Alumil Exl1

Fragmenti šeste decenije

Povodom 110 godina od rođenja jednog od najznačajnijih slikara na ovim prostorima, Petra Lubarde, galerija Canvas u saradnji sa Vladimirom Vasićem priredila je izložbu Lubarda – Fragmenti šeste decenije. Izložba obuhvata 17 radova različitih formata i tehnika, nastalih u periodu od 1949. do 1958. godine. Uz bisere manjih formata, izložbu krase tri kapitalna dela – Skadarsko jezero, Bitka na Vučjem dolu i Souvenir du taureau, a kao poseban raritet izdvaja se Kosovski boj izveden u tehnici ulja i boje za freske na malteru. Slikarski put Petra Lubarde započinje tamo gde je rođen – u crnogroskom kršu i brdima koja su mu se trajno urezala u stvaralačku memoriju. Izloženi radovi su iz privatnih kolekcija, a neki od njih do sada nisu bili prikazani javnosti.

Nova imena

Tradicionalna godišnja izložba ‘Nova imena’, koja se u Galeriji ULUPUH organizira od 2005. godine, predstavila je radove studenata preddiplomskog studija snimanja i diplomskog studija fotografije, nastale tijekom nastave protekle akademske godine. Organizator je Katedra za fotografiju, a selekciju radova kao i likovni postav izložbe potpisuju Darije Petković izv.prof.art., Jelena Blagović Pavičić doc.art., Iva Prosoli pred., te Maša Bajc asist.
Rad sa studentima prvenstveno je pitanje odgovornosti. Rad sa studentima umjetničkih usmjerenja, možda još i više. Jer od umjetnosti se uvijek očekuje. Kako pristupiti svakom studentu ponaosob, poučiti tehnici, prenositi znanje i iskustvo, usmjeriti, a ne nametnuti se i gdje postaviti granicu. Kako prepoznati iskru individualnosti i ne stajati joj na putu. S tim i sličnim pitanjima svakodnevno se susreću profesori akademija, pa tako i studija snimanja i fotografije, profesori, koji su ujedno i mentori i pedagozi, ali i sami umjetnici i nositelji vlastitih poetika. Pitanja su to, na koja svake godine odgovara i izložba ‘Nova imena’.
Pod mentorstvom Darija Petkovića, Sandre Vitaljić, Jelene Blagović Pavičić i Maše Bajc pred studente su postavljeni konkretni zadaci i vježbe, a na studentima je hoće li na zadatke samo odgovoriti ili će pak u zadanim uvjetima pokušati postići svoj maksimum i razviti vlastite ideje i prekoračiti očekivane granice. (Iva Prosoli, pred., iz predgovora)

Planeta Zemlja

Izložba Planeta Zemlja, tradicionalna i najdugovečnija izložba koja se održava u galeriji SINGIDUNUM u organizaciji Sekcije za umetnost i dizajn keramike i stakla ULUPUDS, svake godine inspiriše naše umetnike na temu zaštite životne sredine i planete Zemlje. Izložba se organizuje u čast 5. juna – Međunarodnog Dana zaštite životne sredine (World Environment Day – WED). Obeležavanje ovog datuma usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1972. godine radi podizanja svesti o neophodnosti preduzimanja aktivnosti u cilju zaštite životne sredine i same planete Zemlje i od tada se proslava održava svake godine sa različitom temom i drugim domaćinom centralne manifestacije. Ove godine glavna tema je bila ‘Connecting People to Nature – in the city and on the land, from the poles to the Equator’. Na ovogodišnjoj postavci izložbe u galeriji Singidunum, posetioci su imali priliku da uživaju u raznorodnim radovima na zadatu temu. Veći deo eksponata činile su slike, plakati i digitalne grafike, dok su radovi keramičara, vajara i industrijskih dizajnera bili zastupljeni u nešto manjem broju. Pored naučnika iz različitih oblasti, koji se direktno bave očuvanjem čovekove životne sredine, umetnicu su uvek svojim delima putem različitih medija slali snažne poruke svetu o važnosti očuvanja živog sveta i naše okoline, o značaju recikliranja i potrebi za konstantnom edukacijom mladih pokoljenja u oblasti zaštite naše Planete i brige o njenim resursima.

Dubai

Svim gradovima sveta možemo da se vratimo da bismo videli ili ponovo posetili omiljena mesta, samo ovom gradu ne. Dubai takvom brzinom menja svoje obličje i lice, da poseduje i pokretni centar grada. Pre deset godina bio je na jednom mestu, sada na sasvim drugom. Ovo je živo pulsirajuće biće, a ne grad, metamorfno i rastuće biće, raj za arhitekte i eksperimentalno naselje za svakojake ideje.

Po treći put za proteklih 15  godina, zavirila sam u ovaj deo sveta i deci, koja su sa mnom ovde bila pre 13 godina, vrlo ozbiljno rekla: ‘Nemojte nikom da pričate da ste bili u Dubaju, jer – niste.’  Svim gradovima  sveta možemo da se vratimo da bismo videli ili ponovo posetili omiljena mesta, samo ovom ne. Dubai takvom brzinom menja svoje obličje i lice, da poseduje i pokretni centar grada. Pre deset godina bio je na jednom mestu, sada na sasvim drugom. Ovo je živo pulsirajuće biće a ne grad, metamorfno i rastuće biće, raj za arhitekte i eksperimentalno naselje za svakojake ideje. Znam da je prvi asfaltni put prošao ovuda tek sedamdesetih godina prošlog veka, da je beduinski narod bukvalno sa kamila i iz srednjeg veka uskočio u dvadeset prvi vek preko noći, da bi danas autoput kroz pustinju svetleo kao Las Vegas, dok poput pečuraka niču novi istorijski spomenici.

Pogled na Dubai sada i onaj od pre 13 godina ukazuju ne samo na napredak u izgradnji, na rastući broj solitera i na megalomaniju u luksuzu, već i na mali pomak ka evropeizaciji grada. I danas su vodeće bolesti u Emiratima sangvinizam i dijabetes, jer su im Britanci ostavili ‘junk food’, pomrfrit i industrijsku hranu, pa su slatkiši i ogromna potrošnja šećera, uz kretanje samo do kola i iz kola, neminovno  doveli do bolesti. Odgovor je nađen u arhitekturi, gde svaka kuća i svaka zgrada poseduju svoju teretanu i bazen, a tu su i posebno opremljeni parkovi za vežbanje i trening. Dubajčani, koji su sada konglomerat raznih nacija, sa oko 10.000 Srba koji žive i rade ovde, od nedavno su počeli da menjaju i jelovnike u restoranima. Njihova ponuda uključuje organsku hranu, sveže ceđene sokove, salatne obroke, vegetarijansku i vegansku hranu, više zbog mnogobrojnih zahtevnih turista  iz celog sveta, ali delom i u funkciji poboljšanja sopstvenog zdravlja.

Čuvena Palma, naselje nastalo na veštačkom ostrvu u obliku palme, uz skupocena ostrva u obliku mape sveta, nije samo perverzija bogataša ili vrhunski kič, već i maleno ekološko čudo, jer je more nasuto prirodnim eko materijalom, što je omogućilo obnavljanje korala i prethodno uništenih morskih eko sistema usled povećanog saliniteta Persijskog zaliva. Vadeći i  nemilice trošeći i prerađujući slanu vodu iz zaliva u pijaću i tehničku, morski život je skoro zamro u priobalju, a sada se obnavlja iz dva razloga: Dubajčani su počeli da prerađuju Indijski okean umestio vode iz Zaliva s jedne strane, a sa druge, podizanje i nasipanje stenama i kamenjem je omogućilo novo stanište za korale, alge, račiće, fitoplankton, sunđere i druga raskošna bića koja su oduvek živela u ovom toplom moru. Čak je i kopno, pustinja, počelo da se menja. Decenijama zalivane i veštački gajene palme i drveće po Dubaiju dovoljno je naraslo da sačuva vlažnost i poveže zemlju ne dopuštajući joj da bude razneta pustinjskim peskom. Od pustinje je zaista nastala oaza koja se može održati i bez pomoći čoveka i večnog zalivanja. Stvaranjem samostalnih eko sistema postignuto je da drveće drži zemlju i vlagu, u zemlju su se vratili mikroorganizmi, okolo lete insekti. Mic po mic, zelenilo osvaja pustinju.

I opera je stigla u Dubai. Arhitektonsko čudo, kao i svaka nova zgrada ili fontana koja ovde nikne, sa repertoarom sastavljenim od mjuzikla, opereta i ozbiljnih opera, ovde se saživelo sa funkcijom naših nekadašnjih bioskopa –  kao mesto socijalizacije, legalnog očijukanja, dopisivanja i kuckanja mobilnim telefonima, udvaranja i ugovaranja sastanaka, što je opera i bila sredinom devetnaestog veka. U Parizu se na dugim i zamornim pauzama, koje su nekad trajale i po ceo sat, dok se cela scenografioja ne promeni, toliko lokalo i ždralo, da se ponekad pevači nisu ni čuli od graje pijanih gledalaca. Pre no što se zgrozimo nad novim navikama dubajskih domorodaca, setimo se sopstvenih gluposti i svih prepreka koje smo prelazili i još uvek prelazimo na sopstvenom putu razvoja. Ovi su ljudi, ponavljam, vrlo uspešno preskočili par vekova i sa kamila uskočili u besne automobile, kojima dominira Bentli. Koliko – toliko su naučili i da ih voze.  Samo kad padne kiša, što se dešava jednom godišnje ili jednom u par godina, nastaje kolaps u saobraćaju, jer ne umeju da voze po klizavim putevima.

POGLED NA DUBAI SADA I ONAJ OD PRE 13 GODINA UKAZUJE NE SAMO NA NAPREDAK U IZGRADNJI, NA RASTUĆI BROJ SOLITERA I NA MEGALOMANIJU U LUKSUZU, VEĆ I NA MALI POMAK KA EVROPEIZACIJI GRADA. I DANAS SU VODEĆE BOLESTI U EMIRATIMA SANGVINIZAM I DIJABETES, JER SU IM BRITANCI OSTAVILI ‘JUNK FOOD’, POMRFRIT I INDUSTRIJSKU HRANU, PA SU SLATKIŠI I OGROMNA POTROŠNJA ŠEĆERA, UZ KRETANJE SAMO DO KOLA I IZ KOLA, NEMINOVNO  DOVELI DO BOLESTI.

U Dubaju ne žive samo vlasnici Bentlija sa registracijama od 4 cifre, obično godine rođenja vlasnika, za koje su platili i do milion evra, već i ceo novi stalež radnika i robova. Na mestu centra grada od pre 12 godina, sada je novi grad Indusa, Pakistanaca, Filipinaca i ostalih Azijata koji su se ovde naselili u potrazi za boljim poslovima. Utisak da ste u Nju Delhiju je upotpunjen bazarima i radnjama sa indijskom robom, kao i prljavštinom po ulicama.

U otmenom delu grada nadomak Palme, Đumejri,  koju uvek brkam sa Fuđejrom na obali Indijskog okeana (gde se pre 12 godina moglo slobodno otplivati do Snupi ostrva i gledati  egzotični podvodni svet Žaka Kustoa), za razliku od današnjeg niza skupocenih hotela sa privatnim plažama nalazi se jedna druga oaza mira i spokoja, namenjena ljudima svih vera i nacionalnosti, TAIJITU HOUSE OF OM. Vlasnik ovog mesta druženja, gde su svi sadržaji besplatni, dve godine je rezbario slova i motive u nadstrešnici iznad bašte, kako bi sunce prodirući kroz te rupice osvetljavalo i na travi ispisivalo, na hindu, arapskom i engleskom jeziku, reči ljubavi, mira, zdravlja, večnosti, spokoja…

Ovde se mogu videti i mali oltar svih religija sveta, bazen sa isturenim čamcem umesto daske za skakanje, lampioni, fenjeri, crna i bela mačka koje se zovu Jin i Jang. Tu je došla grupa od tridesetak ljudi da sluša predavanje i proba živu biljnu hranu, sokove i slatkiše. Bilo je Iraca, Indusa, Australijanaca i Filipinki, i slovima dve Srpkinje, koje su muževi dovezli, a onda glavom bez obzira pobegli od ‘sekte’. Da, moja sekta jedenja jabuka je izgleda pogubna za Srbe koji bi da me spale kao vešticu  jer sam upropastila Novaka Đokovića. Sad kada ponovo dobija meč za mečom, a i dalje jede sirovu hranu, niko se ne oglašava.

Impresivan, ali ujedno i zastrašujući je park cveća, Čudesna bašta Dubajia i centar leptirova. Zašto? Zato što se za održavanje ove male amazonske džungle troši toliko vode da je to prosto zločin. Nafte možda neće  nestati, ali vode hoće, tako da se moja tuga sada ne udvostručava, nego utrostručava, jer sam za godinu dana videla kako se seče Amazonija, topi Severni pol i nemilice troši voda u Emiratima. Ko zna šta ću još videti na mojim daljim putovanjima?
Odoh na oporavak u moje rajsko mesto, selo Babe, nadomak Beograda. Ništa ne može da me impresionira tako kao sveža izvorska voda, dobar vazduh i prirodno šumsko zelenilo sa zrelim trešnjama na granama…// EKO KUĆA No24

Mali veliki vrtovi

Prava je umetnost stvoriti vizuelno prostran, svetao i prijatan ambijent od uskog i tamnog prostora skromnih dimenzija. Projekat rekonstrukcije viktorijanske privatne kuće u Istočnom Londonu obuhvatao je proširenje i promene u donjem nivou. Izmestivši se van standardnih okvira razmišljanja,  projektant  je unutar malog prostora kreirao svojevrsno prostranstvo.

Projekat rekonstrukcije obuhvatao je proširenje i promene u donjem nivou viktorijanske privatne kuće. Objekat je smešten u oblasti konzervacije pod zaštitom države i nalazi se nedaleko od Viktorija parka u Istočnom Londonu. Na samom početku, jedini zahtev klijenata bio je da se stvori produžetak primarnog trpezarijskog prostora kuće. Međutim, kada je projektantski studio sagledao osnovu prizemlja u celini, identifikovana je problematična nepovezanost prostorija sa zadnjim vrtom, što je uticalo na definisanje cele ove zone. Deo  za odlaganje potrepština i tehnike je zajedno sa toaletom bio smešten između kuhinje i bašte, čime je blokiran pogled na vrt i smanjena količina prirodne svetlosti koja bi mogla da prodre u unutrašnjost kuće.

Kompletno popločan spoljašnji prostor  bio je na višem nivou od enterijera, dostupan samo preko jednog podesta u vidu visoke denivelacije terena. Dizajner je odlučio da bude radikalan i formirao je malu ekstenziju objekta od ukupno 7.3m² koristeći prostor prvobitne terase i premeštajući čitav uslužni prostor sa prednje strane kuće. Na ovaj način stvorena je nova dnevna soba, ovoga puta sa pogledom na zadnji vrt. Trpezarija je izmeštena u prednji plan, na mesto prvobitne dnevne sobe.

U zoni vrta urađeno je spuštanje terena kako bi se popločana površina prilagodila koti novoformiranog dnevnog boravka u prizemlju. Pod, beli zidovi i ugradni nameštaj izrađen po meri kontinuirano kreću od unutrašnjeg prostora i nastavljaju se u baštu. Uz pomoć ovih vizuelnih trikova stvoren je osećaj jedinstvenosti enterijera i eksterijera, čineći iz to dnevni boravak  prividno većim i prostorno izduženijim. Uz ove intervencije, dodat je i novi svetlarnik u dnevnoj sobi kako bi se povećao prodor prirodnog dnevnog svetla.//ek DEJAN POPOV – Više u EKO KUĆI No24

O istoriji rađanja ruske ”moderne” iz duha njene tradicije i druge priče

NAMETNUTI ESTETSKI KANON
Kada pišemo ili govorimo o svetskom slikarstvu, po pravilu mislimo na istoriju zapadne umetnosti i na onaj set najpoznatijih slikara koji nam se potura sa svih strana kao jedina moguća likovna antologija i svetski potvrđen estetski uzor. Onda se pred našim očima neprestano vrti isti par stotina slika onih jedino nam ponuđenih autora (Đoto, fra Anđeliko, Botičeli, Rafael, Kanaleto, Ticijan, Karavađo, Leonardo, Mikelanđelo, Direr, Holbajn, Van Ajk, Boš, Brojgel, El Greko, Velaskez, Rubens, Rembrant, Vermer, Van Gog, Goja, Tarner, Delakroa), pa impresionisti (posebno Mone, Renoar, Mane i Tuluz-Lotrek), zatim Vilijem Moris, Gistav Moro, Sezan, Gogen, Muha, Miro, Marsel Dišan, Pikaso, Matis, Klimt, Modiljani, Kandinski, Mondrijan, Šagal, Dali, Magrit, Kokoška, De Kiriko, Munk, Men Rej, Kle, Ešer, Frida Kalo, Vorhol, Roj Lihtenštajn, Mark Rotko, Džekson Polok, Lisjen Frojd, Frensis Bejkon, Đakometi, De Kuning, Džozef Bojs, Kristo…
I to bi bilo to.
Kao da drugi slikari i ne postoje, kao da nisu važni i ne zaslužuju  mesto u istoriji velikani poput Filipa Lipija, Andrea del Sarta, Pontorma, Parmiđanina, Krivelija, Broncina, Golcijusa, Fiorentina, Mantenje, Belinija, Učela, Kozima Ture, Martorela, Altdorfera, Polajuola, Žeroma, Hanta, Milea, Voterhausa, Munkačija (omiljenog Ničeovog i Prustovog slikara), Sardženta, Alma-Tademe, Beklina, Rosetija, Bern-Džonsa, Tomasa Kola, Franc fon Štuka, Žana Delvila, Ferdinanda Hodlera, Hoakina Sorolje i toliki drugi istinski majstori slikarske umetnosti.
Ostali smo uskraćeni za pravu raznovrsnost i mogućnost  da, van medijske i univerzitetske ponude, ipak sami odredimo šta nam je najzanimljivije i najlepše od svega što je na meniju umetničkih dela svih dosadašnjih vremena. Stalno se ponavljaju ‘ista jela’ i nude se  isti motivi, prizori i ličnosti, do trenutka kada poverujemo da su neki slikari (ili književnici, vajari, muzičari) definitivno i neporecivo važniji od nekih drugih, manje nam poznatih.
I tako su intelektualci saterani u ćošak realno malih znanja i sasvim posustale radoznalosti, sa najpogrešnijom mogućom idejom (koju izražavamo i kada kažemo: ‘Pa to je opšte poznato’ ili kad priznamo: ‘Nikad čuo za njega’).
Ali, šta god da se dešava, ipak postoje čitavi odredi i bataljoni iskrenih radoznalaca među istoričarima umetnosti, biografima, proučavaocima manje poznatih mesta iz prošlosti, magacina, arhiva i depoa. I to, najčešće, jedino kada su u pitanju Zapadna Umetnost i njeni tek pristigli korifeji.
 
NEPOZNATI RUSKI UMETNIČKI KONTINENT
Kada je reč o Rusiji i ruskom slikarstvu, tu je situacija još uvek pod istim onim velom tajne, sa povremenim obilascima (od strane retkih poznavalaca) svih onih skrivenih skladišta za koje skoro niko ne zna.
Šta znače, recimo, našem poznavaocu umetnosti imena Kiprenskog, Ajvazovskog, Vasnjecova, Venecijanova, Polenova, Surkova, Levitana, Brjulova, Kramskoja, Savickog, Serova, Makovskog, Nestorova, Perova, Bicenka, Ivanova, Kuindžija, Vereščagina, Vasiljeva, Rjabuškina, Šiškina, Baksta, Somova, Korovina, Natalije Gončarove, Juona, Bogdanova-Belskog, Fedotova, Gea, Galkina, Biljibina, Vrubelja, Plastova, Bronikova, Maljavina, Petrov-Votkina, Maškova, Kustodijeva, Anenkova, Kabakova, Vasiljeva, Jakovljeva, Zvereva, Fešina, Levickog, Ždanova, Zinaide Serebrjakove, Olge Dela-Vos-Kardovskaje, Filonova, Alduškina, Sidorova, Riženka… a svaki od njih zaslužuje monografiju u našim rukama ili čitav jedan biografski roman, sa sve albumima najboljih slika koje ni po čemu ne zaostaju za remek-delima zapadnog slikarstva.
Osim Andreja Rubljova, Ilje Rjepina, Maljeviča, Tatljina, Reriha, eventualno Ilje Glazunova i već pomenutih Kandinskog i Šagala – čak i natprosečno obrazovani intelektualci i ljubitelji umetnosti ne znaju SKORO NIŠTA o čitavom jednom posebnom kontinentu u svetu slikarstva.
Za nas u Srbiji (koji smo, u potpunom smislu reči, kada je reč o kulturi – već puna dva veka okrenuti isključivo Evropi, to jest zapadu) sve to je još mnogo tragičnije, jer je rusko klasično, a još više moderno slikarstvo, u organskoj vezi sa mističnim ikonopisanjem i drevnim kanonima unutar stvaralaštva duhovne kulture. Samim tim polako nestaje i ona moćna ruska bratska podrška u samorazumevanju našeg iskonskog (pravoslavljem obeleženog) Predanja.
Odsustvom ruskog slikarstva iz postojećeg Kanona najvažnijih dela svetske umetnosti, mi neodbranjivo gubimo kontakt sa harmoničnim spojem i uzornim primerima dragocenog dodira intelektualne i duhovne kulture, umetnosti i liturgije, eshatološkog i istorijskog, večnog i vremenitog, simboličnog i neposrednog, slovenskog i istočno-hrišćanskog.
I tako gubimo neophodno uporište u sopstvenoj ‘maternjoj melodiji’ i srpsko-pravoslavnom ‘zavetnom pristupu’ u podvigu uspostavljanja autentično našeg pogleda na svet.
Ne možemo ovom prilikom govoriti o onome što je stvarno značajno kada je reč o razvoju umetničkog izraza u Rusiji. Pomenuću, ipak, bar nekoliko važnih epoha, datuma, prekretnica i fenomena.
 
ENGLESKI SLIKAR U SLUŽBI RUSKOG CARA
U 18. veku Rusija je izgubila kontakt sa sopstvenom verom i tradicijom u kulturi, a posebno u slikarstvu. Imperijom dinastije Romanov udobno i nesmetano su krstarili isključivo dobro plaćeni strani slikari koji su uneli strane estetske modele u dotadašnji pristup umetničkom živopisu.
Dokle je to išlo, najbolje pokazuje odluka ruskog imperatora Aleksandra I (Pavlovog sina) da 1818. godine angažuje jednog Engleza za slikanje portreta svih ruskih generala iz tek završenog rata sa Napoleonom (sve to po, takođe, britanskom uzoru, sa Tomas Lorensovim portretima engleskih visokih oficira koji su se istakli u bici kod Vaterloa, izloženim u dvorcu Vindzor).
Tako je londonski slikar Džordž Dou (George Dawe) po carskoj narudžbini, sa asistentima uradio preko 300 reprezentativnih portreta za Vojnu galeriju prestoničkog Zimskog dvorca. Nikom nije padalo na pamet da za tako nešto angažuje kakvog ruskog portretistu (a marljivi i ambiciozni mister Dou je, nedugo zatim, dobio u Petrogradu i zvaničnu titulu ‘ruskogdvorskog i imperatorskog slikara’).
Ipak, isti ovaj imperator je 1825. (neposredno pred svoju smrt) otvorio posebnu Galeriju ruskih slikara u Ermitažu (produžetku već pomenutog Zimskog dvorca) i tako otpočeo sa obnovom do tada potpuno zapostavljenog ruskog slikarstva.
Orest Kiprenski (autor čuvenog Puškinovog portreta iz 1827. godine) je možda i prvi istaknuti ruski slikar ove epohe laganog i mučnog rađanja novog ruskog slikarstva. Kažem mučnog, jer posle Aleksandra na presto seda njegov rođeni brat Nikolaj I, sasvim drugačija priroda od svog prethodnika. On je, nakon što je nekako preživeo oficirski ‘Dekabristički ustanak’ uveo strogu cenzuru u celokupno rusko društvo na svim nivoima, pa i u njenu umetnost.
Tek sa novim imperatorom, Aleksandrom II (Nikolajevim sinom), reformatorom koji je ukinuo ropsko kmetstvo u svom carstvu i popustio mnoge stege u državi, pojavljuju se prvi zaista veliki ruski slikari.
 
‘LUTALICE’ I PAVLE TRETJAKOV
Tu je važan datum 1863. godina, kada se sa likovne Akademije odvaja 14 studenata (pobunili su se zbog strogo zadatih tema i odsustva bilo kakve slobode izbora u učešću za godišnju zlatnu nagradu iz oblasti istorijske kompozicije) koji uskoro osnivaju Uniju putujućih izložbi. ‘Lutalice’ (‘Peredvižniki’) na čelu sa Ivanom Kramskim počinju da putuju sa svojim pokretnim godišnjim izložbama. Počev od 1871. godine, Izlažu svoja dela širom beskrajne zemlje, pa i po gradovima u kojima nikada do tada nisu bile organizovane ovakve manifestacije. U širokim masama tadašnjeg građanstva razvilo se interesovanje za likovnu umetnost, čime je kod mnogih budućih velikana ruske umetnosti stvorena predispozicija za izbor slikarskog poziva.
Ovo je i početak stvaranja nezavisnih umetničkih udruženja slobodnih od političkih i birokratskih veza sa vlašću i predstavlja datum pokretanja prave euforije za studiranjem i proučavanjem slikarstva. Sa druge strane, sve brojnija publika je bez rezerve izražavala divljenje delima likovnih umetnika.
Drugi podjednako važan, a nedovoljno uočen trenutak za istoriju autentičnog ruskog slikarstva (i buđenja opšteg interesa javnosti za njega) vezan je za početak naručivanja portreta ‘najvoljenijih ličnosti u Rusiji’. Naručilac je bio prebogati Pavle Mihajlovič Tretjakov. On je sa bratom Sergejem 1856. godine pokrenuo ambiciozno sakupljanje jedinstvene kolekcije umetničkih slika, koja će se avgusta 1893. pretvoriti u čuvenu Tretjakovsku galeriju u Moskvi. Ova inicijativa je usledila nakon što je Pavle testamentom gradu poklonio svoju raskošnu palatu, i to zajedno sa kolekcijom slika koja je u njoj bila izložena.
Pavle Tretjakov(koji se izvanredno obogatio u tekstilnoj industriji) 1872. godine naručuje od slikara Vasilija Perova portrete dvojice velikana ruske književnosti, Turgenjeva i Dostojevskog. Rezultat je bio onaj genijalni portret Fjodora Mihajloviča (jedini naslikan za piščevog života), a označio je i početak čitave serije sličnih narudžbina od Rjepina, Serova, Kramskog, Braza, Kuznjecova, kojima su zauvek ovekovečeni  Tolstoj, Čajkovski, Musorgski, Rubinštajn, Ostrovski, Ljeskov, Rimski-Korsakov, Mendeljejev, Čehov (njegov portret iz 1897. je i poslednja narudžbina ove vrste, pošto će uskoro Pavle Tretjakov umreti).
Na to koliko je Pavle Tretjakov bio poštovan među ruskim slikarima dovoljno ukazuje činjenica da je njegova narudžbina ili želja za kupovinom kakve slike izbacivala iz konkurencije sve druge potencijalne kupce – čak i samog ruskog cara! Bilo je dovoljno da Tretjakov izgovori ono svoje čuveno: ‘Molim Vas da sliku rezervišete za mene’ i stvar bi bila odmah i bezuslovno dogovorena. Nikakav avans ili pismeni ugovor nije bio potreban. Pavlova reč i pokazano interesovanje bili su sasvim dovoljni.
 
PREBOGATI ‘STAROVERCI’ I USPON RUSKE UMETNOSTI
Osamdesetih godina 19. veka u ruskom slikarstvu se pojavljuje još jedan veliki sponzor (više nego kolekcionar), železnički magnat Sava Mamontov. Kod njega u seosku daču (u Abramcevo) dolaze Rjepin i Serov, kao i mnogi drugi ruski slikari (mešaju se zastupnici akademskog realizma, simbolisti, impresionisti, primenjeni umetnici).
Posebno je Mamontov finansijski pomagao Korovina, Vrubelja, Nataliju Gončarovu, kao i baletskog impresarija i pravog ‘kulturnog menadžera’ Sergeja Đagiljeva (pravog pokretača ruskog ‘srebrnog veka’) i časopis ‘Svet umetnosti’ pokrenut 1898, koji će obeležiti novu etapu istorije ruskog slikarstva.
Da ne govorimo o Mamontovljevoj čuvenoj Ruskoj privatnoj operi osnovanoj 1885, gde će se (sve do Savinog bankrotstva 1899, pa i koju godinu posle toga) premijerno izvoditi najvažnije opere čitave jedne generacije mladih ruskih kompozitora (Borodin, Musorgski, Čajkovski, Rimski-Korsakov).
Ne možemo da ne pomenemo i porodicu Morozov, industrijsku dinastiju izraslu na trgovini pamukom,  gradnji železnica i bankarstvu. Sava Morozov je praktično sam stvorio Moskovsko pozorište (sa Stanislavskim kao rediteljem i umetničkim direktorom), ali je pomagao i brojne druge umetnike, među kojima i slikare – sve do svog samoubistva 1905, u 42. godini života (pošto ga je majka neposredno pre toga izbacila iz porodičnih poslova upravo zbog njegove velikodušnosti i ogromnih suma doniranog novca).
Njegova dva brata i nekoliko rođaka su se takođe nadmetali u davanjima, mecenarstvu i zadužbinarstvu u svim sferama ruske kulture. Ivan Morozov je tako bio najveći pokrovitelj francuskih impresionista i post-impresionista na celom svetu (imao je, između ostalog: osamnaest Sezanovih, jedanaest Gogenovih, šest Renoarovih, pet Van Gogovih slika), a stigao je i da pokupuje, po punoj ceni, neke od najvažnijih radova Larionova, Gončarove, Serova, Vrubelja, Šagala i još stotinjak drugih ruskih autora.
Nedovoljno je naglašena sudbonosna uloga ozbiljne privatne sponzorske inicijative u svim oblastima umetnosti, bez čega trezori ruskog stvaralaštva ne bi bili ni izdaleka onako puni, ni tako interesantni, raskošni i bogati kao što su danas. Zanimljivo je pomenuti da su porodice Tretjakov, Mamontov, Morozov, Rjabušinski,  sve do jedne bile pripadnici ‘staroobrednih’ hrišćana (‘staroveraca’ koji nisu priznali reforme patrijarha Nikona iz 1666. godine, pa su od tada sve vreme bili u raskolu, i pod državnim i crkvenim progonom i paskom).
Ruski kapitalizam druge polovine 19. veka bio je definitivno u direktnoj vezi sa zajedničkim, sabornim i solidarnim konceptom ‘staroveračke’ vrste i u trgovačkim i u industrijskim i u svim drugim aktivnostima i poslovima ove neobične, ekscentrične (istovremeno anahrone i avangardne) zajednice. Industrija i ekologija, lični uspeh i zadužbinarstvo, pojedinačno i opšte, sve je bilo međusobno prepleteno i neraskidivo, baš kao i staro i novo, evropsko i orijentalno, tradicionalno i moderno.
Prebogati ‘staroverci’ su bili i osnivači institucija socijalne pomoći i socijalne zaštite u Rusiji, ali i veoma angažovani saučesnici i aktivni pomagači u višegodišnjoj pripremi Oktobarske revolucije, smenjivanju cara i padu njima omrznute dinastije Romanov.
Ali, to je već neka nova, druga i mnogo složenija priča od ove ovde…
 
 
Napomene autora:
Ovde su spojena tri (potencijalno posebna) kraća teksta:
1) priča o nametnutom “civilizacijski korektnom” umetničkom i estetskom kanonu;
2) podsećanje na našu tragičnu odsutnost iz same srži ruske lepototražiteljske i bogotražiteljske kulture; i
3) kratak pregled istorije početaka stvaranja autohtonog ruskog slikarstva tokom 19. veka (sa naglaskom na velikim donatorima i glavnim pokretačima i pokroviteljima ovog oblika duhovno-intelektualne, integralno umetničke kulture).
 
Kao ilustraciju sam priložio veličanstveni simbolički i proročko portret Rusije (u obliku Crvenog Konja) uoči Revolucije, izrađen 1912. godine rukom i božanskim darom Kuzme Petrov-Votkina.
“Kupanju crvenog konja” se posebno divio Anri Matis, ističući njegovu očiglednu inspiraciju u srednjovekovnom ruskom ikonopisu i sakralnom živopisu.//