Alumil Exl1

Stona lampa – Pulse lamp

Pulse je jednostavna stona lampa održivog dizajna za čije je postolje iskorišćen stakleni bokal, pa se stoga i proizvodi u tri veličine (0,25l, 0,5l i 1l). Unutar bokala je zamotan i praktično zarobljen električni kabl obložen tkaninom, koji daje naglasak svojom intenzivnom bojom. Kabl dužine 3, 4 ili 5 metara (u zavisnosti od veličine bokala)  može se izvući iz spremišta, što omogućava da se lampa pozicionira i premesti bilo gde u prostoriji bez ograničenja.
Sve proizvode studija Bigdesign karakteriše krajnje jednostavan čist i minimalistički dizajn, a dizajneri se fokusiraju na reciklažu predmeta i njihovu upotrebu u druge svrhe.

Stolarska kolekcija satova

Analog Watch je serija minimalističkih i ekoloških drvenih satova za ljude koji cene jednostavne i lepe stvari koje se ističu iz gomile.
Dizajneri kompanije Analog Watch Co. veruju da nikada ne treba da propustite priliku da se izrazite. Oni tretiraju objekte koje svakodnevno koristimo tako da se istaknu, ali da ne privuku preveliku pažnju. Koriste nekonvencionalne materijale koji nas podsećaju na nenametljivu lepotu prirode i svojim jednostavnim, snažnim i minimalističkim dizajnom naglašavaju autentičnost  sirovih materijala.
Njihove proizvode karakteriše minimalan, neopterećen, tradicionalan i potvrđen dizajn jasnih linija, jedinstvene teksture i održive proizvodnje. Posvećeni su istraživanju novih načina obrade materijala. U saradnji sa neprofitnom organizacijom Trees for the Future, deo novca od svakog kupljenog sata autori upućuju fondu namenjenom finansiranju   sadnje drveća. Osim toga, 80% proizvoda je biorazgradivo.
Drveni satovi se mogu kupiti u Muzeju moderne umetnosti (MoMA), Barns fondaciji  i  muzejskim prodavnicama širom sveta.

Tetrapak lampa – Noctambula

Dizajneri kompanije Fattelo! u svom radu istražuju korišćenje otpadnog materijala iz domaćinstva u neočekivane svrhe. Jedan od proizvoda nastalih kao rezultat takvog rada je Noktambula, LED  lampa na baterije, napravljena od standardnih komponenti i TetraPaka, bez žica i lemljenja.
Za projekat Noktambula lampe pažnju su usmerili na ispitivanje tehničkih i projektnih mogućnosti TetraPaka kao reflektivnog i provodnog materijala za struju niskog napona koji je istovremeno jeftin i trajan. Kada posmatrate Noktambulu, vidite estetski dobro osmišljeno kolo otelovljeno u sopstvenoj formi. Ne postoji razlika između ambalaže i sadržaja, jer  su oboje zapravo  jedno te isto. Umesto postavljanja strujnog kola u plastičnu kutiju, ono samo je oblikovano kao lampa.
Sve što je potrebno za izradu Noktambule su tri LED diode po izboru, 2AA baterije, 5 čioda, jedan mali magnet i spajalica. Da bi se napravilo kolo od tetrapaka potrebno je vešto oguliti delove alumijumskog sloja po određenom šablonu. Nakon toga vam preostaje da ubodete čiode, utaknete diode, pritisnete spajalicom i stavite dve baterije.

Podna lampa žirafa – Giraffe floor lamp

Švajcarski dizajn studio Bernhard | Burkard dizajnirao je podnu lampu nalik  žirafi, čija forma sledi funkciju. Poluga lampe funkcioniše kao sistem makaza na zakrivljenoj putanji. Ova tehnička inovacija čini je fleksibilnom i veoma prilagodljivom različitim namenama. Može poslužiti kao lampa za čitanje ili reflektor.
Princip uspravnih makaza na lampama za radni sto u upotrebi je još od početka prošlog veka.  Savremeni dizajn samostojeće lampe sa drvenim nogama čini ovu lampu jedinstvenom.
Podna lampa Žirafa izrađena je od aluminijuma i čelika. Svi delovi su plastificirani  i crne su boje. Postolje je ručno napravljeno  od drveta lokalnog  jasena. Kombinacija funkcionalnih delova od metala i drveta transformiše tehnički dizajn lampe u moderan komad nameštaja,  povezujući tradicionalne principe sa savremenim dizajnom.

U ravnoteži je pola zdravlja

RAVNOTEŽA OMOGUĆAVA DA SE ORIJENTIŠEMO PREMA SEBI SAMIMA I DA SHVATIMO DA SE NALAZIMO U SVOM SOPSTVENOM TELU.
O ravnoteži, njenom značaju za balansirano funkcionisanje našeg organizma u celini i o funkcionisanju sistema za ravnotežu, za čitaoce Magazina EKO KUĆA govori dr Dušan Pavlović, osnivač Centra za sluh i ravnotežu i Belgrade Balance Foruma, jedinstvene regionalne konferencije o novinama u dijagnostici i terapiji poremećaja ravnoteže.
Kroz Vaš Centar za sluh i ravnotežu prošao je veliki broj pacijenata svih generacija, kroz čije se opservacije, iskustva i terapiju svakodnevno susrećete sa specifičnostima poremaćaja ravnoteže.  Šta je  ravnoteža i šta predstavlja njen poremećaj?
Do nedavno  smo ravnotežu posmatrali samo kao čulo koje nam omogućava da se orijentišemo u prostoru, da shvatimo gde se nalazimo u univerzumu. Međutim, osim orijentacije nas samih prema spoljnom svetu, ravnoteža nam obezbeđuje i orijentaciju prema sebi samima, pomaže nam da shvatimo da se nalazimo u svom sopstvenom telu. Činjenicu da nas ravnoteža orijentiše i ka sopstvenom telu najbolje potvrđuje postojanje poremećaja kada pacijent  povremeno ima osećaj da se nalazi van svog tela. Pacijenti koji opisuju ovakve tegobe ranije su smatrani psihičkim bolesnicima, ali danas znamo da je kod ovih ljudi obično poremećen otolitni sistem, deo sistema za ravnotežu koji nas konstantno obeveštava o našem položaju u odnosu na zemlju, tj. detektuje silu zemljine teže.
Kako prepoznajemo dolazeće signale koji nam govore o poremećaju naše unutrašnje vertikale u odnosu na silu zemljine teže?
Zapravo mi u glavi imamo dve libele, u svakom uhu po jednu. Ponekad se desi da se informacije koje ove libele šalju ka mozgu diskretno razlikuju, što dovodi do kratkotrajnog osećaja vrtoglavice u određenim položajima glave, ili čak i do stanja trajnog osećaja ljuljuškanja i mutoglavice, kako ga ovi pacijenti često opisuju.
Šta je to mutoglavica?
Često se reč vrtoglavica odnosi na teskobu u glavi, koja nije glavobolja. Vrtoglavica se osim kao osećaj okretanja sebe ili okoline, može manifestovati i kao osećaj propadanja, tonjenja, ljuljanja. Pod vrtoglavicom podrazumevamo svaku iluziju kretanja, a najbolje je definiše sledeća izjava: ‘Osećam da se krećem, a znam da se ne krećem’. U cilju preciznijeg opisivanja ove tegobe, u kliničkoj praksi se pojavila potreba za terminom koji opisuje ono stanje u glavi koje nije bol, a nije ni vrtoglavica, već mutoglavica. Ova reč zapravo predstavlja najadekvatniji prevod engleske reči ‘dizziness’.
Da li takvu vrstu simptoma prepoznajemo kao psihičke ili fizičke premećaje?
Tanka je linija između psihičke i fizičke ravnoteže i često je teško proceniti do koje mere su tegobe pacijenta psihičke prirode, a koliko su uzrokovane poremećajem  ravnoteže. Kod pacijenata sa narušenom ravnotežom gotovo uvek su prisutni anksioznost, depresija, vertigofobija, odnosno strah od vrtoglavice,  kao i druge psihičke manifestacije. To govori o tome koliko su fizička i psihička ravnoteža povezane i da najčešće ne idu jedna bez druge.
Kome se treba u ovakvim slučajevima obratiti i koja oblast medicine dijagnostikuje i  istražuje ovakvu vrstu poremećaja?
Neuro-otologija je uska oblast medicine, ustvari  granična oblast između neurologije i otologije koja se bavi poremećajima ravnoteže, njihovim dijagnostikovanjem i lečenjem. Funkcionisanje sistema za ravnotežu je još uvek velika misterija našeg organizma i sticanje saznanja u ovoj oblasti medicine je veliki izazov i veliko zadovoljstvo. Kao rezultat novih saznanja o funkcionisanju sistema za ravnotežu, poslednjih godina nastali su i novi testovi koji nam u kliničkoj praksi omogućavaju bolji uvid i obezbeđuju više informacija o tome šta se zapravo dešava  sa pacijentom. Brže i lakše dolazimo do dijanoze zahvaljujući tome što su testovi za ispitivanje ravnoteže mnogo komforniji za pacijenta. Takođe možemo preciznije izmeriti i utvrditi stepen oštećenja i ustanoviti poremećaje ravnoteže koji su do nedavno bili nedefinisani.  Praktično smo svedoci  pojave dijagnoza novih bolesti za koje se ranije nije znalo jer nije postojao način da se pouzdano utvrde.

Dr Dušan Pavlović

Da li su  sve generacije ljudi izložene poremećaju sistema za ravnotežu i koji su najčešći uzroci njegovog nastajanja?
Svi znamo da sa starenjem slabe vid i sluh, ali znamo li da takođe slabi i ravnoteža? Nestabilnost i vrtoglavice koje dolaze sa godinama posledica su degenerativnih promena u samom uhu, gde je smešteno čulo za ravnotežu.  U centralnim nervnim putevima dolazi do smanjivanja broja nervnih ćelija zaduženih za održavanje stabilne silke prilikom kretanja, što je takođe uzrok pojave pomenutih smetnji. Kod ugroženih pacijenata prioritet je prevencija pada.
Deca na svu sreću retko oboljevaju od poremećaja ravnoteže. Vrtoglavicama su najskloniji pacijenti koji boluju od migrene. Položajne vrtoglavice izazivaju osećaj okretanja okoline, a posledica su trenutne pogrešne preraspodele mikrokristala – otolita u uhu.
Zabluda je da su vrtoglavice i poremećaji ravnoteže posledica oboljenja vratne kičme i da će nameštanjem atlasa tegobe proći. Nažalost, ova zabluda je prisutna ne samo kod pacijenata već i kod velikog broja mojih kolega, te se pacijenti često nepotrebno šalju da snimaju vrat. Ipak, moram reći da postoje i vrtogalvice koje su cervikalnog porekla (oboljenja vratnog dela kičme), ali ovakvi slučajevi su raritet u kliničkoj praksi.
Osnivač ste Belgrade Balance Foruma, jedinstvene regionalne konferencije o novinama u dijagnostici i terapiji poremećaja ravnoteže, koja povezuje vrhunske stručnjake iz ove oblasti. Da li smo u ovoj značajnoj temi u toku sa svetskim saznanjima?
Nagli razvoj i obilje novih informacija u oblasti neuro-otologije, stvorili su potrebu za organizovanjem edukativnih seminara čija je funkcija da omoguće širenje saznanja o poremećajima ravnoteže među lekarima u Srbiji. Stručni seminari i forumi koje organizujemo brzo su zainteresovali i kolege iz okolnih zemalja i celog regiona, tako da je Belgrade Balance Forum prerastao u prepoznatljivu regionalnu konferenciju na koju stručnjaci dolaze da razmene iskustva i da od vodećih naučnika iz ove oblasti čuju nešto novo, kako ne bi zaostajali za svetskim trendovima.

Zdravlje je veoma kompleksan pojam

SUMIRAJUĆI  SJAJNE  REZULTATE  SVOG  ORIGINALNOG ‘Dr GIFING PROGRAMA  ZDRAVOG  ŽIVOTA’  KOJI PRIMENJUJE  DUŽE  OD JEDNE DECENIJE  NA VIŠE OD 80.000 ODRASLIH OSOBA, DOKTORKA ANA GIFING, OSNIVAČ ANTIAGING DIAGNOSTIC CENTRA, DOŠLA JE  DO ZAKLJUČKA DA ZDRAVLJE  TREBA NEGOVATI I OPLEMENJIVANJEM ŽIVOTNOG PROSTORA. ZA MAGAZIN  ‘EKO KUĆA’  Dr ANA GIFING  GOVORI O MATERIJALIMA KOJE KORISTIMO PRILIKOM UREĐENJA PROSTORA I NJIHOVOM UTICAJU NA NAŠ IMUNOLOŠKI SISTEM.
Sumirajući sjajne rezultate svog originalnog ‘Dr Gifing programa zdravog života’ koji primenjuje duže od jedne decenije na više od 80.000 odraslih osoba, doktorka Ana Gifing je došla do zaključka da zdravlje treba negovati i oplemenjivanjem životnog prostora. Za zdrav život važno je i zdravo okruženje, posebno u domu. Dr Ana Gifing je godinama proučavala najnovija naučna istraživanja koja se tiču usporavanja procesa starenja kod ljudi u okviru takozvane ‘Anti Ageing’ medicine.  Sva svoja životna i profesionalna iskustva formulisala je u takozvani ‘Dr Gifing program’, koji uključuje pravilnu hrono ishranu i sve vrste prevencije bolesti, kako bi svaki čovek mogao da živi zdravo i da doživi duboku starost. Ana Gifing je napisala knjige ‘Alhemija mladosti’, ‘Porcija zdravlja’, ‘Hrono kuvar’ i ‘Hrono ishrana za početnike’ u kojima predstavlja samu srž i filozofiju hrono ishrane i zdravog života.
-Zdravlje je veoma kompleksan pojam. Između ostalog, podrazumeva biološko-psihološki aspekt dobrog fizičkog stanja i sociološki momenat dobrobiti, što je danas još uvek retka kombinacija. Sve povezuje mesto stanovanja i/ili rada, i ako taj prostor nije biološki kvalitetan, onda ni naš život ne može biti kvalitetan – ističe doktorka Gifing.
Različiti materijali od kojih se grade stambene jedinice mogu biti veoma bitni za naše zdravlje.
-Postoje različiti materijali koji se danas koriste u izgradnji, od najprirodnijeg kamena do kompletno prerađene plastike. Da li razmišljamo o tome šta je zdravo kad opremamo naš životni ili radni prostor, ili nas vode pomodarstvo i vizuelni efekat? Postoji rešenje koje spaja modu, vizuelni  i  zdravstveni aspekt.  Pre svega, zdravo je živeti u prostoru koji je opremljen prirodnim materijalima kao što su: drvo, kamen, beton, staklo, trska, vuna, koža i pamuk – dodaje Dr Gifing.
Osvetljenje i kontakt sa dnevnim svetlom je takođe značajan faktor za zdravo stanovanje.
– Bitno je da životni prostor ima dovoljno prirodnog svetla, što se postiže dobrom orijentacijom  istok-zapad-jug ili postavljanjem velikih prozorskih površina, pa čak i pametnom primenom veštačkog osvetljenja. Dobar imunitet organizma podrazumeva prijem velike količine dnevnog svetla, a pametna gradnja se danas stara i o tome – kaže doktorka.
Imunitet slabi ukoliko smo okruženi nezdravim materijalima.
– Na imunitet loše deluju azbestne obloge i plastika, pa ovi materijali zaista treba da budu što manje prisutni. Život u gradu donosi ograničenja kada je u pitanju zdrava životna sredina. Ako razmislimo o svemu, malo drveta i kamena u stanu će ne samo oplemeniti prostor, već će ga učiniti i zdravijim. Ukoliko još postavimo malo pamučnog materijala preko prozora i dodamo vunu u krevetske prekrivače, efekat će biti još jači i bolji – priča Dr. Gifing.
Drvo i kamen su materijali kojima treba dati prednost.
– Zašto je preporučljivo prisustvo drveta u životnom prostoru? Zato što je drvo organski i prirodan material. Za razliku od svih drugih, drvo nam je veliki prijatelj od najranije istorije i  uvek smo ga nalazili u prirodi. Sem toga, drvo u prostoru izgleda izuzetno lepo i dominantno. Kamen je materijal koji lično veoma volim. On je od pamtiveka naš domaćin, ali ga možemo i ugostiti u našim domovima, tako da nam postane prijatelj. Imati u kući ili poslovnom prostoru kamen, privilegija je koju sami sebi pravimo, jer time prizivamo zdravlje. Dakle, kamen je naš prijatelj. Veoma je duga priča o tome kako naš imuni sistem funkcioniše, ali ako tu priču svedemo na drvo i kamen, dobićemo sledeće: naše telo se neprekidno puni suvišnim pozitivnim jonima, a nedostaju mu negativni, takozvani anjoni. Čim bosi zakoračimo po nekom neobrađenom tlu, dolazi do uspostavljanja ravnoteže u našem telu. Kako se ovo nažalost veoma retko dešava, idealno je u životnom ili radnom prostoru imati detalj prirode. I bez koračanja po zemlji bosim nogama, može se uspostaviti elektronska ravnoteža putem pametnog opremanja prostora. Malo kamena, više drveta, mnogo pamuka i vune. Uvek možemo raditi na održavanju i poboljšavanju našeg zdravlja – kaže na kraju razgovora Dr Gifing.//EKO KUĆA No21

POSTOJE RAZLIČITI MATERIJALI KOJI SE DANAS KORISTE U GRADNJI, OD NAJPRIRODNIJEG KAMENA DO KOMPLETNO PRERAĐENE PLASTIKE. DA LI RAZMIŠLJAMO O TOME ŠTA JE ZDRAVO KADA OPREMAMO NAŠ ŽIVOTNI I RADNI PROSTOR, ILI NAS VODE MODA I VIZUELNI EFEKAT? POSTOJI REŠENJE KAKO DA SPOJIMO I MODNI I VIZUELNI I ZDRAVSTVENI ASPEKT I DA POSTIGNEMO IDEALNU  KOMBINACIJU. PRE SVEGA, ZDRAVO JE ŽIVETI U PROSTORU KOJI JE OPREMLJEN PRIRODNIM MATERIJALIMA KAO ŠTO SU: DRVO, KAMEN, BETON, STAKLO, TRSKA, VUNA, KOŽA I PAMUK.

Klaus Mertens – uvek u pokretu

Univerzalni simbol globalizovanog sveta, plastična kesa, najvažniji je materijal koji u svom radu koristi nemački umetnik, arhitekta, dizajner, skulptor i profesor Klaus Mertens. On ih transformiše u odela, velike zastave i druge šarene, ponekad neopipljive predmete. Poslednjih osam godina, pre dolaska u Beograd, Klaus Mertens je živeo i radio u Adis Ababi, glavnom gradu Etiopije, zemlje koja važi za najlepšu državu smeštenu na Rogu Afrike. Ovaj period njegovog života imao je ogroman uticaj i na njegov umetnički rad. Očaran afričkom prirodom i kulturom, stvorio je mnoštvo skulptura, predmeta i dela iz oblasti dizajna. Kao predavač na Akademiji lepih umetnosti i dizajna u Adis Ababi, Klaus je imao priliku da dobije potpuni uvid u umetničku scenu ovog dela sveta, a priredio je i mnogobrojne izložbe svojih radova. Od pre pet meseci, Klaus je naš sugrađanin. Upoznali smo ga na izložbi ‘da2’, kojom je u Magacinu Macura obelena stota godišnjica osnivanja umetničkog  pokreta DADA.
U intervjuu za Magazin EKO KUĆA Klaus Mertens analizira svoj osobeni, nesvakidašnji umetnički opus, govori o boravku u sredinama koje voli i koje ga inspirišu, otkriva kako spaja sva polja svog umetničkog delovanja, vrednuje uticaj afričke kulture na svoje poimanje sveta, i procenjuje utiske koje je za ovo kratko vreme stekao o srpskoj umetničkoj sceni.

Vi ste arhitekta, umetnik, dizajner, skulptor, profesor na Akademiji lepih umetnosti Univerziteta Adis Ababa. Šta je to što objedinjuje sva ova zanimanja i sve različite crte vaše ličnosti?
Ovo je dobro pitanje na koje nemam dobar odgovor. Mislim da je i genetika doprinela ovoj raznolikosti i raznorodnosti. Moj deda je bio slikar i učitelj umetnosti, i ja sam u roditeljskom domu odrastao okružen njegovim platnima. Nažalost, umro je krajem Drugog svetskog rata, pa nisam dobio priliku da od njega lično nešto naučim. Od detinjstva sam želeo da postanem umetnik i ništa više. Za moju melanholičnu prirodu i osetljivu dušu, umetnost predstavlja blagotvornu terapiju.
Deo života ste proveli u Etiopiji, i to je, po vašim rečima, bio ogroman izvor inspiracije za vaš umetnički rad. Šta se promenilo i kako vas je nadahnula ova afrička zemlja?
Zanimaju me različite kulture i uvek sam željan novih iskustava. U Africi sam naišao na posebnu duhovnost, tako različitu od one plitke i trivijalne, jeftine umetnosti koja se na vas često grubo sruči sa evropske i američke umetničke scene. Moja je umetnost povezana sa životom, oslanja se na osnovna svakodnevna iskustva i koristi obične materijale. Ne želim da stvaram umetnost radi umetnosti ili umetnost utemeljenu na teoriji istorije umetnosti. Tako danas, nažalost, čine mnogi umetnici iz Evrope i Amerike.
U Adis Ababi sam počeo da radim pod vedrim nebom. Preselio sam atelje u vrt i radio sam u bliskom sadejstvu sa prirodom, čuvali su me moji psi, opijalo me je visinsko sunce, nadahnjivale do tada meni nepoznate biljke i ptice. Naučio sam da priroda stvara najsavršeniju umetnost i pokušao sam da zaboravim svu onu teoriju umetnosti koja je propisivala šta je umetnost i kakva bi dela i na koji način umetnik trebalo da stvara.

Živeli ste, studirali i radili u Nemačkoj, ali je etiopski period bio presudan za vaš rad. Kako se i koliko razlikuju kulture tih dvaju zemalja, ta dva kontinenta, i kakav trag je ta dramatična promena mesta življenja ostavila na vašim delima?
U Africi se i danas može steći uvid u arhaičan proces proizvodnje, upotrebu drevnih materijala, stvaranje različitih predmeta i konstruisanje alatki na način kako se to radilo vekovima unazad. Kao i mnogi zapadni umetnici pre mene, i ja sam bio fasciniran posebnom vrstom kreativnosti i improvizacije prilikom dizajniranja i izrade zanatskih i umetničkih artefakta. Afrika se nikad nije suočila sa industrijalizacijom na način na koji je ona dotakla sve nas u Evropi. Industrijska revolucija je bila formativna za zapadnu estetiku, a bitno je uticala i na politički i društveni razvoj evropskih zemalja. Od Bauhausa smo naučili da forma prati funkciju. U Africi sam se pitao kakva to imaginacija i kakav duh propisuju formu tamo.
U Adis Ababi sam bio opčinjen Merkatom, najvećom pijacom na afričkom kontinentu. To je jedan ogroman deo grada koji potpuno okupira sva ljudska čula. Prodaje se i kupuje, nose se tovari robe na glavama, ljudi rade, prose, trguju, žvaću ‘čat’, varaju, kradu, izležavaju se, svađaju, vode magarce sa tovarima robe na leđima, šire se mirisi i smrad, vijore se marame i gabi ogrtači najneverovatnijih boja, čuje se muzika i razležu se nesnosna buka i galama. Tamo sam našao inspiraciju i nahranio čula. Bio bih siromašniji čovek da kojim slučajem nikad nisam kročio na Merkato.

Mnoga vaša dela su izrađena od kostiju i lobanja životinja. Kako ste počeli da ih pravite?
Izučavajući kolonijalizam u Africi, saznao sam da  su kolonizatori pobili milione divljih životinja iz puke zabave, radi trofeja. Tokom 19. Veka, hiljade tona lobanja i trofeja dovezeno je u Evropu da ukrase domove i klubove. Moji objekti, poput Bremer Stadtmusikanten, koji je nazvan po  nemačkoj bajci Gradski muzikanti iz Bremena, poigravaju se sa ovakvom konotacijom trofeja. Lobanjama sam dodelio glasove, pa to sve zvuči kao nekakav hor gradskih muzikanata. Postoji duga tradicija upotrebe lobanja u raznorazne svrhe.
Nakon proslava verskih i sakralnih praznika, po celoj Adis Ababi mogu se naći oglodane kosti i lobanje zaklanih životinja, krava i ovaca, a deo je tradicije da se one ni ne uklanjaju sa gradskih ulica. U jednoj radionici za štavljenje kože našao sam ogromnu staru lobanju slona koju bih rado bio upotrebio za neku od svojih postavki iz ovog ciklusa. Vlasnik je odbio da mi je proda i nije ponudio nikakvo obrazloženje za to. Prepariranje i punjenje životinja smatra se nedostojnom radnjom koja se izvodi u izolaciji, daleko od očiju javnosti.
Prvi put mi se ideja o ugrađivanju životinjskih kostiju u moje objekte javila prilikom posete Nacionalnom muzeju u Adisu. Tamo je izložena čuvena Lusi, skelet star 3,18 miliona godina, nađen 1974. godine u oblasti Afa u Etiopiji. Lusi me je inspirisala da deo njene pećine i kasnije celu seriju  objekata napravim od kostiju. Pre neki dan je objavljeno da su naučnici iz Teksasa analizirajući njene kosti zaključili da je poginula nakon pada sa drveta visokog 12 metara.

Često u vašem umetničkom radu i izražavanju koristite stare plastične kese za reciklažu. Od njih pravite odevne predmete. Jasno je vidljivo da te kese nose prepoznatljive oznake svetskih brendova. Šta je svrha toga?
Putujući okolo počeo sam da sakupljam kese. Često su mi njihove boje i crteži bili jako privlačni i zanimljivi. Tako su kese postale moj izabrani material. Danas su kese opšte mesto, simbol globalnog konzumerizma. Volim ih, iako one predstavljaju ogroman ekološki balast, ponajviše za okeane.
2008. godine sam priredio performans pod nazivom Viva Colonia. Trčao sam po gradu u Adisu noseći zastavu ispletenu od plastičnih kesa. Jedan jako zanimljiv rezultat svega toga bio je da je publika ovo shvatila kao ‘političku demonstraciju’.
Posle sam počeo da pravim i odevne predmete od kesa. Vremenom se ova aktivnost utisnula u moj umetnički opus kao ‘bavljenje modom’. Priredio sam te 2008. godine modnu reviju u malom gradu Harar na severu Etiopije, poznatom po dugoj tradiciji  razvoja tradicije tkanja.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Ja te materijale ne recikliram. Koristim ih da ukažem na njihove kvalitete. Reinterpretiram ih. Dodajem novu vrednost otpacima.

Pre nego što ste se opredelili da postanete likovni umetnik, studirali ste arhitekturu u Berlinu, gradu gde je dvadesetih godina prošlog veka rođen Bauhaus. Kako se ideje Bauhausa projektuju na  vaše bavljenje dizajnom?
U Adis Ababi sam konstruisao stolicu koju sam nazvao ‘ato klaus’. Na zvaničnom jeziku Etiopljana, amharskom, ‘ato’ znači ‘gospodin’. Na stolici možete da sedite, a ako je okrenete naopako, dobijate kutiju koju možete napuniti stvarima. Ona predstavlja nekakav spoj afričke i zapadnjačke tradicije. Dobro se prodavala u Etiopiji. Pokrenuo sam proizvodnju, obezbedio radnicima nadnice. Ovaj proces donekle podseća na koncept koji je važio u ranim danima Bauhausa.
Istog koncepta sam se držao radeći na ‘ato goethe collection’. To su predmeti od drveta napravljeni od elemenata starog daščanog poda. Ti predmeti su istovremeno skulpture i stočići za posluživanje prilikom ceremonije spravljanja kafe.  Nisu izvedeni besprekorno uredno i završna obrada im nije savršena. Pokazuju svoj karakter ručnog rada veoma otvoreno, kao i skromno poreklo materijala od kog su izrađeni. Sve je to jako daleko od zapadnjačkog perfekcionističkog shvatanja dizajna i izrade. Jedan prijatelj ih je nazvao ‘pank stolarijom’.
Osnovaću brend pod imenom ‘Bauhaus Bambata’. On na poetičan način odslikava moj karakter: školovan u duhu zapadne tradicije, fasciniran afričkom umetnošću.

Sa suprugom živite u Beogradu. Ona takođe radi u Beogradu. Kako vama izgleda stanje na srpskoj umetničkoj sceni?
Kratko sam u Beogradu, ali sam veoma uzbuđen što živim i radim u ovom gradu punom života i dinamike, gradu sa bogatom istorijom i kulturom. Nameravam da naučim mnogo toga, uključujući i srpski jezik. Zadivljen sam velikim brojem spomenika i nadam se da ću jednoga dana postaviti i neko svoje delo na ulice Beograda.

Na moju veliku sreću, učestvujem na izložbi ‘da2’ u Magacinu Vladimira Macure u Starim Banovcima. Na ovom lepom mestu na obali Dunava osetio sam onu specijalnu atmosferu tipičnu za Balkan – dobru hranu, vino, umetnost i muziku. Sprijateljio sam se sa brojnim umetnicima koji žive u Beogradu i upoznao Đorđa Stanojevića, entuzijastu posvećenog  umetničkoj sceni. Učim principe po kojima funkcioniše ovaj grad i počinjem da razumevam značaj i snagu kojom pokret DADA i umetnici iz grupe Zenit još uvek zrače na savremene umetnike.

Ako biste jednom rečenicom morali da opišete  sve čime se bavite, kako biste definisali široki opseg vašeg umetničkog stvaranja?
Evo, najkraće: uvek u pokretu!
//ek TIJANA JANKOVIĆ, prevod: MILICA KESIĆ – Više u EKO KUĆI No21

Moji psi

ZAŠTO GRADSKI PSI ČEŠĆE OBOLJEVAJU OD RAKA NEGO SEOSKI? PRVO, NISU MNOGO SREĆNI NA OSMOM SPRATU. DIZAJNIRANI  SU DA STALNO TRČE I NJUŠKAJU PO PRIRODI, A HRANIMO IH  INDUSTRIJSKOM HRANOM ZA KOJU SU NAM REKLI DA JE BALANSIRANA I IDEALNA. ZAŠTO ONDA SVI MOJI ENGLEZI  NERADO I NA SILU JEDU GRANULE, I TO SAMO ONDA KADA NEMA NIČEG DRUGOG NA VIDIKU, A STOJE KRAJ STOLA I MOLJAKAJU NAŠU HRANU, LUČEĆI  PRITOM OBILJE PLJUVAČKE?
Otkad znam za sebe, dovlačim u svoju kuću prijatelje i društvo. Ježevi, mačke i komšijski psi prolazili su kroz moje ruke, sve u nadi da će jednom ostati duže. Roditelji naravno nisu bili za to, a onda sam nemačkog ptičara Rikija, koga i sad možete da vidite ovekovečenog u filmu ’Nije nego’, za koji sam inače napisala svoj prvi scenario, vrlo mudro uvela u kuću. Njegovi vlasnici su bili stari penzionerski par koji je živeo u stanu iznad našeg, a ja sam se ponudila da im šetam psa. Ubrzo je Riki provodio kod mene ceo dan i samo bi noćio u stanu svojih gazda. Letovao  je sa mnom na moru i obožavao me je. Predosetio je svoju smrt. Dok sam ja bila u Engleskoj, Rikija su otrovali i više me nikad nije video. Sedamdesetih godina prošlog veka nije bilo granulica i industrijske hrane. Bilo je to vreme kada se čekalo u redovima za kost za supu. Riki je obožavao kačamak, kao i svi moji kasniji psi. Tada sam i čula od Albanaca koji su studirali sa mnom na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, uz već obezbeđena radna mesta na novootvorenoj televiziji u Prištini, da šarplanince na Šari niko ne hrani mesom, već kačamakom. Kada bi njihovi štenci stigli u Beograd i počeli da se hrane mesom,  životni vek im nije prelazio sedam godina. Uz to su postajali vrlo krvoločni.
Posle smrti Rikija, koja je za mene bila vrlo traumatična, posebno kad su mi telefonom saopštili sa veterinarskog fakulteta u Beogradu da je, citiram, „meso bilo otrovano, pa ga nismo dali lavovima u zoološkom vrtu“, kućni prijatelji lekari i psiholozi su svi savetovali da odmah uzmemo drugog psa. U to vreme je čuvena glumica Brižit Bardo, na opšte čuđenje, pokrenula borbu za prava  životinja i često se slikala sa svoja četiri prelepa engleska setera. Odmah sam krenula u potragu za tim prilično retkim lovačkim psom, i našla sam ga na Ceraku. Moj budući  Riki Drugi bio je najpegavije štene u leglu, a ja tada nisam znala da oni pegice dobijaju tek kasnije. Već sa godinu dana, na Petrovaradinu, komentarisaće ga iskusni lovci rečima: „Jes’ seter, al neššto mnogo ššaren…“ sa onim vojvođanskim „ššš“. Bio je vrlo načitan pas. Nepogrešivo je birao retka bibiliotečka izdanja, na primer renesansnih komedija i jeo je stranicu po stranicu. Ta ljubav prema pozornici kasnije se isplatila kada je zaigrao na sceni. Riki je bio glumački pas. Igrao je sa mojom mamom, glumicom Mirjanom Kodžić, u komadu ’Zlatno tele’ Iljfa i Petrofa jednog Grišu. Jurio je lopove po pozornici velike scene Narodnog pozorišta. Posle svakog nastupa bi, iznuren psihički, spavao i po 12 sati. Znao je sve garderoberke i binske radnike, klanjao se i dobijao ogroman aplauz, sav namirisan i okupan specijalno za tu priliku. Jednom smo bili i na krajnje nehumanoj reviji pasa na Beogradskom sajmu, kada je odneo medalju Prvak Beograda, dok se prvonagrađeni Čačanin pokakio odmah pored pehara. Tada sam zapamtila da su najbolja legla engleskih setera u Čačku.
Riki je voleo voće, naročito jabuke, i služio mi je često kao ispomoć u jedenju meni tada ogavnog kuvanog povrća. Tada sam bila žestoki mesožder i pitojedac, a čorbice i cušpajze sam krišom davala Rikiju, i on ih je mahnito jeo. Posebno je voleo pirinač i testa, ali ne svako. Recimo, palačinke pravljene sa vodom ne bi ni okusio. Sa mlekom, da. Izbirljiv je bio i u odabiru sira, a jednom nedeljno taj pas je prirodno postio.
Riki Drugi je takođe bio otrovan u parku otrovom za pacove. Sahranjen je negde ispod Kalemegdana. Uginuo je na dan mog venčanja i to niko nije smeo da mi kaže. Bila sam trudna sa prvim čedom, Teodorom, i medenu nedelju smo proveli na Fruškoj gori. Sanjala sam ga te noći, laganog i veselog. Nešto mi je dugo pričao. Ujutru sam saznala da mog najboljeg druga više nema.
Sledećih 14 godina proteklo je u rađanju i podizanju troje dece, gde uprkos mojoj velikoj želji nije bilo mesta još i za jednog psa. Onda se desio razvod, otac je otišao od kuće, a moje troje pilića se mirno okrenulo meni i pitalo: „Jel može sad pas?“ Naravno! Sele smo u kola moja Milena i ja i zapucale u Čačak, po Badija. Badi, oranž engleski seter bio je već 4 meseca star kada smo ga izvadile iz gepeka kola u koji ga je strpao nehumani odgajivač, i dovele u naš mali čopor. Ni danas ne znam da li je on mislio da je čovek ili da smo svi mi psi, tek, deca su govorila: „Njega je mama rodila u Čačku“, što već govori o bratskom statusu ovog posebnog psa. Emotivni sunđer, pomogao je svakom od nas da preživimo teške dane posle raspada porodice. Kada nas je sve izveo na put, u dvanaestoj godini života, što je neki maksimum životnog veka engleskih setera, napravio je sebi rak testisa, rak jetre i rak slezine. Tada sam već bila u ovoj priči zdravlja, i uprkos prognozi veterinara da će uginuti tokom noći, samo sam rekla: „Ni gazdarica mu nije od tog umrla, pa neće ni on“. Dala sam mu kanabisovo ulje, što je posebna priča, skinula ga sa granula koje je jeo celi život, krenula da spremam živu biljnu hranu i počela da razmišljam o tome zašto gradski psi oboljevaju od raka češće nego seoski. Prvo, nisu mnogo srećni na osmom spratu. Dizajnirani su da stalno trče i njuškaju po prirodi, a hranimo ih industrijskom hranom za koju su nam rekli da je balansirana i idealna. Zašto onda svi moji Englezi nerado i na silu jedu granule, i to tek onda kada nema ničeg drugog na vidiku, a stoje kraj stola i moljakaju našu hranu, lučeći pritom obilje pljuvačke?
Badi je poživeo još nekoliko meseci uz kokosovu vodu, prah papaje, gujinu travu, čaj od maslačka i druge đakonije, i otišao je posle jedne, po meni sasvim nepotrebne, transfuzije krvi. Otišao je da bi Milena mogla da otputuje u Ameriku. Završio je svoj plemeniti posao na zemlji i otišao dalje. Ceo blok 28, svi koji su odrasli sa njim i šetali ga, došli su u park i držali ruku na njegovim grudima sve dok srce nije prestalo da mu kuca. Sahranjen je na njegovim Bahamima, u dvorištu moje kuće u selu Babe, a sutradan su na njegovom grobu igrala dva fazana, što nikad u životu nisam doživela. Milena mi je, ljubeći me na aerodromu, šapnula: „Čim se vratim, novi seter.“
Tražila sam ga dugo, od Valjeva do Beograda, Čačka i Loznice, a onda se na Internet oglasima pojavila fotografija prelepog šteneta iz Kruševca. Pošaljem viberom fotku u Ameriku, Milena se zaljubi momentalno i ja rezervišem Đanga, dogovorivši se o preuzimanju maloga čim se vratim iz Njujorka. U Njujorku smo se iživljavale. Kupile smo mu kabanicu za kišu, džemper sa rolkom i smoking za Milenino venčanje u septembru. Sutradan, još uvek pod uticajem džet lega, krenule smo kao nekad po Badija, u Kruševac po Đanga. Dalje je istorija….
Đango je od prvog dana pokazivao da je vegan. Stajao je kraj mene i plakao da mu nešto dam. Probala sam bananu, šargarepu, tikvicu, brokoli, krastavac, papriku, nar, ananas, avokado, limun, grejpfrut. Ne postoji voćka ni povrćka na ovom svetu koju Đango neće pojesti. Onda sam počela da eksperimentišem, proučavam, izučavam i mešam sa mesom, u raznim odnosima. Oduševljenje se ne može opisati. Po celu noć bi čežnjivo gledao u dehidrator čekajući svoju zdravu hranu. Kada se pojavila džumara Dona, izgladnela seoska snajka u koju se Đango zaljubio, i ona je uz njega krenula da jede voće i povrće. Glodali su zajedno koru od lubenice, sladili se dinjama, krckali trešnje sa košticama i njeno krzno je postalo divno, a ne ućebano i mrtvo kao ranije. Tada sam celo leto pravila specijalitete koje sam posle beležila za ovu knjigu, nekad svaki dan, nekad svaki drugi. Verujte, nema jela koje nisu olizali za tri sekunde. Kuglice su se, sa druge strane, dugo vukle po njihovim činijama. Nabavila sam u Sopotu i organsku pačetinu, organska jaja, kozju surutku i sir, i to im takođe kombinovala sa isklijalom speltom, rogačem, cimetom, brokolijem i malinama. Nekada bih im odmah dala jelo, ne čekajući da se dehidrira hrana, ili sam im spremala sirove biljne čorbice. Samo su mljackali, uživali i bivali sve lepši i zdraviji. Tako se rodila ideja o ovoj knjizi, o zapisu onog što sam isprobavala, uz ono što sam posebno učila o psećoj anatonmiji i potrebama u ishrani. Konačno, zabeležila sam i dijetu kojom sam izlečila kancer kod Badija.
Polovinu ovih recepata možete da primenite u spravljanju jela za sve ukućane. Uživaćete svi, a eto prilike da vas vaši ljubimci poduče zdravlju….Vauuuuu!

PSEĆI MAFINI SA BUNDEVOM I BRUSNICOM
2 jajeta
pola šolje ulja po izboru
1 šolja pirea od sirove bundeve
1 i po šolja brašna od celog zrna (spelta, heljda)
1 i po kašičica cimeta
1 kašičica mlevenog rogača
1 kašičica praška za pecivo
pola kašičice himalajske soli (a i ne mora)
1 šolja svežih, ili pola šolje sušenih brusnica
Zagrejte rernu na maksimum. Sve sastojke izradite u jakom blenderu, ali ne morate sve odjednom. Prvo od bundeve napravite pire. Blago podmažite kalupe za mafine i napunite ih smesom.
Pecite 15 minuta. Izvadite ih iz rerne i potpuno ohladite. Odlično se posle mogu i zamrznuti.
Ovo je recept za 34 mala mafina. Za ostale ukućane, prelijte sosom od sirovih indijskih oraha, malo meda i vode, koji ste napravili u svom omiljenom jakom blenderu. Ukrasite listićima nane.

Proces čišćenja – haos kao prljavština tela. duše i duha

KAO ŠTO JE EKOLOGIJA MISAO OČIŠĆENJA ZAGAĐENE SPOLJAŠNJE PRIRODE, A UČENJE I PODRŽAVANJE DREVNIH POUKA NAČIN DUHOVNOG ČIŠĆENJA NAGOMILANIH BANALNOSTI I BESMISLICA, TAKO SU MEDITACIJA I USPOSTAVLJANJE PSIHOLOŠKOG BALANSA POSLEDNJA ODBRANA NAJSREĆNIJEG I NAJPRIRODNIJEG POLOŽAJA NAŠEG BIĆA.  JEDINO NAM JE OVA METODA OSTALA U BORBI ZA OČUVANJE DOSTOJANSTVA LJUDSKE VRSTE, KAO DELOTVORAN I PROVEREN NAČIN ČIŠĆENJA SVAKOVRSNE PRLJAVŠTINE KOJA SE DANONOĆNO IZLIVA I TOVARI U NAŠU DUŠU.  ČIŠĆENJEM SEBE POMAŽEMO I UKUPNOM ČIŠĆENJU SVETA, POVEĆAVAJUĆI EKOLOŠKI ČIST OSLOBOĐENI PROSTOR U SEBI I SVOJOJ NAJBLIŽOJ OKOLINI.
Živeći u tranzicionoj milenijumskoj eri, delimo njene vrednosti, vrline i mane.
Pošto je danas sve potpuno drugačije nego što je doskora bilo, moderna civilizacija nas suočava sa mnogim nekada nepostojećim dilemama i iskušenjima. Stvari koje su se podrazumevale ili bile na dohvat ruke, sad su postale ekskluzivne i nesvakidašnje, a one koje se do juče nisu mogle ni zamisliti, postale su svima dostupni deo svakodnevnice.
Fantazija je počela da pobeđuje onu čistu, neposrednu realnost i da je pretiče i pobeđuje na svakom koraku.
Virtuelni svet je prvo postao ravnopravan sa onim stvarnim, da bi ga ubrzo potpuno nadvladao i totalno prekrio svojim elektronskim društvenim mrežama (i svim onim što iz toga neizbežno proističe).
Naša planeta je postala globalno poprište dva sveta: onog koji smo zatekli našim rođenjem i onog koji se rodio, odrastao i vladarski uspostavio u novom milenijumu. A lepota svakog pojedinog dela njegovog visokotehnološkog tela zamaskirala je, za trenutak, ukupni čudovišni izgled ovog civilizacijskog Frankenštajna. Nismo mogli da vidimo, a kamoli da predvidimo u kom će pravcu krenuti čitava stvar.
Čim je urbani život postao nemoguć bez mobilnog telefona (sms poruka, četa, skajpa, mejlova), pokretnog kompjutera (lap-topa i tableta), Interneta (gugla, fejsbuka, tvitera, instagrama), realni svet naših čula je poklekao pred nadmoćnim i društveno privilegovanim osvajačem.
Isto onoliko koliko je virtuelni, digitalni svet praktično doveden do savršenstva, toliko je, opet, realni svet sveden na najniže grane, sateran u marginalni prostor (nikom preterano potrebne) oaze za odmor i meditaciju, da bi se i taj već sasvim suženi prostor, iz godine u godinu skraćivao i nestajao.
Čak ni masovni turizam, kao veoma moćna i super-isplativa industrija, nije uspeo da spreči ovaj sunovrat zelene planete i našeg prirodnog okruženja.
Plastika, metal, staklo i beton, sve naseljeniji megalopolisi, maligna hiper-urbanizacija i agresivno krčenje miliona hektara šuma odavno su postali teško podnošljiv teret na grbači netaknute prirode, a ulazak virtuelne zamene za realnost brutalno je dokrajčio i tragično dovršio čitavu stvar.
Zemlja više nije određena svojom prirodom, dimenzijama, mnogobrojnim živim vrstama i onim divljim, veličanstvenim pejzažima, već unutrašnjom arhitekturom misaonih oblika digitalne civilizacije, našim opsesivnim novouspostavljenim navikama i opasno brzim prilagođavanjem (na pragu zavisnosti).
Decu je danas teško nagovoriti da isključe svoje tehnološke elektronske produžetke i pomagala i da se blagodatno prepuste čistoj prirodi, licem u lice sa vasionom i kosmičkom dimenzijom našeg postojanja. U najboljem slučaju će pristati da nekako pomire suprotnosti i da gunđajući uklope (kratki) boravak u prirodi sa svojim večno uključenim mobilnim telefonom i sada već svima neophodnim Internetom.
Jedini problem je što prirodu neće unositi u svoje sobe i svakodnevni život, a mobilnu tehniku će unositi u prirodu.
Interakcija je, nažalost,  jednosmerna i svedena na iznuđeni kompromis.
Nepovratnim gubitkom kakve-takve harmonije između prirodnog i veštačkog, onog Božijom i onog ljudskom rukom stvorenog sveta, uništen je spontani, organski poredak.
Poredak se rasuo, nad-civilizacijski centar sudbine čovečanstva je izgubio kohezivnu snagu i zavladao je haos.
ODSUDNA BITKA ZA DUŠU SVETA
Novi milenijum je, pre svega, mesto za odsudnu bitku – za dušu sveta koji poznajemo i čiji smo potomci i naslednici. To je bitka za spasavanje svega što se još spasti može, uprkos stalnim pritiscima, danonoćnom (strateški usmerenom) marketingu, moćnoj medijskoj podršci i uzastopnim porazima u svim sferama ljudskog života i delovanja.
Telo sveta teško da možemo da sačuvamo u njegovoj pređašnjoj lepoti, njegov duh se polako gubi kroz definitivni poraz knjige i fatalno ubrzanje vremena, ali duša sveta se još uvek može odbraniti.
Priroda više nije većinski vlasnik i suvereni gospodar planete, ali su i dalje otvorene mogućnosti postizanja duševnog spokoja i spasonosne smirenosti našeg unutrašnjeg bića.
Otuda toliko tekstova, predavanja i ozbiljnih studija na temu ljudske samokontrole, jačanja naše samosvesti i pažljivog “upravljanja životom”. Zbog toga je psihologija (sa psihoterapijom) postala nesumnjiva kraljica nauke, a razgovor sa “doktorom za dušu” dobio je značaj onog sa ispovednikom u hrišćanskom srednjovekovlju. Čak i oni koji to ne umeju da spoznaju racionalno, osetiće to intuitivno — neopisivu važnost ove bitke u neizvesnom, apokaliptičkom ratu za opstanak ljudske vrste.
Prljave reke i doline, prljave misli i ambicije, prljava i čoveka nedostojna osećanja zagađuju svakog sekunda sve ono što je preostalo od našeg sveta. I svako buđenje nas neprestano suočava sa još gorim stanjem od onog u kome smo, zabrinuti, zaspali (a mislili smo “da ne može gore”).
“Prljavo” treba shvatiti kao nešto neautentično, teško popravljivo i nepodnošljivo bahato, autistično i u sebe zatvoreno, sastavni deo haosa i opšte dezorijentacije.
Definicijom bolesti, njenom preciznom dijagnozom koja glasi ’’prljavost’’ dolazimo i do odgovarajuće terapije – ČIŠĆENJEM.
Sama bolest nam ukazuje na puteve njenog izlečenja, a najstrašnija zaraza našeg vremena neće prestati ukoliko ne nađemo delotvorne metode za njeno stavljanje pod lekarsku kontrolu.
Kao što je ekologija “misao očišćenja” zagađene spoljašnje prirode, a učenje i podržavanje drevnih pouka način duhovnog čišćenja nagomilanih banalnosti i besmislica, tako su meditacija i uspostavljanje psihološkog balansa  poslednja odbrana najsrećnijeg i najprirodnijeg položaja našeg bića.  Jedino nam je još ova metoda ostala u borbi za očuvanje dostojanstva ljudske vrste kao delotvoran i proveren način čišćenja svakovrsne prljavštine koja se danonoćno izliva i tovari u našu dušu.
Čišćenjem okolne prljavštine i zagađenosti ponovo se vraćamo u svoje prirodno stanje, u zvezdani oblik leonardovskog čoveka harmonično određenog simultanim zdravljem ne samo tela, nego i duše i duha.
Brigom o sebi i svojim stvarnim potrebama, svakodnevnom molitvom i meditacijom, studioznim čitanjem, šetnjom u prirodi, čitanjem poezije, uređivanjem vrta i dvorišta, nemim dijalogom sa lunarnim pejzažom noćnog neba, izlaskom na obalu mora i okeana, plivanjem i trčanjem, obilaskom manastira i drugih svetih mesta, razgovarajući sa sobom i učeći od drugih, ogledajući se kroz svoja dela a ne gledajući sebe u ogledalu, negujemo čistotu svog (unutrašnjeg i spoljašnjeg) bića i uklanjamo sa sebe nakupljenu okorelu prljavštinu.
Čišćenjem sebe pomažemo i ukupnom čišćenju sveta, povećavajući ekološki čist, oslobođeni prostor u sebi i svojoj najbližoj okolini.
Znajmo da ćemo bacivši običan kamenčić u morski beskraj pomeriti i zauvek promeniti svu tu silnu vodu.
Svejedinstvo svega i svih jeste osnovni kosmički zakon ljudskog postojanja, a Bog se, kao što znamo, najčešće krije u najmanjem.

Mobilna kuhinja

DANAS MNOGO LJUDI ŽIVI U JEDNOČLANIM DOMAĆINSTVIMA I NJIHOV BROJ JE U PORASTU. NAJČEŠĆE SU TO MLADE OSOBE KOJE BORAVE U STANOVIMA OD PO TRIDESETAK KVADRATNIH METARA I SKLONE SU ČESTOM MENJANJU MESTA PREBIVALIŠTA. OVAKVI USLOVI ZAHTEVAJU PAMETNO KORIŠĆENJE PROSTORA I NAMEŠTAJA –  FUNKCIONALNO, ALI ISTOVREMENO U SKLADU SA ESTETSKIM KRITERIJUMIMA VLASNIKA. MLADA DIZAJNERKA ANA ARANA OSMISLILA JE MOBILNU KUHINJU KOJA SE LAKO TRANSPORTUJE I NE ZAUZIMA PREVIŠE PROSTORA.

Život u malim stanovima i česte promene prebivališta zahtevaju  pametno i funkcionalno korišćenje prostora i nameštaja. Rešenje se nalazi u mobilnom nameštaju koji se jednostavno transportuje  i ne zauzima previše prostora. Ljudi koji žive sami ne kuvaju svakodnevno, pa nema razloga da kuhinja koju vlasnik koristi tek s vremena na vreme zauzima mnogo mesta. Prostor koji se povremeno koristi za pripremu jednostavnijih obroka čak ni ne mora da izgleda kao kuhinja. Vođena ovim principima, mlada dizajnerka Ana Arana dizajnirala je Gali kuhinju, zamišljenu kao deo nameštaja, kao orman u kome se nalazi kuhinja i sva neophodna oprema. Ovaj komad nameštaja sačinjen je od odvojivih delova, zahvaljujući čemu  ima mogućnost lakog premeštanja i transportovanja.
Prvi blok služi za pranje i pripremu namirnica. U ovoj kutiji se nalaze tri fioke: jedna sa noževima i ostalim priborom za mešanje i seckanje, druga sa priborom za kuvanje i treća sa začinima. Centralni deo je sudoper. Drugi blok je namenjen kuvanju. Opremljen je ugradnom pločom za kuvanje. Izvlačenjem fioke pojavljuje se indukciona ploča, dok se povlačenjem ormarića sa druge strane otkriva posuđe za kuvanje, tako da je sve na dohvat ruke. Treći blok služi za obedovanje. Sav pribor potreban za četiri osobe smešten je u dve fioke. Podizanjem bočnog panela formira se sto za ručavanje. Ovaj sto pričvršćen je za prvi blok, pa se može podići i ukoliko je potrebno više prostora za pripremanje hrane.

Kada je potpuno zatvorena, kuhinja izgleda kao ormar za garderobu. Tek kada poželite da je koristite, ormar se transformiše u kuhinju izvlačenjem delova. Gali ima dimenzije od 70cm x 70cm, tako da ceo sklopljeni blok može da prođe kroz standardna vrata. Gali kuhinja je dizajnirana tako da skriva izgled kuhinje, ali čuva njenu praktičnost. Ime Gali dolazi od reči galija, što označava kuhinju na brodovima i u avionima koja mora biti dovoljno mala i mobilna za rukovanje i premeštanje.

(Novi) pejzaž

DA LI PRE ISPUNITI POTREBE KORISNIKA ILI PROJEKTOVATI U ODNOSU NA OKRUŽENJE? LOGIČNO – I JEDNO I DRUGO. ISLANDSKE KUĆE ZA ODMOR U PRIRODI ZADOVOLJILE SU OBA USLOVA.  OMOGUĆILE SU KORISNICIMA ISTINSKU INTEGRACIJU SA PRIRODOM TAKO ŠTO SU I SAME  UTONULE U PEJZAŽ.
Kako je naša planeta već prezasićena objektima, aspekt održivosti dobija sve veći značaj i danas je svakako visoko na listi zahteva koji se postavljaju pred arhitekte. Zbog toga je primarna odgovornost savremenog projektanta, a možemo reći čak i njegova dužnost, da objekte integriše sa okruženjem. Da bi to postigao, pre svega mora da razume kontekst, jer se integrisanje arhitekture u okruženje drugačije sagledava i drugačije mu se pristupa kada je u pitanju ruralno područje u odnosu na urbano.
Upravo zahvaljujući toj sposobnosti razumevanja konteksta, i pravim odgovorom izgrađene arhitekture na prirodno okruženje,  arhitektonski studio PK Arhitektar sa sedištem u Rejkjaviku, krajem 2012. godine dobio je prvu nagradu na pozivnom konkursu za 20 kuća za odmor, koje je trebalo da se nađu u jugozapadnom delu Islanda, u smirujućem pejzažu u blizini jezera, u kraju sa obiljem zelenila. Tri godine kasnije, izvedene su dve kuće kao pilot projekti.
Ideja je bila da se naprave kuće koje neće svojom arhitekturom narušiti okolni pejzaž, već će sve izgrađeno samo utonuti u obilje zelenila i u planine. Zeleni krovovi kuća nastavljaju da prate brdoviti krajolik, a prirodni materijali, drvo i kamen, stapaju ih sa okolinom, pa one prestaju da budu kuće u pejzažu i postaju njegov deo. Zemlja nasuta ispred otvorene fasade objekta doprinosi njegovom uklapanju u ambijent i ujedno ga štiti od jakih vetrova. Veliki stakleni otvori korisnicima pružaju ugođaj integrisanosti sa prirodom. Kuće izgledaju kao da su samo blagom rotacijom nastale iz zemlje. Drugim rečima, nastavljaju prirodnu topografiju terena. Završni sloj zelenila koje je bilo na mestima gde su sagrađene kuće, sačuvan je i iskorišćen za zeleni krov, tako da su kuće ostavile minimalan otisak u okruženju. Implementirane su između zemljišta i vegetacije.

Pored toga što poseduje ambijentalne kvalitete, ekstenzivni zeleni krov, koji kao i kod tradicionalnih kuća ovog tipa na Islandu prati pad terena, doprinosi energetskoj efikasnosti objekta. On predstavlja termo stabilizator, a uštedi energije pomaže i ušuškanost zemljom, koja je prirodni izolator.
Kuće su izgrađene od drveta, na betonskim temeljima. Fasada je od paljenog drveta, što produžava njegov vek trajanja na otvorenom prostoru pod meteorološkim uticajima. Metod pripreme i postavljanja paljenog drveta tradicionalno se naziva „Shou Sugi Ban“  i već dugo je poznat u Japanu i drugim zemljama, a podrazumeva paljenje drveta dok se površina ne ugljeniše, zatim hlađenje, čišćenje i premazivanje prirodnim uljem.

Objekti su zamišljeni kao apartmani za izdavanje, tako da je osnova svedena i projektovana u minimalističkom maniru i idealna je za potrebe korisnika jer je bez suvišnih detalja. Spavaće sobe i servisne prostorije su „spakovane“, a dnevni prostor i prostor za ručavanje čine srce objekta. Iz njih se pruža prelep pogled na krajolik, pa se korisniku omogućava potpuno opuštanje. Deo terase koji se nalazi u dobro skrivenom mikro ambijentu sa ukopanom kadom sa termalnom vodom, povezan je direktnom vezom sa kupatilom i saunom.
Uz tako dobro rešenu funkciju, arhitekti su bili slobodni da upotrebe nešto skuplje i kvalitetnije materijale u nameri da doprinesu smanjenu troškova održavanja, što je isto bitna stavka održive arhitekture i održivosti uopšte. U enterijeru je ostao pod od glatkog betona, dok su zidovi i plafoni obloženi drvenim panelima koji zadržavaju istu podelu kao na fasadi.

Kuće koriste geotermalnu energijiu iz specijalnih izvora u zemlji, i to preko toplotnih pumpi iz bušotina unutar granica parcele svake kuće. Korišćeni su debeli slojevi termoizolacije, a energetskoj efikasnosti takođe doprinose  već pomenuti benefiti zelenog krova i nasute zemlje. Celokupan dizajn je u skladu sa ekološkim standardima i ostvarena je zamisao arhitekata da promovišu arhitekturu koja ima minimalan uticaj na okruženje, kao i minimalnu emisiju CO2.

Dužnost arhitekte danas je da  bude manje sebičan a više empatičan, da razmotri potrebe ljudi i da uz pomoć tehnologije savesno izgradi okruženje. Pored odgovornosti prema klijentu, ima i odgovornost prema prirodi.  Autori ovog projekta su poštovali sve stavke projektovanja održive arhitekture, vodili su računa o energiji, održivom razvoju i očuvanju krajolika, i veštim postupkom su postigli harmoniju stapanja sa prirodom.//ek NIKOLA MARAVIĆ – Više u EKO KUĆI No21

All In One savremena kuhinja

MALI STANOVI ZAHTEVAJU DA  SVAKI SANTIMETAR PROSTORA BUDE DOBRO OSMIŠLJEN I ISKORIŠĆEN, A NEOPHODAN JE I FUNKCIONALAN NAMEŠTAJ KOJI ISTOVREMENO ZADOVOLJAVA SVE POTREBE VLASNIKA. MODULARNI MULTIFUNKCIONALNI NAMEŠTAJ JE REŠENJE ZA MALE ŽIVOTNE PROSTORE. KADA JE REČ O KUHINJI, NA JEDNOM MESTU SE MORAJU SMESTITI FRIŽIDER, SUDOPERA, ŠTEDNJAK I MALO PROSTORA ZA ODLAGANJE SUDOVA, KAO I STO ZA ZAJEDNIČKE OBROKE I DRUŽENJE.
Istraživanje novih ideja, materijala i tehnologija, spremnost na pokret i akciju – time se rukovode sestre Irena i Iva Kilibarda, koje već osam godina uspešno vode studio Dsignedby. Istu energiju prenele su i na druge članove tima koji uglavnom čine mladi ljudi, dizajneri enterijera. Osnovan kao arhitektonski studio, Dsignedby je danas poznat po modernoj tehnologiji i vrhunskim svetlosnim efektima, a višestruko je nagrađivan kao kompanija specijalizovana za OLED i LED tehnologiju u dizajnu, sa akcentom na jedinstvenosti i održivosti.
Projektom kompaktne kuhinje Kitch T autorke su odgovorile na zahteve funkcionalnosti, prilagodljivosti i mobilnosti. Reč je o kuhinji napravljenoj po principu all in one – sve se nalazi ispod radne površine, te nema potrebe za suvišnim ormarićima koji se mogu videti u klasičnim kuhinjama. Kuhinjski elementi – sudopera, police za sudove, štednjak, frižider – sve se nalazi na dohvat ruke. Elementi namenjeni kuvanju i pranju se nalaze sa jedne strane, dok su elementi za piće, kafu i hlađenje raspoređeni na suprotnoj strani.

Kuhinja predstavlja kombinaciju prve verzije stola Table T – L, iz 2013. godine (dimenzija 160x92x72cm) i jedne ploče Corian-a (dužine 365cm). Kuhinjski elementi su širine 80cm i mogu se otvarati sa više strana. Ne postoje ručke, već je akcenat na komforu i dodiru sa prirodom kroz 3D vrata od hrastovog drveta. Kako bi korisnicima kuhinje sve bilo na dohvat ruke, autorke su predvidele da se na radnoj ploči ugrade mobilni punjač, kao i električni i USB priključci. Jednostavno se priključuje na vodovodni i električni sistem, uz pomoć levih i desnih izlaza.
Metalna konstrukcija može biti izrađena od mesinga, bakra, nerđajućeg čelika ili drugog obojenog pocinkovanog metala. Prvenstveno je namenjena mladim  zaposlenim ljudima  koji nemaju dovoljno prostora ni vremana da se posvete redovnom kuvanju obroka, a opet vole da povremeno  pripreme neko jednostavno jelo i podele ga sa prijateljima.//

Ulica kao inspiracija

ARHITEKTURA NIJE SAMO TRAG VREMENA I ČOVEKA U PROSTORU. ONA MOŽE DA SADRŽI MNOGE NEMATERIJALNE, A PODJEDNAKO VREDNE ELEMENTE, KOJI ĆE JE PRETVORITI U NASLEĐE I USPOMENE NOVIH GENERACIJA. ZNAČAJ TIH USPOMENA, OSTATAKA, ANTIKVITETA I PRIČA PREDSTAVLJAO JE SAMO POČETAK KREATIVNOG ARHITEKTONSKOG PROCESA KOJIM KUĆA SAJGON PRKOSI NASILNOM PROZAPADNOM GRADITELJSKOM POMODARSTVU VIJETNAMA, I NA NAJBOLJI NAČIN OTELOTVORUJE ČUVENU FRAZU GENIUS LOCI –  SUŠTINU I VREDNOSTI MESTA U KOME JE DELO NASTALO I U KOME POSTOJI.
Globalizacija olakšava komunikaciju među ljudima, ali istovremeno otežava i relativizuje odnos čoveka prema lokalnom. S obzirom da poseduje i pomalo stihijski karakter, postalo je teško kontrolisati je i u pravom trenutku sagledati njene posledice. Priča o jednoj porodičnoj kući u Sajgonu započinje upravo ličnom borbom investitora – gospođe Du, da sačuva, obnovi, čak i reciklira lokalne vrednosti i materijale, kako bi potomcima darovala ne samo kvalitet prostora u kome odrastaju, već i buduće lepe uspomene na detinjstvo.
Na ideju o tome kako će izgledati ova kuća, investitorku i arhitekte inspirisala je jedna lokalna priča o čuvenom učenjaku i kolekcionaru antikviteta, Vuong Hong Senu. On je svoju kuću, građenu u stilu tipičnom za Sajgon, zaveštao gradu, ali je posle njegove smrti ona zapuštena, brojni vredni predmeti iz nje su pokradeni, i od totalnog uništenja spasla je inicijativa da se tu otvori restoran. Ovakav nedostatak poštovanja prema tradicionalnom graditeljstvu i nasleđu inspirisao je arhitekte da na parceli dimenzija 3 x 15 metara u centru Sajgona projektuju objekat za višegeneracijsku porodicu.

U prizemlju objekta formirana je tipična sajgonska uličica. Prostor za okupljanje porodice nalik malom trgu namenjen je druženju svih generacija, kako bi komunikacija među njima  omogućila prenošenje tradicionalnih navika i vrednosti na najmlađe članove zajednice. Iznad ovog zajedničkog prostora formirane su manje prostorije u obliku kuća, sa balkonima ukrašenim bogatom lokalnom vegetacijom, tako da svaki član porodice i svaka generacija imaju i svoj intimni prostor. Ove jedinice povezane su smaknutim međunivoima, tako da propuštaju prirodno svetlo do prizemlja, a same formiraju vrlo živopisan mikro-urbanistički ambijent kojim dominiraju jarke boje njihovih fasada.

Zajednički prostor u prizemlju natkriven je mrežom namenjenom igri najmlađih. Brojni međunivoi, stepenice i ambijenti koji se smenjuju, čine čitavu kuću kao stvorenom za dečju zabavu i istraživanja.
Tamo gde je pronađena inspiracija, pronađen je i materijal za gradnju – u lokalnom okruženju, na ostacima srušenih kuća. Upotrebljeni su odbačeni materijali koji su na ovaj način dobili novi život.

Ambijentom kuće tako dominiraju opeka, beton, drvo, kamen i tek ponegde metal, a uz vegetaciju koja oplemenjuje prostor jasno je da stanari neguju jednostavnost i prirodan odnos prema životu i okruženju. Ulična fasada sastoji se iz dva segmenta – onog u nivou ulice, koji je naglašen tirkiznim vratima, i gornjeg dela  izrađenog od betonske čipke koja istovremeno stvara senku i propušta svetlost u unutrašnjost objekta. Kroz fasadu se probija bujno zelenilo koje je tu zasađeno da bi obezbedilo ugodnu mikro klimu u enterijeru.//ek JELENA BLAGOJEVIĆ – Više u EKO KUĆI No21

U PRIZEMLJU OBJEKTA FORMIRANA JE TIPIČNA SAJGONSKA ULIČICA. PROSTOR ZA OKUPLJANJE PORODICE NALIK MALOM TRGU NAMENJEN JE DRUŽENJU SVIH GENERACIJA. IZNAD OVOG ZAJEDNIČKOG PROSTORA FORMIRANE SU MANJE PROSTORIJE U OBLIKU KUĆA, SA BALKONIMA UKRAŠENIM BOGATOM LOKALNOM VEGETACIJOM, TAKO DA SVAKI ČLAN PORODICE I SVAKA GENERACIJA IMAJU I SVOJ INTIMNI PROSTOR.

Fotograf Vladan Milisavljević

Vladan Milisavljević je profesionalni fotograf rođen u Beogradu 10.10.1970.godine. Interesovanje za fotografiju počeo je da pokazuje još kao mali dečak. Tako je već sa 16 godina dobio prvi profesionalni angažman.
Pored ljubavi prema fotografiji Vladan gaji ljubav prema ronjenju. Najveću inspiraciju pronalazi u najsitnijim detaljima podvodnog sveta. Većinu fotografija snimio je u morskim dubinama. Njegova neuobičajena sposobnost da primeti i sagleda detalje podvodnog sveta predstavljeni su u njegovoj poznatoj kolekciji nazvanoj Ultramarin.
Njegova svestranost i široki raspon ličnih interesovanja prikazani su i kroz njegov profesionalni angažman, kao i kroz umetnički pristup podvodnoj fotografiji, arhitektonskoj fotografiji, fotografiji hrane i pića, portreta, mode, mrtve prirode…
Vladan Milisavljević je član ULUPUDS-a od 2001.godine. Dobitnik je ULUPUDS-ove nagrade za umetničko dostignuće, kao i mnoge druge nagrade na festivalima i izložbama.
Sarađivao je mnogim poznatim magazinima: KVADART, Elle, Paris Match, Fame, Kuća Stil, Casa Viva, Ambijenti, Grazia, CKM, Nautika, Mobilni Magazin, E Magazin, Svet ronjenja i Ronjenje…
//EKO KUĆA No21

Novi sjaj starog stana

KORELACIJOM ESTETIKE I NAMENE I PRAVILNOM DISPOZICIJOM ELEMENATA, AUTOR JE OD NEUGLEDNOG ENTERIJERA STVORIO UDOBAN I INSPIRIŠUĆI PROSTOR KOJI REFLEKTUJE KARAKTER VLASNIKA, ALI I SAMOG MEKSIKO SITIJA – GRADA SA OČUVANOM TRADICIJOM UKLOPLJENOM U MODERNI NAČIN ŽIVOTA, GRADA KONTRASTA I MESTA SUSRETA DREVNE PROŠLOSTI I TURBULENTNE SADAŠNJOSTI.
Vodeći se time da proporcije i usklađenost volumena i prostora ne znače ništa ukoliko ne odgovaraju potrebama korisnika, autor je pre bilo kakve skice ili koncepta, mnogo vremena proveo u razgovoru sa vlasnikom stana, mladim grafičkim dizajnerom koji je želeo da karakter enterijera odražava njegov način života.
Efikasna preraspodela prostora kroz pažljivo planiran dizajn učinila je da se jedan tradicionalni prostor pretvori u savremeni studio/stan. Od starih pomoćnih prostorija napravljeni su novo kupatilo, kuhinja i prostor za ostavu. Cilj je bio povezivanje prostora nadovezivanjem jedne zone na drugu, pri čemu svaka zadržava sopstveni identitet.

Dijalog rustičnog i savremenog
Osnovna komponenta u stvaralačkom procesu ovog dela jeste iskrenost. Arhitekta se odlučio za neuobičajen pristup obnovi i nije se trudio da prikrije i „obuče“ konstrukciju, već je narativan utisak postigao smišljenim, precizno definisanim detaljima, materijalima i proporcijama. Uklonjen je završni sloj na zidovima, te je ostala jasno vidljiva konstrukcija od betonskih blokova.Ogoljeni zidovi daju više unikatnosti nego zid u bilo kojoj boji,a uklanjanjem ploča plafona, osim sto je postignuta veća visina, enterijer je postao življi i dinamičniji. Ovakvim pristupom promenjen je način percepcije plafona kao elementa koji je samo „krov“ enterijera, deo koji ga uokviruje, već je rezultat sveobuhvatnog arhitektonskog izraza.

Naizgled potpuno nespojive stvari stoje ravnopravno jedna pored druge, a upravo ta njihova nepodudarnost sugeriše iskrenost i sintetiše prostor. Uglačani betonski pod umiruje grubost blokova i savršeno se uklapa sa ručno izrađenim drvenim nameštajem, u čijem dizajnu dominiraju jasne i oštre linije . O maksimalnoj iskorišćenosti prostora, a istovremeno i o njegovom komforu i udobnosti, svedoči dizajn trpezarije. Kutak ispunjava klupa obložena plavim meblom i veliki sto sa masivnom drvenom tablom postavljenom na metalni nosač. Ovako moderan i sveden nameštaj i živopisni mural u odnosu sa neskrivenom konstrukcijom plafona naglašavaju likovnost dijaloga rustičnog i savremenog.

Svetlost i boja
Neosporan je uticaj boje u stvaranju različitih utisaka koji potenciraju pojedine oblike arhitektonske strukure i izazivaju osećaj sklada i harmonije. Pravilno primenjene i upotrebljene boje obogaćuju ovaj enterijer, postaju njegov integralni deo i direktno učestvuju u stvaranju estetske impresije. Preovlađujuća hromatska paleta je u zemljanim tonovima, sa egzotičnim akcentima intenzivnijih  boja. Drvo obojeno jarkim bojama kojim su obloženi stubovi, kao i šareni zid u trpezariji, unose vedrinu i optimizam i sasvim su primereni prostorijama u kojima se nalaze. U kupatilu, prostoru u kome preovlađuju mir i opuštenost, primenjen je mermer u svetlim tonovima, koji nosi  notu glamura i elegancije.

Budući da je osvetljenje veoma značajan faktor u  arhitekturi i da zapravo boje i arhitektonske forme žive i ostvaruju utisak tek pod uticajem svetlosti, arhitekta je itekako vodio računa o odnosu prirodnog i veštačkog svetla u kontekstu definisanja odnosa spoljašnjeg i unutrašnjeg. Velike površine zastakljenih otvora obezbeđuju optimalnu osunčanost i osvetljenost i povezuju enterijer sa prirodnim ambijentom. Osim što propuštaju svetlost i vizuelno povezuju unutrašnji i spoljašnji prostor, ovi veliki otvori značajno utiču i na definisanje arhitektonske kompozicije.

Reciklirani materijali
Održivost i upotreba prirodnih i recikliranih materijala odigrali su veliku ulogu  u stvaranju ovog arhitektonskog dela. Stubovi su obloženi obojenim recikliranim drvetom prikupljenim sa starih srušenih objekta, dok je pod u spavaćoj sobi napravljen od velikih dasaka kupljenih na aukciji, koje su potom isečene i spojene prema dizajnu autora. Taj lični stvaralački pečat evidentan je u svakoj prostoriji. Pored finansijskih prednosti, korišćenje recikliranih materijala utiče na zaštitu životne sredine time što se ne troši energija za izradu novih materijala, a enterijer dobija na autentičnosti i inspirativnosti.//ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No21

Vrt sećanja

SMEŠTENO U PROSTOR NA KOME SE NEKADA NALAZILA SINAGOGA, OVO MEMORIJALNO MESTO NA OTVORENOM PREDSTAVLJA SPOMENIK JEVREJIMA I NJIHOVOJ KULTURI UNIŠTENOJ U PROGONIMA. REZULTAT JE NEKONVENCIONALAN VRT SEĆANJA KOJI OBUHVATA I UMETNIČKA NASTOJANJA DA ZAJEDNO SA PEJZAŽNIM DIZAJNOM FORMIRA POSEBNU URBANISTIČKU ZONU. ISTOVREMENO, OVAKAV VRT JE DEO SVAKODNEVNOG ŽIVOTA, KOMUNIKACIJE I INTERAKCIJE U GRADU.
Nemaran odnos prema kulturnom nasleđu problem je sa kojim se čovečanstvo sve više suočava u savremenom dobu. Sve više je mesta u gradovima koja su zapuštena, prepuštena zubu vremena i nemaru. I pored svega toga, zaboravljena mesta sijaju nekom prigušenom svetlošću i žele da podsećaju. Čekaju vreme kada će im biti dodeljena jedinstvena svetlost kojom će isijavati i opominjati na prošlost, stradanja, strahove, ali i nade vremena koje je prošlo.
Tako je i mesto stare jevrejske sinagoge važno mesto u urbanom nasleđu Marburga. Ovaj lokalitet leži nedaleko od reke Lane u naseljenom delu specifičnih, pre svega istorijskih i ambijentalnih, a potom i stilskih, prostornih i ekoloških vrednosti. Šetajući donjim delom grada Marburga u Nemačkoj, naići ćete na uočljivu prazninu u inače gusto izgrađenoj urbanoj sredini. Samo lokalni stanovnici znaju da je ovo bilo mesto gde se nalazila Marburška sinagoga sve do noći 9. novembra 1938. godine.

Papa Benedikt XVI govorio je o memorijalnim parkovima i centrima, njihovim posetiocima i osećaju koji oni treba da imaju kada se nalaze u takvim prostorima. Po njegovim rečima njima je potrebna ’’Tišina za sećanje, tišina za molitvu i tišina za nadu’’. Specifičnost konceptualnog, arhitektonskog i pejzažnog izraza posebno je značajna za oblikovanje kada su u pitanju memorijalni centri i otvoreni spomen prostori. Dizajneri su tu da na neposredan i jedinstven način simbolizuju tragično razdoblje i kreiraju mesto koje je pre svega predviđeno za molitvu i tiho odavanje počasti stradalima. Ovakvi projekti treba da budu koncipirani na dve dijametralno različite strane: vreme prošlosti, stradanja, strepnje – kroz memorijalni aspekt, i vreme budućnosti, nade i spokoja – kroz savremeni upotrebni aspekt.// ek DEJAN POPOV Više u EKO KUĆI No21

Prostor za igračke

PRIRODNO OSVETLJENA I DUGAČKA KUĆA, UREDNA I PUNA IGRAČAKA, MALI PROSTOR SA MNOGO MESTA, SVE TO DELUJE KAO NEOSTVARLJIV SPOJ. REŠENJE JE U PODU, OSMIŠLJENOM KAO DŽINOVSKA KUTIJA-ORMAN ZA ODLAGANJE STVARI.
Rekonstrukcija i nadogradnja tradicionalne australijske jednospratne drvene kuće u nizu, nazvana Mills House, realizovana je na osnovu inventivnih ideja arhitekata Ostin Majnard studija. Stara kuća u rezidencijalnom delu Melburna započela je novi život tako što je iza postojećeg objekta, koji je u minimalnoj meri izmenjen kako bi se u njega inkorporirali prostor za rad i kupatilo, dograđeno dvospratno proširenje koje obuhvata dve spavaće sobe i kupatilo iznad otvorenog dnevnog boravka, trpezarije i kuhinje. Originalnu strukturu i nadogradnju razdvaja veliki svetlarnik. Ova kompleksna kuća, maštovito rešena, sadrži dva ključna elementa koji omogućavaju da prostor bude ispunjen svetlošću i da nered bude prikriven. To su pod u vidu kutije za igračke i novoprojektovana zadnja fasada koja filtrira i ublažava jake sunčeve zrake.
Pod kao orman. Imati obilje prostora za skladištenje stvari, želja je i potreba mnogih od nas. Kako je širina jedne standardne kuće u nizu samo 6m, nakon dodavanja zidnih panela i grejanja, hodnika, stepeništa i ormana, unutar nje po pravilu ne ostane dovoljno prostora za nesputano obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Umesto da zidove oblože masivnim ormanima, arhitekti su predložili da za odlaganje stvari bude iskorišćen podni prostor, čime je neznatno smanjena spratna visina, ali je dobijena osetno veća životna površina.

Modul 450. Podna kutija za igračke duboka je 450mm, što je i visina standardnog sedišta. Pored funkcije ormana, pod preuzima i ulogu udobnog sedišta za odrasle, kako u kući tako i u dvorišnom delu. Kuhinjski elementi visine 900mm, koji su postavljeni na čvrstu podlogu, pružaju dodatno mesto za sedenje za trpezarijskim stolom iznad novog poda, koji je za 450mm viši od postojećeg.
Multifunkcionalni hodnici. Kako je kuhinja smeštena u delu hodnika, volumen koji bi zauzimala u standardnim prostornim planovima iskorišćen je za dnevni boravak. Zid glavne spavaće sobe na spratu moguće je klizno pomeriti, čime se ova prostorija može produžiti  za čak 2 metra.

STRUKTURU CELOG OBJEKTA PROŽIMAJU PERFORIRANE METALNE PLOČE BELE BOJE. NJIHOVA ULOGA U STEPENIŠNOM PROSTORU JE DA OBEZBEDE NEOMETANU VIZUELNU I VERBALNU KOMUNIKACIJU IZMEĐU DVA NIVOA.

Multifunkcionalni hodnici. Kako je kuhinja smeštena u delu hodnika, volumen koji bi zauzimala u standardnim prostornim planovima iskorišćen je za dnevni boravak. Zid glavne spavaće sobe na spratu moguće je klizno pomeriti, čime se ova prostorija može produžiti  za čak 2 metra.//ek ALEKSANDRA ĐURIĆ Više u EKO KUĆI No. 21

Orman u podu krije igračke

Mirisi u vrtu

VRTOVI PRVENSTVENO TREBA DA IZGLEDAJU LEPO, ALI VAŽNO JE I KAKO DELUJU NA NAŠE RASPOLOŽENJE. NA NAŠA OSEĆANJA UTIČE POSTAVKA ZASADA – DA LI NAS ČINI SREĆNIM, DA LI SE U NJEMU OSEĆAMO BEZBEDNIM, DA LI BISMO SE KROZ VRT RADIJE PROŠETALI LAGANIM KORAKOM ILI BISMO GA PREŠLI BRZIM KORAKOM? AKO BISMO SE RADO U NJEMU ZADRŽALI, ZAŠTO BISMO TO UČINILI? VEROVATNO ZATO ŠTO JE NEKI MIRIS PRIZVAO SEĆANJA ILI MISAO NA PROŠLI DOGAĐAJ KOJI NAM SE UREZAO U PAMĆENJE.
MIRISI NAS ČESTO VRAĆAJU U ROMANTIČNU PROŠLOST, ALI SA TOLIKO MIRISNIH BILJAKA NA RASPOLAGANJU MOŽEMO POŽELETI IH ZASADIMO U NAŠEM VRTU DA BISMO POMOĆU NJIH STVORILI NOVE USPOMENE. OČARAVAJUĆI DOŽIVLJAJ KOJI NEKI MIRIS IZAZIVA KOD VAS MOŽETE IMATI U SVAKO GODIŠNJE DOBA POD USLOVOM DA PAMETNO OSMISLITE REPERTOAR BILJA KOJE ĆETE POSADITI U SVOJOJ BAŠTI. ČAK I USRED ZIME!
Vrtovi prvenstveno treba da izgledaju lepo, ali važno je i kako deluju na naše raspoloženje. Na naša osećanja utiče postavka zasada – da li nas čini srećnim, da li se u njemu osećamo bezbednim, da li bismo se kroz vrt radije prošetali laganim korakom ili bismo ga prešli brzim korakom? Ako bismo se rado u njemu zadržali, zašto bismo to učinili? Verovatno zato što je neki miris prizvao sećanja ili misao na prošli događaj koji nam se urezao u pamćenje. Pokošena trava, letnja kiša i  miris ruža asociraju na lenja letnja popodneva naše mladosti, odvraćaju nam misli od posla i rada. Mirisi nas često vraćaju u romantičnu prošlost, ali sa toliko mirisnih biljaka na raspolaganju možemo poželeti ih zasadimo u našem vrtu da bismo pomoću njih stvorili nove uspomene.
Kada pomislim na mirisnu baštu, prvo mi se ukaže slika bašte kada je leto u najvećem jeku, a nozdrvama mi prostruje  zavodljivi mirisi koji se oslobađaju u predvečerje, miris jasmina i ostalih biljaka koje su upijale vrelinu sunca tokom celog dana, a onda otpustile najlepše arome pred uzbudljivu letnju noć. Ipak, skoro isti očaravajući doživljaj možete imati u svako godišnje doba pod uslovom da pametno osmislite repertoar bilja koje ćete posaditi u svojoj bašti. Čak i usred zime!

Evo biljaka koje će dodati mirise vašem cvetnom vrtu u različita doba godine:
Zima
Sigurno mislite da je zima dosadno godišnje doba kada se u našim baštama ne događa ama baš ništa, ali to je daleko od istine. Biljke koje cvetaju kad u okolini gotovo da nema insekata neophodnih za oprašivanje, moraju dobro da se potrude da proizvedu intenzivan miris i da ih na taj način privuku. To i čine jer se trude da opstanu.
Daphne odora ‘Aureomarginta’ živi u skladu sa svojim ‘mirisnim’ imenom i prepoznaje se po cvastima ružičaste boje. Misli se da je Daphne previše zahtevna biljka, ali ako joj obezbedite toplo sklonjeno mesto za rast i ako na njoj ne intervenišete previše, cvetaće vam iz godine u godinu i širiti miris nad svojim sjajnim zimzelenim listovima.
Sarcococa confusa je poznata pod imenom ‘Božićna kutija’. Listovi su joj tamno zeleni i sjajni i liče na listove Buxusa. Bujna je i dodaje volumen oskudnom zimskom vrtu. Njeni beli cvetove mirišu poput vanile, a otvaraju se usred zime. Lepo se kombinuje sa paprati i sa Helleborusom i prelepo ukrašava ivičnjake u baštama praveći divan zimski ugođaj.
Chimonanthus praecox raste sporo, ali dostiže visinu od čak 4m. Njeni cvetovi su poput pehara, žute su boje a imaju ljubičastu unutrašnjost, što ih čini veoma zanimljivim. Pojavljuju se na granama koje još nemaju lišće. Ova biljka zahteva neutralno ili kiselo zemljište na kome će lepo rasti bez orezivanja. Cvetovi joj se lako beru i čine divan ukrasni mirisni buket u vazi u vašoj toploj sobi.
Proleće
Proleće je prepuno divnih obećanja najlepših mirisa i boja. Tu su narcisi, lale i krokusi, ali i raznorazni žbunovi koji su upravo glavni izvor svih onih prelepih aroma zbog kojih toliko volimo proleće.
Rhododendron luteum je ustvari Azalea, i kao i svi članovi te porodice, zahteva kiselo zemljište. Ako možete da mu obezbedite prave uslove za rast i razvoj, kao i malo hladovine, ovaj će vam  Rhododendron doneti mnogo radosti kada se okiti masom mirisnih žutih cvetova levkastog oblika. Posadite ga sa ostalim vrstama koje vole kiselo zemljište, poput Leucothoe ili Maianthemuma, poznatog i kao Smilacina, i uživajte u prelepom prizoru.
Viburnum x juddii. Bilo bi veoma teško sačiniti listu mirisnih baštenskih biljaka, a izostaviti neku vrstu iz porodice  Viburnum.  To su divne biljke koje variraju od velikih zimzelenih do malih jednogodišnjih, ali sve imaju miris. Ova forma Viburnuma dostiže visinu od 1,5m kompaktna je i ima velike okrugle ružičaste cvetove. Osim što voli polusenku i dovoljno vode, nije naročito zahtevna za održavanje. Lepa je i u jesen, ali ono zbog čega je ja volim je njen miris.
Choisya x dewitteana ‘Aztec Pearl’ je mnogo kompaktnija od njene popularne rođake Choisya ternata i pogodna je i za sadnju u manjim baštama, gde će u maju bogato cvetati masom  belih ružičasto oivičenih cvetova koji mirišu na badem. Ako je ne orezujete previše, cvetaće i tokom celog leta. Zovu je još i Meksički narandžin cvet jer slično miriše. Voli sunce i polusenku, a zimzeleni listovi su joj osetljivi na vetar i mraz.

KADA POMISLIM NA MIRISNU BAŠTU, PRVO MI SE UKAŽE SLIKA BAŠTE KADA JE LETO U NAJVEĆEM JEKU, A NOZDRVAMA MI PROSTRUJE ZAVODLJIVI MIRISI KOJI SE OSLOBAĐAJU U PREDVEČERJE, MIRIS JASMINA I OSTALIH BILJAKA KOJE SU UPIJALE VRELINU SUNCA TOKOM CELOG DANA, A ONDA OTPUSTILE NAJLEPŠE AROME PRED UZBUDLJIVU LETNJU NOĆ. IPAK, SKORO ISTI OČARAVAJUĆI DOŽIVLJAJ MOŽETE IMATI U SVAKO GODIŠNJE DOBA POD USLOVOM DA PAMETNO OSMISLITE REPERTOAR BILJA KOJE ĆETE POSADITI U SVOJOJ BAŠTI. ČAK I USRED ZIME!

Leto
Mirisi su leti moćni i zavodljivi. Izbor biljaka je ogroman, a ovo su moji neprikosnoveni favoriti.
Philadelphus ‘Belle Etoile’ je listopadni žbun koji ne izgleda preterano zanimljivo sve dok se u leto ne okiti obiljem belih cvetova. Poznat je i kao ‘lažna pomorandža’ zbog sličnog mirisa, tako da vas ova ‘lepa zvezda’ u mislima može odvesti na južna mora. Nije previše zahtevan ni po jednom osnovu, lako podnosi razna zemljišta i vremenske uslove, a po ugodnom mirisu mu nema ravna.
Rosa ‘Falstaff’ je starinski ružin žbun čiji prelepi dupli cvetovi tamno crvene boje opstaju tokom celog leta. Miris joj je klasično i tipično ‘ružin’ a kako je malih dimenzija čak i u punoj zrelosti, žbun je pogodan za skoro sve vrtove osim baš onih najmanjih. Prilično je otporna na štetočine u poređenju sa ostalim ružama, ali je kao i sve ruže prilično zahtevna za održavanje.  Ipak, svaki trud oko nje biva bogato nagrađen lepotom i mirisom.
Lonicera japonica ‘Halliana’ je odlična biljka za sunčana mesta i na mestima sa blažom klimom zadržava lišće tokom cele zime iako nije zimzelena. Poznata je po belim cvetovima oblika tube koji preplave celu biljku koja može dostići visinu i do 10m. Najbolje je da se poveže na pergolu ili na staro deblo drveta, a u proleće je treba dobro nađubriti. Izuzetno je podložna najezdama biljnih vaši, pa je u tom smislu treba čuvati i adekvatno tretirati.
 Jesen
Jesen je vreme toplih opojnih mirisa, i za razliku od letnjih mirisa, oni se ne održavaju dugo. Nepovoljni vremenski uslovi ih mogu nepovratno neutralisati, tako da se preporučuje da se u jesenjim mirisima uživa čim se oslobode.
Cercidiphyllum japonicum ili kako se češće naziva, Katsura, je radost za sva čula, ne samo za čulo mirisa. Njeni mali okrugli listovi koji su tokom leta bili svetlo zeleni, postaju u jesen vatreno crveni, narandžasti i jarko žuti. Istovremeno šire miris šećerne vune. Čim listovi opadnu, mirisa nestane, tako da u njemu treba da uživate u tom kratkom vremenu dok je prisutan. Ako je zemljište u vašem vrtu kiselo, biljke će biti naprednije i trajnije. Ovo će vas drvce u svakom slučaju očarati svojim magičnim mirisom.
Abelia x grandiflora  je dobroćudni, stabilni  zimzeleni stanovnik vašeg vrta. Nije baš preterano privlačan i lep za oko, ali zato i leti i u jesen redovno i dugo priređuje veliko uživanje vašem čulu mirisa šireći slatku prijatnu biljnu aromu.  Voli sunce, ne voli hladan vetar i mraz jer mu mogu oprljiti listove.
Gladiolus murielae je lukovica koja procveta pred kraj sezone listanja i cvetanja, i ostaje u cvetu čak do kraja oktobra. Beli cvetovi sa šest latica imaju jasno crvenu sredinu i veoma intenzivno i prijatno mirišu. Neophodno im je obezbediti ocedno zemljište i treba ih povremeno raščupati i presaditi. Tako ćete obezbediti da imate cvetove koji su tu i onda kad se bašta već zatvara pred zimsku sezonu.
Ako ove godine planirate da posadite samo jednu biljku, neka to bude neka od mirisnih vrsta. Cvetovi u kombinaciji sa mirisom učiniće da vaša bašta ne bude samo kolekcija raznog cveća. Mirisna bašta će vas izmamiti napolje, provodićete u njoj više vremena, ostaćete u njoj i kada završite sve radove koji su bili neophodni za  pravilno održavanje i negu biljaka. Zastaćete, prepustićete se razmišljanju i uživaćete u rezultatima svoga rada.//

Zelena laboratorija

SPECIFIČNO OSMIŠLJEN I DIZAJNIRAN VIŠENAMENSKI PROSTOR ZELENE LABORATORIJE ISTOVREMENO JE BAŠTA, UČIONICA I KUHINJA. UVOĐENJEM RAZLIČITIH BOJA, OBLIKA I MIRISA OŽIVLJEN JE DELIĆ PRIRODE SA CILJEM  DA DONESE OPTIMIZAM I INSPIRACIJU U DEO GRADA KOJI JE DO NEDAVNO BIO ZAPUŠTEN I OZBILJNO UGROŽEN JAKIM SAOBRAĆAJNIM I VIZUELNIM ZAGAĐENJEM. NA DELU PADINE SAVSKOG AMFITEATRA, U SAMOM CENTRU GRADA, NIKAO JE JEDAN NESVAKIDAŠNJI VRT. NETIPIČAN U SVAKOM POGLEDU, OVAJ PROSTOR HRABRO JE PONEO EPITET PRVOG URBANOG VRTA U BEOGRADU.
Prvi urbani beogradski vrt ‘Zelena laboratorija’ (GreenLab) izgrađen je nadomak multifunkcionalnog radnog prostora dizajn inkubatora Nova Iskra površine 350m2, na platou plato devastiranog i zapuštenog zemljišta na kome su se godinama taložili šut, smeće i korov. Nakon enterijerskih intervencija i oblikovanja unutrašnjih radnih segmenata, kao jedinstveno mesto susreta vodećih kreativnih profesionalaca, Nova Iskra je osetila potrebu i za adekvatnim eksterijerom.
Članovi tima koji su činili studio Landscape Factory, Nova Iskra  i organizacija BFC (Beogradski festival cveća) želeli su da naprave praktičnu lokalnu demonstraciju jednostavne činjenice (koja se danas često zaboravlja) da način na koji oblikujemo pejzaž, na mikro i makro nivou, utiče na različite faktore našeg životnog okruženja. Kao konačni produkt njihovog zajedničkog angažovanja i međusobne razmene ideja i mišljenja, nastao je prvi urbani vrt u Beogradu.
Specifično osmišljen i dizajniran višenamenski prostor Zelene laboratorije u isto vreme je bašta, učionica i kuhinja. Delić prirode koji je različitim bojama, oblicima i mirisima oživeo prostor u Novoj Iskri  osmišljen je sa ciljem  da donese optimizam i inspiraciju u deo grada ugrožen jakim saobraćajnim i vizuelnim zagađenjem. Prvi urbani vrt u Beogradu smešten je na prvoj etaži u vidu terase koja je u svom nastavku povezana sa strmom padinom rešenom kaskadnim oblikovanjem terena. Tim učesnika projekta preobrazio je postojeći teren u niz kaskada korišćenjem drvenih greda kao potpore.

Na taj način sanirana je strmina i stvorena baza za dalje osmišljavanje elemenata vrta i mobilijara. Odabran je i odgovarajući sadni materijal pogodan za  jednostavno negovanje i racionalno korišćenje resursa. Upotrebljen je širok spektar dekorativnih, mediteranskih, aromatičnih i začinskih biljaka otpornih na različite vremenske prilike. U perifernim delovima terase, obodno smeštene, nalaze se žardinjere sa vrstama povrća u kombinaciji sa biljkama zaštitnicama, kao mala demonstracija principa organskog baštovanstva i mešovite sadnje.

U Zelenoj laboratoriji za sada raste preko 40 različitih vrsta biljaka.  Svaka od vrsta ima svoju posebnu priču, neke su poznate kao dekorativne vrste, dok druge imaju dugu istoriju korišćenja zbog svojih aromatičnih i lekovitih svojstava. Svi biljni primerci u bašti obeleženi su pločicama sa latinskim i narodnim nazivima i predstavljeni su tako da svaki zainteresovani posetilac može samostalno da se upozna sa različitim vrstama i njihovim osnovnim osobinama.
Kao učionica na otvorenom i svojevrsni amfiteatar za organizaciju predavanja i diskusija, ovaj vrt je tu za sve one koji su zainteresovani za teme koje doprinose održivosti i zdravijoj životnoj sredini. Namenjen je edukaciji stručne i šire javnosti u različitim oblastima baziranim na održivom razvoju, a uključuje i programe za decu.// ek DEJAN POPOV

Prostor za igračke

PRIRODNO OSVETLJENA I DUGAČKA KUĆA, UREDNA I PUNA IGRAČAKA, MALI PROSTOR SA MNOGO MESTA, SVE TO DELUJE KAO NEOSTVARLJIV SPOJ. REŠENJE JE U PODU, OSMIŠLJENOM KAO DŽINOVSKA KUTIJA-ORMAN ZA ODLAGANJE STVARI.
Rekonstrukcija i nadogradnja tradicionalne australijske jednospratne drvene kuće u nizu, nazvana Mills House, realizovana je na osnovu inventivnih ideja arhitekata Ostin Majnard studija. Stara kuća u rezidencijalnom delu Melburna započela je novi život tako što je iza postojećeg objekta, koji je u minimalnoj meri izmenjen kako bi se u njega inkorporirali prostor za rad i kupatilo, dograđeno dvospratno proširenje koje obuhvata dve spavaće sobe i kupatilo iznad otvorenog dnevnog boravka, trpezarije i kuhinje. Originalnu strukturu i nadogradnju razdvaja veliki svetlarnik. Ova kompleksna kuća, maštovito rešena, sadrži dva ključna elementa koji omogućavaju da prostor bude ispunjen svetlošću i da nered bude prikriven. To su pod u vidu kutije za igračke i novoprojektovana zadnja fasada koja filtrira i ublažava jake sunčeve zrake.
Pod kao orman. Imati obilje prostora za skladištenje stvari, želja je i potreba mnogih od nas. Kako je širina jedne standardne kuće u nizu samo 6m, nakon dodavanja zidnih panela i grejanja, hodnika, stepeništa i ormana, unutar nje po pravilu ne ostane dovoljno prostora za nesputano obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Umesto da zidove oblože masivnim ormanima, arhitekti su predložili da za odlaganje stvari bude iskorišćen podni prostor, čime je neznatno smanjena spratna visina, ali je dobijena osetno veća životna površina. Osim što rešava problem skučenog prostora, orman u podu ‘guta’ stvari koje se konstantno nagomilavaju i prave nered.

Modul 450. Podna kutija za igračke duboka je 450mm, što je i visina standardnog sedišta. Pored funkcije ormana, pod preuzima i ulogu udobnog sedišta za odrasle, kako u kući tako i u dvorišnom delu. Kuhinjski elementi visine 900mm, koji su postavljeni na čvrstu podlogu, pružaju dodatno mesto za sedenje za trpezarijskim stolom iznad novog poda, koji je za 450mm viši od postojećeg.
Multifunkcionalni hodnici. Kako je kuhinja smeštena u delu hodnika, volumen koji bi zauzimala u standardnim prostornim planovima iskorišćen je za dnevni boravak. Zid glavne spavaće sobe na spratu moguće je klizno pomeriti, čime se ova prostorija može produžiti  za čak 2 metra.

Perforirani metal. Strukturu celog objekta prožimaju perforirane metalne ploče bele boje. Njihova uloga u stepenišnom prostoru je da obezbedi neometanu vizuelnu i verbalnu komunikaciju između dva nivoa. Upotrebom ovog laganog rupičastog materijala prostor se premošćava bez zagrađivanja, prividno je veći, bolje je osvetljen i moguće ga je kvalitetnije provetriti.
Na zadnjoj fasadi kuće, okrenutoj ka severozapadu, metalna draperija kontroliše upad sunčevih zraka. U letnjem periodu fasada reflektuje jaku dnevnu svetlost, dok laganim filtriranim zracima dopušta ulazak u prostor. Kad sunce ne sija punim sjajem, ovaj metalni štit se pretvara u beličastu prozirnu čipku koja dodatno obasjava prostor.
Postavljanjem metalnih panela na udaljenosti od staklenog fasadnog zida neutralisana je granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora, pa je bašta postala deo dnevne sobe, i obrnuto.

Monolitna kada. Veliki prozori prema svetlarniku i krovu postojećeg objekta transformišu malo kupatilo u veliko, svetlo i sunčano. Kako bi se izbegli nered i prljavština i stvorili uslovi za lako održavanje higijene, kada je izlivena od fiberglasa, bez šavova i spojeva.

Održivost. Uprkos velikoj disproporciji između dimenzija širine i dužine parcele, obezbeđen je veliki upad dnevne svetlosti i kvalitetno provetravanje svih delova kuće. Otvori i prozori su dizajnirani tako da u velikoj meri obezbede prirodno zagrevanje korišćenjem sunčeve energije, čime se drastično smanjila potreba za mehaničkim grejanjem i hlađenjem, dok je korišćenje klima uređaja zamenjeno dobro osmišljenim zastorima i pasivnom ventilacijom.

UMESTO DA ZIDOVE OBLOŽE MASIVNIM ORMANIMA, ARHITEKTI SU ZA POTREBE ODLAGANJA STVARI OTVORILI POD KUĆE, ČIME JE NEZNATNO SMANJENA SPRATNA VISINA, ALI JE ZATO KVADRATURA  ŽIVOTNOG PROSTORA OSETNO POVEĆANA.

U centralnom delu svetlarnika ukopan je rezervoar za vodu koji se puni prikupljanjem kišnice. Ova voda se potom koristi za ispiranje toaleta i zalivanje biljaka. Oba dela kuće, i stari i novi, veoma su dobro termički izolovani. U izgradnji su, gde god je to bilo moguće, korišćeni lokalni materijali. Krov novog objekta obložen je solarnim panelima sa mikro-invertorima.// ek ALEKSANDRA ĐURIĆ