Fotograf Vladan Milisavljević

Vladan Milisavljević je profesionalni fotograf rođen u Beogradu 10.10.1970.godine. Interesovanje za fotografiju počeo je da pokazuje još kao mali dečak. Tako je već sa 16 godina dobio prvi profesionalni angažman.
Pored ljubavi prema fotografiji Vladan gaji ljubav prema ronjenju. Najveću inspiraciju pronalazi u najsitnijim detaljima podvodnog sveta. Većinu fotografija snimio je u morskim dubinama. Njegova neuobičajena sposobnost da primeti i sagleda detalje podvodnog sveta predstavljeni su u njegovoj poznatoj kolekciji nazvanoj Ultramarin.
Njegova svestranost i široki raspon ličnih interesovanja prikazani su i kroz njegov profesionalni angažman, kao i kroz umetnički pristup podvodnoj fotografiji, arhitektonskoj fotografiji, fotografiji hrane i pića, portreta, mode, mrtve prirode…
Vladan Milisavljević je član ULUPUDS-a od 2001.godine. Dobitnik je ULUPUDS-ove nagrade za umetničko dostignuće, kao i mnoge druge nagrade na festivalima i izložbama.
Sarađivao je mnogim poznatim magazinima: KVADART, Elle, Paris Match, Fame, Kuća Stil, Casa Viva, Ambijenti, Grazia, CKM, Nautika, Mobilni Magazin, E Magazin, Svet ronjenja i Ronjenje…
//EKO KUĆA No21

Novi sjaj starog stana

KORELACIJOM ESTETIKE I NAMENE I PRAVILNOM DISPOZICIJOM ELEMENATA, AUTOR JE OD NEUGLEDNOG ENTERIJERA STVORIO UDOBAN I INSPIRIŠUĆI PROSTOR KOJI REFLEKTUJE KARAKTER VLASNIKA, ALI I SAMOG MEKSIKO SITIJA – GRADA SA OČUVANOM TRADICIJOM UKLOPLJENOM U MODERNI NAČIN ŽIVOTA, GRADA KONTRASTA I MESTA SUSRETA DREVNE PROŠLOSTI I TURBULENTNE SADAŠNJOSTI.
Vodeći se time da proporcije i usklađenost volumena i prostora ne znače ništa ukoliko ne odgovaraju potrebama korisnika, autor je pre bilo kakve skice ili koncepta, mnogo vremena proveo u razgovoru sa vlasnikom stana, mladim grafičkim dizajnerom koji je želeo da karakter enterijera odražava njegov način života.
Efikasna preraspodela prostora kroz pažljivo planiran dizajn učinila je da se jedan tradicionalni prostor pretvori u savremeni studio/stan. Od starih pomoćnih prostorija napravljeni su novo kupatilo, kuhinja i prostor za ostavu. Cilj je bio povezivanje prostora nadovezivanjem jedne zone na drugu, pri čemu svaka zadržava sopstveni identitet.

Dijalog rustičnog i savremenog
Osnovna komponenta u stvaralačkom procesu ovog dela jeste iskrenost. Arhitekta se odlučio za neuobičajen pristup obnovi i nije se trudio da prikrije i „obuče“ konstrukciju, već je narativan utisak postigao smišljenim, precizno definisanim detaljima, materijalima i proporcijama. Uklonjen je završni sloj na zidovima, te je ostala jasno vidljiva konstrukcija od betonskih blokova.Ogoljeni zidovi daju više unikatnosti nego zid u bilo kojoj boji,a uklanjanjem ploča plafona, osim sto je postignuta veća visina, enterijer je postao življi i dinamičniji. Ovakvim pristupom promenjen je način percepcije plafona kao elementa koji je samo „krov“ enterijera, deo koji ga uokviruje, već je rezultat sveobuhvatnog arhitektonskog izraza.

Naizgled potpuno nespojive stvari stoje ravnopravno jedna pored druge, a upravo ta njihova nepodudarnost sugeriše iskrenost i sintetiše prostor. Uglačani betonski pod umiruje grubost blokova i savršeno se uklapa sa ručno izrađenim drvenim nameštajem, u čijem dizajnu dominiraju jasne i oštre linije . O maksimalnoj iskorišćenosti prostora, a istovremeno i o njegovom komforu i udobnosti, svedoči dizajn trpezarije. Kutak ispunjava klupa obložena plavim meblom i veliki sto sa masivnom drvenom tablom postavljenom na metalni nosač. Ovako moderan i sveden nameštaj i živopisni mural u odnosu sa neskrivenom konstrukcijom plafona naglašavaju likovnost dijaloga rustičnog i savremenog.

Svetlost i boja
Neosporan je uticaj boje u stvaranju različitih utisaka koji potenciraju pojedine oblike arhitektonske strukure i izazivaju osećaj sklada i harmonije. Pravilno primenjene i upotrebljene boje obogaćuju ovaj enterijer, postaju njegov integralni deo i direktno učestvuju u stvaranju estetske impresije. Preovlađujuća hromatska paleta je u zemljanim tonovima, sa egzotičnim akcentima intenzivnijih  boja. Drvo obojeno jarkim bojama kojim su obloženi stubovi, kao i šareni zid u trpezariji, unose vedrinu i optimizam i sasvim su primereni prostorijama u kojima se nalaze. U kupatilu, prostoru u kome preovlađuju mir i opuštenost, primenjen je mermer u svetlim tonovima, koji nosi  notu glamura i elegancije.

Budući da je osvetljenje veoma značajan faktor u  arhitekturi i da zapravo boje i arhitektonske forme žive i ostvaruju utisak tek pod uticajem svetlosti, arhitekta je itekako vodio računa o odnosu prirodnog i veštačkog svetla u kontekstu definisanja odnosa spoljašnjeg i unutrašnjeg. Velike površine zastakljenih otvora obezbeđuju optimalnu osunčanost i osvetljenost i povezuju enterijer sa prirodnim ambijentom. Osim što propuštaju svetlost i vizuelno povezuju unutrašnji i spoljašnji prostor, ovi veliki otvori značajno utiču i na definisanje arhitektonske kompozicije.

Reciklirani materijali
Održivost i upotreba prirodnih i recikliranih materijala odigrali su veliku ulogu  u stvaranju ovog arhitektonskog dela. Stubovi su obloženi obojenim recikliranim drvetom prikupljenim sa starih srušenih objekta, dok je pod u spavaćoj sobi napravljen od velikih dasaka kupljenih na aukciji, koje su potom isečene i spojene prema dizajnu autora. Taj lični stvaralački pečat evidentan je u svakoj prostoriji. Pored finansijskih prednosti, korišćenje recikliranih materijala utiče na zaštitu životne sredine time što se ne troši energija za izradu novih materijala, a enterijer dobija na autentičnosti i inspirativnosti.//ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No21

Vrt sećanja

SMEŠTENO U PROSTOR NA KOME SE NEKADA NALAZILA SINAGOGA, OVO MEMORIJALNO MESTO NA OTVORENOM PREDSTAVLJA SPOMENIK JEVREJIMA I NJIHOVOJ KULTURI UNIŠTENOJ U PROGONIMA. REZULTAT JE NEKONVENCIONALAN VRT SEĆANJA KOJI OBUHVATA I UMETNIČKA NASTOJANJA DA ZAJEDNO SA PEJZAŽNIM DIZAJNOM FORMIRA POSEBNU URBANISTIČKU ZONU. ISTOVREMENO, OVAKAV VRT JE DEO SVAKODNEVNOG ŽIVOTA, KOMUNIKACIJE I INTERAKCIJE U GRADU.
Nemaran odnos prema kulturnom nasleđu problem je sa kojim se čovečanstvo sve više suočava u savremenom dobu. Sve više je mesta u gradovima koja su zapuštena, prepuštena zubu vremena i nemaru. I pored svega toga, zaboravljena mesta sijaju nekom prigušenom svetlošću i žele da podsećaju. Čekaju vreme kada će im biti dodeljena jedinstvena svetlost kojom će isijavati i opominjati na prošlost, stradanja, strahove, ali i nade vremena koje je prošlo.
Tako je i mesto stare jevrejske sinagoge važno mesto u urbanom nasleđu Marburga. Ovaj lokalitet leži nedaleko od reke Lane u naseljenom delu specifičnih, pre svega istorijskih i ambijentalnih, a potom i stilskih, prostornih i ekoloških vrednosti. Šetajući donjim delom grada Marburga u Nemačkoj, naići ćete na uočljivu prazninu u inače gusto izgrađenoj urbanoj sredini. Samo lokalni stanovnici znaju da je ovo bilo mesto gde se nalazila Marburška sinagoga sve do noći 9. novembra 1938. godine.

Papa Benedikt XVI govorio je o memorijalnim parkovima i centrima, njihovim posetiocima i osećaju koji oni treba da imaju kada se nalaze u takvim prostorima. Po njegovim rečima njima je potrebna ’’Tišina za sećanje, tišina za molitvu i tišina za nadu’’. Specifičnost konceptualnog, arhitektonskog i pejzažnog izraza posebno je značajna za oblikovanje kada su u pitanju memorijalni centri i otvoreni spomen prostori. Dizajneri su tu da na neposredan i jedinstven način simbolizuju tragično razdoblje i kreiraju mesto koje je pre svega predviđeno za molitvu i tiho odavanje počasti stradalima. Ovakvi projekti treba da budu koncipirani na dve dijametralno različite strane: vreme prošlosti, stradanja, strepnje – kroz memorijalni aspekt, i vreme budućnosti, nade i spokoja – kroz savremeni upotrebni aspekt.// ek DEJAN POPOV Više u EKO KUĆI No21

Prostor za igračke

PRIRODNO OSVETLJENA I DUGAČKA KUĆA, UREDNA I PUNA IGRAČAKA, MALI PROSTOR SA MNOGO MESTA, SVE TO DELUJE KAO NEOSTVARLJIV SPOJ. REŠENJE JE U PODU, OSMIŠLJENOM KAO DŽINOVSKA KUTIJA-ORMAN ZA ODLAGANJE STVARI.
Rekonstrukcija i nadogradnja tradicionalne australijske jednospratne drvene kuće u nizu, nazvana Mills House, realizovana je na osnovu inventivnih ideja arhitekata Ostin Majnard studija. Stara kuća u rezidencijalnom delu Melburna započela je novi život tako što je iza postojećeg objekta, koji je u minimalnoj meri izmenjen kako bi se u njega inkorporirali prostor za rad i kupatilo, dograđeno dvospratno proširenje koje obuhvata dve spavaće sobe i kupatilo iznad otvorenog dnevnog boravka, trpezarije i kuhinje. Originalnu strukturu i nadogradnju razdvaja veliki svetlarnik. Ova kompleksna kuća, maštovito rešena, sadrži dva ključna elementa koji omogućavaju da prostor bude ispunjen svetlošću i da nered bude prikriven. To su pod u vidu kutije za igračke i novoprojektovana zadnja fasada koja filtrira i ublažava jake sunčeve zrake.
Pod kao orman. Imati obilje prostora za skladištenje stvari, želja je i potreba mnogih od nas. Kako je širina jedne standardne kuće u nizu samo 6m, nakon dodavanja zidnih panela i grejanja, hodnika, stepeništa i ormana, unutar nje po pravilu ne ostane dovoljno prostora za nesputano obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Umesto da zidove oblože masivnim ormanima, arhitekti su predložili da za odlaganje stvari bude iskorišćen podni prostor, čime je neznatno smanjena spratna visina, ali je dobijena osetno veća životna površina.

Modul 450. Podna kutija za igračke duboka je 450mm, što je i visina standardnog sedišta. Pored funkcije ormana, pod preuzima i ulogu udobnog sedišta za odrasle, kako u kući tako i u dvorišnom delu. Kuhinjski elementi visine 900mm, koji su postavljeni na čvrstu podlogu, pružaju dodatno mesto za sedenje za trpezarijskim stolom iznad novog poda, koji je za 450mm viši od postojećeg.
Multifunkcionalni hodnici. Kako je kuhinja smeštena u delu hodnika, volumen koji bi zauzimala u standardnim prostornim planovima iskorišćen je za dnevni boravak. Zid glavne spavaće sobe na spratu moguće je klizno pomeriti, čime se ova prostorija može produžiti  za čak 2 metra.

STRUKTURU CELOG OBJEKTA PROŽIMAJU PERFORIRANE METALNE PLOČE BELE BOJE. NJIHOVA ULOGA U STEPENIŠNOM PROSTORU JE DA OBEZBEDE NEOMETANU VIZUELNU I VERBALNU KOMUNIKACIJU IZMEĐU DVA NIVOA.

Multifunkcionalni hodnici. Kako je kuhinja smeštena u delu hodnika, volumen koji bi zauzimala u standardnim prostornim planovima iskorišćen je za dnevni boravak. Zid glavne spavaće sobe na spratu moguće je klizno pomeriti, čime se ova prostorija može produžiti  za čak 2 metra.//ek ALEKSANDRA ĐURIĆ Više u EKO KUĆI No. 21

Orman u podu krije igračke

Mirisi u vrtu

VRTOVI PRVENSTVENO TREBA DA IZGLEDAJU LEPO, ALI VAŽNO JE I KAKO DELUJU NA NAŠE RASPOLOŽENJE. NA NAŠA OSEĆANJA UTIČE POSTAVKA ZASADA – DA LI NAS ČINI SREĆNIM, DA LI SE U NJEMU OSEĆAMO BEZBEDNIM, DA LI BISMO SE KROZ VRT RADIJE PROŠETALI LAGANIM KORAKOM ILI BISMO GA PREŠLI BRZIM KORAKOM? AKO BISMO SE RADO U NJEMU ZADRŽALI, ZAŠTO BISMO TO UČINILI? VEROVATNO ZATO ŠTO JE NEKI MIRIS PRIZVAO SEĆANJA ILI MISAO NA PROŠLI DOGAĐAJ KOJI NAM SE UREZAO U PAMĆENJE.
MIRISI NAS ČESTO VRAĆAJU U ROMANTIČNU PROŠLOST, ALI SA TOLIKO MIRISNIH BILJAKA NA RASPOLAGANJU MOŽEMO POŽELETI IH ZASADIMO U NAŠEM VRTU DA BISMO POMOĆU NJIH STVORILI NOVE USPOMENE. OČARAVAJUĆI DOŽIVLJAJ KOJI NEKI MIRIS IZAZIVA KOD VAS MOŽETE IMATI U SVAKO GODIŠNJE DOBA POD USLOVOM DA PAMETNO OSMISLITE REPERTOAR BILJA KOJE ĆETE POSADITI U SVOJOJ BAŠTI. ČAK I USRED ZIME!
Vrtovi prvenstveno treba da izgledaju lepo, ali važno je i kako deluju na naše raspoloženje. Na naša osećanja utiče postavka zasada – da li nas čini srećnim, da li se u njemu osećamo bezbednim, da li bismo se kroz vrt radije prošetali laganim korakom ili bismo ga prešli brzim korakom? Ako bismo se rado u njemu zadržali, zašto bismo to učinili? Verovatno zato što je neki miris prizvao sećanja ili misao na prošli događaj koji nam se urezao u pamćenje. Pokošena trava, letnja kiša i  miris ruža asociraju na lenja letnja popodneva naše mladosti, odvraćaju nam misli od posla i rada. Mirisi nas često vraćaju u romantičnu prošlost, ali sa toliko mirisnih biljaka na raspolaganju možemo poželeti ih zasadimo u našem vrtu da bismo pomoću njih stvorili nove uspomene.
Kada pomislim na mirisnu baštu, prvo mi se ukaže slika bašte kada je leto u najvećem jeku, a nozdrvama mi prostruje  zavodljivi mirisi koji se oslobađaju u predvečerje, miris jasmina i ostalih biljaka koje su upijale vrelinu sunca tokom celog dana, a onda otpustile najlepše arome pred uzbudljivu letnju noć. Ipak, skoro isti očaravajući doživljaj možete imati u svako godišnje doba pod uslovom da pametno osmislite repertoar bilja koje ćete posaditi u svojoj bašti. Čak i usred zime!

Evo biljaka koje će dodati mirise vašem cvetnom vrtu u različita doba godine:
Zima
Sigurno mislite da je zima dosadno godišnje doba kada se u našim baštama ne događa ama baš ništa, ali to je daleko od istine. Biljke koje cvetaju kad u okolini gotovo da nema insekata neophodnih za oprašivanje, moraju dobro da se potrude da proizvedu intenzivan miris i da ih na taj način privuku. To i čine jer se trude da opstanu.
Daphne odora ‘Aureomarginta’ živi u skladu sa svojim ‘mirisnim’ imenom i prepoznaje se po cvastima ružičaste boje. Misli se da je Daphne previše zahtevna biljka, ali ako joj obezbedite toplo sklonjeno mesto za rast i ako na njoj ne intervenišete previše, cvetaće vam iz godine u godinu i širiti miris nad svojim sjajnim zimzelenim listovima.
Sarcococa confusa je poznata pod imenom ‘Božićna kutija’. Listovi su joj tamno zeleni i sjajni i liče na listove Buxusa. Bujna je i dodaje volumen oskudnom zimskom vrtu. Njeni beli cvetove mirišu poput vanile, a otvaraju se usred zime. Lepo se kombinuje sa paprati i sa Helleborusom i prelepo ukrašava ivičnjake u baštama praveći divan zimski ugođaj.
Chimonanthus praecox raste sporo, ali dostiže visinu od čak 4m. Njeni cvetovi su poput pehara, žute su boje a imaju ljubičastu unutrašnjost, što ih čini veoma zanimljivim. Pojavljuju se na granama koje još nemaju lišće. Ova biljka zahteva neutralno ili kiselo zemljište na kome će lepo rasti bez orezivanja. Cvetovi joj se lako beru i čine divan ukrasni mirisni buket u vazi u vašoj toploj sobi.
Proleće
Proleće je prepuno divnih obećanja najlepših mirisa i boja. Tu su narcisi, lale i krokusi, ali i raznorazni žbunovi koji su upravo glavni izvor svih onih prelepih aroma zbog kojih toliko volimo proleće.
Rhododendron luteum je ustvari Azalea, i kao i svi članovi te porodice, zahteva kiselo zemljište. Ako možete da mu obezbedite prave uslove za rast i razvoj, kao i malo hladovine, ovaj će vam  Rhododendron doneti mnogo radosti kada se okiti masom mirisnih žutih cvetova levkastog oblika. Posadite ga sa ostalim vrstama koje vole kiselo zemljište, poput Leucothoe ili Maianthemuma, poznatog i kao Smilacina, i uživajte u prelepom prizoru.
Viburnum x juddii. Bilo bi veoma teško sačiniti listu mirisnih baštenskih biljaka, a izostaviti neku vrstu iz porodice  Viburnum.  To su divne biljke koje variraju od velikih zimzelenih do malih jednogodišnjih, ali sve imaju miris. Ova forma Viburnuma dostiže visinu od 1,5m kompaktna je i ima velike okrugle ružičaste cvetove. Osim što voli polusenku i dovoljno vode, nije naročito zahtevna za održavanje. Lepa je i u jesen, ali ono zbog čega je ja volim je njen miris.
Choisya x dewitteana ‘Aztec Pearl’ je mnogo kompaktnija od njene popularne rođake Choisya ternata i pogodna je i za sadnju u manjim baštama, gde će u maju bogato cvetati masom  belih ružičasto oivičenih cvetova koji mirišu na badem. Ako je ne orezujete previše, cvetaće i tokom celog leta. Zovu je još i Meksički narandžin cvet jer slično miriše. Voli sunce i polusenku, a zimzeleni listovi su joj osetljivi na vetar i mraz.

KADA POMISLIM NA MIRISNU BAŠTU, PRVO MI SE UKAŽE SLIKA BAŠTE KADA JE LETO U NAJVEĆEM JEKU, A NOZDRVAMA MI PROSTRUJE ZAVODLJIVI MIRISI KOJI SE OSLOBAĐAJU U PREDVEČERJE, MIRIS JASMINA I OSTALIH BILJAKA KOJE SU UPIJALE VRELINU SUNCA TOKOM CELOG DANA, A ONDA OTPUSTILE NAJLEPŠE AROME PRED UZBUDLJIVU LETNJU NOĆ. IPAK, SKORO ISTI OČARAVAJUĆI DOŽIVLJAJ MOŽETE IMATI U SVAKO GODIŠNJE DOBA POD USLOVOM DA PAMETNO OSMISLITE REPERTOAR BILJA KOJE ĆETE POSADITI U SVOJOJ BAŠTI. ČAK I USRED ZIME!

Leto
Mirisi su leti moćni i zavodljivi. Izbor biljaka je ogroman, a ovo su moji neprikosnoveni favoriti.
Philadelphus ‘Belle Etoile’ je listopadni žbun koji ne izgleda preterano zanimljivo sve dok se u leto ne okiti obiljem belih cvetova. Poznat je i kao ‘lažna pomorandža’ zbog sličnog mirisa, tako da vas ova ‘lepa zvezda’ u mislima može odvesti na južna mora. Nije previše zahtevan ni po jednom osnovu, lako podnosi razna zemljišta i vremenske uslove, a po ugodnom mirisu mu nema ravna.
Rosa ‘Falstaff’ je starinski ružin žbun čiji prelepi dupli cvetovi tamno crvene boje opstaju tokom celog leta. Miris joj je klasično i tipično ‘ružin’ a kako je malih dimenzija čak i u punoj zrelosti, žbun je pogodan za skoro sve vrtove osim baš onih najmanjih. Prilično je otporna na štetočine u poređenju sa ostalim ružama, ali je kao i sve ruže prilično zahtevna za održavanje.  Ipak, svaki trud oko nje biva bogato nagrađen lepotom i mirisom.
Lonicera japonica ‘Halliana’ je odlična biljka za sunčana mesta i na mestima sa blažom klimom zadržava lišće tokom cele zime iako nije zimzelena. Poznata je po belim cvetovima oblika tube koji preplave celu biljku koja može dostići visinu i do 10m. Najbolje je da se poveže na pergolu ili na staro deblo drveta, a u proleće je treba dobro nađubriti. Izuzetno je podložna najezdama biljnih vaši, pa je u tom smislu treba čuvati i adekvatno tretirati.
 Jesen
Jesen je vreme toplih opojnih mirisa, i za razliku od letnjih mirisa, oni se ne održavaju dugo. Nepovoljni vremenski uslovi ih mogu nepovratno neutralisati, tako da se preporučuje da se u jesenjim mirisima uživa čim se oslobode.
Cercidiphyllum japonicum ili kako se češće naziva, Katsura, je radost za sva čula, ne samo za čulo mirisa. Njeni mali okrugli listovi koji su tokom leta bili svetlo zeleni, postaju u jesen vatreno crveni, narandžasti i jarko žuti. Istovremeno šire miris šećerne vune. Čim listovi opadnu, mirisa nestane, tako da u njemu treba da uživate u tom kratkom vremenu dok je prisutan. Ako je zemljište u vašem vrtu kiselo, biljke će biti naprednije i trajnije. Ovo će vas drvce u svakom slučaju očarati svojim magičnim mirisom.
Abelia x grandiflora  je dobroćudni, stabilni  zimzeleni stanovnik vašeg vrta. Nije baš preterano privlačan i lep za oko, ali zato i leti i u jesen redovno i dugo priređuje veliko uživanje vašem čulu mirisa šireći slatku prijatnu biljnu aromu.  Voli sunce, ne voli hladan vetar i mraz jer mu mogu oprljiti listove.
Gladiolus murielae je lukovica koja procveta pred kraj sezone listanja i cvetanja, i ostaje u cvetu čak do kraja oktobra. Beli cvetovi sa šest latica imaju jasno crvenu sredinu i veoma intenzivno i prijatno mirišu. Neophodno im je obezbediti ocedno zemljište i treba ih povremeno raščupati i presaditi. Tako ćete obezbediti da imate cvetove koji su tu i onda kad se bašta već zatvara pred zimsku sezonu.
Ako ove godine planirate da posadite samo jednu biljku, neka to bude neka od mirisnih vrsta. Cvetovi u kombinaciji sa mirisom učiniće da vaša bašta ne bude samo kolekcija raznog cveća. Mirisna bašta će vas izmamiti napolje, provodićete u njoj više vremena, ostaćete u njoj i kada završite sve radove koji su bili neophodni za  pravilno održavanje i negu biljaka. Zastaćete, prepustićete se razmišljanju i uživaćete u rezultatima svoga rada.//

Zelena laboratorija

SPECIFIČNO OSMIŠLJEN I DIZAJNIRAN VIŠENAMENSKI PROSTOR ZELENE LABORATORIJE ISTOVREMENO JE BAŠTA, UČIONICA I KUHINJA. UVOĐENJEM RAZLIČITIH BOJA, OBLIKA I MIRISA OŽIVLJEN JE DELIĆ PRIRODE SA CILJEM  DA DONESE OPTIMIZAM I INSPIRACIJU U DEO GRADA KOJI JE DO NEDAVNO BIO ZAPUŠTEN I OZBILJNO UGROŽEN JAKIM SAOBRAĆAJNIM I VIZUELNIM ZAGAĐENJEM. NA DELU PADINE SAVSKOG AMFITEATRA, U SAMOM CENTRU GRADA, NIKAO JE JEDAN NESVAKIDAŠNJI VRT. NETIPIČAN U SVAKOM POGLEDU, OVAJ PROSTOR HRABRO JE PONEO EPITET PRVOG URBANOG VRTA U BEOGRADU.
Prvi urbani beogradski vrt ‘Zelena laboratorija’ (GreenLab) izgrađen je nadomak multifunkcionalnog radnog prostora dizajn inkubatora Nova Iskra površine 350m2, na platou plato devastiranog i zapuštenog zemljišta na kome su se godinama taložili šut, smeće i korov. Nakon enterijerskih intervencija i oblikovanja unutrašnjih radnih segmenata, kao jedinstveno mesto susreta vodećih kreativnih profesionalaca, Nova Iskra je osetila potrebu i za adekvatnim eksterijerom.
Članovi tima koji su činili studio Landscape Factory, Nova Iskra  i organizacija BFC (Beogradski festival cveća) želeli su da naprave praktičnu lokalnu demonstraciju jednostavne činjenice (koja se danas često zaboravlja) da način na koji oblikujemo pejzaž, na mikro i makro nivou, utiče na različite faktore našeg životnog okruženja. Kao konačni produkt njihovog zajedničkog angažovanja i međusobne razmene ideja i mišljenja, nastao je prvi urbani vrt u Beogradu.
Specifično osmišljen i dizajniran višenamenski prostor Zelene laboratorije u isto vreme je bašta, učionica i kuhinja. Delić prirode koji je različitim bojama, oblicima i mirisima oživeo prostor u Novoj Iskri  osmišljen je sa ciljem  da donese optimizam i inspiraciju u deo grada ugrožen jakim saobraćajnim i vizuelnim zagađenjem. Prvi urbani vrt u Beogradu smešten je na prvoj etaži u vidu terase koja je u svom nastavku povezana sa strmom padinom rešenom kaskadnim oblikovanjem terena. Tim učesnika projekta preobrazio je postojeći teren u niz kaskada korišćenjem drvenih greda kao potpore.

Na taj način sanirana je strmina i stvorena baza za dalje osmišljavanje elemenata vrta i mobilijara. Odabran je i odgovarajući sadni materijal pogodan za  jednostavno negovanje i racionalno korišćenje resursa. Upotrebljen je širok spektar dekorativnih, mediteranskih, aromatičnih i začinskih biljaka otpornih na različite vremenske prilike. U perifernim delovima terase, obodno smeštene, nalaze se žardinjere sa vrstama povrća u kombinaciji sa biljkama zaštitnicama, kao mala demonstracija principa organskog baštovanstva i mešovite sadnje.

U Zelenoj laboratoriji za sada raste preko 40 različitih vrsta biljaka.  Svaka od vrsta ima svoju posebnu priču, neke su poznate kao dekorativne vrste, dok druge imaju dugu istoriju korišćenja zbog svojih aromatičnih i lekovitih svojstava. Svi biljni primerci u bašti obeleženi su pločicama sa latinskim i narodnim nazivima i predstavljeni su tako da svaki zainteresovani posetilac može samostalno da se upozna sa različitim vrstama i njihovim osnovnim osobinama.
Kao učionica na otvorenom i svojevrsni amfiteatar za organizaciju predavanja i diskusija, ovaj vrt je tu za sve one koji su zainteresovani za teme koje doprinose održivosti i zdravijoj životnoj sredini. Namenjen je edukaciji stručne i šire javnosti u različitim oblastima baziranim na održivom razvoju, a uključuje i programe za decu.// ek DEJAN POPOV

Prostor za igračke

PRIRODNO OSVETLJENA I DUGAČKA KUĆA, UREDNA I PUNA IGRAČAKA, MALI PROSTOR SA MNOGO MESTA, SVE TO DELUJE KAO NEOSTVARLJIV SPOJ. REŠENJE JE U PODU, OSMIŠLJENOM KAO DŽINOVSKA KUTIJA-ORMAN ZA ODLAGANJE STVARI.
Rekonstrukcija i nadogradnja tradicionalne australijske jednospratne drvene kuće u nizu, nazvana Mills House, realizovana je na osnovu inventivnih ideja arhitekata Ostin Majnard studija. Stara kuća u rezidencijalnom delu Melburna započela je novi život tako što je iza postojećeg objekta, koji je u minimalnoj meri izmenjen kako bi se u njega inkorporirali prostor za rad i kupatilo, dograđeno dvospratno proširenje koje obuhvata dve spavaće sobe i kupatilo iznad otvorenog dnevnog boravka, trpezarije i kuhinje. Originalnu strukturu i nadogradnju razdvaja veliki svetlarnik. Ova kompleksna kuća, maštovito rešena, sadrži dva ključna elementa koji omogućavaju da prostor bude ispunjen svetlošću i da nered bude prikriven. To su pod u vidu kutije za igračke i novoprojektovana zadnja fasada koja filtrira i ublažava jake sunčeve zrake.
Pod kao orman. Imati obilje prostora za skladištenje stvari, želja je i potreba mnogih od nas. Kako je širina jedne standardne kuće u nizu samo 6m, nakon dodavanja zidnih panela i grejanja, hodnika, stepeništa i ormana, unutar nje po pravilu ne ostane dovoljno prostora za nesputano obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Umesto da zidove oblože masivnim ormanima, arhitekti su predložili da za odlaganje stvari bude iskorišćen podni prostor, čime je neznatno smanjena spratna visina, ali je dobijena osetno veća životna površina. Osim što rešava problem skučenog prostora, orman u podu ‘guta’ stvari koje se konstantno nagomilavaju i prave nered.

Modul 450. Podna kutija za igračke duboka je 450mm, što je i visina standardnog sedišta. Pored funkcije ormana, pod preuzima i ulogu udobnog sedišta za odrasle, kako u kući tako i u dvorišnom delu. Kuhinjski elementi visine 900mm, koji su postavljeni na čvrstu podlogu, pružaju dodatno mesto za sedenje za trpezarijskim stolom iznad novog poda, koji je za 450mm viši od postojećeg.
Multifunkcionalni hodnici. Kako je kuhinja smeštena u delu hodnika, volumen koji bi zauzimala u standardnim prostornim planovima iskorišćen je za dnevni boravak. Zid glavne spavaće sobe na spratu moguće je klizno pomeriti, čime se ova prostorija može produžiti  za čak 2 metra.

Perforirani metal. Strukturu celog objekta prožimaju perforirane metalne ploče bele boje. Njihova uloga u stepenišnom prostoru je da obezbedi neometanu vizuelnu i verbalnu komunikaciju između dva nivoa. Upotrebom ovog laganog rupičastog materijala prostor se premošćava bez zagrađivanja, prividno je veći, bolje je osvetljen i moguće ga je kvalitetnije provetriti.
Na zadnjoj fasadi kuće, okrenutoj ka severozapadu, metalna draperija kontroliše upad sunčevih zraka. U letnjem periodu fasada reflektuje jaku dnevnu svetlost, dok laganim filtriranim zracima dopušta ulazak u prostor. Kad sunce ne sija punim sjajem, ovaj metalni štit se pretvara u beličastu prozirnu čipku koja dodatno obasjava prostor.
Postavljanjem metalnih panela na udaljenosti od staklenog fasadnog zida neutralisana je granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora, pa je bašta postala deo dnevne sobe, i obrnuto.

Monolitna kada. Veliki prozori prema svetlarniku i krovu postojećeg objekta transformišu malo kupatilo u veliko, svetlo i sunčano. Kako bi se izbegli nered i prljavština i stvorili uslovi za lako održavanje higijene, kada je izlivena od fiberglasa, bez šavova i spojeva.

Održivost. Uprkos velikoj disproporciji između dimenzija širine i dužine parcele, obezbeđen je veliki upad dnevne svetlosti i kvalitetno provetravanje svih delova kuće. Otvori i prozori su dizajnirani tako da u velikoj meri obezbede prirodno zagrevanje korišćenjem sunčeve energije, čime se drastično smanjila potreba za mehaničkim grejanjem i hlađenjem, dok je korišćenje klima uređaja zamenjeno dobro osmišljenim zastorima i pasivnom ventilacijom.

UMESTO DA ZIDOVE OBLOŽE MASIVNIM ORMANIMA, ARHITEKTI SU ZA POTREBE ODLAGANJA STVARI OTVORILI POD KUĆE, ČIME JE NEZNATNO SMANJENA SPRATNA VISINA, ALI JE ZATO KVADRATURA  ŽIVOTNOG PROSTORA OSETNO POVEĆANA.

U centralnom delu svetlarnika ukopan je rezervoar za vodu koji se puni prikupljanjem kišnice. Ova voda se potom koristi za ispiranje toaleta i zalivanje biljaka. Oba dela kuće, i stari i novi, veoma su dobro termički izolovani. U izgradnji su, gde god je to bilo moguće, korišćeni lokalni materijali. Krov novog objekta obložen je solarnim panelima sa mikro-invertorima.// ek ALEKSANDRA ĐURIĆ

Život među krošnjama

EKOLOŠKI USMERENO PROJEKTOVANJE U SVAKOM SEGMENTU OBLIKOVANJA KUĆE, UZ POŠTOVANJE ORIGINALNOSTI I JEDINSTVENOSTI MESTA VIŠEZNAČNO NAGLAŠAVA SJEDINJENJE UNUTRAŠNJEG I SPOLJAŠNJEG PROSTORA, ALI OSTAVLJA I MOGUĆNOST NJIHOVOG ODVAJANJA, I TO SLOJEVITOM RAZRADOM  TEME  INTROVERTNOSTI NASUPROT EKSTROVERTNOSTI. ODNOS ČOVEKA I PRIRODE VIĐEN JE KAO JEDNO OD FUNDAMENTALNIH ANTROPOLOŠKIH PITANJA, A ARHITEKTURA JE VEOMA BITNA KARIKA KOJA ILI TAJ ODNOS NARUŠAVA ILI GA DOVODI DO STANJA SAVRŠENE RAVNOTEŽE.
Primamljiv tropski predeo, nebesko plavetnilo, beskrajni okean i gusto drveće – detalji su koji na slikovit  način dočaravaju poziciju fascinantne kuće na obali Paulista u Brazilu. Jasno i nesvakidašnje  ustrojstvo sadržaja, odsustvo nepotrebnih detalja i svedena forma, kao i neverovatna igra na temu introvertno/ekstrovertno karakteristike su koje ovu kuću čine suverenom i autentičnom u kontekstu pejzaža u kome se nalazi.

Objekat predstavlja deo prizora koji je, nezavisno od okoline kojoj pripada, likovno potpuno autonoman, dok u isto vreme sadrži optimalan odnos celine i detalja i ostvaruje neraskidivu vezu sa okruženjem. Kuća se sastoji iz tri dela i evidentno je da objekat izbegava tlo razvijajući se vertikalno naviše. Ona nije izgrađena na terenu, već se sa njim stapa i prilagođava mu se. U delu koji izranja iz planine, samo dva stuba dodiruju tlo i na ovaj način centralni volumen  deluje kao da lebdi u vazduhu, između krošnji drveća, sa vizurama ka pejzažu. Dominantno je prisustvo pravih linija i uglova koje autori kombinuju na elegantan i odmeren način. Iako priroda u svojim oblicima obiluje nepravilnostima i različitostima, ova kuća ne predstavlja njenu negaciju, već podstiče urođeni ljudski afinitet prema pronalaženju reda i obrazaca koje prepoznajemo i u samoj prirodi.

Ustrojstvo sadržaja
Programska podela u projektu sasvim je jasna i definisana je nesvakidašnje u odnosu na tipičnu porodičnu kuću. U prizemlju se nalazi soba za decu – igraonica, servisne prostorije, manja dnevna soba sa kuhinjom i spavaća soba. U centralnom delu, koji predstavlja jezgro i glavni volumen objekta, nalazi se šest spavaćih soba sa kupatilima i velika TV sala, dok su na poslednjem spratu smešteni glavni dnevni boravak, velika trpezarija, servisne prostorije i veranda sa bazenom. Sve prostorije su provetrene i osvetljene zahvaljujući kliznim drvenim panelima sa perforacijom, koji se slažu poput harmonike i koje je moguće sasvim raskriliti. Ozelenjeni krov ima aktivnu ulogu kao izolator, a uz to je i jedan od elemenata koji čine da ovaj objekat bude percipiran kao sastavni deo predela koji ga okružuje.

MADA PRIRODA U SVOJIM OBLICIMA OBILUJE NEPRAVILNOSTIMA I RAZLIČITOSTIMA, OVA KUĆA IPAK NE PREDSTAVLJA NJENU NEGACIJU, VEĆ ODSLIKAVA PRIRODNII LJUDSKI AFINITET PREMA PRONALAŽENJU REDA I OBRAZACA KOJE PREPOZNAJEMO I U SAMOJ PRIRODI.

Igra introvertno/ekstrovertno
Spoljašnjost materijalizovana drvetom i betonom, živopisna veranda i slobodno prizemlje čine da se  kuća kamuflira u predeo, i da koristi sve prednosti mira koji je okružuje. Na prvi pogled deluje da je unutrašnjost u potpunosti autonomna u odnosu na okruženje. Međutim, hermetičnost i odvajanje unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora samo je jedno od stanja u kojima se ova kuća može naći. // ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No21

Sunčevi zraci se prepliću i prelamaju kroz perforirane fasadne panele.

Život među krošnjama

EKOLOŠKI USMERENO PROJEKTOVANJE U SVAKOM SEGMENTU OBLIKOVANJA KUĆE, UZ POŠTOVANJE ORIGINALNOSTI I JEDINSTVENOSTI MESTA VIŠEZNAČNO NAGLAŠAVA SJEDINJENJE UNUTRAŠNJEG I SPOLJAŠNJEG PROSTORA, ALI OSTAVLJA I MOGUĆNOST NJIHOVOG ODVAJANJA, I TO SLOJEVITOM RAZRADOM  TEME  INTROVERTNOSTI NASUPROT EKSTROVERTNOSTI. ODNOS ČOVEKA I PRIRODE VIĐEN JE KAO JEDNO OD FUNDAMENTALNIH ANTROPOLOŠKIH PITANJA, A ARHITEKTURA JE VEOMA BITNA KARIKA KOJA ILI TAJ ODNOS NARUŠAVA ILI GA DOVODI DO STANJA SAVRŠENE RAVNOTEŽE.
Primamljiv tropski predeo, nebesko plavetnilo, beskrajni okean i gusto drveće – detalji su koji na slikovit  način dočaravaju poziciju fascinantne kuće na obali Paulista u Brazilu. Jasno i nesvakidašnje  ustrojstvo sadržaja, odsustvo nepotrebnih detalja i svedena forma, kao i neverovatna igra na temu introvertno/ekstrovertno karakteristike su koje ovu kuću čine suverenom i autentičnom u kontekstu pejzaža u kome se nalazi.

Objekat predstavlja deo prizora koji je, nezavisno od okoline kojoj pripada, likovno potpuno autonoman, dok u isto vreme sadrži optimalan odnos celine i detalja i ostvaruje neraskidivu vezu sa okruženjem. Kuća se sastoji iz tri dela i evidentno je da objekat izbegava tlo razvijajući se vertikalno naviše. Ona nije izgrađena na terenu, već se sa njim stapa i prilagođava mu se. U delu koji izranja iz planine, samo dva stuba dodiruju tlo i na ovaj način centralni volumen  deluje kao da lebdi u vazduhu, između krošnji drveća, sa vizurama ka pejzažu. Dominantno je prisustvo pravih linija i uglova koje autori kombinuju na elegantan i odmeren način. Iako priroda u svojim oblicima obiluje nepravilnostima i različitostima, ova kuća ne predstavlja njenu negaciju, već podstiče urođeni ljudski afinitet prema pronalaženju reda i obrazaca koje prepoznajemo i u samoj prirodi.

Ustrojstvo sadržaja
Programska podela u projektu sasvim je jasna i definisana je nesvakidašnje u odnosu na tipičnu porodičnu kuću. U prizemlju se nalazi soba za decu – igraonica, servisne prostorije, manja dnevna soba sa kuhinjom i spavaća soba. U centralnom delu, koji predstavlja jezgro i glavni volumen objekta, nalazi se šest spavaćih soba sa kupatilima i velika TV sala, dok su na poslednjem spratu smešteni glavni dnevni boravak, velika trpezarija, servisne prostorije i veranda sa bazenom. Sve prostorije su provetrene i osvetljene zahvaljujući kliznim drvenim panelima sa perforacijom, koji se slažu poput harmonike i koje je moguće sasvim raskriliti. Ozelenjeni krov ima aktivnu ulogu kao izolator, a uz to je i jedan od elemenata koji čine da ovaj objekat bude percipiran kao sastavni deo predela koji ga okružuje.

MADA PRIRODA U SVOJIM OBLICIMA OBILUJE NEPRAVILNOSTIMA I RAZLIČITOSTIMA, OVA KUĆA IPAK NE PREDSTAVLJA NJENU NEGACIJU, VEĆ ODSLIKAVA PRIRODNII LJUDSKI AFINITET PREMA PRONALAŽENJU REDA I OBRAZACA KOJE PREPOZNAJEMO I U SAMOJ PRIRODI.

Spoljašnjost materijalizovana drvetom i betonom, živopisna veranda i slobodno prizemlje čine da se  kuća kamuflira u predeo, i da koristi sve prednosti mira koji je okružuje. Na prvi pogled deluje da je unutrašnjost u potpunosti autonomna u odnosu na okruženje. Međutim, hermetičnost i odvajanje unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora samo je jedno od stanja u kojima se ova kuća može naći.//ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No21

Od kolibe do sunčane oaze

NA JEDNOM OD NAJVETROVITIJIH I ISTOVREMENO NAJSUNČANIJIH MESTA U VELIKOJ BRITANIJI, IZGRAĐEN JE NEOBIČAN OBJEKAT TAKO ŠTO JE PO PROJEKTU ARHITEKTE MAREJA KARA ORONULA STARA ZGRADA NADOGRAĐENA I REKONSTRUISANA UZ PRIMENU IZUZETNIH REŠENJA ZA KORIŠĆENJE BIOKLIMATSKIH UTICAJA I SUNČEVE SVETLOSTI, ŠTO JE DOPRINELO DA NOVONASTALI KOMPLEKS GRAĐEVINA DOBIJE MNOGOBROJNE NAGRADE ZA DIZAJN.
Na ostrvu Tajri u nadaleko poznatom arhipelagu Hebrida na severozapadu Škotske, koje privlači posetioce tokom cele godine, više od četrdeset godina je bračni par Kar iz Glazgova provodio svoje godišnje odmore. Po odlasku u penziju, poželeli su da baš tu imaju svoju kuću, u kojoj bi mogli da provode pet meseci godišnje. Kupili su tradicionalnu škotsku crnu kuću, kamenu kolibu, sa namerom da je rekonstruišu i prošire. Znajući kakve su želje i očekivanja njegovih roditelja i sestara, i uz svoje lične impresije mesta gde je provodio odmore sa porodicom, uradio je hrabru prezentaciju sa idejnim skicama i oduševio sve. Kuća je zamišljena kao jedinstvena funkcionalana celina koja se sastoji iz dva glavna zasebna objekta povezana hodnikom sa staklenim krovom i razdvojena od ulaznog aneksa.

Na prostoru starog objekta urađena je gostinska kuća, koja u dizajnu liči na originalnu kamenu kolibu, sa debelim kamenim zidovima obojenim u belo i krovom sa završnim slojem od crnih bitumenskih traka. S obzirom na teren bez vegetacije, blizinu  obale mora i jake vetrove, novi deo objekta je poluukopan u teren do visine prozora.
Spoljni deo glavnog objekta liči na poljoprivredne ostave jer je polukružnog preseka, što je u skladu sa početnom zamisli arhitekte da dograđeni deo izgleda kao da je tu bio oduvek. Fasadna i krovna obloga su urađene od galvanizovanog talasastog čelika. Na mestu stare kuće sagrađena je gostinska kuća na dve etaže. Na ulazu je hodnik koji vodi ka stepeništu za sprat, levo je spavaća soba, a desno od ulaza dnevni boravak, preko koga je omogućen ulaz u glavni hodnik za komunikaciju između objekata. Na spratu se nalazi druga spavaća soba za goste, kupatilo i prostor za odmor i igru.

OSTRVO NE ČINE SAMO PLAŽE, STENE I BOJE KOJE SE STALNO MENJAJU. OSTRVO TAJRI IMA MAGIČNO SVETLO. ČAK I PO TMURNOM DANU, ONO VAM DIŽE DUH. OVAKO SVOJE NOVO PREBIVALIŠTE OPISUJE GOSPOĐA KAR.

Glavni objekat pored tople natkrivene veze sa gostinskom kućom ima i svoj  zasebni ulaz i sporedne prostorije. Tu su WC, izdvojeni prostor za pranje i sušenje rublja i glavna ostava. Iz ovog hola se ulazi u glavni hodnik natkriljen staklenim krovom, kojim su istovremeno polarizovani korpusi objekta. Sa desne strane hodnika stepenicama se stiže na gornji polu-nivo, u jednu dugačku centralnu prosotriju koja u sebi objedinjava glavnu trpezariju, kuhinju i mali dnevni boravak sa otvorenim kaminom.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ- Više u EKO KUĆI No21

Jedinstveni prostor trpezarije, kuhinje i dnevnog boravka sa kaminom – mesto porodičnog okupljanja.

-2 CHAIR

SVAKI KOMAD NAMEŠTAJA JEDINSTVEN JE BILO PO BOJI, DIZAJNU, OBLIKU ILI NEKOJ DRUGOJ KARAKTERISTICI. POSTOJE, MEĐUTIM, I AUTORI KOJI NASTOJE DA U SVOM RADU PREVAZILAZE GRANICE UOBIČAJENOG, I KOJI ŽELE DA SVOJIM STVARALAŠTVOM I KREATIVNOŠĆU UČINE NE SAMO DA NJIHOV DIZAJN BUDE ZAPAŽEN, VEĆ I DA ISTAKNU I DRUGE FUNKCIJE NAMEŠTAJA. JEDAN OD TAKVIH KOMADA JE STOLICA KOJA UMESTO ČETIRI, IMA SAMO DVE NOGE.
Inspirisan principom “Manje je više” mladi portugalski dizajner Carlos Alves Ludovico  dizajnirao je -2 stolicu, čija je specifičnost u tome što umesto četiri ima samo dve noge. Međutim, i sa dve noge manje, po čemu je i dobila naziv, ova stolica ima svoje prednosti – može se osloniti na zid ili na sto, štedi prostor i nudi bolju ergonomiju. Zahvaljujući odsustvu dvaju nogu, na njoj se sedi u položaju u kojem bi se jahao konj. Ovaj interesantan komad nameštaja nije samo vizuelno privlačan. On je osmišljen tako da svojim korisnicima obezbedi jačanje ključnih grupa mišića.
Portugalski dizajner sa trenutnom adresom u Helsinkiju u Finskoj, u svom radu kombinuje umetnost ručnog zanatstva jakih, robusnih struktura sa minimalističkim vizuelnim pristupom. Stolica -2 je izrađena od ručno obrađenog hrastovog drveta i mešavine prirodne vune i lana, materijala koji obezbeđuju udobnost, otpornost na habanje i trajnost.

Portfolio ovog autora obuhvata modu, dizajn enterijera, nakit i druge predmete za svakodnevnu upotrebu. Inspiraciju pronalazi u oblicima, bojama i materijalima i želi da svojim kreacijama stimuliše intelekt. Nastoji da u svom radu prevazilazi granice uobičajenog i da ispituje kulturne osobenosti mesta u kojima stvara. Od malih nogu razvijao je osoben senzibilitet za obllike, boje, funkcije i detalje. Još kao dete bio je fasciniran porodičnom radionicom koja je za njega predstavljala pravo igralište. Oblici, boje, detalji i alati od kojih nastaju objekti oduvek su ga inspirisali.
Vođen idejom da konačna definicija proizilazi iz neke vrste greške, ovaj dizajner često razvija mnogo prototipova. Za njega, forma i funkcija proizilaze iz koncepta. To ipak nije sve. Svoj pristup stvaralaštvu opisuje rečima: “Dizajn ima uticaj na svoju okolinu. Treba da podstakne pojedinca da misli i odražava svoje misli.” Izuzetak nije ni -2 stolica.

Od kolibe do sunčane oaze

NA JEDNOM OD NAJVETROVITIJIH I ISTOVREMENO NAJSUNČANIJIH MESTA U VELIKOJ BRITANIJI, IZGRAĐEN JE NEOBIČAN OBJEKAT TAKO ŠTO JE PO PROJEKTU ARHITEKTE MAREJA KARA ORONULA STARA ZGRADA NADOGRAĐENA I REKONSTRUISANA UZ PRIMENU IZUZETNIH REŠENJA ZA KORIŠĆENJE BIOKLIMATSKIH UTICAJA I SUNČEVE SVETLOSTI, ŠTO JE DOPRINELO DA NOVONASTALI KOMPLEKS GRAĐEVINA DOBIJE MNOGOBROJNE NAGRADE ZA DIZAJN.

Na ostrvu Tajri u nadaleko poznatom arhipelagu Hebrida na severozapadu Škotske, koje privlači posetioce tokom cele godine, više od četrdeset godina je bračni par Kar iz Glazgova provodio svoje godišnje odmore. Po odlasku u penziju, poželeli su da baš tu imaju svoju kuću, u kojoj bi mogli da provode pet meseci godišnje. Kupili su tradicionalnu škotsku crnu kuću, kamenu kolibu, sa namerom da je rekonstruišu i prošire. Kuća, ili bolje rečeno njeni ostaci, bili su ozbiljno oštećeni, ali su se Karovima izuzetno dopali.
Kuću koja se nalazila pod zaštitom Državne agencije Škotske za zaštitu istorijskih objekata arhitekture,  rekonstruisao je arhitekta Kar po specijalnoj želji svojih roditelja. Neobična i uspešna rekonstrukcija i proširenje ostataka kamene kolibe izazvali su veliku pažnju ljubitelja arhitekture i pobrali mnogobrojene nagrade.
Inicijalne ideje arhitekata iz firme u kojoj radi sin ovog bračnog para nisu naišle na odobravanje investitora. Tada je na scenu stupio arhitekta Kar. Znajući kakve su želje i očekivanja njegovih roditelja i sestara, i uz svoje lične impresije mesta gde je provodio odmore sa porodicom, uradio je hrabru prezentaciju sa idejnim skicama i oduševio sve.
Prvi planovi i radovi na kamenim ostacima otkrili su da je konstrukcija objekta ozbiljno nestabilna, bez mogućnosti popravke, tako da su više od godinu dana trajali pregovori sa Državnom agencijom Škotske za zaštitu istorijskih objekata arhitekture, o nastavku radova i dobijanju dozvole za kompletno rušenje. Po dobijanju dozvole krenulo je  rušenje, a zatim i gradnja uz korišćenje zatečenog kamena.

Kuća je zamišljena kao jedinstvena funkcionalana celina koja se sastoji iz dva glavna zasebna objekta povezana hodnikom sa staklenim krovom i razdvojena od ulaznog aneksa. Na prostoru starog objekta urađena je gostinska kuća, koja u dizajnu liči na originalnu kamenu kolibu, sa debelim kamenim zidovima obojenim u belo i krovom sa završnim slojem od crnih bitumenskih traka. S obzirom na teren bez vegetacije, blizinu  obale mora i jake vetrove, novi deo objekta je poluukopan u teren do visine prozora. Novi objekat je tokom projektovanja imao istu problematiku, ali i jednu dodatnu –  postojanje susednog objekta u neposrednoj blizini. Želja vlasnika je bila da imaju dovoljno velike prozore na odgovarajućoj poziciji za uživanje u pejzažu i u prirodnom svetlu, ali da istovremeno zadrže privatnost u odnosu na susede. Danima su istraživali i praktično proveravali koji bi im položaj i visina prozora odgovarali.

Spoljni deo glavnog objekta liči na poljoprivredne ostave jer je polukružnog preseka, što je u skladu sa početnom zamisli arhitekte da dograđeni deo izgleda kao da je tu bio oduvek. Fasadna i krovna obloga su urađene od galvanizovanog talasastog čelika. Ideja je bila da ovaj objekat spolja bude robustan i u kontrastu sa svetlim i prostranim unutrašnjim prostorom.
Na mestu stare kuće sagrađena je gostinska kuća na dve etaže. Na ulazu je hodnik koji vodi ka stepeništu za sprat, levo je spavaća soba, a desno od ulaza dnevni boravak, preko koga je omogućen ulaz u glavni hodnik za komunikaciju između objekata. Na spratu se nalazi druga spavaća soba za goste, kupatilo i prostor za odmor i igru.

Glavni objekat pored tople natkrivene veze sa gostinskom kućom ima i svoj  zasebni ulaz i sporedne prostorije. Tu su WC, izdvojeni prostor za pranje i sušenje rublja i glavna ostava. Iz ovog hola se ulazi u glavni hodnik natkriljen staklenim krovom, kojim su istovremeno polarizovani korpusi objekta. Sa desne strane hodnika stepenicama se stiže na gornji polu-nivo, u jednu dugačku centralnu prosotriju koja u sebi objedinjava glavnu trpezariju, kuhinju i mali dnevni boravak sa otvorenim kaminom.  Iz zone dnevnog boravka izlazi se na otvorenu terasu.

Pravo iz glavnog hodnika, drugim stepeništem se silazi u donji polu-nivo koji se sastoji od  glavne spavaće sobe, garderobe, kupatila i tehničke prostorije za intalacije. Iz spavaće sobe se izlazi na ukopanu terasu i malu ostavu za alatke potrebne za održavanje dvorišta i bašte.
Prilikom projektovanja mislilo se i na savremene tehnologije, pa je u dvorištu ispred glavnog ulaza u objekat ukopana vazdušna toplotna pumpa za grejanje i hlađenje kuće.
Ceo enterijer kuće takođe je dizajnirao arhitekta Kar u dogovoru sa roditeljima oko izbora materijala, boja i tekstila, a dizajn kuhinje zajedničko je delo arhitekte i njegove majke.

Savremeno rešena veza između starog i novog objekta. Stakleni krov propušta prirodno svetlo tokom dana, a tokom noći omogućava pogled ka zvezdama.

Uspešno i zanimljivo rešena pitanja uticaja vetra na objekat sa svih strana, omogućavanja zenitalnog prodora sunčeve svetlosti kako bi se osvetlila i ugrejala unutrašnjost objekta i obezbeđivanja ugodnog strujanja vazduha kroz objekat i prirodne ventilacije, doprineli su da ova rekonstrukcija i dogradnja dobije mnogobrojne arhitektonske nagrade za dizajn.//
ek LJILJANA RADOJIČIĆ   Više u EKO KUĆI No21

Krit

„MISTERIJA KRITA JE EKSTREMNO DUBOKA. KO GOD KROČI NA OVO OSTRVO, OSEĆA MISTERIOZNU SILU KOJA SE TOPLINOM GRANA KROZ VENE, I OSEĆA KAKO MU DUŠA RASTE“. NIKOS KAZANCAKIS, GRČKI PISAC POREKLOM SA KRITA
Krit, najveće i najjužnije grčko ostrvo, ostrvo nestvarnih prizora, prelepog tirkiznog mora i crvene zemlje sa belim vetrenjačama razasutim poljima poput cvetova, milenijumima dugom istorijom, kulturom i tradicijom, zavede svakog posetioca već na prvi pogled svojim veličanstvenim pejzažima, impresivnim spomenicima, izvanrednom hranom i vinima, i nadasve karakterom, temperamentom i gostoprimstvom ljudi.
Ostrvo se nalazi u centru istočnog Mediterana, u Egejskom moru, na raskrsnici plovidbenih puteva koji vode do Afrike, Azije i Evrope. Prostire se pravcem istok – zapad u dužini od oko 260 km, a površina mu je 8.330 km2. Najveće je ostrvo u Grčkoj, a peto po veličini u Mediteranu. Duž severne obale Krita, tokom njegove duge istorije razvio se veliki broj gradova i luka koji su i danas tranzitni i turistički centri.
Danas se na Krit može stići direktnim avionskim letovima do aerodroma u Iraklionu i Hanji, a brodovima iz atinske luke Pirej i sa okolnih i udaljenijih ostrva. Luka u Iraklionu je ujedno i poslednja destinacija na Sredozemlju za polazak brodom ka Bliskom istoku. Ovde se pruža jedinstvena prilika da se izabere  odlazak na romantično putovanje prema Aleksandriji ili još dalje, do Izraela. Čar putovanja brodom pod zvezdanim nebom Sredozemlja, nezaboravna je. Iraklion je najveće mesto na Kritu, velika vazdušna i pomorska luka kroz koju svake godine prolaze milioni turista iz celog sveta. Iraklion je osim po mnogim istorijskim i kulturnim spomenicima, poznat i kao rodno mesto Domenikosa Teotokopulosa, svetski poznatog slikara, vajara i arhitekte španske renesanse poznatog kao El Greko, Grk. Njemu je posvećen park sa skulpturom u centru grada, U Arheološkom muzeju se može mnogo saznati o minojskoj ciilizaciji, a mogu se videti i originalne freske, skulpture i arheološki ostaci otkriveni u nalazištima Knososa,  estosa, Gornije i Malije.

Grad Hanja je jedno od najživopisnijih mesta na ostrvu. U njemu su prisutni ostaci građevina iz antičkog perioda, vremena njegovog osnivanja, kao i različiti ostaci kultura njegovih osvajača – Rimljana, Vizantinaca, Mlečana, Turaka. Luka sa venecijanskim svetionikom i utvrdom, kao i džamija i kuća iz turskog perioda na svojevrstan način iscrtavaju arhitektonsku istoriju razvoja grada. Ako vas put odvede u mondensko mesto Agios Nikolaos, biserni grad Krita smešten u meandre zaliva severne obale, nakon što pogledate brojne ekskluzivne hotele za biranu klijentelu i pristanište za luksuzne jahte, obavezno krenite brodom na kratko putovanje u istoriju Krita, na ostrvo Spinalonga. Na njemu se duže od pola veka, u prvoj polovini 20. stoleća, nalazio azil za ljude obolele od lepre. Tu se odvijala dramatična i surova borba za život hiljada ljudi pogođenih bolešću koja ne trpi druge svedoke osim sapatnika. Sudbinu nesrećnih ljudi, izolovanih i zatočenih na ostrvu, na fantastičan način je u romanu ‘Ostrvo’ opisala Viktorija Hislop, poznata britanska književnica. Danas na Spinalongi nema bolesnika, ali njihove seni kao da zauvek pohode ostrvo. Istorija i tradicija Krita stalna su inspiracija brojnih umetnika, književnika i sineasta i mnoga umetnička svetski poznata ostvarenja plod su boravka autora na ovom egzotičnom ostrvu.

ISTORIJA I MITOLOGIJA OSTRVA
Krit je sam po sebi ogroman arheološki lokalitet sa dugom istorijom, koja se proteže do neolitskog perioda, vremena od pre 8.000 godina. Kada koračamo po njemu, imamo podsvesni osećaj da zapravo hodamo po ishodištima zajedničke prošlosti. Mitski bog Zevs, bog neba i grmljavine i vrhovni bog svih bogova Olimpa, rođen je prema starogrčkoj legendi u jednoj od pećina na Kritu. Njegov sin, kralj Minoj, čija je prestonica bila u Knososu, bio je vladar Krita, zakonodavac i sudija i po njemu je Minojska civilizacija dobila ime. Knosos je jedan od najznačajnijih arheoloških lokaliteta na svetu. Imao je više razvojnih perioda. Palata u Knososu se smatra najvećim i najsloženijim spomenikom kritske arhitekture, a graditelji ove palate su pokazali izuzetno znanje i veštinu u savladavanju prostora i pravougaonih oblika koje su razbijali kolonadama, tremovima, dvorištima ili kamenim stepenicama. Stubovi su imali i noseću i dekorativnu ulogu. Arhitektura, slikarstvo, vajarstvo, literatura, fresko slikarstvo – svi oblici umetnosti su bili savršeno razvijeni u doba Minojske civilizacije. Nekoliko fresaka iz Palate u Knososu postiglo je svetsku slavu. Gospođe u plavom, Jato delfina ili Mala Parižanka su samo neka od najvećih otkrića savršenog zidnog slikarstva iz ovog perioda. Uništenje Minojske civilizacije se veže za dugoročne aktivnosti vulkana od kojih je najpoznatija ona iz 1550. godine p.n.e. na Santoriniju, nazvana Minojskom erupcijom. Veliki deo ostrva progutale su morske dubine. Ova erupcija je, prema mnogim teorijama, odnela sve tragove visoko razvijene, najzagonetnije civilizacije čovečanstva – Atlantide.
Erupcija na Santoriniju je bila kolosalnih razmera, a zemljotresi, cunamiji i vulkanski pepeo razorili su i prekrili Krit i označili kraj Minojske civilizacije. Engleski arheolog ser Artur Evans je prilikom arheoloških iskopavanja 1900. godine otkrio i delimično definisao tri hiljade godina naše prošlosti, zadivivši ne samo naučne krugove, nego i ceo svet. U Knososu je ponovo zasijalla palata od 13.000m2, koja se zapravo pre može nazvati gradom, jer njena veličina i složenost arhitektonskog plana govore o urbanom jezgru u kome je živilo više od 10.000 stanovnika.

ČUDA PRIRODE
Krit je rezervat prirode sa velikim brojem prirodnih lepota i biljnih vrsta. Iz bogate flore Krita izdvajaju se orhideje, kojih ima 67 vrsta i omiljene su među botaničarima koji obilaze ovo ostrvo. Bogata flora Krita ponosi se sa preko 170 vrsta cveća od kojih je 10 odsto jedinstveno, autohtono i endemsko, prisutno samo na Kritu. Među njima je i veliki broj oleandera, koji čine jedinstven cvetni koridor na putu od Irakliona do Agios Nikolaosa. Raskošne bugenvilije svih boja ukrašavaju kuće na ostrvu, dok miris jasmina dominira u uskim ulicama gradića na Kritu.
Najveće čudo prirode na ostrvu Krit je svakako klisura Samarija, koja predstavlja nacionalni park sa izvandredno bogatom florom i faunom u kome se nalaze unikatne vrste zaštićene međunarodnim zakonom. Samarijska klisura je 1980. godine proglašena prirodnim rezervatom, a Savet Evrope ju je te godine imenovao najlepšom lokacijom na kontinentu. Ako imate dovoljno avanturističkog duha i dobru kondiciju, neizostavno posetite Samarijsku klisuru.
Ulaz je iz mesta Ksiloskalo, a put će vas voditi kroz tesnac dug 18km i širok između 3 i 300 metara. Na najužem delu klisure, svetski poznati Poretes ili Gvozdena vrata označavaju prolaz širok svega tri metra i visok 600 metara. Izlaz je na suprotnoj strani, u mestu Agia Romeli, na samoj obali mora. Pre polaska na ovaj izlet morate se dobro raspitati o vremenskim prilikama i dobro isplanirati dinamiku kretanja kroz klisuru da biste stigli na poslednji trajekt, jer je to jedini način da se vratite sa ovog nestvarnog mesta.

TRADICIJA OSTRVA
Krićanska kuhinja se smatra najboljim primerom mediteranske ishrane. Ne propustite da probate pikantni sir graviera, divlju cikoriju, hrskavu salatu sa paradajzom i feta sirom – dakos, pržene puževe, pecivo sa slatkim sirom poznato kao kalicunija i jagnjetinu prelivenu jajima i limunom. Gostoprimljivi Krićani ne samo što će vas velikodušno uslužiti specijalitetima ostrva, već ćete uz dakos salatu i čašicu cikudije, pića sličnog rakiji, biti pozvani da uživate i u priči lokalnih stanovnika. Dok budete slušali o istoriji i tradiciji Krita i velikim ljubavima i prijateljstvima koja su se rađala na ostrvu, osećaćete se kao deo porodice.

PLAŽE
Razuđena obala severnog dela Krita skriva zavodljive, egzotične i nezaboravne plaže poznate po tirkiznoj vodi, prirodnim lepotama i pejzažima koji se pružaju do krajnjih tačaka na zapadu. Tu su i rajska Balos laguna koja se nalazi u svim svetskim turističkim vodičima i bedekerima, kao i beskrajna Falasarna, jedna od najlepših plaža Mediterana. Dragulj Krita je svakako i najveća plaža na ostrvu, na obodima Retimna, čijih 12 km peska nosi plavu zastavicu. Plaže Episkopi i Petras, obale Herakliona, a posebno Malije i Heksonisosa, privlače fanatične mlade obožavaoce. Beskrajni  kilometri zlatne obale okružuju Lerapetru u regiji Lasiti, obuhvataju plaže Elunde i Agios Nikolaosa, idu sve do prepoznatljivih palminih šuma u mestu Vai, na severoistoku ostrva, koje je jedan od najspektakularnijih prizora na Kritu. Južna obala, ona koja je okrenuta Africi, strmija je i oskudnija vegetacijom, ali se i na njoj nalaze predivne plaže, poput one u Matali, oivičene pločastim stenama. Pećine na ovom delu obale 70ih godina su bile raj za belosvetske hipike i nudiste. Iako nudizam nije zakonski dozvoljen u Grčkoj, oni i danas pronalaze i zauzimaju neke od najlepših skrivenih plaza i uvala na ostrvu.

DUH KRITA
Kada se spomene tradicija i duh Krita, svakako je neizbežna asocijacija na roman “Život Aleksisa Zorbe” pisca Nikosa Kazancakisa, na osnovu kojeg je snimljen film “Grk Zorba”, koji sa nezaboravnom muzikom Mikisa Teodorakisa, origionalnom koregrafijom sirtakija i maestralnim glumačkim ostvarenjem Entonija Kvina ne odlazi sa repertoara uspomena svih onih koji su ga bar jednom gledali. Karakter, temperament i harizmatičnost Krićana, sve to obojeno zvukovima muzike i koracima igre, to je ono što će vas – pored izuzetnih prirodnih lepota, tirkiznog, prozirnog i toplog mora, specifične klime sa večnim povetarcem i arheoloških i mitoloških tajni Minojske civilizacije – zauvek vraćati na ovo predivno ostrvo.

PUTOVANJE
O doživljaju plesa i muzike i  temperamentu Krićana sam se lično uverio za vreme mog prvog studentskog boravka na ostrvu kada me kao stopera primio vozač kamiona, vozili smo se starim, uskim, pošljunčenim putem na relaciji Malija – Agios Nikolaos. U zapušenoj kabini, sa otvorenim prozorima, iz kasetaša je dopirao zaglušujući do daske odvijeni zvuk tada veoma poznate elegične kritske pesme “Korona“. U jednom trenutku potpunog zanosa i „derta“ poput Grka Zorbe raširio je ruke i počeo da peva naizmenično u taktu pritiskajući pedale gasa i kočnice. Kamion se zaustavio u poslednjem trenutku, na ivici stene nadvijene nad morem. Kada smo se rastajali u Agios Nikolaosu, poklonio mi je uz osmeh traku sa “Koronom” za nezaborav na to dramatično iskustvo.
Danas, kao i svih ranijih godina, kada sam odlazio na Krit sećao sam se mog vozača Janisa, moga Grka Zorbe, koji mi je tada poklonio tako iracionalno i nezaboravno iskustvo. //

Pravo čudo prirode predstavlja klisura Samarija sa kapijom na najužem delu širine 3 metra visine 600 metara.

Manastir Arkadi u Retimnu je verovatno najpoznatiji manastir na Kritu, zbog holokausta koji se dogodio 1866. godine, nakon čega je postao večni simbol borbe za slobodu. Poznat je po svojoj lokaciji i impresivnoj arhitekturi,kao i po vrednoj kolekciji crkvenih i istorijskih relikvija.

Energetski osmatrač – laboratorija energetske budućnosti

USLED HITNE POTREBE ZA SMANJENJEM EMISIJE GASOVA SA EFEKTOM STAKLENE BAŠTE U CILJU BORBE PROTIV GLOBALNOG ZAGREVANJA IZAZVANOG LJUDSKIM PONAŠANJEM, NEOPHODNO JE USAVRŠITI METODE ZA KORIŠĆENJE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE. PROJEKAT ‘ENERGETSKI OSMATRAČ’ ISPLOVLJAVA SA AMBICIJOM DA POSTANE PRVI BROD NA SVETU KOJI PROIZVODI VODONIK ELEKTROLIZOM MORSKE VODE.
Da se odgovorno ponašanje ne bi doživljavalo kao odricanje ili lišavanje, neophodno je postaviti inovacije u fokus održivog razvoja i na taj način pomiriti ekologiju sa tehnologijom. Glavni zadatak Energetskog osmatrača (Energy Observer) je pronalaženje novih efikasnih rešenja prilagođenih modernom dobu, kako bi se u potpunosti ispunili ciljevi energetske tranzicije.
LABORATORIJA U EKSTREMNIM USLOVIMA
Energetski osmatrač je prvi energetski efikasan brod sa nultom emisijom štetnih gasova koji kao pogonsko gorivo koristi vodonik dobijen elektrolizom morske vode, kao i drugih obnovljivih izvora energije Sunca, vetra i vode, dostupnih na pučini mora. Kombinacija različitih vidova dobijanja energije glavna je inovativna odlika ovog projekta. Tri različite vrste fotonaponskih panela površine 130m2, dve vertikalne vetroturbine, velika vučna snaga i dva obrtna elektormotora za hidrogenizaciju morske vode omogućavaju proizvodnju i skladištenje vodonika na licu mesta. Vodonik je savršeno čist izvor energije i predstavlja srž projekta Energetskog Osmatarača. Da bi se dokazala njegova efikasnost i prikazale njegove performanse u nepovoljnim sredinama kao što je more, neophodno je omogućiti primenu i razvoj projekta na kopnu, u mobilnim ili stacionarnim stanicama.

PUT OKO ZEMLJE ZA ODRŽIVI RAZVOJ
Ovaj eksperimentalni brod krenuće na plovidbu oko sveta koja će trajati šest godina, posetiće pedeset zemalja, uploviti u sto i jedno pristanište i suočiće se sa mnogo izazova i prepreka na putu testiranja i unapređivanja tehnologija i pronalaženje rešenja za energetsku tranziciju i održivi razvoj. Predstoji kompleksan istraživački, vizuelni i multimedijalni  projekat na čelu sa Viktorienom Erusarom, oficirom u trgovačkoj mornarici, i Žeromom Delafosom, istraživačem i autorom dokumentarnih filmova.

LEGENDARNI BROD
Projekat Energetski osmatrač dizajnirao je tim francuskih arhitekata, dizajnera i naučnika, a konstruisan i izgrađen u osnovnoj verziji u Kanadi 1983. godine. Izgradio ga je moreplovac Majk Birč pod nadzorom arhitekte Najdžela Ajrensa. Jedan je od najimpresivnijih velikih katamarana ikad napravljenih. Pod nekadašnjim imenom Formula TAG (Technique d’avant garde), 1984. godine je postavio rekord u brzini plovidbe jedrenjakom, prevalivši razdaljinu od 500 milja za 24 sata. Pobedio je u trci od Monaka do Njujorka 1985. godine, osvojio trofej Žil Vern 1994. i još uvek drži rekord u brzini prelaska južnog Atlantika. Njegova prvobitna dužina od 24,38 m menjana je četiri puta, i sada iznosi 30,5 m a širina mu je 12,8 m. Danas pod imenom Energetski osmatrač sprema za novi put – put jedrenjaka na vodonični pogon, koji će isploviti iz Francuske, zemlje u kojoj je rođena ideja za ovaj projekat.

MISIJA
Energetski osmatrač je plutajuća laboratorija čiji je cilj da se pokreće tako da bude maksimalno energetski efikasan i da ne emituje štetne gasove. Da bi se ovo postiglo, potrebno je testirati i primeniti tehnologije na samoj palubi broda, i to u različitim okruženjima i uslovima, kako bi prikupljeni podaci omogućili inženjerima da pristupe njihovoj optimizaciji za buduću primenu novih rešenja i na kopnu i na vodi. U svrhu popularizacije misije Energetskog osmatrača, njegovu plovidbu će pratiti interaktivna putujuća izložba, koja će prikazati uplovljavanje jedrenjaka u najlepše luke sveta, pustolovine naučnika u rezervatima prirode sa liste UNESCO, plovidbu Atlantskim okeanom i još mnoge fantastične doživljaje koji će na najbolji način potvrditi moto tima arhitekata koji stoje iza ovog projekta, a to je ’smanjenje štetnog uticaja na planetu bez smanjenja komfora’. //ek ALEKSANDRA ĐURIĆ – Više u EKO KUĆI No21

Koliba u šumi

SMATRA SE DA SVAKI ARHITEKTA TOKOM KARIJERE, RADEĆI NA RAZLIČITIM PROJEKTIMA, TRAGA ZA SOPSTVENOM SAVRŠENOM KUĆOM. OVU SKROMNU KOLIBU ARHITEKTI SU PROJEKTOVALI I SAGRADILI ZA SEBE, ZA POTREBE ODMORA, DRUŽENJA SA PRIJATELJIMA I RAD. SVOJOM SVEDENOM ARHITEKTUROM I JEDNOSTAVNIM A EFEKTNIM DETALJIMA, ONA PRUŽA PRAVO UTOČIŠTE ZA BEG OD GRADA I STRESA I KONAČNI POVRATAK PRIRODI. PREDSTAVLJA TAKOĐE I POVRATAK ARHITEKTURI ARHETIPA I NJEGOVOJ PRIMARNOJ ULOZI – ZAKLONU U PRIRODI.

Arhitekti londonskog studija De Rosee Sa – Max De Rosee i Claire Sa, sami su sagradili drvenu kolibu na obodu sela Nuvel u Belgiji. Glavna ideja projekta bila je objekat koji će služiti kao gostinska kuća, studio i prostor za odmor i zabavu sa prijateljima. Još jedna zamisao koju je trebalo ostvariti bila je upotreba stabala drveta oborenih u obližnjoj šumi u nevremenu koje je nekoliko godina ranije pogodilo ovu oblast. Zanimljivo je da je koliba građena tokom povremenih boravaka arhitekata u Belgiji, pa su ta putovanja bila i svojevrsna team building druženja.

Koliba se nalazi na ivici šume i na samoj obali jezera, u okruženju još uvek netaknutom čovekovom rukom. Prednjom i zadnjom dužom stranom okrenuta je jezeru i šumi, pa na taj način korisnicima obezbeđuje lepe vizure. Objekat je sačinjen od jednostavnih, laganih i ekonomičnih materijala. Za konstrukciju i oblogu upotrebljena su stabla u čijem sečenju i pripremi za gradnju je učestvovao i njegov otac, i o čemu Maks de Rosi kaže: ’’Kolibu smo gradili godinama. Divan je osećaj videti je završenu, pošto je mi nismo samo projektovali, već smo u nju ugradili i svoj znoj, a povremeno čak i malo krvi. Moj otac je veliki ljubitelj prirode, i njegova je ideja bila da građu dobijemo obradom stabala koja je oluja oborila pre nekoliko godina, i da baš od tog materijala sagradimo kolibu. Putovanja i boravci u Belgiji bili su prilika da se mi međusobno povežemo i zbližimo kao kolege, da proširimo svoja znanja o materijalima i konstrukciji, i da izgradimo poštovanje prema graditeljima.’’

Na trakastim betonskim temeljima podignuti su niski temeljni zidovi od cigala. Na njih je postavljena podna drvena konstrukcija od greda. Podna obloga je izvedena od OSB ploča, a isti materijal upotrebljen je i za oblaganje konstrukcije iznutra. Zidna obloga je prekinuta na mestu gde počinje krovna konstrukcija izvedena od rogova i kosih greda koje ih spajaju i time ukrućuju čitavu krovnu konstrukciju. Ova ’igra’ drvenih greda u kontrastu je sa tamnom oblogom krovnih ravni i nema samo konstruktivnu ulogu, već prostoru daruje i dekorativnost, a visinu objekta vizuelno smanjuje, ne umanjujući osećaj prostornog komfora.//ek Jelena Blagojević   –   Više u EKO KUĆI No20

“Igra” drvenih greda u kontrastiu je sa tamnom oblogom krovnih ravni

Kose drvene grede su i konstruktivni i dekorativni element enterijera

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Koliba u šumi

SMATRA SE DA SVAKI ARHITEKTA TOKOM KARIJERE, RADEĆI NA RAZLIČITIM PROJEKTIMA, TRAGA ZA SOPSTVENOM SAVRŠENOM KUĆOM. OVU SKROMNU KOLIBU ARHITEKTI SU PROJEKTOVALI I SAGRADILI ZA SEBE, ZA POTREBE ODMORA, DRUŽENJA SA PRIJATELJIMA I RAD. SVOJOM SVEDENOM ARHITEKTUROM I JEDNOSTAVNIM A EFEKTNIM DETALJIMA, ONA PRUŽA PRAVO UTOČIŠTE ZA BEG OD GRADA I STRESA I KONAČNI POVRATAK PRIRODI. PREDSTAVLJA TAKOĐE I POVRATAK ARHITEKTURI ARHETIPA I NJEGOVOJ PRIMARNOJ ULOZI – ZAKLONU U PRIRODI.
Arhitekti londonskog studija De Rosee Sa – Max De Rosee i Claire Sa, sami su sagradili drvenu kolibu na obodu sela Nuvel u Belgiji. Glavna ideja projekta bila je objekat koji će služiti kao gostinska kuća, studio i prostor za odmor i zabavu sa prijateljima. Još jedna zamisao koju je trebalo ostvariti bila je upotreba stabala drveta oborenih u obližnjoj šumi u nevremenu koje je nekoliko godina ranije pogodilo ovu oblast.

Na trakastim betonskim temeljima podignuti su niski temeljni zidovi od cigala. Na njih je postavljena podna drvena konstrukcija od greda. Podna obloga je izvedena od OSB ploča, a isti materijal upotrebljen je i za oblaganje konstrukcije iznutra. Zidna obloga je prekinuta na mestu gde počinje krovna konstrukcija izvedena od rogova i kosih greda koje ih spajaju i time ukrućuju čitavu krovnu konstrukciju. Ova ’igra’ drvenih greda u kontrastu je sa tamnom oblogom krovnih ravni i nema samo konstruktivnu ulogu, već prostoru daruje i dekorativnost, a visinu objekta vizuelno smanjuje, ne umanjujući osećaj prostornog komfora.

Iako ima male gabarite i volumen, koliba je podeljena na tri zone – ulazni trem, dnevni boravak i sanitarni blok. Dnevni boravak zauzima centralni deo i ima direktnu vezu sa prirodom zahvaljujući dvokrilnim vratima kroz koja se pruža pogled na jezero. Ova prostorija je bez pregrada i omogućava različite dispozicije nameštaja i opreme u zavisnosti od trenutne namene – rad, odmor ili druženje sa prijateljima uz roštilj. Jedini fiksni i vidljivi element u kolibi je peć na drva.

Ona enterijeru svojim starinskim korpusom daje rustičnost, dok dimnjačka cev daje industrijski izgled, popularan poslednjih godina. Koliba je opremljena sa samo nekoliko rustičnih komada nameštaja, koji ovom jednostavnom prostoru daju toplinu.  Podjednako zanimljiv industrijski detalj predstavljaju i sijalice okačene o krovnu konstrukciju. Ispred se nalazi terasa – trem, koja omogućava boravak na otvorenom i koja može ugostiti veći broj ljudi.//ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No20

Kuća ostrvo

PREDEO DAVNO STVOREN LJUDSKOM RUKOM SADA JE JEDAN OD NAJLEPŠIH PEJZAŽA HOLANDIJE. ZAŠTIĆENO STANIŠTE IZVANREDNE FLORE I FAUNE PRUŽA IDEALNU PRILIKU ZA ODMOR I REKREACIJU I PREDSTAVLJA RAJ ZA PLANINARE, BICIKLISTE I KANUISTE I SVE ONE KOJIMA JE SAN DA IMAJU KUĆU NA VODI.
Na jednom od ovih ostrva, dugačkom sto i širokom pet metara, nastalom iskopavanjem okolnog treseta, arhitekti studija 2by4 projektovali su specifičnu kuću za odmor koja transverzalno preseca ostrvo i na taj način sa njim čini jedinstvenu celinu. S obzirom da šira lokacija predstavlja zaštićeno prirodno dobro, projekat je usaglašen sa  strogim propisima koji su ograničili njegovu veličinu i oblik. Kao rezultat, dobijena je kuća potpuno prilagođena potrebama klijenta, koja obuhvata prirodni kontekst tako što se u njega suptilno uklapa. Njene transparentne fasade oivičene belim ramom stvaraju vizuelni efekat tunela, čime se naglašava uzan i dugačak oblik ostrva. Deo u kome je smešten dnevni boravak može se potpuno otvoriti, čime se kuća transformiše u otvoreni paviljon na obali jezera. Severni stakleni zid se klizno otvara, dok susedni zid, obložen kao i ostatak objekta tamnim drvenim daskama na preklop, zapravo predstavlja ogromna vrata koja se sklapaju. Sklopljena fasada sada postaje apstraktni element, postavljen okomito u odnosu na vodenu površinu iznad koje prividno lebdi. Čelična konstrukcija nosi težinu krova bez potpornog stuba na uglu, da se ne bi ometao pogled.

Otvaranjem ovog dela kuće, drveni pod stambenog prostora stopio se sa terasom i formirao pristanište direktno povezano sa vodom, čime se ukućanima omogućio pristup jezeru iz dnevne sobe. Ograničenje na površinu od 21m2 stavilo je arhitekte pred veliki izazov smeštanja i uklapanja svih funkcija potrebnih za komfor. Efikasan i kreativan pristup projektovanju omogućio je promenu prostora u skladu sa funkcijom. Blagom razlikom u nivelaciji podova, unutrašnjost je podeljena na prostor za ručavanje i dnevni boravak koji se tokom noći koristi za spavanje. Tuš, toalet, kuhinja, plakari i ostava integrisani su u tampon zonu u vidu dvostrukog zida duž jedne strane. Ovaj servisni zid se od najdeblje sredine sužava prema krajevima, kako bi panoramski pogled na pejzaž tekao neometano. Zid može biti modifikovan prema potrebi, čime se prostorna konfiguracija menja.

OGRANIČENJE NA POVRŠINU OD 21M2 STAVILO JE ARHITEKTE PRED VELIKI IZAZOV SMEŠTANJA I UKLAPANJA SVIH FUNKCIJA POTREBNIH ZA KOMFOR. EFIKASAN I KREATIVAN PRISTUP PROJEKTOVANJU OMOGUĆIO JE PROMENU PROSTORA U SKLADU SA FUNKCIJOM.

Sa kopna se čini da kuća elegantno pluta iznad ostrva. Pri dolasku na samo ostrvo, posetioci su najpre vođeni okolo kuće, da bi potom mogli i da uđu. Na ovaj način, kuća i njen kontekst se prikazuju iz različitih uglova. Uzvišeno pristanište na ostrvu kružno je postavljeno oko kuće i spojeno je sa terasom sa suprotne strane. Pod terase zalazi u enterijer dnevnog boravka, gde menja boju i prelazi u ’pijedestal’ za ručavanje i sagledavanje netaknute prirode.//ek ALEKSANDRA ĐURIĆ – Više u EKO KUĆI No20

‘’Fortitude’’

U concept-shopu Designbox (Bulevar oslobođenja 86, Novi Sad) u toku je izložba akademske umetnice Dušice Pejić. Izložba “Fortitude” beogradske umetnice prikazana je u okviru ovog novosadskog koncepta, čime je upotpunjen asortiman nemačkog KARE dizajnerskog nameštaja i detalja za opremanje enterijera.
Slike Dušice Pejić predstavljaju savremen i snažan izbor koji će sa sigurnošću doprineti savremeno uređenim enterijerima. Materijal, svedene boje, kao i gest njenih slika, nose veliku energiju. Izbor takvih slika velikog formata predstavljaće centralno mesto na zidu nekog enterijera. One su kreativni elemenat koji oplemenjuje prostor.
Umetnica predstavlja svoj opus u Srbiji i u inostranstvu. Kontinuirano istražuje mogućnosti boja i oblika, kao i njihovih analogija sa rečima, pokretima, tonovima. Delo samo po sebi predstavlja sekvencu. Na taj način, dela se mogu spajati i odvajati, postajati i ostajati celina.
Umetnica svoj izraz nalazi i van slikarskog prostora, realizujući intervencije u prostoru. Slike velikog formata su postale nedovoljno velike, a gest je sam po sebi zahtevao da ide dalje u enterijer, pa i u eksterijer. Time ispituje odnos između vizuelnog i verbalnog, ali i način kako da „vizuelno“ smesti van okvira slike. Slike Dušice Pejić se nalaze u prostorijama domaćih i inostranih javnih i privatnih ekskluzivnih klijenata poput WIENER STADTISHE, GORENJE, DENEZA, NITEA.
Kao deo svog koncepta, Concept-store Designbox predstavlja saradnju sa umetnicima koji svojim delima upotpunjuju ovaj prostor, a time umetnička dela predstavljaju kao nerazdvojivi deo enterijera.
Designbox concept-shop opremljen je na tri etaže u okviru kojih je ponuđen ugostiteljski asortiman – caffe, dizajnerski nameštaj i detalji za opremanje enterijera nemačkog brenda KARE, unikatne haljine modnog dizajnera MihanoMomosa, knjige, stručni časopisi i druga štampana izdanja domaćih izdavačkih kuća.
Izložba je prodajnog karaktera i otvorena je do kraja 2013. godine u Designbox-u, u Novom Sadu.

Kuća ostrvo

PREDEO DAVNO STVOREN LJUDSKOM RUKOM SADA JE JEDAN OD NAJLEPŠIH PEJZAŽA HOLANDIJE. ZAŠTIĆENO STANIŠTE IZVANREDNE FLORE I FAUNE PRUŽA IDEALNU PRILIKU ZA ODMOR I REKREACIJU I PREDSTAVLJA RAJ ZA PLANINARE, BICIKLISTE I KANUISTE I SVE ONE KOJIMA JE SAN DA IMAJU KUĆU NA VODI.

Mnogobrojni turisti svake godine posete jezera u oblasti Loosdrecht u Holandiji, i to zbog izuzetne morfologije njihovih razuđenih obala i brojnih sprudova koji poput talasa svetlucaju na vodenoj površini. Njihovi privilegovani stanovnici imaju iluziju da se nalaze na vlastitom ostrvu. Na jednom od ovih ostrva, dugačkom sto i širokom pet metara, nastalom iskopavanjem okolnog treseta, arhitekti studija 2by4 projektovali su specifičnu kuću za odmor koja transverzalno preseca ostrvo i na taj način sa njim čini jedinstvenu celinu. S obzirom da šira lokacija predstavlja zaštićeno prirodno dobro, projekat je usaglašen sa  strogim propisima koji su ograničili njegovu veličinu i oblik. Kao rezultat, dobijena je kuća potpuno prilagođena potrebama klijenta, koja obuhvata prirodni kontekst tako što se u njega suptilno uklapa. Njene transparentne fasade oivičene belim ramom stvaraju vizuelni efekat tunela, čime se naglašava uzan i dugačak oblik ostrva.

Orijentacija kuće je određena prema izlasku i zalasku sunca. Ujutru, hladno svetlo baca zrake na istočnu fasadu i obasjava beli enterijer, dok se u večernjim satima topla svetlost uliva kroz zapadnu fasadu najavljivajući kraj dana. Deo u kome je smešten dnevni boravak može se potpuno otvoriti, čime se kuća transformiše u otvoreni paviljon na obali jezera. Severni stakleni zid se klizno otvara, dok susedni zid, obložen kao i ostatak objekta tamnim drvenim daskama na preklop, zapravo predstavlja ogromna vrata koja se sklapaju. Sklopljena fasada sada postaje apstraktni element, postavljen okomito u odnosu na vodenu površinu iznad koje prividno lebdi.

Čelična konstrukcija nosi težinu krova bez potpornog stuba na uglu, da se ne bi ometao pogled. Otvaranjem ovog dela kuće, drveni pod stambenog prostora stopio se sa terasom i formirao pristanište direktno povezano sa vodom, čime se ukućanima omogućio pristup jezeru iz dnevne sobe.//ek Aleksandra Đurić   –   Više u EKO KUĆI No20

OGRANIČENJE NA POVRŠINU OD 21M2 STAVILO JE ARHITEKTE PRED VELIKI IZAZOV SMEŠTANJA I UKLAPANJA SVIH FUNKCIJA POTREBNIH ZA KOMFOR. EFIKASAN I KREATIVAN PRISTUP PROJEKTOVANJU OMOGUĆIO JE PROMENU PROSTORA U SKLADU SA FUNKCIJOM.

Otvaranjem zapadne fasade ukućanima se pruža pristup jezeru iz dnevne sobe

Kuća na jezeru – skulptura u prirodi

SPECIFIČNE TEME I LOKACIJE U ARHITEKTURI TRAŽE PAŽLJIVO UKLAPANJE ČOVEKOVE TVOREVINE U PRIRODNO OKRUŽENJE, I TO TAKO DA SE NE NARUŠI POSTOJEĆI BALANS. GLAVNI IZAZOV NJUJORŠKOM TIMU ARHITEKATA PREDSTAVLJALO JE UBACIVANJE SMELOG DIZAJNA U OSETLJIVI REZERVAT PRIRODE, UZ UPOTREBU RAZIGRANIH APSTRAKTNIH KUBIČNIH FORMI KOJE BI CELOJ KOMPOZICIJI DALE POETSKI KARAKTER. ŽELJA KLIJENTA ZA MIRNIM ARHITEKTONSKIM IZRAZOM PRETOČENA JE U IDEJU DA SE DOM FORMIRA KAO SKULPTURA POSTAVLJENA U PRIRODI.
Poznate ličnosti često pronalaze alternativna mesta na kojima će biti skriveni od očiju javnosti, a umetnici pažljivo biraju lokaciju na kojoj vlada potpuni mir obeležen samo prirodnim zvucima i mirisima, koji će im dati inspiraciju i motivaciju. Jednu ovakvu lokaciju pronašli su dizajner Laura Beasley i muzičar Peter Vorhes u regionu Berkšir u zapadnom Masačusetsu, a zadatak odabranog tima Taylor and Miller Architecture and Design bio je da približi čoveka prirodi i da kroz arhitektonsku intervenciju ne naruši njenu ravnotežu. Kako je glavni fokus ovog multidisciplinarnog arhitektonskog studija oblikovnost i dizajn u smislu osvetljenja i materijalizacije, rešili su da svoje strasti u projektovanju spoje sa potrebama investitora i kreiraju dinamične kontrastne forme isečene iz mase, ne bi li oslobodili vidike i spojili lokaciju i objekat, prirodu i arhitekturu.

Odabrana lokacija brdovitog terena regiona Berkšir, poznatog po neobično prošaranim selima različitog arhitektonskog izraza, oslonjena je na mala jezera i okružena šumom i netaknutom prirodom. Ovaj nesvakidašnji objekat manje porodične kuće od približno 150m2 formiran je tako da izražava dualistički odnos prema jezeru uz koje je priljubljen. Kada se gleda sa ulice, kuća je apstraktna u formi, ne pokazuje otvore, njen izraz je isključivo skulpturalan, utapa se u prirodu kao deo nje same i otvara vidik ka glavnom fokusu – jezeru.
Krećući se prema jezeru, posmatrač polako otkriva novu interesantnu stranu ove tvorevine koja postepeno otkriva unutrašnjost do tada skrivenu od pogleda sa ulice. Stvara se potpuno novi doživljaj koji započinje sagledavanjem potpornog zida obloženog drvenim daskama, koji ima dvojaku funkciju.

On služi kao konstruktivni element objekta i kao postolje eksponata koji ceo koncept okreće prema jezeru. Pravilnu, drvetom obloženu formu objekta probijaju otvori vrata i prozora uramljeni neobičnim belim kubusima, usmeravajući vidike kako u horizontalnom pravcu, ka jezeru i prirodi, tako i u vertikalnom, ka nebeskom prostranstvu i plavetnilu. Autori ih nazivaju ‘rukavima’ i pomoću njih uklanjaju granicu između spoljnog i unutrašnjeg prostora, uvlače prirodu u svaki delić enterijera i tako stvaraju osećaj postojanja u prirodi u svakom trenutku.

ZID SOBE PREMA JEZERU U POTPUNOSTI JE ZASTAKLJEN, PA SE STVARA DOŽIVLJAJ SJEDINJAVANJA SA PRIRODOM KROZ PANORAMSKI POGLED KA NEBU, JEZERU I ŠUMI. MOGUĆNOST OSTVARIVANJA NEPOSREDNE VEZE SA JEZEROM KLJUČ JE UKUPNE PROJEKTANTSKE ZAMISLI

Prizemlje koje je ukopano sa jedne strane, otvara svoju površinu ka jezeru, stvarajući kontinualnu vezu sa zelenom obalom i vodom. Preplitanje prostorija prizemlja funkcionalno jasno odvaja prostor namenjen dnevnim aktivnostima, koje se pak vizuelno povezuje različitim obradama i materijalizacijom. Ulaz u objekat je upravo kroz jedan od bočnih horizontalnih ‘rukava’, gde se forma nastavlja u vertikalni kubični svetlarnik.//ek JELENA KOSTADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No20

„Sunčana soba“ otvara svoju mirnu površinu ka jezeru, stvarajući vizuelno kontinualnu vezu sa zelenom obalom i vodom.

Kuća na jezeru – skulptura u prirodi

SPECIFIČNE TEME I LOKACIJE U ARHITEKTURI TRAŽE PAŽLJIVO UKLAPANJE ČOVEKOVE TVOREVINE U PRIRODNO OKRUŽENJE, I TO TAKO DA SE NE NARUŠI POSTOJEĆI BALANS. GLAVNI IZAZOV NJUJORŠKOM TIMU ARHITEKATA PREDSTAVLJALO JE UBACIVANJE SMELOG DIZAJNA U OSETLJIVI REZERVAT PRIRODE, UZ UPOTREBU RAZIGRANIH APSTRAKTNIH KUBIČNIH FORMI KOJE BI CELOJ KOMPOZICIJI DALE POETSKI KARAKTER. ŽELJA KLIJENTA ZA MIRNIM ARHITEKTONSKIM IZRAZOM PRETOČENA JE U IDEJU DA SE DOM FORMIRA KAO SKULPTURA POSTAVLJENA U PRIRODI.

Poznate ličnosti često pronalaze alternativna mesta na kojima će biti skriveni od očiju javnosti, a umetnici pažljivo biraju lokaciju na kojoj vlada potpuni mir obeležen samo prirodnim zvucima i mirisima, koji će im dati inspiraciju i motivaciju. Jednu ovakvu lokaciju pronašli su dizajner Laura Beasley i muzičar Peter Vorhes u regionu Berkšir u zapadnom Masačusetsu, a zadatak odabranog tima Taylor and Miller Architecture and Design bio je da približi čoveka prirodi i da kroz arhitektonsku intervenciju ne naruši njenu ravnotežu. Kako je glavni fokus ovog multidisciplinarnog arhitektonskog studija oblikovnost i dizajn u smislu osvetljenja i materijalizacije, rešili su da svoje strasti u projektovanju spoje sa potrebama investitora i kreiraju dinamične kontrastne forme isečene iz mase, ne bi li oslobodili vidike i spojili lokaciju i objekat, prirodu i arhitekturu.

Odabrana lokacija brdovitog terena regiona Berkšir, poznatog po neobično prošaranim selima različitog arhitektonskog izraza, oslonjena je na mala jezera i okružena šumom i netaknutom prirodom. Ovaj nesvakidašnji objekat manje porodične kuće od približno 150m2 formiran je tako da izražava dualistički odnos prema jezeru uz koje je priljubljen. Kada se gleda sa ulice, kuća je apstraktna u formi, ne pokazuje otvore, njen izraz je isključivo skulpturalan, utapa se u prirodu kao deo nje same i otvara vidik ka glavnom fokusu – jezeru. Krećući se prema jezeru, posmatrač polako otkriva novu interesantnu stranu ove tvorevine koja postepeno otkriva unutrašnjost do tada skrivenu od pogleda sa ulice. Stvara se potpuno novi doživljaj koji započinje sagledavanjem potpornog zida obloženog drvenim daskama, koji ima dvojaku funkciju. On služi kao konstruktivni element objekta i kao postolje eksponata koji ceo koncept okreće prema jezeru. Pravilnu, drvetom obloženu formu objekta probijaju otvori vrata i prozora uramljeni neobičnim belim kubusima, usmeravajući vidike kako u horizontalnom pravcu, ka jezeru i prirodi, tako i u vertikalnom, ka nebeskom prostranstvu i plavetnilu. Autori ih nazivaju ‘rukavima’ i pomoću njih uklanjaju granicu između spoljnog i unutrašnjeg prostora, uvlače prirodu u svaki delić enterijera i tako stvaraju osećaj postojanja u prirodi u svakom trenutku.

NIZ BELIH ALUMINIJUMSKIH KUBUSA CEPA PROSTOR I PROBIJA SE KROZ DRVENU STRUKTURU OBJEKTA, OMOGUĆAVAJUĆI UNUTRAŠNJEM PROSTORU DA DOPRE DO JEZERA, NEBA I ŠUME U VIDU JEDINSTVENIH POGLEDA I IZRAZA.

Prizemlje koje je ukopano sa jedne strane, otvara svoju površinu ka jezeru, stvarajući kontinualnu vezu sa zelenom obalom i vodom. Preplitanje prostorija prizemlja funkcionalno jasno odvaja prostor namenjen dnevnim aktivnostima, koje se pak vizuelno povezuje različitim obradama i materijalizacijom. Ulaz u objekat je upravo kroz jedan od bočnih horizontalnih ‘rukava’, gde se forma nastavlja u vertikalni kubični svetlarnik.//ek Jelena Kostadinović   –   Više u EKO KUĆI No20

Hladna materijalizacija grubo obrađenog betona i čelika daje industrijski izraz prostoru i predstavlja kontrast toploj obradi fasade u drvetu

„Sunčana soba“ otvara svoju mirnu površinu ka jezeru, stvarajući vizuelno kontinualnu vezu sa zelenom obalom i vodom