski zvuci oživljene prirode, različiti cvetni mirisi i uzbudljivi odsjaji sunčeve i mesečeve svetlosti, slobodni vetar koji kao da služi na ovoj nemoj (ali ne i nemuštoj) liturgiji i svojim dodirom povezuje sve naizgled suprotno i nespojivo… sve su to potvrde autentičnog Božijeg porekla svih ovih neprebrojivih krošnji, cvetova i izvora, gora i šuma, stepa i prerija, dolina i visoravni, mora i jezera, reka i okeana, najviših vrhova i najdubljih bezdana. U prirodi ima mnogo čega božanskog i mističnog, ljudskoj ruci i oku nedohvatnog i neuhvatljivog.
Ona zato predstavlja neophodnu i svakodnevnu dopunu našoj veri i molitvi, snazi i talentu. Nešto neiscrpno i više nego željno iščekivano. Priroda u ljudskom oku i duši – precizno uokvirena našom (ne)pažnjom i količinom spremnosti da primimo ono samo i baš nama namenjeno – naš je verni pratilac od samog početka, od logosne reči Postanja i Dana Prvog.
ČETVRTA PRIČA: TAJNA PRIRODE
Toliko puta nas Priroda prene i opomene da se dobro zamislimo nad nedopustivom banalnošću i nezanimljivim očekivanjima naših ustaljenih (kao na šinama) života.
Zar svi ti niski rituali svakodnevice stvarno zavređuju još nam preostale dane? Vrede li našeg života? I šta to pa dobijamo zauzvrat? Kao da nas je u nekom trenutku (ponekog od samog rođenja, nekog od rane mladosti, ponekog po diplomiranju ili venčanju) sudbina postavila na uski životni tobogan sa koga nema silaska sve dok se ne zabijemo u pesak (na kraju vijugavog strmoglava).
Priroda je – uz sudbinske nesreće i neposredne susrete sa izuzetnim ljudima – najbolji animator naše, ljudske jedinstvenosti. I gledajući u njene nesputane i nage oblike, ispunjene peskom, kamenom, lišćem i granama, svaki iole ozbiljan i odgovoran čovek (bez obzira na datum iz krštenice) ima priliku da sebe, makar zakasnelo uključi u ovakav izazov. Priroda u svojoj predstavi često nosi i nešto jedinstveno i zaista veličanstveno. Nešto što se sem Bogom (kao Tvorcem i Dobrim Duhom), naprosto i ne može drugačije objasniti. Ko drugi, osim Boga, može da kreira, pa zatim sakrije, i na kraju opet otkrije svoju hiljadama godina skrivanu tajnu, izvajanu vetrovima i poplavama, olujama i simpozijumima, stanjima i osećanjima?
Ko?// 

Atinska predgrađa Halandrija

KAKVA JE I GDE JE TA SREDIŠNJA ZEMLJA? UPRAVO JE ANTIČKO SREDOZEMLJE ATIKA, TROUGLASTA ZEMLJA OMEĐENA MOREM I SA TRI PLANINE –  PARNITA NA ZAPADU, PENDELI NA SEVERU, ODAKLE JE VAĐEN MERMER  ZA GRADNJU AKROPOLJA I IMITOS NA ISTOKU. SREDINA TOG TROUGLA JE U DANAŠNJEM SELU KOROPIJU, TRIDESETAK KILOMETARA OD CENTRALNE ATINE GDE JE, PO MITOLOGIJI, VLADAO KRALJ KEKROPS, PO OBLIČJU POLA ČOVEK, POLA ZMIJA.
Da li ste se ikad zapitali zašto se Sredozemno more određuje  po nekoj središnjoj zemlji a ne kao sva druga mora po svojim osobinama? Jadran, Pacifik, Atlantik, Crno more, Mrtvo more…očigledno je kako su dobila svoje ime, ali naše Sredozemno? Kakva je i gde je ta Središnja zemlja? Upravo je antičko Sredozemlje Atika, trouglasta zemlja omeđena morem i sa tri planine –  Parnita na zapadu, Pendeli na severu, odakle je vađen mermer  za gradnju Akropolja i Imitos na istoku. Sredina tog trougla je u današnjem selu Koropiju, tridesetak kilometara od centralne Atine gde je, po mitologiji, vladao kralj Kekrops, po obličju pola čovek, pola zmija. Za vreme njegove vladavine održan je i čuveni duel između boginje Atine i boga Posejdona, koji je odredio budućeg zaštitnika novog grada. Atina je Grcima darovala drvo masline, a Posejdon je ponudio vodu. Ljudi su izabrali maslinu, a Posejdon je u znak protesta  povukao vodu u dubinu zemlje. I danas su polja oko Koropija ispunjena drevnim stablima maslina, koja niko više ne obilazi, osim možda Nikosa i mene, koji od septembra do februara svakog dana punimo džepove plodovima ovog čudesnog drveta. Voda je skrivena u podzemnim rupama iz kojih seljani crpu vodu za navodnjavanje atičke zemlje kojoj nažalost ne daju ni dana odmora, već je teraju da rađa dvanaest  meseci godišnje…i ona to čini. U to vreme mitskog Kekropsa ova trouglasta zemlja je nazvana Mesoja, u prevodu ‘središnja zemlja’.

Po njoj je more koje je zapljuskuje nazvano Sredozemno more. Pre sedam stotina godina, veliki talas Albanaca, sa ogromnim proširenim porodicama, pešice je stigao i naselio ove, u to vreme prilično opustele krajeve. Albanska prezimena su opstala do danas, a ljudi su se helenizovali i postali pravoslavci. Put iz Atine, dalje od Koropija vodi kao seocetu Markopulu i Porto Raftiju, mestu na obali sa nebrojenim plažama, uvalama, lekovitim morskim blatom i gradskom plažom koja je besplatna od novembra do aprila, kad je posećuju zimski kupači, uglavnom sredovečni i stariji ljudi koji redovnim kupanjem u moru u zimskim mesecima sebi podižu i jačaju imunitet i perifernu cirkulaciju. U Porto Raftiju je i velelepna kuća potpuno uklopljena u ambijent, koju smatraju  najekološkijom kućom u Grčkoj. Vlasnik i njegova ćerka arhitekta, sedam godina su tragali za kamenom koji je iste boje kao i zemlja na obali. Svaki detalj je toliko promišljen, da je kuća sa obale gotovo nevidljiva.
Na atičkom nebu se svakog dana smenjuju neverovatne boje i oblaci fantastičnih oblika koji su, apsolutno verujem, uticali na maštu koja je iznedrila sva mitološka bića antičke Grčke. Na planinama koje okružuju ovo originalno, prvobitno Sredozemlje, može se videti sneg dok ljudi sede napolju usred naše zime i uživaju u suncu i prijatnih 16 stepeni. Još u antičko doba  Atika je bila slavna po najprijatnijoj klimi na tada poznatom svetu. Gledam večernje vesti sa snežnim padavinama i vejavicama na severu Grčke i ne mogu da verujem da je razdaljina između kijameta i prolećnog povetarca svega 400 ili 500 kilometara.
Nekada su u Atini živeli Grci, sedeli po tavernama, ispijali svoje kafe, čitali novine i raspravljali o politici. Danas u Atini žive i rade nebrojeni Pakistanci, novopridošli Albanci i Romi, Indonežani, Tajlanđanke, Ruskinje, tako da je, paradoksalno, kvadratni metar u centru Atine tri puta jeftiniji nego u Beogradu. Niko više ne želi da živi u centru grada, gde noću huligani  umeju da haraju, a preko dana horde turista čekaju u redovima da posete Akropolj i obave suvenirski šoping u Monastirakiju. Atinjani žive u prelepim predgrađima koja su se spojila sa gradom. Moje omiljeno mesto je Halandri, zeleno i prijatno, ispunjeno radnjicama, tavernama i pešačkim zonama, sa letnjim pozorištem, rekom, čuvenim prvim restoranom žive hrane i smuti barom, gde onima koji dođu biciklom daju deset posto popusta na sve zdrave đakonije. U Halandriju se rodio Euripid, i zato sve ulice nose imena njegovih savremenika, eno Aristofanova ulica preseca Aristotelovu, tu je i Sokratova, Ahilova, Apolonova, Dedalova, Diogenova, Dionizijeva….zamislite samo da živite u Ikarovoj ili Odisejevoj broj 14….U Halandriji se nalazi  najskuplja i najpoznatija pekara u Grčkoj, kao i najbolja poslastičarnica u celoj Atini…tu je naravno i najstarija taverna u kojoj su snimane sve popularne grčke komedije pedesetih godina prošlog veka.

Istorija beleži da je 480. godine, u bitci kod Salamine, kada su Grci pobedili Persijance, jedan od ratnika bio i Eshil, prvi grčki veliki dramski pisac. Kada je  tridesetogodišnji Eshil posle bitke, sa ostalim vojnicima stigao u Atinu, dočekao ga je i hor dečaka u kome je pevao petnaestogodišnji Sofokle, a istog dana u Halandriju je rođen i treći dramatičar – Euripid. Pored Euripidove biste u pešackoj zoni, tu je i najlepša knjižara koju sam ikada posetila, zvana logično – Euripid. Grci obožavaju knjige. Ne samo da ih i sada, u doba velike krize daju s ponosom besplatno svim đacima, od osnovne škole do fakulteta, već su ih pune i antikvarnice. U delu grada pored Monastirakija, koga su italijanski okupatori za vreme kratkog boravka tokom Drugog svetskog rata nazvali Abisinija, po svojoj tadašnjoj koloniji, današnjoj Etiopiji, starinari iznose čitave biblioteke preminulih na prodaju, zajedno sa svim nameštajem i predmetima koji tako često nadžive svoje vlasnike. Stari Atinjani umiru sve više sami, naslednici nisu zainteresovani za nasledstva  na koja bi morali da plate velike poreze, i tako sva skupljana bogatstva i uspomene završe u Abisiniji, na velikoj buvljoj pijaci, zajedno sa stotinama nekada skupocenih knjiga koje sada možete da kupite za par evra. Ovaj raj za pozorišne i filmske scenografe sadrži stare fotografije, marke, novčiće, tanjire, foto aparate, sablje, balalajke, topove, fotelje, divane, porcelan, činije, lampe, lustere, vezene stolnjake, čitavu istoriju jednog grada skrivanu po stanovima preminulih Atinjana…
Atinski muzeji su raštrkani i po celoj Mesoji, drevnom Sredozemlju, od centralne Atine, Akropolja, Muzeja Akropolja koji je proglašen za jedan od tri najlepša muzeja sveta, preko fascinantnog Muzeja savremene umetnosti smeštenog u nekadašnjoj fabrici piva, do novog kulturnog centra Stavros Niarhos sa operom, baletom, muzičkim salama, centralnom bibliotekom i parkom na krovu, bazenom veličine kanala za kajakaše, arhitektonsko čudo Onazisovog rivala, jednog od najbogatijih Grka svih vremena, Stavrosa Niarhosa, koji je čak uspeo da se oženi i bivšom Onazisovom ženom. Čuveni italijanski arhitekta Renco Piano, zahvaljujuci milionima Nijarhosovih evra stvorio je ‘leteci ćilim’  na krovu, parkove sa igralištima, trkačkim stazama i lavirintima, kolosalne staklene zidove sa prirodnim svetlom i ogoljenoj Atini doneo toliko potrebno zelenilo.
Blizu Porto Raftija i sela Markopula je i mesto Vravrona, gde su pedesetih godina prošlog veka grčki arheolozi otkrili predivan hram iz šestog veka pre nove ere, posvećen boginji Artemidi, a u kome je, kaže Homer,  boravila i Ifigenija na svom povratku sa Tauride. Grčka vlada je jos tada zabranila svaku gradnju u užoj i široj okolini (gde god bi zagrebali, neki antički predmet bi izronio). Poređenja radi, mi na lokalitetu Vinča gradimo nuklearke i deponije. Poseta ovom hramu gotovo je identična vremeplovom organizovanoj poseti šestom veku pre nove ere. Priroda je netaknuta, hiljadugodišnja stabla maslina su vetrovi naherili, obala je baš onakva kakvu je svojim očima gledao jedan Ahil, a stranih turista gotovo da i nema. Inače, svake prve nedelje u mesecu, posete muzeju i svetilištu Artemide u Vravroni su besplatne, kao uostalom i posete svim drugim državnim muzejima u Atini.

Najveći grčki govornik Demosten rođen je u selu Peanija, u koje se stiže kad se iz Atine, pravo, preko Svete Petke ili Agia Paraskevi, krene ka Koropiju i nedalekom aerodromu. Rođen kao bogataško dete, opljačkan je od strane hranitelja. Elem, čuvši jednog govornika u svojoj 16. godini, rešio je da i sam krene putem besedništva. Prvi slučaj je bio protiv tutora koji su ga opljačkali, i tu parnicu  je dobio sa 18 godina. Kasnije su ga ismevali zbog mucanja i smešnog držanja tela. Zahvaljujući prijatelju glumcu, zatvorio se u kuću i krenuo da vežba. Držao je govore olujnim talasima kako bi ih nadjačao, nosio bodež koji bi ga bockao kad bi mu se iskrivila leva strana tela, i upornošću i vežbanjem ne samo izlečio mucanje i usavršio dikciju držeci kamenčiće u ustima, već je ušao u istoriju kao jedan od deset najvećih govornika svih vremena. Demosten je držao Atinjanima besede i vatrene političke govore na steni ispred Akropolja. Ta stena, Aresova stena ili Areopag, sa koje se vidi cela Atina i sam Akropolj, bila je otvorena sudnica na kojoj i oko koje je na hiljade Atinjana slušalo besednike, optužene i tužioce. Hodati po izlizanom klizavom kamenju kojim su koračali svi veliki državnici Atine je zaista poseban doživljaj. Nekim turistima je to samo stena kao svaka druga, ali Areopag nije obična stena. U vetru koji fijuče i šiba na njoj i danas se osećaju svi uskomešani duhovi antike, a ko malo bolje oslušne, može da čuje i samog apostola Pavla, koji se baš odavde obratio nevernicima….
Vraćam se u drevni mir Koropija, na moju verandu koja je geografski centar trouglastog Sredozemlja, ili Mesoje. Gledaju me sa tri strane planine, oblaci  menjaju boje i obličja. Čekam jednu od devet muza da me obidje…// Više u EKO KUĆI No27

Radionica Savremene umetnosti

Stvaranje umetnosti je način sopstvenog izražavanja koje nam pomaže da se prepoznamo i povežemo sa sobom i svojim unutrašnjim potrebama. Radionica Savremene umetnosti je sjajna prilika da i vi to doživite.
Na radionici Savremene umetnosti razvijamo i realizujemo različite ideje kroz tehnike i pristupe najznačajnijim pravcima savremene umetnosti, od prvobitne zamisli pa sve do umetničke realizacije. Iskustvo u savremenoj umetnosti nas inspiriše i otvara prostor da svet posmatramo iz drugog ugla i na drugačiji način. Imajući udela u stvaranju umetnosti, ona utiče na naše raspoloženje, pomaže nam da se distanciramo i fokusira nas na kreaciju i lepotu. Savremena umetnosti je raznolika i baš kao takva ima velikog udela u našem ličnom razvoju i napretku. Bavljenje kreativnošću daje nam osećaj da smo nešto postigli, da smo nešto uspeli da uradimo i stvorimo. Radionicu vodi Dušica Pejić, MA slikarstva.
Radionica je namenjena svim zainteresovanima, kao i početnicima bez predznanja.
Održavaće se svake subote od marta do juna u Art Depo Studiju u Sredačkoj ulici broj 2 u Beogradu. Kontakt za sve informacije je office@artdepostudio.com.

U potrazi za novim dimenzijama

U potrazi za novim dimenzijama multimedijalni je interdisciplinarni projekt troje umjetnika koji djeluju u različitim medijima. Tomislav Marić, Jadranka Hlupić Dujmušić i Nastja Štefanić u suradnji s Darkom Gojanovićem koriste različite alate i tehnologije u oblikovanju ovoga projekta. U ovom se intermedijskom projektu prepliću fotografija, moda, suvremeni ples i nove tehnologije. Osnovna ideja projekta je kroz različite umjetničke prakse prikazati cjelokupni doživljaj tijela i tjelesnosti. Kroz medij fotografije autora Tomislava Marića prikazuje se printani 3D nakit autorice Jadranke Hlupić Dujmušić na tijelu Nastje Štefanić. U kontekstu pokreta tijela, nakit, ili preciznije rečeno 3D objekti na tijelu, otvaraju nove mogućnosti uporabe i mijenjaju koncept tjelesnosti. Programiranjem u zajedništvu s konceptualnim i alternativnim dizajnom moguće je stvarati nove grane dizajna kao i inovativne proizvode. Koristeći i spajajući nove tehnološke mogućnosti s dizajnom, stvara se novi dizajnerski okoliš i nova uloga subjekta. Istovremenim preplitanjem binarnih opozicija, stvaranjem nove forme na tijelu, automatski se konstruira nov doživljaj u promatraču, ali i u subjektu. Nakit postaje objekt, a fotografije nisu samo puko prikazivanje realiteta.//ek PETRA KRPAN

Miniartura

U galeriji Singidunum je održana međunarodna izložba minijatura MiniARTura u organizaciji DLUM ( Društva likovnih umetnika Makedonije) i ULUPUDS ( Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije ). Na  postavci su bile zastupljene skoro sve likovne tehnike i raznorodni materijali (ulje, akvarel, pastel, grafika, kolaž, mozaik,fotografija, keramika, metal, tekstil…), a format radova je bio 10x10cm.
Učestvovalo je  preko 130 autora iz Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Australije, Bugarske i Srbije.Namera organizatora izložbe(  Snežana Pešić Rančić, Hristijan Sanev i Petar Vujošević). je bila  uspostavljanje bolje i intezivnije saradnje primenjenih i  likovnih umetnika u regionu, posebno u zemljama zapadnog Balkana. Takvi kontakti omogućavaju razmenu umetničkih iskustava i praksi, kao i povećanu mobilnost umetnika, a  domaću likovnu scenu čini bogatijom i likovno zrelijom.//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ

Interpretacije Arhitekture-Sonja Jankov

Galerija Doma omladine Beograda
6. – 23. mart 2017.

Izložba Interpretacije arhitekture prikazuje 6 projekata/ celina inspirisanih nasleđem arhitektonske pozne moderne i brutalizma: Moving Motel (2015), Studija slučaja: SPENS (2014), Rizom brutalizma (2018), Mitološki crteži (2016), Piktogrami (2016) i Edukativni model (2016). U nekim slučajevima, u pitanju su vizuelni radovi koji bliže tumače neke aspekte određenih arhitektonskih objekata, dok su u drugim slučajevima finalni rezultat novi koncepti izvedeni iz konkretnih arhitektonskih građevina.
Iz tog razloga su svi projekti na izložbi specifične interpretacije, više subjektivne nego objektivne, koje kroz crteže, fotografije, interaktivne instalcije i istraživački rad govore o arhitekturi.
Sonja Jankov u svojoj praksi koristi umetničke medije (in-situ i/ili site-specific instalacije, fotografije, skice) i teorijsko pisanje da bi prikazala rezultate istraživanja. Autor je izložbi i projekata GIF i gradovi, Post-arhiva savremene umetnosti, SPENS i socijalističke sportske dvorane danas, GIF i javni urbani prostori.

Akvareli-Dušan Đukarić

Dušan Đukarić, jedan od najistaknutijih i najplodonosnijih akvarelista će se posle dugo godina predstaviti beogradskoj publici. Retka je prilika da radove ovog umetnika koji sve više izlaže u regionu i inostranstvu i koji osvaja sve više značajnih strukovnih  nagrada na kolektivnim izložbama  vidimo na jednom mestu  u našem gradu. Na ovoj postavci publika, kolege i stručna javnost je uživala u akvarelima različitih formata, nastalih u poslednjih nekoliko godina  na temu najlepših evropskih gradova: Beograd, Venecija, Prag, Perast… Njegovi radovi odišu posebnom atmosferom, bilo da je predstavljen kišni ili sunčani dan. Žanr scene, automobili u pokretu, čamci koji se ljuljuškaju na talasima, ljudi koji promiču poznatim i nepoznatim ulicama… na njegovim slikama odašilju neku čarobnu energiju uhvaćenog trenutka. Savršena tehnička izvedba, prozračnost i prozirnost , izvanredno komponovani  tonaliteti i karakteristični kolorit, lirska poetika i snena seta koja isijava iz njegovih radova su zaštitni znak celog Dušanovog opusa, koji ga svrstavaju u sam vrh srpske savremene likovne scene.//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ

Blockhead: disoriented series – Marko Zubak

Papertoys, ili igračke od papira, dio su globalne memorije mnogih prostora i mnogih generacija, a njihova jednostavna tehnika izrade – bilo presavijanjem, bilo rezanjem, slaganjem i lijepljenjem, učinila ih je odavno lako dostupnima i tako široko prisutnima. Posljednjih godina izrada papertoysa postala je trend; koncept koji uključuje spoj stare, tradicionalne tehnike sa suvremenom tehnologijom i novim medijima i uz korištenje interneta kao sredstva komunikacije i promocije.
Marko Zubak, autor bogatog i raznovrsnog opusa, u svom stvaralaštvu poklonik suvremenog pristupa, novih medija i eksperimenata, kao i sinergije različitih umjetničkih disciplina i područja, pojavljuje se na papertoy sceni 2007. godine, odmah oduševljen beskrajnim mogućnostima koje se tu nude. Pritom on pojam „igračka od papira“ ne shvaća kao puku zabavu i time krajnji cilj, nego kao inspirativni start. Kao inovativno i uzbudljivo polazište u područje novih stvaralačkih ideja i novih rješenja. Kao polazište u područje vizualnih umjetnosti, gdje njegovi papertoys žive kao skulpture, reljefi i instalacije u likovnim pričama. O tome autor kaže: „U svojoj umjetničkoj varijanti papertoys za mene zapravo predstavljaju ´drugi pristup´ skulpturi, gdje se forma ne dobiva oduzimanjem ili dodavanjem materijala, nego krojenjem papira. Za mene, to je novi umjetnički medij za iskazivanje novih ideja.“//ek VIŠNJA SLAVICA GABOUT

Plama / marbel run 2D slagalica

Marbel Run 2d je igračka za decu i odrasle. U setu se nalazi 12 magnetnih ploča različitih oblika i boja. Dizajn omogućava korisniku da stvori veliki niz putanja po kojima se kliker kreće preko namagnetisanih površina. Dok se igračka ne koristi, formira pravougaoni oblik koji može delovati kao detalj na zidu ili lep i jednostavan dekor. Pomaže u razvoju dečje kreativnost i logičkog razmišljanja i poboljšava razumevanje dvodimenzionalnog prostora i proporcija.// Više u EKO KUĆI No27

Keko tablet stand stalak za tablet

Osnovna karakteristika tablet računara, prenosivost, ponekad može biti izvor problema za korisnike. Kada se tablet postavi na ravnu površinu, pojavljuju se neizbežni ergonomski problemi. Keko stalak ima rešenje za ovo. Njegove četiri pozicije precizno su dizajnirane tako da obezbede optimalne radne uglove za čitanje i pisanje, bilo da je postavljen uspravno ili položen. Elastomerna površina štiti uređaj od ogrebotina i pruža izuzetnu stabilnost. Keko je dizajnirao Jean-Francois Jacques iz montrealskog dizajn studija Meteore Design. Meseci iscrpnog istraživanja i testiranja različitih pristupa problemu doveli su do izuzetno jednostavnog proizvoda sa oblikom koji jasno sledi njegovu funkciju. Njegove teksture, završne obrade, boje, materijali, zvukovi, osmišljeni su i izvedeni tako da pruže maksimalnu udobnost korisniku. Keko je fleksibilan, prenosiv i vrlo lagan – težak je svega 54 grama. Izrađen je od ultra čvrste polikarbonatne smole sa elastomernim premazom. Skriveni magneti drže stalak zatvorenim, otvara se poput makaza, a poseban mehanizam drži ga otvorenim.// Više u EKO KUĆI No27