Alumil Exl1

Svalbard – na vrhu sveta

KROČITI NA SVALBARD ZNAČI UĆI  U DRUGU DIMENZIJU ŽIVOTA, TAMO GDE NOĆ TRAJE PET MESECI, PONOĆNO SUNCE BIJE PET MESECI, A SUNCE IZLAZI I ZALAZI PO MESEC DANA. TO JE MESTO GDE SE NIKO NE RAĐA I NIKO NE SAHRANJUJE, MESTO GDE SA JEDNE STRANE PLANINE PROLAZI POSLEDNJI KRAK GOLFSKE STRUJE, PA TEMPERATURA NE PADA ISPOD MINUS 20 STEPENI CELZIJUSA, DOK SA DRUGE STRANE TE ISTE PLANINE VLADAJU NEZAMISLIVI MINUSI OD 60 STEPENI, PA I NIŽI.
Arhipelag Svalbard, sačinjen od nekoliko većih i manjih ostrva kojima dominira lanac špicastih zaleđenih planina Špicbergena, udaljen je oko 1000 kilometara od tačke geografskog severnog pola i 1500 kilometara od najbližeg kopna na vrhu Norveške. Bio je ničija ili svačija zemlja sve do 1920. godine, kada je pet nacija potpisalo sporazum o zajedničkoj eksploataciji Svalbardovog neverovatnog prirodnog bogatstva. Od kada je ovaj arhipelag   1596. godine otkrio čuveni Viljam Barenc, po kome se zove jedno more i jedan moreuz, krenuo je genocid nad fokama, morževima, belim medvedima, polarnim lisicama, irvasima i kitovima. Sporazum iz 1920. je možda prvi koji se bavio zaštitom prirode, životinja, biljaka, ptica i kulturnog nasleđa Arktika. Pomislićete kakvo to kulturno nasleđe postoji u tom bespuću, u večnom ledu, gde danas živi 2000 ljudi i 2000 belih medveda… Tu su groblje kitolovaca, netaknuti ruski pravoslavni krst, jedina do danas sačuvana nemačka meteorološka stanica iz Drugog svetskog rata, ostaci švedskih i ruskih naučnih stanica, zatvorena rudarska okna… Kročiti na Svalbard znači ući u drugu dimenziju života, tamo gde noć traje pet meseci, ponoćno sunce bije pet meseci, a sunce izlazi i zalazi po mesec dana, tamo gde se niko ne rađa i niko ne sahranjuje. Sa jedne strane planine prolazi poslednji krak Golfske struje, pa temperatura ne pada ispod minus 20, dok sa druge strane te iste planine vladaju nezamislivi minusi od 60 stepeni Celzijusa, pa i niži.

U samo svitanje, koje na Severnom polu traje skoro mesec dana, posle dva dana putovanja, 4 aviona i noćenja u Oslu, u pratnji svog mladog studenta filmske režije obrela sam se nadomak onog šrafa na globusu, na kraju sveta ili na vrhu sveta, na poslednjem kopnu prema tački zvanoj Severni pol. Očekivala sam  sneg i led, polarnu noć sa Aurorom borealis. Dočekala me bljuzgavica i plus 2 stepena. Za nedelju dana istopilo se tri metra snega. Zaleđena zemlja ne upija vodu, na sve strane su zato barice. Snegomotori ne mogu da se kreću, pseće zaprege stoje u mestu. More nije zaleđeno, nema rupa kroz koje bi povremeno provirile glave tuljana i završile u čeljustima gladnog polarnog medveda. Glečeri se tope. Prošle godine lavina je pomerila jedan red kuća. Prošle nedelje je nova lavina ugrozila 200 ljudi, ili deset posto stanovništva jedinog grada Longjearbajena. Ništa tužnije nisam u životu videla. Globalno zagrevanje uživo. Gledam posledice ljudske prepotencije, milenijumskog zločina. Uključim fejsbuk i čitam šta se dešava na društvenim mrežama. Moji virtuelni prijatelji su zadovoljni što mi nije hladno. A meni nije dobro. Slušam priče lokalaca o prošlonedeljnoj poseti očajne mame polarne medvedice koja je sa dva mečeta lutala gladna ulicama grada. Oni jesu zaštićeni zakonom, ali niko i ništa ih zakonski ne može zaštititi od gladi i prirodnog istrebljenja. Ni jedan propis ne štiti od topljenja  santi i glečera.
Ljudi na Svalbardu su takođe posebna vrsta ljudi. Trideset i sedam nacija je izbrojano pre nekoliko godina, a danas ih je i više. Nema kriminala, stanovi se ne zaključavaju, svi su jednaki, svi su predobro plaćeni. Jedan Srbin, dva Hrvata i jedan Bosanac od naših i bivših naših. Na kraju glavne i jedine ulice velika kocka u kojoj ljudi ostavljaju nepotrebne stvari kada napuštaju Svalbard, a oni koji dolaze prebiraju i uzmaju šta im treba. Od escajga do zimskih jakni, pretoplih čizama i krampona do kapa, rukavica, knjiga – bez naplate i posrednika. Svuda je obavezno izuvanje, ide se u vunenim čarapama, bez obzira da li je u pitanju 24 sata otvorena i ugrejana crkva sa klavirom, čajem i keksom, ili samoposluga sa prepariranim polarnim medvedom uvezenim iz Kanade, ili guvernerkina kancelarija. Niko se ne šminka. Ako ne želiš nikog da vidiš, ti i ne vidiš. Odeš na mesto za čitanje i boraviš u toploj biblioteci. Ili ako se zaželiš ljudi, odeš do kultne kafane Na kraju sveta, gde pored Lenjinove biste zidove ukrašavaju sećanja ruskih rudara. Na drugom mestu uramljena kost – penis polarnog medveda. Na zidu ogromni pršljen kita. Napolju noć, pun mesec. U predvorju hotela uključen satelit koji alarmira kad će se Aurora borealis pojaviti na nebu. Retki pešaci sa fluorescentnim oznakama staju u kraj dok ne prođe jedini autobus sa turistima koji ganjaju Auroru borealis uz vruć čaj.

Napolju prizor sa Marsa ili Meseca. Zastrašujuća tišina. Iz naselja se ne ide bez puške i signalnog pištolja. Samo jedna plavuša i student režije bazaju neustrašivo po stazama. Gleda ih crni kip rudara koji bi da korača sa njima.
Čuje se huk vetra i topljenje snega.
Sutradan se ipak malo zabelelo. Temperatura je pala ispod nule, ali je i dalje za ovo doba godine pretoplo.
Student Aljoša i ja krećemo da snimamo grad. Treba nam total sa neke visine. Pentramo se uz brdo, ponegde je tako zaleđeno i sklisko da hodam bukvalno četvoronoške, ili četvororučke, kako bi rekao moj dobri guru Gruja. Uspravim se, okrećem se oko sebe, zora rudi, tek što nije svanulo, a tek je 10. februar. Za desetak dana će se pomoliti sunce iznad Špicbergena. Ugledam kraj sebe u dubokom snegu tragove, pomislim da nisu možda irvasi. Definitivno nisu. Okrugli sa 3 zareza. Polarni medved. Znam da je inteligentan kao primat, da juri brzinom od 60 kilometara na sat i da kada ga ugledam u daljini, na 200 metara, imam tačno 14 sekundi da reagujem. A ja ne mogu da se pomerim. Hranu može da namiriše na 5 kilometara daljine. Znam da mirišem na maline koje sam pojela za doručak.
Mic po mic, suljam se nizbrdo, ka crkvi. Ulazim u toplinu. Sedam za klavir i sviram prvu gimnopediju Erika Satija,. Nekako melanholija pristoji ovom mestu.
Bog mi sakriva kapu i rukavice. Ne mogu napolje iz crkve. Kapa i rukavice su misteriozno nestali. Propali u crnoj rupi neke devete dimenzije. Devojka iz Gvatemale vadi iz džepa rezervnu kapu i rukavice i daje mi ih. Milosrđe na delu. Opomena za glupost i onda milosrđe…Sve razumem. Sve shvatam.
Momak iz Majamija prošvercovao kalifornijske gliste koje se u ovom ledu i mraku hrane organskim otpadom iz restorana i hotela i prave humus. Pod veštačkim svetlom, plavim i crvenim LED lampama, raste rukola, slačica, detelina, čeri paradajz, krompir… NASA budno prati razvoj ove male perma-farme na Severnom polu, trebaće im iskustvo za naseobinu na Marsu.
Ćujem da je tu negde i ruska podmornica koja krstari ispod leda.
U Ruskom domu organizuju izlete do napuštenih ruskih naseobina na drugom ostrvu. Leti uz obalu pristaju ogromni prekookeanski kruzeri sa po 2000 ljudi. Treba tolike ljude zabaviti. Pristižu zato i bendovi, horovi, orkestri, putujući glumci…
Jedan uporni Norvežanin je posle sedam godina moljakanja, čekanja na dozvole, papirologije i pregovora sa guvernerima, konačno dobio dozvolu da pravi svalbardsko pivo. Pivara deluje kao iz filmova Gorštak 1, 2 i 3. Ispred je debelim lancem  vezan jedan ljuti Haski koji ne dozvoljava pristup. Iznad prostorije sa metalnim bačvama i spakovanim limenkama, nekoliko stolova za kojima se uz galamu ispija pivo. Čizme su naravno na gomili negde ispred ulaza. Pokazuju mi čizme za minus 100. Izgledaju kao najobičnije kaljače. U njima 5 cm debeli uložak od sabijene vune. Ovde preziru pamuk. Vuna je zakon.
Škotlanđanka koja studira klimatske promene na Univerzitetu Svalbard, čija zgrada izgleda kao svemirski brod iz Zvezdanih staza, savetuje šta mi možemo da uradimo pojedinačno da sprečimo ovu katastrofu koja se uveliko odigrava na polovima Zemlje. Kaže – ne kupujte kese niti stvari od kompanija koje su  zagađivači! Ne pravite đubre! Reciklirajte sve! U glavi odjekuje njeno NE KUPUJTE VIŠE. A ljudi i dalje kupuju i kupuju….
 
Telekom ovde eksperimemntiše sa najnovijom tehnologijom G8, šta god to značilo. Ovo je najbogatiji grad sa najmodernijom tehnolohijom na planeti Zemlji, a prijatelji me pitaju imam li šta da jedem. Koliko malo znamo jedni o drugima!
Privikla sam se na noć. Spava mi se i u podne i u dva popodne i u četiri i u šest… Prija mi taj zimski san. Hibernacija… Tonem u svet Žil Vernovih romana.
Ja i jesam na južnoj strani Špicbergena, tamo gde u Vernovom romanu tragaju za zakopanim blagom. Da su sačekali par stotina godina i ovo masovno topljenje leda, blago bi samo isplivalo na površinu. Aljošin kompas pokazuje u pravcu magnetnog severnog pola, koji nije isto što i geografski Severni pol. Zaista se osećam kao da sam na vrhu globusa, i kud god da pogledam, vidim jug… Oblaci promiču kao u ubrzanom filmu. Jasno vidim  jedrenjake zarobljene u ledu pre stotinu godina kako lagano klize sa ledom ka Severnom polu, dok posada umire od otrovnih konzervi. Mislili su da će ih tehnologija spasti, a ona ih je ubila. Odjednom, vidim i grčkog moreplovca Pitiju rodom iz Masalije, kako sa Grenlanda u 3. veku p.n.e. upire prstom ka Poslednjoj Tuli, kako je mistično nazvao kraj sveta, rupu u koju upada igla sa kompasa. U njegovo vreme tu je bio taj ploveći magnetni severni pol koji sada nezadrživo i ubrzano grabi preko Kanade ka Sibiru. Sa druge strane planete, u samom magnetnom južnom polu, svetluca kristalima okovan junak iz drugog romana, čija se puška neraskidivo stopila sa magnetnim polom. I mene vuče nešto negde…Držim se za meridijan da ne upadnem u vrtlog.
 
Budim se sa novim pokušajem zore. Malčice je svetlije nego juče. Oko mene nijanse sive, plave i bele boje, sa bledoružičastim nebom u pozadini. Nestvarno. Uronjena u platno lokalnog slikara idem na obalu i ulazim u usamljenu kućicu sa klupicom iz koje se leti prati migracija stotina hiljada ptica. Na unutrašnjim zidovima drvene kućice nacrtane ptice… Ne želim kući. Ne želim da svane.
Usplahirene Kolumbijanke mi kucaju na vrata, zovu me napolje jer se na nebu pojavila Severna svetlost, Aurora borealis. Kao da je znala da mi je ovo poslednje veče na vrhu sveta. Izlazim u skafanderu sa našeg buvljaka i zurim u nebo. Zamišljam samog Apolona Hiperborejca, kako rukom ispisuje ove zelene talase. Konačno sam u svemiru. Boreas ili Voreas, na grčkom označava sever. Severna zora se negde zatekla i na Balkanu, gde i dalje duva severac zvani Vardar. Kod njih vetar, kod nas reka…
Odlazim do Nojeve barke, ulaza u trezor gde se čuva seme planete Zemlje. Svaka zemlja je dala uzorke semena nekih svojih karakterističnih poljoprivrednih biljaka. Negde drugde čuva se seme cveća i semenke drveća. Ovde će pohranjeno seme preživeti sve promene magnetnih polova, sve nuklearne katastrofe, eksplozije i ledena doba. Pitanje je samo – ko će ga posaditi kad nas ne bude bilo?
Srbija zato nije ni poslala seme ni jedne autohtone biljke. Čemu to, kad će posle nas potop. //EKO KUĆA No23

Fotografija i dizajn kao jedno

Fotografi Nienke Klunder i Viglius de Bie napravili su set fotografija za studio LZF, u kojima su suprotstavili fragmente nekoliko umetničkih pokreta, među kojima su nadrealizam, De Stijl i modernizam. Na fotografijama koje prate dramatični umetnički efekti, Klunder i De Bie su predstavili više ručno izrađenih  drvenih lampi. Bleštavi Maslačak, graciozni Novi talas i neobični Beg samo su neke od lampi predstavljenih u ovom projektu.

Diplomci holandske Akademije umetnosti i dizajna (AKV) St. Joost udružili su se 2012. godine u Valensiji i od tada ovaj dvojac pod imenom KlunderBie kombinuje Klunderov umetnički pristup fotografiji  sa iskustvom u svetu visoke mode koje poseduje DeBie.Osnivač i umetnički direktor studija LSF Marivi Calvo dao je fotografima odrešene ruke da odrede u kom pravcu će ići fotografisanje. Jedino što im je bilo zadato je rustični šarmantni prostor Palacio de Casavells. Na sledećim stranama predstavljamo rezultat.

Fotograf Andrija Rančić

Andrija Rančić rođen je  25.1.1987. godine u Beogradu. Osnovne Akademske studije upisusao je 2006. godine na katedri za fotografiju na „Akademiji umetnosti“. Iste godine počeo profesionalno da se bavi komercijalnom fotografijom u svom  studiju. Na fakultetu je pokazao interesovanja i za druge srodne oblasti kao što su film, dizajn, advertajzing… i koristio priliku da posećuje predavanja na drugim katedrama van svog  programa kako bi proširio znanja, veštine i oblasti delovanja. Po završetku treće godine studija, na univerzitetskoj svečanosti „Art finale” dobio je nagradu za najboljeg studenta. Pri kraju studija odlazi u Ameriku gde dobija profesinalni angažman od grupe NASA-inih naučnika za snimanje dokumentarnog filma „Summer Science Academy“. Petomesečni boravak u Americi ga je inspirisao da narapravi umetnicki rad „American Dream“ sa kojim je diplomirao po povratku u Beograd, oktobra 2010. godine

Crna je dobra

Crno, kao odsustvo boja i sa simbolikom elegantnog i jakog, a u isto vreme teškog i zatvorenog osećaja koji stvara, sve više se koristi u arhitektonskom oblikovanju radi postizanja jake ekspresije, ali se najčešće izbegava u kreiranju arhitekture porodičnog doma. Česte su kritike koje osuđuju timove koji oblikuju arhitekturu baš u ovom maniru, ali to za češki studio 3+1 ARCHITEKTI do sada nije predstavljalo veliku prepreku i nije imalo veći značaj, jer je njihova glavna simbolika i prepoznatljivost upravo u ovakvom prezentovanju viđenja i konteksta arhitekture. Kako je svaka porodica jedinstvena, a svaka dogradnja za njih predstavlja novi izazov, krajnji cilj je svakako izvestan – stvoriti okruženje po merama čoveka i udobnog porodičnog doma.

Izrazita crna boja, ravne linije i niska forma dogradnje na izuzetan način postižu kontrast sa masivnim objektom u plavoj boji, koja je vizuelna dominanta postojeće kuće. Odvajajući celine već pri prvom pogledu na novu i staru, projektanti ujedno uvode dinamiku u tradiciju kompozicije u celini,  kao i nov pogled na lice tradicionalnog doma, stvarajući harmoničan pristup različitosti. Može se slobodno reći da je ova kreacija još jedno uspešno delo arhitektonskog tima iz Češke, a nametanje ovakvog smelog pristupa novoprojektovanoj stambenoj arhitekturi šalje jasnu poruku da je crna ipak dobra.// ek LJJELENA ALEKSIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Crna je dobra

DOGRADNJA OBJEKTA PREDSTAVLJA IZAZOV NA VIŠE NIVOA, A TIM 3+1 ARCHITEKTI NA TAKAV JE ZADATAK ODGOVORIO IZRAŽAVANJEM KONTRASTA U BOJI I MATERIJALIZACIJI. POPUT JING/JANG SIMBOLA – CRNO/BELA IGRA MASA OBLIKUJE KONTRAST DVE SUPROTNO RAZLIČITE FORME KOJE SE UPOTPUNJUJU I SLUŽE ISTOJ FUNKCIJI – SVAKODNEVNIM AKTIVNOSTIMA UDOBNOG PORODIČNOG ŽIVOTA.

Crno, kao odsustvo boja i sa simbolikom elegantnog i jakog, a u isto vreme teškog i zatvorenog osećaja koji stvara, sve više se koristi u arhitektonskom oblikovanju radi postizanja jake ekspresije, ali se najčešće izbegava u kreiranju arhitekture porodičnog doma. Česte su kritike koje osuđuju timove koji oblikuju arhitekturu baš u ovom maniru, ali to za češki studio 3+1 ARCHITEKTI do sada nije predstavljalo veliku prepreku i nije imalo veći značaj, jer je njihova glavna simbolika i prepoznatljivost upravo u ovakvom prezentovanju viđenja i konteksta arhitekture. Kako je svaka porodica jedinstvena, a svaka dogradnja za njih predstavlja novi izazov, krajnji cilj je svakako izvestan – stvoriti okruženje po merama čoveka i udobnog porodičnog doma.

Dok sve više ljudi u potrazi za udobnijim i mirnijim stilom života beži iz gradske užurbanosti i započinje stvaranje porodične harmonije u predgrađima gradova, jedna češka porodica je pre nekoliko godina odabrala da svoj mir pronađe nadomak grada Bořislava izgradnjom porodične kuće kompleksnije strukture.

Arhitektonskom timu studija 3+1 ARCHITEKTI kao logičan nastavak originalnog objekta javila se ideja da se iskoristi zapadna strana kuće sa dvorištem koje joj pripada. Kao glavni motiv za oblikovanje ove ideje poslužio je razigran oblik terena, pa je forma objekta koncipirana i izvedena tako da prati teren, kao odlivak kaskada na koje je on naslonjen. Još uvek neizgrađeno okruženje, bogato samo netaknutom prirodom, uslovilo je da i dogradnja ispoštuje mir i jednostavnost u kojoj se našla.

Objekat je postavljen tako da prati liniju puta, a njegov položaj je uzdignut na brežuljku u dnu parcele, poput vidikovca. Velika površina parcele dozvoljavala je veliku dogradnju, ali želja investitora nije bila da se razmeće prostorom, već da osnovne sadržaje optimalnih dimenzija uklopi u postojeću matricu. Kako je postojeći objekat već sadržao sve neophodne prostorije porodične kuće, dogradnjom je planirano da se formira povučen i miran prostor koji bi kao svoje skrovište koristili roditelji. Nešto uži hodnik trapezastog oblika spaja dogradnju sa postojećim objektom, uvodeći korisnika u pravilni raster tri celine koje sadrže skromni dnevni boravak, odvojen kliznim vratima od dela u kome se nalaze pomoćne prostorije – garderoba i kupatilo, a koje se oslanjaju i služe trećoj celini – spavaćoj sobi. Sve prostorije prirodno su osvetljene velikim staklenim portalima koji uvode pejzaž okoline u unutrašnjost dajući drugačiju, svaki dan različitu perspektivu prostora koja ostvaruje neraskidivu vezu čoveka-korisnika i prirode

PRAVILAN TOK I JEDNOSTAVNOST LINIJA NAMEŠTAJA I ZIDOVA MEĐUSOBNO SE DOPUNJUJU I UTAPAJU U ENTERIJER, STVARAJUĆI OPŠTI MINIMALISTIČKI DUH I SVEDENOST KOJA ODLIKUJE I ZADOVOLJAVA OSNOVNU ŽELJU INVESTITORA DA SE POSTIGNE SAVRŠEN BALANS IZMEĐU POTREBNOG I DOVOLJNOG.

Izrazita crna boja, ravne linije i niska forma dogradnje na izuzetan način postižu kontrast sa masivnim objektom u plavoj boji, koja je vizuelna dominanta postojeće kuće. Odvajajući celine već pri prvom pogledu na novu i staru, projektanti ujedno uvode dinamiku u tradiciju kompozicije u celini,  kao i nov pogled na lice tradicionalnog doma, stvarajući harmoničan pristup različitosti. Može se slobodno reći da je ova kreacija još jedno uspešno delo arhitektonskog tima iz Češke, a nametanje ovakvog smelog pristupa novoprojektovanoj stambenoj arhitekturi šalje jasnu poruku da je crna ipak dobra.// ek LJELENA ALEKSIĆ- Više u EKO KUĆI No23

Unutrašnje stepenište imitira kaskade terena i polako uvodi korisnika u postojeći objekat, dok mu pogled animiraju aplikacije ptica u letu na staklenim portalima.

Arhitektura kao putovanje

Ovogodišnji dobitnik Prickerove nagrade je španski arhitektonski studio RCR Arquitectes. Studio su pre više od 25 godina osnovali Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta u malom gradu Olotu u Kataloniji. Delo ovog trija čini veliki broj projekata različitih tipologija i razmera, i govori o njihovom nesumnjivo velikom talentu.
Ono što je javnost zapazila kao značajnu promenu u odnosu na prethodne godine jeste upravo činjenica da nije nagrađen jedan arhitekta-autor, već pravi mali tim talenata koji je tiho i vrednim radom dosegao vrhove arhitektonskog izražavanja. Projekti ovog studija rađeni su uglavnom za regiju u kojoj njihovi autori žive i rade. Vrednost dela, raznovrsnost programa i tipologije kojima su se bavili, kao i vizuelne i oblikovne vrednosti koje su autori u svojim projektima dostigli, ipak nisu promakli stručnoj javnosti, a odluku da se Prickerova nagrada dodeli ovom studiju podržala je i struka.
Ne treba zanemariti još jednu bitnu činjenicu – studio RCR Arquitectes vrlo aktivno radi i na planu obrazovanja mladih ljudi, njihovog uključivanja u brojne radionice i usavršavanja u različitim umetnostima, i tu sinergiju naziva kreativnom razmenom. Možda baš u toj nesebičnoj razmeni ideja nastaju nove vrednosti koje tiho i nenametljivo svet čine lepšim.
U kratkom intervjuu koji sledi pokušali smo da dođemo do odgovora na pitanja o onome što je i najinteresantnije – kako jedan autorski tim funkcioniše tokom kreativnog procesa, kako dolazi do prvih informacija i inspiracije prilikom rada na projektu i šta svojim rešenjima želi da postigne.
Razgovor vodila:
za ek Jelena Blagojević

Pre svega, čestitamo vam na ovom velikom priznanju! U svetu u kome dominiraju  pojedinac i njegov kreativni ego, koju razliku jedan tim može doneti arhitektonskoj profesiji?
Tim daje usaglašenije odgovore i odluke.
Kada govorite o početku rada na projektu, pričate o ‘potrebi da rešenje bude inspirativno’ a da fenomen i iskustvo svake lokacije želite da i sami osetite. Možete li nam reći nešto više o samom kreativnom procesu?
Kreativni proces počinje posetom lokaciji, a zatim se pristupa proučavanju projektnog zadatka. Tek sa obe ove komponente počinje detaljnija analiza, potraga za suštinom, a onda stižu i odgovori.

Ako je ‘kreativni proces putovanje’, kako ste jednom naveli, da li je po vašem mišljenju to putovanje podjednako važno kao i finalni ‘proizvod’?
‘Putovanje’ označava celokupni kreativni proces koji traje od samog početka do kraja, to jest do završetka objekta.
Koji projekat ili projekti su vam, s obzirom na to ‘putovanje’ omiljeni i zašto?
Volimo ih sve, mada bismo izdvojili naš prvi projekat, kao i poslednji, ali i objekat u kome se nalazi studio u kome praktično živimo.

Mnogi od vaših projekata su dominantno horizontalne forme. Svi imaju i veoma snažnu vezu sa tlom, izgledaju kao da su ‘izronili’ iz tla. Da li je ova organska veza sa tlom ono što vi osećate i prepoznajete kao abecedu same lokacije, ili forma češće proističe iz programa? Koliko je snažna veza između ovih faktora?
Moramo pre svega osetiti tlo, objekat, pejzaž. Sa njima se program sjedinjuje kako bi zajednički dali jedan harmoničan projekat.
U svojim projektima vrlo često koristite reciklirani metal. Pored visokog vizuelnog i estetskog kvaliteta koje poseduje, da li ga koristite i kao prateći kvalitet održivosti?
Da.

U vašim enterijerima su skoro uvek prisutne reflektujuće, reljefne i prirodne površine, minimalističkog su dizajna i u industrijskom stilu. Kada govorimo o enterijeru, kakav bi po vama jedan savremeni enterijer trebalo da bude, osim što mora da poseduje snažnu vezu sa prirodom? Kakvo iskustvo treba da ponudi korisniku ili makar posmatraču?
Enterijer bi trebalo da pruži snažan osećaj prostora, atmosferu koja uključuje korisnika, koja budi čula. Treba da deluje umirujuće.
Saradnja sa mladim ljudima u vašem studiju Laboratorio Barberi svima pruža priliku da razviju različite umetičke discipline i primene interdisciplinarni pristup proučavanju prostora. Koliko je ova razmena kreativnosti važna i korisna, s obzirom na našu onlajn realnost, društvene mreže i odsustvo prave komunikacije na dnevnom nivou?
Naš rad u okviru Laboratorije Barberi ima upravo zadatak da promoviše pravi, prirodni kontakt među ljudima, ali i da mreže promoviše kao izuzetno korisno sredstvo.

Ako bi trebalo da date samo jedan savet mladim arhitektima, šta bi to bilo?
Budite svoji i negujte svoju strast.
Još jedno pitanje, iz radoznalosti… Postoji li neki projekat u smislu programa, tipa objekta, lokacije ili ideje, na kome biste voleli da radite i kakav bi to projekat bio?
Voleli bismo da stalno sarađujemo sa ljudima koji vole da istražuju nepoznate puteve kreativnosti.

Enterijer od svetla

KADA JE OTKRIO STARO SKLADIŠTE U LONDONSKOM KVARTU STOKE NEWINGTON, AUTOR OVOG PROJEKTA ZNAO JE DA ĆE TU BITI NJEGOV NOVI DOM. SLOŽENA PROCEDURA DOBIJANJA DOZVOLA I NE BAŠ JEDNOSTAVNI USLOVI ZA IZVOĐENJE RADOVA NISU GA SPREČILI DA DIZAJNIRA PROSTOR KOJI ĆE POKAZATI SUŠTINU NJEGOVE POTREBE ZA BAVLJENJEM ARHITEKTUROM.
Nekadašnje skladište u naselju Stoke Newington u Londonu transformisano je u stambenu kuću. Stara struktura od opeka nalazi se na parceli ušuškanoj u gusto izgrađenom gradskom tkivu. Arhitekta James Davies iz studija Paper House Project otkrio je ovu lokaciju sasvim slučajno i rešio je da baš na njoj sagradi svoj porodični dom.
Postupak dobijanja dozvola bio je veoma složen – osim konzervatorskih uslova koji su zahtevali potpunu sanaciju postojeće strukture, problematično je bilo i isplanirati sam proces izgradnje zbog blizine susednih objekata i potrebe da se smanji buka tokom izvođenja radova. Tako su svi elementi kuće prethodno proizvedeni i kao gotove su ih, jedan po jedan, na parcelu donosila tek po dva radnika. Toliko je malo prostora bilo.

Namera arhitekte bila je da unutar kuće stvori enterijer pun svetla koji će predstavljati otelotvorenje njegove ideje o arhitekturi, sa kojom je i kročio u profesiju. Zato je objekat formiran sa dvostrukom spratnom visinom. U prizemlju se nalaze kuhinja sa trpezarijom, dnevni boravak, gostinska soba i ušuškani atrijum. Unutrašnjost je od eksterijera odvojena velikim staklenim površinama fragmentiranim crnom bravarijom, što je karakteristika već više godina aktuelnog industrijskog stila koji je primenjen i u enterijeru kuće.

Iako izrazito minimalistički, enterijer poseduje veliki broj detalja koji ovaj inače hladni izraz čini toplijim –  tu su brojni komadi nameštaja, stepenište i zidne obloge izvedeni od svetlog drveta, različiti materijali upotrebljeni za tapaciranje nameštaja, biljke, a iznad svega obilje prirodnog svetla koje ulazi ne samo kroz zastakljene fasadne površine, već i kroz krovne prozore, što čitavom prostoru omogućava da doslovno blista.

‘Svakodnevno nas inspirišu prostori i mesta u kojima radimo, spavamo, jedemo i u kojima se igramo. Ova kuća je izraz mog ličnog ukusa. Inspirisali su me određeni momenti i prostorna iskustva koja sam doživeo posetivši naselje Albert Docks, kročivši kao tinejdžer po prvi put u Hol turbina u galeriji Tate Modern i boraveći u jednom skladištu tokom rada u Njujorku. Ovo je od samog početka bio veoma složen projekat, ali je vredan uloženog truda,’ kaže arhitekta James Davies.

‘INSPIRISALI SU ME ODREĐENI MOMENTI I PROSTORNA ISKUSTVA KOJA SAM DOŽIVEO POSETIVŠI NASELJE ALBERT DOCKS, KROČIVŠI KAO TINEJDŽER PO PRVI PUT U HOL TURBINA U GALERIJI TATE MODERN I BORAVEĆI U JEDNOM SKLADIŠTIU TOKOM RADA U NJUJORKU. OVO JE OD SAMOG STARTA BIO VEOMA SLOŽEN PROJEKAT, ALI JE VREDAN ULOŽENOG TRUDA’ – JAMES DAVIES, PAPER HOUSE PROJECT.

Rekonstrukcija i izgradnja realizovane na ovoj lokaciji mogu se primeniti na brojnim napuštenim lokacijama po Londonu. Ova kuća povećala je kvalitet postojećih izgrađenih struktura u okruženju i oživela zapušteni deo mirnog stambenog kvarta dodajući mu nove prostorne i oblikovne vrednosti. Lekcija primenljiva svuda.// ekJELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No23

Fasadna bravarija – poštovanje nekadašnjeg industrijskog karaktera objekta, ali istovremeno i odraz enterijera.

Plutajući raj

SPOJ ZNANJA IZ OBLASTI ESTETIKE, KULTURE, ARHITEKTURE I DIZAJNA U CILJU EKONOMSKE I PROSTORNE RACIONALIZACIJE GRADSKOG PROSTORA, IZNEDRIO JE OBJEKAT KOJI EKSPLICIRA DINAMIČNU KOMPOYICIJU, MODULARNOST I ORIGINALNOST I U ČIJEM JE SREDIŠTU ZAINTERESOVANOST ZA MLADE LJUDE I NJIHOVE ŽIVOTNE POTREBE.
Plutajući i ekološki održiv objekat od recikliranih kontejnera koji predstavlja prototip za buduće pristupačne i komforne studentske domove, dizajnirao je  čuveni arhitektonski biro BIG. Osmišljen je kao rešenje za rastući problem nedostatka stambenog prostora za studente u glavnom gradu Danske, a autori se nadaju da će odgovarati i drugim lučkim gradovima. Urban Rigger nije samo funkcionalna tvorevina koja rešava problem urbanističke kompozicije, već objekat samosvojnog identiteta čiji dizajn poseduje estetsku atraktivnost i kao takav može biti veoma privlačan za tržište.

UNIVERZALNO I JEDNOZNAČNO
Arhitektura kao struka polazi od stanovišta da rešenje za jedan prostorni segment ne može biti primenljivo za drugi, imajući u vidu osobenost svakog mesta i drugačije zahteve sredine. Arhitekti studija BIG ovim projektom ipak pokušavaju da pokažu da je u arhitekturi, kao i svakoj drugoj umetnosti, sve relativno, te preispitujući odnose objekta i ambijenta prave univerzalnu ploveću arhitektonsku strukturu koja se može multiplicirati i transportovati u bilo koji lučki grad. Zamisao je da se umnožavanjem objekta dobije čitav prostorni ansambl, dinamičan kompozicioni i estetički niz koji podrazumeva uniformnost, ali ne i odsustvo umetničke kreativnosti. Arhitekti na taj način ne žele da negiraju značaj lokacije, već da unaprede izgled prestonice, ostvare dijalog sa kontekstom grada i doprinesu njegovom identitetu.

Fenomen vode kao nezamenljiv i jedan od bazičnih elementa za opstanak, zapravo je jedan od motiva koji je predodredio unutrašnje strane života u ovim jedinicama – socijalnu raspodelu, pravo na zatvoren i otvoren život, uživanje u vidiku… Upravo je postavljanje objekta na samu vodenu površinu i njegova pokretljivost ono što opravdava njegovu univerzalnost.

Važan deo prostora je zimski vrt (dvorište) u kome studenti mogu da se okupljaju i druže.

VODA OPLEMENJUJE OVAJ OBJEKAT I STVARA ATMOSFERU ILUZIJE U ODNOSU NA PEJZAŽ, JER POD UTICAJEM SVETLOSTI I REFLEKSIJE STRUKTURA GUBI ČVRSTINU SVOJIH OBRISA I RASTAPA SE U SVETLE RAZIGRANE POVRŠINE KOJE IZNOVA GRADE JEDINSTVENE PRIZORE.

U oblikovnom smislu, objekat korespondira sa kubističkom stilskom profilacijom interpretiranom na savremen način, budući da se sastoji od prizmi (kontejnera) slaganih tako da rubovi uvek ostaju slobodni. Takav princip omogućio je stvaranje zajedničkog zimskog vrta (dvorišta) u kome se studenti mogu okupljati i družiti. Ovaj prostor ima za cilj unapređenje stimulativnih sfera koje se odražavaju kroz ambijente, pa je otvoren za različite intervencije i podložan mogućnostima promene.//ek  VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No23