Alumil Exl1

Nauka i priroda

JEDAN OD BLOKOVA KAMPUSA NOVARTIS NA OBALI RAJNE OZNAČEN JE KAO OTVOREN PROSTOR KOJI TREBA DA OBRAZUJE MEDICINSKO-FARMACEUTSKI ZASAD, VRT KOJI PRIKAZUJE BILJKE POSEBNO VAŽNE ZA RAZVOJ FARMACEUTSKE INDUSTRIJE. U TOM SMISLU MOŽE SE REĆI DA MEDICINSKI VRT PREDSTAVLJA KOLEVKU SVIH PROIZVODA KOMPANIJE I ESENCIJALNU DUŠU NJENE AKTIVNOSTI. ZATO PONEKAD POMISLIMO KAKO JE NASTAO RAJSKI ISTRAŽIVAČKI VRT NA RAJNI.

Poseban istraživački vrt nikao je na obali Rajne odajući počast nauci. Medicinski vrt mesto je koje slavi čulne pojave svih vrsta, pročišćenje i lekovitost. To je mesto gde se može uživati u mističnim opijajućim mirisima, promenama boja i varijabilnosti  biljnih vrsta i sorti, ali ih je moguće i proučavati. Osim estetskog i osećajnog karatktera, ovaj vrt ima i karakter svojevrsnog korita, ‘kolevke’  farmakoloških ispitivanja i istraživanja.

Novartis kampus nalazi se u Bazelu u Švajcarskoj, na obali reke Rajne, nedaleko od granice sa Francuskom. Međunarodna farmaceutska kompanija Novartis trenutno sprovodi veliki program izgradnje, kako bi stvorila jedinstven istraživački kampus karakterističan po izuzetnim dizajnerskim i arhitektonskim rešenjima. Mnogi međunarodno priznati arhitekti i biroi učestvovali su u ovoj inicijativi izrađujući projekte zgrada smeštenih u individualnim blokovima master plana predloženog od strane italijanskog arhitekte Vitorija Lampunjinija. Cilj je da se uspostavi jedinstveno istraživačko okruženje  sa izvanrednim osobinama, koje je tu da privuče tim koji će predstavljati kompaniju i nastupiti u naučnoj javnosti na visokom nivou.

Jedan od blokova kampusa je označen kao otvoren prostor koji treba da obrazuje medicinsko-farmaceutski zasad, vrt koji prikazuje biljke posebno važne za razvoj farmaceutske industrije. U tom smislu, može se reći da medicinski vrt predstavlja kolevku svih proizvoda kompanije i esenciju njene aktivnosti. Ovaj prostor sastoji se od dva dela: vrta i gaja.

Gaj se odnosi na keltska naselja koja su nekada postojala u ovoj oblasti i čiji su druidi skupljali većinu lekovitih sastojaka iz okolnih šuma. Simbolična naznaka gaja sastoji se od dvostrukog reda drveća ginka (Gingko biloba) koje daje hlad i snažan zeleni volumen okolnom radnom okruženju. Između stabala vijuga brazda koja skuplja atmosfersku vodu obrazujući svojstven potočić. Uz prostore za sedenje, interpretacija gaja pruža odmor i relaksaciju istraživačima i zaposlenima tokom radnog vremena.//ek Dejan Popov Više u EKO KUĆI No23

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Sveža bašta

URBANI PROSTORU MORAJU I MOGU OZELENETI, I DA JE SVAKA, PA I NAJMANJA POVRŠINA, UPOTREBLJIVA, DRAGOCENA I VREDNA BRIGE I TRUDA. SVAKI ZELENI KOMADIĆ PROSTORA JE PRIRODNI KORIDOR, PRIBEŽIŠTE ZA INSEKTE, PTICE STANARICE I PTICE SELICE, VODOZEMCE I SISARE. U ZELENOM OKRUŽENJU SE ČOVEK BOLJE OSEĆA, SRDAČNIJE DRUŽI I LEPŠE IZGLEDA. MOŽDA VAM OVO ZVUČI MALO ’OTKAČENO’ ALI JE POTVRĐENO DA JE ISTINITO.

Evo nam opet proleća! Prošla je i 2016, brzo kao i sve godine pre nje, i sat nam ponovo otkucava dane preostale do početka prolećnih radova u vrtu. Baštovani se pripremaju za mesece koji prethode početku leta, za vreme kada neće moći da dignu glavu od posla.

Meni je ovo proleće posebno važno ne samo zbog uobičajenih baštenskih aktivnosti, na njih sam navikla, već i zbog toga što ću u maju na Sajmu cveća u Čelsiju postaviti svoju osmu po redu i prvu po složenosti, najkomplikovaniju vrtnu strukturu do sada.

Tokom svih ovih godina učešća na sajmu u Čelsiju dizajnirala sam i izgradila nekoliko vrtova kojima je zajedničko  to što sam u svim postavkama bila vođena idejom kako da njihov koncept omogući kvalitetnu interakciju stanovnika gradova i metropola i da ih navede da se i sami pozabave ozelenjavanjem svog životnog prostora. Takmičenje na ovoj manifestaciji uvek donosi i radost i užas. Ili to volite ili mrzite. Ja sam od onih koji obožavaju da budu u Čelsiju i da uzmu aktivno učešće u gradnji vrtova, ali se ove godine pitam da li sam možda otkinula prevelik zalogaj i da li ću uspeti da ga sažvaćem. U studiju smo svi bili složni u opredeljenju da treba da konkurišemo za učešće i da treba da izađemo sa nekim velikim i smelim dizajnom. Međutim, kada sam saradnicima izložila svoju ideju, svi su zanemeli i pogledali me onim pogledom koji kaže: Hej, jesi li ti luda? Možda i jesam, ali ostajem u dubokom uverenju da se urbani prostoru moraju i mogu ozeleneti, i da je svaka, pa i najmanja površina, upotrebljiva, dragocena i vredna brige i truda. Svaki zeleni komadić prostora je prirodni koridor, pribežište za insekte, ptice stanarice i ptice selice, vodozemce i sisare. U zelenom okruženju se čovek bolje oseća, srdačnije druži i lepše izgleda. Možda vam ovo zvuči malo ’otkačeno’ ali je potvrđeno da je istinito.

Našu ovogodišnju postavku u kategoriji ’Gradski život’ nazvali smo ’Sveža bašta’. Ona zauzima površinu veličine 12x6m, i teoretski bi je bilo moguće postaviti za manje od nedelju dana. E, ali stvari su malo komplikovanije, jer želimo vrt u više nivoa, što predstavlja glavolomku u domenu dizajna i tešku muku u delu izvedbe. Naš vrt je zamišljen tako da obezbedi zonu zelenila stambenom bloku, ali ne zgradi, već svakom pojedinom stanu. Koncipiran je kao zasenčena pergola na najvišem nivou, nekoliko raštrkanih mesta za sedenje postoji u središnjoj zoni, a u prizemlju su dve zaklonjene manje površine za boravak više osoba. U svim zonama postoji odgovarajući odabir zasađenih biljaka. Pri vrhu konstrukcije su biljke koje vole sunce, a otporne su na aerozagađenje i zapravo su prečistači vazduha, a u nižoj zoni je mešana paleta tropikana kojima ne smeta manjak sunčeve svetlosti, a zgrada ih zimi štiti od mraza. Održavanje ove strukture ne bi trebalo da predstavlja težak zadatak. Može da ga obavlja tim stručnih baštovana ili pak grupa stanara koji imaju afiniteta prema gajenju biljaka i koji bi, budući da su i sami korisnici dobrobiti ove strukture, sigurno imali želju da joj obezbede bujnost i dug život.

U gradovima je i tradicionalno horizontalno ozelenjavanje površina često problematično zbog obilja otežavajućih okolnosti tipičnih za gradsku infrastrukturu i administraciju, ali se uprkos tome poslednjih godina intenzivno razmišlja i o vertikalnoj postavci gradskog zelenila. Zeleni zidovi su sve više prisutni. Istina, teški su za održavanje, ali sve su lepši. Upotrebili smo ih i mi da bismo povećali površinu koja upija čestice aerozagađenja. Dobro organizovanim sakupljanjem atmosferske vode, oni postaju samoodrživi  jer znatno povećavaju njenu količinu, pa i kvalitet, čime postaju veoma poželjni u šemi ekološke opravdanosti. Imamo veoma smele i čak revolucionarne ideje po pitanju proširenja liste biljaka koje ćemo upotrebiti za sadnju na zidovima. U glavi imam sliku kako bi vertikalni zidovi trebalo da izgledaju, i nadam se da će ona postati stvarnost.

Iste ovakve luckaste zamisli imamo i po pitanju strukture koju u studiju nazivamo ’Mehano’. Razlog što smo odabrali ovo ime koje se zapravo odnosi na igračku, jeste da odagnamo strahove i strepnje tipa ’da li će ovo biti zaista moguće’. Dakle, upotrebićemo čelik, drvenu građu, staklo i metalnu oblogu za izgradnju naše ’stalaže’, materijale koji se koriste u arhitekturi, ali ne i pejzažnoj arhitekturi. Očekujemo da će naša ’Sveža bašta’ u kategoriji ’Gradski život’ biti privlačno lepa i pouzdano čvrsta.

Iste ovakve luckaste zamisli imamo i po pitanju strukture koju u studiju nazivamo ’Mehano’. Razlog što smo odabrali ovo ime koje se zapravo odnosi na igračku, jeste da odagnamo strahove i strepnje tipa ’da li će ovo biti zaista moguće’. Dakle, upotrebićemo čelik, drvenu građu, staklo i metalnu oblogu za izgradnju naše ’stalaže’, materijale koji se koriste u arhitekturi, ali ne i pejzažnoj arhitekturi. Očekujemo da će naša ’Sveža bašta’ u kategoriji ’Gradski život’ biti privlačno lepa i pouzdano čvrsta.

Mi u Britaniji imamo sreću što u hiljadama parkova širom zemlje postoji mnogo stoletnog drveća koje predstavlja najbolji filter za gradsko zagađenje, a istovremeno i ugodan habitat za mnogobrojne biljne i životinjske vrste. Želeli smo da baš ovakvo drveće ’sa perspektivom’ ugradimo u naš projekat, pa smo jednog hladnog, vlažnog, vetrovitog dana izašli u izviđanje terena i potragu za sadnicama. Obišli smo mnoge rasadnike i videli mnoštvo sadnica koje smo procenjivali i predviđali koliko i kako će rasti, kakvi će filteri od njih postati. Takođe je trebalo odlučiti i isplanirati kako ćemo ih preneti do Čelsija i tamo posaditi na onom parčencetu od 72m2  koje nam je dato na raspolaganje. Jedva smo čekali da se taj prenos obavi, jer tek sa drvećem na placu imate stvarno utisak da se tu nešto važno događa. Uz sve tekuće poslove i obaveze prema klijentima, jedva uspevamo da sve obavimo onako kako treba i u skladu sa visokim standardima kojih se pridržavamo u svakom segmentu posla. Ipak, našoj radosti nema kraja i jedva čekamo da otpočnemo rad na ovom ’suludom projektu’. Sve što nam je potrebno je radna sedmica od deset dana, radni dan od petnaest sati i (molim te, Bože) mesec maj bez kiše!//

Kuća vrt

KUĆA KAO CENTRALNA POZORNICA LJUDSKOG POSTOJANJA I NEPOSREDNO VRTNO OKRUŽENJE SA KOJIM SE PROŽIMA, MESTA U KOJIMA SE ODIGRAVA SVAKIDAŠNJICA I MESTA IZ KOGA ČOVEK POLAZI I STALNO IM SE VRAĆA, IMAJU ZADATAK DA USPOSTAVE FUNKCIONALNU I ESTETIČKU SIMBIOZU SVIH PROSTORNIH SADRŽAJA U JEDINSTVEN OBLIK. AUTOR OVOG OBJEKTA USPEO JE TO DA OSTVARI KROZ ODNOS MASE PUNOG I PRAZNOG, OTVORENOG I ZATVORENOG, TOPLOG I HLADNOG, TE OVA KUĆA SVOJIM SKLADOM, LIKOVNOŠĆU I POTPUNOM INTEGRISANOŠĆU SA VRTOM DODIRUJE NAŠA ČULA I UVODI NAS U TAJNOVITI SVET OSEĆANJA I SAZNANJA.
Iako se svojim savremenim oblikovanjem, položajem, neobičnim otvorima i dispozicijom sadržaja izdvaja iz okruženja, ova porodična kuća istovremeno je jednostavna i ne narušava vizuru mesta. Kuća je izgrađena u dvorištu već postojećeg objekta, kao aneks za roditelje sa mlađom decom, dok postojeći objekat postaje dom za stariju decu. Budući da se nalazi u centru Londona, autoru je između ostalog izazov bila i namera da savremenim arhitektonskim vokabularom reinterpretira ideju i poziciju gradske kuće i uspostavi dijalog u zatečenom kontekstu centralnog gradskog jezgra, integrišući ga sa zatečenim i novoprojektovanim zelenilom.

HUMANIZACIJA PROSTORA
Primetno je da je ovo delo nastalo umetničkom obradom jedne misli prema zahtevima i zakonima utilitarnosti, gde su svi oblikovni delovi i detalji povezani u nedeljivu celinu. Rezultat je spokojna i nerazmetljiva kuća sa pet spavaćih soba na spratu i dnevnim prostorom sa kuhinjom u prizemlju. Jedan od zahteva bio je i obezbeđenje od prodora vode, budući da je objekat blizu Temze. To je rešeno podizanjem dva metra visokog bedema od vodonepropusnog betona, od koga je izrađen i pod dvorišta.

U enterijeru je primetno pojednosatvljenje oblika podređeno kompoziciji, ritmu, toplo-hladnim odnosima i kolorističkom sazvučju

Na taj način ispunjen je još jedan zahtev – uživanje u urbanom i modernom načinu života uz očuvanje mira i privatnosti. Na gornjem spratu otvori su pozicionirani na bočnoj i zadnjoj fasadi, a svetlarnici i krovni prozori omogućavaju da prostor bude  osvetljen. Skrivanje gornjeg sprata od pogleda javnosti i otvaranje prema bašti prikazuju bekstvo autora od bezličnog prostora i pomak u pravcu drugačijih i mogućih ostvarenja na planu humanizacije okruženja, kao i samih porodičnih odnosa.//ek Vesna Ravić Više u EKO KUĆI No23

SVEDENOST FORME I JEDNOSTAVNOST GABARITA NAGLAŠENA JE ODNOSOM PUNOG I TEŠKOG NASUPROT TRANSPARENTNOG I LAGANOG, ČIME JE AKCENTOVANA CELOKUPNA KOMPOZICIJA.

Stepenice kao skulptorski oblikovani funkcionalni detalji uspostavljaju sklad odnosa spolja-unutra

Kuća vrt

KUĆA KAO CENTRALNA POZORNICA LJUDSKOG POSTOJANJA I NEPOSREDNO VRTNO OKRUŽENJE SA KOJIM SE PROŽIMA, MESTA U KOJIMA SE ODIGRAVA SVAKIDAŠNJICA I MESTA IZ KOGA ČOVEK POLAZI I STALNO IM SE VRAĆA, IMAJU ZADATAK DA USPOSTAVE FUNKCIONALNU I ESTETIČKU SIMBIOZU SVIH PROSTORNIH SADRŽAJA U JEDINSTVEN OBLIK. AUTOR OVOG OBJEKTA USPEO JE TO DA OSTVARI KROZ ODNOS MASE PUNOG I PRAZNOG, OTVORENOG I ZATVORENOG, TOPLOG I HLADNOG, TE OVA KUĆA SVOJIM SKLADOM, LIKOVNOŠĆU I POTPUNOM INTEGRISANOŠĆU SA VRTOM DODIRUJE NAŠA ČULA I UVODI NAS U TAJNOVITI SVET OSEĆANJA I SAZNANJA.

Iako se svojim savremenim oblikovanjem, položajem, neobičnim otvorima i dispozicijom sadržaja izdvaja iz okruženja, ova porodična kuća istovremeno je jednostavna i ne narušava vizuru mesta. Kuća je izgrađena u dvorištu već postojećeg objekta, kao aneks za roditelje sa mlađom decom, dok postojeći objekat postaje dom za stariju decu. Budući da se nalazi u centru Londona, autoru je između ostalog izazov bila i namera da savremenim arhitektonskim vokabularom reinterpretira ideju i poziciju gradske kuće i uspostavi dijalog u zatečenom kontekstu centralnog gradskog jezgra, integrišući ga sa zatečenim i novoprojektovanim zelenilom.

SUKOB PUNOG I PRAZNOG
Ovaj markantan objekat izrazitog autorskog rukopisa, uspešno odgovara na sve zahteve konteksta – volumen, pozicija na parceli, orijentacija, a posebna pažnja posvećena je komunikaciji sa okruženjem. Strogost gornjeg sprata i odsustvo otvora ostvaruje namerni kontrast sa prijemčivošću staklenog pročelja prizemlja koje je u potpunosti otvoreno prema bašti. Stakleni paneli koji čine spoljašnje zidove prizemlja mogu se otvarati, povezujući na taj način otvorena područja sa unutrašnjim prostorima, što čini da kuća izgleda kao produžetak životne sredine. Svedenost forme i jednostavnost gabarita naglašena je odnosom punog i teškog nasuprot transparentnom i laganom, čime je akcentovana celokupna kompozicija.

HUMANIZACIJA PROSTORA
Primetno je da je ovo delo nastalo umetničkom obradom jedne misli prema zahtevima i zakonima utilitarnosti, gde su svi oblikovni delovi i detalji povezani u nedeljivu celinu. Rezultat je spokojna i nerazmetljiva kuća sa pet spavaćih soba na spratu i dnevnim prostorom sa kuhinjom u prizemlju. Jedan od zahteva bio je i obezbeđenje od prodora vode, budući da je objekat blizu Temze. To je rešeno podizanjem dva metra visokog bedema od vodonepropusnog betona, od koga je izrađen i pod dvorišta.

OVO DELO JE NASTALO UMETNIČKOM OBRADOM JEDNE MISLI PREMA ZAHTEVIMA I ZAKONIMA UTILITARNOSTI, GDE SU SVI OBLIKOVNI DELOVI I DETALJI POVEZANI U NEDELJIVU CELINU

Na taj način ispunjen je još jedan zahtev – uživanje u urbanom i modernom načinu života uz očuvanje mira i privatnosti. Na gornjem spratu otvori su pozicionirani na bočnoj i zadnjoj fasadi, a svetlarnici i krovni prozori omogućavaju da prostor bude  osvetljen. Skrivanje gornjeg sprata od pogleda javnosti i otvaranje prema bašti prikazuju bekstvo autora od bezličnog prostora i pomak u pravcu drugačijih i mogućih ostvarenja na planu humanizacije okruženja, kao i samih porodičnih odnosa.//
ek Vesna Ravić Više u EKO KUĆI No23

Stakleni paneli omogućavaju da kuća izgleda kao da produžetak životne sredine

U enterijeru je primetno pojednosatvljenje oblika podređeno kompoziciji, ritmu, toplo-hladnim odnosima i kolorističkom sazvučju

Stepenice kao skulptorski oblikovani funkcionalni detalji uspostavljaju sklad odnosa spolja-unutra

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Plutajući raj

SPOJ ZNANJA IZ OBLASTI ESTETIKE, KULTURE, ARHITEKTURE I DIZAJNA U CILJU EKONOMSKE I PROSTORNE RACIONALIZACIJE GRADSKOG PROSTORA, IZNEDRIO JE OBJEKAT KOJI EKSPLICIRA DINAMIČNU KOMPOYICIJU, MODULARNOST I ORIGINALNOST I U ČIJEM JE SREDIŠTU ZAINTERESOVANOST ZA MLADE LJUDE I NJIHOVE ŽIVOTNE POTREBE.

Plutajući i ekološki održiv objekat od recikliranih kontejnera koji predstavlja prototip za buduće pristupačne i komforne studentske domove, dizajnirao je  čuveni arhitektonski biro BIG. Osmišljen je kao rešenje za rastući problem nedostatka stambenog prostora za studente u glavnom gradu Danske, a autori se nadaju da će odgovarati i drugim lučkim gradovima. Urban Rigger nije samo funkcionalna tvorevina koja rešava problem urbanističke kompozicije, već objekat samosvojnog identiteta čiji dizajn poseduje estetsku atraktivnost i kao takav može biti veoma privlačan za tržište.

UNIVERZALNO I JEDNOZNAČNO
Arhitektura kao struka polazi od stanovišta da rešenje za jedan prostorni segment ne može biti primenljivo za drugi, imajući u vidu osobenost svakog mesta i drugačije zahteve sredine. Arhitekti studija BIG ovim projektom ipak pokušavaju da pokažu da je u arhitekturi, kao i svakoj drugoj umetnosti, sve relativno, te preispitujući odnose objekta i ambijenta prave univerzalnu ploveću arhitektonsku strukturu koja se može multiplicirati i transportovati u bilo koji lučki grad. Zamisao je da se umnožavanjem objekta dobije čitav prostorni ansambl, dinamičan kompozicioni i estetički niz koji podrazumeva uniformnost, ali ne i odsustvo umetničke kreativnosti. Arhitekti na taj način ne žele da negiraju značaj lokacije, već da unaprede izgled prestonice, ostvare dijalog sa kontekstom grada i doprinesu njegovom identitetu.

Fenomen vode kao nezamenljiv i jedan od bazičnih elementa za opstanak, zapravo je jedan od motiva koji je predodredio unutrašnje strane života u ovim jedinicama – socijalnu raspodelu, pravo na zatvoren i otvoren život, uživanje u vidiku… Upravo je postavljanje objekta na samu vodenu površinu i njegova pokretljivost ono što opravdava njegovu univerzalnost.

VODA OPLEMENJUJE OVAJ OBJEKAT I STVARA ATMOSFERU ILUZIJE U ODNOSU NA PEJZAŽ, JER POD UTICAJEM SVETLOSTI I REFLEKSIJE STRUKTURA GUBI ČVRSTINU SVOJIH OBRISA I RASTAPA SE U SVETLE RAZIGRANE POVRŠINE KOJE IZNOVA GRADE JEDINSTVENE PRIZORE.

U oblikovnom smislu, objekat korespondira sa kubističkom stilskom profilacijom interpretiranom na savremen način, budući da se sastoji od prizmi (kontejnera) slaganih tako da rubovi uvek ostaju slobodni. Takav princip omogućio je stvaranje zajedničkog zimskog vrta (dvorišta) u kome se studenti mogu okupljati i družiti. Ovaj prostor ima za cilj unapređenje stimulativnih sfera koje se odražavaju kroz ambijente, pa je otvoren za različite intervencije i podložan mogućnostima promene.//
ek  VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No23

Kao osnovni građevinski materijal korišćeni su reciklirani kontejneri

Važan deo prostora je zimski vrt (dvorište) u kome studenti mogu da se okupljaju i druže

Integracija kontrasta

UTICAJ JAPANSKIH ESTETSKIH PRINCIPA, SVEDENOST, JASNA FORMA, MINIMALIZAM, ODRŽIVOST I POŠTOVANJE  ARHETIPA U PROCESU PROJEKTOVANJA KARAKTERIŠU KUĆU BAOMARU, GDE JE NA KARAKTERISTIČAN NAČIN PREDSTAVLJEN ODNOS OBJEKTA I TERENA. OVA GRAĐEVINA  JE PRIMER DA KUĆA ZA ODMOR VAN GRADA NE MORA UVEK DA BUDE VIKENDICA.
Savremena arhitektura traži svoj jasan pravac, pa je upečatljiv i jasan arhitektonski izraz ono čemu mnogi arhitekti teže kako bi afirmisali svoje stvaralaštvo. Uticaj  japanskih estetskih  principa, svedenost, jasna forma, minimalizam, održivost i polazak od arhetipa u procesu projektovanja, crte su kojima možemo da okarakterišemo rad arhitektonskog studija Rieuldorang atelier iz Južne Koreje.
Njihovi principi i stil  jasno se mogu primetiti i na njihovom novom projektu – kući Baomaru, gde su odnosu objekta i terena pristupili na karaterističan način i tako pokazali da kuća za odmor van grada ne mora uvek da bude vikendica. Kuća Baomaru predstavlja samostojeću porodičnu kuću za odmor izvan urbanog jezgra. Nalazi se na samom rubu šume, na terenu koji je u padu duž brdovitog pejzaža. Polazna tačka, ujedno i izazov pri projektovanju, bila je implementacija forme arhetipa kuće u teren na način da on ne bude narušen. Besprekorno izvedenim kontaktima, kuća i teren koji su naizgled kontradiktorni, formirali su jednu celinu. Kuću čine dve odvojene monolitne forme smeštene u zasečen teren i povezane zajedničkim prostorom.

Preciznim intervencijama na jedinicama koje u svom formalnom smislu predstavljaju paradigmu kuće, arhitekti su ostvarili uzbudljivu, a pri tom skladnu kompoziciju. Pomoću procepa i otvora na volumenima, pedantno izvedenim spojevima, svedenim ivicama, ukidanjem granice krova i zida, adekvatnim odabirom materijala i samom postavkom odnosa tri celine dobijen je jedinstven ambijent savremene arhitektre.
Na čeonoj strani prve jedinice nalazi se portal u vidu rama koji kadrira kuću, fokusira je i privlači poglede. Pored toga, uvodi krovnu terasu unutar gabarita jedinice, otvara pogled prema nebu i proširuje granice kuće koje se ne prekidaju na tom mestu, već se protežu prema horizontu. Zahvaljujući tome i uz podršku koju pruža šuma u zaleđini, kuća odaje utisak da je udaljena i izolovana od infrastrukture, iako se nalazi neposredno uz put.

POLAZNA TAČKA, UJEDNO I IZAZOV PRI PROJEKTOVANJU, BILA JE IMPLEMENTACIJA FORME ARHITEPA KUĆE U TEREN NA NAČIN DA ON NE BUDE  NARUŠEN. BESPREKORNO IZVEDENIM KONTAKTIMA, KUĆA I TEREN KOJI SU NAIZGLED KONTRADIKTORNI FORMIRALI SU JEDNU ČELINU

Unutar dve glavne jedinice smeštene su sve servisne prostorije. Obe jedinice imaju kuhinju, trpezariju, spavaću sobu i nekoliko manjih prostorija. U enterijeru je zadržan otvoren prostor bez suvišnih zidova. Sobe u jedinicama su sasvim dovoljnih dimenzija i upućuju na servis. Takvom organizacijom dnevna soba izlazi iz kuće, čime autori  navode korisnike da kao dnevnu sobu koriste i terasu, što je po njima uloga kuće u prirodi. Prostor ispod terasa između jedinica iskorišćen je  za studio, bazen i garaže.// ek NIKOLA MARAVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Integracija kontrasta

UTICAJ JAPANSKIH ESTETSKIH PRINCIPA, SVEDENOST, JASNA FORMA, MINIMALIZAM, ODRŽIVOST I POŠTOVANJE  ARHETIPA U PROCESU PROJEKTOVANJA KARAKTERIŠU KUĆU BAOMARU, GDE JE NA KARAKTERISTIČAN NAČIN PREDSTAVLJEN ODNOS OBJEKTA I TERENA. OVA GRAĐEVINA  JE PRIMER DA KUĆA ZA ODMOR VAN GRADA NE MORA UVEK DA BUDE VIKENDICA.

Savremena arhitektura traži svoj jasan pravac, pa je upečatljiv i jasan arhitektonski izraz ono čemu mnogi arhitekti teže kako bi afirmisali svoje stvaralaštvo. Uticaj  japanskih estetskih  principa, svedenost, jasna forma, minimalizam, održivost i polazak od arhetipa u procesu projektovanja, crte su kojima možemo da okarakterišemo rad arhitektonskog studija Rieuldorang atelier iz Južne Koreje.
Njihovi principi i stil  jasno se mogu primetiti i na njihovom novom projektu – kući Baomaru, gde su odnosu objekta i terena pristupili na karaterističan način i tako pokazali da kuća za odmor van grada ne mora uvek da bude vikendica. Kuća Baomaru predstavlja samostojeću porodičnu kuću za odmor izvan urbanog jezgra. Nalazi se na samom rubu šume, na terenu koji je u padu duž brdovitog pejzaža. Polazna tačka, ujedno i izazov pri projektovanju, bila je implementacija forme arhetipa kuće u teren na način da on ne bude narušen. Besprekorno izvedenim kontaktima, kuća i teren koji su naizgled kontradiktorni, formirali su jednu celinu. Kuću čine dve odvojene monolitne forme smeštene u zasečen teren i povezane zajedničkim prostorom.

Preciznim intervencijama na jedinicama koje u svom formalnom smislu predstavljaju paradigmu kuće, arhitekti su ostvarili uzbudljivu, a pri tom skladnu kompoziciju. Pomoću procepa i otvora na volumenima, pedantno izvedenim spojevima, svedenim ivicama, ukidanjem granice krova i zida, adekvatnim odabirom materijala i samom postavkom odnosa tri celine dobijen je jedinstven ambijent savremene arhitektre.
Na čeonoj strani prve jedinice nalazi se portal u vidu rama koji kadrira kuću, fokusira je i privlači poglede. Pored toga, uvodi krovnu terasu unutar gabarita jedinice, otvara pogled prema nebu i proširuje granice kuće koje se ne prekidaju na tom mestu, već se protežu prema horizontu. Zahvaljujući tome i uz podršku koju pruža šuma u zaleđini, kuća odaje utisak da je udaljena i izolovana od infrastrukture, iako se nalazi neposredno uz put.

Preciznim intervencijama na jedinicama koje u svom formalnom smislu predstavljaju paradigmu kuće, arhitekti su ostvarili uzbudljivu, a pri tom skladnu kompoziciju. Pomoću procepa i otvora na volumenima, pedantno izvedenim spojevima, svedenim ivicama, ukidanjem granice krova i zida, adekvatnim odabirom materijala i samom postavkom odnosa tri celine dobijen je jedinstven ambijent savremene arhitekture.

POLAZNA TAČKA, UJEDNO I IZAZOV PRI PROJEKTOVANJU, BILA JE IMPLEMENTACIJA FORME ARHETIPA KUĆE U TEREN NA NAČIN DA ON NE BUDE NARUŠEN. BESPREKORNO IZVEDENIM KONTAKTIMA, KUĆA I TEREN KOJI SU NAIZGLED KONTRADIKTORNI, FORMIRALI SU JEDNU CELINU.

Unutar dve glavne jedinice smeštene su sve servisne prostorije. Obe jedinice imaju kuhinju, trpezariju, spavaću sobu i nekoliko manjih prostorija. U enterijeru je zadržan otvoren prostor bez suvišnih zidova. Sobe u jedinicama su sasvim dovoljnih dimenzija i upućuju na servis. Takvom organizacijom dnevna soba izlazi iz kuće, čime autori  navode korisnike da kao dnevnu sobu koriste i terasu, što je po njima uloga kuće u prirodi. Prostor ispod terasa između jedinica iskorišćen je  za studio, bazen i garaže. // ek NIKOLA MARAVIĆ – Više u EKO KUĆI No25

Mihajlo Pupin

ŽIVOTNI PUT KOJI JE MIHAJLO PUPIN PREŠAO OD IDVORA DO NAJVEĆIH NAUČNIH PRIZNANJA I POČASTI, UZBUDLJIV JE KAO I NJEGOVO NAUČNO NASLEĐE. NJEGOVA PULICEROM NAGRAĐENA AUTOBIOGRAFIJA  NIMALO SLUČAJNO NE NOSI NASLOV ‘SA PAŠNJAKA DO NAUČENJAKA’. PRVIH 14 GODINA ŽIVOTA MIHAJLO JE PROVEO U RODNOJ KUĆI, ČUVAJUĆI VOLOVE NA IDVORSKIM PAŠNJACIMA, SLUŠAJUĆI PREDANJA I PRIČE KOJE SU MU ČITAV ŽIVOT OSTALE U ŽIVOM SEĆANJU. U IDVORU SE PRVI PUT ZAGLEDAO I U ZVEZDANO NEBO, LEŽEĆI NA MEKOJ TRAVI. NEKA OD ISKUSTAVA I ZAPAŽANJA U OVOJ LETNJOJ PASTIRSKOJ ŠKOLI, KAKO JE SAM NAZIVAO VREME DEČAČKE BEZBRIŽNOSTI, BILA SU UKLJUČENA U NJEGOVA VELIKA OTKRIĆA DECENIJAMA KASNIJE. KAKVA NEVEROVATNA SREĆA DA JE NAŠ NAROD IZNEDRIO JEDNOG VELIKOG NAUČNIKA I JOŠ VEĆEG ČOVEKA, KOJI JE CEO SVET ZADUŽIO SVOJIM IZUMIMA, A SVE NAS SVOJIM NEBROJENIM DOBRIM DELIMA.

Mihajla Pupina prepoznajemo kao svetskog naučnika i izumitelja, profesora Kolumbija univerziteta, ali i kao uspešnog političkog radnika, najboljeg lobistu koga je Srbija ikada imala u Americi, humanistu i mecenu, pisca i oca idealizma u američkoj nauci, koji je izvršio nemerljiv uticaj na stvaranje najznačajnijih institucija nauke u Sjedinjenim Američkim Državama. Rođen je 1854. godine u Idvoru, a preminuo je 1935. u Njujorku. Za sebe je govorio da je po rođenju Srbin, a po znanju Amerikanac.

Životni put koji je Mihajlo Pupin prešao od Idvora do najvećih naučnih priznanja i počasti, uzbudljiv je kao i njegovo naučno nasleđe. Njegova Pulicerom nagrađena autobiografija nimalo slučajno ne nosi naslov ‘Sa pašnjaka do naučenjaka’. Pupin je bio prvi Srbin koji je dobio ovo značajno priznanje. Ko želi da se upozna sa Mihajlom Pupinom, treba prvo da se upozna sa ovom njegovom knjigom. Neverovatno zvuči da su decenijama delovi ove autobiografije bili obavezna lektira u američkim školama, a da je knjiga deljena đacima u mnogim zemljama, uz napomenu da se tu mogu upoznati sa jednom vrstom ličnosti kakvi i sami treba da postanu. Knjiga je odmah po svom izlasku u Americi prevedena na nemački, francuski, švedski, japanski, ruski, italijanski i druge jezike. Pupinovim trudom objavljena je i na srpskom jeziku, u izdanju Matice srpske 1929. godine. Predgovor prvom izdanju kod nas napisao je Miloš Crnjanski.

Sam je svom imenu dodao Idvorski, kako bi ga mesto rođenja, makar živeo na drugoj strani sveta, uvek pratilo. Moje rodno mesto je Idvor, napisao je Mihajlo, ali ova činjenica kazuje vrlo malo, jer se Idvor ne može naći ni na jednoj zemljopisnoj karti.
Danas Idvor ima oko hiljadu žitelja, tri puta manje nego onog 9. oktobra 1854. godine, kada se u njemu rodio Pupin. Konstantin i Olimpijada Pupin imali su desetoro dece, ali su dečije bolesti preživeli samo Mihajlo i njegove tri sestre.

U jednom američkom časopisu s početka 20. veka, ostao je uokviren Pupinov citat:
Izuzetni ljudi mogu činiti izuzetne stvari, ali kurs sudbine jednog naroda biće uvek vođen ne samo prolaznim naporima jednog, ili čak više izuzetnih ljudi nekog doba, već istrajnom moći tradicija tog naroda.

Prvih 14 godina života Mihajlo je proveo u rodnoj kući, čuvajući volove na idvorskim pašnjacima, slušajući predanja i priče koje su mu čitav život ostale u živom sećanju. U Idvoru se prvi put zagledao i u zvezdano nebo, ležeći na mekoj travi. Neka od iskustava i zapažanja u ovoj letnjoj pastirskoj školi, kako je sam nazivao vreme dečačke bezbrižnosti, bila su uključena u njegova velika otkrića decenijama kasnije.
Skromni seljani Idvora bili su siromašni u zemaljskom blagu, piše Pupin, ali su obilovali bogatstvom u predanjima o svojim starim tradicijama. I danas kada se setim svoga detinjstva u Idvoru, osećam da je glavni smisao duhovnog života na selu održavanje i negovanje starih tradicija. U dugim zimskim večerima Idvorci su održavali svoja posela. Kao dečak, ja sam bio na mnogima od njih u kući svoga oca. Stariji ljudi bi posedali oko tople peći, na klupu koja je bila napravljena od istog materijala kao i sama peć, obično od mekih cigala, omalterisana i okrečena. Ljudi su pušili i razgovarali, a izgledali su kao senatori, samozvani čuvari sve mudrosti u Idvoru. Kraj nogu starijih sedeli su na klupicama mladi ljudi, a pred svakim od njih je stajala kotarica u koju su krunili žuta zrna sa velikih kukuruznih klipova. To bi radili celo veče. Starije žene sedele su na malim klupama duž zida. One su prele vunu, lan ili kudelju, šile ili vezle. Kao majčinom ljubimcu, meni je bilo dozvoljeno da sednem pored svoje majke i slušam reči mudrosti i mašte iz usta starih ljudi.

Te prve godine života bile su dovoljne da Pupin ponese u svet ne samo fizičku snagu, već i snagu duha, srčanost i veliku volju, što mu je pomoglo da stvori jedno od najuzbudljivijih i najvrednijih nasleđa u srpskoj istoriji.
Reči majke Olimpijade da su znanje zlatne lestvice preko kojih se ide u nebesa i da je znanje svetlost koja osvetljava naš put kroz život i vodi nas u život budućnosti pun večne slave, znali su svi koji su voleli i poštovali Pupina. Ove reči pamtio je čitavog života, pa tako i ne čudi što je siromašan momak bez novca, ugleda i prijatelja krenuo u svet u potragu za znanjem, uspevši da postane, kako je to izveštavao Vašington post 1935. godine (nakon Pupinove smrti) – jedna od najljubaznijih i najšarmantnijih ličnosti dvadesetog veka.
Mnogo činjenica iz Pupinovog bogatog života govori o tome sa koliko se pažnje slavni naučnik brinuo o rodnom mestu. Gotovo neverovatno deluje njegova prepiska sa idvorskim parohom, gospodinom Vlajkom Nikolinom. Kako je moguće da je čovek uronjen u naučne, društvene, političke, humanitarne aktivnosti i obaveze, stizao da brine o sađenju drveća u porti crkve, o bojenju gvozdene ograde masnom bojom, o svim malim troškovima koji su omogućavali pristojnu svakodnevnicu žiteljima njegovog rodnog mesta? Kada je 1932. godine, tri godine pre smrti, Mihajlo Pupin primao jedno od najvećih priznanja u američkoj nauci, Džon Fricovu medalju, započeo je svoj počasni govor sledećim rečima: Dok sam sedeo ovde, slušajući ljubaznu pohvalu koju je mi je moj dobar prijatelj posvetio večeras, nisam mogao a da se ne prisetim nekih uspomena iz mojih dečačkih dana. Video sam, kao u viziji, poznata lica nekoliko seljana iz mog rodnog sela koji su bili moji školski drugari pre više od šezdeset godina. Zamislio sam kako sede u prvom redu i zaneseni brilijantnošću ove radosne prilike pitaju me: ‘Mihajlo, reci nam koji su te sveci i nebeski anđeli vodili na tvom putu od pašnjaka našeg malenog sela do mesta časti u ovoj veličanstvenoj palati američkih inženjera?’ Čak i tada, pred ljudima koji su predstavljali nauku i uneverzitete Amerike, Mihajlo je u sećanje prizivao dečačke dane i rodni Idvor.

Danas postoji Zavičajni kompleks Mihajla Pupina u Idvoru. Tu je kuća podignuta na mestu rodne kuće Mihajla Pupina, zatim zgrada osnovne škole u kojoj je Mihajlo naučio prva slova i brojeve, tu je Crkva Blagovesti presvete Bogorodice u kojoj je kršten, a u starom delu Idvora, usred kukuruzišta, nalazi se krst postavljen 1838. godine na mestu o kome je sa puno žara Pupin pisao. Pored groba roditelja, o kome je takođe brinuo, tu je i njegova zadužbina.
Kada ga je, već starog i dosta bolesnog, prijatelj u pismu upitao da li se plaši smrti, Mihajlo mu je odgovorio da se smrti ne plaši, ali da postoji nešto čega se plaši – da neće stići da završi sve što je započeo.
Poslednji veliki Pupinov posao bila je izgradnja Narodnog doma u Idvoru. On bi, kako je sam Mihajlo pisao, bio škola u kojoj bi se idvorska mladež, pa i stariji Idvorci, poučavali negovanju voća i povrća i u drugim poljoprivrednim poslovima. Narodni dom je za njega bio mesto u naručju crkve i škole. Gradio ga je do poslednjeg dana svog života, brinući o svakom detalju, građevinskim, električnim, grejnim instalacijama, kopanju bunara i mnogim drugim radovima. Danas je nepoznato da je skicu za ovu zadužbinu pravio jedan od najslavnijih američkih arhitekata, čuveni Henri Hornbostel.

Vizija koju je imao i danas inspiriše i može biti sjajan plan za razvoj lokalnih zajednica. Nepunu godinu dana posle Pupinove smrti zadužbina je otvorena, a i danas tu stoji, arhitektonski prkoseći Idvoru, kao podsećanje na ono što možemo biti, na ono što je snagom svoje upornosti, pameti i finansijama ovaj izuzetan čovek mogao da ostvari.
Sve što je Pupin stekao tokom života – znanje, bogatstvo i ugled, stekao je u Americi, ali je svoj novac, svoje kontakte i veliki deo vremena trošio na brigu o domovini. Imetak koji je stekao praktičnim pronalascima velike upotrebne vrednosti, ostavio je srpskom narodu.
Obraćajući mu se u hramu američke nauke 1932. godine, Džeraldi je rekao: Kasne zime 1874. godine mladi Srbin iskrcao se u Kastl Garden. Bio je bez imanja i imovine, bez prijatelja i uticaja i bez znanja jezika ove zemlje. Mnogi bi rekli da nije imao ništa, ali tako ne bismo prepoznali stvari koje je imao. Imao je dobro zdravlje, karakter, ambiciju, um željan da nađe znanje i da ga iskoristi, kao i visoke ideale.
Amerika nije bila prva stanica na Pupinovom putu, već je to bilo Pančevo. Tamo je stigao 1869. godine, u isto vreme kada je počeo da izlazi čuveni Pančevac. To je bilo vreme kulturnog procvata, vreme u kome je Pančevo bilo dom mnogim umnim ljudima, među njima i Jovanu Jovanoviću Zmaju. Školske dane delio je sa Urošem Predićem, sa kojim će ostati prijatelj za ceo život i čiji je udeo u stvaranju Pupinovog umetničkog legata koji se čuva u Narodnom muzeju, neprocenjiv.
Poznatom svešteniku, prosvetitelju i pesniku, proti Vasi Živkoviću, profesoru Više realne škole u Pančevu, umnom čoveku širokih pogleda, nije trebalo mnogo da u mladom Pupinu prepozna sve kvalitete koji će ga voditi do visokih naučnih i ljudskih dostignuća. Njegove pomoći i podrške Pupin se uvek sećao. U svojoj autobiografiji piše: Njegovo ime nikada neću zaboraviti jer je ono draga muzika u mojim ušima zbog uspomena na divno prijateljstvo koje je gajio prema meni.

Upravo je prota Vasa bio taj koji je pomogao Mihajlu da stigne u Prag, grad u srcu Evrope. Lepote Praga i njihovo razgledanje, od prvih dana su Pupina zanimali više nego njegove čuvene škole. Ljudi koje je sretao, od novih učitelja do vršnjaka, nisu ga nimalo podsećali na život koji je ostavio za sobom u Idvoru i Pančevu. Kako sam svedoči, spavaća soba na tavanu teško je odudarala od života u beskrajnim banatskim ravnicama. Tako rastrzanog, neuspešnog u školi, neprilagođenog sredini u koju je došao, gde je jedinu draž nalazio u druženju sa češkim revolucionarnim podmlatkom, zatekla ga je vest da mu je otac, oslonac porodice, preminuo.
I tu, baš na tom mestu, počelo je najvažnije poglavlje u njegovom životu. Dana 12. marta 1874. iz luke u Hamburgu brodom Vestfalija krenuo je put Amerike. Iako je ovo na neki način početak priče, isti datum,12. mart, označava i njen kraj. Toga dana, 61 godinu posle te sudbonosne plovidbe, završiće se život Mihajla Idvorskog Pupina.
Onaj ko nije prešao burni Atlantik u martu, u jeftinoj klasi iseljeničkog broda, slabo zna šta su muke, napisao je mnogo godina kasnije, kao već slavni naučnik i profesor Univerziteta Kolumbija.
I još jedan dokaz neverovatnog Pupinovog života – stigao je u Ameriku brodom, jedva preživevši put, grejući se uz brodski dimnjak, a Amerika u koju je siromašan momak došao, baš je po njemu za vreme Drugog svetskog rata nazvala jedan od brodova svoje ratne mornarice. Brod sa nazivom Mihajlo Pupin bio je važan deo flote Abraham Linkoln.

I na mnoge druge načine upisano je na drugom kraju sveta ime ovog idvorskog dečaka među besmrtnike. Velika zgrada laboratorije za fiziku na Kolumbija univerzitetu, ogromno i prestižno zdanje, nosi njegovo ime. I ne samo to, već je američko ministarstvo unutrašnjih poslova 1966. godine proglasilo zgradu Laboratorije Pupin za nacionalno-istorijski spomenik zbog njene izuzetne vrednosti u obeležavanju ili prikazivanju istorije Sjedinjenih Država.
Na stogodišnjicu rođenja Mihajla Pupina uspostavljena je na Univerzitetu Kolumbija Pupinova medalja, koja se dodeljuje u znak priznanja za izuzetne doprinose u ‘služenju naciji u oblasti inženjerstva, nauke i tehnologije’. Interesantno je da je prvi dobitnik Pupinove medalje bio general-major Džon Medaris, koji je rukovodio invazijom na Normandiju.
Jedan krater na Mesecu takođe nosi Pupinovo ime, kao i jedna mala planeta. I ovo je samo početak duge liste priznanja, odlikovanja, medalja i počasti koje je Pupin primio od američkog društva i za života i nakon smrti.
Pupinu nije predstavljalo veliki izazov da spoji dva sveta, pa zbog toga i ne čudi što su srpsko-američke veze bile posebno dobre i čvrste za vreme njegovog života.

Na Kolumbija koledžu radio je i stvarao od 1889. do 1929. godine. Profesorski rad počeo je kao predavač fizičke matematike na novoosnovanom odseku elektrotehnike. Držao je časove elektromehanike, termodinamike i hidraulike. Skromna labaratorija koju je dobio na korišćenje je posle njegovih velikih ličnih zalaganja, desetina popularnih predavanja koja je držao radi prikupljanja sredstava, bila spremna za ozbiljna eksperimentalna istraživanja. Institut elektronskih i elektrotehničkih inženjera uvrstio ga je među petoro najvećih profesora elektrotehnike svih vremena. Njegovi đaci su kasnije bili čuveni naučnici, izumitelji, a neki od njih i dobitnici Nobelove nagrade.
Od trideset i šest veoma vrednih patenata koje je verifikovao u periodu od 1894. do 1934. godine, svakako je najpoznatiji metod za povećanje dometa telefonske linije pomoću specijalnih kalemova u telekomunikacijama – ”pupinizacija”. Veoma brzo su njegovi patenti našli put do primene, i to preko Američke telefonsko-telegrafske kompanije i Simensa. Po nekim izvorima, 1936. godine je u SAD-u u upotrebi bilo 8,5 miliona Pupinovih kalemova na oko 5 miliona milja kablova i 4 miliona vazdušnih vodova.
Takođe je poznat njegov značajan doprinos Rentgenovom otkriću.

Najviše istraživanja posvetio je oscilacijama i filterima, što je osnova radiotehnike i telekomunikacija. Malo je poznato da je baš Pupin dobio patente za uspostavljanje više telegrafskih i telefonskih kanala po jednom fizičkom vodu i na taj način postavio osnove vremenskog i frekvencijskog multipleksa, bez kojih se savremene telekomunikacije ne mogu zamisliti. Od tri komponente na kojima se baziraju informacione i komunikacione tehnologije i koje sadrže svi elektronski uređaji: ispravljač, oscilator i pojačivač, Mihajlo Idvorski Pupin patentirao je prve dve.
Još jedna činjenica ne ističe se dovoljno, a veoma je značajna: za primenu ultrazvuka u otkrivanju podmornica Pupin je dobio najviše priznanje američkog predsednika.
Na političku scenu među Srbima u Americi stupio je 1908. godine. U tom trenutku bio je čovek snažnog naučnog kredibiliteta, bogat i uticajan, i mogao je da se sa velikom istrajnošću posveti mnogim izazovima srpskih nacionalnih pitanja.
Jedna rečenica Mihajla Pupina često je citirana: Porazi su samo kratka odmorišta za buduće pobede. Ona najbolje objašnjava kako je Pupin uspeo da savlada sve prepreke na koje je nailazio zalažući se za očuvanje srpskih interesa.

Uprkos svemu, njegova neumorna angažovanost dala je velike rezultate u organizovanju srpske imigracije, u lobiranju za važna pitanja Srbije tokom nekoliko decenija, u organizovanju srpske crkve u Americi, skupljanju humanitarne pomoći, brizi o dobrovoljcima. Od aneksije Bosne i Hercegovine, preko Balkanskih ratova, pa sve do Velikog rata, gradi se snažan lobista u američkom društvu, koji kao pojedinac uspeva ono što bi teško mogle da pripišu u svoje političke zasluge i mnoge vlade. U jednom trenutku bio je spreman da za dobrobit Srbije položi ceo svoj imetak kao bankarsku garanciju. Ostala je upamćena njegova rečenica: Ako propadne Srbija, nek propadnem i ja. Bio je osnivač, predsednik ili član mnogih srpskih nacionalnih organizacija, društava i udruženja. Bio je počasni konzul Srbije i Crne Gore u Americi.
Posebno je malo poznata činjenica da je Mihajlo Pupin decenijama pomagao đake, umetnike, naučnike, gimnazije, Univerzitet, Narodni muzej, crkvu, mnoga društva i organizacije u Srbiji. Spisak dobrih dela čini preko hiljadu stavki, među kojima se kao primaoci Pupinove pomoći i podrške mogu naći Kolo srpskih sestara, Cvijeta Zuzorić, SANU, Udruženje slepih devojaka, Udriženja glumaca, novinara, mnoge crkve i manastiri, čitave štamparije, kao i mnogi ugledni pojedinci, kao što su Cvijić, Meštrović, Predić i dr. Njegovim sredstvima štampane su značajne monografije i knjige, finansirana arheološka istraživanja i ispitivanja starina. Monografije Dečana, Studenice, Ravanice, knjiga izdata u Londonu pod nazivom Serbian Orthodox Church, samo su neki od primera predanog Pupinovog rada na izgradnji duhovno-kulturne mape Srbije. Godine 1914. Mihajlo Pupin uputio je pismo Srpskoj kraljevskoj akademiji kojim osniva fond pod imenom Fond Pijade Aleksić – Pupin. Ovim Fondom izražavam blagodarnost materi koja me je pod teretom teških žrtava uputila iz seoske škole u višu varošku školu, mada sama u svom detinjstvu nije videla ni seosku školu, niti je ikad imala prilike da izuči veštinu pisanja i knjige. Ja sam uveren da danas ima veliki broj takvih srpskih matera u novooslobođenim krajevima, pa zato rado otkidam od mojih usta da njima malo olakšam teret školovanja njihovih sinova.

Godine 1928. pismom koje upućuje Ministarstvu poljoprivrede i voda Kraljevine SHS osniva zadužbinu pod imenom Fond Mihaila Pupina. Između ostalog, u svom pismu navodi: U slučaju ako umrem pre no što se ova zadužbina odobri, onda se ovaj pismeni akt o osnivanju zadužbine ima smatrati kao moj testament.
Godine 1932. šalje pismo ministru prosvete u kome moli da mu se odobri osnivanje Zadužbine Mihaila Pupina pri Narodno-istorijsko-umetničkom muzeju u Beogradu.
Negovao je prijateljske veze sa slikarskim velikanima Urošem Predićem i Pajom Jovanovićem. Jedinstven je Pupinov legat koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, a u kome se nalaze dela Uroša Predića, Paje Jovanovića, Konstantina Danila, Vlaha Bukovca i drugih značajnih slikara koji su stvarali na prelazu iz 19. u 20. vek.
Prvi konkretan Pupinov dobročiniteljski gest viđen je već 1889. godine u Parizu, i to na velikoj međunarodnoj izložbi na kojoj je učestovovala i Kraljevina Srbija. Pupin je sa te izložbe otkupio dva remek-dela srpskog slikarstva 19. veka, slike ‘Hercegovački begunci’ i ‘Siroče na majčinom grobu’ Uroša Predića.
Da nije bilo umešnosti i uticaja Mihajla Pupina, mi danas ne bismo imali jedinu biblioteku koju je Karnegi fondacija izgradila u jednoj slovenskoj zemlji i u jednom glavnom gradu – našu Univerzitetsku biblioteku u Beogradu. Dok su srpski kralj, patrijarh i čelnici fondacije udarali kamen temeljac ovom značajnom zdanju, Pupin je već pretplatio instituciju na naučne časopise, kako bi studenti imali najbolji i najsavremeniji izvor za učenje. U fondovima ove ustanove nalazi se posebna biblioteka Mihajla Pupina, koju je veliki naučnik poklonio pred kraj života. Tako je na naš Univerzitet stigla prva Enciklopedija Britanika, kao i mnoge knjige iz kojih je sam Pupin učio tokom studija, ili one koje predstavljaju retkost i dragocenost i u našem vremenu. Interesantni su primerci knjiga sa Pupinovim potpisima i beleškama.

U svojoj knjizi ‘Nova reformacija’ Pupin piše: Čovekov život je, koliko znamo, najviši proizvod stvaranja i on je najdragoceniji haos iz aktivnosti njegovih bezbrojnih molekula života i gradi kosmos čije prisustvo mi osećamo u unutrašnjem svetu našeg stvaralačkog bića i naše svesnosti. Jezikom nauke, to bi se moglo opisati kao vrhunac stvaralačke koordinacije.
Kakva neverovatna sreća da je naš narod iznedrio jednog velikog naučnika i još većeg čoveka, koji je zadužio svojim izumima ceo svet, a sve nas svojim nebrojenim dobrim delima! Za Pupinom čovekom ostaje kao tihi svedok njegova skromnost, koja se vidi i u jednom od poslednjih pisama koje je poslao u Srbiju. Primajući poslednji počasni doktorat, bez imalo ljutnje što poslednji na dugom spisku stiže iz domovine, Pupin piše profesoru dr Pavlu Miljaniću 1. novembra 1934. godine: Dragi prijatelju, stigla mi je diploma koja svedoči da sam Počasni Doktor Tehničkih nauka Beogradskog Univerziteta. Ona mi se izvanredno dopada, naročito jedan izraz u njoj koji kaže da je moj naučni i tehnički rad mnogo doprineo ‘za moralni prestiž moje zahvalne domovine’. Moralni prestiž zahvalne domovine mnogo mi je dragoceniji nego sve drugo na svetu.//ek ALEKSANDRA NINKOVIĆ TAŠIĆ – Više u EKO KUĆI No23

Prva solarna stanica za punjenje električnih automobila.

SMANJENJE BUKE NA ULICAMA, UŠTEDA NOVCA ZA GORIVO I OČUVANJE ŽIVOTNE SREDINE SAMO SU NEKE OD PREDNOSTI ELEKTRIČNIH AUTOMOBILA. PRVI AUTOMOBIL NA ELEKTRIČNI POGON NASTAO JE KRAJEM 19. VEKA, ALI JE NAKON PRVOBITNOG USPEHA UBRZO BIO  ZABORAVLJEN. INTERESOVANJE ZA ELEKTRIČNE AUTOMOBILE JE POSLEDNJIH GODINA U VELIKOM USPONU, A NJIHOVA PRODAJA JE U PORASTU, U SKLADU SA PLANOM EVROPSKE UNIJE DA DO 2020. GODINE NA PUTEVIMA IMA TRI I PO MILIONA ELEKTRIČNIH AUTOMOBILA I 800.000 STANICA ZA NJIHOVO PUNJENJE.

U Hrvatskoj postoji veliki broj stanica za punjenje električnih automobila, ali je prva koja za napajanje koristi solarnu energiju  – ELEN Leaf, puštena u rad tek nedavno. Nastala je kao produkt razvojnog projekta Hrvatske elektroprivrede, u okviru koga su do sada na 21 lokaciji u 12 gradova širom Hrvatske otvorene stanice za punjenje elekričnih vozila.

Sastoji se od dve nadstrešnice na kojima se nalaze solarni paneli i ultrabrze stanice za punjenje automobila snage 50 KW DC i 43 KW AC. Pomoću solarnih panela ELEN Leaf stanica će godišnje proizvoditi 3000 KWh električne energije iz obnovljivog izvora – sunčeve energije.
Ova tehnološki i dizajnerski jedinstvena stanica predstavlja izvanredan spoj koncepta elektromobilnosti i primene obnovljivih izvora energije. Istovremeno se mogu puniti dva automobila, a s obzirom da površina stanice odgovara standardnom parking mestu, ne zauzima dodatni prostor.

Prva ELEN Leaf stanica nalazi se ispred zgrade Gradske uprave grada Zagreba na Trgu Stjepana Radića, ali tipski objekat poput ovog može nicati na raznim lokacijama. Zahvaljujući svojoj modularnosti može se proizvesti i montirati relativno brzo.// Više u EKO KUĆI No23