Oberholz skijaški raj
SA IVICE ITALIJANSKIH DOLOMITA, NA NADMORSKOJ VISINI OD 2.096 METARA NENAMETLJIVO SE SPUŠTA I RAZVIJA STRUKTURA U VIDU TRI GRANE IZ KOJIH SE PRUŽA PANORAMSKI POGLED NA TRI PLANINSKA VRHA CENTRALNIH ALPA.
Skijaški raj Oberholc koji krasi osunčana terasa, neprimetno se uklapa u prirodni planinski pejzaž, a rezultat je studioznog dizajna arhitektonskog biroa Peter Pichler Architecture i njihovog saradnika, italijanskog arhitekte Pavola Mikolajcaka. Autori su za ovaj projekat dobili prvu nagradu na konkursu 2015. godine. Restoran Oberholz Mountain Hut nalazi se pored skijališta Oberholc u Oberegenu. Postavljen je na malom nasipu i ima direktnu vezu sa ski stazom.
Konzolna konstrukcija koja ’raste’ iz brda rezemblira oboreno drvo sa tri glavne grane koje stvaraju simbiozu sa pejzažom. Svaka od ovih grana gleda na jedan od tri vrha okolnih planina. Na krajevima grana velika staklena fasada uramljuje pejzaž i daje fokus na veličanstveni planinski svet. Dvovodni krov preuzet je iz arhitekture koliba karakterističnih za tu oblast, dok kompleksno razvijen unutrašnji prostor izražava novu i savremenu interpretaciju tradicionalnog oblika planinske drvene kućice.
Unutrašnjost je definisana kompleksnom krivolinijskom vidljivom strukturom drveta koja postepeno bledi približavajući se zidovima od natur betona, kreirajući pri tome ’džepove’ – niše koje dele prostor restorana na manje kutke sa intimnijom atmosferom. Cela struktura je izgrađena od drveta i predstavlja homogenu skulpturu izvedenu lokalnim materijalima: strukturni elementi i unutrašnjost izrađeni su od smrče, fasada od ariša, a nameštaj od hrasta – drveta karakterističnog za šume ovog područja. Prelazne oblasti variraju po veličini i razmaku i obložene su drvenom oplatom.
U prizemlju objekta nalaze se glavni restoran, salon, prostor za skladištenje i dostavljanje hrane i kuhinja, dok se glavni toaleti, prostorija za osoblje i tehnički objekti nalaze na nivou ispod prizemlja. Enterijer je sveden, ali udoban, obrađen prirodnim bojama materijala, sa rasporedom sedenja od izloženog, javnih klupa i fotelja, do zaklonjenog, stolova koji su ugrađeni u niše duž zakrivljenih cementnih strukturnih zidova. U baru pored ulaza, koji je direktno povezan sa restoranom, nastavlja se ta prirodna skulpturalna tema, sa visokim stolovima i stolicama od hrastovog drveta, tavanicama od smrče i cementnim šankom.
DVOVODNI KROV PREUZET JE IZ ARHITEKTURE DRVENIH KUĆICA KARAKTERISTIČNIH ZA TU OBLAST, DOK KOMPLEKSNO RAZVIJEN UNUTRAŠNJI PROSTOR IZRAŽAVA NOVU I SAVREMENU INTERPRETACIJU TRADICIONALNOG OBLIKA PLANINSKE KOLIBE
Nasuprot šanku prostire se zid od kliznih staklenih vrata koja vode prema spoljašnjem prostoru – velikoj terasi orijentisanoj ka jugozapadu. Sa ovog mesta, formiranog duž jedne od zakrivljenih grana, pruža se spektakularan pogled na pejzaž. Simbioza planinskog utočišta sa prirodnim dramatičnim okruženjem je savršena, a posmatrač potpuno opčinjen.//
ek ALEKSANDRA ĐURIĆ – Više u EKO KUĆI No26
Nasuprot šanku prostire se zid od kliznih staklenih vrata koja vode prema spoljašnjem prostoru – velikoj terasi odakle se pruža spektakularan pogled na pejzaž.
Strukturni elementi i unutrašnjost izrađeni su od smrče, fasada od ariša, a nameštaj od hrasta.
Stolovi – narcisima u pohode
IAKO JE OKRUŽENA MNOGOBROJNIM REKAMA, PLANINA STOLOVI JE SKORO GOLA, SA NEŠTO MALO BUKOVIH I HRASTOVIH ŠUMA. PRETPOSTAVLJA SE DA SU ŠUME ISKRČENE JOŠ U SREDNJEM VEKU, JER JE ŠIRA OKOLINA KOPAONIKA BILA ZNAČAJAN RUDARSKI CENTAR NEMANJIĆKE SRBIJE. POZNATO JE DA JE U ČAST DOLASKA JELENE ANŽUJSKE NJEN BUDUĆI SUPRUG KRALJ UROŠ PRVI U REČNOJ DOLINI POSADIO STOTINE ŽBUNOVA JORGOVANA, PA JE NAZIV DOLINA JORGOVANA AKTUELAN I DANAS.
Planina Stolovi se nalazi jugoistočno od Kraljeva. Zauzima prostor između Ibra, Ribnice i Gvozdačke reke. Stolovi se zvezdasto spuštaju sa vrhova Čiker ( 1324m ) i Usovica ili Kamarište ( 1375m ) ka susednom Ozrenu, Babi i Studenoj planini. Iako je okružena mnogobrojnim rekama, planina je skoro gola, sa nešto malo bukovih i hrastovih šuma. Pretpostavlja se da su šume iskrčene još u Srednjem veku, jer je šira okolina Kopaonika bila značajan rudarski centar nemanjićke Srbije. Kasnije, sadnju šuma nisu dozvolili Turci jer je dolinom Ibra prolazila važna saobraćajnica. Poznato je da je u čast dolaska Jelene Anžujske njen budući suprug kralj Uroš Prvi u rečnoj dolini posadio stotine žbunova jorgovana, pa je naziv Dolina jorgovana aktuelan i danas.
Poslednjih godina su padine Stolova pošumljene četinarskim stablima. U oskudne šume krupna divljač retko zalazi, pa se lokalni lovci mogu nadati samo zečevima, fazanima i poljskim jarebicama. Na prostranim livadama Stolova boravi nekoliko krda poludivljih konja. Mehanizacija je odavno zamenila konje, pa su meštani ove plemenite životinje jednostavno pustili u planinu. Jedno krdo od petnestak konja uglavnom boravi kod repetitora na Čikeru. Navikli su na česte posetioce, a i posetioci na njih, pa im uvek donesu po neki slatkiš. Predvodnik, jedan krupan pastuv snažnog vrata, velike glave i frizure dostojne hevi metal zvezde, uglavnom dostojanstveno posmatra otimačinu oko slatkiša bez želje da proba malo od ‘slatkog života’. Doduše, i posetioci zaziru od moćnog delije, pa mu niko i ne nudi ništa. Sve to traje desetak minuta, dok se slatkiši ne potroše i dok pastuv ne potera svoje krdo podalje od puta. Konji ostaju na planini i tokom zime.
Prosušena trava koja opstaje ispod snega je kvalitetna i kalorična, pa se konji tokom zime čak i podgoje. Glavni neprijatelji konja, a naročito ždrebadi, su vukovi. Pri napadu vučjeg čopora kobile naprave obruč oko ždrebadi i snažnim udarcima zadnjih nogu brane potomstvo. Istovremeno pastuv obilazi oko tog kruga, žestoko njišti, grize i kopitima zadaje opasne udarce vukovima. Priča se da je Miloš Obilić dolazio na Stolove i da je nameračio da uzme ždrepca Ždrala, koga niko nije uspevao da obuzda. Miloš je smirio životinju, a zadivljeni gazda Petar nije hteo da uzme novac od junaka.
U planinskim selima je sve manje mladih. Odlaze u Kraljevo na školovanje, a potom se razilaze po belom svetu. Ostali su starci u pustim kućama sa desetkovanim stadima i grobljima koje će uskoro pokriti trava zaborava. Jedino mesto na planini gde se još povremeno može čuti dečji smeh je planinarski dom Gvozdac Junior, koji se nalazi nedaleko od sela Gradi. Dom pripada planinarsko – skijaškom društvu Gvozdac iz Kraljeva, a najčešći posetioci su deca. Padina pored doma je savršena za skijanje i sankanje. Na terenima nema žičare, u domu nema struje, a izvor pijaće vode se nalazi u neposrednoj blizini zgrade. Sve to posetiocima ne smeta, a najviše vole da se okupe pored toplog kamina u kome se suše vešalice od divljači.
Kada sneg ode, planina se ponovo zabeli od nebrojenih narcisa koji cvetaju krajem maja. Kažu da je tada na planini najlepše. Duže od pola veka ovim povodom se organizuјe manifestaciјa ‘Narcisu u pohode’. Deo posetilaca polazi od planinarskog doma Gvozdac u selu Brezna, a deo iz sela Kamenice. Svi zaјedno pešače do vrhova Stolova, čiјi se proplanci bele od cvetova narcisa. Dužina staze koja se blago penje ka vrhu planine јe oko 12 km u јednom pravcu. Otvoren pogled na okolne planine čini uspon izuzetno atraktivnim, tako da dva do tri sata pešačenja neosetno prođu.
Planina je dobila ime po zaravnjenom bilu koje podseća na ogromni sto. Po drugoj priči, ime planine je povezano sa obližnjim manastirom Žiča u kome je stolovao prvi srpski arhiepiskop Sveti Sava. Žiča je jedan od najznačajnijih srpskih manastira. Crkva posvećena Vaznesenju Gospodnjem podignuta je 1210. godine po nalogu velikog župana Stefana, koji je u njoj krunisan i postao Prvovenčani, odnosno prvokrunisani kralj Srba. Kada je srpska crkva 1219. godine postala autokefalna, Žiča je bila njeno prvo sedište. Postoji predanje da je svaki vladar koji se krunisao u ovoj crkvi pravio za tu priliku posebna vrata, da ne bi prolazio onuda kuda su njegovi prethodnici prošli. Kasnije su ta vrata zazidana, ali narod Žiču i dalje zove ‘sedmovratom’ crkvom. Manastir je više puta paljen i obnavljan. Bogata riznica je pljačkana, a freske uništavane. Žiča se nalazi na severnim obroncima Stolova. Dvadesetak kilometara uz Ibar, na zapadnim padinama Stolova nalazi se stari grad Maglič. Istorija Magliča je dosta maglovita, ali je poznato da je u jednom periodu svoga postojanja grad pripadao crkvi i da mu je osnovna namena bila odbrana manastira Žiča i Studenica. Pored toga, grad je napadačima sa severa zatvarao ulaz u Ibarsku dolinu. Sa svojih osam kula, smešten na strmoj padini, Maglič je bio tvrd orah za napadače, ali je ipak bio osvajan kao i ostali srednjevekovni gradovi.
GODINAMA SE ORGANIZUJE ‘VESELI SPUST’ NIZ IBAR RAZNORAZNIM PLOVILIMA OD MAGLIČA DO MATARUŠKE BANJE. STOTINE ČAMACA KRCATIH VESELIM UČESNICIMA UZ PRATNJU OBAVEZNIH TRUBAČA LAGANO SE SPUŠTA MIRNIJIM TOKOM REKE. OPASNI BRZACI SE NALAZE UZVODNO OD MAGLIČA. NAJATRAKTIVIJE JE KOD UŠĆA, GDE SE REKA SUŽAVA NA SAMO PAR METARA ŠIRINE I GDE ČESTO PODIVLJA. TOLIKO PODIVLJA DA GRMI. VEROVATNO JE ZATO TAJ DEO NAZVAN GRMČIĆ
Godinama se organizuje ‘Veseli spust’ niz Ibar raznoraznim plovilima od Magliča do Mataruške banje. Stotine čamaca krcatih veselim učesnicima uz pratnju obaveznih trubača lagano se spušta mirnijim tokom reke. Opasni brzaci se nalaze uzvodno od Magliča. Najatraktivije je kod Ušća, gde se reka sužava na samo par metara širine i gde često podivlja. Toliko podivlja da grmi. Verovatno je zato taj deo nazvan Grmčić, i predstavlja mesto gde se organizuju takmičenja u plovidbi na divljim vodama. Zanimljivo je da mnogi to suženje nazivaju i Grnčić, jer je navodno Sveti Sava tu lovio ribu i ubacivao je u udubljenja koja su nazivana grnčarija Svetog Save. Kada se od Kraljeva krene putem ka Goču, pored reke Ribnice, na jedan kilometer pre sela Kamenice skreće se za Meljanički bazen. U lepoj udolini ispod Stolova nalazi se kupalište sa dva bazena koji se pune izvorskom vodom, a treći je pregrađeno korito Meljaničke reke.
Eko Energetski vesti No. 26 Januar – Mart 2018
SOLARNI ‘PAMETNI’ PROZOR SA 11% ENERGETSKE EFIKASNOSTI
NREL (National Renewable Energy Laboratory) je otkrio novi prototip solarnog ’pametnog prozora’ koji bi mogao da obezbedi 80 odsto potreba za električnom energijom u SAD. Ovaj pametni prozor ima efikasnost od 11%, a zapravo je u stanju da snizi temperaturu zgrade tako što promeni nijansu. Nakon zatamnjenja ili prelaska na tamniju nijansu, pametni prozor počinje da generiše energiju. ’Postoji osnovni kompromis između dobrog prozora i dobre solarne ćelije’, rekao je Lens Wheeler, naučnik u NREL-u. ’Ova tehnologija to zaobilazi. Imamo dobru solarnu ćeliju kada ima puno sunca i imamo dobar prozor kada sunca nema.’
Funkcionalnost pametnog prozora zavisi od naprednih materijala poput perovskita, minerala kalcijum titanijum oksida koji može da absorbuje sunčevu svetlost i generiše struju, i jednozidne ugljenične nanocevi, mikroskopske strukture sa neverovatnom snagom. Dok postojeći solarni prozori tipično ne odgovaraju na promene sunčeve svetlosti, pa prema tome ostanu na jednom postavljenom nivou transparentnosti, prototip NREL-a razvija nove tačke demonstrirajući dinamičku sposobnost da reaguje na svetlosne uslove.
.
POVEĆANJE ENERGETSKE EFIKASNOSTI
Srbija je priključena pilot-projektu Evropske unije za povećanje energetske efikasnosti, koji je pokrenuo evropski komesar za proširenje Johanes Han. Za te namene naša zemlja može da računa na donaciju od 1,2 miliona evra iz IPA fondova, a kasnije će u Fond energetske efikasnosti biti uplaćeno dodatnih 20–30 miliona evra.
Evropska unija podržava razvoj srpske energetike, a prioritet su mere energetske efikasnosti. Analize pokazuju da zgrade potroše čak 34 odsto energije, pa treba naći dugoročna rešenja od kojih će koristi imati građani.
Ministar energetike već je podelio i konkretne zadatke energetskim menadžerima koje moraju da zaposle sve lokalne samouprave i kompanije.
‘Energetski menadžeri treba da prepoznaju sve kritične crne energetske tačke njihovih opština i gradova ili kompanija, da razvijaju te projekte. Moramo na nivou lokalnih samouprava da uđemo u sistem naplate grejanja prema utrošku’, kaže ministar Aleksandar Antić.
Vladinim programom energetske efikasnosti već je obuhvaćeno 500 zgrada i ustanova širom Srbije. Sa 40 miliona evra iz kredita Svetske banke biće sanirana još 234 javna objekta.
DEKLERACIJA O EKOLOŠKOM DELOVANJU
Tokom predsedavanja Srbije Regionalnim savetom za saradnju održanom 17. novembra 2017. godine, na marginama Konferencije o klimatskim promenama – KOP 23 u Bonu, usvojena je zajednička Deklaracija o ekološkom i klimatskom delovanju na području zapadnog Balkana.
Deklaracija je izraz opredeljenja zemalja zapadnog Balkana da zajednički odgovore na sve veće klimatske izazove i da razvijaju saradnju u okviru regionalnih inicijativa i projekata u regionu zapadnog Balkana u skladu sa postavljenim evropskim razvojnim ciljevima.
Potpisana Deklaracija potvrda je jačanja dalje saradnje na području zapadnog Balkana na primeni principa Sporazuma u Parizu i drugih mera u prilagođavanju klimatskim promenama, kao i udruživanja snaga i preduzimanja zajedničkih akcija za zaštitu životne sredine u regionu.
Stepen zagrevanja na Zapadnom Balkanu brži je nego u nekim drugim delovima sveta. U poslednjih 60 godina prosečna temperatura u regionu porasla je za 1,2 stepena, a do kraja veka očekuje se porast od četiri stepena –naglašeno je na konferenciji u Bonu.
EKO-CENTAR NA ZELENOM VENCU
’Stattwerk’ d.o.o. proglasio je pobednike dva nacionalna arhitektonska konkusa za rešenje budućeg balkanskog eko-centra na Zelenom vencu. Međunarodni žiri sastavljen od univerzitetskih profesora, arhitekata i stručnjaka za održive izvore energije izabrao je najbolje od preko 200 učesnika koji su dali svoje viđenje prvog zelenog energetski efikasnog solitera u Srbiji. U kategoriji diplomiranih arhitekata, prvu nagradu u iznosu od 10.000 evra osvojio je projekat studija ’Living Future Green’. Među studentskim radovima, najviše se istaklo rešenje tima sa Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu u sastavu: Tina Urošević, Stevan Simović i Uroš Marković.
’Gledajući radove, osetio sam energiju ljudi koji žele da promene stvari. To je veoma važno. Sa jedne strane imate savršenu lokaciju, a sa druge – nadahnute ljude. To je izuzetna šansa’, istakao je predsednik žirija Alfredo Panjafiel, nekadašnji profesor i arhitekta iz Berlina.
Tri rešenja su, prema oceni žirija, jednako dobro odgovorila na pojedinačne zahteve konkursa, te drugo mesto dele studio ’React’, ’Ured’ studio i Jelena Milošević sa saradnicima. Drugu nagradu među studentima osvojili su Dragan Vuković i Stevo Marjanović, a treću Jegor Aleksić i Filip Radaković.
Konkurs za profesionalce je bio anketnog karaktera, a od učesnika se očekivalo da ponude projekte koji uključuju zelene fasade – vertikalne bašte i korišćenje obnovljivih izvora energije, koji mogu obezbediti maksimalnu energetsku efikasnost objekta. Studenti su se bavili dizajnom fasade ovog pionirskog projekta.
PAMETNI KONTEJNERI
Novosađani će smeće odlagati u kontenere koji će ekipama zaduženim za njihovo pražnjenje sami javiti kada su puni. Najnoviji kontejneri, čija je isporuka, kako je potvrđeno u JKP Čistoća, pitanje dana, imaće ugrađene senzore koji će registrovati da li su puni, a takođe i uređaje koji će o tome obavestiti ekipe zadužene za njihovo pražnjenje. Novi kontejneri, kako je ranije najavljeno u Čistoći, trebalo bi da se nađu na Novom naselju i na Limanu, kao i u četvrtima gde je visoka koncentracija stanovništva, a gde i dalje stoje nadzemni kontejneri.
SPORT, ZDRAVLJE, ŽIVOTNA SREDINA
Drugu godinu za redom Međunarodna naučna konferencija ‘Sport, zdravlje, životna sredina’ u organizaciji Fakulteta za sport Univerziteta Union – Nikola Tesla, održana je u sklopu zvaničnog programa šestog Sajma sporta. Ovogodišnji naučni skup bio je pokušaj da se pruži odgovor na mnoga otvorena pitanja savremenog sporta, zdravlja i ekologije, kao i njihovog mesta u društvu i da se na taj način omogući veliki iskorak ka novim korisnim i funkcionalnim znanjima. Plenarna sesija održana je u Hali 1 Beogradskog sajma, a svojim prisustvom uveličali su je Vladimir Batez, pokrajinski sekretar za sport, Dane Korica, savetnik predsednika Sportskog saveza Srbije, a uvodno obraćanje imao je Aleksandar Šoštar, prvi čovek Sportskog saveza Srbije:
Ovo je 11. naučna konferencija koju je organizovao Fakultet za sport, a uvodna predavanja na plenarnoj sesiji održala su tri stručnjaka iz različitih oblasti. Doc. dr Janez Vodičar govorio je na temu ‘Sportski trener i njegova uloga u sportu’. Na temu ‘Značaj sportskog pedagoga za razvoj zdravog životnog stila dece i omladine’ govorio je doc. dr Vedran Hadžić, dok je Vladimir Lovrić održao predavanje na temu ‘Održiva i energetski efikasna arhitektura sportskih objekata’.
Orbis et Globus
ZA PRECIZNO LOCIRANJE GRANICE ARKTIČKOG KRUGA NEOPHODNO JE IZRAČUNATI GEOGRAFSKU ŠIRINU U ODNOSU NA UGAO IZMEĐU OSOVINE ZEMLJE I RAVNI NJEGOVE EKLIPTIČKE STAZE OKO SUNCA. OVAJ UGAO SE NEPREKIDNO MENJA. POKRET SE NAZIVA PRECESIJOM I PONAVLJA SE SVAKIH 40 HILJADA GODINA. DAKLE, VREME IZMEĐU NAJVIŠE I NAJNIŽE GEOGRAFSKE ŠIRINE ARKTIČKOG KRUGA JE REDA OD 20 HILJADA GODINA. TOKOM POSLEDNJIH 5 MILIONA GODINA NAJVEĆA GEOGRAFSKA ŠIRINA ARKTIČKOG KRUGA IZNOSILA JE 68,0 ° A NAJNIŽA JE 65,5 °, A TRENUTNO SE UGAO MENJA ZA OKO 0,01 ° SVAKOG VEKA.
Obeležavanje geografskog položaja granice Arktičkog kruga, jedne od pet glavnih paralela obeleženih na mapi Zemlje, nije jednostavan zadatak, jer se ta granica konstanto pomera sa kretanjem Zemlje. Arktički polarni krug predstavlja južnu granicu Arktika, područja u kome najmanje jedan dan tokom godine Sunce uopšte ne zalazi i to je takozvani polarni dan, dok tokom zime najmanje jedan dan Sunce uopšte ne izlazi i ta pojava se naziva polarna noć. Granica Arktičkog polarnog kruga je na kartama obeležena na približno 66,5 stepeni severno od ekvatora, ali njegova lokacija se svake godine pomeri za približno 15 metara zbog nagiba Zemljine ose.
Kako onda označiti granicu Arktičkog kruga? Islandski studio Granda, pobedničkim konkursnim radom , je to učinio nesvakidašnjim umetničkim delom – ogromnom betonskom kuglom prečnika 3m i težine približno 9 tona, koja će se pomerati zajedno sa ovim promenljivim nagibom. Kugla je u oktobru 2017. godine postavljena na Arktički krug, tačnije na ostrvo Grimzi koje je udaljeno 50 km od severne obale Islanda i predstavlja jedino mesto kroz koje Arktički krug prolazi na Islandu. Ovaj projekat, koji su autori nazvali ORBIS et GLOBUS (Circle & Sphere) označava stalno pomerajuću granicu i pratiće kretanje Arktičkog kruga na njegovom putu ka severu, sve dok krug ne napusti ostrvo.
Prosečno godišnje kretanje Arktičkog kruga iznosi 14,5 metara ili 0,0078 minuta stepena. Odavno je Arktički krug prešao na severni Island, ali se od tada neprekidno kretao prema severu prosečnom brzinom od 1,5 km po veku. Najpre je prošao kroz Grimzi 1717. godine i kretao se po ostrvu do 1750. godine. Pored ove kugle, na ostrvu postoje još tri kamena, na kojima su upisane godine 1717, 1817. i 1917. koje označavaju prolaz kroz vekove. Arktički krug će konačno napustiti Grimzi 2047. godine. //ek Marta Raković – Više u EKO KUĆI No26
Kuća u šumi
IDEJA O MINIMUMU, KAO SPECIFIČNOJ PREDNOSTI DUHA NAD MATERIJOM, KOMBINOVANA SA ISTINSKOM IMPRESIONIRANOŠĆU PRIRODNE LEPOTE MESTA, PREDSTAVLJALI SU POLAZIŠTE U PROCESU PROJEKTOVANJA OVE VILE. STUDIJSKA ANALIZA POTKREPLJENA JE SIMPATIJAMA PREMA SKANDINAVSKOM DIZAJNU, ALI I INTERESOVANJEM ZA TRADICIONALNO GRADITELJSTVO REGIJE. PRI SVEMU TOME UVAŽAVAN JE PRINCIP DUALITETA.
U pejzažu Kvebeka, u srcu šume na krajnjem severu Kanade, podignuta je porodična kuća koja je specifična po svojoj dualnosti. Njen spoljašnji izgled predstavlja savremenu interpretaciju šumske vikendice, pri čemu vešto krije komfornu unutrašnjost od čak 175 m2. Kontrastni princip black&white vidljiv je kako na fasadi, tako i u enterijeru, i predstavlja jasan determinator savremenosti. No, ostali elementi, posebno oni vezani za raspored masa, upućuju nas na prošlost i na stil lokalnog života od pre nekoliko vekova. Svaka strana fasade tretirana je kao nezavisno platno čija je kompozicija jednostavna, ali semiološki bogata – alterniraju se puno i prazno, uvučeno i ispupčeno, svetlost i senka, belo i crno, a elementi su raspoređeni uz poštovanje principa zlatnog preseka. Iz istorijske činjenice da je pre jednog veka Maljevičeva slika crnog kvadrata na belom platnu utrla put novom slikarstvu, ova kuća crpi snagu i sublimira sve tekovine moderne, počev od Bauhausa, pa sve do najnovijih varijeteta minimalizma u skandinavskom dizajnu.
Reč je o pasivnoj kući iz produkcije lokalnog biroa Cargo Architecture. Autore je prevashodno inspirisala priroda koja okružuje parcelu – šumovite doline, reka Sen Loren, obližnji planinski venci sa skijalištima. Od strane investitora, mladog i dinamičnog bračnog para, dolazio je neophodan impuls u procesu projektovanja, ali i duboko razumevanje autorske arhitektonske vizije. Sami arhitekti pozvali su se na istorijsku arhitekturu svog lokaliteta – današnja provincija Kvebek predstavljala je nekada francusku koloniju, pa su rani, narodni oblici stanovanja pažljivo analizirani i apstrahovani. Otud visoki dvovodni krov sa plitkom strehom, upotreba lokalnih materijala, najviše drveta, i pojedine prostorne proporcije. Drvo koje je korišćeno jeste istočni (atlantski) beli kedar, čija je toplina i tekstura sučeljena sa mat metalnim šavovima konstrukcije.
Prozorski otvori su vrlo racionalno i brižljivo pozicionirani – svaki je osmišljen posebno, tako da hvata najlepše vizure na okolinu, ali i da bude što manjih dimenzija u kontekstu uštede energije. Vodilo se računa i o stranama sveta, tako da je svaki deo kuće u svakom delu dana okupan svetlošću. Igra masa na pročelju, kao i ustrojstvo kompozicione linije daju jasan vizuelni input gde se nalazi glavni ulaz u kuću. Uvođenje spoljašnjosti u enterijer kuće, odnosno prožimanje dve sfere prostora, postignuto je ’probijanjem’ pravilne geometrije osnove.
IZ ISTORIJSKE ČINJENICE DA JE PRE JEDNOG VEKA MALJEVIČEVA SLIKA CRNOG KVADRATA NA BELOM PLATNU UTRLA PUT NOVOM SLIKARSTVU, OVA KUĆA CRPI SNAGU I SUBLIMIRA SVE TEKOVINE MODERNE, POČEV OD BAUHAUSA, PA SVE DO NAJNOVIJIH VARIJETETA MINIMALIZMA U SKANDINAVSKOM DIZAJNU.
Enterijer vile je čist, jednostavan, vazdušast, svevremen – ceo u belini zidova i tavanica. Tek pojedini crni akcenti, ili neutralni momenti podova i mobilijara, oživotvoruju prostor. Suverena vladavina oštrog ugla i dugačke ravne linije, krupan potez komponovanja i princip ’manje je više’ predstavljaju glavne ideje projekta. Cilj je bio obezbediti što više vazduha i prostora za život i rad dinamične porodice. Minimalizam se tako poziva na empatiju, kao i na ideju minimuma kao pokretačke, stvaralačke tendencije. Snažno inspirativni duh kuće zrači iz svake partije prostora, a takođe je vidno izraženo i uverenje da su korisnici toga svesni.ući istovremeno čitanje sva tri sloja u nekim delovima kuće,’ dodaju autori.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ- Više u EKO KUĆI No26
TISO 06
Sekcija za tekstil i savremeno odevanje ULUPUDS-a održava svake četvrte godine izložbu TISO u nekom zanimljivom gradskom prostoru, muzeju ili galeriji. Domaćin ovogodišnje izložbe, šeste po redu, je Muzej primenjene umetnosti, koji nam je nebrojeno puta otvorio vrata za naše postavke. Na izložbi će biti prikazano 60-ak radova koje izlaže 39 umetnika iz svih oblasti tekstila: modni dizajn, aksesoar, zidne, podne i prostorne instalacije, video radovi.
Značaj postavke leži u raznorodnosti eksponata u svakom smislu: oblast tekstila, različiti materijali (koža, pamuk, vuna, svila, reciklirani materijali, drvo, metal) i tehnike (tradicionalne i moderne). Iz godine u godinu, izložba pomera granice ove grane primenjene umetnosti i šalje poruku da se naši umetnici po inovativnim idejama, uspešnim realizacijama i majstorskoj izvedbi, nalaze na visokoj lestvici savremene umetničke scene, rame uz rame sa najcenjenijim svetskim autorima iz ove oblasti.
Naši umetnici su iskoristili prednosti novih tehnologija i medija (video radovi, fotografija) i tehnika (štampani tekstil) kako bi predstavili tekstil u interaktivnom kontaktu sa publikom i kako bi ispričali svoju priču o magičnoj moći tekstila u svim oblastima života. U traganju za novim izražajnim formama, kombinacijom raznorodnih materijala i tehnika nastale su podne i zidne instalacije, originalna, uzbudljiva i smela rešenja sa naglašenom skulptorskom notom.//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ
Izložba kolaža PELCER
Izložbu čine kolaži nastali 2016. i 2017. godine, od materjala koje je autor sakupljao tokom deset godina kao inspiraciju za svoje pojedinačne radove iz prethodnog perioda. Svaki deo, čak i sasvim minijaturan, isečen je sa neverovatnom preciznošću, i postavljen u odnosu na drugi. Kreiranjem novih odnosa između izdvojenih fragmenata koji referišu na postojeće radove, nastaju nova značenja i uspostavljaju se nove mape interpretacije umetnikovog dela.
Postupak kojim autor gradi telo slike – kolaža sličan je organskom: kroz prepoznavanje solidnih veza zasnovanih na dinamici odnosa strukturalnih vizualnih pojmova – kontrasta, površina, oblika koje identifikuje u fragmentima. Oni se integrišu u nova perceptivna iskustva – sliku mnoštva koje čini celovitu jedinicu tj. delo jedinku. Na ovaj način umetnik reinterpretira sopstvene stavove rušeći autoritet ustanovljenog formalnog i ideološkog identiteta dela. Izolacijom i fragmentiranjem od tela slike-roditelja, delo razmatra pre kao rasadnik živih i beskonačno mogućih konstrukata nego kao čvrstu i tendenciozno postavljenu estetsku i formalnu poziciju.//ek KSENIJA MARINKOVIĆ
Nesigurnost / Précaire
Kako je u pitanju složena izložba sa različitim pristupom umetnika unutar vizuelnih umetnosti, zajednička odrednica za učesnike biva ključna reč Nesigurnost (Précaire).
Kroz francusku reč ‘précaire’ ne samo da provejava nesigurnost, nakon postfordovske ere i dalje industrijalizacije (digitalnog tipa), već i preispitivanje svega onoga što nazivamo stabilnošću, sigurnošću, odnosno bezbednim prostorom.
Drugim rečima, promene i drugačija čitanja simboličkih dosadašnjih značenja uzimaju preimućstvo i u umetnosti deluju na različite načine, ispitujući i tražeći nova, ne samo rešenja, već i nova objašnjenja svega što dovodi do promena i nesigurnosti stanja (opasnih i kontradiktorinih) u kojem živimo i radimo.
Miodrag Manojlović je 2004. godine diplomirao na Akademiji umetnosti u Banjaluci, smer slikarstvo. Magistrirao je Scenski dizajn na Interdisciplinarnim studijama Univerziteta umetnosti u Beogradu 2007. godine. Jedan je od osnivača Asocijacije umetnika ‘Protok’.
Bjorn Hegart je vizuelni umetnik koji se najviše kreće u polju crteža i instalacije. Diplomirao je 2001. godine na Akademiji likovnih umetnosti u Trondhajmu. Trenutno živi i radi u Berlinu. Osnovao je i uređuje magazin posvećen crtežu pod nazivom ‘Fukt’.
Selektor izložbe radova: Predrag Terzić
Izložba lutaka
Izložba obuhvaća 99 lutaka i lutkoslika izrađenih kombiniranom tehnikom nadahnutih ljudima koje je autorica susretala, rečenicama i mislima iz pjesama i knjiga. Naslov izložbe „99“ referira se na narodnu priču o kralju koji je imao sretnog i zadovoljnog slugu, kome je podmetnuo vreću s 99 zlatnika da dokaže da je i sluga rob težnje ka savršenstvu. Sluga je podlegao – počeo je prebrojavati svoje blago i razmišljati kako da dođe do još jednog zlatnika i postigne savršenstvo. S vremenom je postao natmuren, umoran i nezadovoljan. Upao je u krug od 99, a kralj ga je otpustio.
Ovom izložbom autorica postavlja pitanja. Može li samo stvarati bez ikakve novčane naknade i je li svaki njezin rad poput zlatnika? Vodi li svaki slijedeći rad do savršenog broja? Ili zadovoljstva? Je li proces stvaranja samoispunjavajući ili je potrebno zaokružiti cjelinu?
Nema odgovore. Ne potvrđuje nikakve teze, samo želi zadovoljiti svoju znatiželju i vidjeti hoće li i sama upasti u istu zamku u koju je upao sluga ili će otkriti nanovo da je stvaralačka moć dovoljna za sreću!?//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ
19. Bijenale keramike
U vreme kada se umetnička udruženja i asocijacije, kulturne institucije, organizatori različitih umetničkih festivala i manifestacija bore za opstanak svojih programa u novonastalim tržišnim uslovima na umetničkoj sceni, Sekcija za umetnost i dizajn keramike i stakla ULUPUDS uspela je da očuva i uspešno organizuje tradicionalnu izložbu Bijenale keramike Beograd.
Savet 19. Bijenala keramike se kao organizator veoma ponosi što je i ove godine postavka skup različitih kreativnih, uspešno realizovanih ideja i rešenja. Pored monumentalnih kompozicija, zidnih, podnih i prostornih instalacija, podjednako važno mesto na ovogodišnjoj postavci zauzimaju keramoskulpture (figuracija, geometrijska i lirska apstrakcija ), dekorativne forme i posudna keramika. Osnovni materijal – keramika (kamenina, porcelan, majolika,terakota) je na pojedinim eksponatima oplemenjen i nekim drugim materijalima (staklo, metal, drvo, pesak, žica, kamen). Svi radovi su besprekorno tehnički izvedeni, a visoko razvijena tehnologija i tehničke mogućnosi savremenog doba omogućili su nekim autorima da ostvare sintezu keramike i novih, modernih medija (štampa, LED rasveta).
Raznovrsnost je baza na kojoj se temelji Bijenale keramike, a inventivnost, svežina ideja, pozitivna stvaralačka energija, entuzijazam, sloboda umetničkog izražavanja, istraživački duh, kreativnost i mašta doprinose da svi radovi čine jednu jedinstvenu impresivnu celinu. //ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ
Bez reči
Ciklus radova pod nazivom ‘Bez reči’ nastaje po etapama od kraja 90-ih godina. Radovi su redukovani u koloritu i postupku (plavi pravougaonici ili kvadrati, narandžasti krug, crveni trouglovi). Rađeni su akrilnim bojama na platnu. Nastaju slojevitim nanosom boje na platno, težeći ka centru, od svetlosti do tame i obrnuto. Meditativnog su karaktera. Postavke su uslovljene izlagačkim prostorom, a autor podnebljem i vremenom u kojem živi, oslanjajući se na tradiciju.
Gordana Čekić (1959. Užice), diplomirala je na FLU u Beogradu 1991. godine i završila postdiplomske studije na istom fakultetu 1994. Član je ULUS-a od 1992. godine. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo i crtež. ‘Gordanino slikarstvo je povratak slikarskom intimizmu nasuprot efektu prolaznosti i opštem otuđenju. Sve počinje i završava u središtu, središtu duše, kosmosa, uma, materijalnosti, smisla i besmisla … Izmeštajući predmetnost u svom pristupu i multiplikujući formu, nagoveštava ezoterični pristup, odnosno, dovodi do unutarnje duhovne spoznaje’, kaže Ljiljana Subotić.
Preporod ruševine
NA PADINAMA ŠKOTSKIH BRDA NALAZE SE BROJNE RUINE KAMENIH KUĆA IZ PRETHODNIH VEKOVA. ODLIKUJU IH SAVRŠENE LOKACIJE SA KOJIH SE PRUŽAJU VIZURE KA VIŠE NEGO ŽIVOPISNOM OKRUŽENJU. ZAPAŽENA OD STRANE INVESTITORA-ENTUZIJASTE, JEDNA TAKVA RUINA DOŽIVELA JE SVOJU RENESANSU.
Na padinama škotskih brda nalaze se brojne ruine kamenih kuća iz prethodnih vekova. Odlikuju ih savršene lokacije sa kojih se pružaju vizure ka više nego živopisnom okruženju. Zapažena od strane investitora-entuzijaste, jedna takva ruina doživela je svoju renesansu. Sagrađena u 17.veku, kako podaci kažu, ova kuća doživljavala je brojne intervencije, rušenja i dogradnje. Kamena ljuštura – ostaci zidova zatečenih na lokaciji, tek je naglasila formu nekadašnjeg objekta, pa su arhitekti odlučili da i novi objekat svojom formom evocira nekadašnji.
Unutar kamenih zidova izgrađen je potpuno novi objekat – porodična stambena kuća arhetipskog oblika (sa dvovodnim krovom). Ono što novi objekat ističe jeste fasada obložena crnom EPDM membranom. Tako se rodilo ‘raslojavanje’ objekta na istorijske slojeve – zatečene i kreirane, koji, prema ideji arhitekata Lili Dženks i Natanijela Dorenta, treba da naglase istorijski narativ same strukture. Treći ‘sloj’ predstavlja unutrašnja obloga – struktura amorfnog oblika, napravljena od drvene podkonstrukcije i obloge od plastike armirane staklenim vlaknima. ‘Sačuvali smo ruinirane zidove, i ponovo kreirali dvovodni krov koji je, pretpostavljamo, i ranije tu postojao. Tako smo zadržali spoljašnje jedinstvo oblika.
Amorfna struktura bele boje uspostavila je jak i upečatljiv kontrast omotaču i formi objekta. Na krajevima izdužene pravougaone kuće smeštene su spavaće sobe i kupatila, dok je njen središnji deo namenjen dnevnom boravku, iz čijeg se svakog ugla sagledava zanimljiva zakrivljena forma prostora. Pozicija kamenih zidova diktirala je i pozicioniranje fasadnih otvora. Ipak, iz trpezarije se, zahvaljujući izduženim otvorima na obema stranama, pruža pogled ka okolnim brdima, koji dopire do udaljenosti od čak 50 km.
Enterijer je rešen u minimalističkom maniru i opremljen je samo neophodnim komadima nameštaja, dizajniranim po meri i jednostavnih linija. Iza drvene podkonstrukcije formirana je ostava za odlaganje, pa su izostali plakari i nameštaj koji bi zagušio prostor. U nekim delovima unutrašnjosti, kamena opna postala je deo enterijera, pa tako pravi svojevrsni ‘portal’ između dnevnog boravka i kuhinje sa trpezarijom, a deo zida sačuvan je u originalnom izgledu i u jednoj od soba. Ova igra različitih struktura stvorila je ne samo vizuelno, već i fizičko jedinstvo u enterijeru.
’SAČUVALI SMO RUINIRANE ZIDOVE I PONOVO KREIRALI DVOVODNI KROV KOJI JE, PRETPOSTAVLJAMO, I RANIJE TU POSTOJAO. TAKO SMO ZADRŽALI SPOLJAŠNJE JEDINSTVO OBLIKA. SA DRUGE STRNE, MAT CRNA GUMENA FASADNA OBLOGA I NEŽNI, BELI OBLICI ENTERIJERA FORMIRAJU KONTRAST I NAGLAŠAVAJU FORMALNU SLOJEVITOST OBJEKTA, KAO I ZADOVOLJSTVO ŽIVLJENJA MEĐU PRISUTNIM ISTORIJSKIM SLOJEVIMA’, OBRAZLOŽILI SU ARHITEKTI.
‘Naglašavajući vremenski narativ, ova tri sloja takođe reflektuju različite arhitektonske izraze: prirodnu eroziju kamenih zidova, jednostavni dvovodni krov i slobodnu organsku formu u enterijeru. Ova tri sloja nisu projektovana kao nezavisni elementi. Njihov međusobni odnos razvija se i menja kroz različite preseke objekta. Razdvajaju se, spajaju, prožimaju, stvarajući niz arhitektonskih jedinstava, uključujući istovremeno čitanje sva tri sloja u nekim delovima kuće,’ dodaju autori.// ek Jelena Blagojević- Više u EKO KUĆI No26
Kameni zidovi u enterijeru formiraju sportal između različitih namena prostora.
FLIP TABLES Kolekcija stolova i stolica Flip
Nameštaj se mora prilagoditi životnom prostoru, pa je multifunkcionalni, modularni nameštaj sve popularniji, naročito za opremanje malih stanova i kuća. Kolekcija stolova i stolica Flip, koje je dizajnirao studio MIO, može se sklopiti tako da se dobije mnoštvo različitih oblika. Autori su dizajnirali četiri komponente koje se mogu kombinovati na način da se ličnim potrebama prilagode visina, oblik i boja. Dva osnovna oblika mogu se i okrenuti da bi se kreirali različiti neobični komadi nameštaja. Dodavanje čelične baze stvara stolove i stolice različitih visina i stilova, koji se lako podešavaju u bilo kojoj situaciji. Stolica se može udvostručiti i postati sto ili barska stolica, što smanjuje broj komada nameštaja u manjem prostoru, a istovremeno svako bar na trenutak može postati dizajner.
Klupica pufnica
Klupica Pufnica je izrađena od lameliranog jasena, bukve ili hrasta. Zaštićena je organskim uljima, kao i ostali komadi WM nameštaja. Sedalni deo je izrađen od dva međusobno povezana kruga od drveta. Na drveni deo se postavlja tapacirung u različitim bojama, što klupici daje odličnu udobnost. Visina klupice je 50 cm, a u osnovi njene dimenzije su 40 x 100 cm.
Klupica stoji na četiri oslonca, oslonci su učvršćeni drvenim šrafovima, njihovim uklanjanjem postaje potpuno demontažna. Pufnica Klupica je osvojila dve internacionalne nagrade za dizajn – European Product Design Award za 2016-2017. godinu u aprilu ove godine u Briselu, Belgija, i A’ Design Award za 2016-2017. godinu u aprilu ove godine u mestu Komo u Italiji.
Kuća u šumi
IDEJA O MINIMUMU, KAO SPECIFIČNOJ PREDNOSTI DUHA NAD MATERIJOM, KOMBINOVANA SA ISTINSKOM IMPRESIONIRANOŠĆU PRIRODNE LEPOTE MESTA, PREDSTAVLJALI SU POLAZIŠTE U PROCESU PROJEKTOVANJA OVE VILE. STUDIJSKA ANALIZA POTKREPLJENA JE SIMPATIJAMA PREMA SKANDINAVSKOM DIZAJNU, ALI I INTERESOVANJEM ZA TRADICIONALNO GRADITELJSTVO REGIJE. PRI SVEMU TOME UVAŽAVAN JE PRINCIP DUALITETA.
U pejzažu Kvebeka, u srcu šume na krajnjem severu Kanade, podignuta je porodična kuća koja je specifična po svojoj dualnosti. Njen spoljašnji izgled predstavlja savremenu interpretaciju šumske vikendice, pri čemu vešto krije komfornu unutrašnjost od čak 175 m2. Kontrastni princip black&white vidljiv je kako na fasadi, tako i u enterijeru, i predstavlja jasan determinator savremenosti. No, ostali elementi, posebno oni vezani za raspored masa, upućuju nas na prošlost i na stil lokalnog života od pre nekoliko vekova. Svaka strana fasade tretirana je kao nezavisno platno čija je kompozicija jednostavna, ali semiološki bogata – alterniraju se puno i prazno, uvučeno i ispupčeno, svetlost i senka, belo i crno, a elementi su raspoređeni uz poštovanje principa zlatnog preseka. Iz istorijske činjenice da je pre jednog veka Maljevičeva slika crnog kvadrata na belom platnu utrla put novom slikarstvu, ova kuća crpi snagu i sublimira sve tekovine moderne, počev od Bauhausa, pa sve do najnovijih varijeteta minimalizma u skandinavskom dizajnu.
Sa strane investitora, mladog i dinamičnog bračnog para, dolazio je neophodan impuls u procesu projektovanja, ali i duboko razumevanje autorske arhitektonske vizije. Sami arhitekti pozvali su se na istorijsku arhitekturu svog lokaliteta – današnja provincija Kvebek predstavljala je nekada francusku koloniju („Nova Francuska“), pa su rani, narodni oblici stanovanja pažljivo analizirani i apstrahovani. Otud visoki dvovodni krov sa plitkom strehom, upotreba lokalnih materijala (ponajviše drveta) i pojedine prostorne proporcije. Drvo koje je korišćeno jeste istočni (atlantski) beli kedar, čija je toplina i tekstura sučeljena sa mat metalnim šavovima konstrukcije.
Reč je o pasivnoj kući iz produkcije lokalnog biroa Cargo Architecture. Autore je prevashodno inspirisala priroda koja okružuje parcelu – šumovite doline, reka Sen Loren, obližnji planinski venci sa skijalištima. Od strane investitora, mladog i dinamičnog bračnog para, dolazio je neophodan impuls u procesu projektovanja, ali i duboko razumevanje autorske arhitektonske vizije.
Sami arhitekti pozvali su se na istorijsku arhitekturu svog lokaliteta – današnja provincija Kvebek predstavljala je nekada francusku koloniju, pa su rani, narodni oblici stanovanja pažljivo analizirani i apstrahovani. Otud visoki dvovodni krov sa plitkom strehom, upotreba lokalnih materijala, najviše drveta, i pojedine prostorne proporcije. Drvo koje je korišćeno jeste istočni (atlantski) beli kedar, čija je toplina i tekstura sučeljena sa mat metalnim šavovima konstrukcije.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No26
Preporod ruševine
NA PADINAMA ŠKOTSKIH BRDA NALAZE SE BROJNE RUINE KAMENIH KUĆA IZ PRETHODNIH VEKOVA. ODLIKUJU IH SAVRŠENE LOKACIJE SA KOJIH SE PRUŽAJU VIZURE KA VIŠE NEGO ŽIVOPISNOM OKRUŽENJU. ZAPAŽENA OD STRANE INVESTITORA-ENTUZIJASTE, JEDNA TAKVA RUINA DOŽIVELA JE SVOJU RENESANSU.
Na padinama škotskih brda nalaze se brojne ruine kamenih kuća iz prethodnih vekova. Odlikuju ih savršene lokacije sa kojih se pružaju vizure ka više nego živopisnom okruženju. Zapažena od strane investitora-entuzijaste, jedna takva ruina doživela je svoju renesansu. Sagrađena u 17.veku, kako podaci kažu, ova kuća doživljavala je brojne intervencije, rušenja i dogradnje. Kamena ljuštura – ostaci zidova zatečenih na lokaciji, tek je naglasila formu nekadašnjeg objekta, pa su arhitekti odlučili da i novi objekat svojom formom evocira nekadašnji.
Unutar kamenih zidova izgrađen je potpuno novi objekat – porodična stambena kuća arhetipskog oblika (sa dvovodnim krovom). Ono što novi objekat ističe jeste fasada obložena crnom EPDM membranom. Tako se rodilo ‘raslojavanje’ objekta na istorijske slojeve – zatečene i kreirane, koji, prema ideji arhitekata Lili Dženks i Natanijela Dorenta, treba da naglase istorijski narativ same strukture. Treći ‘sloj’ predstavlja unutrašnja obloga – struktura amorfnog oblika, napravljena od drvene podkonstrukcije i obloge od plastike armirane staklenim vlaknima. ‘Sačuvali smo ruinirane zidove, i ponovo kreirali dvovodni krov koji je, pretpostavljamo, i ranije tu postojao.
Tako smo zadržali spoljašnje jedinstvo oblika. Sa druge strane, mat crna gumena fasadna obloga i nežni, beli oblici enterijera formiraju kontrast i naglašavaju formalnu slojevitost objekta, kao i zadovoljstvo življenja među prisutnim istorijskim slojevima’, obrazložili su arhitekti.
Amorfna struktura bele boje uspostavila je jak i upečatljiv kontrast omotaču i formi objekta. Na krajevima izdužene pravougaone kuće smeštene su spavaće sobe i kupatila, dok je njen središnji deo namenjen dnevnom boravku, iz čijeg se svakog ugla sagledava zanimljiva zakrivljena forma prostora. Pozicija kamenih zidova diktirala je i pozicioniranje fasadnih otvora. Ipak, iz trpezarije se, zahvaljujući izduženim otvorima na obema stranama, pruža pogled ka okolnim brdima, koji dopire do udaljenosti od čak 50 km.
Enterijer je rešen u minimalističkom maniru i opremljen je samo neophodnim komadima nameštaja, dizajniranim po meri i jednostavnih linija. Iza drvene podkonstrukcije formirana je ostava za odlaganje, pa su izostali plakari i nameštaj koji bi zagušio prostor. U nekim delovima unutrašnjosti, kamena opna postala je deo enterijera, pa tako pravi svojevrsni ‘portal’ između dnevnog boravka i kuhinje sa trpezarijom, a deo zida sačuvan je u originalnom izgledu i u jednoj od soba.
Ova igra različitih struktura stvorila je ne samo vizuelno, već i fizičko jedinstvo u enterijeru. ‘Naglašavajući vremenski narativ, ova tri sloja takođe reflektuju različite arhitektonske izraze: prirodnu eroziju kamenih zidova, jednostavni dvovodni krov i slobodnu organsku formu u enterijeru. Ova tri sloja nisu projektovana kao nezavisni elementi. Njihov međusobni odnos razvija se i menja kroz različite preseke objekta.// ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No26
Kontrast klasičnog i modernog
DA ARHITEKTURA MOŽE DA NAĐE PUT KA DUHOVNOSTI BEZ POKORAVANJA POVRŠNOM I TRENUTNOM I DA DOGRADNJA NE ZNAČI UVEK SKRNAVLJENJE POSTOJEĆEG OBJEKTA, POKAZAO JE ARHITEKTA DOMINIK PANDOLFINI U PROJEKTU OBNOVE STARE PORODIČNE KUĆE U MELBURNU, GDE REKONSTRUKCIJA KAO TEŽNJA ZA SMISLOM TRAŽI IZRAZ U ENERGIJI STVARALAŠTVA, NASUPROT DESTRUKCIJI SVAKODNEVNICE SAVREMENOG DOBA.
Porodična kuća u Melburnu stara ceo vek pretvorena je u udoban i savremen dom uz korišćenje modernih i ekološki održivih tehnologija i materijala. Autor je, vođen idejom da pronađe najprirodniji pristup samom kontekstu i temi dizajna, rekonstruisao ovu kuću koja se diči kosim krovom i svojom se linijom uklapa u arhitektonski lokalni jezik, a istovremeno mu predstavlja kontrast materijalizacijom i pročišćenim detaljima.
Refleks ambijenta
Koncept novoprojektovanog objekta proističe iz zatečene kuće i ambijentalnih karakteristika lokacije. Novi prostor je zamišljen kao prirodni nastavak postojeće gradnje i figurira kao skladna ekstenzija u prostoru, koja sa starim objektom deluje kao neraskidiva celina. Specifičan ulični korpus mikrolokacije daje ovom kraju posebnu ambijentalnu atmosferu i prepoznatljiv karakter, pa se njegovo očuvanje i pažljiv tretman nametnulo kao prioritetan zadatak pri rekonstrukciji.
Budući da su oblik i forma stare kuće poslužili kao reper i da autor nije želeo da novi objekat vertikalnom kompozicijom naruši identitet mesta, odlučio se za horizontalnu dogradnju, neprimetnu sa ulice. Horizontala koja dominira u arhitektonskom planu, pored funkcionalne i prostorne uslovljenosti sadrži i psihološku konotaciju jer predstavlja uzemljenje, sigurnost, bazu i polazište za dalji rast i uspon.
Ekstenzija- novonastala celina i vrednost
Ekstenzija kuće je tretirana suptilno i nije dozvoljena njena superiornost nad postojećim objektom, već se težilo kreiranju simbioze proširenog i zatečenog dela i njihovoj korelaciji sa kontekstom. Pažljivo odabrani fragmenti sa postojećeg dela objekta transponovani su na apstraktan način i korišćeni su kao prvi korak i vizuelni podsticaj za dalju fazu stvaralačkog procesa, što je rezultiralo kreiranjem prizora koji sadrži optimalan odnos suprotstavljenih elemenata – ekstenzije i postojećeg dela. Ovi elementi, iako namerno jasno podeljeni i razgraničeni, izazivaju senzacije sklada i harmonije. Dramatičan prostor dvostruke visine i dvorišni vrt odvajaju stare i nove delove kuće i jasno ih razgraničavaju, dok kombinacija crnog cinka i betona pojačava utisak prelaska iz jednog prostora u drugi.
Dvorišni vrt je važan deo ovog projekta ne samo kao mesto susreta, već i kao element koji, zajedno sa velikim staklenim panelima oivičenim crnim ramovima, obezbeđuje da prostor bude osvetljen i doprinosi njegovom komforu.
Minimalistička izražajnost
Neposrednost arhitektonskih elemenata i njihovo svedeno oblikovanje sugeriše na minimalistički dizajn koji teži esencijalnom kvalitetu prostora i izvornoj objektivnosti, uklanja neobavezni sadržaj i naglašava duhovnu dimenziju prostora. To je izraz stremljenja da se kroz jednostavan i pročišćen prostor lišen ornamenata i suvišnosti, pronađe čistoća i harmonija događaja koji se u njemu odvijaju.
NEPOSREDNOST ARHITEKTONSKIH ELEMENATA I NJIHOVO SVEDENO OBLIKOVANJE SUGERIŠE NA MINIMALISTIČKI DIZAJN KOJI TEŽI ESENCIJALNOM KVALITETU PROSTORA I IZVORNOJ OBJEKTIVNOSTI, UKLANJA NEOBAVEZNI SADRŽAJ I NAGLAŠAVA DUHOVNU DIMENZIJU PROSTORA
OKoncept pročišćenosti i jasnoće prenosi se i na odabir boja, te tako čiste, nemešane boje otelovljuju sirovost i iskrenost u pristupu. Bojeni elementi u nekim delovima sarađuju i sažimaju se, ali autor više ima za cilj prikazivanje odvojenih kolorističkih sukoba i kontrasta potpomognutih različitom teksturom (crni cink nasuprot svetlom drvetu), te oni doprinose snazi utiska celokupne kompozicije.// ek Vesna Ravić- Više u EKO KUĆI No26
Dvorišni vrt zajedno sa velikim staklenim panelimaobezbeđuje da prostor bude osvetljen./span>
Kamena kuća
VIKTOR IGO JE PIŠUĆI O ARHITEKTURI NAVEO DA JE GRAD KNJIGA OD KAMENA, I DA SVAKA ZGRADA PREDSTAVLJA PO JEDNU STRANICU TE KNJIGE, DA GOVORI O LJUDIMA I O ŽIVOTU KOJI SE TU ODVIJAO. PO NJEMU, ARHITEKTURA JE DO PETNAESTOG VEKA BILA JEDINI PRAVI ‘REGISTAR’ ČOVEČANSTVA, TO JEST JEDINI VERNI TRAG ŽIVOTA I MISLI ČOVEKA KOJI JE GRADIO. PRONALASKOM ŠTAMPE, PO IGOU, ŠTAMPANA KNJIGA JE PREUZELA ULOGU ‘BELEŽNIKA’, A ARHITEKTURA JE POČELA DA ‘ATROFIRA’ I SVELA SE NA NIVO BILO KOJE DRUGE UMETNOSTI. KAKO DANAS TRETIRATI OVE STARE ‘STRANICE’ KNJIGE, NE DOZVOLITI IM DA NESTANU I ATROFIRAJU? KAKO NASLEĐENOJ ARHITEKTURI SAČUVATI LIK, A IPAK JOJ PODARITI NEŠTO OD SAVREMENOG? KAKO SE PROJEKAT PRETVARA U PROCES, I GDE JE TAČKA NA KOJOJ SE TREBA ZAUSTAVITI, OTKRIĆE NAM PRIČA O JEDNOM MALOM OBJEKTU KOJI JE DOŽIVEO SVOJU RENESANSU.
Arhitekta nikad ne zna na kakvo će ga kreativno putovanje odvesti projekat koji radi. U gradu Mikulovu u Češkoj Republici, u podnožju starog grada u nekadašnjem jevrejskom kvartu, nalazi se mala kuća koja je trebalo da doživi rekonstrukciju i da postane delimično stambeni, a delimično ugostiteljski objekat.
Naizgled, uobičajena tema. Međutim, susrevši se sa objektom, već na početku, autori su shvatili da ova mala kuća krije brojne ‘slojeve’ – detalje različitih vremenskih perioda tokom kojih je oštećivana i obnavljana. Objekat datira iz perioda renesanse i baroka, pa je ova istorijska potka bila početna tačka od koje se krenulo u razradu.
Prizemlje i prvi sprat namenjeni su turizmu, a potkrovlje ima stambenu funkciju. Podrum je otkriven tokom rada na projektu, pa se tako rodila ideja o vinskom podrumu koji je obogatio sadržaj. Enterijer je rađen sa težnjom da se sačuvaju sve zatečene forme – oblici prostorija, zidarski otvori, lučni svodovi.
Enterijer je rađen sa težnjom da se sačuvaju sve zatečene forme – oblici prostorija, zidarski otvori, lučni svodovi. Ove površine su obojene u belo, što nije umanjilo njihovu prepoznatljivost, a na taj način postale su savršena pozadina za zanimljiva dizajnerska rešenja. Nameštaj i oprema izrađeni su od bravarije i drveta, i ma koliko da svojom materijalizacijom evociraju istorijske epohe, ipak otkrivaju i savremeni minimalizam koji ne želi da zatrpa prostor, već ga ispunjava tek da bi nagovestio njegovu namenu.
Krevet sa baldahinom od bravarije, luster od istog materijala koji je apsolutno savremen, kreveti koji se klizeći po šini mogu spajati i razdvajati, sanitarije i pločice u kupatilima – samo su neki od detalja koji otkrivaju moderni dizajnerski rukopis. Sa druge strane, uska stepeništa, nepravilni oblici zidarskih otvora, uski prozori – badže, otkrivaju nesumnjivo istorijski karakter kuće. Stepeništa su rađena od drveta, a posebno se ističe usko stepenište kojim se iz podruma izlazi na prizemlje – izrađeno je od masivnog drveta.// ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No26
Vinski podrum i stepenište od masivnog drveta.
Kreativno rešenje za spavaću sobu koja može imati različite konfiguracije rasporeda nameštaja. Cela ideja je u podnoj šini..
Kontrast klasičnog & modernog
DA ARHITEKTURA MOŽE DA NAĐE PUT KA DUHOVNOSTI BEZ POKORAVANJA POVRŠNOM I TRENUTNOM I DA DOGRADNJA NE ZNAČI UVEK SKRNAVLJENJE POSTOJEĆEG OBJEKTA, POKAZAO JE ARHITEKTA DOMINIK PANDOLFINI U PROJEKTU OBNOVE STARE PORODIČNE KUĆE U MELBURNU, GDE REKONSTRUKCIJA KAO TEŽNJA ZA SMISLOM TRAŽI IZRAZ U ENERGIJI STVARALAŠTVA, NASUPROT DESTRUKCIJI SVAKODNEVNICE SAVREMENOG DOBA.
Porodična kuća u Melburnu stara ceo vek pretvorena je u udoban i savremen dom uz korišćenje modernih i ekološki održivih tehnologija i materijala. Autor je, vođen idejom da pronađe najprirodniji pristup samom kontekstu i temi dizajna, rekonstruisao ovu kuću koja se diči kosim krovom i svojom se linijom uklapa u arhitektonski lokalni jezik, a istovremeno mu predstavlja kontrast materijalizacijom i pročišćenim detaljima.
REFLEKS AMBIJENTA
Koncept novoprojektovanog objekta proističe iz zatečene kuće i ambijentalnih karakteristika lokacije. Novi prostor je zamišljen kao prirodni nastavak postojeće gradnje i figurira kao skladna ekstenzija u prostoru, koja sa starim objektom deluje kao neraskidiva celina. Specifičan ulični korpus mikrolokacije daje ovom kraju posebnu ambijentalnu atmosferu i prepoznatljiv karakter, pa se njegovo očuvanje i pažljiv tretman nametnulo kao prioritetan zadatak pri rekonstrukciji.
Budući da su oblik i forma stare kuće poslužili kao reper i da autor nije želeo da novi objekat vertikalnom kompozicijom naruši identitet mesta, odlučio se za horizontalnu dogradnju, neprimetnu sa ulice. Horizontala koja dominira u arhitektonskom planu, pored funkcionalne i prostorne uslovljenosti sadrži i psihološku konotaciju jer predstavlja uzemljenje, sigurnost, bazu i polazište za dalji rast i uspon.
EKSTENZIJA – NOVONASTALA CELINA I VREDNOST
Ekstenzija kuće je tretirana suptilno i nije dozvoljena njena superiornost nad postojećim objektom, već se težilo kreiranju simbioze proširenog i zatečenog dela i njihovoj korelaciji sa kontekstom. Pažljivo odabrani fragmenti sa postojećeg dela objekta transponovani su na apstraktan način i korišćeni su kao prvi korak i vizuelni podsticaj za dalju fazu stvaralačkog procesa, što je rezultiralo kreiranjem prizora koji sadrži optimalan odnos suprotstavljenih elemenata – ekstenzije i postojećeg dela.
Ovi elementi, iako namerno jasno podeljeni i razgraničeni, izazivaju senzacije sklada i harmonije. Dramatičan prostor dvostruke visine i dvorišni vrt odvajaju stare i nove delove kuće i jasno ih razgraničavaju, dok kombinacija crnog cinka i betona pojačava utisak prelaska iz jednog prostora u drugi. Dvorišni vrt je važan deo ovog projekta ne samo kao mesto susreta, već i kao element koji, zajedno sa velikim staklenim panelima oivičenim crnim ramovima, obezbeđuje da prostor bude osvetljen i doprinosi njegovom komforu. Funkcionalna šema kuće je otvorenog tipa, sa prostorijama koje se nižu, tj. nadovezuju jedna na drugu.
Postojeći blok pretvoren je u noćnu zonu, dok su dnevni boravak, trpezarija i kuhinja pozicionirani ka zadnjem dvorištu, a na spratu dograđenog dela smeštena je još jedna spavaća soba. Ekstenzija ovog prostora posmatrana samostalno svakako je jedna zaokružena celina i vrednost u oblikovnom i funkcionalnom smislu, ali pravu meru i materijalizaciju ideje ona ostvaruje tek u sadejstvu sa delom na koji se nadovezuje.// ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No26
Tako putuju zvezde – princeza Danica Karađorđević
Venčanje princa Filipa Karađorđevića i gospođice Danice Marinković, grafičke dizajnerke i multimedijalne umetnice, ćerke čuvenog slikara Milana Cileta Marinkovića, održano u Sabornoj crkvi u Beogradu, prvo je kraljevsko venčanje u Srbiji posle skoro 100 godina i predstavlja svojevrsni omaž venčanju kralja Aleksandra i kraljice Marije iz 1922. godine. Venčanju su prisustvovale mnogobrojne ugledne zvanice.
Prestolonasledniku Aleksandru i princezi Katarini ukazali su čast svojim dolaskom kraljica Sofija od Španije i princeza Viktorija od Švedske, naslednica švedskog prestola. Iz Španije su došle mladoženjina majka, princeza Marija de Glorija od Orleana i Bragance, vojvotkinja od Sergoba sa suprugom, vojvodom od Sergobe, a iz cele Evrope mnogi ugledni članovi kraljevskih i aristokratskih porodica. Predstavnici mnogobrojnih svetskih i domaćih medija poslali su izuzetne slike sa jedinstvene i veličanstvene ceremonije venčanja.
Imao sam veliko zadovoljstvo da sa Danicom Marinković sarađujem na izuzetnom projektu velike izložbe ‘Portreti arhitekata’, retrospektivi članova Arhitektonske sekcije ULUPUDS-a 1953 – 2010. godine, kada sam kao predsednik Arhitektonske sekcije i predsednik Organizacionog odbora učestvovao sa velikim autorskim timom u pripremi i organizaciji ovog jedinstvenog događaja u kulturi Srbije. Tada smo joj, odmah po završetku njenih studija u Engleskoj i povratku u Beograd, poverili izuzetno složen zadatak da kao autor osmisli i pripremi sve elemente total grafičkog dizajna.
Izuzetnim talentom, mladalačkim entuzijazmom, umetničkom izražajnošću i konsekventnim autorskim i multimedijalnim pristupom u rešavanju kompleksnih zadataka doprinela je u velikoj meri da ova monumentalna izložba, koju je videlo preko 35.000 posetilaca, pored niza priznanja bude proglašena za Arhitektonski događaj 2010. godine i da bude ovenčana Velikom nagradom Srbije za umetnost.
Od tada, profesionalno, a i kao porodični prijatelj, sa zadovoljstvom pratim njen umetnički razvoj i uspon. U ekskluzivnom intervjuu za Magazin EKO KUĆA multimedijalna umetnica Dana MAAR, a sada srpska princeza Danica Karađorđević govori nam o svom umetničkom i bajkovitom životnom putu.
>> Vaše venčanje sa princom Filipom Karađorđevićem izazvalo je veliku pažnju domaće i svetske javnosti. Ovom veličanstvenom ceremonijalnom činu u Sabornoj crkvi u Beogradu prisustvovale su ugledne zvanice sa evropskih dvorova i članovi uvaženih aristokratskih porodica. Pozitivna slika koja je otišla u svet ispunila je radošću i ponosom mnoge ljude sa ovih prostora. Kakva su Vaša osećanja vezana za ovaj najznačajniji dan u Vašem životu?
Naše venčanje u Sabornoj crkvi 7. oktobra bila je prilika da se u Beogradu okupe ugledne zvanice, veliki broj članova evropskih kraljevskih porodica, ali i da se naša zemlja nađe u svetskim medijima u najlepšem mogućem kontekstu, što je za nas od velikog značaja. Moje i Filipovo venčanje ispraćeno je okom svetske javnosti, i posebno smo ponosni što smo skrenuli pažnju na srpsku istoriju, tradiciju i značaj porodice Karađorđević. Mediji su posebno istakli prelep Saborni hram i čin venčanja koje su naši sugrađani mogli da prate putem direktnog prenosa, što u nama budi radost i ponos.
Svojim dolaskom posebnu čast nam je ukazala kraljica Sofija od Španije, kao i princeza Viktorija od Švedske, moja kuma na venčanju. Venčanju je prisustvovao i veliki broj članova kraljevskih porodica: princ Gijom i princeza Sibila od Luksemburga, princ Amin Aga Kan, princeza Džit Naba Kemka, brojni prijatelji kraljevske porodice i porodice Marinković, predstavnici diplomatskog kora, kao i istaknute javne ličnosti iz sveta kulture, umetnosti i politike.
Ujedno, to je bila i prilika da se svi zajedno prisetimo istorije i činjenice da je poslednje kraljevsko venčanje u Srbiji, kralja Aleksandra i kraljice Marije, održano pre devedeset pet godina, a naše poštovanje tradicije i odanost poreklu prirodno su doneli želju da naše venčanje bude omaž njihovom venčanju održanom 6. juna 1922. godine u Beogradu. Istraživali smo o njihovom beskrajno interesantnom životu. Filipovi preci venčali su se u Sabornoj crkvi u Beogradu, gde je takođe krunisan Kralj Petar I 1909. godine. Iz tog razloga prelepa Saborna crkva ima veliki značaj za kraljevsku porodicu Karađorđević i stoga nam je posebno drago što smo i mi u Sabornoj crkvi sklopili brak pred Bogom. Na našem venčanju činodejstvovao je Patrijarh srpski gospodin Irinej, prema kome imamo veliko poštovanje.
>> Šta je uticalo na izbor poznate dizajnerke Roksande Ilinčić, koja živi i radi u Londonu, da dizajnira Vašu venčanicu? Ona je istakla Vašu prirodnu i unutrašnju lepotu i pamtiće se po otmenosti i jednostavnosti.
Moram priznati da sam bila nestrpljiva da ponesem prelepu venčanicu koju je kreirala naša proslavljena kreatorka Roksanda Ilinčić, ujedno i moja prijateljica. Kroz savršeni sklop prefinjenih materijala učinila je da venčanica odiše mojim senzibilitetom i karakterom. Roksandin osobeni kreatorski izraz za mene je bio presudan pri izboru venčanice, a dizajn sam u potpunosti prepustila njenoj viziji. Haljina je isklesana poput skulpture, elegantna je i moderna, sa elementima tradicije i savremenog, i perfektno objedinjuje prošlost i sadašnjost u pravom kontekstu kraljevskih venčanja. Roksandina kreacija moje venčanice ostaće upamćena kao istinsko umetničko delo.
>> Da li Vas je ova venčanica odvela kroz sećanja na vreme detinjstva kada Vas je majka oblačila u haljine koje su Vas činile malom princezom i da li danas pratite modne trendove ili negujete svoj posebni stil?
Oduvek sam negovala svoj stil tako da ostanem dosledna svom karakteru i senzibilitetu. Odrasla sam u Parizu, gradu u kojem se rađaju svetski trendovi, a danas živim u Londonu, poznatom po kreativnoj energiji dizajnera čiji su modeli avangardni, tako da je moja vizija mode veoma posebna, inspirisana gradovima i njihovom energijom. Kao i u kolažima koje stvaram, smatram da je miks i kombinacija elemenata najbolje rešenje, jer se jedino tako može izgraditi stil koji nas opisuje kao ličnost u svakom pogledu.
>> Sada ste kao princeza uzor mnogim mladima u Srbiji. Da li ste i Vi imali uzore u nekoj poznatoj ličnosti iz srpske istorije?
Postoji mnogo žena u srpskoj istoriji koje su bile avangardne, i obeležile su svoje vreme. Kraljica Marija bila je po svemu veoma posebna, a ujedno jedna od najlepših žena svog vremena, volela je umetnost, podržavala umetnike, čak je i sama bila umetnica i zalagala se za zaštitu kulturne baštine. Ona je sigurno jedna od najuticajnijih žena svog vremena, najveća kraljica koju je naša zemlja imala, sa velikom energijom i elanom koji ju je vodio kroz život.
>> Potičete iz umetničke porodice. Vaš otac je Milan Cile Marinković, ili jednostavno Cile, čuveni slikar i multimedijalni umetnik koji već gotovo pola veka nesmanjenim intenzitetom zaokuplja pažnju kulturne i umetničke javnosti Beograda, bivše Jugoslavije, Pariza i Njujorka i drugih metropola sveta gde je imao veliki broj izložbi, pobrao mnogobrojne nagrade i priznanja. U kojoj meri je njegov umetnički put uticao na Vaše umetničko opredeljenje i multimedijalnu izražajnost?
Moji roditelji su me vaspitali da budem samostalna, odgovorna, odlučna i hrabra. Sve ostalo spoznala sam kroz dinamičan i sasvim atipičan život koji smo vodili. Vrlo sam ozbiljno shvatala naš umetnički posao od malena, i taj pristup radu sam zadržala sve do danas. Uz Cileta i kroz život u umetničkoj porodici imala sam mogućnost da posećujem najveće svetske galerije i muzeje, i da kroz sve to spoznam šta je prava umetnost, što je esencija mog vaspitanja. Svuda sam išla sa roditeljima, na sve izložbe i putovanja, mnogo sam vremena provodila u Ciletovom ateljeu. Družili smo se i svuda išli zajedno. Bila sam pomalo nestašna, razigrana i radoznala. Ciletov atelje je bio najposećenije mesto u mom detinjstvu, gde sam čitala, seckala, crtala po belom platnu. Uvek sam bila dobra učenica. Od samog detinjstva moj život je bio okrenut prema umetnosti.
Postala sam i ostala čest motiv na Ciletovim slikama. Od svog oca Cileta sam naučila kontinuitet stvaranja. Odrasla sam pored njegovih ekspresionističkih slika .
Danas sam i sama umetnica, kolažista, i uspešno gradim svoju umetničku karijeru, izlažem pod umetničkim imenom Dana MAAR, inspirisana gradovima u kojima sam živela kao i njihovom dinamikom, veoma sam aktivna, angažovana i trudim se da uvek budem aktuelna i pratim sva dešavanja, salone umetnosti i festivale širom sveta.
Takođe, uz moju profesiju grafičkog dizajna do sada sam bila uključena u sve projekte i Ciletove izložbe oko grafičkih rešenja i identiteta, štampanih materijala i komunikacije.Te zajedničke aktivnosti ćemo nastaviti u istom pravcu.
>> Vaš život je gotovo od detinjstva oslikan čarobnim bojama i likovima koji kao da su izlazili iz slika Vašeg oca i magijski Vas, poput nekog virtuelnog kaleidoskopa, uvlačili u svet umetnosti. Da li je taj period odrastanja bio istovremeno i trenutak rađanja interesovanja za umetnost?
Od samog detinjstva do danas moj je život okrenut umetnosti, kroz posebnost mog odrastanja uz oca, velikog umetnika. Išla sam na balet, u muzičku školu, svirala klavir, obilazila sam muzeje, išla na operske i pozorišne predstave i kasnije i sama postala deo kulturnog i umetničkog miljea Beograda i Pariza. Moje odrastanje u Parizu me je naučilo načinu življenja i ostvarivanju svog sopstvenog životnog stila, a svakodnevnica mi je ispunjena u svakom pogledu na način koji odgovara mom senzibilitetu i zdravom životu.
Takođe sam na studijama Uporedne književnosti i slavistike na Univerzitetu Sorbona u Parizu intenzivno pohađala glumačku sekciju, glumila u predstavama, bavila sam se francuskom literaturom i muzikom. Moja ličnost, umetnost i profesija obuhvataju dijapazon znanja u oblasti vizuelne umetnosti, muzike, body art-a, likovne umetnosti, istorije umetnosti, kojima sigurno vladam i koji mi daju sigurnost da hrabro koračam na svetskoj umetničkoj sceni.
>>Vaša majka Beba je takođe izuzetan poznavalac umetnosti i poput muze je učestvovala u stvaranju Ciletove umetničke aure. Njena posvećenost porodici svakako je značajno uticala na sve periode Vašeg odrastanja. Uspela je da objedini izuzetno delikatnu ulogu supruge harizmatičnog slikara i majke koja je imala u fokusu značaj Vašeg odgoja i srećnog detinjstva i stavljanja u prvi plan koherentnosti Vašeg zajedničkog života. Da li je time i Vama prenela osećanje značaja porodice kao pretpostavke za kasnije uspehe i srećan život uopšte?
Oduvek mi je bilo značajno uspostavljanje balansa između odnosa prema porodici i poslu. Moj osećaj za estetiku, senzibilitet i mogućnost prepoznavanja lepote u svakom trenutku doprinosi uspostavljanju ravnoteže i želje da svaki slobodan trenutak pretvorim u porodičnu idilu.To su uslovi i pretpostavke da se sa velikim uspehom obavljaju poslovni zadaci. I to je ono najdragocenije sto sam naučila od moje mame Bebe, kojoj je čitava karijera okrenuta ka Ciletu i njegovom radu, a ujedno i prema porodici koju je stvorila i gradila na najvišem umetničkom nivou. Sklop tih vrednosti me je odredio da budem to što jesam.
>> Vašu umetničku opredeljenost obeležilo je i profesionalno obrazovanje na prestižnim umetničkim školama i fakultetima. U Parizu ste završili Akademiju primenjenih umetnosti, a paralelno ste pohađali studije slavistike i komparativne književnosti na francuskoj Sorboni. Da li je taj put uticao na to da određena literatura ili pisac zadrži Vašu pažnju do današnjih dana?
Moje školovanje u Parizu na Akademiji primenjenih umetnosti i paralelno na studijama Slavistike na univerziteru Sorbona, doprinelo je da izgradim svoju ličnost i odnos prema svetu koji me okružuje. Umetnost uopšte, muzika, body art, likovna umetnost, arhitektura, a posebno literatura, uticali su na mene i odredili su moj umetnički put. Kroz Zolu, Balzaka, Prusta spoznala sam esenciju francuske literature, a delo Andre Bretona i početak nadrealizma imali su direktan uticaj na moje stvaralaštvo, kolaž kao medijum. Grad mi je uz to bio neisrpna inspiracija i izvor kreativne energije.
>> Pariz i London su nadahnuli i odredili umetnička dostignuća i životni put mnogih naših umetnika. Nakon završenih studija u Parizu, vođeni izazovima profesionalnog usavršavanja, lične radoznalosti, a danas možemo da kažemo i putevima sudbine, otišli ste u London, gde ste završili master studije na prestižnom koledžu Čelzi na odseku za grafički dizajn i komunikacije. Kako ste doživeli tu promenu?
Voditi dinamičan život u današnje vreme veliki je izazov, naročito u svetskoj metropoli kao što je London. Kao grafički dizajner i kroz kolaže koje stvaram veoma često koristim London kao neiscrpnu inspiraciju, imam svoju mrežu saradnika i kolega sa kojima vrlo uspešno realzujem projekte u oblasti umetnosti i dizajna. Tematika mojih kolaža uvek se vezivala za velike gradove i njihovu energiju, tako da sam materijale kojima sam stvarala svoje kolaže donosila upravo iz Londona. Taj pečat osnovni je element mojih radova, koji je sada posebno izražen.
Za mene je moja umetnost moj život, i u tom kontekstu nikad ne odvajam privatno i profesionalno. Naprotiv, jedno drugo dopunjuju, a događaji u privatnom životu rasplamsali su moju stvaralačku energiju, kao i potrebu da svoj senzibilitet u posebnim životnim okolnostima izrazim kroz umetnost i kolaže. Kontinuitet stvaranja naučila sam od svog oca Cileta, koji sa ogromnom energijom svakodnevno slika velike formate.
>> Neposredno posle završetka studija suočili ste se sa velikim umetničkim izazovom i ponudom da kao autor uradite total grafički dizajn za monumentalnu izložbu ‘Portreti arhitekata’ sa pripadajućom reprezentativnom monografijom. Kakva su sećanja i emocije vezani za Vaš rad na tom projektu i saradnju sa velikim autorskim timom i na susrete sa poznatim arhitektima, učesnicima na izložbi i monografiji, kao i na veliki uspeh koji ste postigli na samom početku profesionalne karijere?
Sa sigurnošću mogu da kažem da je rad na projektu Portreti arhitekata bio veoma značajan na mom kreativnom putu, i da je saradnja sa vama lično za mene bilo jedno veliko iskustvo koje ću dugo pamtiti. Obimno izdanje knjige i celokupni vizuelni identitet izložbe, kao i mogućnost učestvovanja na tako kompleksnom zadatku dalo mi je veliki osećaj odgovornosti, i njemu sam pristupila veoma profesionalno i sa puno pažnje. Imali smo zajednički cilj da damo maksimum i napravimo pomak u svakom smislu.
Korišćenje tipografije na naslovnoj strani i identitet koji ste odobrili bio je hrabar potez, što je na kraju rezultiralo velikim uspehom. Na taj način smo ostavili značajan trag za vreme vašeg mandata kao predsednika ULUPUDS-a. Ujedno sam imala mogućnost da se upoznam sa arhitektonskom scenom Srbije i bivše Jugoslavije, mnogo sam naučila i moram da kažem da je taj celokupan projekat kao kreativni izazov bio prekretnica u mojoj karijeri grafičkog dizajnera.
>> Izlagali ste Vaše umetničke radove na mnogobrojnim samostalnim i kolektivnim izložbama koje definišu već prepoznatljiv stil i multimedijalni pristup u kome kombinujete elemente likovnih i primenjenih umetnosti i vizulenih komunikacija. Koja vam je od njih posebno značajna i draga?
Kao modernoj mladoj ženi istančanog ukusa i visokih kriterijuma, život i školovanje u Parizu i Londonu su mi omogućili da posmatram život sa jedne kvalitetne i kreativne distance. Moju ličnost, umetnost i profesiju određuje širok dijapazon znanja u oblasti vizuelne umetnosti, muzike, istorije umetnosti, likovne umetnosti.
Kolaži koje stvaram predstavljaju miks grafičkog dizajna u mišljenju i likovne umetnosti po tehnici. To je moderan medijum za koji sam se opredelila i uspostavila kao lični umetnički izraz. Kroz kombinaciju elemenata poruka postaje kompleksna i jaka, poput vizuelnog DJ-a pravim dinamiku kojom postižem svoj cilj.Tokom poslednjih godina imala sam pet samostalnih i više od deset kolektivnih izložbi i salona na kojima sam učestvovala.
>> Tokom dugog boravka i školovanja u Parizu, imali ste priliku da obilazite muzeje i posećujete poznate i manje poznate galerije u kojima su izlagali i najpoznatiji svetski umetnici, a i oni koji to još uvek nisu. Za koje umetničke periode i stvaraoce možete da kažete da su uticali na Vaš kasniji umetnički razvoj i opredeljenje?
Tokom mog školovanja, a kasnije i u mom ličnom senzibilitetu, preklapalo se nekoliko umetničkih pravaca koji su na mene ostavili veliki utisak. Dadaizam u godinama pred Prvi svetski rat i umetnici koji su tom pravcu pripadali, dali su fascinantna umetnička dela koja su ostavila trag u istoriji umetnosti. Kolaži, asamblaži, mix-media i instalacije potpuno su odredili moj kasniji pristup umetnosti uopšte i definisali su moj kasniji rad u obliku modernog kolaža kroz miks likovne i primenjene umetnosti, čemu sam ostala dosledna.
<< U Parizu i Londonu ste upoznali mnoge ličnosti iz sveta umetnosti i kulture sa prostora bivše Jugoslavije, ali i iz celog sveta. Da li je neko od njih ostavio poseban utisak i zbog čega?
Život u Parizu i Londonu omogućio mi je da budem u toku svetske umetnčke scene i da kroz muzeje i galerije i radove vrhunskih umetnika svih epoha istorije umetnosti spoznam suštinu i značaj umetnika u današnjem svetu. Svakako je mnogo umetnika ostavilo trag na mene lično, a i na moj rad, posebno Robert Raušenberg, Baskia, Vorhol, Marsel Dišan, a i mnogi drugi.
>> Kakvo je Vaše viđenje umetničke scene i položaja umetnika u Srbiji danas? Da li postojeći galerijski i drugi umetnički prostori, kao i medijska i društvena podrška omogućavaju punu afirmaciju mladih umetnika?
Beograd je grad koji neprestano teži da se približi svetskoj umetničkoj sceni, i kroz razne evropske uzore raste broj kulturnih dešavanja, umetničkih manifestacija i eventa koji govore o novoj dinamici koja samo može da bude za pohvalu, globalno. Međutim, pored svega mladima treba dati mogućnost da izađu van granica zemlje, i da kroz posete galerijama i muzejima u svetu dobiju pristup široj slici i umetničkom kontekstu.
Umetnik se formira u toku školovanja, edukuje oko i vizuelno pristupa problemima oko sebe. To je veliki put, a ne samo diploma umetničkog fakulteta. Svi treba prvo da rade na sebi kako bi doprineli zajednici i poboljšali je. Jer cilj umetnika jeste da poboljša stvarnost i pronađe rešenje za bolji život. U tom kontekstu, dok galerijski i muzejski prostor prividno raste, isti krug umetnika se ponavlja, što remeti i čini taj prostor užim, limitiranim. A u tome mladi nemaju mnogo izbora, ne zato sto su mladi, već zato što nemaju šansu da odrastu.
>> Svet umetnosti je oduvek prisutan u Vašem životu, kroz putovanja na relaciji Beograd – Pariz – London, gde sada živite. Interesantno je da je Beograd u tim kosmopolitskim putovanjima bio i ostao ishodišna tačka kojoj ste se uvek vraćali. Zašto je to tako?
Kao rođena Beograđanka, sa velikom emocijom se uvek vraćam u moj grad. Velika energija postoji u Beogradu, bogata istorija našeg naroda je tu prisutna, trag prošlosti i trenutak sadašnjeg vremena. A kroz periode u mom zivotu, uvek bih u njega dolazila i vraćala se promenjena, uvek bih spoznala novi deo sebe, i svaki put bih bila bogatija za još jedno novo iskustvo.
Volim da izlažem svoje kolaže u Beogradu, da donesem i spojim delove Pariza i Londona sa Beogradom, jer mislim da je Beograd grad koji ima šta da ponudi i koji u meni budi posebnu želju za stvaranjem. Tu sam imala pet samostalnih izložbi i veliki broj kolektivnih izložbi koje su deo moje karijere i koje su za mene posebno značajne.
>> Vaš umetnički put bajkovito se nastavlja Vašom udajom za princa Filipa Karađorđevića, sa kojim pored hiljadu drugih, delite i ljubav prema umetnosti. Nadamo se da ćete ostvariti jednu od zajedničkih želja da Vaš porodični život nastavite u Beogradu. Na kraju, možete li nam otkriti Vaše umetničke i porodične planove i ukupna očekivanja u Novoj godini?
S obzirom na naše svakodnevne aktivnosti, zbog Filipovog posla u oblasti finansija, kao i zbog mog umetničkog stvaralaštva, naš život u Londonu će se za sada kretati u istom pravcu, uprkos našoj velikoj želji da se vratimo u Srbiju i živimo u Beogradu, ali nadamo se da će nam se ta želja ubrzo ostvariti.
Doček Nove godine i Božić za nas su najlepši period godine, jer je tada cela naša porodica na okupu, što u nama budi spokoj i veliku sreću. Naredna godina biće po svemu posebna i dočekaćemo je u Londonu sa bliskim prijateljima, u prazničnom raspoloženju.
Dobro zdravlje kao veliki izazov dinamičnog života nam je na prvom mestu, kao i očuvanje vrednosti koje su najvažnije – ljubav i porodica. Isto tako, u budućnosti ćemo raditi na tome da svetska javnost našu zemlju vidi u najlepšem svetlu, kako i dolikuje.
Velika nam je želja i cilj je da se u budućnosti uključimo u aktivnosti kojima bismo mogli da damo doprinos napretku Srbije na svakom planu, individualno i globalno.//
Kamena kuća
VIKTOR IGO JE PIŠUĆI O ARHITEKTURI NAVEO DA JE GRAD KNJIGA OD KAMENA, I DA SVAKA ZGRADA PREDSTAVLJA PO JEDNU STRANICU TE KNJIGE, DA GOVORI O LJUDIMA I O ŽIVOTU KOJI SE TU ODVIJAO. PO NJEMU, ARHITEKTURA JE DO PETNAESTOG VEKA BILA JEDINI PRAVI ‘REGISTAR’ ČOVEČANSTVA, TO JEST JEDINI VERNI TRAG ŽIVOTA I MISLI ČOVEKA KOJI JE GRADIO. PRONALASKOM ŠTAMPE, PO IGOU, ŠTAMPANA KNJIGA JE PREUZELA ULOGU ‘BELEŽNIKA’, A ARHITEKTURA JE POČELA DA ‘ATROFIRA’ I SVELA SE NA NIVO BILO KOJE DRUGE UMETNOSTI. KAKO DANAS TRETIRATI OVE STARE ‘STRANICE’ KNJIGE, NE DOZVOLITI IM DA NESTANU I ATROFIRAJU? KAKO NASLEĐENOJ ARHITEKTURI SAČUVATI LIK, A IPAK JOJ PODARITI NEŠTO OD SAVREMENOG? KAKO SE PROJEKAT PRETVARA U PROCES, I GDE JE TAČKA NA KOJOJ SE TREBA ZAUSTAVITI, OTKRIĆE NAM PRIČA O JEDNOM MALOM OBJEKTU KOJI JE DOŽIVEO SVOJU RENESANSU.
Arhitekta nikad ne zna na kakvo će ga kreativno putovanje odvesti projekat koji radi. U gradu Mikulovu u Češkoj Republici, u podnožju starog grada u nekadašnjem jevrejskom kvartu, nalazi se mala kuća koja je trebalo da doživi rekonstrukciju i da postane delimično stambeni, a delimično ugostiteljski objekat. Naizgled, uobičajena tema. Međutim, susrevši se sa objektom, već na početku, autori su shvatili da ova mala kuća krije brojne ‘slojeve’ – detalje različitih vremenskih perioda tokom kojih je oštećivana i obnavljana. Objekat datira iz perioda renesanse i baroka, pa je ova istorijska potka bila početna tačka od koje se krenulo u razradu. Prizemlje i prvi sprat namenjeni su turizmu, a potkrovlje ima stambenu funkciju. Podrum je otkriven tokom rada na projektu, pa se tako rodila ideja o vinskom podrumu koji je obogatio sadržaj.
Enterijer je rađen sa težnjom da se sačuvaju sve zatečene forme – oblici prostorija, zidarski otvori, lučni svodovi. Ove površine su obojene u belo, što nije umanjilo njihovu prepoznatljivost, a na taj način postale su savršena pozadina za zanimljiva dizajnerska rešenja. Nameštaj i oprema izrađeni su od bravarije i drveta, i ma koliko da svojom materijalizacijom evociraju istorijske epohe, ipak otkrivaju i savremeni minimalizam koji ne želi da zatrpa prostor, već ga ispunjava tek da bi nagovestio njegovu namenu. Krevet sa baldahinom od bravarije, luster od istog materijala koji je apsolutno savremen, kreveti koji se klizeći po šini mogu spajati i razdvajati, sanitarije i pločice u kupatilima – samo su neki od detalja koji otkrivaju moderni dizajnerski rukopis. Sa druge strane, uska stepeništa, nepravilni oblici zidarskih otvora, uski prozori – badže, otkrivaju nesumnjivo istorijski karakter kuće.
Stepeništa su rađena od drveta, a posebno se ističe usko stepenište kojim se iz podruma izlazi na prizemlje – izrađeno je od masivnog drveta. Gazišta su nepravilnog oblika i u dodiru sa kamenim zidovima deluju kao da su oduvek tu, samo ih je vreme malo ‘potrošilo’. O samom procesu rada autori kažu: ‘’Tragali smo za trenutkom u prošlosti kome bi trebalo da se vratimo, i za trenutkom od koga bi trebalo započeti novo putovanje. Ipak, iznad svega smo želeli da kuću sačuvamo kao organsku celinu. U ovoj kući ne možete naći ni jedan pravi zid ili pravougaoni zidarski otvor, pa smo morali da ponovo pravimo sve po tim specifičnim merama, sa čime je i investitor bio saglasan. Naš zadatak prvenstveno je bio dizajn enterijera.
Vinski podrum i stepenište od masivnog drveta
Vremenom smo shvatili da enterijer i eksterijer nikako ne mogu biti rešavani odvojeno, jer prostor i oblici teže da se stope i stvaraju jedinstvenu celinu.’ Otkrivanje prošlosti jedne kuće, spajanje savremenog i istorijskog, težnja da se sačuvaju sve zatečene forme koje otkrivaju istorijsku slojevitost, planiranje materijalizacije i detalja, ovde svedeni gotovo na čistu grafiku, od projekta rekonstrukcije jedne male kuće stvorili su jednu novu ‘knjigu’ koju će generacije čitati i u njoj uživati.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ- Više u EKO KUĆI No26
Baldahini kreveta samo su nagovešteni elementima od bravarije.
Kupatila – minimalistička, moderna i savršena!