Inspiracija i radost kao pokretači vrtnih kreacija
STRAST PREMA GAJENJU BILJAKA I PRAKSA BAVLJENJA VRTOVIMA SU DEO NJE JOŠ OTKAKO JE PROHODALA. NJENI RODITELJI I OBE BAKE BAVILI SU SE BAŠTOVANSTVOM, TAKO DA SU JE ONI VODILI I OHRABRIVALI U NEVEŠTIM RANIM POKUŠAJIMA DA IM SE PRIDRUŽI U OVOM PRELEPOM POSLU. VREMENOM, POSTALA JE NAGRAĐIVANI DIZAJNER VRTOVA U VELIKOJ BRITANIJI I OSNIVAČ KOMPANIJE KOJA SE PROFESIONALNO BAVI PROJEKTOVANJEM VRTOVA VEĆ OSAMNAEST GODINA. ZA NJU SU DIZAJNIRANJE I ODRŽAVANJE VRTOVA PRAVA UMETNOST.
Kejt Guld je poznata i višestruko nagrađivana dizajnerka vrtova u Velikoj Britaniji, a posebno se istakla ostvarenjima u Londonu i domovima u njegovoj okolini. Projektovanjem vrtova se profesionalno bavi već osamnaest godina, a veština i strast prema gajenju biljaka, koje dosežu do pravih umetničkih visina, deo su nje još otkako je prohodala, voli sa žarom da ispriča Kate. Prepoznajući njene vrline i poštujući njeno višegodišnje iskustvo, redovno je angažuju vlasnici kuća, arhitekti i dizajneri enterijera, kao i menadžeri nekretnina i kompanija koji žele da transformišu bašte svih veličina.
Nadahnjuje je hrabra arhitektura i to se vidi u njenim vrtnim rešenjima. Kaže kako u ovom zanatu učenje i usavršavanje nikad ne prestaju, tako da se i ona trudi da što više nauči od drugih. Dragocen izvor znanja predstavljaju joj i greške koje je sama napravila, zatim ih uočila i na posletku ispravila. Pored svog osnovnog posla, Kejt redovno učestvuje i na RHS – Izložbi cveća u Čelsiju, gde su joj za njen inspirativni dizajn do sada dodeljene tri zlatne i jedna srebrna medalja, sa obrazloženjem – ‘najbolje na izložbi’. Ona takođe nalazi vremena da u svojstvu kolumniste redovno piše baštenski blog za Guardian i da kao redovni dopisnik i kolumnista magazina EKO KUĆA svoja recentna znanja i projekte prenosi našim čitaocima iz broja u broj, i tako već pune tri godine. Uvek se rado odaziva čestim pozivima da govori na teme pejzažne arhitekture i dizajna vrtova na različitim izložbama, drugim javnim događanjima i manifestacijama, kao i u školama pejzažne arhitekture. Smatra da je veoma važno govoriti o vrtovima, kako bi ljudi o njima više razmišljali i shvatili njihove estetske i ekološke dobrobiti.
Kejt naglašava da je Britanija zemlja baštovana, tako da u svojoj domovini najčešće ima posla sa već iniciranim i zainteresovanim ljudima, ali potencira značaj kontinuiteta afirmacije i edukacije svih generacija. Nedavno je u jednoj školi doživela šok kada je shvatila da deca ne znaju da krompir raste pod zemljom i da jabuke pojedinačno rastu na drveću, a ne u celofanskim pakovanjima. Smatra da je od ogromne važnosti da deci pokažemo kako i gde rastu biljke koje služe za ishranu i da im ukažemo na ono što oni sami mogu da urade, da bi i sami shvatili koliko je odgovoran zadatak obezbediti zdravo voće i povrće.
Kejt Guld voli svoju profesiju koja je po mnogočemu drugačija od ‘klasičnih’ poslova. Prema njenim rečima, ona je dizajner vrtova, a to se razlikuje od profesije pejzažnog arhitekte. Bez obzira na razlike, ta dva zanimanja su u velikoj meri povezana i zahtevaju ozbiljan rad zato što su prepuna izazova različitih vrsta. Sa Kejt Guld razgovaramo na teme dizajna vrtova, pejzažne arhitekture, shvatanja umetnosti u prirodi, kao i o motivaciji i ličnoj satisfakciji u bavljenju ovim poslom, saradnji sa našim magazinom i njenim pogledom na pejzažni dizajn u našem regionu.
>> ŠTA VAS JE NAVELO DA ZA ŽIVOTNI POZIV ODABERETE BAŠ DIZAJN VRTOVA I NA KOJI STE VAŠ PROFESIONALNI USPEH NAJPONOSNIJI?
Moji roditelji su se bavili baštovanstvom, obe moje bake takođe, tako da su me oni vodili i ohrabrivali u mojim neveštim ranim pokušajima da im se pridružim u ovom prelepom poslu. Kasnije sam, po završetku školovanja, napravila malu pauzu radeći u biroima, ali sam se u svojim ranim dvadesetim godinama vratila praksi, i zahvaljujući svom mentoru koji me i dan danas ohrabruje i inspiriše, sa zadovoljstvom i radošću obavljam svoj posao. Što se tiče uspeha, on je relativna stvar i možete ga sagledati iz različitih perspektiva. Ponekad je dovoljno postignuće samo neoštećeno proći kroz radnu nedelju. Često radim na četrdeset projekata istovremeno, tako da svojim najvećim uspehom smatram činjenicu da sve to uspevam da obavim, a da ne napravim ozbiljniju grešku ili previd.
>> SVRSTAVATE LI PEJZAŽNU ARHITEKTURU U KATEGORIJU PRIMENJENIH UMETNOSTI?
Ako se ovom poslu pristupi odgovorno i sa nepodeljenom pažnjom i interesovanjem, i ako se biljke neguju predano do postizanja njihove zrelosti i pune lepote, onda je to svakako umetnost. Najbolje se kvalitet neke umetničke zamisli proverava tako što se ona podvrgne testu vremena. Vilijam Kent i njegovi čuveni ‘Capability Brown’ pejzaži poznati su i prisutni u Velikoj Britaniji već više od tri stotine godina. Još uvek su toliko lepi da oduzimaju dah. To je prava umetnost.
>> SKORO DVE DECENIJE USPEŠNO VODITE SAMOSTALAN POSAO I KLIJENTIMA NUDITE SPECIFIČNO DIZAJNIRANE BAŠTE, OD IDEJE DO REALIZACIJE. DA LI JE TEŠKO VODITI SOPSTVENI POSAO? POSMATRAJUĆI VAŠ RAD, NEDVOSMISLENO UOČAVAMO VAŠU TEŽNJU DA SVAKI EKSTERIJER TRETIRATE NA POSEBAN, SAMO NJEMU SVOJSTVEN NAČIN, I DA SE SA POSEBNOM PAŽNJOM USREDSREĐUJETE NA DETALJE. KOLIKO JE VRT U BRITANIJI PROŠIRENJE JEDNOG DOMA?
Sve je teže voditi samostalan posao, ali je i dragoceno iskustvo otkriti koliko još uvek ne znamo, i velika radost shvatiti koliko mnogo znamo u okviru struke. Kada bih sad kretala iz početka, svakako bih prvo prošla kroz kratki kurs vođenja posla, od računa do platnog spiska, dakle stvari finansijske prirode. To mi pada najteže. Najvažnije je ne raditi posao rutinski. Mnogo je inovacija i dostignuća kojih moramo biti svesni i koje definitivno moramo primenjivati, jer su i klijenti sve obavešteniji i sve zahtevniji. Što se tiče detalja, kao i odnosa enterijera i eksterijera kod nas, vrtovi smešteni u gradska jezgra apsolutno jesu proširenja samog doma, naročito ako je prostor skučen. U takvim uslovima, svaki pedalj se visoko vrednuje i ceni, pa se i uređuje sa posebnom pažnjom i detaljnim promišljanjem o svakoj upotrebljenoj biljčici.
>> VAŠ STUDIO JE LOCIRAN U NEPOSREDNOJ BLIZINI LONDONA. KO SU PRETEŽNO VAŠI KLIJENTI – LJUDI KOJI POSEDUJU MALE VRTOVE U GUSTO IZGRAĐENOM PODRUČJU, ILI PAK VLASNICI IMANJA U SEOSKOM AMBIJENTU?
Podjednako imam klijente iz grada i klijente sa sela. Zahvaljujući tome, mozak mi radi na univerzalnom planu, a kreativnost se razvija u svim pravcima. To me raduje i inspiriše.
>> KOJA IDEJA VAS VODI I ČEMU SE NAJVIŠE POSVEĆUJETE PRILIKOM DIZAJNIRANJA SVAKOG NOVOG EKSTERIJERA? SMATRATE LI DA DIZAJNERI KROZ SVOJE DELOVANJE NOSE ODGOVORNOST DA UVEK KREIRAJU NEŠTO NOVO, DA KORISTE DRUGAČIJE BILJNE VRSTE I NOVE MATERIJALE I DA STVARAJU NEŠTO ŠTO JOŠ NIJE VIĐENO?
Ja se lično uvek prvenstveno usredsređujem na ono što moj klijent zahteva i voli, pokušavam da nađem najbolja rešenja za kompoziciju i opšti izgled vrta i sve to obavezno uklapam u budžet koji mi se stavi na raspolaganje. Ponekad koristim najnovije materijale i primenjujem najsavremenija rešenja, ali sve u funkciji krajnje namere da klijent dobije baš ono što on voli. Naša je dužnost da u okviru svojih mogućnosti i znanja klijentu uvek damo ono najbolje što umemo da izvedemo.
>> KOLIKO SU, PO VAŠEM LIČNOM MIŠLJENJU, PEJZAŽNI DIZAJNERI HRABRI DA SE ZALAŽU ZA SOPSTVENE IDEJE I DA IH SPROVODE U DELO? ŠTA VAS MOTIVIŠE U PROCESU KREIRANJA VAŠIH FANTASTIČNIH VRTOVA?
Velike komercijalne sheme su sve više tražene, a tu se biljke koriste u svom poluzrelom ili čak zrelom stadijumu, tako de se odmah postiže krajnji željeni izgled neke postavke. Publika preko noći dobija priliku da vidi kolika se promena na bolje postiže ozelenjavanjem prostora, što pouzdano vodi trenutnom podizanju svesti širokog kruga ljudi o tome koliko je bitno raditi na povećanju broja i proširenju površine zelenih oaza u gradovima. Taj momenat instant efekta ohrabruje i motiviše projektante da se sa još većim žarom posvete svom poslu.
>> VEĆ PUNE TRI GODINE AUTOR STE INSPIRATIVNIH I EDUKATIVNIH TEKSTOVA U MAGAZINU ZA EKO ARHITEKTURU I KULTURU EKO KUĆA, KOJIMA ČITAOCE VODITE KROZ RAZLIČITE TEME VAZANE ZA VRTOVE, OTKRIVATE IM ČAROBNI SVET BILJAKA I PREDLAŽETE MOGUĆNOSTI NJIHOVOG POSTAVLJANJA I ODRŽAVANJA U RAZLIČITIM USLOVIMA. KOLIKO VAS NADAHNJUJE SARADNJA SA MAGAZINOM EKO KUĆA I OD KAKVOG JE ZNAČAJA ZA VAS UČEŠĆE U RAZGOVORIMA NA TEMU PEJZAŽNE ARHITEKTURE KOJI SE VODE VAN GRANICA ZEMLJE U KOJOJ RADITE?
Smatram svojom velikom privilegijom to što mi je data prilika da pišem za časopis EKO KUĆA. Činjenica da objavljujete moje tekstove pruža mi mogućnost da svoje ideje na polju održivog dizajna podelim sa vašim čitaocima, koji su mnogobrojni i po svemu sudeći, veoma zainteresovani za ovu temu.
>> DA LI STE KROZ PISANJE ZA NAŠ ČASOPIS BILI PODSTAKNUTI DA ISTRAŽITE I POGLEDATE POJEDINE PRIMERE PEJZAŽNE ARHITEKTURE U SRBIJI, KAO I NAČIN RADA NAŠIH STRUČNJAKA U OKVIRU STRUKE?
Pejzažna arhitektura u Srbiji i regionu je veoma hrabra, vaši stručnjaci rade na mnogo širem planu u poređenju sa mnom. Ja sve to pomno pratim, često posegnem za njihovim idejama, koje onda prilagodim svojim malim projektima.
>> MISLITE LI DA JE VAŽNO DA SE DIZAJNERI RAZLIČITIH STRUKA MEĐUSOBNO UMREŽAVAJU I KOMUNICIRAJU RAZMENJUJUĆI ISKUSTVA, IDEJE I ZNANJA?
Nikako ne smemo da se učaurimo i da ne mrdamo nigde sa utabanih i proverenih staza struke. Potrebno je osvežiti ideje, obogatiti stil, razviti teoriju, upoznati nove materijale. Sve je to moguće samo kroz kontakte sa ljudima iz struke, sa kolegama u istom ili sličnom poslu i svakako sa arhitektima novih objekata sa pripadajućim vrtovima. Saznavanjem i razmenom znanja postižemo bolji kvalitet projekata koje nudimo našim klijentima.
>> ZA KRAJ, ŠTA JE PO VAŠEM MIŠLJENJU NAJLEPŠA STRANA PEJZAŽNE ARHITEKTURE?
Priznajem da je za mene najlepša strana pejzažne arhitekture dugoročnost u planiranju i uređenju pejzaža. Najlepše je saditi drveće koje će godinama tu rasti i darivati hladovinu, kiseonik, plodove i boje mnogim generacijama.
//ek DEJAN POPOV, PREVOD: MILICA KESIĆ – Više u EKO KUĆI No20
Kuća Fonte Boa
USAGLAŠAVANJE SUPROTNOSTI – PRIRODNO I VEŠTAČKO, ORGANSKO I NEORGANSKO, PROSTO I SLOŽENO, ARHITEKTURA I OKRUŽENJE, I STVARANJE HARMONIČNOG JEDINSTVA OVIH KONTRASTNIH PRINCIPA, BILA JE IDEJA VODILJA PRI PROJEKTOVANJU KUĆE FONTE BOA. NAGLAŠAVANJE APSTRAKTNOG I MINIMALISTIČKOG U GRANICAMA PREPOZNATLJIVOG, DOPRINELO JE STVARANJU KOMPOZICIJE KOJA SADRŽI OPTIMALAN ODNOS LINIJE, POVRŠINE I BOJE, ELEMENTA I CELINE.
Kuća Fonte Boa, dizajnirana po uzoru na stare portugalske objekte, smeštena je na malom imanju vinograda i maslina, na zapadnom rubu parcele. Svojom linearnom orijentacijom omogućava maksimalnu dnevnu osvetljenost, a u interakciji je sa okruženjem i blagim nagibom terena. Jednostavnog, blistavo belog kubičnog volumena, sa razigranim prozorima smeštenim na bočnim fasadama i dvovodnim krovom bez strehe, suptilno se uklapa u krajolik, stvara ugodan kontrast i označava minimalističku intervenciju u prirodi.
Na prvi pogled skroman, dizajn kuće predstavlja neupadljiv, a ipak savremen odgovor na izolovani i slikoviti pejzaž. Nadahnuta upotreba arhitektonskih elemenata kroz jednostavnu geometriju i prirodne materijale daje objektu identitet, jer učestvuje u formiranju njegovog jezika koji je lako čitljiv i stvara volumen oslobođen potrebe za dopunjavanjem.
Interesantna je i nenaglašena veza krova sa zidovima, jer za razliku od strehe, koju smo navikli da viđamo na tradicionalnim kućama, ovde je taj prelaz sasvim blag i ravni se lagano pretapaju jedna u drugu. Kroz čiste linije i redukciju individualnih funkcija arhitektonskih elemenata krova i zida, apstraktni koncept naglašava senzibilitet minimuma i omogućava tumačenje svojstvene čistote i jednostavnosti. Svest o važnosti arhitektonskog promišljanja sadejstva sa prirodom, temi koja obavezuje i oplemenjuje, svakako je prisutna u celokupnom dizajnu kuće. Prilaz objektu nalazi se sa južne strane i ide kroz zid od prirodnog kamena sa lokaliteta. Zatim do kuće vodi niz platformi, jer se vodilo računa o uklapanju objekta sa terenom koji je u nagibu.
Kuća je postavljena linearno u pravcu severozapad-jugoistok i omogućava upotrebu resursa koga ima u izobilju zahvaljujući lokalnoj klimi – sunčeve svetlosti, pa autor stvara čitav svet kontrasta i neizvesnosti – između masivnosti i lakoće, dinamičnosti i tišine, prostog i složenog. Prozori različitih dimenzija, adekvatno raspoređeni na bočnim fasadama, brišu granice između unutrašnje i spoljne sredine, pa tako okruženje postaje ravnopravni stanovnik kuće. Unutrašnje uređenje svakog sprata podeljeno je na tri dela. U prizemlju stepenice i kuhinja dele trpezariju i dnevni boravak. Na prvom spratu, kupatilo, radna soba i hodnik postavljeni su centralno u odnosu na dve spavaće sobe, te je svakom delu kuće obezbeđena privatnost. Prostor je vešto podeljen na nekoliko nivoa, pri čemu je zadržan osećaj prostranosti i slobode.
U potrazi za pravom merom u odnosima tamnih i svetlih tonova i njihovog skladnog jedinstva, arhitekta se opredelio da u eksterijeru kombinuje neutralne boje – belu i sivu. Čista i neutralna bela svojom jasnoćom i izražajnošću stvara harmoniju suprotnosti sa prirodom, jer apsorbuje boje iz okruženja i predstavlja element umirenja i uravnoteženja. Minimalističkom pristupu i apstrakciji autor ostaje veran i u dizajnu enterijera, pa su pažljivo oblikovani i komadi nameštaja, jednostavnih, a upečatljivih linija. Podovi, stepenište i pojedini delovi nameštaja su od svetlog drveta, što unosi notu topline u ovaj dom i doprinosi prirodnom izgledu enterijera. //ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No20
Minimalizam pristup i apstrakciji autor ostaje veran u dizajn enterijera
Kuća Fonte Boa
USAGLAŠAVANJE SUPROTNOSTI – PRIRODNO I VEŠTAČKO, ORGANSKO I NEORGANSKO, PROSTO I SLOŽENO, ARHITEKTURA I OKRUŽENJE, I STVARANJE HARMONIČNOG JEDINSTVA OVIH KONTRASTNIH PRINCIPA, BILA JE IDEJA VODILJA PRI PROJEKTOVANJU KUĆE FONTE BOA. NAGLAŠAVANJE APSTRAKTNOG I MINIMALISTIČKOG U GRANICAMA PREPOZNATLJIVOG, DOPRINELO JE STVARANJU KOMPOZICIJE KOJA SADRŽI OPTIMALAN ODNOS LINIJE, POVRŠINE I BOJE, ELEMENTA I CELINE.
Kuća Fonte Boa, dizajnirana po uzoru na stare portugalske objekte, smeštena je na malom imanju vinograda i maslina, na zapadnom rubu parcele. Svojom linearnom orijentacijom omogućava maksimalnu dnevnu osvetljenost, a u interakciji je sa okruženjem i blagim nagibom terena. Jednostavnog, blistavo belog kubičnog volumena, sa razigranim prozorima smeštenim na bočnim fasadama i dvovodnim krovom bez strehe, suptilno se uklapa u krajolik, stvara ugodan kontrast i označava minimalističku intervenciju u prirodi.
SUPTILNOST MINIMALIZMA
Na prvi pogled skroman, dizajn kuće predstavlja neupadljiv, a ipak savremen odgovor na izolovani i slikoviti pejzaž. Nadahnuta upotreba arhitektonskih elemenata kroz jednostavnu geometriju i prirodne materijale daje objektu identitet, jer učestvuje u formiranju njegovog jezika koji je lako čitljiv i stvara volumen oslobođen potrebe za dopunjavanjem.
Interesantna je i nenaglašena veza krova sa zidovima, jer za razliku od strehe, koju smo navikli da viđamo na tradicionalnim kućama, ovde je taj prelaz sasvim blag i ravni se lagano pretapaju jedna u drugu. Kroz čiste linije i redukciju individualnih funkcija arhitektonskih elemenata krova i zida, apstraktni koncept naglašava senzibilitet minimuma i omogućava tumačenje svojstvene čistote i jednostavnosti.
BRISANJE GRANICE SPOLJA-UNUTRA
Prilaz objektu nalazi se sa južne strane i ide kroz zid od prirodnog kamena sa lokaliteta. Zatim do kuće vodi niz platformi, jer se vodilo računa o uklapanju objekta sa terenom koji je u nagibu. Kuća je postavljena linearno u pravcu severozapad-jugoistok i omogućava upotrebu resursa koga ima u izobilju zahvaljujući lokalnoj klimi – sunčeve svetlosti, pa autor stvara čitav svet kontrasta i neizvesnosti – između masivnosti i lakoće, dinamičnosti i tišine, prostog i složenog.
PROZORI RAZLIČITIH DIMENZIJA, ADEKVATNO RASPOREĐENI NA BOČNIM FASADAMA, BRIŠU GRANICE IZMEĐU UNUTRAŠNJE I SPOLJNE SREDINE OKRUŽENJU OBEZBEĐUJU STATUS RAVNOPRAVNOG STANOVNIKA KUĆE.
Unutrašnje uređenje svakog sprata podeljeno je na tri dela. U prizemlju stepenice i kuhinja dele trpezariju i dnevni boravak. Na prvom spratu, kupatilo, radna soba i hodnik postavljeni su centralno u odnosu na dve spavaće sobe, te je svakom delu kuće obezbeđena privatnost. Prostor je vešto podeljen na nekoliko nivoa, pri čemu je zadržan osećaj prostranosti i slobode.// ek Vesna Ravić
Više u EKO KUĆI No20
SVEST O VAŽNOSTI ARHITEKTONSKOG PROMIŠLJANJA SADEJSTVA SA PRIRODOM, TEMI KOJA OBAVEZUJE I OPLEMENJUJE, SVAKAKO JE PRISUTNA U CELOKUPNOM DIZAJNU KUĆE.
Beloj boji i svetlom drvetu arhitekta je dodao sofisticiranu crnu, čime je postignut sjajan kontrast uz upečatljive vizuelne efekte u prostoru
Minimalističkom pristupu i apstrakciji autor ostaje veran u dizajnu enterijera
Rapsodija života
KAO GROM IZ VEDRA NEBA, NEDAVNO JE ODJEKNULA VEST DA SU NAUČNICI DO SADA UPOZNALI MANJE OD HILJADITOG DELIĆA PROCENTA, A TO JE TEK 1.200.000 ŽIVIH VRSTA. ČAK 99,999 ODSTO SVEUKUPNOG IZOBILJA OSTALO JE NEPOZNATO! GDE LI SU SE SVE TO VREME SKRIVALE?
Šest dana je Svevišnji neumorno stvarao, a sedmog uzeo predah. (Godišnje odmore je kudikamo kasnije odobrio). Kolikim je vrstama za to vreme život udahnuo?
Zapis nigde nije ostavio, kao što je Mojsiju deset zapovesti. Zašto je tako postupio? Očigledno se poigrao sa svojom najsavršenijom tvorevinom – čovekom. Malo li je što mu je podario um, neka se muči i dovija da odgonetne božanski naum!
Zato je kao grom iz vedra neba nedavno odjeknulo da su naučnici do sada upoznali manje od hiljaditog delića procenta živih vrsta, a to je 1.200.000. Čak 99,999 odsto sveukupnog izobilja ostalo je nepoznato!
Na Zemlji obitava oko hiljadu milijardi (trilion) svakojakih stvorenja, a maltene sva se svrstavaju u mikroorganizme koji većinom izmiču opažanju golim okom, a to su bakterije, gljivice, arheje (prabakterije), zelene alge, planktoni i tako redom. Jedni mikrobiolozi svrstavaju tu i viruse, drugi ih smatraju neživim, te su stoga ostali na razmeđi neživog i živog.
IZUZEV ANTARKTIKA
Šta su nedavno uradila dvojica američkih istraživača, Džej Lenon i Kenet Losi sa Univerziteta Indijana?
Objedinili su najveće dostupne skupove podataka prema najnovijim ekološkim pravilima i podvrgli ih najsavremenijem postupku genetskog razvrstavanja (sekvenciranje), sačinivši tako najstrožu procenu broja mikroorganizama. Pregledali su 20.376 zasebnih baza podataka za arheje (prabakterije), bakterije, mikroskopske gljivice i 14.862 živih zajednica na drveću, ptica i sisara. Sve u svemu, 5.600.000 mikroskopskih i nemikroskopskih vrsta sa 35.000 staništa širom naše planete, u okeanima i na kontinentima, izuzev Antarktika.
„Procena broja vrsta na Zemlji jedan je od najvećih izazova u biologiji”, naglašava Džej Lenon, i dodaje da „Sve do nedavno nismo imali alatke kojima bismo zaista procenili broj vrsta mikroba u prirodi.” Postupak genetskog razvrstavanja istraživačima je širom otvorio vrata u nove uvide.
Mikroorganizmi su suviše malecni oblici da bi se opazili bez snažnih mikroskopa, zbog čega su ih mnogi pređašnji pokušaji zanemarili ili su se zasnivali na skromnim podacima. Pretpostavi li se da ih u gramu zemljišta ima do jedne milijarde, taj iznos se za 20 redova veličine uvećava! I tako se dolazi od procene da je raznovrsnost nevidiljivog života znatno veća nego što se može zamisliti.
Od svih odranije poznatih, oko 10.000 vrsta mikroorganizama je uzgajano u laboratorijama, a nešto manje od 100.000 je genetski razvrstano. Najnovije proučavanje, međutim, nagoveštava da očekuje najmanje 100.000 puta više nepoznatih vrsta i da sto miliona mora temeljno da se izuči.
ŠEST CARSTAVA
Zna li se, konačno, kako je život nastao?
Odgovor je upravo stigao sa komete Čurjumov-Gerasimenko, na kojoj je „Rozeta” otkrila jedan od bitnih organskih sastojaka, čime se potvrđuju davnašnja nagađanja da su ih ova nebeska tela odavno isporučila Zemlji. Pomenuta letelica Evropske svemirske agencije (ESA) nekoliko puta je uočila aminokiselinu glicin, pomoću koje živi organizmi sintetizuju proteine. Glicin je ranije posredno opažen u uzorcima koji su na našu planetu stigli 2004. godine sa komete Vajld-2. S obzirom da su bili zagađeni, to je otežalo verodostojnu analizu.
Rečeno otkriće ukazuje da je glicin uobičajen u delovima kosmosa u kojima se obrazuju zvezde i planete. Ako su aminokiseline svuda, život se mogao pojaviti u bilo kom kosmičkom kutku. U prašini pomenute repatice prepoznati su i drugi organski molekuli, a prvi put i fosfor, ključni hemijski element za DNK i ćelijske membrane u svim živim organizmima.
Astrobiolozi već dugo raspravljaju da li se i kako život pre nekoliko milijardi godina zapatio na Zemlji, imajući u vidu da su komete i asteroidi sa organskim tvarima učestalo skončavali u njenim praokeanima.
A život, šta to beše? Najkraće rečeno, to je oblik postojanja svih živih bića, za čiji su nastanak neophodni voda, vazduh, toplota i svetlost, a njegovo najmanje ustrojstvo predstavlja ćelija. Za razliku od nežive materije, najviše se odlikuje složenim jedinjenjima utemeljenim na ugljeniku.
Sva živa bića pripadaju jednom od šest carstava: životinje (i svakako, čovek), biljke, gljive, praživotinje, bakterije i alge.
ČOVEK KIBORG
Da li je čovek samo čovek?
Sudeći prema nalazima obelodanjenim pre jedne decenije u uglednom časopisu „Nauka” (Science), čovek je svojevrsni biološki kiborg ili mešanac, čudesan spoj ljudskih i bakterijskih gena. Sa genetske tačke gledišta, nije sasvim čovek!
Saradnici Instituta za genomska istraživanja iz SAD-a pronašli su u stomaku najumnijeg dvonošca na stotine raznovrsnih mikroorganizama koji imaju važnu ulogu u varenju i imunoj odbrani od uljeza. Na osnovu toga su zaključili da je to, zaista, zajednica (simbioza) najprostijeg i najsloženijeg organizma na Zemlji, u kojoj se uveliko jedni na druge oslanjaju.
Ispada da je razumni dvonožac neobična mešavina ljudskih i bakterijskih ćelija. „Po nekim procenama, gotovo 90 odsto ćelija u našem telu su bakterije”, objašnjava Stiven Džil, molekularni biolog na Univerzitetu države Njujork u Bafalu. Drugim rečima, čovekov život zavisi od mikroba: svaka promena u broju – manjak ili višak – izaziva tegobe u metabolizmu i nastanak bolesti.
Čovek se milionima godina menja i usavršava, sa bakterijama kao večitim pratiocima, koje često preuzimaju uloge bitne za njegov opstanak. Jedna od najvažnijih ispomoći ogleda se u razlaganju lekova, što bi moglo, kako se očekuje, da utre put boljem lečenju svakoga ponaosob.
Stiven Džil je sa saradnicima proučio DNK izmeta troje odraslih i uočio da je veliki deo bakterijskog porekla. Uporedio je pročitane nasledne jedinice poznatih bakterija i ljudski genom (zbirka svih gena) i otkrio da to što nazivamo mikrobski život – zbir naslednog materijala mikroba u donjem stomaku – uključuje više od 60 hiljada gena. Dvostruko više od čoveka!
Od razvrstanih odsečaka DNK, samo jedan do pet odsto nije poticalo iz bakterija! Naučnici su bili i te kako iznenađeni. Čija je, dakle, planeta koju je čovek prisvojio?
HOLANĐANIN S LEĆOM
Ubedljivo najveći deo mase ovih mikroorganizama s kojima ljudi dele životni prostor, više do 99 procenata, čine dobroćudni sojevi koji nisu paraziti. Bakterije je, inače, prvi opazio Holanđanin Antoni fan Levenhuk 1676. godine, koristeći mikroskop s jednom lećom koji je sam napravio. Prozvao ih je – animalkuli. Naziv ‘bakterija’ znatno kasnije prvi je upotrebio Kristijan Gotfrid Erenberg – 1828.
Broj bakterija koje se nalaze u ćelijama deset puta je veći od broja samih ćelija, a najveći broj njih se nalazi na koži i u stomaku. Preteče današnjih bili su jednoćelijski organizmi koji su se pojavili pre oko četiri milijarde godina na Zemlji. Gotovo sledeće tri milijarde godina sav život se sastojao od sićušnih mikroskopskih organizama, pretežno od prabakterija i bakterija.
U gramu tla uobičajeno se nalazi 40 miliona bakterija, a milion u mililitru sveže vode. Kada se sve objedini, na Zemlji ima približno pet kvintiliona bakterija (5×1030) u ukupnoj biomasi planete, što nadmašuje sve biljke i životinje zajedno.
Koliko će život na našoj planeti potrajati?
Gasoviti omotač omogućiće mu da buja milijardu godina duže nego što se ranije računalo – najviše još 2,3 milijarde. U svakom slučaju, Zemlja će postati nenastanjiva za, otprilike, polovinu veka trajanja Sunca, što je važna činjenica koju valja razmatrati u traganju za živim stvorenjima na drugim planetama.
Sledećih nekoliko stotina miliona godina naša zvezda sijaće sve jače i jače, uzrokujući da se Zemlja pregreje i postane nepodnošljiva za opstanak svake biljne i životinjske vrste. Prethodni proračuni su predvideli da je preostalo još pola miliona godina, najnoviji ukazuju da je uloga atmosferskog pritiska u održavanju postojane temperature u astronomskim razmerama bila zanemarena.
Uostalom, vazdušni pritisak je ključna promenljiva u celokupnom učinku „staklene bašte”, jer određuje koliko će infracrvenog zračenja upiti narečeni gasovi (ugljen-dioksid i drugi). Viši pritisak označava veći postotak upijanja, otuda i više toplote. Niži ispoljava, svakako, obratno delovanje.
Kuće okupane u belo
KOMPLEKS OD TRI STARE RAZRUŠENE KUĆE KOJE SU NEKADA SLUŽILE KAO VODENICE, OŽIVLJEN JE I PRETVOREN U STECIŠTE LJUBITELJA RURALNOG TURIZMA. PRI SVEMU TOME NASTOJALO SE DA SE NAJVERNIJE OČUVA AUTENTIČNOST, DUH TRADICIJE I GENIUS LOCI. DAŠAK SAVREMENOSTI DAT JE JEDINO KROZ IZBOR PALETE MOBILIJARA I PERFEKCIONIZAM U OBRADI ENTERIJERA. SUSRET STAROG I KONZERVIRANOG SA NOVIM I SAVREMENIM NAVODI KORISNIKE NA RAZMIŠLJANJE O SOPSTVENOM IDENTITETU.
Na krajnje zanimljiv poduhvat odvažio se mladi lisabonski bračni par kupivši jednu malu parcelu sa tri ruševna objekta, smeštenu usred živopisne portugalske regije Alentejo. Imanje je nosilo naziv Moinho do Barroco (Vodenica Baroko), što govori o njegovoj ranijoj, viševekovnoj nameni. Lokacija je vrlo interesantna. Osim što je izuzetno bajkolike konfiguracije i smeštena usred impresivnog pejzaža, odlikuje se time što je prilično zabačena i dostupna samo leti – nema asfaltnog puta, a tokom zime reka toliko nabuja da plavi prilaz. Sve je ovo doprinelo tome da izazov prilikom izbora lokacije i ideje za njeno iskorišćenje bude još veći.
Od samog početka, vlasništvo ove lokacije nametnulo je investitorima naporno raščišćavanje terena, ali je sa druge strane omogućilo i uzbudljivo istraživanje mesta i konstruktivno maštanje o daljnjim smernicama njihovog poduhvata. Vrlo brzo je postalo jasno da novi vlasnici žele da se kreću u smeru što brižljivijeg očuvanja autentičnosti kompleksa, i to tako što će pomoći starim zgradama da ožive i povrate izgubljenu namenu i lepotu. Stručnog partnera i istomišljenika pronašli su u arhitektima studija „Pereira Miguel“ iz Lisabona. Tako je nastao današnji kompleks Casas Caiadas, što u prevodu znači Kuće okrečene u belo.
Casas Caiadas danas predstavlja stecište ruralnog turizma nadomak grada Araiolos, severno od Evora. Turistički kompleks je predviđen je za smeštaj porodice ili grupe od maksimalno osam osoba. Sastoji se od tri nezavisna objekta, koji su u potpunosti restaurirani od nekadašnjih starih vodenica. Alenteja je regija poznata po svekolikim prirodnim lepotama, impresivnim megalitnim stenama, po bogatim vodenim tokovima i bujnom zelenom pejzažu tokom većeg dela godine. Po opštem duhu koji ga karakteriše, ovaj kompleks predstavlja idealno mesto za odmor. U neposrednoj blizini protiče bučni potok čiji se tok probija između kamenja, tu je i stari maslinjak, a prostor oko velikog modernog bazena nalikuje prirodnoj plaži.
Najveći objekat u kompleksu namenjen je pripremanju hrane i obedovanju i predstavlja mesto ujedinjavanja i okupljanja korisnika. Sastoji se od velike dnevne sobe širom otvorene prema spoljašnjosti, kuhinje, trpezarije i kupatila. Drugi i treći objekat predviđeni su za spavanje i odmor. Unutrašnju obradu karakterišu tradicionalno grubo obrađeni zidovi i krovna konstrukcija u beloj boji, koji su u kontrastu sa zaglađenim betonskim podovima. Enterijer je lokalno obeležen, obogaćen i potenciran elementima karakterističnim za tradicionalnu arhitekturu ovog podneblja.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No20
Kuće okupane u belo
KOMPLEKS OD TRI STARE RAZRUŠENE KUĆE KOJE SU NEKADA SLUŽILE KAO VODENICE, OŽIVLJEN JE I PRETVOREN U STECIŠTE LJUBITELJA RURALNOG TURIZMA. PRI SVEMU TOME NASTOJALO SE DA SE NAJVERNIJE OČUVA AUTENTIČNOST, DUH TRADICIJE I GENIUS LOCI. DAŠAK SAVREMENOSTI DAT JE JEDINO KROZ IZBOR PALETE MOBILIJARA I PERFEKCIONIZAM U OBRADI ENTERIJERA. SUSRET STAROG I KONZERVIRANOG SA NOVIM I SAVREMENIM NAVODI KORISNIKE NA RAZMIŠLJANJE O SOPSTVENOM IDENTITETU.
Na krajnje zanimljiv poduhvat odvažio se mladi lisabonski bračni par kupivši jednu malu parcelu sa tri ruševna objekta, smeštenu usred živopisne portugalske regije Alentejo. Imanje je nosilo naziv Moinho do Barroco (Vodenica Baroko), što govori o njegovoj ranijoj, viševekovnoj nameni. Lokacija je vrlo interesantna. Osim što je izuzetno bajkolike konfiguracije i smeštena usred impresivnog pejzaža, odlikuje se time što je prilično zabačena i dostupna samo leti – nema asfaltnog puta, a tokom zime reka toliko nabuja da plavi prilaz. Sve je ovo doprinelo tome da izazov prilikom izbora lokacije i ideje za njeno iskorišćenje bude još veći.
Od samog početka, vlasništvo ove lokacije nametnulo je investitorima naporno raščišćavanje terena, ali je sa druge strane omogućilo i uzbudljivo istraživanje mesta i konstruktivno maštanje o daljnjim smernicama njihovog poduhvata. Vrlo brzo je postalo jasno da novi vlasnici žele da se kreću u smeru što brižljivijeg očuvanja autentičnosti kompleksa, i to tako što će pomoći starim zgradama da ožive i povrate izgubljenu namenu i lepotu. Stručnog partnera i istomišljenika pronašli su u arhitektima studija „Pereira Miguel“ iz Lisabona. Tako je nastao današnji kompleks Casas Caiadas, što u prevodu znači Kuće okrečene u belo.
INVESTITOR KOMPLEKSA JE JEDAN MLADI LISABONSKI BRAČNI PAR KOJI JE ŽELEO DA SE OPROBA U INVESTICIJI SA NEKRETNINAMA, PA JE TAKO KUPIO MALU PARCELU SA TRI VODENICE-RUŠEVINE, SMEŠTENU USRED ŽIVOPISNE REGIJE ALENTEJO U PORTUGALIJI. PAŽLJIVOM REKONSTRUKCIJOM SVE OVO JE PRETVORENO U POPULARNO STECIŠTE LJUBITELJA RURALNOG TURIZMA.
Casas Caiadas danas predstavlja stecište ruralnog turizma nadomak grada Araiolos, severno od Evora. Turistički kompleks je predviđen je za smeštaj porodice ili grupe od maksimalno osam osoba. Sastoji se od tri nezavisna objekta, koji su u potpunosti restaurirani od nekadašnjih starih vodenica. Alenteja je regija poznata po svekolikim prirodnim lepotama, impresivnim megalitnim stenama, po bogatim vodenim tokovima i bujnom zelenom pejzažu tokom većeg dela godine. //ek Mare Janakova Grujić – Više u EKO KUĆI No20
Kompleks se sastoji od tri nezavisna objekta, skoji su u potpunosti restaurirani od nekadašnjih starih vodenica.
Pasivna kuća
PRVA PASIVNA KUĆA U BEOGRADU POKAZUJE MOGUĆNOST SINTEZE ENERGETSKI EFIKASNIH I SOLARNIH SISTEMA SA PRIRODNIM OKRUŽENJEM I POTENCIRA ZNAČAJ PRIMENE BIOKLIMATSKIH PRINCIPA U PROJEKTOVANJU PORODIČNIH KUĆA. IAKO SVOJIM SAVREMENIM OBLIKOVANJEM, DINAMIČNIM OTVORIMA I MATERIJALIZACIJOM ODSKAČE OD SVIH U OKRUŽENJU I KAO TAKVA SE IZDVAJA, OVA KUĆA JE ISTOVREMENO TOLIKO JEDNOSTAVNA I PITOMA DA NI NAJMANJE NE NARUŠAVA VIZURU MESTA.
Investitori ove kuće, bračni par koji je veći deo života proveo u jednom od novobeogradskih blokova, ostvarili su svoj san da žive u prirodi, da sagrade svoju kuću koja će biti energetski održiva i da imaju svoj vrt u kome će razviti permakulturno gazdinstvo. Arhitekta Lovrić i preduzeće Arhisolar, specijalizovano za projektovanje energetski efikasnih, pasivnih i nultih kuća na održivim principima, bili su idealan izbor za projektovanje njihove niskoenergetski efikasne pasivne kuće sa malim troškovima zagrevanja i hlađenja prostora primenom sistema za rekuperaciju vazduha, uz korišćenje geotermalne energije pomoću toplotne pumpe i korišćenje energije dobijene pomoću solarnih kolektora za zagrevanje tople sanitarne vode. Ova pasivna kuća svojom kubičnom formom sa naglašenom teksturom drveta i poteza u prostoru jednoznačno se raspoznaje i uočava, postajući reper i identitet mesta na kome je izgrađena. S obzirom na to da živimo u vremenu u kome je disbalans između prirode i arhitekture dosegao kritičan nivo, arhitekta Lovrić je posegao za arhitektonskim rešenjem koje odiše svešću o harmonizaciji i ujedinjenju sa prirodnom sredinom.
KARAKTER JEDNOSTAVNOSTI
Kombinacija modernog oblikovanja sa detaljima prirodnih materijala, jedinstvenih formi sa oštrim linijama i elementima same prirode, čine ovu kompoziciju autentičnom. Pored ekonomičnog i racionalnog koncepta, rešenje poseduje i estetske kvalitete koji se ogledaju u skladnim proporcijama i kompoziciji elemenata, a funkcionalne karakteristike objekta čitljive su u volumetriji. Autor koristi primarnu geometriju kao osnovno sredstvo izraza i kontrole koja podržava tišinu prirodnog ambijenta nasuprot prezasićenosti zaglušujućeg urbanog života. Time ispoljava snagu i postojanost likovnog izraza u simbiozi sa prirodom i iznosi jasan stav o neprihvatanju otuđenja životne sredine i artificijelnog.
NA KUĆI JE NAGLAŠENA PRIMARNA GEOMETRIJA KAO OSNOVNO SREDSTVO IZRAZA I KONTROLE KOJA PODRŽAVA TIŠINU PRIRODNOG AMBIJENTA NASUPROT PREZASIĆENOSTI ZAGLUŠUJUĆEG URBANOG ŽIVOTA.
Transparentna i vazdušasta struktura fasade, svedenost i prozračnost kubusa orijentisanih ka jugu i jugozapadu doprineli su eliminaciji neminovnog konflikta staro – novo i uspostavljanju korelacije izmedju unutrašnje organizacije prostora i njene pojavnosti.
ENERGETSKE PERFORMANSE
Ova prva pasivna kuća u Beogradu podrazumeva da njena potrošnja energije za potrebe grejanja unutrašnjeg prostora ne prelazi 15kWh/m2 godišnje. Kuća troši za 90% manje energije nego standardne kuće, pre svega zahvaljujući sistemu građenja od Ytong blokova, koji su sa spoljne strane obloženi sa… //ek VESNA RAVIĆ – Više u EKO KUĆI No20
AUTOR TEŽI TOME DA PRONAĐE BALANS U ODNOSU PRIRODE I ARHITEKTURE, GDE ĆE SE ONE INTEGRISATI I POSTATI KOMPAKTAN PEJZAŽ.
Otvorene vizure iz enterijera i eksterijera preko zelenih krovova integrišu objekat sa okolnom prirodom i brdima
Kombinacija modernog oblikovanja sa detaljima prirodnih materijala, jedinstvenih formi oštrih linija i elementima prirode, čine ovu kompoziciju autentičnom.
Kuće na drumu
NIJE BILO LAKO SKUĆITI SE NA BALKANSKOM DRUMU. RATNI VIHORI SU U TRENU UNIŠTAVALI CELA NASELJA. UPRAVO ZATO SU SVE DO NOVIJEG DOBA KUĆE BILE SKROMNE, NEUGLEDNE I NAJČEŠĆE „SKLEPANE“ OD PRIRUČNOG MATERIJALA. KUĆE OD ĆERPIČA I PLETERА SE LAKO I BRZO GRADE, ALI SE BRZO OBRUŠAVAJU POD UTICAJEM VLAGE, KIŠE I SNEGOVA. BRVNARE SU TRAJNIJE, ALI ŠINDRA NA KROVU VREMENOM PROPADA, A GREDE TRULE. PROBLEM PREDSTAVLJA I ČINJENICA DA SU ZAPALJIVE. OD KAMENA SU PRAVLJENI SAMO MANASTIRI I TVRĐAVE, KOJI SU MANJE-VIŠE PREŽIVELI VREME I RATNA HARANJA.
Prva poznata civilizacija na prostorima današnje Srbije je izbegavala puteve i pravila je svoja staništa u bespuću Đerdapske klisure. Ova družina (ribo)lovaca je našla sigurno i zdravo utočište pored moćnog Dunava, a ribolika božanstva su im obezbeđivala bogat ulov i ugodan život. Neobična stena, Treskavac, na suporotnoj obali reke je bila siguran orjentir na putu do kuće. Treskavac je bio i prvi „kalendar“, jer je izlazeće sunce na obodima stene najavljivalo letnju dugodnevnicu, odnosno zimsku kratkodnevnicu. Pomenuti riboliki simboli navode na zaključak da je taj prvi dom bio istovremeno i religijski objekat. Za prvobitne stanovnike Lepenskog Vira se zna da su bili dugovečni i da nisu umirali nasilno. Zanimljivo je da su ljudi koji bi doživeli duboku starost sahranjivani u temeljima tog doma, koji je po pravilu imao trapezoidnu osnovu i bio okrenut ka izlazećem suncu. Kada su pripadnici te civilizacije krenuli uzvodno i upoznali se sa vinčanskom kulturom, naglo su promenili navike.
Komšije iz Vinče su pravile kuće od pletenog pruća, oblepljene ilovačom. Od ilovače su stanovnici Vinče pravili i posuđe, a bavili su se poljoprivredom i trgovinom. Naselje Pločnik kraj Toplice su osnovali prvi metalurzi. Kako su njihove kuće izgledale možemo da vidimo na replikama urađenim kraj železničke stanice Pločnik. Takav vid graditeljstva je manje – više očuvan do novijeg doba.
Prošli su vekovi dok se na Balkanu nisu pojavili Rimljani. Moćno carstvo je pravilo moćna utvrđenja i raskošne palate od kamena i opeke. Brojne izvore termalne i lekovite vode koristili su za lečenje, kao i za grejanje svojih domova. Velelepna naselja Rimljana su uništile horde varvara koje su protutnjale u pljačkaškom pohodu. Slovenska plemena su tu došla i ostala. Beskrajne šume u slivu Drine, tri Morave i pet Timoka su razlog što su Sloveni pravili kuće isključivo od drveta. To su radili u prvobitnoj postojbini, a na Balkanu su našli kvalitetnu hrastovu i bukovu građu. Zabeleženo je da su Sloveni gradili bedne kolibe, koje su bile prilično udaljene jedna od druge. Iz vremena srednjevekovne Srbije opstali su samo temelji kuća vladara i vlastele, jer su i rezidencijalna zdanja građena od drveta, čatmara i ćerpiča. Graditelji tih zdanja su samouki majstori koji su primitivnim alatima neobično vešto uklapali glomazne drvene klade. I danas na području Starog Vlaha ti majstori sa ponosom tvrde da ručno tesane grede savršeno naležu jedna na drugu i da samo loši majstori moraju da popunjavaju prazninu između njih mahovinom. Najpoznatiji neimari su bili makedonski dunđeri – Osaćani, po kojima su se te kuće nazivale osaćanke. Poznati su i drvodeljci iz istočne Bosne koji su i danas na dobrom glasu. Najveći broj svih vrsta brvnara koje danas postoje u Srbiji su njihovo delo.
Kuće načinjene od brvana su nazivane brvnare ili talpare. U planinama su pravljene tipične brvnare, dok je u niziji preovlađivala kuća bondruk. Zanimljiv tip brvnare je savardak ili dubirog, karakterističan za visoke planine. To su kuće načinjene od dugačkih debala kupastog oblika na kojima se nisu zadržavale veće količine snega. Brvnare su pokrivene šindrom – tesanim drvenim daščicama, koje u novije vreme uzmiču pred pocinkovanim limom i sintetičkim materijalima.
PRVOBITNE KUĆE U SLIVU TIMOKA SU NAZIVANE KOŠARE. ZIDOVI SU PRAVLJENI OD PLETENOG PRUĆA. A POKRIVANE SU SLAMOM, GRANJEM ILI PRIRUČNIM MATERIJALIMA. NAZIV SELA KOPAJKOŠARA NAJBOLJE SVEDOČI O VREMENU KADA SU LJUDI IZAŠLI IZ ZEMUNICA I NAPRAVILI PRVA SKLONIŠTA – KOŠARE.
Kraški krajevi su prepoznatljivi po kućama načinjenim od kamena, koje su najčešće pokrivene kamenim pločama. Takve kuće su opstale u istočnoj Srbiji, na Staroj planini, pre svega u selima Gostuša i Dojkinci. Kuće od kamena su česte i u starovlaškoj regiji. Stare kuće u moravičkom kraju, na padinama Golije, pokrivene su prepoznatljivim crnim pločama iz Maća. Maćki kamen se lako odvaja u tanke ploče koje samo vešti majstori mogu da probuše. Najviše takvih kuća možete videti u selu Katići, podno Mučnja. U delovima Metohije i Crne Gore se i danas mogu videti utvrđene kuće – kule koje su stanovnicima pružale sigurnost od brojnih hajdučkih družina, tradicionalne krvne osvete, ali i krupne divljači. To su najčešće spratna zdanja. Na spratu se stanovalo, a prozori su bili minijaturni jer su istovremeno služili i kao puškarnice. Poseban tip kamenih kuća su vinski podrumi ili pivnice u Negotinskoj krajini, koje su makedonski majstori pravili tokom dva prethodna veka od posebnog kamena – peščara. Još jedan tip sezonskog naselja su pojate u istočnoj Srbiji. To su naselja stočara koji polovinu godine provode sa stadom u planini. U nekim od tih pojata se stalno boravi. U selo se silazi samo da se završi neki posao ili na neku seosku svečanost. Pojate, u kojima meštani stalno žive, nalaze se na potezu od Dunava do Rtnja, na prostoru Homolja i Kučaja.
Moravske bondručare prepoznaju se po tremu s lukovima na dužnoj strani kuće. Pokrivane su uglavnom ćeramidom, a kasnije i biber crepom. Imaju pleteni dimnjak koji je ponekad pri vrhu širi nego pri osnovi. Tu je i čardak na kome se tokom letnjih dana spavalo. Broj lukova na kući je bio stvar prestiža. Kuća je bila podeljena na dva dela. U jednom delu je bilo ognjište, tu se spremala hrana i obedovalo se. Drugi deo je bio namenjen za spavanje i svečanosti, pre svega za slavu. Nameštaj je bio oskudan. Na zidu je visio nizak, okrugao stočić – sofra za kojim se obedovalo sedeći na podu. U sobi su duž zida bili poređani sanduci u kojima su čuvane stvari, a na kojima se tokom noći spavalo. Tako je u jednoj manjoj sobi moglo da konači i po desetak ljudi. Kreveti, stolovi i stolice su postali kućni inventar kada su Turci otišli iz Srbije. Naime, tokom turske vladavine raja nije smela da ulepšava kuće na bilo koji način. Kuće moravskog tipa su građene i pored Save i Dunava, ali uglavnom od naboja, po ugledu na Prečane. Glavni neimari u Srbiji su iz Povardarja, pirotskog kraja i Crnotravci. Radeći i po zapadnim krajevima, ti neimari vremenom zamenjuju ćerpič ciglom, a ćeramidu crepom. Pored toga oni kao novinu uvode i dimnjak u kuću umesto otvorenog ognjišta.
Deo domaćinstva je bio i vajat. On je najčešće bio namenjen mladencima, pa je bio minijaturan i bez prozora. Ponegde su tek udate devojke pravile same privremeno boravište od blata i pruća u kome su sa mužem boravile od Mitrovdana do Đurđevdana. Kažu da im je tada bila omiljena uzrečica – Daj Bože da ne svane do Đurđeva dana. U planinskim krajevima je postojao i mlekar u kome se čuvalo mleko i mlečni proizvodi. Za mlekar je obično bila zadužena samo jedna, obično ženska osoba. Planinske kuće su pravljene na padini i u podrumskom delu je boravila stoka, a na spratnom delu su bile sobe koje nisu mnogo izolovane da bi stoka grejala ukućane. U ravnici je štala pravljena u produžetku kuće, a karakteristični su i ambari za kukuruz – kotobanje koji su često bogato ukrašeni.
Narodno graditeljstvo danas koristi savremene materijale, poput gvožđa, betona, blokova i brojnih sintetičkih materijala. Seoske kuće su glomazne nemaštovite sandučare i uglavnom su nezavršene. Odlazak ljudi na rad u inostranstvo je razlog što se u tim krajevima pojavljuju neverovatne hacijende u špansko–alpsko–viktorijanskom stilu sa bazenima i liftovima u jednospratnim zdanjima, u kojima tokom većeg dela godine niko ne boravi. Stare prepoznatljive kuće su odavno urušene, a mačvansko selo se od pirotskog razlikuje samo po konfiguraciji terena. Povremeno, u nekom sokaku bljesne maštovita vetrenjača nekog Don Kihota koji pokušava da zaustavi vreme.
Miroslav Mika Pavlović iz Bele Palanke, samouki građevinac, bio je opčinjen desetak metara visokom stenom na Popovom vrhu, toliko da je pre više od tri decenije rešio na njoj da napravi kuću. Uz malu pomoć prijatelja i veliku domišljatost, za dve godine je napravio čardak ni na nebu ni na zemlji. Zdanje od osam kvadrata je načinio na ploči koja je učvršćena u steni nepunih dvadeset pet santimetara, a deset puta duži deo visi bez dodatnog uporišta. Mikina želja je da dogradi još neku prostoriju, a do tada sa svoje orlovske kućice uživa u pogledu na Suvu planinu, selo Divljanu, manastir i jezero u Koritničkoj dolini.
Na ulazu u Arilje, na desnoj obali reke se nalazi lep hotel – Mlinarev san. Posebno je lepa hotelska terasa, plaža ispod i vodopad iznad hotela. Lep pogled sa terase upotpunjuje neobično zdanje na uzvišenom delu leve rečne obale. Vila sa češkim pirgom – srpskom srednjevekovnom kupolom i delovima utvrđenja bila je san slikara Ljubivoja Jovanovića. Po njegovom pričanju, dok je bio dete predodređeno da postane pekar, svašta je video na tom brdu i reci ispod njega. Kasnije je u Pragu „ispekao“ slikarsku titulu. U Pragu je sretao i Emira Kusturicu. Režiser je svoj san realizovao u Drvengradu i Kamengradu na Drini. Slikar Ljubivoje je pokušao da napravi grad slikara. Nisu ga podržali, pa je njegov dvorac nad Rzavom ostao usamljen.//ek Dragan Bosnić
Gradite sa Knaufom – živite zdravo
Statisike su pokazale da više od 80% dana provodimo u zatvorenim prostorima, zbog čega se sve više vodi računa o zdravom stanovanju. Zahvaljujući inovativnim Knauf sistemima, gips ima veliku primenu u unutrašnjem uređenju stanova. Pored mogućnosti kreativnog oblikovanja, garantuje se zdrava životna sredina. Knauf ploče ne samo da ‘dišu’, već i prirodno regulišu vlažnost u prostoru. Gips se sastoji od mnogo sitnih pora koje po potrebi apsorbuju višak vlage iz vazduha. Kada se prostor osuši, gips vlagu vraća u vazduh. Na taj način se održava prijatna i zdrava klima za život. Za prijatan boravak u domu takođe je neophodna kvalitetna zvučna izolacija. Knauf sistemi suve gradnje efikasno smanjuju buku. Dobra zvučna zaštita se postiže elastičnim zidnim konstrukcijama i odličnim karakteristikama izolacionih materijala. Kada govorimo o energiji, treba napomenuti da Knauf zidovi imaju odlična izolaciona svojstva. Postavljanjem Knauf zidne obloge na fasadne zidove moguće je uštedeti i do 40% energije. Moderna gradnja zahteva visok kvalitet, laka i brza tehnička rešenja. Knauf nudi racionalne građevinske sisteme prilagođene zahtevima modernog vremena, sa kojima cela gradnja postaje brža i ekonomičnija.
Halfbike ili Polubicikl
VOŽNJOM POLUBICIKLA DOBIJATE DRUGAČIJI POGLED NA GRAD. MOŽETE GA KORISTITI KAO PREVOZNO SREDSTVO, ZA TRENING ILI ZA REKREACIJU. POLUBICIKL VAS NEĆE SAMO PREVESTI OD TAČKE A DO TAČKE B, ON ĆE VAM NA TRENUTAK ODVRATITI PAŽNJU OD SVAKODNEVNIH BRIGA I OMOGUĆITI VAM DA MISLITE NA SVOJE TELO I NA LEPOTU VOŽNJE U PRIRODI.
Bicikl je kao jedan od najkorisnijih izuma u istoriji, kroz svoje razvojne faze doživljavao razne transformacije u dizajnu, primeni tehničkih rešenja i materijala. Osnovni koncept bicikla nije se mnogo menjao, mada su mnogi detalji poboljšani, naročito sa pojavom sve savršenijih materijala.Vođeni takvom argumentacijom, kompanija Kolelinija je proizvela novu vrstu ličnog vozila pod nazivom polubicikl (halfbike), koje vežba ravnotežu i reflekse na potpuno nov način i koji, sem što nam pruža priliku da se zabavimo, takođe omogućava boravak na svežem vazduhu i kroz fizičku aktivnost doprinosi očuvanju zdravlja. Mehanika je ostala ista (točak povezan sa pedalama), ali ono što karakteriše polubicikl jeste stojeća poza, koja je bliska položaju tela prilikom hodanja i predstavlja način da se vozilom upravlja celim telom. Arhitekti Martin Angelov i Mihail Klenov su ga dizajnirali tako da se sastoji od prednjeg, većeg točka bez volana i od dva manja točka pozadi, koji povećavaju stabilnost i omogućavaju premeštanje težišta vozača, što pruža dodatnu bezbednost. Takođe, oni su ujedno i jedini vid kočenja.
Polubicikl predstavlja neku vrstu produžetka našeg tela, što omogućava lagodnu i intuitivnu vožnju. Ne samo što nam upotreba i korišćenje polubicikla daje jedinstvenu priliku za potpuno uživanje u vožnji, ona ima neverovatan značaj i doprinos kako u očuvanju i unapređenju životne sredine, tako i u smanjenju emisije štetnih gasova i efekta staklene bašte. Vožnjom polubicikla dobijate drugačiji pogled na grad. Možete ga koristiti kao prevozno sredstvo, za trening ili za rekreaciju. Bez obzira na to kako i gde ćete ga koristiti, trening je ono najvažnije. Polubicikl vas neće samo prevesti od tačke A do tačke B. On će vam na trenutak odvratiti pažnju od svakodnevnih briga, omogućiće vam da mislite na svoje telo i na lepotu vožnje u prirodi. //ek DUŠICA RADOVIĆ – Više u EKO KUĆI No20