Alumil Exl1

Tradicija i minimalizam

U  POTRAZI ZA NOVIM MESTIMA I NAČINIMA RELAKSACIJE, JAPANSKE DRVENE KUĆE POSTAJU SVE ČEŠĆI IZBOR.  SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOM REZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO  JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKU PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.
Kuća na drvetu smeštena je nedaleko izvan Pekinga, u ambijentu ispunjenim mirom I tišinom, koji  formira planinski izvor kao i litica na severu, pod kojom krivuda potok. Ovaj objekat predstavlja vizuelno jedinstvo dva fizički razdvojena poliedra od kojih jedan ima namenu kupatila, a drugi tradicionalne japanske prostorije za čaj, ispunjene određenom duhovnom i psihološkom tenzijom. Vezu i osećaj celine između dve prostorije formira podloga na kojoj su postavljeni objekti, u vidu verande koja se pruža duž planinske litice. Unutrašnjost sobe za čaj prekrivena je japanskim tatami podlogama sačinjenim od gusto pletene trske, čvrsto povezane užetom na površini asure, ne suviše meke za hodanje, kao ni suviše čvrste za ležanje, s obzirom da je prostor dizajniran tako da služi za relaksaciju i ispijanje čaja preko dana, a spavanje preko noći.

Prolazeći kroz zadnja vrata objekta i spuštajući se niz stepenice, čini se kao da kuća lebdi između drveća u koje je integrisana, te je stoga pristup verandi moguć jedino sa kamena na kojem se ona nalazi. Proučavanjem rasporeda prozora i antropometrijskih mera čoveka, projektanti su uspeli da izbegnu osećaj skučenog prostora u enterijeru male površine, te su veličinom prozorskog stakla, koje se pruža od poda do plafona u sobi za čaj, omogućili jedinstven pogled na zelenilo i liticu, naglašavajući poetičnost predela i kreirajući mesto gde možete čitati, odmarati, piti čaj, kao i komunicirati sa planinom. Dok prozor na severu pruža pogled , svetlarnici na krajevima nagnutih plafona uvode svetlost u prostoriju, formirajući ambijent ispunjen senkama i mistikom, dok u isto vreme odaju utisak veće i više prostorije.

Glavna konstrukcija objekta jeste čelični ram, na koji su postavljeni prefabrikovani drveni paneli, proizvedeni u fabrici, kako bi se osigurala preciznost izgradnje ove nepravilne forme. Paneli od recikliranog drveta predstavljaju još jedan od kvaliteta ovog objekta, kojem će vreme doprineti na  realizaciji ideje projektanata, da se kuća na drvetu u potpunosti sjedini sa svojim okruženjem. Ovaj objekat je zamišljen kao reprezentativan primer suptilne veze između prirode i stambenog prostora, kreirajući jednostavnost, vedrinu i prilagodljivost, kao osnovne faktore kineskih principa projektovanja, a uspešnost realizacije te ideje uliva nadu da je idalje moguće dati priliku prošlosti da nastavi da traje čak i u eri interneta danas.//ek TIJANA LOVRIĆ – Više u EKO KUĆI No24

Tradicija i minimalizam

U  POTRAZI ZA NOVIM MESTIMA I NAČINIMA RELAKSACIJE, JAPANSKE DRVENE KUĆE POSTAJU SVE ČEŠĆI IZBOR.  SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOM REZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO  JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKU PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.
U ambijentu ispunjenom mirom i tišinom nalaze se planinski izvor i litica pod kojom krivuda potok. Objekat koji je tu smešten predstavlja vizuelno jedinstvo dva fizički razdvojena poliedra. Jedan od njih ima funkciju kupatila, a drugi je tradicionalna japanska prostorija za ispijanje čaja. Među njima postoji određena duhovna i psihološka tenzija. Vezu između dve prostorije formira podloga na kojoj su postavljeni objekti – veranda pružena duž planinske litice.
Unutrašnjost sobe za čaj prekrivena je japanskim tatami podlogama sačinjenim od gusto pletene trske čvrsto povezane užetom na površini asure, koja nije ni suviše meka za hodanje, a ni suviše čvrsta za ležanje, s obzirom da je prostor dizajniran tako da tokom dana služi za relaksaciju i ispijanje čaja, a noću za spavanje.

Krajem 2015. godine Wee studio iz Pekinga je započeo istraživanje koje je imalo za cilj da u proces projektovanja uključi što više ljudi sa istim interesovanjima. U početnoj fazi razvoja ideje, projekat je javno predstavljen i za kratko vreme je naišao na sjajan odziv. Dok prolazi kroz zadnja vrata objekta i spušta se niz stepenice, posetiocu se čini da kuća lebdi između drveća u koje je integrisana. Sa druge strane, pristup verandi moguć je jedino sa kamena na kome se ona nalazi.

SAVREMENA POTREBA ZA JEDNOSTAVNOŠĆU I REDOMREZULTIRA ODSTRANJIVANJEM NEBITNOG I VODI DO JAPANSKOG KONCEPTA  ZENA, KOJI KROZ MINIMALISTIČKI STIL ŽIVOTA NUDI OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I UVODI  TRADICIONALNE JAPANSKE PRINCIPE U SAVREMENU ARHITEKTURU.

Glavna konstrukcija objekta je čelični ram na koji su postavljeni prefabrikovani drveni paneli proizvedeni u fabrici, čime se osigurala preciznost izgradnje ove nepravilne forme. Paneli od recikliranog drveta predstavljaju još jedno od suštinskih obeležja ovog objekta koje će doprineti  realizaciji ideje projektanata da se kuća tokom vremena u potpunosti sjedini sa svojim okruženjem.

Ovaj objekat je zamišljen kao reprezentativan primer ostvarenja suptilne veze između prirode i stambenog prostora, a odlikuju ga jednostavnost, vedrina i prilagodljivost – osnovni faktor kineskog principa projektovanja. Uspešnost realizacije ove ideje potvrđuje ispravnost stava da prošlosti treba dati priliku da nastavi da traje i danas, u modernoj eri Interneta.//ek TIJANA LOVRIĆ

Da li je zid granica

VILA U JATSAUGATAKEU JE KUĆA ZA ODMOR, ZA BEG IZ GRADSKOG JEZGRA U PRIRODU. KAD SE IZ KUĆE PRUŽA POGLED KA DVA PLANINSKA VENCA, ONA NE SME OSTATI ZATVORENA. AKO UZMEMO U OBZIR DA SE JOŠ OD DAVNINA U JAPANSKOJ TRADICIJI KRITERIJUMI ESTETIKE FORMIRAJU PREMA PRIRODI, TAČNIJE PREMA KOEGZISTIRANJU SA PRIRODOM, NEDOPUSTIVO JE BILO NAPRAVITI KUĆU KOJA ĆE SVOJIM KARAKTEROM FUNKCIONISATI SAMO UNUTAR OBODNIH ZIDOVA.
Granice nekog prostora nalaze se tamo gde prestaje naš osećaj pripadnosti tom prostoru. Granicu može definisati fizička, vizuelna ili mentalna barijera. Arhitekti često u svojim projektima formom, organizacijom, materijalizacijom, položajem i drugim metodama pokušavaju da prošire granice kuće, da ih u prenesenom značenju pomere mnogo dalje od mesta na kome one fizički zaista jesu. Setimo se izjave čuvenog holandskog arhitekte Rema Kolhasa, koji je izjavio da njegova kuća Villa dall Ava, iako kilometrima udaljena od Ajfelovog tornja, svojom pozicijom i orijentacijom u odnosu na njega, svoje granice proteže sve do najveće znamenitosti Pariza.

Verovatno su i arhitekti iz arhitektonskog studija MDS Architect, Kijotoši Mori i Natsuko Kavamura upravo sebi postavili pitanje vezano za barijere nekog prostora, tj. pitanje granica kuće, kada su se našli pred izazovom projektovanja vile u Jatsugatakeu – planinskom vencu izgrađenom od magmatskih stena i vulkanskog materijala, smeštenom između prefektura Jamanaši i Nagano
Autori su ostali dosledni konceptu i u enterijeru. Iako su celine podeljene, izostavljanjem vrata, umesto kojh se zadržava  samo portal, sobe postaju prostranije i svaka prostorija se na neki način proširuje na račun druge. Uz ulazni deo smešteni su ostava, kupatilo i toalet. Iz malog hodnika ulazi se u dnevnu sobu, koja u potpunosti može da se otvori ka bašti. U nastavku dnevne sobe, odvojena samo portalom, nalazi se trpezarija povezana sa kuhinjom. Na njenom kraju je lagani klizni panel koji je odvaja od sale za vežbanje.

Sprat se nalazi samo iznad gabarita najvećeg trapeza i projektovan je kao jedna celina sa spavaćom sobom, otvorenim garderoberom, malim toaletom i prostorom za rad. Drvo preovladava u enterijeru. Tavanica, podovi, vrata i nameštaj izvedeni su od kvalitetnog punog drveta. Zahvaljujući materijalu i njegovom koloritu koji ne sadrži agresivnih tonove, enterijer ostavlja topao utisak.
Primetan je arhitektonski pristup dizajnu na mnogim detaljima, što je na neki način karakteristično za MDS studio. Dizajnu enterijera ne pristupaju dekorativno, već funkcionalno i konceptualno. Zbog takvog principa, jasno se može uočiti da  portali vrata imaju istu tretman kao i uglovi kade i sudopere, kuhinjskog stola i zida uz stepenište, dok matrica greda prati tradicionalne japanske zidove.

AUTORI SU OSTALI DOSLEDNI KONCEPTU I U ENTERIJERU. IAKO SU CELINE PODELJENE, IZOSTAVLJANJEM VRATA, UMESTO KOJH SE ZADRŽAVA  SAMO PORTAL, SOBE POSTAJU PROSTRANIJE I SVAKA PROSTORIJA SE PRIVIDNO PROŠIRUJE NA RAČUN DRUGE.

Doslednost prema zauzetom stavu, zdrav odnos prema okruženju i pri tome ostvarenje svih potreba korisnika, principi  su kojih su se arhitekti dosledno pridržavali tokom rada na ovom projektu. Na taj način, kuća od 110 m² postala je mnogo veća, sa opnom postavljenom daleko od njene fizičke barijere.//ek  NIKOLA MARAVIĆ -Više u EKO KUĆI No24

Da li je zid granica?

VILA U JATSAUGATAKEU JE KUĆA ZA ODMOR, ZA BEG IZ GRADSKOG JEZGRA U PRIRODU. KAD SE IZ KUĆE PRUŽA POGLED KA DVA PLANINSKA VENCA, ONA NE SME OSTATI ZATVORENA. AKO UZMEMO U OBZIR DA SE JOŠ OD DAVNINA U JAPANSKOJ TRADICIJI KRITERIJUMI ESTETIKE FORMIRAJU PREMA PRIRODI, TAČNIJE PREMA KOEGZISTIRANJU SA PRIRODOM, NEDOPUSTIVO JE BILO NAPRAVITI KUĆU KOJA ĆE SVOJIM KARAKTEROM FUNKCIONISATI SAMO UNUTAR OBODNIH ZIDOVA.
Vila u Jatsaugatakeu je kuća za odmor, za beg iz gradskog jezgra u prirodu. Kad se iz kuće pruža pogled ka dva planinska venca, ona ne sme ostati zatvorena. Ako uzmemo u obzir da se još od davnina u japanskoj tradiciji kriterijumi estetike formiraju prema prirodi, tačnije prema koegzistiranju sa prirodom, nedopustivo je bilo napraviti kuću koja će svojim karakterom funkcionisati samo unutar obodnih zidova.

Razmišljajući o granici, odnosu prirode i izgrađenog, arhitekti su dopustili da ih inspiriše lokacija na kojoj se nalazi vila i da definišu polaznu tačku u projektovanju, gde se nadahnuće tražilo u vrhovima okolnih planina. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da se još od davnina u japanskoj tradiciji kriterijumi estetike formiraju prema prirodi, tačnije prema odnosu sa prirodom, nedopustivo je bilo napraviti kuću koja će svojim karakterom funkcionisati samo unutar obodnih zidova.
Na prvi pogled je primetno da je vila u Jatsugatakeu otvorena ka okruženju. Kuću čine tri trapezasta ošupljena kubusa. Veštim potezima, zakrivljenim zidovima, kuća poziva korisnika da uđe unutra. Jasna granica između spolja i unutra ne postoji. Barijeru su autori uspeli da zamaskiraju blagim prelazom, kosim zidovima i pragovima, koji u nekom trenutku mogu tipološki da se posmatraju kao spoljašnji trem ili kao enterijer objekta.

Parter ispred kuće u najvećoj meri zauzima bašta sa povrćem, kako bi se zadovoljila potreba korisnika, starijeg bračnog para koji je imao želju da se skloni iz grada i da se bavi baštovanstvom. Iza kuće se nalazi vrt, a sa bočnih strana kuća je ušuškana šumom. Iz takve postavke se čita širok spektar sagledavanja okoline pri projektovanju, što je rezultiralo  dobijanjem sjajnih vizura. Kuhinja i kupatilo orijentisani su prema vrtu iza kuće. Trpezarija izlazi na baštu sa povrćem, a pogled iz dve najlepše prostorije – dnevne sobe i spavaće sobe, kadriran je ka planinskom vencu Jatsugatake i Japanskim Alpima.

U prefekturi Jamanaši, delu Japana u kome se nalazi ova vila, leta su prilično topla, a zime hladne. U Japanu svako godišnje doba ima posebnu draž i lepotu, tako da je u ovakvom okruženju od izrazite važnosti bilo obezbediti prijatan boravak u vili tokom svih godišnjih doba.  //ek  NIKOLA MARAVIĆ -Više u EKO KUĆI No24

Ispod zelenog krova

ZELENE POVRŠINE POZITIVNO UTIČU NA OKOLINU  TAKO ŠTO SNIŽAVAJU TEMPERATURU VAZDUHA, POVEĆAVAJU PROCENAT NJEGOVE VLAŽNOSTI, REGULIŠU JAČINU VETRA I PREČIŠĆAVAJU VAZDUH. POSTAVLJANJE OBJEKTA USRED ZELENE POVRŠINE NE MORA DA ZNAČI NJENO NARUŠAVANJE. ZELENI PROSTOR I VEGETACIJA NISU GRADNJOM ODUZETI OD OKRUŽENJA, VEĆ SU SAMO ’PODIGNUTI NA VIŠI NIVO’. NA TAJ NAČIN SE OMOGUĆAVA STVARANJE PROSTORA ZA NOVE SADRŽAJE, ODNOSNO OPLEMENJIVANJE STAMBENOG PROSTORA.
Smeštena na samoj litici iznad jedne od najpoznatijih plaža za surfovanje u Australiji, kuća od prefabrikovanih panela postavljena je na teren za samo šest nedelja. Prefabrikovani moduli su napravljeni u fabrici za manje od mesec dana, a potom je njihovo postavljanje na licu mesta završeno u duplo kraćem roku nego da se pribeglo klasičnoj gradnji.
Arhitektonska forma je oblikovana tako da podržava osnovnu ideju stvaranja nove sinteze okruženja i  objekta. Zeleni prostor nije oduzet od okruženja, već je samo ’podignut na viši nivo’, a na taj način je omogućeno stvaranje prostora za nove sadržaje, odnosno ugodnije stanovanje. U projektovanju je korišćen princip preuzimanja postojećeg materijala iz sredine.

Zemlja  i biljke su postavljeni na zeleni krov radi sakupljanja vode u kišnom periodu od oktobra do aprila, a služe i za izolaciju tokom cele godine. Atmosferska voda koju upija zeleni krov direktno se sliva u cisterne zapremine 7.500 litara i koristi se za navodnjavanje bašte. Kako su kiše veoma česte u zimskom periodu, kuća je zbog erozije terena izdignuta od tla na šipove, a ispod nje su smeštene cisterne koje sakupljaju vodu iz okruženja i na taj način smanjuju mogućnost dalje erozije.
Orijentacija istok – zapad omogućila je otvaranje severne strane objekata. Sa prozora se pruža pogled koji korisnike ostavlja bez daha. Prostorni plan kuće je podužan, sa dve spavaće sobe, jednim kupatilom, kuhinjom sa otvorenim planom, trpezarijom i dnevnom sobom i ostavom. Spavaće sobe su orijentisane prema severu, sa pogledom na okean. Ulazni trem se nalazi duž južne strane kuće. Prilikom izbora boja za primenu u enterijeru, investitori su inspiraciju potražili u tonovima morske vode i peska. Plava i narandžasta smenjuju se na policama i kuhinjskim elementima sa svetlom bojom drveta.

Prozori na kući su pozicionirani tako da maksimalno iskoriste provetravanje u letnjem periodu s obzirom na severozapadnu orijentaciju. Kako jaki vetrovi često duvaju obalom, bilo je važno da severna strana objekta bude dobro zaštićena i bez izbočina na fasadi. Brisoleji koji su korišćeni na ovoj strani kuće smanjuju jačinu sunčevog zračenja u letnjem periodu.// ekANA MIOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No24

HILT SIDE TABLE – Sto sa drškom

Ovaj sto je dobio ime po reči ‘hilt’ koja u holandskom jeziku označava držalje na vrhu lopate. Sastoji se iz ploče i jednog stuba koji na svom vrhu ima dršku pomoću koje se može lako preneti i postaviti gde god poželite – pored kauča u dnevnoj sobi ili uz krevet u spavaćoj sobi. Drška je izrađena od jasenovog drveta, što je čini toplom i mekom na dodir, dok je tabla od bukovog drveta i obojena je u belo. Traka od nerđajućeg čelika koja se nalazi pri dnu ima funkciju dvaju nogu i sa trećom nogom, koju čini stub stola, postiže ravnotežu i stabilnost  bez obzira na kvalitet površine na kojoj se nalazi sto. Dimenzije stola su 40x40x60cm, tako da ne zauzima previše prostora. Holandski dizajner Reinier de Jong je ovaj sto dizajnirao za brend ‘Stilst’.

Forest wool – Vunena stolica

Drvo bora je čovekov glavni izvor drveta za građu. Svake godine više od 600 miliona borova bude posečeno samo u Evropskoj uniji. Međutim, 20 do 30 procenata mase svakog bora sačinjavaju borove iglice. Tamara Orjola je kroz istraživanje došla do toga da su bilioni borovih iglica koje ostanu neiskorišćene odlična alternativa za sve vrste vlakna. Standardnim tehnikama proizvodnje – natapanjem, vezivanjem i potiskanjem – borove iglice lako mogu biti pretvorene u tekstil, razne kompozite i papir, uz ispuštanje mirisnih ulja u procesu. Elegantna serija stolica i tepiha napravljenih samo od borovih iglica pokazuju kako ekološke materijale takođe može da odlikuje i primamljiv izgled.

MS clock – Sat od mahovine

Sat od mahovine doprinosi postizanju poetične atmosfere u enterijeru uvodeći u njega elemente prirode koji pri tome ne zahtevaju komplikovano održavanje. Sat je sastavljen od pedantno selektovane i ručno birane mahovine kojoj nije potrebno zalivanje da bi održala svoju meku strukturu. Okvir sata ručno je rađen od drveta baltičke breze, sa dve spojne tačke koje su praktično nevidljive. Standardna veličina ide do 1.5 metara u prečniku, a završna obrada drveta je dostupna u dve varijante, pri čemu je moguća izrada u boji i dimenzijama po želji, na zahtev.

Mygdal lampa

Mygdal ‘biljna’ lampa predstavlja praktičan način inkorporiranja živih biljaka u zatvoren prostor bez prirodnog osvetljenja. Lampa poseduje sopstveni potpuno održiv ekosistem koji omogućava život biljaka bez potrebe za dodatnim sunčevim svetlom ili vodom. Biljna lampa Mygdal, što u prevodu znači ‘plodno tlo’, dizajnirana je u varijanti stojeće lampe i lustera, u dve različite veličine. Dizajnerski studio We Love Eames i dizajnerski tim Nui studija uspeli su svojim tehnološkim inovacijama da otvore vrata novim mogućnostima u dizajnu osvetljenja.

Kafić za mačke

Koncept  kafića za mačke nastao je još devedesetih godina, prvobitno  u azijskim zemljama zbog malih stanova i vlasnika koji zakupcima nisu dozvoljavali da u njima drže životinje. Njujork je tek nedavno dobio svoj prvi kafić u kome mačke imaju prednost.  Meow Parlour je mesto gde se mačke zabavljaju u toplom  i ušuškanom prostoru, dizajniranom u skladu sa njihovim potrebama, i čekaju posetioce koji će se sa njima poigrati, a možda ih čak i usvojiti. Kafić je otvorenog tipa, tako da i ako nemate svoju mačku, možete ući i igrati se sa umiljatim životinjama bez obaveza. Dok čekaju svoje nove vlasnike, udobno smeštene u izlogu okrenutom ka ulici, mačke posmatraju prolaznike.

Ideja zapravo i jeste da mačke privuku prolaznike, svoje potencijalne buduće vlasnike. Prostor je organizovan u tri glavne celine. To su plato ispred prodavnice, prijemni deo i glavna dnevna  prostorija u kojoj borave mačke. Istaknutu signalizaciju, odnosno veliki drveni natpis MEOW, koji predstavlja i prostor za skrivanje i igru ljubimaca,  dizajneri su vešto smestili u izlog, tako da, zajedno sa mačkama koje su tu prisutne, smelo komunicira sa ulicom i prolaznicima i intrigira ih da posete ovo neobično mesto. Sve ostalo je na životinjama.

Staklena ulazna vrata vode do recepcije u kojoj se nalazi pult izrađen od javorovog drveta, sa prostorom za odlaganje stvari. U 80 kvadratnih metara dnevnog boravka nalaze se sedišta različitih oblika i dimenzija.  Deo za sedenje  dizajniran je tako da zapravo predstavlja vertikalni lavirint za mačke, gde se one igraju dok njihovi vlasnici i posetioci ispijaju kafu ili čaj. Niski šestougaoni stolovi sa izrezima u obliku glave mačke takođe su mesto za skrivanje i umivanje.

Mačke mogu da se smeste i u prostor ispod ploča stolova za kojima sede gosti. Prozirna staklena  površina stola omogućava vlasnicima da posmatraju kako se njihovi ljubimci igraju ili spavaju. Modularni nameštaj, rupe i skrovišta – sve su ovo autori iz arhitektonskog studija Sonya Lee pažljivo osmislili i izabrali kako bi mačke mogle potpuno da uživaju, da se slobodno penju, skaču, igraju i dremaju na elementima koji su kreirani u skladu sa njihovim svakodnevnim aktivnostima.  Meow Parlour  je po svom konceptu ugodno i bezbedno carstvo mačaka u kome su vlasnici i potencijalni vlasnici  njihovi dobrodošli gosti. //ek   TIJANA JANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No24

Viseći vrtovi premostili su Temzu i vreme

Mostovi su oduvek bili predmet projektovanja inženjera. Međutim, poslednjih decenija arhitekti uspešno učestvuju u kreiranju pravih poslastica u oblasti mostogradnje. Mašta postaje neukrotiva, a inženjeri zagolicani neuobičajenim izazovima pomeraju granice materijala, bilo da se radi o betonu, drvetu ili čeliku. Inovativna rešenja današnjice u svakom slučaju bogate postojeću istoriju mostogradnje. Jedan od budućih repera mostogradnje će zasigurno biti i Vrtni most na Temzi arhitekte Tomasa Hedervika.

U poslednje dve decenije južna obala Temze je postala pulsirajući distrikt pun energije i posetilaca koje privlače galerije, muzičke hale, restorani, muzeji i raznovrsna mesta za zabavu na otvorenom. Tome je neosporno pomogao i pešački Milenijumski most koji spaja katedralu Svetog Pavla i veliku galeriju Tejt.

Međutim, drugi deo Londona, oko Kovent Gardena i Sohoa, i dalje nije povezan sa jugom. Zeleni most će stvoriti novu žilu kucavicu i poboljšati pešačka kretanja između juga i severa. Konstrukcija koja se sužava i širi u svom rasponu neće biti samo mesto jednostavnog i bezbednog prelaska reke. Zeleni most postaje meander sam za sebe, u kome posetilac zastaje da uživa u vizurama Temze i grada i u vegetaciji na mostu. Vegetacija je pomno odabrana tako da pruži otvorenost, ali i ušuškanost prostora i da kreira jedinstven javni prostor u gradu.

Most nije lagan i može se reći da volumen konstrukcije mosta, kao i vegetacije, prekida neke od prelepih vizura Londona. U javnim konsultacijama arhitekti su priložili veliki broj 3D fotografija da pokažu uticaj Zelenog mosta na istorijske građevine, posebno Katedralu Svetog Pavla. Planeri su odobrili ovaj projekat iako su neke od vizura oštećene. Izgubljene vizure pravdaju kompenzacijom  novih vizura sa mosta.

Planeri su dali zeleno svetlo Zelenom mostu iako su bili zabrinuti kako će se ovaj objekat održavati u budućnosti. Prognoze govore da će za godišnje održavanje biti potrebno jako puno novca. Manji deo novca će obezbediti država i grad London, dok će se veći deo budžeta  sliti iz dobrovoljnih priloga. Investitora gotovog novca do dana današnjeg nema i pitanje je kako će se obezbediti sredstva za završetak radova.

U tu svrhu stvorena je Fondacija Zelenog mosta (Garden Bridge Trust). Ova fondacija se trudi sa prikupi novac za izgradnju mosta i osigura da “zeleni” napori reflektuju ideje i ekološke napore Britanaca. Fondacija ulaže napore da viseći vrtovi Temze ne budu zabeleženi samo u mitovima kao vrtovi Vavilona, nego i da zažive.//ekSLAVICA MIROVIĆ – Više u EKO KUĆI No24

Fotograf Branislav Brkić

Rođen je 1960. godine u Valjevu. Danas živi u Beogradu, po zanimanju je diplomirani elektroinženjer.
Fotografijom se bavi od 1977. godine, a od 1980. učestvuje na grupnim izložbama umetničke fotografije. Do sada je izlagao na više od 400 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Nagrađivan je više od 150 puta.
Do sada je imao 30 samostalnih izložbi fotografija na papiru u Srbiji i inostranstvu (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Rumunija, Ukrajina, Kina) i više projekcija radova u raznim zemljama.
U međunarodnoj organizaciji FIAP ima zvanja MFIAP (Master FIAP), HonEFIAP i EFIAP/s.
U Foto savezu Srbije ima umetničko zvanje Majstor fotografije FSS.
Predsednik je Foto saveza Srbije od 2003. godine i član ULUPUDS-a od 2013. godine.

Nadja apartman

Snažna koloristička paleta usaglašena sa linijom oblika, uspeva bolje od svake reči da pokrene emocije, prenese ideju i formira scenu arhitektonskih, grafičkih i likovnih elemenata koji podstiču energiju čula.
Rekonstrukcijom i povezivanjem dva stana koji su na uzastopnim spratovima, kreiran je lako razigran prostor koji svojom bogatom likovnom strukturom, geometrizovanim oblicima i smelom kompozicijom boja stvara posebnu senzitivnu vrednost za maštu posmatrača. Enterijer ove stambene jedinice čija je ekspresivnost zasnovana prvenstveno na odnosu boje i oblika, ne imitira, već na originalan način interpretira prirodu, kako preko materijala i boja, tako i preko apstrahovanih elemenata i isprepletenih formi.
Dvojnost, kao izraz mešanja iskustava određenih arhitektonskim programom, odražava se kroz odnos zatvorenog i otvorenog, isprekidanog i kontinuiranog. Prizemlje je rešeno kao otvoren slobodan prostor u kome se zone pretaču jedna u drugu zahvaljujući odsustvu strogih fizičkih pregrada kao što su zidovi. Takva arhitektura, bez klasičnih podela na prostorije, ima za cilj krajnju povezanost i sintetizovanost prostora.

Za razliku od koncepta fluidnosti, na spratu su sobe jasno podeljene, te svaka prostorija ima svoju privatnost. Postavljanje tog ‘težeg’, zatvorenog prostora na vizuelno lakši, oslobođen pregrada, ima za cilj da prostor učini življim i zagonetnijim i da doprinese njegovoj višeznačnosti i višeslojnosti. Kao centralni element koji povezuje i miri ove suprotnosti, postavljeno je stepenište koje ima ne samo funkcionalno, već i skulpturalno značenje. Ono deluje kao isečeni kadar iz jednog prizora ili scene čijim uveličavanjem nastaje slika suštinskog detalja koji objašnjava celinu i objedinjuje sve ostale elemente.

Arhitektonski biro Point supreme architects uspeva da sasvim običan stan transformiše u inspirativan prostor koji odiše životnom energijom i koji nije sveden samo na funkcionalnost i upotrebni koncept, već u sebi nosi duh optimizma, kreativnosti, energije i sigurnosti. Odabir ovakve harmonije boja odraz je stvaralačke snage umetnika, a ne pukog nagađanja i površnosti, jer svaka boja u ovom enterijeru predstavlja posebnu i jedinstvenu kategoriju koja se razvija u skladu sa svojim unutrašnjim zakonomernostima. Upotreba žute boje na stepeništu ističe njenu sjajnu i agresivnu jarkost, pa deluje silovito i oštro, apstraktno i nepomirljivo. Tu jačinu ublažava kombinovanje sa plavom bojom poda, koja za razliku od žute deluje mirno i senovito.

SMISAO I ZADATAK SVAKOG UMETNIČKOG NASTOJANJA JESTE OSLOBOĐENJE DUHOVNE SUŠTINE OBLIKA I BOJA I NJIHOVO IZBAVLJENJE IZ ZATOČENJA KOJE IM NAMEĆE  OVAJ SVET PREDMETA. (JOHANNES ITTEN)

Apstrahujući trodimenzionalni prostor i posmatrajući ga pojednostavljeno – kao sliku, možemo bliže razumeti ideju arhitekte da postigne ravnotežu u rasporedu boja. Smeštajući plavu na dno kompozicije, na pod, autor čini da ona deluje teško i stabilno, dok žuta dijagonala ostavlja utisak lebdenja i slobode, označava kretanje i vodi u dubinu slike. Kružni oblici (polukrug na stepenišnom zidu) imaju efekat usredsređenosti i stremljena ka određenom cilju.

Dizajn  kao deo arhitektonske prakse i umetnosti uopšte, sastavni je deo svakodnevnice i učestvuje u estetskom i funkcionalnom oblikovanju prostora. Oslikavajući zidove i vrata motivima iz grčke ostrvske arhitekture, autor autentičnim dizajnom  uspostavlja  kreativnu interakciju i stvara vizuelni identitet ovog enterijera, donoseći mu stilsku osobenost prilagođenu kulturi samog mesta. Prava mera u odnosima svetlih i tamnih tonova, širokih i tankih linija, velikih i malih površina, čini skladno jedinstvo i celinu harmoničnog odnosa suprotnosti.//ekVESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No24

Obnova starog

NA PERIFERIJI GRADIĆA UŠUŠKANOG U OBILJU ZELENILA I VINOGRADA, REKONSTRUISANA JE STARA PLANINSKA KUĆA ZA ODMOR I OPUŠTANJE. BEZ ŽELJE DA SVOJOM NOVIM IZGLEDOM MENJA ARHITEKTURU PODRUČJA, SH HOUSE NE SKREĆE POGLEDE SA OKRUŽENJA ČIJI JE DEO, VEĆ PONOSNO POKAZUJE DUH TRADICIJE U NOVOM SVETLU.
Ruralni razvoj brdovitih područja Portugalije je u usponu. Dok se negde grade novi objekti i velike građevine i urbanizuju lokalni prostori, predlog za ovu kuću bila je rekonstrukcija, tačnije revitalizacija, ali i konzervacija autentičnog graditeljskog nasleđa, stare kamene planinske kuće u naselju Sever do Vouga u pokrajini Aveiro u Portugalu.
Izgrađena na prostoru od samo 35m², ova dvospratna kuća sa korisnom površinom od 45m² predstavlja savršeno mesto za vikend odmor. Mala kuća od kamena, zahvaljujući gabaritnim zidovima i minimalističkom pristupu, stavlja prostu funkciju ispred bilo kakve estetike i ulepšavanja.

Cilj arhitekte Paula Martinsea bio je da kroz revitalizaciju sačuva zidove postojećeg objekta i inkorporira ga u savremeno arhitektonsko rešenje. Akcenat je stavljen na održivost originalnog dizajna, a za promenu, postojeći otvori na fasadi obeleženi su i istaknuti upotrebom patinastog čelika. Pažljivom ali smelom implementacijom čelika u postojeću arhitekturu data je savremena dimenzija i oblikovnost, a ramovi koji definišu otvore postavljeni su u različitim položajima u odnosu na zid, tako da ističu hijerarhiju otvora, dok vizuelno kao glavni prioritet ističu odsustvo mase.
Minijaturno dvorište usečeno u padinu terena daje takođe jedan minimalistički pristup, poput japanske zen arhitekture. Plato koji obavija objekat definisan je monohromnim, ali teksturno različitim popločanjem, na kome se izdvajaju površina za parking mesto, jedno mlado drvo i deo sa postojećim ozidanim bazenom. Ovaj plato je ujedno i vidikovac otvoren ka prelepoj vizuri okolne divlje i netaknute prirode koji uvodi korisnika u prizemlje objekta, gde   se nalazi dnevni boravak sa jednostavnom trpezarijom i minimalnom kuhinjom ugrađenom ispod stepenišnog kraka. Stepenište vodi ka spratu na kome su pažljivo uklopljeni spavaća soba, kupatilo i ulaz sa spoljne strane, tako da ovaj prostor može da funkcioniše i kao posebna jedinica.

I dok su fasada i eksterijer objekta u potpunosti zadržani u izvornom stilu, enterijer je dobio potpuni preobražaj tako što je početnom konceptu prilagođena jednostavnost belih zidova, podova i plafona. Ipak, kao kontrast ovoj belini i doprinos razbijanju monotonosti prostora, u svakoj prostoriji prizemlja i sprata ostavljeni su delovi zidova u originalnom kamenu. Ovim se deo primarne arhitekture uvodi u enterijer, a izbor nameštaja i opreme doprinosi potpunom uklapanju u celinu. Upotrebljeni su bež-sivi tonovi kamena koji se ponavljaju u elementima nameštaja kao što su garnitura za sedenje, ugradna kuhinja i francuski ležaj. Element prirode implementira se i u vidu drvenih ramova formiranih sa unutrašnje strane otvora

Pogledi ka nebu i zelenilu, na šume i selo u podnožju planine, uvode u enterijer i dimenziju dubine, osećaj prostornog širenja i neraskidive veze sa prirodom. Svetlim bojama i minimalističkim jezikom dizajna enterijera doprinosi se maksimalnom proširenju granica, čime se uspostavlja vizuelno slobodan i velik prostor koji pripada prirodi.// ekJELENA ALEKSIĆ- Više u EKO KUĆI No 24

Dom za skulptora

U KANADI JE IZGRAĐEN SAVREMENI DOM ZA SKULPTORA, KOJI ODRAŽAVA IZUZETAN STVARALAČKI HEDONIZAM I OSLOBOĐENOST AUTORA OD USTALJENIH NAČINA GRADNJE. NA SEBI SVOJSTVEN I AUTENTIČAN NAČIN, OVAJ OBJEKAT SE BORI ZA VIZUELNU EGZISTENCIJU U PRELEPOM PRIRODNOM OKRUŽENJU.
U Kanadi je izgrađen savremeni dom za skulptora, koji odražava izuzetan stvaralački hedonizam i oslobođenost autora od ustaljenih načina gradnje. Na sebi svojstven i autentičan način, ovaj objekat se bori za vizuelnu egzistenciju u prelepom prirodnom okruženju.

Jedinstvo forme, psihološkog i vizuelnog izraza, savršen osećaj za sintezu oblika i utisak konstruktivne napetosti koja probija iznutra, rezultat su saradnje arhitekata iz arhitektonske firme YH2, koji su zajedno sa skulptorom Jacekom Jarnuskievičem dizajnirali njegov dom u Istočnom Boltonu. Arhitekti naglašavaju da je ovaj projekat osmišljen praćenjem linije nadrealnosti, gde je svaki dizajner imao zadatak da nadogradi rad svog prethodnika. Ovo je rezultiralo vertikalnom strukturom koja se sastoji od dva drvena volumena okružena četinarskom šumom, što je odraz lične potrage autora za delićem sklada između artefakta i prirode.

Veštim kombinovanjem jednostavnih kubičnih formi jasnih linija koje streme ka visinama, kontrastom svetlog i tamnog kao osnovnom hromatskom karakteristikom i staklom kao transparentnim likovnim medijumom, ostvaren je dizajn koji potvrdu svoje vrednosti nosi u korenima modernističkih dela. Čvrst i konzistentan u svom gabaritu, objekat je vidno razmekšan procepima i smicanjem volumena koji nedvosmisleno otkrivaju tragove skulptorskog dizajna.//ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No24

RITMOVANJE PO VERTIKALI I REZOLUTNOST POTEZA SVEDOČE O NAPORU AUTORA DA REŠENJE OSTANE U DOSLUHU SA MESTOM NASTANKA, ČIME SE POKREĆE PITANJE HUMANIZACIJE ODNOSA PREMA PRIRODI.

Obnova starog

NA PERIFERIJI GRADIĆA UŠUŠKANOG U OBILJU ZELENILA I VINOGRADA, REKONSTRUISANA JE STARA PLANINSKA KUĆA ZA ODMOR I OPUŠTANJE. BEZ ŽELJE DA SVOJOM NOVIM IZGLEDOM MENJA ARHITEKTURU PODRUČJA, SH HOUSE NE SKREĆE POGLEDE SA OKRUŽENJA ČIJI JE DEO, VEĆ PONOSNO POKAZUJE DUH TRADICIJE U NOVOM SVETLU.
Ruralni razvoj brdovitih područja Portugalije je u usponu. Dok se negde grade novi objekti i velike građevine i urbanizuju lokalni prostori, predlog za ovu kuću bila je rekonstrukcija, tačnije revitalizacija, ali i konzervacija autentičnog graditeljskog nasleđa, stare kamene planinske kuće u naselju Sever do Vouga u pokrajini Aveiro u Portugalu. Ovaj mali ali autentičan objekat zahtevao je produženje života u istom stilu, pa je glavni zadatak arhitekte bio da pažljivo pristupi revitalizaciji lokacije, a objekat približi modernim standardima koji neće umanjiti njegovu istorijsku vrednost i originalni šarm. Izgrađena na prostoru od samo 35m², ova dvospratna kuća sa korisnom površinom od 45m² predstavlja savršeno mesto za vikend odmor. Beg u prirodu vraća korisnike ruralnih naselja  u prošlost, u vreme uživanja u malim i jednostavnim stvarima, obogaćenim lokalnim proizvodima, mirisima i ukusima prirode. Sa namerom da otvori vremensku kapiju, ovaj objekat zadržava kompletan izgled, gabarit i originalnu konstrukciju, a jedinu promenu dozvoljava u diskretnoj dogradnji postojećih elemenata enterijera. Mala kuća od kamena, zahvaljujući gabaritnim zidovima i minimalističkom pristupu, stavlja prostu funkciju ispred bilo kakve estetike i ulepšavanja.

Cilj arhitekte Paula Martinsea bio je da kroz revitalizaciju sačuva zidove postojećeg objekta i inkorporira ga u savremeno arhitektonsko rešenje. Akcenat je stavljen na održivost originalnog dizajna, a za promenu, postojeći otvori na fasadi obeleženi su i istaknuti upotrebom patinastog čelika. Pažljivom ali smelom implementacijom čelika u postojeću arhitekturu data je savremena dimenzija i oblikovnost, a ramovi koji definišu otvore postavljeni su u različitim položajima u odnosu na zid, tako da ističu hijerarhiju otvora, dok vizuelno kao glavni prioritet ističu odsustvo mase. Diskretne ramovske aplikacije uvode rustično-modernu notu u revitalizaciju ovog dela, čime se ujedno postiže i balans objekta u celini.

I dok su fasada i eksterijer objekta u potpunosti zadržani u izvornom stilu, enterijer je dobio potpuni preobražaj tako što je početnom konceptu prilagođena jednostavnost belih zidova, podova i plafona. Ipak, kao kontrast ovoj belini i doprinos razbijanju monotonosti prostora, u svakoj prostoriji prizemlja i sprata ostavljeni su delovi zidova u originalnom kamenu. Ovim se deo primarne arhitekture uvodi u enterijer, a izbor nameštaja i opreme doprinosi potpunom uklapanju u celinu. Upotrebljeni su bež-sivi tonovi kamena koji se ponavljaju u elementima nameštaja kao što su garnitura za sedenje, ugradna kuhinja i francuski ležaj. Element prirode implementira se i u vidu drvenih ramova formiranih sa unutrašnje strane otvora. Oni se zatim utapaju u podove sprata i prelaze na stepenište koje se u istom maniru povezuje sa prizemljem. Prozračnost neba i vode provlači se kao detalj u kuhinji i kupatilu, gde je akcenat stavljen na zastakljeni tuš sa čijeg se prozora prostire vidikovac koji u ovom, na prvi pogled sekundarnom prostoru, razvija osećaj pripadnosti okruženju i utisak slobodnog lebdenja u prirodi.

TRADICIJA POVEZANA SAVREMENIM PRAVCIMA OŽIVLJAVANJA ISTORIJE SPAJA KAMEN I ČELIK, BELO I PLAVO, I ISTIČE JAČINU I NERASKIDIVU VEZU ARHITEKTURE PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI.

Veliki prozori i zastakljena ulazna vrata u prostor unose dovoljno prirodnog svetla. Staklene površine daju i treću dimenziju, a ramovi od čelika potpun slikovit pregled u pravom smislu. Pogledi ka nebu i zelenilu, na šume i selo u podnožju planine, uvode u enterijer i dimenziju dubine, osećaj prostornog širenja i neraskidive veze sa prirodom. Svetlim bojama i minimalističkim jezikom dizajna enterijera doprinosi se maksimalnom proširenju granica, čime se uspostavlja vizuelno slobodan i velik prostor koji pripada prirodi.// ekJELENA ALEKSIĆ- Više u EKO KUĆI No 24

Dom za skulptora

U KANADI JE IZGRAĐEN SAVREMENI DOM ZA SKULPTORA, KOJI ODRAŽAVA IZUZETAN STVARALAČKI HEDONIZAM I OSLOBOĐENOST AUTORA OD USTALJENIH NAČINA GRADNJE. NA SEBI SVOJSTVEN I AUTENTIČAN NAČIN, OVAJ OBJEKAT SE BORI ZA VIZUELNU EGZISTENCIJU U PRELEPOM PRIRODNOM OKRUŽENJU.

Jedinstvo forme, psihološkog i vizuelnog izraza, savršen osećaj za sintezu oblika i utisak konstruktivne napetosti koja probija iznutra, rezultat su saradnje arhitekata iz arhitektonske firme YH2, koji su zajedno sa skulptorom Jacekom Jarnuskievičem dizajnirali njegov dom u Istočnom Boltonu. Arhitekti naglašavaju da je ovaj projekat osmišljen praćenjem linije nadrealnosti, gde je svaki dizajner imao zadatak da nadogradi rad svog prethodnika. Ovo je rezultiralo vertikalnom strukturom koja se sastoji od dva drvena volumena okružena četinarskom šumom, što je odraz lične potrage autora za delićem sklada između artefakta i prirode.

Veštim kombinovanjem jednostavnih kubičnih formi jasnih linija koje streme ka visinama, kontrastom svetlog i tamnog kao osnovnom hromatskom karakteristikom i staklom kao transparentnim likovnim medijumom, ostvaren je dizajn koji potvrdu svoje vrednosti nosi u korenima modernističkih dela. Čvrst i konzistentan u svom gabaritu, objekat je vidno razmekšan procepima i smicanjem volumena koji nedvosmisleno otkrivaju tragove skulptorskog dizajna.

Koristeći arhitekturu kao nadogradnju lokacije i promenu koja uspostavlja apsolutni smisao u odnosu na mesto, kreirana je transparentna nedominantna struktura koja u interakciji sa postojećim prirodnim kontekstom ne gubi svoju vidljivu formu, ali se i ne nameće pejzažu, već ga upotpunjuje i objašnjava. U svakom segmentu oblikovanja višeznačno je prisutna polazna ideja – sažimanje sa okruženjem.

Tome je svedok velika natkrivena terasa na koju se izlazi iz dnevne sobe, i koja služi kao opservacioni toranj sa kojeg se pruža fantastičan pogled na okolnu šumu i živi svet u njoj. Celokupnim svojim karakterom objekat je u dijalogu sa prirodom, a ta interakcija kao primarna karakteristika kvalitetnog životnog prostora unosi autentičnu dramaturgiju vizuelne dejstvenosti i doprinosi snazi utiska.
//ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No24

Vodeni element u vrtu

Od svih baštenskih ukrasa,  voda se u ovom ili onom obliku održala tokom cele istorije kao  sveprisutni i sveprožimajući faktor. Prisutna je bila u visećim vrtovima Vavilona, u luksuznim rimskim termama i kasnije na posedima moćnih i bogatih koji  su voleli da imaju ogromna jezera stvorena skretanjem toka po koje reke ili potoka.  Voda je uvek igrala važnu ulogu u svim najlepšim i najpoznatijim vrtovima.

Kao jedan od četiri osnovna elementa, voda, kao i vatra, može biti opasna i uništavajuća, ali za razliku od vatre koja je uvek razorna, voda moze biti i mirna i nemirna. Ova dvojnost prirode vode može lepo da dođe do izražaja i da se maštovito iskoristi u bašti. Bazeni sa vodom koja stoji i poput ogledala reflektuje sunčeve zrake, pružajući pritom utočište brojnim biljnim i životinjskim vrstama, sastavni su deo vrtova u kojima se možemo prepustiti miru i mislima.

Ove površine odslikavaju nebesko prostranstvo i prate njegove promene, što ih čini svojevrsnim umetničkim delima. Sa druge strane, fontane pružaju zadovoljstvo i oku i uhu i smeštaju se u dinamičnije prostore kojima još dodatno potenciraju živost. Imperijalna Fontana u Četsvortu u Derbiširu savršeno je pozicionirana i  po veličini je u skladu sa ogromnim prostorom koji je okružuje. Međutim, postoje i njene manje i mnogo manje verzije koje su po veličini prilagođene prostoru porodične bašte ili javne površine, gde je njihova funkcija da svojim šumom i mlazom zamaskiraju neugodan ambijent – ružan prizor ili neprijatnu buku. Spoj lepog i korisnog!

Ne postoje neka preterano stroga pravila za postavljanje vodenih površina i vodenih ukrasa u vrtovima. Voda prevazilazi pitanja ukusa i mode epohe, tako da se može postaviti prema ličnim željama i opredeljenjima, bez obzira na stil koji preovladava u određenom vrtu. S obzirom na sve ovo, voda je potencijalno najkontroverzniji element  savremenog dizajna u okviru pejzažne arhitekture, a posebno kada su naručioci mladi porodični ljudi. Jer kada se voda razmatra u kontekstu prisustva male dece, onda tu nema slobodne improvizacije. Prvo bezbednost, pa potom sve ostale funkcije! Kada se želi jezerce stajaće vode, potrebno je neposredno ispod površine postaviti dovoljno jaku mrežu koja bi mogla da izdrži težinu deteta i koja bi ograničila dubinu bazena. Kada poručilac u svom vrtu želi prirodni rezervat ili habitat za biljni i životinjski svet, mere opreza su neophodne i u odnosu na decu i u odnosu na stanovnike bare. Vodozemcima se mora omogućiti ulazak i izlazak, a ribe bi trebalo zaštititi od predatora poput oštrovide čaplje.

Kako god organizovali element vode u svom vrtu, mora mu se obezbediti UV filter da bi voda ostala sveža i zadžala efekat kristalno čiste tečnosti. Trebalo bi odabrati mesto koje nije izloženo prljanju opalim lišćem ili otpacima, zagađenju ili zloupotrebi bilo koje vrste. Ako je potrebno instalirati pumpu, neophodno je angažovati pouzdanog stručnjaka električara. Struja i voda su potencijalno opasan spoj sa kojim nema šale i nestručne improvizacije.
Vodeni elementi u vrtu nesumnjivo predstavljaju skupu investiciju i nameću ozbiljnu obavezu  održavanja. Međutim, oni toliko doprinose eleganciji, pa i ekstravaganciji vrtnog prostora, da zavređuju trošak i trud vlasnika i korisnika. U vreme kada živimo brzo i stresno, voda je blagodet čije nam prisustvo vraća vedrinu i obezbeđuje duševni mir.//

Mesto pod suncem

VAŽAN ZNAK RASPOZNAVANJA JEDNOG PROSTORA OD DRUGOG JESTE VEZANOST ARHITEKTONSKE REALIZACIJE ZA TEREN I ODLIKE KRAJA KOJI MU DAJU AMBIJENTALNU VREDNOST. PRIRODNOST U POLOŽAJU I FORMI, AUTOHTONI MATERIJALI, BOJE I ZVUCI KOJI PREOVLAĐUJU U PROSTORU, KAO I MNOGOBROJNI DETALJI KOJI SLUŽE ZA IDENTIFIKACIJU ARHITEKTONSKE MISLI OVE PORODIČNE KUĆE, SVEDOCI SU HUMANOG ODNOSA PREMA OKRUŽENJU I RAZUMEVANJA PROBLEMATIKE AMBIJENTA U SVOJ NJEGOVOJ SLOŽENOSTI.
Porodična kuća za odmor smeštena na samoj obali mora na grčkom ostrvu Skiatos rezultat je ambicioznog projekta čiji je imperativ bio spektakularan pogled na more. Preispitivanje postojeće topografije i ideje koje su nastale iz prvog utiska o mestu zapravo su bile polazište za stvaranje objekta čiji je cilj da prikaže jedan poseban aspekt i određeni smisao koji ovo mesto razlikuje od univerzalnog prostora. Arhitektura prati prirodnu topografiju, a autorka je objasnila kako je gradnja predstavljala poseban izazov, budući da je kuća locirana na strmoj površini.
Tretirajući prirodu kao živi sistem čiji smo sastavni deo, kreiran je objekat razuđene forme upotpunjene estetikom industrijskog stila, koji je potpuna suprotnost često prisutnoj beživotnoj i uniformnoj arhitekturi na koju se bez pogovora navikavamo. Forma ove kuće potpuno je autonomna u likovnom smislu, ali njen cilj je da svojom suštinom objasni samu prirodu. Sastoji se iz tri  volumena od kojih je svaki na različitoj visini i prati topografiju terena, a njihovim smicanjem omogućen je jasan sistem kontrolisanja vizura, kako unutrašnjih tako i prema spolja, pa svaki deo kuće ima svoju privatnost. Ulazni hodnik postavljen je na najvišem delu i uvodi samu padinu u kuću.

Funkcija i forma se dopunjuju i prate jedna drugu, pa  je u svakom volumenu smešten drugačiji program. U centralnom delu je prostorija za dnevna druženja sa kuhinjom i trpezarijom, a sa bočnih strana su prostorije za goste i glavni apartman. Otvoreni plan i jednostavnost na polju povezanosti prostora u enterijeru daje mogućnost uživanja u fantastičnim pogledima iz svake prostorije. Organizacija objekta kao prizemne jednoetažne forme i snažno prožimanje unutrašnjih i spoljašnjih prostora stvara neprikosnovenu udobnost i anticipira radost življenja u harmoniji sa prirodom. Fluidnost funkcionalne organizacije omogućava da se unutrašnjost doživi celovito, što je i pandan samoj celovitosti prirode kao glavne inspiracije.

Čitava arhitektura objekata odiše čistoćom ideje i preciznom tranzicijom između artefakta i prirodnog pejzaža. Pažnja koja je posvećena promovisanju lepote ove lokacije prikazana je upotrebom autohtonih  materijala koji se uklapaju u prirodnu paletu boja i tekstura, ali ih autorka kombinuje i  predstavlja na nesvakidašnji način.

SIROVI BETONSKI ZIDOVI I TERACO PODOVI TEKSTUROM MATERIJALA DOPRINOSE ŽIVOTNOSTI PROSTORA I INTENZIVIRAJU ČULNI DOŽIVLJAJ, DOK JE  LIKOVNOST POVRŠINA OBOGAĆENA GRADACIJOM ODNOSA RAPAVO-GLATKO, PUNO-PRAZNO, TOPLO-HLADNO.

Sirovi betonski zidovi i teraco podovi teksturom materijala doprinose životnosti prostora i intenziviraju čulni doživljaj, dok je  likovnost površina obogaćena gradacijom odnosa hrapavo-glatko, puno-prazno, toplo-hladno. Ceo enterijer odiše dinamičnim pokretom koji stvaraju volumeni sa naglašenim kontrastima svetla i senke, a smenom obrađenih i neobrađenih površina uspostavljena je čvršča spona i ravnopravniji dijalog između prirode i novostvorenih oblika.//ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No24

Otvoreni plan daje mogućnost uživanja u fantastičnim pogledima iz svake prostorije.

Ulazni hol je zamišljen kao element koji nudi topao ambijent dobrodošlice i integriše okruženje u projekat.

Život u pećini

NEKADA KORIŠĆENA KAO MALA SKLONIŠTA ZA ČUVARE STOKE, UDUBLJENJA U STENI – PEĆINE, NASTALA KAO POSLEDICA VAĐENJA KAMENA, DANAS FORMIRAJU PROSTOR VELIKOG PRIRODNOG I MATERIJALNOG BOGATSTVA KOJI PREUZIMA ULOGU RURALNOG SMEŠTAJA I PRATEĆIH SEOSKIH AKTIVNOSTI.
Imanje Cuevas del Pino nalazi se u podnožju Sijera Morene, na krečnjačkom terenu koji se postepeno spušta i čije su karbonatne stene nastale kao posledica različitih geomorfoloških procesa karakterističnih za tu oblast. Pećine su nastale kao posledica vađenja kamena koji se isporučivao španskom gradu Kordobi.
Nekada korišćena kao mala skloništa za čuvare stoke, ova udubljenja u steni danas formiraju prostor ruralnog smeštaja i pratećih seoskih aktivnosti. Postojeći zidovi zajedno sa stenom ograđuju i definišu površinu od velikog prostornog i materijalnog bogatstva, te je iz tog razloga prilikom projektovanja fokus postavljen na tečan i kontinualan dijalog između postojećeg stanja i nove arhitekture, uz ukazivanje velikog poštovanja prema zatečenoj prirodi.

U okviru ovog dijaloga, stvoren je novi prostorni doživljaj koji vrednuje tektonsku prirodu lokacije kroz primenu novih arhitektonskih elemenata: čisti i jednostavni volumeni, svetle i prostrane površine, upotreba kamenog materijala za podove, stakleni otvori na jugu koji omogućavaju maksimalan prodor prirodne svetlosti i zanatski drveni nameštaj koji daje toplinu ovoj kući u pećini.
Fasada kuće spojena je sa nizom vernakularnih struktura ukorenjenih u tradicionalni život na farmi, koje se mogu naći na preko 3.000 m2 okućnice, u okviru 23 hektara imanja na kome se lokalno stanovništvo bavi ekološkom poljoprivredom, uzgajanjem repe, belog luka i voća različitih autohtonih sorti. Staza ispred kuće vodi do terase koja nas uvlači u pećinu i boravak u unutrašnjosti zemlje.

Jednokrako stepenište vodi do nivoa sa koga se može sagledati celokupan ambijent i uživati u prirodnim bogatstvima. Poput predgovora samoj pećini, ovaj uvodni prostor dobija poseban značaj u ulozi spone između eksterijera i enterijera, ukazujući na kontrast između snage kamena i lakoće jednostavne i diskretne arhitekture koja se prilagođava postojećoj ošupljenoj strukturi, koja pruža unutrašnji zaklon i utočište.

Elementi enterijera urezani u postojeću strukturu

Posebnost ove stambene pećine može se uočiti u spavaćoj sobi, gde široki otvor u fasadi upija istočno jutarnje svetlo, dok istovremeno obezbeđuje prirodnu ventilaciju i time omogućava kruženje vazduha kroz sve prostorije. U znak poštovanja prema prirodi i sa jakom svešću o visokim vrednostima zatečenog konteksta, u velikoj meri je izbegnut direktan kontakt između postojećih materijala i novododatih elemenata.// ekALEKSANDRA ĐURIĆ- Više u EKO KUĆI No 24

Vešto dizajniran nameštaj prilagođen je modernom životu u pećini.

Solarni automobil MO

PROCENJUJE SE DA DANAS IZMEĐU 60 I 65% SVETSKE POPULACIJE ŽIVI U GRADOVIMA, SA TENDENCIJOM DA SE  TAJ PROCENAT POVEĆA, ŠTO ĆE DODATNO OTEŽATI  POSTOJEĆE PROBLEMA KRETANJA, ZAGUŠENOG SAOBRAĆAJA, ZAGAĐENJA ŽIVOTNE SREDINE I BUKE.  KAO ODGOVOR NA OVE NEVOLJE  KOJE POGAĐAJU SAVREMENO DRUŠTVO, GRUPA OD ŠEST PREDUZETNIKA ENTUZIJASTA IZ ŠPANIJE, OKUPLJENIH U KOMPANIJI EVOVELO, OSMISLILA JE, DIZAJNIRALA I RAZVILA PRVO SOLARNO VOZILO ZA URBANU SREDINU, KOJE SU NAZVALI  ‘MO’.

Zbog zagađenja životne sredine, energetske i ekonomske krize, projekti koji čuvaju prirodu i prirodne resurse više su nego dobrodošli. Vodeći se principima očuvanja prirode i smanjenja buke i zagađenja,  kompanija Evovelo razvila je solarni automobil Mo. Zgodan, atraktivan i prilagodljiv, ovaj automobil zahvaljujući snažnom elektromotoru koji radi na baterije, može da putuje brzinom do 80 km/h. Baterija se puni sa solarnog panela koji je ugrađen na krov vozila i preko pomoćnog sistema pedala. Solarni panel na krovu omogućava da se baterija puni dok ima sunca. Autori su takođe predvideli da se u uslovima pomanjkanja sunčeve svetlosti baterija lako skine i za samo jedan do dva sata dopuni uz pomoć električne energije kod kuće, u kancelariji, garaži, na bilo kom mestu koje ima utičnicu i struju.
Brzina ovog vozila može dostići i 80 km/h, a dnevno može da pređe razdaljinu od 50 do 80 km, u zavisnosti od toga da li vozač koristi i pedale kako bi povećao domet. Širine 140 cm, dužine 200 cm i visine 130 cm, ovo vozilo može da primi dve odrasle osobe, prtljag i dete na posebnom sedištu.

Mo je inovativno i ultra-efikasno vozilo napravljeno od održivih materijala. Dizajniran je tako da vešto kombinuje udobnost konvencionalnog automobila i prednosti bicikla.  Prvenstveno je namenjen ljudima koji žive u urbanim područjima srednje velikih i velikih gradova, onima koji imaju automobil za duga putovanja, a traže efikasnu, ekonomičnu i čistu alternativu za male razdaljine koje prelaze svakodnevno na putu do posla, fakulteta ili tržnog centra.
Kompaniija Evovelo je osnovana sa željom da dizajnira, proizvodi i prodaje solarna vozila koja poštujući kriterijum održivosti čuvaju životnu sredinu. Dugoročni cilj grupe preduzetnika je da počne sa proizvodnjom naprednih solarnih vozila koja će biti u stanju da većom brzinom prelaze duže razdaljine i da uz to imaju kapacitet da prevezu više putnika i više tereta.