Alumil Exl1

Anekumena

ANEKUMENA  je sajt-specifik prostorna instalacija koja se sastoji iz sakupljenih i strukturiranih poroznih plastičnih mrežica različitih karakteristika i boja. Mrežice koje obavijaju i ograničavaju porciju voća/povrća pojavljuju se u određenom, industrijski definisanom, sistemu boja i dimenzija od kojih nastaje set ručno spajanih prostornih kompozicija limitiranih odlikama odabranog/odbačenog materijala. Razigrane prostorne slike u vidu poluprozirnih bojenih zidova strukturiraju prostor galerije, usmeravajući i limitirajući kretanje posetilaca.
Autorka Jelena Micić je student Akademije likovnih umetnosti u Beču, na Odseku za tekstualnu skulpturu, mentor Heimo Zobernig. Diplomirani je filozof-master i diplomirani filolog skandinavskih jezika i književnosti Univerziteta u Beogradu. Osnivač je neformalne grupe UMETNIK.
//EKO KUĆA No21

Priđi bliže da ne vidiš ništa

Izložba Mihaele Vujnović pod nazivom Priđi bliže da ne vidiš ništa obuhvata četiri serijalne celine nastale u periodu od 2014. do 2016. godine. Apstraktne slike, objekti, kao i kompozicija od 450 monohromnih akvarela predstavljaju fragmente koji svoje izvore nalaze u svakodnevnoj prostornoj realnosti.
Izloženi radovi zasnivaju se na strukturi pravougaone mreže koja vizuelno nastoji da se rasprostre u svim pravcima van prostora bojenih površina, dok gusti nanosi boje teže da razruše uspostavljenu harmoniju mreže. Komponovanjem elemenata koji čine postavku, postignuta je jedinstvena celina kojom autorka pokušava da ispita, odredi i proširi granice prezentacije slika u izlagačkom prostoru. Minimalne apstraktne forme i oslikane površine svojim svežim koloritom pozivaju da se priđe bliže i razotkrije slojevita priroda ove kompozicione postavke.
Izložba Mihaele Vujnović predstavlja pregled rada autorke iz skorijeg vremenskog perioda, ali i zaokruženu celinu i priliku da se rad sagleda van ograničenog prostora ateljea. Sama postavka svoj puni smisao postiže u komunikaciji sa arhitekturom izložbenog prostora i prilika je za jasnije sagledavanje karaktera likovne poetike autora.// EKO KUĆA No21

Transkripcije baštine u suvremenoj keramici sekcija za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a

Sekcija za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a kroz projekt Transkripcije baštine u suvremenoj keramici pridružuje se mnogim umjetnicima koji se danas osviješteno, društveno-aktivno, inovativno i kreativno brinu o očuvanju baštine. Taj izuzetno važan segment kulturnog bogatstva keramičarima je ovdje bio zahtjevna, ali inspirativna koncepcijska podloga za najnovije izdanje ULUPUH-ove tematski strukturirane bijenalne izložbe suvremene keramike, koja je pokazala niz inventivnih vizualnih prijepisa motiva iz baštine (priče, tekstovi, pojmovi, simboli). Donijevši suvremenu vizualnu interpretaciju odabranih morfološko-semantičkih poruka zapisanih u povijesnim, arheološkim, etnografskim („zavičajnim“) i ostalim predmetima našeg materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasljeđa ostvarena je interpretacija u mediju keramike, koji je u nastalim transkripcijama vodeći i koji dominira. Ona se međutim u gotovo svih autora voli sinergijski združiti s drugim medijima i materijalima, slijedeći tako aktualnu umjetničku praksu, koja rado koristi kombinacije likovnih i trash-materijala, pa često poseže za plastikom, staklom, žicom, drvom, krhotinama, te pronađenim, recikliranim i ready-made predmetima. U ovom slučaju baštinu doživljavamo kroz 25 osebujnih, autorski transkribiranih vizualnih priča, povijesno slojevitih i istodobno suvremenih; mitskih i magičnih- ali i osobnih i intimnih.“

Tajna kapija

Retki su umetnici koji se osmele da se na drugoj samostalnoj izložbi predstave izložbom crteža, magičnih portreta u tehnici olovke. Od crteža i skica uvek nekako sve počinje u stvaralaštvu jednog autora. Oni su umetnikova intima, na njima su dopuštene greške i prepravke. Neretko se nikad ne prikažu javnosti, čuvaju se u mapama, sakriveni od znatiželjnih pogleda kolega i prijatelja. Za Draženku olovka predstavlja mogućnost da se naslikaju najfinije nijanse koje kriju suštinu tužnih i radosnih lica i nestvarnih figura.
Jedino se olovkom mogu izraziti najsuptilnija i najtananija osećanja, nežnost koju nosiš u sebi, za kojom neprekidno tragaš dok pokušavaš da otvoriš tajnu kapiju svetla i tame, crnog i belog, pozitivnog i negativnog.
To je put sećanja, nadanja, strahova, čuđenja.

Orgulje Heferer

Izložbom se predstavlja djelovanje “Prve hrvatske gradione orgulja, harmonija i glasovira Heferer”, jedinstvene radionice u Hrvatskoj, ali i srednjoj i jugoistočnoj Europi, koja je iznjedrila pet generacija majstora orguljara i iznimno bogat opus sagrađenih i obnovljenih instrumenata. Izložba predstavlja rad svakog majstora pojedinačno, s naglaskom na Ivana Faullenda Heferera (r. 1927.), dobitnika ULUPUH-ove nagrade za životno djelo, majstora koji je značajno pridonio trendu konzervacije i restauracije instrumenata u Hrvatskoj. Uz kratki pregled rada gradione od početka njezinog djelovanja u Hrvatskoj 1868. godine (tvrtka je utemeljena u Grazu 1849. godine), u prostoru galerije su se mogla vidjeti izložena dva reprezentativna primjerka orgulja iz gradione, a fotografijom i tekstom predstavljeni su najljepši i najznačajniji instrumenti, postavljeni u sakralnim objektima diljem Hrvatske i važni za povijest gradione.
Svako glazbalo proizvedeno u gradioni Heferer rezultat je suradnje majstora orguljara, dizajnera i arhitekta među kojima valja posebno istaknuti Hermanna Bolléa i Josipa Vancaša. Dio izložbe posvećen je uništenim orguljama za vrijeme Domovinskog rata, djelovanju gradione danas (brojnim restauracijama i novim narudžbama), glazbenom ciklusu Heferer i vrlo popularnom novijem projektu – morskim orguljama u Zadru.

Nesvakidašnje kazalište

Kostimografkinje Ivana Bakal i Katarina Radošević Galić izložbu “Nesvakidašnje kazalište”  posvećuju pozorištu i likovnom oblikovanju pozorišta. One stvaraju radove – instalacije i objekte od odbačenih i recikliranih materijala, upotrebnih predmeta, ili skulptorski oblikuju predimenzioniranu krinolinu. Uz multimedijalnu podlogu, njih dve prikazuju svoje viđenje nastajanja vizuelnog kazališta i drugačijeg kostima.
Uz jasan otklon od primenjenog stvaralaštva, umetnice  primenjuju sva svoja znanja kroz kreativne veštine i tehnike, kako bi likovno preobrazile svakodnevne predmete ili otpatke i stvorile svoj zamišljeni svet.
Interakcijom statuarnih objekata u prostoru propituju zasad još nedovoljno istražen pravac u našoj likovnoj i kazališnoj umetnosti – kazalište objekta. Uz kazališnu rasvetu i zvučnu kulisu eksponati se u prostoru pretvaraju u kazalište objekta, vizuelno kazalište ili jednostavno u – nesvakidašnje kazalište.  Radovi su inspirisani knjigom Petera Weitznera Teatar objekta. Ovaj autor teatar objekta smatra i svojevrsnim prapočetkom kazališta, a ponajviše prapočetkom teatra figura, odnosno lutkarstva, Bauhausa, odnosno scenskih radionica Oskara Schlemmera.
Cilj  ovog projekta  je umetničko istraživanje kazališta objekta kao zasebne kazališne discipline s jedne strane i likovnosti kazališta objekta s druge strane.

Novi pejzaž

DA LI PRE ISPUNITI POTREBE KORISNIKA ILI PROJEKTOVATI U ODNOSU NA OKRUŽENJE? LOGIČNO – I JEDNO I DRUGO. ISLANDSKE KUĆE ZA ODMOR U PRIRODI ZADOVOLJILE SU OBA USLOVA.  OMOGUĆILE SU KORISNICIMA ISTINSKU INTEGRACIJU SA PRIRODOM TAKO ŠTO SU I SAME  UTONULE U PEJZAŽ.
Kako je naša planeta već prezasićena objektima, aspekt održivosti dobija sve veći značaj i danas je svakako visoko na listi zahteva koji se postavljaju pred arhitekte. Zbog toga je primarna odgovornost savremenog projektanta, a možemo reći čak i njegova dužnost, da objekte integriše sa okruženjem. Da bi to postigao, pre svega mora da razume kontekst, jer se integrisanje arhitekture u okruženje drugačije sagledava i drugačije mu se pristupa kada je u pitanju ruralno područje u odnosu na urbano.
Upravo zahvaljujući toj sposobnosti razumevanja konteksta, i pravim odgovorom izgrađene arhitekture na prirodno okruženje,  arhitektonski studio PK Arhitektar sa sedištem u Rejkjaviku, krajem 2012. godine dobio je prvu nagradu na pozivnom konkursu za 20 kuća za odmor, koje je trebalo da se nađu u jugozapadnom delu Islanda, u smirujućem pejzažu u blizini jezera, u kraju sa obiljem zelenila. Tri godine kasnije, izvedene su dve kuće kao pilot projekti.

Ideja je bila da se naprave kuće koje neće svojom arhitekturom narušiti okolni pejzaž, već će sve izgrađeno samo utonuti u obilje zelenila i u planine. Zeleni krovovi kuća nastavljaju da prate brdoviti krajolik, a prirodni materijali, drvo i kamen, stapaju ih sa okolinom, pa one prestaju da budu kuće u pejzažu i postaju njegov deo. Zemlja nasuta ispred otvorene fasade objekta doprinosi njegovom uklapanju u ambijent i ujedno ga štiti od jakih vetrova.//ek NIKOLA MARAVIĆ – Više u EKO KUĆI No21

Prostor trpezarije i dnevnog boravka prema terasi je zastakljen, što povećava osećaj integrisanosti unutrašnjeg i  spoljašnjeg prostora.