Alumil Exl1

Aksesoar X sekcija ULUPUDS-a za tekstil i savremeno odevanje

Kada je pre deset godina tadašnja predsednica Sekcije za tekstil i savremeno odevanje ULUPUDS-a Evica Milovanov Penezić osmislila koncept za ovu izložbu, nismo ni slutili da će postavka biti ovako dugovečna, da će iz godine u godinu biti sve interesantnija za izlagače i da će postati jedna od najposećenijih izložbi koja već celu deceniju ima svoju vernu publiku. Tradicionalna izložba koju je već deseti put organizovala Sekcija za tekstil i savremeno odevanje ULUPUDS-a u galeriji SINGIDUNUM, okupila je dvadeset osam umetnika svih generacija, različitih poetika i autorskih rukopisa. Pored članova Sekcije za tekstil i savremeno odevanje, na ovoj jubilarnoj postavci svoje radove su izložili i članovi Sekcije za scenografiju i kostimografiju. Posetioci su, kao i svih prethodnih godina, mogli da uživaju u unikatnim modnim detaljima ručne izrade (torbe, rukavice, šalovi, ešarpe, marame, nakit, pojasevi) napravljenim od prirodnih materijala (koža, svila, pamuk, vuna, keper, somot, džins, metal, drvo) primenom različitih tradicionalnih i originalnih tehnika.

Svako bi da bude zec

Kroz celu postavku ilustratorke Nade Serafimović provlači se jednostavan motiv zeca. Taj zec je pretočen u višeznačnost i pluralizam svih uticaja, od ranog detinjstva do nastajanja njenih najnovijih radova za ovu izložbu. Preko sedamdeset ilustracija (digitalizovan tuš četkama na papiru, digitalizovani linorezi, akrilici, ulja, kombinovane tehnike) koje je umetnica godinama radila za dečje knjige i časopise našlo je svoju “ jazbinu “ u galeriji SINGIDUNUM. Elementi pleonazma, metafore i satire takođe su uključeni kao sredstva izražavanje intimnog mišljenja o ljudskoj prirodi. Autorka je osmislila postavku tako da bude podjednako zanimljiva i inspirativna za sve generacije.

Horizont događaja

Temom   izložbe da u Vaseljeni nema otpadnog materijala, umetnik je želeo da pokaže logiku pretvaranja i rekombinacije jednih struktura u druge. To praktično daje odgovor na pitanje šta poručuju ovi objekti i slike, kako su objekti nastali, i šta slike predstavljaju.  Ideja se potpuno dosledno razvijala po svim principima ličnog načina osluškivanja i posmatranja ”Velike pozornice“ koja je  svakodnevno bila pred Miodragom.
Metodom “Natron- reciklat” vođen maštom  i sakupljajući objekte pronađene tokom šetnji po različitim otpadima, umetnik stvara svoje neobične objekte i slike. Trodimenzionalni medij ima neslućene mogućnosti, ali dvodimenzionalne slike pružaju više mogućnosti. Crteži dobijeni na osnovu inspiracije već apstraktnih derivata u kojima je ugrađena „arheologoja nepostojećeg sveta“ postaju novi prostori koji bliže definišu “lokalitet artefakta”.

Plakat događaj

Radovi ovog umetnika istražuju odnos prostora i vremena u mediju plakata. Pojedinačni plakati na izložbi Plakat događaj prikazuju samostalne „događaje”, koji zajedno predstavljaju „izgled prostora u određenom trenutku“, čime postaju deo šireg opusa radova koji međusobno komuniciraju.
Na izložbi Plakat događaj prikazana su i tri istovetna plakata, samo drugačijeg naziva: Eksplozija/mrlja, Mrlja/eksplozija i Eksplozijaaa (1978–2016). Osnovu ovih radova čini plakat Eksplozija/mrlja iz 1978. godine, tj. prikaz mrlje nastale prosipanjem boje na papir, koje je izvedeno na plakatu za alternativnu pozorišnu predstavu grupe „Tijelo/Prostor”, Predstava u dvorištu. Tada realizovan plakat vremenom postaje „nulti plakat” – referentan za buduće radove iz opusa Zdravka Mićanovića, omeđenog idejom eksplozije kao simbola haosa, koji prethodi ideji „mrlje”, kao simbolu umetničke konzistentnosti.
Nakon dolaska u Beograd 1992. godine, Zdravko Mićanović počinje sve češće da koristi „kolažno-montažni” postupak u koncipiranju radova. U završnom stadijumu istraživanja medija plakata umetnik se okreće plakatu kao ne-mediju, tj. plakatu kao prostoru za izražavanje određenog koncepta koji nije namenjen klasičnoj upotrebi plakata – najavi pomenutog „događaja”. Na taj način, sam plakat postaje „događaj”.
Na izložbi u Muzeju primenjene umetnosti bio je izložen i rekonstruisani rad Plakat događaj, 2016, koji je rađen pre tridesetak godina. Ranije je plakat bio jednostavan – raznobojni listovi formata A4 lepili su se po zidovima. Sadašnji Plakat događaj sastoji se od 48 blokova koji imaju 48 različito obojenih listića-stikera manjih dimenzija. Posetioci izložbe su bili pozvani da izvedu akciju na plakatu – cepanjem, crtanjem ili odlepljivanjem pojedinačnih listića.

Ostaci dana

‘Ostaci dana’ su reljefi velikih dimenzija koji se protežu duž zidova galerije. Sačinjeni su od mnoštva uskih traka recikliranog papira i kartona lepljenih na podlogu – nepravilnu konstrukciju od žice.
Na reljefima se uočavaju pseudo-izohipse, dubine i prolazi, visine i preseci koji se površinom protežu poput talasa, i na kojoj, posmatrajući izdaleka, odnosom pozitivnih i negativnih volumena, ponavljanjem, odnosno smenjivanjem nastaju dinamičane oblasti kretanja i pomeranja zaustavljena granicama reljefa. Menjanjem ugla posmatranja menja se i slika površine, oživljavaju promenljive konture samog pejzaža. Postavljanjem skulpture na zid, a ne na pod – odnosno rotacijom za 90 stepeni, tom promenjenom vizurom i perspektivom pojačava se osećaj nestabilnosti i izmeštenosti subjekta u objekat – ne posmatramo mi zemlju iz svemira, već svemir posmatra nas. Skulputure svojom veličinom sugerišu intenzitet i dinamiku/centripetalnost neograničenog prostora i istinitost prostranstva. Takvi neizmerni prostori pozivaju posmatrača da ih dodirne, da uroni u njih, da ostane, nudeći mu novi intimni prostor u koji treba da se izdvoji i oslušne. Istovremeno naglašava nesavršenost sveta i nudi novo mesto, neki novi Valden koji tek treba da se nastani.

Radionica kostimografije na temu “ORIGAMI I RECIKLAŽA” – izložba završnih radova

Radionica je dio projekta EDU međunarodne studentske radionice kostimografije, mode i tekstilnog oblikovanja, te likovne kritike/eseja. Projekt se u prosincu nastavlja na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje će kao voditelji radionica uz profesore iz Zagreba gostovati profesori iz Sarajeva i Ljubljane. Izložba studentskih radova nastalih na tim radionicama otvoriti će se u TTF galeriji 20. prosinca. Uz radionice mode i tekstilnog oblikovanja održati će se i radionica pisanja likovne kritike i
eseja.
Projekt EDU međunarodnih studentskih radionica započet je 2013.godine, a njegov je cilj stjecanje specijalističkoga znanja i usavršavanje kreativnog i individualnog pristupa kao suplement nastavnoga programa. Autorice projekta su doc. dr. art. Ivana Bakal i dr.sc. Silva Kalčić.
Organizator je ULUPUH u suradnji sa Tekstilno-tehnološkim fakultetom u Zagrebu i Fakultetom primenjenih umetnosti iz Beograda.

Kostimografska radionica održana je u Galeriji ULUPUH od 15. do 18. studenog 2016. Vodila ju je redovni profesor Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu Mr Ljiljana Petrović u suradnji sa doc.dr art. Ivanom Bakal i kolegama profesorima Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu doc.art. Koraljkom Kovač i predavačem dipl. ak. slik. Marinom Sovarom. Suradnica je bila mag. ing. des. tex. Sanja Jakupec.
Polaznici radionice bili su studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu – kolegij Modna ilustracija, smjer Kostimografija, kolegij Primijenjena kostimografija II te smjer Dizajn tekstila, kolegij Kreiranje tekstila. Njihovi gosti bili su studenti Fakulteta primenjenih umetnosti iz Beograda, Odsek Kostim, modul Scenski kostim.
Likovni postav izložbe završnih radova u Galeriji ULUPUH potpisuje redovni profesor Mr Ljiljana Petrović.

Do kuće za pet meseci

KAKO BRZO DOĆI DO KOMFORNE, ODRŽIVE KUĆE IZ SNOVA, I TO PO PRIHVATLJIVOJ CENI? DANAS JE VREME VELIKA DRAGOCENOST I PREDSTAVLJA ODLUČUJUĆI ELEMENT PRILIKOM PRAVLJENJA IZBORA I DONOŠENJA ODLUKA. KRATKO VREME POTREBNO ZA IZGRADNJU I MOGUĆNOST BRZOG USELJENJA PRODAJU PROJEKAT. OVDE JE UPOTREBA DRVETA KAO OSNOVNOG MATERIJALA OMOGUĆILA ARHITEKTIMA DA PRIMENOM JEDNOSTAVNIH MONTAŽNIH MODULARNIH REŠENJA UDOVOLJE KOMPLEKSNIM ZAHTEVIMA INVESTITORA I DA MU U ROKU OD SAMO PET MESECI PREDAJU KLJUČEVE NOVOSAGRAĐENE DRVENE KUĆE ZA ODMOR.
Nedaleko od samog centra Buenos Airesa, u predelu gde buka i gradsko sivilo u potpunosti iščezavaju, smeštena je kuća koja je zamišljena kao vikendica za mladi bračni par sa dvoje dece. U potrazi za idealnom kućom za život i odmor, primenom jednostavnih rešenja i korišćenjem drveta kao osnovnog materijala, autori ovog izuzetnog projekta iz studija Borrachia uspeli su da na inventivan način uklope svoje arhitektonsko delo u prirodno okruženje i da ne nanesu štetu životnoj sredini. Dobijen je topao prostor neraskidivo povezan sa svojom okolinom. Drvena kuća je deo niza studija stanovanja koje su argentinski arhitekti razvili pod nazivom ’housing habitat’.

Ono što karakteriše ovaj prizemni drveni objekat i čini ga posebnim, jeste njegova materijalizacija, kao i autentični krov prekriven zelenilom, koji oživljava prirodu i čini je delom dizajna. Kao jedan od najatraktivnijih elemenata kuće, krov omogućava divljim biljkama da rastu bez potrebe za održavanjem, što ovaj objekat vizuelno neraskidivo povezuje sa okruženjem. Tehničku funkciju krov dobija kao sjajan izolator u formi ozelenjene tende koja natkriva enterijer i njegov produžetak – verandu.//ek Tijana Lovrić – Više u EKO KUĆI No22

Svaka prostorija ima direktan pristup verandi, gde vladaju prijatnost i mir koji okružuju ceo objekat i definišu prostor.

Do kuće za pet meseci

KAKO BRZO DOĆI DO KOMFORNE, ODRŽIVE KUĆE IZ SNOVA, I TO PO PRIHVATLJIVOJ CENI? DANAS JE VREME VELIKA DRAGOCENOST I PREDSTAVLJA ODLUČUJUĆI ELEMENT PRILIKOM PRAVLJENJA IZBORA I DONOŠENJA ODLUKA. KRATKO VREME POTREBNO ZA IZGRADNJU I MOGUĆNOST BRZOG USELJENJA PRODAJU PROJEKAT. OVDE JE UPOTREBA DRVETA KAO OSNOVNOG MATERIJALA OMOGUĆILA ARHITEKTIMA DA PRIMENOM JEDNOSTAVNIH MONTAŽNIH MODULARNIH REŠENJA UDOVOLJE KOMPLEKSNIM ZAHTEVIMA INVESTITORA I DA MU U ROKU OD SAMO PET MESECI PREDAJU KLJUČEVE NOVOSAGRAĐENE DRVENE KUĆE ZA ODMOR.

Nedaleko od samog centra Buenos Airesa, u predelu gde buka i gradsko sivilo u potpunosti iščezavaju, smeštena je kuća koja je zamišljena kao vikendica za mladi bračni par sa dvoje dece. U potrazi za idealnom kućom za život i odmor, primenom jednostavnih rešenja i korišćenjem drveta kao osnovnog materijala, autori ovog izuzetnog projekta iz studija Borrachia uspeli su da na inventivan način uklope svoje arhitektonsko delo u prirodno okruženje i da ne nanesu štetu životnoj sredini. Dobijen je topao prostor neraskidivo povezan sa svojom okolinom. Drvena kuća je deo niza studija stanovanja koje su argentinski arhitekti razvili pod nazivom ’housing habitat’.

Ono što karakteriše ovaj prizemni drveni objekat i čini ga posebnim, jeste njegova materijalizacija, kao i autentični krov prekriven zelenilom, koji oživljava prirodu i čini je delom dizajna. Kao jedan od najatraktivnijih elemenata kuće, krov omogućava divljim biljkama da rastu bez potrebe za održavanjem, što ovaj objekat vizuelno neraskidivo povezuje sa okruženjem. Tehničku funkciju krov dobija kao sjajan izolator u formi ozelenjene tende koja natkriva enterijer i njegov produžetak – verandu.

Svaka odluka po pitanju dizajna donesena je u funkciji postizanja maksimalno efikasne organizacije prostora. Glavna spavaća soba, kuhinja, kupatilo, i dnevna soba sa trpezarijom postavljeni su linijski duž jedne strane kuće, dok se dečja soba i studio sa mogućnošću transformacije u gostinsku sobu, nalaze sa druge strane. Svaka prostorija ima direktan pristup verandi i na taj način apsorbuje prijatnost i mir koji okružuju ceo objekat i definišu prostor.Čitava struktura je nastala za svega pet meseci i sastoji se iz niza modula koji pružaju mogućnost, ukoliko je to potrebno, da se objekat ukloni u roku od nekoliko dana, dok bi zatečeno prirodno stanje i životna sredina ostali netaknuti, bez ugrožavanja ekosistema.

OVA STUDIJA PRUŽA REŠENJE ZA IZGRADNJU MONTAŽNIH KUĆA PO NISKOJ CENI I UZ BRZU REALIZACIJU, OTVARA MOGUĆNOST UŠTEDE ENERGIJE I BORAVAK U AMBIJENTU PUNOM PRIJATNOSTI I SMIRENOSTI.

U potpunosti materijalizovana drvetom, koje je jedan od elemenata svakog segmenta objekta, kuća diše u istom ritmu kao i predeo u koji je smeštena. Drvo predstavlja pokretač novih konstruktivnih alternativa, lako obradivih i energetski efikasnih, zasnovanih na tradicionalnom načinu gradnje u zavisnosti od geografskog položaja i klimatskih uslova.//ek Tijana Lovrić – Više u EKO KUĆI No22

Svaka prostorija ima direktan pristup verandi, gde vladaju prijatnost i mir koji okružuju ceo objekat i definišu prostor.

Savremena interpretacija tradicionalne brazilske kuće

SMEŠTENA NA IVICI NACIONALNOG PARKA, KUĆA ARCA POJAVLJUJE SE USRED DŽUNGLE KAO BROD U IZMAGLICI, U SAVRŠENOM SKLADU SA ZELENILOM KOJE GA OKRUŽUJE. OVA SAVREMENA INTERPRETACIJA TRADICIONALNE BRAZILSKE KUĆE PREDSTAVLJA SAMOSTALNI OBJEKAT SA MINIMALNIM UTICAJEM NA OKOLINU, ČIJA JE SVRHA POVEZIVANJE I STVARANJE JEDINSTVA OKRUŽENJA, ČOVEKA I ARHITEKTURE. ARCA JE DOM ZA KREATIVNE PORODICE U POTRAZI ZA NEISCRPNOM INSPIRACIJOM MAJKE PRIRODE.
Kreativnu energiju i beg od svakodnevne rutine života u kući ili stanu deca često pronalaze u prirodi, reinterpretirajući životni prostor kao kolibu u šumi ili kućicu na drvetu. Psihološki pristup koji vraća ljude primarnim potrebama i prirodi sve je zastupljeniji prilikom kreiranja domova, a arhitektonska dela kao što su vikend kuće za odmor prve pronalaze put ovakvog koncepta do čistih i netaknutih prirodnih lepota, stvarajući tako poseban pravac u arhitektonskom projektovanju. Jedno takvo idilično mesto nalazi se u Brazilu. Udaljeno je oko 10 kilometara od grada Parati, dobro poznatog po svom kulturnom nasleđu i prirodnim bogatstvima. Ove karakteristike oslikavaju i odabranu lokaciju na kojoj se kuća ARCA nalazi – granica nacionalnog parka Parque da Bocaina, bogatog vodopadima, gustom atlantskom šumom i životinjama karakterističnim za ovo tropsko područje. Smeštajući objekat među čuda prirode, studio ATELIER MARKO BRAJOVIĆ odabrao je da pre svega uvaži korene i dugu kulturnu istoriju ovog područja. Zbog toga je ARCA dobila priznanje od lokalnog stanovništva kao savršeni primer savremene interpretacije tipologija kuća brazilskih plemena.

Kreirana je kao mimika tradicije i kulture, sa minimalnim uticajem na okolinu. Glavna ideja bila je da se dobije kuća koja će tokom vikenda biti utočište kreativaca i profesionalaca, porodica sa decom ili grupa koje žele da svoje poslovne strategije inspirišu prirodom i njenim prijatnim okruženjem. Usred netaknute prirode smešten je na prvi pogled neobičan objekat, postavljen na stubove i izdignut od zemlje. Posmatran sa strane, podseća na džinovsku pečurku. Boraveći u njemu, stičete utisak da lebdite u zelenoj oazi, baš kao da se nalazite u dečjoj kućici na drvetu.

ARCA JE SAVRŠENI PRIMER SAVREMENA INTERPRETACIJE TIPOLOGIJA KUĆA BRAZILSKIH PLEMENA, KREIRANA KAO MIMIKA TRADICIJE I KULTURE, SA MINIMALNIM UTICAJEM NA OKOLINU.

Za formiranje celine u površini osnove od 130m2 odabrana je ljuskasta samostojeća lučna konstrukcija koja svoju formu stavlja u trostruku funkciju: krova, zidova i završnog materijala za oblaganje. Jednostavna školjka – takozvani Modul Galvalume, proizvedena je od čelika, aluminijuma i cinka. Ona formira laku konstrukciju koja je na licu mesta podignuta za samo nedelju dana i može se lako demontirati i ponovo montirati na različitim lokacijama, što ovaj koncept čini ekološkim i prihvatljivim kako za ovaj tip objekta, tako i za stanovanje u ruralnim i manje razvijenim područjima.//ek Jelena Kostadinović – Više u EKO KUĆI No. 22

’Open space’ prostor predstavlja centar dešavanja koji prepliće dnevne i noćne prostorije, prostorije za život i rad

Savremena interpretacija tradicionalne Brazilske kuće

SMEŠTENA NA IVICI NACIONALNOG PARKA, KUĆA ARCA POJAVLJUJE SE USRED DŽUNGLE KAO BROD U IZMAGLICI, U SAVRŠENOM SKLADU SA ZELENILOM KOJE GA OKRUŽUJE. OVA SAVREMENA INTERPRETACIJA TRADICIONALNE BRAZILSKE KUĆE PREDSTAVLJA SAMOSTALNI OBJEKAT SA MINIMALNIM UTICAJEM NA OKOLINU, ČIJA JE SVRHA POVEZIVANJE I STVARANJE JEDINSTVA OKRUŽENJA, ČOVEKA I ARHITEKTURE. ARCA JE DOM ZA KREATIVNE PORODICE U POTRAZI ZA NEISCRPNOM INSPIRACIJOM MAJKE PRIRODE.

Kreativnu energiju i beg od svakodnevne rutine života u kući ili stanu deca često pronalaze u prirodi, reinterpretirajući životni prostor kao kolibu u šumi ili kućicu na drvetu. Psihološki pristup koji vraća ljude primarnim potrebama i prirodi sve je zastupljeniji prilikom kreiranja domova, a arhitektonska dela kao što su vikend kuće za odmor prve pronalaze put ovakvog koncepta do čistih i netaknutih prirodnih lepota, stvarajući tako poseban pravac u arhitektonskom projektovanju. Jedno takvo idilično mesto nalazi se u Brazilu. Udaljeno je oko 10 kilometara od grada Parati, dobro poznatog po svom kulturnom nasleđu i prirodnim bogatstvima. Ove karakteristike oslikavaju i odabranu lokaciju na kojoj se kuća ARCA nalazi – granica nacionalnog parka Parque da Bocaina, bogatog vodopadima, gustom atlantskom šumom i životinjama karakterističnim za ovo tropsko područje. Smeštajući objekat među čuda prirode, studio ATELIER MARKO BRAJOVIĆ odabrao je da pre svega uvaži korene i dugu kulturnu istoriju ovog područja. Zbog toga je ARCA dobila priznanje od lokalnog stanovništva kao savršeni primer savremene interpretacije tipologija kuća brazilskih plemena.

Kreirana je kao mimika tradicije i kulture, sa minimalnim uticajem na okolinu. Glavna ideja bila je da se dobije kuća koja će tokom vikenda biti utočište kreativaca i profesionalaca, porodica sa decom ili grupa koje žele da svoje poslovne strategije inspirišu prirodom i njenim prijatnim okruženjem. Usred netaknute prirode smešten je na prvi pogled neobičan objekat, postavljen na stubove i izdignut od zemlje. Posmatran sa strane, podseća na džinovsku pečurku. Boraveći u njemu, stičete utisak da lebdite u zelenoj oazi, baš kao da se nalazite u dečjoj kućici na drvetu.

Za formiranje celine u površini osnove od 130m2 odabrana je ljuskasta samostojeća lučna konstrukcija koja svoju formu stavlja u trostruku funkciju: krova, zidova i završnog materijala za oblaganje. Jednostavna školjka – takozvani Modul Galvalume, proizvedena je od čelika, aluminijuma i cinka. Ona formira laku konstrukciju koja je na licu mesta podignuta za samo nedelju dana i može se lako demontirati i ponovo montirati na različitim lokacijama, što ovaj koncept čini ekološkim i prihvatljivim kako za ovaj tip objekta, tako i za stanovanje u ruralnim i manje razvijenim područjima.

ARCA JE SAVRŠENI PRIMER SAVREMENE INTERPRETACIJE TIPOLOGIJE KUĆA BRAZILSKIH PLEMENA. KREIRANA JE KAO MIMIKA TRADICIJE I KULTURE, SA MINIMALNIM UTICAJEM NA OKOLINU.

Spoljašnja hladna konstrukcija sa unutrašnje strane dobija svoj topli kontrast formirajući zidove obložene drvetom debljine 3cm, ojačane metalnom konstrukcijom. Na ovaj način se još u jednom promišljenom detalju čovek povezuje sa prirodom, jer boravak u unutrašnjosti objekta daje osećaj da ste zapravo na otvorenom prostoru, okruženi drvećem i sa pogledom ka zelenilu u visini od približno 5m. //ek Jelena Kostadinović – Više u EKO KUĆI No22

’Open space’ prostor predstavlja centar dešavanja koji prepliće dnevne i noćne prostorije, prostorije za život i rad

Sedam malih čuda

POSMATRAMO LJUDE OKO SEBE, MISLIMO: SVIMA JE DOBRO, A NAŠI SU PROBLEMI NAJVEĆI. AKO ZAGREBEMO PO POVRŠINI, POGLEDAMO MALO DUBLJE I UĐEMO U KOMUNIKACIJU, SAZNAĆEMO DA SE NEKI OD TIH LJUDI BORE SA JEDNOM OD NAJTEŽIH BOLESTI DANAŠNJICE, SA RAKOM. PREDSTAVLJAMO VAM MALI, A IPAK PO MNOGO ČEMU VELIK I ZNAČAJAN OBJEKAT GDE OBOLELI OD RAKA, KAO I ČLANOVI NJIHOVIH PORODICA I PRIJATELJI, MOGU POTRAŽITI SAVET I UTEHU.
Prostor i neposredno okruženje utiču na kvalitet svakodnevnog života čoveka, a objekti namenjeni za savetovanje i rehabilitaciju teško obolelih mogu svojom arhitekturom, funkcionalnim rešenjima, prozračnim, osunčanim i humanim enterijerom i malim zelenim oazama, formirati vedriji pogled na život, što uvećava izglede za izlečenje i od najtežih bolesti. Koncept centra za savetovanje vođen je idejom da će pozitivna atmosfera, saveti i iskustva medicinskog osoblja, jednostavno – lepa reč, osmeh i pažnja, ozariti lice obolelima, osušiti suze na licu, izmamiti osmeh, uliti snagu i obasjati novi put kojim treba da idu dalje.
Svakako je i sam prostor gde se oboleli leče, savetuju i borave itekako bitan. Atmosfera je u većini bolnica uglavnom hladna i sterilna. Upravo je ova konstatacija bila osnovna ideja – vodilja prilikom projektovanja centra za savetovanje obolelih od raka – da se stvori prostor koji je otvoren, topao i ugodan i u kome se korisnici osećaju dobrodošlim.

Realizovani projekat ’Livsrum’ dobio je prvu nagradu na konkursu za centar za savetovanje obolelih od raka. Ovaj objekat pripada Næstved bolnici u Kopehnagenu, koja je specijalizovana za različite oblike ove bolesti. Savetovalište se nalazi u blizini bolničkog centra i u neposrednoj je blizini stambenog dela sa rezidencijalnim vilama.
Umesto da sagrade tradicionalan objekat pravougaone osnove, arhitekti su projektovali zgradu koja se sastoji od sedam jedinstvenih objekata međusobno povezanih u jednu funkcionalnu celinu, sa dva odvojena unutrašnja dvorišta. Postavljen na uglu i na relativno uskoj parceli, objekat se nalazi između dve prometne i bučne ulice. Ovakva lokacija omogućava dobar i lak pristup vozilima, ali istovremeno otvara problem izolacije prostora od buke.

KADA POSTOJE MEDICINSKI OBJEKTI KOJI VIŠE LIČE NA UDOBAN DOM NEGO NA HLADNE BOLNICE, ČAK I NAJTEŽE BOLESTI KAO ŠTO JE RAK, LAKŠE SE PODNOSE I USPEŠNIJE LEČE.

Odličnom organizacijom prostora i zanimljivim spojem više pojedinačnih objekata u jednu celinu, arhitekti su uspeli da neutrališu buku i omoguće miran i ugodan boravak svim posetiocima ovog centra. Srce i središte objekta je dnevni boravak ‘Livsrum’ koji omogućava neprekidnu komunikaciju kroz Centar. Svaki prostor je individualno projektovan u skladu sa njegovom funkcijom i atmosferom i postavljen u harmoničan odnos sa susednim. Funkcionalne celine su: biblioteka, kuhinja, sobe za privatne sastanke, foaje, prodavnica, sala za vežbanje i odeljenje za negu. //ek Ljiljana Radojičić
– Više u EKO KUĆI No22

Trpezarija sa drvenim stolom, podom i oblogom zida, izaziva osećaj da se nalazite u porodičnom domu, a ne u savetovalištu za obolele od raka.

Sedam malih čuda

POSMATRAMO LJUDE OKO SEBE, MISLIMO: SVIMA JE DOBRO, A NAŠI SU PROBLEMI NAJVEĆI. AKO ZAGREBEMO PO POVRŠINI, POGLEDAMO MALO DUBLJE I UĐEMO U KOMUNIKACIJU, SAZNAĆEMO DA SE NEKI OD TIH LJUDI BORE SA JEDNOM OD NAJTEŽIH BOLESTI DANAŠNJICE, SA RAKOM. PREDSTAVLJAMO VAM MALI, A IPAK PO MNOGO ČEMU VELIK I ZNAČAJAN OBJEKAT GDE OBOLELI OD RAKA, KAO I ČLANOVI NJIHOVIH PORODICA I PRIJATELJI, MOGU POTRAŽITI SAVET I UTEHU.

Prostor i neposredno okruženje utiču na kvalitet svakodnevnog života čoveka, a objekti namenjeni za savetovanje i rehabilitaciju teško obolelih mogu svojom arhitekturom, funkcionalnim rešenjima, prozračnim, osunčanim i humanim enterijerom i malim zelenim oazama, formirati vedriji pogled na život, što uvećava izglede za izlečenje i od najtežih bolesti. Koncept centra za savetovanje vođen je idejom da će pozitivna atmosfera, saveti i iskustva medicinskog osoblja, jednostavno – lepa reč, osmeh i pažnja, ozariti lice obolelima, osušiti suze na licu, izmamiti osmeh, uliti snagu i obasjati novi put kojim treba da idu dalje.
Svakako je i sam prostor gde se oboleli leče, savetuju i borave itekako bitan. Atmosfera je u većini bolnica uglavnom hladna i sterilna. Upravo je ova konstatacija bila osnovna ideja – vodilja prilikom projektovanja centra za savetovanje obolelih od raka – da se stvori prostor koji je otvoren, topao i ugodan i u kome se korisnici osećaju dobrodošlim.

Realizovani projekat ’Livsrum’ dobio je prvu nagradu na konkursu za centar za savetovanje obolelih od raka. Ovaj objekat pripada Næstved bolnici u Kopehnagenu, koja je specijalizovana za različite oblike ove bolesti. Savetovalište se nalazi u blizini bolničkog centra i u neposrednoj je blizini stambenog dela sa rezidencijalnim vilama.
Umesto da sagrade tradicionalan objekat pravougaone osnove, arhitekti su projektovali zgradu koja se sastoji od sedam jedinstvenih objekata međusobno povezanih u jednu funkcionalnu celinu, sa dva odvojena unutrašnja dvorišta. Postavljen na uglu i na relativno uskoj parceli, objekat se nalazi između dve prometne i bučne ulice. Ovakva lokacija omogućava dobar i lak pristup vozilima, ali istovremeno otvara problem izolacije prostora od buke.

KADA POSTOJE MEDICINSKI OBJEKTI KOJI VIŠE LIČE NA UDOBAN DOM NEGO NA HLADNE BOLNICE, ČAK I NAJTEŽE BOLESTI KAO ŠTO JE RAK, LAKŠE SE PODNOSE I USPEŠNIJE LEČE.

Odličnom organizacijom prostora i zanimljivim spojem više pojedinačnih objekata u jednu celinu, arhitekti su uspeli da neutrališu buku i omoguće miran i ugodan boravak svim posetiocima ovog centra. Srce i središte objekta je dnevni boravak ‘Livsrum’ koji omogućava neprekidnu komunikaciju kroz Centar. Svaki prostor je individualno projektovan u skladu sa njegovom funkcijom i atmosferom i postavljen u harmoničan odnos sa susednim. Funkcionalne celine su: biblioteka, kuhinja, sobe za privatne sastanke, foaje, prodavnica, sala za vežbanje i odeljenje za negu. //ek Ljiljana Radojičić
– Više u EKO KUĆI No22

Trpezarija sa drvenim stolom, podom i oblogom zida, izaziva osećaj da se nalazite u porodičnom domu, a ne u savetovalištu za obolele od raka.

Police za knjige prekrivaju celu površinu zida sa integrisanim prozorom, gde je moguće sesti na integrisanu klupicu i uživati u čitanju ili u prizoru koji se pruža kroz prozor.

Utopija koja postoji, usred Srbije

MORAMO ŠTO VIŠE, OTVORENIJE I GLASNIJE HVALITI SVE ŠTO JE IOLE VREDNO I ORIGINALNO, LEPO I AUTENTIČNO U SVE NIŽEM HORIZONTU NAŠE (POPRILIČNO OBESHRABRUJUĆE) SVAKODNEVNICE ZATO ŠTO IZUZECI, NAŠOM UPORNOŠĆU I ODGOVARAJUĆOM VEROM U SMISAO ŽIVOTA, POLAKO POČINJU DA BIVAJU PRAVILA.

LEPA SRBIJA
Drvengrad mećavnički je svojevrstan paradoks i živi dokaz da utopija (i pored toga što grčki pojam u-topos označava mesto koje ne postoji) ipak može da zaživi, uprkos svemu. Usred nedopustivo zapuštene Srbije koja izgleda mnogo gore nego polovinom devetnaestog veka, rodio se jedan fantastični grad iz mašte. Sav od drveta (čak i podovi u ovoj snolikoj varošici pravljeni su od drvenih greda i kocki), ovaj plemeniti hir Emira Kusturice nam pokazuje kako je sve, ipak, moguće kad se udruže volja, želja, kreativna energija, nadljudska samouverenost, novac i neko dovoljno poštovan i ugledan da može da sve pomenuto uveže u nešto sasvim konkretno i izazovno-provokativno, sasvim atipično za našu zemlju i ono što se već više od 70 godina pravi od nje. Po prvi put sam boravio na ovom neobičnom mestu, prijatno iznenađen srećnim manjkom svake uglancane pompeznosti koju sam, priznajem, očekivao. I sva ona čuvena imena kojim su označene drvengradske ulice (Bergmanova, Novaka Đokovića, Felinijeva, Bogdana Tirnanića…), i pozorišna/bioskopska sala, i restorani, i posvuda razbacani očuvani ‘oldtajmeri’, i crkva-brvnara (koja miriše na rajske šumske arome), i paralelni redovi najrazličitijih kućica što dopunjavaju i formiraju ovaj slovensko-nacionalni Diznilend, srpsko-ruski bajkoliki Kitež-Grad (od dasaka i drveta sačinjen) – sve je na svom mestu, na jednoj od neprebrojivih uzvišica na putu za Višegrad i Republiku Srpsku.
Urbano, ali ne i sterilno; savremeno, ali ne i ultra-moderno i trendovsko; popularno, ali ne i hiper-komercijalno; svetsko, ali ne i snobovski-apatridsko; zanimljivo i jurodivo, ali ne i infantilno, niti neozbiljno; umetničko, ali ne i folirantsko; evropsko, ali ne i antisrpsko; svima otvoreno i dostupno, ali ne i udvoričko – baš po meri onoga što nam je svima nasušno potrebno. Da se pokaže, pod svetlima reflektora, da je IPAK MOGUĆE – uprkos svemu i skoro svima. Može, možda, mnogo šta da se zameri (a kod nas je to odavno postao nacionalni sport) i ovom projektu i Kusturičinom temperamentu i otvorenom preziru prema našim neprijateljima, i smelom davanju prioriteta suštini, a ne formi (uključujući tu i propise, papirologiju, za ovaj slučaj nenadležne i preuske zakone).
Lako je sve kritikovati i dovoditi u pitanje, pošto se za dan može srušiti ono što se gradi godinama i planira decenijama. Posebno kad je u pitanju neko sa ozbiljnom profesionalnom karijerom, neko ko nije imao baš previše razloga da se na ovom mestu bori sa vetrenjačama i večitim nezadovoljnicima. Neko ko je u sebi pronašao rodoljubivi motiv i čudesni entuzijazam onda kada ih je ogromna većina naših sunarodnika gubila i kukavički odbacivala od sebe kao prokletstvo.
Umesto da mi idemo ‘na noge’ silnima, moćnima i poznatima, u ovom slučaju oni dolaze kod nas – i to ne baš najboljim drumom i uz poveliku količinu truckanja na hodočašću do Drvengrada mokrogorskog. I ne bune se, pristaju na sve.
IPAK JE MOGUĆE!
Stvari su kroz drvengradski izuzetak iz svih pravila dobile svoj prirodni oblik i nekakvu idealnu romantičnu ravnopravnost po kojoj mi nismo manje vredni, niti izbačeni iz svih ekskluzivnih i poželjnih kombinacija. Na ovom mestu morate da se spustite na zemlju i zaboravite na svoje Oskare i milione, na uobičajene prohteve i očekivanu (ovde nepostojeću) udobnost. Ako želite da budete stvarno prihvaćeni i uvedeni u krug saveznika i saučesnika drvengradskog projekta.I ženske i muške ‘princeze na zrnu graška’ ovde prolaze kroz zahtevnu i nepopustljivu inicijaciju postajući ponovo onakvi kakvi su bili pre nego što su im se dogodili slava i uspeh. Na njihovu neočekivanu radost i duhovnu korist, kad prođu kroz ovaj ritual vraćanja u prirodno stanje (lišeno svega veštačkog i artificijelnog)… >Srbija sa Drvengradom nas poučava da se mogu obaviti i ‘nemoguće misije’ i opominje da smo umnogome saučesnici u svom ličnom i našem kolektivnom porazu.
Na delu se potvrđuje da snishodljivost i ropski kompleks manje vrednosti nisu prirodni deo našeg karaktera, niti organski deo tragične srpske sudbine. Ja sam sve ovo osećao šetajući drvenom kaldrmom Profesorovog Umetničkog Grada, pod ohrabrujućim obrisima slobodnog neba i naše varijante rusko-hiperborejskih ‘belih noći’. Nije bilo potrebno puno da osetim koliko još neiskorišćenih mogućnosti leži pred nama ukoliko se probudimo i potrudimo. Uz svest o tome da je razumevanje postojećeg najsuperiorniji oblik spoznaje, njena kruna i željeni vrhunac. A ‘ovde postojeće’ je, u svakom smislu reči, vredno našeg razumevanja, poštovanja i pažnje. Zato nam se neizbežno nameću pitanja, sama od sebe: Možemo li se nadati i drugim projektima ove vrste u malodušnim pejzažima ove sada već tragično skraćene Jugoslavije u preuskom joj srpskom kostimu? Da li postoje i drugi dovoljno uporni, sposobni i neustrašivi pokretači iz nepodnošljive inercije u koju smo ubačeni, gurnuti i živi zatrpani? Ili je ovo samo bizarni izuzetak iz svih bezveznih, folirantskih pravila iz našeg sokaka? Postoji li mogućnost zajedničke i masovno prihvaćene inicijative koja može da deluje zarazno i pobednički, dovoljno konkretno i odgovarajuće energično? Ima li šanse da se pokrenemo iz mrtvila i konstantne neuspešnosti svih vrsta (a da nije isključivo sport u pitanju)? Od iskrenog odgovora na ova introspektivna pitanja zavisi toliko mnogo toga u našoj (spoljašnjoj i unutrašnjoj) sudbini. Jer se može toliko toga važnog i dragocenog uraditi, osmisliti i postaviti, samo ukoliko zaista poverujemo da je moguće ono što nam se lažno predstavlja kao suviše komplikovano, neizvodljivo i preteško. Od naše vere u sebe i spremnosti na podvig, manje-više sve zavisi. Ne od spoljašnjih i nepremostivih prilika i neprilika.
KAPETAN VISKONTI I NJEGOV ROMANTIČNI BROD (ANTI-TITANIK)
A sad i jedan moj sasvim neposredni doživljaj, u vidu hedonističke degustacije svih mirisa i ukusa ove jedinstvene bokačovske oaze. Seo sam u drvengradski restoran ‘Viskonti’ i tamo naručio čorbu, leskovačku mućkalicu, kupus salatu i palačinke sa orasima. Ništa posebno, a uoči samog početka božićnog posta… Ali mi je pogled stalno skretao sa jelovnika ove luksuzne filmske kantine svud unaokolo, u potrazi za njenim stilskim i gastronomskim ‘zajedničkim imeniteljem’.
I sve je bilo potpuno uklopljeno u duh celine ove utopijske renesansne republike (prkosno uglavljene nasred brdovitog Balkana). Ničeg zastarelog, ni ofucanog, ali ni pomodnog ili banalno-komercijalnog. Savršen osećaj za meru vlada ovim nostalgičnim mestom (koje ne zna i ne želi da zna da je film, odlukom prekog suda naše epohe, osuđen na lagano umiranje i neizbežnu smrt). Tu nema ničeg preteranog, ni nedovoljnog, ničeg što bi moglo da vas zbuni, uplaši, zabrine ili otera. Ničeg uobičajenog i očekivanog… Na meniju, naravno, nema “koka-kole”, niti ma kakvog sličnog (korporacijskog, medijski reklamiranog, gaziranog) napitka, a sve je, istovremeno, jeftino i ukusno. Draž i aroma bajkolike oaze usred zaparložene jugo-srpske tranzicione pustinje drže sva čula na okupu, ukidajući naše već okamenjeno nepoverenje u to da su čuda još uvek moguća i onu sramnu spremnost na nedostojne kompromise i svakodnevna popuštanja (što ‘živi život’, sav od čežnje i vedrine, očas posla, pretvaraju u najobičnije životarenje). Nimalo slučajno, bočni zid drvengradskog restorana ukrašen je crno-belim Viskontijevim foto-portretom i jednim čarobnim brodom iz dečije mašte tačno ispod njega. Dvoglava ‘ikona otpora’ čovekovoj neverici u ideale – grof Lukino Viskonti i maketa otmenog prekookeanskog broda, spojeni u jednu celinu rukom i osećanjem Emira Nemanje Kusturice za ‘beskonačno kao jedinu meru dostojnu ljudske rase. Zbog toga, sve ono što sam doživeo u drvengradskom (nacionalnom i svetskom) restoranu više zaslužuje da se nazove trpezom nego običnim obedom. Zbog svih lepih utisaka kojima je raskošno začinjena hrana u ovom gastronomskom ‘dolče-vita’ salonu za uživanje… A ako treba da izvučemo neku pouku iz onoga što za nas može i treba da predstavlja jedna ovakva zanimljiva i ambiciozna naseobina, neke stvari nam valja imati stalno na umu. Najvažnije je da ne zaboravimo da budemo neskriveno ponosni na jedan ovako uspešni (ekološki, kulturni i duhovni) projekat od nacionalne (i još šire i veće) važnosti. Da nas naša kratkovida uskogrudost ne odvede u besmisleno čangrizavo zakeranje bez ičeg korisnog po nas i po ma koga oko nas. Moramo što više, otvorenije i glasnije hvaliti sve što je iole vredno i originalno, lepo i autentično u sve nižem horizontu naše (poprilično obeshrabrujuće) svakodnevnice. Zato što izuzeci, našom upornošću i odgovarajućom verom u smisao života, polako počinju da budu pravila.
To je ‘dramaturgija čuda’ preobražena u životnu filozofiju, realnu akciju i pobednički stav. Naš idealni doprinos vremenu u koje smo bačeni rođenjem.