Alumil Exl1

Kuća na vodi Liđiang

U TEORIJSKIM POSTAVKAMA ARHITEKTURE PONEKAD ZABORAVLJAMO KOJI SU TO GLAVNI PARAMETRI KOJI ŽIVOT I ŽIVOTNI PROSTOR ČINE UGODNIM. REGIJA JUNAN NA JUGU KINE IMA GOTOVO SAVRŠENU KLIMU, TEMPERATURU OD 15 DO 25 STEPENI CELZIJUSA I LETI I ZIMI, MNOGO SUNČANIH SATI, ČIST VAZDUH I ZADIVLJUJUĆU PRIRODU. KADA TO SAGLEDAMO, NE TREBA SE ČUDITI ŠTO JE U GRADU LIĐIANG DOM PRONAŠLO GOTOVO 1 500 000 LJUDI.
Kada pomenemo održivost, ekološke kuće i savremenu arhitekturu, mnogi mogu da pomisle kako sprovođenje tih principa u delo iziskuje upotrebu najsavremenijih tehnologija gradnje, skupe materijale i mnogo ulaganja. Arhitekti iz studija Li Xiaodong uspeli su da pokažu šta je zapravo savremena arhitektura, i to u jednom osetljivom okruženju čija lepota krajolika ne dozvoljava neodgovorno projektovanje zgrada, i gde je takođe važno ne ogrešiti se o tradiciju o čijem bogatsvu i trajnosti ne treba posebno govoriti kada se radi o ovoj mnogoljudnoj državi.

Za arhitektu je oduvek poseban izazov da projektuje objekat za izgradnju u krajoliku koji deluje kao da mu nije potrebno ništa ni dodati niti oduzeti. Malo je reći da je okruženje grada Liđiang u severozapadnom delu provincije Junan inspirativno, ali je ujedno i velika odgovornost arhitekte da napravi kuću na otvorenom planu između planina, i to tako da se uklopi u raznovrsne teksture koje čine magmatske stene, šaroliko drveće, bujno zelenilo i vodene površine različitih boja i veličina. Odgovor na ovaj zadatak arhitekti su pronašli u spoju okruženja, tradicionalnih običaja i savremenog pristupa. Iako se iz bogate kineske tradicije može mnogo toga preuzeti i primeniti, puko imitiranje istorije nije u skladu ni sa savremenom arhitekturom ni sa potrebama savremenog čoveka. Potrebno je pažljivo selektovati iz konteksta i tradicije ono što je kvalitetno, funkcionalno i prirodno za to područje i na to primeniti principe savremene arhitekture.

Organizacija kuće je na prvi pogled slična ustrojstvu tradicionalnih kuća u Liđiangu –  zatvorena sa svih strana sa atrijumskim dvorištem. Međutim, ako obratimo pažnju, možemo videti da  se forma postiže izlomljenom linijom koja se zatvara ka unutra. To omogućava da uprkos zatvorenoj bezbednoj strukturi, ova kuća bude i prozračna i da se u pojedinim delovima pružaju vizure ka okolnim predelima. Tu ova kuća pravi iskorak u odnosu na tradiciju. U tradicionalnim kućama, sav program je usredsređen ka unutrašnjem dvorištu izolovanom od okruženja, dok Water house to isto dvorište unapređuje dodajući mu vizure i na taj način ga vizuelno proširuje i integriše sa okruženjem.

VELIKI ZNAČAJ JE POSVEĆEN DETALJIMA KOJI NISU DEKORATIVNI, VEĆ ČISTO ARHITEKTONSKI. BESPREKORNI SU PRELAZI IZMEĐU VODE I TLA, SPOJEVI KONSTRUKCIJE I ODVOĐENJE VODE SU PEDANTNO REŠENI, A KADROVI SU PRECIZNO BIRANI.

Kuća je prostrana, projektovana za jednu porodicu. Sve prostorije su izrazito komforne, imaju dosta prostora, vazduha, svežine i usmerene su ka unutrašnjem dvorištu u kome se nalazi plitak bazen. Fokus arhitekte je bio usmeren na kreiranje kvalitetnog prostora korišćenjem lokalnih materijala bez dodatnih dekoracija, kako bi kuća bila dobar odgovor na krajolik.// ekNIKOLA MARAVIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Detalji i prelazi su savršeno izvedeni, kako bi se kuća što bolje integrisala i bez prisile utopila u okruženje.

Između redaka

Autorica serijom umjetničkih knjiga i kolaža u kojima kao sredstvo izražavanja koristi  jezik, propituje krhkost ljudske komunikacije. Započinje kontaktiranjem ljudi različitih profila, tražeći od njih da napišu do desetak riječi dnevno. Njihovom razradom dolazi do novih propitivanja, pa smjernice zalaze i u intimnija područja. Bilo da se radi o osobnim posvetama ili pak osvrtu na aktualni dan, nju zanima ono neizrečeno, nesvjesno, prve asocijacije. Riječi su ispisivane, nizane, podcrtane ili ih nema, a u njihovoj realizaciji i primjeni koristi digitalni tisak na papiru i ručni uvez. Time riječi dobivaju novo značenje, uokviruju nove priče,  zatvorene su u prostor knjige gdje definiraju vlastito kretanje i same granice tog kretanja ili pak stoje na zidovima i probijaju se u slojevitosti kolaža.
Još od svojih studentskih dana, Ivana Rod bavi se oblikovanjem umjetničke knjige. U početku je njome dominirao bujni ekspresivni crtež inspiriran literarnim sadržajem. No postupno se primiče redukciji, to jest odmaku od crteža, i poseže za otisnutom riječi, bilo da je autorica sama tiska, bilo da preuzima postojeće. U potonjem slučaju Ivana se odriče vlastita rukopisa birajući ready made predmete, knjige na kojima intervenira prekrivanjem određenih riječi, čime stvara novu vizualnu dinamiku i sadržaj. Kreativni postupak i estetski ishod prepoznaje se u trajnoj napetosti između intuitivnoga momenta i posve promišljenoga konstruiranja strukture knjige. Autorica se ne zadovoljava samo jednom formom već pomno bira različite, u skladu sa sadržajem i simbolikom, pa i dinamikom teme. Pojedina rješenja preuzima za sljedeću knjigu, no svaki put se događa pomak, odstupanje od prethodno postignutoga. Upravo to je zalog njezina daljnjeg otkrivanja kreativnih potencijala umjetničke knjige i pridruženoga joj medija – kolaža.

Zvuci kosmosa

Ovaj projekat je zamišljen kao kreativni spoj nauke i umetnosti. Baziran je na nedovoljno poznatoj činjenici da radio prijemnici mogu primati signale iz svemira ako su podešeni van frekvencija na kojima se nalaze emisije zemaljskih radio i TV stanica. U tom slučaju prijemnici primaju radio šum iz drevnih epoha bliskih vremenu kada se dogodio Veliki prasak.
Veliki prasak predstavlja početak našeg Univerzuma i odigrao se pre 13,7 milijardi godina.U prvih nekoliko stotina hiljada godina nakon Velikog praska svemir je bio samo gusta kaša svetlosti i elementarnih čestica koja se širila i hladila. Oko 400 hiljada godina nakon Velikog praska, svemir se našao u epohi rekombinacije, kada je postao prozračan za svetlost iz tog doba. Poteklo je zračenje koje danas možemo primiti čak i običnim radio prijemnikom. Ovo zračenje su prvi detektovali 1964. godine Arno Pensias i Robert Vudro Vilson, koristeći usmerenu, tzv. ‘horn’ radio-teleskop antenu. Forma usmerenih antena veoma podseća na akustičke pojačivače zvuka (oblici slični obliku roga ili kombinaciji cevi i levka) i izgledaju poput futurističkih instalacija Luiđi Rusola sa početka dvadesetog veka.. U ovom slučaju, umesto Luiđijeve buke mašina i industrijskih postrojenja, ove zvučne skulpture bi emitovale šumove sa početka formiranja Univerzuma, kao i druge zvuke oscilacija i šumova koji se mogu primiti antenama usmerenim ka nebu. Skulpture svojim oblikom podsećaju na stare radio teleskope. Napravljene su tako da primaju radio signale sa neba prijemnikom koji se nalazi u njima, zatim ga emituju i svojim oblikom akustički modulišu i menjaju taj zvuk. U današnje vreme, ovi šumovi i zvuci se koriste za otkrivanje i spoznaju svemira. Očigledno je, međutim, da do te spoznaje možemo doći na višem, sintetičkom nivou na kome su doživljaji naučne i umetničke istine neraskidivo spojeni.
Saradnici na ovom projektu bili su Edi Bon, doktor nauka, naučni saradnik u Astronomskoj opservatoriji i Milan S. Ćirković, doktor nauka, naučni savetnik u Astronomskoj opervatoriji.

39. Salon arhitekture

Tradicionalno, svakog proleća, više od četrdeset godina u galerijama Muzeja, Salon arhitekture kao prvorazredna i popularna arhitektonska manifestacija, okuplja brojne arhitekte iz zemlje, regije i inostranstva i skreće pažnju javnosti na značaj i uticaj arhitekture na kvalitet života savremenog društva.
Ovogodišnji, 39. Salon arhitekture, pod sloganom “U realnosti!…”  tematizovan je pitanjem prostornog odnosa između arhitekte kao stvaraoca i pojave – realnosti, kao aktuelne nemogućnosti u odnosu na aktuelno stanje stvari u svetu – ovde i sada. Poslednjih decenija mnogo pažnje bilo je usmereno na spektakularno u arhitekturi, a mnogo manje na potrebe društva u odnosu na angažovana i neophodna rešenja. Kriza savremene arhitekture na različite načine može se smatrati preovlađujućim stanjem discipline u odnosu na koje arhitekta gradi lični stav prema sopstvenom zanimanju i strpljivo pravi arhitekturu i dalje tragajući za njenim istinskim vrednostima. U realnosti nastajanja, arhitektura podrazumeva proces i saradnju, rešavanje problema, komunikaciju složenih ideja, obradu podataka i ograničenja, prezentaciju i reprezentaciju, eksperimentisanje i inovativnost, veštinu i strategiju pregovaranja, kao i mnoštvo drugih zadataka. A svi mi koji se bavimo arhitektima i kojima je do arhitekture stalo, moramo da se borimo za arhitekturu, jer nema ko drugi. To je naša realnost.
Za izložbu 39. Salona kandidovano je 233 rada u svim kategorijama. Žiri je u zvaničnu selekciju uvrstio 112 radova, a Grand Prix je ove godine pripao Predragu Milutinoviću za realizovano delo Paraolimpijski centar Kragujevac.

Dva projekta

Na izložbi ‘Dva projekta’ fotograf Dragoljub Zamurović se predstavio sa dve grupe fotografija – Apstraktne fotografije i Beograd, četvrta dimenzija.
Inspiraciju za apstraktne fotografije, koje se prilično razlikuju od uobičajenih apstraktnih fotografija, umetnik pronalazi u klasičnoj muzici, renesansnom slikarstvu, ekspresionizmu.
Fotografije nastaju tako što on prvo napravi model – kolaž od niza folija koje lepi jedne preko drugih u raznim pravcima, jedne razvlači, druge sabija, seče, kida. Sve to je potpuno bezbojno dok kroz model ne propusti polarizovanu svetlost. Tada svaka površina dobije svoju boju, a zavisno od ugla polarizacije, te boje mogu da se menjaju po želji. Ceo postupak traje satima, ponekad i danima. Na kraju, kada dobije sliku koju je zamislio, to fotografiše.
Fotografije iz ciklusa Beograd, četvrta dimenzija su novi eksperimentalni projekat u kome želi da u fotografiju uvede četvrtu dimenziju – vreme. Fotografija obično ima dve dimenzije, a iluziju treće postiže perspektivom.
Snimajući razna dešavanja na istoj lokaciji u dužem vremenskom periodu, a kasnije njihovim izborom i sažimanjem, Dragoljub Zamurović uspeva da u jednu fotografiju smesti niz dokumentarnih priča o onome šta se odigrava na određenom mestu, koji se sve likovi tu pojavljuju i duh koji tu provejava. Posmatračevo oko lako klizi od događaja do događaja, od osobe do osobe, od prednjeg do zadnjeg plana.
Žiri u sastavu Igor Rill, glavni urednik National Geographic Srbija, Milan Živković, predavač u školi fotografije Refoto i Imre Szabó, fotograf ULUPUDS-a, doneo je odluku da nagradi deset najboljih fotografija autora koji su donosili svoje radove na temu “Beograd” tokom trajanja izložbe. Na zatvaranju izložbe Dragoljub Zamurović je Fotomonografije i diplome predao nagrađenim fotografima.

Dodir stakla

Izložba Dodir stakla je gostujuća izložba savremenog nordijskog stakla koju su organizovale ambasade Danske, Finske, Norveške i Švedske s ciljem da promovišu nordijsko staklo, dizajnere i proizvođače, prikazujući istovremeno saradnju nordijskih zemalja u umetničkom stvaralaštvu.
Izložba se sastoji od 80 predmeta nastalih u 13 poznatih staklara i studija koji su većinu svojih dela ostvarili kroz saradnju sa vrhunskim umetnicima, arhitektima i dizajnerima. Njihova proizvodnja je plod veštine i znanja majstora staklara, a mnogi od tih umetnika sami izrađuju svoja dela. Pred nama su ostvarenja nepogrešive istančanosti nordijskog dizajna utkanog u predmete koji se i danas izrađuju, a vizionarski su ih osmislili legende dizajna 30-ih i 60-ih godina XX veka Alvar Alto (Alvar Aalto), Tapio Virkala (Tapio Wirkkala), Timo Sarpaneva (Timo Sarpaneva), kao i drugi saradnici finske fabrike stakla Itala (Iittala). Jednostavni oblici pročišćenih obrisa, koji su spoj utilitarnosti predmeta i estetske procene autora, jasno su izraženi u delima Ingejerd Roman (Ingegerd Råman) nastalim u švedskoj fabrici stakla Skrufs (Skrufs), kao i u dizajnu čaša – zamisli danskog arhitekte Jerna Ucona (Jørn Utzon), tvorca zgrade Opere u Sidneju.
Ovi predmeti od stakla, osmišljeni pre nekoliko decenija, i danas se izrađuju. Na izložbenoj postavci stapaju se sa brojnim predmetima izrađenim u period od 2010. do 2014. godine, čineći jednu aktivnu i plodnu scenu. Ova scena povezuje ideje mladih stvaralaca sa vrhunskom veštinom staklarske izrade poput, na primer, ostvarenja norveške fabrike stakla Magnur (Magnor). Mnogi među njima i sami su staklari, te svoju primarnu zamisao prate i oblikuju do završnog trenutka, utiskujući u staklenu membranu predmeta i svoju zamisao i svoj dah.

Izložba studenata Fakulteta primenjenih umetnosti

Studenti odseka Primenjeno vajarstvo Fakulteta primenjenh umetnosti u Beogradu priredili su dve izložbe na kojima su prikazali svoje umeće u izradi skulptura.
Na jednoj zložbi u Galeriji SKC dominantno su bili zastupljeni radovi studenata prve i druge godine u kojima se na različite načine i u različitim materijalima i formatima obrađuju teme ljudske figure i portreta. Radovi su izvedeni u mermeru, drvetu, bronzi i gipsu.
Realizacija radova koja uz sticanje značajnih skulptorskih iskustava podrazumeva i poštovanje individualnosti i ličnog senzibiliteta, predstavlja suštinu figuralnog vajanja u glini. Osim što uključuju usvajanje osnovnih kategorijalnih vrednosti, ova iskustva se po pravilu odnose i na ovladavanje punom likovnom ubedljivošću, monumentalnošću forme, psihološkim sadržajem, a ne retko i izrazitom ekspresijom. Radovi ovih studenata prikazuju stvaralački proces od realističkog doživljaja modela do njegovog transponovanja u zrelo skulptorsko delo.
Na drugoj, vezanoj izložbi, prikazani su radovi studenata četvrte godine osnovnih akademskih studija. Na završnoj godini, studenti rešavaju skulptorske zadatke u više disciplina, kao što su: reljef, slobodna skulptura, plaketa, medalja, skulptura u prostoru, sinteza skulpture sa arhitekturom, sitna plastika, nakit, memorijalna skulptura. Istražuje se u različitim materijalima – u glini, gipsu, metalu, drvetu, kamenu, papiru, gumi, plastici i drugim veštačkim materijalima.
Prilikom savladavanja zadataka studenti stiču nova iskustva i saznanja o skulpturi, estetici i tehnikama koje im omogućavaju da spoznaju vlastiti senzibilitet na putu ka umetničkom pozivu i profesionalizmu.
Odsek Primenjeno vajarstvo Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu skoro sedam decenija postoji kao stub i fundament svog matičnog fakulteta i po svojoj koncepciji jedinstven je u jugoistočnoj Evropi.

Hotel Sobreiras

SAVREMENI NAČIN ŽIVOTA IMA SVOJIH PREDNOSTI, ALI I SVE VIŠE MANA, PA HOTELI U MIRNOM OKRUŽENJU KAO ŠTO JE SOBREIRAS, POSTAJU SVE TRAŽENIJI MEĐU ONIMA KOJI ŽELE DA POBEGNU OD SVAKODNEVNIH GUŽVI I UŽURBANOG GRADSKOG ŽIVOTA. UKLOPITI OBJEKAT U PRIRODNO OKRUŽENJE, NE NARUŠITI PRIRODU, ISKORISTITI LOKALNE MATERIJALE I PROIZVODE, PRIKAZATI PRIRODNI ŠARM LOKACIJE I PRIVUĆI LJUDE ZANIMLJIVIM SADRŽAJEM, ZADACI SU KOJI SE POSTAVLJAJU PRED SAVESNE GRADITELJE.
Sobreira (Quercus suber, lat.) je jedan od tri uobičajena galska naziva za hrast plutnjak, koji raste jedino u severozapadnoj Africi i jugozapadnoj Evropi.  Ova vrsta zimzelenog hrasta je jedini izvor plute koja se koristi za proizvodnju čepova za vinske boce i plutanih podova. U severnoj Africi, šume hrasta plutnjaka su stanište ugroženih Barbari majmuna, a u Portugaliji i Španiji su dom ugroženog Iberijskog risa. Drvo Sobreira ima izuzetno debelu koru (pluta) koja ga štiti od šumskih požara i omogućava brzu regeneraciju njegovog stabla i grana.
Naziv hotela Sobreiras nam daje naznaku mesta na kome se hotel nalazi, ali i intrigira. Malo mesto Sera de Grandola, oblast Alentejo, u čijoj se blizini nalazi hotel, udaljeno je 90 minuta vožnje od Lisabona kroz slikovite predele, a vožnja obuhvata i sedamnaestominutno putovanje preko najdužeg visećeg mosta u Evropi, mosta Vasko da Gama. Do hotela je moguće doći i vozom. Na 25 minuta vožnje od hotela nalaze se mnogobrojne plaže na obali Atlantskog okeana. Kombinacija imena oblasti i drveća bila je inspiracija za naziv hotela.

Za gradnju hotela je izabrana lokacija na 200 metara nadmorske visine, plato obrastao drvećem masline, hrastom  plutnjakom i lokalnom vegetacijom. Minimalne intervencije na prirodu, prilagođavanje morfologiji terena, jednostavan i elegantan dizajn, uživanje u pejzažu, bili su osnovni principi za projektovanje hotela – mesta gde će gosti moći da se odmaraju i uživaju u punom komforu i mirnoj atmosferi.
Umesto na tradicionalnim temeljima, objekti stoje iznad zemlje, oslonjeni na stubove. Na taj način su minimalizovane građevinske intervencije na zemlji i očuvan je prirodni kontekst terena. U cilju optimizacije gradnje, smanjenja radne snage i povećanja brzine izvođenja, korišćeni su laki paneli sa kalcijum-silikatnim oblogama ispunjenim EPS izolacionim pločama visokih termalnih i zvučnih karakteristika, što je omogućilo završetak radova na objektu posle samo godinu dana. Prema tradicionalnoj lokalnoj arhitekturi, svi otvori su orijentisani ka istoku da bi se smanjio uticaj sunčevog zračenja i podstakla prirodna ventilacija, a korišćenjem pasivnih solarnih principa smanjena je upotreba klasičnih aktivnih sistema.

Hotelski kompleks se sastoji od osam nezavisnih celina sa odgovarajućim funkcijama prilagođenim različitim zahtevima gostiju. Recepcija, zajedničke prostorije sa dnevnim boravkom, trpezarijom, kuhinjom, kancelarije za zaposlene i letnja trpezarija povezani su sa velikim terasama i sa bazenom uklopljenim u prirodni kontekst. U donjem nivou, do koga se dolazi preko spoljašnjeg stepeništa, smeštena je multifunkcionalna sala sa pratećim prostorijama. Sobe za goste su u odvojenim objektima, u koje se ulazi direktno iz spoljašnjeg prostora. Sobe su projektovane u više kategorija: od klasičnih sa kupatilom i terasom, do velikih apartmana sa dnevnim boravkom, radnim delom i spavaćom sobom.

Sve sobe imaju terasu orijentisanu ka severoistoku, što omogućava prijatno buđenje, a u večernjim satima zaštitu od niskog položaja sunca sa zapadne  strane, što je važno naročito u letnjem periodu. Terase imaju drvene stubove u funkciji vertikalnih brisoleja kao element zaštite od jakog sunčevog zračenja, ali istovremeno i kao element povezivanja i mimikrije sa okolinom. Ispred letnje trpezarije je velika terasa sa bazenom, odakle se pruža veličanstven pogled na prirodu i beskrajni horizont, a uveče i na nebo puno zvezda.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Muzika i novi duh sveta koji se rađa pred našim očima

KAD REČI ZAŠKRIPE I ZARĐAJU IZGUBIVŠI SVOJU NEKADAŠNJU SNAGU I UTICAJ, ONDA U POMOĆ NAILAZE STIHOVI, A KAD I ONI PRESTANU DA (ISCELJUJUĆE I NADAHNJUJUĆE) FUNKCIONIŠU, NA SCENU STUPA PESMA. ONA UME DA KREIRA NOV DOŽIVLJAJ STVARNOSTI I DA PROBIJE KAO OD ŠALE (AKO JE PRAVA) SVE TVRDE ZIDOVE I GVOZDENE PREDRASUDE, ZBUNJUJUĆI, ZAVODEĆI I OSVAJAJUĆI ČAK I PROTIVNIKA – IZNUTRA, OŠTROM ZVUČNOM STRELOM KOJU NAM ZABADA PRAVO U SRCE, I JOŠ DUBLJE, SVE DO NEVIDLJIVE PROZIRNO-LEBDEĆE DUŠE NAŠEG BIĆA.
Ja često i zaista rado gledam najrazličitija muzička takmičenja (Britain’s Got Talent, The X Factor, America’s Got Talent, ruski “Голос”…). I to nije samo ispunjavanje praznog vremena i skidanje paučine sa mog monitora u kakvom vakuumu između raznih projekata u kojima učestvujem.
Ništa od toga.
Ja sasvim pouzdano razumem važnost i značaj ovih popularnih audicija u kojima ljudi iz naroda i van svake estradne šeme i profesionalnog iskustva, izlaze na scenu i tamo troše svojih pet (poneko i više) minuta slave. I često pokazuju veći talenat, lepši glas i raskošniju muzikalnost od tolikih nabeđenih i marketinški proizvedenih zvezda tekuće produkcije. Neki od njih baš ‘oduvaju’ svoje mnogo poznatije konkurente, kao da su oni ovakvi, potpuno anonimni i neiskusni – zvezde, a ne njihove sudije u žiriju ili svi oni likovi sa crvenog tepiha, sa naslovnih strana i najprestižnijih muzičkih top-lista.
Uostalom, ‘nju vejv’ i ‘pank’ su još odavno doveli u pitanje čitavu tu pažljivo građenu i usmeravanu medijsku piramidu slave i novca u popularnoj muzici. Narugavši se neprikosnovenim pravilima, producentima, običajima i ‘zlatnim kanonima’ postizanja uspeha, oni su malograđansku laž ‘američkog sna’ razbili u paramparčad, otvorivši prozorče za nečiji pravi, nenamešteni i stvarni, romantični san da se realno ostvari (iz potpuno nemogućeg u sasvim dostižno).
I sad više ništa nije kao pre, niti je neizvodljivo – uračunavajući tu i zasluženi meteorski instant-uspeh majstora-pevača iz našeg komšiluka.
U čitavom ovom još uvek stručno neistraženom procesu postoje mnogi ritualni elementi, kao u svakoj pravoj inicijaciji (u vojnika, mornara na brodu, sveštenika, komandosa, reprezentativca, akademika, vođu kakve političke stranke ili pokreta, lovca, antikonformističku skitnicu…).
Pre svega, tu je ono za nas uvek interesantno aktuelno zanimanje kandidata na audiciji, koje ide od čistačice i nezaposlenog radnika, preko večitih studenata i boemski razbarušenih hedonista, pa do službenika, auto-mehaničara i gimnazijskih profesora. Jer je tu najvažniji ŠTO VEĆI RASPON IZMEĐU DOTADAŠNJE BEZNAČAJNOSTI I POTENCIJALNIH MOGUĆNOSTI PEVAČA NA SCENI.
Naime, najbolje je za čitav ovaj medijsko-muzički ritual kada su te poželjne amplitude i longitude (između prethodnog i budućeg) zvezdano-visoke i okeanski-duboke, pošto se tad pred nama događa pravo pravcato čudo, preobražaj – uživo! – prosjaka u kraljevića ili žabe (iz tame močvare) u princa (obasjanog reflektorima i nagrađenog oduševljenim aplauzima).
I onda se desi da neprivlačna i očajno obučena domaćica iz nekog engleskog predgrađa SVOJIM MOĆNIM GLASOM (koji kao da ne pripada tom telu i biografiji) postane prava pravcata svetska zvezda. Ili da prodavac mobilnih telefona zablista izvanredno otpevanim operskim arijama ostavljajući bez daha naprosto šokirane stručnjake u žiriju i da tokom iste godine u kojoj je prvi put u životu stupio na scenu proda nekih milion CD-ova sa svojim imenom na naslovnoj strani. A o sitnijim (a opet, krupnim) uspesima tolikih učesnika i pobednika ovakvih takmičenja da i ne govorimo…
Takođe, tu je u igri i ona zavodljiva mitološka situacija kada se nepoznati kandidati ravnopravno bore za ruku kraljeve kćeri ili kakvu sličnu nagradu (carski presto, zlatnu jabuku, krilatog konja, čarobni mač…) pred zadivljenom gomilom. Pa se tu uvek nađe neki potpuni autsajder da UČINI ČUDO i u jednom danu (času, trenutku) od poslednjeg postane prvi. I to bez ikakve protekcije u svetu u kom su veze i vezice postale jedini instrument uspona, uspeha i pobeđivanja.
A nije nevažno ni osetiti kako danas ljudi, naši savremenici, više osećaju pesmu nego (posebno politički) govor. I kako su ulogu nekadašnjih propovednika, očeva nacije, partijskih lidera i harizmatičnih ratnih komandanata preuzeli – PEVAČI PRIČA, gospodari ritma, pastiri dobrih nota, zidari fascinantnih muzičkih građevina i hipnotički izazivači naših najtananijih i najsuspregnutijih osećanja (magijom svog talenta, svoje bajkolike ‘čarobne frule’ i njene neodbranjive zavodljivosti). Ne govornici, niti književnici, pripovedači ili glumci – već muzičari i pevači, prevodioci svega najvažnijeg i najaktuelnijeg u kratak i ubitačan oblik pevane pesme.
Kad reči zaškripe i zarđaju izgubivši svoju nekadašnju snagu i uticaj, onda u pomoć nailaze stihovi, a kad i oni prestanu da (isceljujuće i nadahnjujuće) funkcionišu, na scenu stupa PESMA. Ona ume da kreira nov doživljaj stvarnosti i da probije kao od šale (ako je prava) sve tvrde zidove i gvozdene predrasude, zbunjujući, zavodeći i osvajajući čak i protivnika – iznutra, oštrom zvučnom strelom koju nam zabada pravo u srce, i još dublje, sve do nevidljive prozirno-lebdeće duše našeg bića.
Zato su bile toliko važne hajdučke gusle (koje vučije zavijaju iz slobodne šume), metafizički otmeni engleski ‘Zeleni rukavi’ i krvožedna francuska revolucionarna ‘Marseljeza’, moćni ratni doboši, nakostrešene škotske gajde, svi oni veličanstveni vojni marševi, nacionalne himne otpevane bez muzičke pratnje (a cappella) i one orkestrirane kao za Apokalipsu (poput sovjetsko-ruske himne).
I zato su mistični pitagorejci učili o ‘vaspitavanju muzikom’, a veliki psalmopevci, crkveni horovi i anđeoski pojci direktno ušli u samu srž teološke liturgijske tajne – pesmom u slavu Boga. O rokenrolu (i njegovom uticaju na našu epohu) da ni ne govorimo…
I danas mnogi naizgled neuki i nesnalažljivi, bolno neobrazovani ljudi, izazivaju podsmeh i sažaljenje svojim nastupom i pojavom – sve dok ne otvore usta i ne počnu da nam pesmom mese i vajaju osećanja, podižu srce i adrenalin, držeći nas svojim magičnim glasom u vedrom, melanholičnom, pobedonosnom ili uzvišenom raspoloženju (zavisi s koje strane nam priđu i kojim muzičko-rvačkim zahvatom nas bace u vis ili na pod).
Otud i tolika popularnost pevača i muzičkih grupa, svuda po planeti, zbog te čarolije DIREKTNOG UTICAJA NA NAŠE BIĆE koje više ne komunicira ni izbliza tako spontano i snažno sa  pisanim (onim nemuzičkim) tekstovima, govorima i predavanjima.
I zato su muzikalnost, dobar sluh, izvanredan raspon glasa, i sve one ‘donje lage’ (i tome slični efekti) potencijalno jači adut u našem traganju za ‘maternjom melodijom’ nego obrazovanje i neki osrednji, najčešće otužno-prosečni talenat (tipičan za ogromnu većinu ‘intelektualaca u pokušaju’).
Danas je potrebno biti pravi Mocart u kombinovanju nadahnuća, znanja i inteligencije da biste imali kakvog-takvog uspeha među svojim slušaocima i gledaocima (ako ste intelektualac i nastupate javno), a svaki najobičniji, nadprosečno talentovani pevač sa neke od brojnih audicija, bez ikakve pripreme i trunke napora, automatski (kao po nevidljivoj naredbi) diže oduševljenu (razdraganu ili rasplakanu) publiku na noge i razvejava, u tih par minuta muzičke duhovne operacije, sve njihove svakodnevne brige i muke.
Mislim zato da će u neposrednoj budućnosti još mnogo više (i veštije) biti korišćena popularna muzika za razne vrste uticaja na kolektivnu svest sve plićeg interesovanja i duševne utrnulosti pripadnika  savremenog potrošačkog društva, ali i za obnavljanje zavetnog mišljenja (‘pevanje i mišljenje’) svih svojeglavih i herojskih odmetnika i anarha, radnika i ratnika nove elite sveta koji tek treba da se rodi.//EKO KUĆA No23