Alumil Exl1

Jedinstvo suprotnosti

ZANIMLJIV PROJEKAT REKONSTRUKCIJE I FUNKCIONALNO-PROSTORNOG PROŠIRENJA ZGRADE ČUVARA ŠUMSKOG GAZDINSTVA, KOJI POČIVA NA ODRŽIVIM I EKOLOŠKIM PRINCIPIMA GRADITELJSTVA, IMAO JE ZA CILJ DA STVORI AKTIVAN, SAVREMEN PROSTOR NAMENJEN ŠIROKOM KRUGU KORISNIKA KOJI BI SE PRONAŠLI U KONZUMIRANJU REKREACIJE U PRIRODI. U SVAKOM TRENUTKU NASTOJALO SE DA SE ODRŽI DIJALOG SA TRADICIONALNIM NORDIJSKIM GRADITELJSTVOM I DA SE USPOSTAVI NAJPRISNIJA VEZA SA VREDNOSTIMA AUTENTIČNOG AMBIJENTA.
Nojkerhus je lokalitet u brdskoj regiji Jutlanda, nadomak Silkeborga u Danskoj. Karakterišu ga guste šume, jezera, kao i pustara u kojoj su prisutne mnogobrojne manje travnate površine. Ovakva topografija, živopisna i inspirativna, ali u isto vreme i surova, podstakla je investitore i projektante u osmišljavanju njihovog projekta. „Lumo architects“, studio koji neguje inventivnost i originalnost u arhitekturi oslanjajući se na održive i ekološke principe graditeljstva, osmislio je projekat zasnovan na dijalogu tradicionalnog nordijskog neimarstva i savremene arhitekture na globalnom nivou.

Kompleks se prvobitno sastojao od dve manje zgrade namenjene čuvaru šumskog gazdinstva. Smešten na proplanku usred guste šume, plac je za uporište svojih vizura imao okolne visoravni. Tokom dogradnje i rekonstrukcije sagrađena su još dva nova objekta. Ideja je bila da se uporedo sa povećanjem površine korisnog prostora kompleksa radi i na osavremenjivanju i usložnjavanju njegovih funkcija – u tom smislu poduhvat je podržala i donirala sredstva za njegovu izgradnju Danska fondacija za kulturu i sport. Danas ovaj objekat služi kao stecište sportista i ljudi željnih rekreacije, a u prostorno-arhitektonskom smislu predstavlja svetao, živ i tipično nordijski odgovor na savremeni eko turizam.

Zanimljiv projekat rekonstrukcije i funkcionalno-prostornog proširenja zgrade čuvara šumskog gazdinstva, koji počiva na održivim i ekološkim principima graditeljstva, imao je za cilj da stvori aktivan, savremen prostor namenjen širokom krugu korisnika koji bi se pronašli u konzumiranju rekreacije u prirodi. U svakom trenutku nastojalo se da se održi dijalog sa tradicionalnim nordijskim graditeljstvom i da se uspostavi najprisnija veza sa vrednostima autentičnog ambijenta.

Kompoziciju kompleksa čine četiri spojene zgrade, od kojih svaka ima potpuno individualan identitet: Glavna zgrada, Staklena zgrada, Uporišna zgrada i Kuća sa ognjištem. Svaka od njih je na tipičan i svojstven način  čvrsto povezana, odnosno utkana u pejzaž, i svaka je karakteristična po svojoj nameni i sezoni upotrebe. Ova četiri volumena tvore niz skladnog, a u isto vreme raznovrsnog arhitektonskog pristupa koji obezbeđuje jednostavne i jasne veze između unutrašnjosti i spoljašnjosti. //Mare Janakova Grujić Više u EKO KUĆI No19

Spasavanje ružinog pupoljka iz postmodernog magacina

DUHOVNA REKONSTRUKCIJA U FUNKCIJI POVRATKA IZVORNE AUTENTIČNOSTI
MAGACIN
Kada se setimo završne scene Velsovog «Građanina Kejna», u pamćenju nam vaskrsava fantastična slika ogromnog magacina pretrpanog identičnim drvenim sanducima i kontejnerima sa robom, gde se u nepreglednoj masi tragično gubi i nestaje tajanstveni predmet koji je poetski simbol čitavog filma.
To je i slika današnjeg sveta u kome su, baš kao u nekom planetarnom skladištu, nagomilane sve moguće (važne i nepotrebne) informacije, predmeti, slike, knjige, reči, misli, sećanja, dokumenti…
I sve se i dalje svakodnevno uvećava, gomila, sređuje, klasifikuje, smešta i premešta, ubacuje, postavlja u odgovarajuće uslove (temperatura, vlažnost, svetlo), kako sve ono zaista važno i neprocenjivo, tako i sve ono na šta u vremenu nastanka niko nije obraćao posebu pažnju, niti smatrao da takve stvari imaju nekog posebnog razloga da prežive epohu u kojoj su nastale.
Čuvaju se vladarske krune i skiptri, plaštevi i trnovi, kao i Leonardovi rukopisi i originalne skice, Mikelanđelove skulpture i rukopisi elizabetanskih drama i tadašnjih «metafizičkih pesnika», Njutnove formule i Teslini dnevnički zapisi…, ali i košarkaški i fudbalski dresovi najpoznatijih svetskih sportista (sa sve njihovim potpisom), izbledele karte sa svečanih premijera klasičnih holivudskih filmova, prve flašice koka-kole, kosmonautska odela, čarape i veš iz viktorijanskih vremena, srednjovekovne noše i renesansne cipele sa ukrašenom (širokom, drvenom) štiklom.
Sve se trpa u globalni magacin koji se neprestano uvećava, bez obzira na naše realne mogućnosti i želju za korišćenjem tih stvarno bezbrojnih predmeta svih vrsta, veličina, namena, mesta i vremena porekla.
Ovaj čudovišni zbir svega iz prošlosti preostalog dobija čudovišne razmere i neprestano se množi i nakrcava u sve (širom sveta razbacane) prostorije ovog nestvarnog Magacina: njegove muzeje, pinakoteke, galerije, legate, kolekcije, depoe, zbirke, institute, skladišta… I svojim brojem i raznovrsnošću, ovi bezbrojni predmeti počinju da konkurišu jedan drugom, oduzimajući istinsku ekskluzivnost onome što je proizvod stvarnog susreta ljudskog talenta sa božanskim nadahnućem. Jer je sve to neprocenjivo beznadno zatrpano među kutijama, sanducima i kontejnerima svega onog drugog, na neki niži i drugačiji način nama takođe «važnog».
 
PRAVA I SAMOPROGLAŠENA UMETNOST  
Gubitak svakog kriterijuma i postavljanje svih mogućih «artefakata» u istu ravan zarad neophodnog sačuvavanja i muzeološke konzervacije dovodi nas do (možda spasonosnog) trenutka neophodne zapitanosti O SMISLU SVEGA TOGA.
Da li je neprestano povećavanje broja retrospektivnih izložbi (sa odlično urađenim i odštampanim katalozima) iz svih epoha, žanrova i stilova nastavak našeg puta ka nekom Cilju ili indirektno priznanje da tog Cilja više nema i da se sada samo uzaludno i opsesivno bavimo skupljanjem tragova pored davno zaboravljenog i napuštenog Puta?
Umetnost hiljadama godina nije bila sama sebi svrha, niti je služila samo da potkrepi značaj i veličinu slikarskog (ili kakvog drugog autorskog) potpisa.
Ona je učila ljude o smislu Lepote kao otelotvorene harmonije, o značaju idealnog poretka (kroz mere sakralne geometrije), o sećanju na naše božansko poreklo i ono rajsko stanje duše neuznemirene bolnim i tragičnim «poznanjem Dobra i Zla».
Kasnije je Umetnost počela da se piše malim slovom i pala je u ruke galerista, ideološke i komercijalne eksploatacije, Lepota je prestala da bude njen obavezni deo, večna muza i verni pratilac. I počela je velika stagnacija, sa sve većim brojem «umetničkih dela» i «umetnika», a sve manje unutrašnjeg smisla i one iskonske, nekadašnje potrebe ljudi za tim tako elegantno-otmenim i aristokratski-«nepraktičnim» oblikom utehe, tihe sreće i tako nam neophodnog duhovnog i duševnog spokoja.
Sada je sve to (Umetnost i umetnost) nagurano u iste prostorije i galerije, muzejske postavke i skladišta, prepušteno istim stereotipnim matricama i već hiljadu puta viđenim shemama. Izjednačeno kao ravnopravni «deo naše prošlosti», sačuvane proste (prvobitne) cigle iz samih temelja današnjih kulturnih i civilizacijskih zdanja. Dovedeno do inflatornog paroksizma i apsurda, sasvim suprotnog romantično proklamovanoj «izvornoj (plemenitoj) nameri» magacionera i čuvara ovog eklektičnog tovara iz post-moderne verzije Ali-babine pećine sa blagom.
 
MISIJA POVRATKA SOPSTVENOM  BIĆU
Da bismo se vratili prvobitnom smislu Umetnosti koja nam je (onakva kao nekad) potrebnija nego ikada, neophodno je da REKONSTRUIŠEMO probleme, rituale, postavke i poglede na svet koji su određivali život  ljudi u epohama u kojima su nastajale ove slike, kompozicije, knjige, opere, baleti, skulpture, ikone…
Ne prosta, mehanička (tehnička) restauracija, već integralna i stvaralačka rekonstrukcija svake prethodne «velike epohe» i njenih ideja, ideala i estetskih kanona. Kao priprema za povratak optimalnih uslova za seriju pokušaja čudesnih isceljenja naše umorne i utrnule duše.
Izdvajanje «Ružinog pupoljka» (iz «Građanina Kejna») iz hrpe zatvorenih i zakatančenih drvenih škrinja sa otpadom i marginalijama svih vrsta.
Povratak onome što i dalje, neprepoznato, nosimo u sebi, ali (odavno još) ne možemo to da oslobodimo i oživotvorimo u našem pogledu, osećanjima, mišljenju, životnom stavu…
Mnogo je značajnija Umetnost (ona sa velikim početnim slovom) nego što smo toga svesni, ravna nekadašnjoj snazi vere i utopijskom verovanju u stalni «napredak» ljudske vrste.
Ako duhovnom rekonstrukcijom okolnosti u kojima je stvarana ona ista Umetnost  kojoj se (pomalo zevajući  i po inerciji) «divimo» – gledajući  je po internetu i luksuzno štampanim šarenim monografijama – uspemo da se približimo čarobnom duhu autentične atmosfere vremena koja su pripadala «civilizaciji smisla», a ne «civilizaciji uspeha», onda ćemo biti bar za korak (od sedam milja) bliži povratku samom sebi i svom potisnutom i zapostavljenom izvornom biću.
A to je podvig ravan osvajanju Marsa ili silasku u središte zemlje. I veći od toga.
//EKO KUĆA No19

Kuća papirnica

SA SNAŽNIM PEČATOM SVOJE ISTORIJE, NASLEĐA I TRADICIJE, REKONSTRUISANI OBJEKAT U ŠKOFJA LOKI U SLOVENIJI EMITUJE SIMBOLE PROŠLOG, UKLJUČUJUĆI POSEBNOST PROSTORA SADAŠNJEG, I KROZ SVE ASPEKTE  UJEDNO ARTIKULIŠE SAVREMENE POTREBE.
Kontekst oblika – interakcija sa okruženjem
Posmatrajući arhitekturu kroz više elemenata, dvojnosti i korelacija unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora, arhitektonski tim 3biro iz Slovenije oživeo je postojeću tradicionalnu kuću tragajući za novim identitetom mesta, oblika i sadržaja prostora. Dograđeni su funkcionalni segmenti različitih volumena i materijalizacije uz omogućavanje vizura prema bližoj i daljoj okolini. Samim tim je ostvarena ideja eko-modernizacije tradicionalne porodične kuće, a dograđeni objekat je tako sjedinjen sa prirodom koja ga okružuje. Objekat se otvara pogledima, uživanju i novom funkcionalnom korišćenju kroz artikulaciju savremenih sadržaja.Osnovna ideja je bila modifikacija postojećeg objekta, tj. stvaranje ’velike strehe’ nad osnovnim volumenom, dok bi nova struktura oponašala prirodni ambijent, sa fokusom na krov, upotrebljivost i ekologiju celog prostora.

Regeneracija kuće se ogleda kroz prisustvo dve dodatne etaže koje su u sastavu složenog krova. Prva etaža je projektovana za dnevne potrebe korisnika, i sa nje se pruža predivan pogled na okolni predeo. Na istoj etaži inkorporirana je terasa koja je pokrivena dubokom strehom, sa koje se takođe pruža idiličan pogled na okolinu. Druga etaža novokomponovanog složenog krova je projektovana za noćne potrebe korisnika. Betonska nadstrešnica ispod koje se nalazi parking, dobila je novu dimenziju drvenom ogradom i strehom, koja prekriva dograđeni deo objekta, i tako utiče na dodatno smanjenje transmisionih i ventilacioneih gubitaka objekta, čime se postižu i znatne energetske uštede.//ek Nemanja Stošić- Više u EKO KUĆI No19

Plave zone sveta

PET IZOLOVANIH OSTRVACA DUGOVEČNIH LJUDI PROGLAŠENA SU ZA “PLAVE ZONE” SVETA, JER TAMO LJUDI DOŽIVLJAVAJU STOTU GODINU ŽIVOTA I DESET PUTA ČEŠĆE NEGO RECIMO U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA. SVIMA JE ZAJEDNIČKO NEŠTO ŠTO SU NAUČNICI NAZVALI MOĆ DEVETKE, DEVET KARAKTERISTIKA KOJE, KAKO JE NEPOBITNO UTVRĐENO, VODE KA DUŽEM, LEPŠEM I SREĆNIJEM ŽIVOTU.
Novinar Den Butner se 2004. godine pridružio timu Nacionalne geografije  sa namerom da sa ozbiljnom grupom istraživača ispita posebna mesta na planeti gde ljudi žive duže i bolje od ostalih. Ideja je bila da se objektivno ispita, izmeri i utvrdi zašto ovi ljudi oboljevaju i do deset puta ređe od ostalih i  zašto među njima stogodišnjaci nisu retkost . Ova izolovana ostrvca dugovečnih ljudi proglašena su za “Plave zone” sveta, jer tamo ljudi doživljavaju stotu godinu života i deset puta češće nego recimo u Sjedinjenim američkim državama.
Utvrdivši pet jasnih plavih zona sveta, Nacionalna geografija je Dena uključila u tim naučnika u ovoj oblasti, i poslala ih je na zadatak da jasno izdvoje i definišu  karakteristike života koje bi mogle da objasne ovaj fenomen dugovečnosti.  I za divno čudo, bez obzira da li je reč o japanskom ostrvu Okinawa,  grčkom Ikarija, italijanskoj Sardiniji,  Kostariki ili Loma Lindi u  Kaliforniji, svima je zajedničko nešto što su naučnici nazvali Moć devetke, devet karakteristika koje, kako je nepobitno utvrđeno, vode ka dužem, lepšem i srećnijem životu.
Poučeni ovim saznanjima, ljudi iz Nacionalne geografije krenuli su i korak dalje, napravivši eksperiment koji još uvek naravno traje, u mestu zvanom Albert Lea. 2009 godine, dobrovoljci u Albert Lei krenuli su da se pridržavaju svih principa Moći devetke, i već naredne godine, utvrdjeno je da su potencijalno u proseku produžili svoje živote za 2,9 godina, dok je odlazak  lekarima smanjen za 49 procenata!
Danas takvi gradovi i zajednice niču i šire se u projektu PLAVIH ZONA.
Da li iko od naših političara zna za ovo i da li i jedna partija dok ide u susret novim izborima, ima plan i program za primenu ovih jednostavnih devet principa? Naravno da nema. Ali zato   ćete vi to znati čitajući ove redove i ništa vas ne može sprečiti da i sami sprovedete plan dugovečnosti i sreće u delo. Zanimljivo, ni jedna od ovih karakteristika nema veze sa novcem!
Da pogledamo kako to žive zdravo i dugo naše komšije u Egejskom moru, na  ostrvu Ikarija.
Naučnici su proveli  15 meseci  na  ostrvu  Ikaria,  pokušavajući da otkriju zašto tamo ljudi žive u proseku duže od svih drugih ljudi na planeti. Otkrili su da na Ikariji  postoji tradicija čuvanja zdravlja i sticanja dobrobiti duga  2.500 godina . Tu je i jedinstven  geografski položaj koji je uticao na formiranje posebnog načina života, što može da objasni dugovečnost stanovnika, ali i činjenica da nisu izloženi uticajima modernog doba.  Zbog svega toga, ljudi na Ikariji pate upola manje od kardiovaskularnih bolesti, u odnosu na recimo Amerikance.  Rak se javlja  u 20 posto manje slučajeva,  a  ima više ljudi starijih od 90 godina nego na bilo kom drugom kraju sveta.
Koje su to njihove tajne?
Šta možemo da naučimo od njih?
Naučnici su izdvojili 8 osnovnih stvari  koje pospešuju dugovečnost i koje možete i vi da koristite i primenjujete. Pominje se tzv. Moc devetke, a ovde je 8 tacaka. Možda bi trebalo proveriti kod Maje!

Samoniklo zeleno bilje

150 različitih vrsta zelenog divljeg bilja raste na ostrvu. Neke biljke sadrže i do 10 puta više anti- oksidanata nego recimo crno vino. Naša zemlja je puna maslačka, koprive, bokvice, sremuša i desetina  drugog samoniklog bilja. Šta vas sprečava da ovog časa ne uberete maslačak u parkiću prekoputa kuće?

Biljni čajevi

Uobičajeni biljni čajevi koji se  piju na Ikariji sadrže u sebi sastojke koji spuštaju krvni pritisak, smanjuju rizik od srčanog udara i smanjuju rizik od demencije. Zar mi nismo poznati po travarima i bogatstvu biljnih čajeva?

Slaba osetljivost na vremensku žurbu

Na Ikariji  ljudi ne nose sat, a kada zakasne, niko se ne buni, poslovi se završavaju kad se završe.
Ovo se pokazalo kao sjajna preventiva za sve bolesti, od artritisa do bora na koži.

Poslepodnevna dremka

Pola sata dnevne dremke pet puta nedeljno, pokazalo se da smanjuje rizik od srčanog udara za 35 procenata. Ikarijanci redovno dremaju. Nekada smo i mi spavali posle podne, posle ručka koji je uvek bio kod kuće, a ne u restoranu, na brzinu.

Brdski način života

Na Ikariji, svaki izlazak iz kuće predstavlja vežbanje. Ljudi vežbaju svakog dana a da toga nisu ni svesni. Prošle nedelje, dok mi je auto bio na servisu, nosila sam ceo dan pedometar i brojala korake koje sam morala dnevno da pređem, bez auta. U proseku 10.000, ili malo manje od 9 kilometara. Danas mi je auto vraćen sa popravke, i ja sam ukupno prešla 2.500 koraka, četiri puta manje. Dakle, rešenje je da se rešite svog auta, pri čemu je to i ekološki poželjnije.

Jak osećaj pripadništva zajednici

Porodica i prijatelji obrazuju jake veze,  što je dokazano da utiče na smanjenje depresije, smrtnosti, pa čak i na telesno starenje. Ikarijanci se druže, ali ne na društvenim mrežama.

Kozje mleko

80 odsto svih stanovnika Ikarije starijih od 80 godina konzumira kozje mleko više puta nedeljno. Kozje mleko je bogato triptopanom, koji smanjuje krvni pristisak i deluje antibakterijski na organizam. Iako sam ja protiv upotrebe životinjskih proizvoda, znam da koza ne oboljeva nikada od raka, jer brsti. Pažljivo jede i ne hrani se stočnom zatrovanom hranom. Možda je od pijenja kozjeg mleka još bolje ići za kozom, gledati šta ona brsti i to jesti.

Ikarijanski način ishrane

Ikarijanska varijacija  mediteranske kuhinje  bogata je povrćem, mahunarkama i maslinovim uljem,  a vrlo malo su zastupljeni meso i šećer. Čak ni ribu ne jedu često. Slađi im je krompir.  Njihova ishrana jedinstvena je upravo po tome što se žitarice i riba malo koriste, a mnogo više krompir.
Šta možemo konačno da naučimo iz ove Plave zone?  Činjenica je da na ovom ostrvu ljudi umiru mnogo manje od kardiovaskularnih bolesti i raka, ali ipak moraju da umru jednog dana. Pa kako to rade? Oni umiru na ikarijanski način. Ne žure. I zato žive duže! I to je zaista plava zona! A šta vi radite da poboljšate svoj život?

Vrata neodgonetnutog izazova – Dušan Arsenić

Naš uvaženi pozorišni i filmski reditelj Boro Drašković u uvodniku za izložbu plakata na Sterijinom pozorju 1982. godine napisao je: „Pozorišni plakat je osoben deo pozorišne predstave. On je najpre mamac i obaveštenje, poziv na pustolovinu, a zatim ostatak, trag, često jedini trag te iste prohujale svetkovine. Za onog ko je video predstavu, plakat je “skladište uspomena”, za onog koji nije – vrata neodgonetnutog izazova”.
Izložbom pozorišnih plakata “Vrata neodgonetnutog izazova” Dušan Arsenić obeležava trideset godina rada i uspešnog trajanja na domaćoj sceni grafičkog dizajna. Poštujući ideje reditelja, scenografa, kostimografa, glumaca i svih drugih učesnika u stvaranju jedne pozorišne predstave, Dušan plakatima daje svoj lični pečat, trudeći se da kroz ovu vrstu umetničkog dela publici približi čari teatra. Pored njegovih plakata se ne prolazi a da se ne zastane i ozbiljno promisli o poruci koju nam šalju. Vizuelni efekat svakog njegovog dela je veoma snažan, jer je svaki detalj (slika, crtež, tekst, pozadina, boja) na plakatu savršeno postavljen i uklopljen.

Sirova hrana – po receptu Maje Volk

„JEDNA OD PRVIH PRIJATNIH SENZACIJA KOJE SAM IMALA KADA SAM POČELA SA SIROVOM, ŽIVOM HRANOM JE OSEĆANJE, NEVEROVATNO PRECIZNO, JASNO I DUBOKO I DA SU MI CREVA ČISTA. DA SU MI UNUTRAŠNJI ORGANI ČISTI! ODJEDNOM CEO ORGANIZAM FUNKCIONIŠE KAO PODMAZAN. TA DIVNA, HLADNO CEĐENA ULJA ZAISTA I PODMAZUJU ORGANE, I SVE OPTIMALNO TEČE. METABOLIZAM SE UBRZAVA, METABOLIČKI ENZIMI SE NE TROŠE, A MI NE STARIMO, ILI BAR STARENJE PREOBRAĆAMO U USAVRŠAVAJUĆU MLADOST, KAKO BI REKAO MOJ UČITELJ GRUJA“, PIŠE PROF. DR MAJA VOLK U SVOJOJ KNJIZI „SIROVI ŽIVOT“.
 
PUNJENE PAPRIKE
Sveže babure prepoloviti na pola i puniti sledećim filom: u blender staviti šolju suncokreta, pola limuna, pola crvenog luka, jedan čen belog luka, malo aleve paprike, peršuna, origana, bosiljka, kašiku maslinovog ulja, malo himalajske soli, malo paškanata, biber i jednu šargarepu. Ako nemate babure, može se služiti i na listovima zelene salate.
 
ČORBA
U blender na čijim noževima još ima dosta fila, dodati malo tople vode, kašičicu karija i pola tikvice, malo himalajske soli i eto lepe čorbe, a blender se oprao.
 
MOĆNI KOLAČ OD ŠARGAREPE
Pulpu od ceđenja soka od šargarepe i jabuke staviti u blender sa deset svežih urmi i šoljom oraha, malo cimeta i ekstrakta vanile i eto kolača. Mogu se oblikovati kuglice pa ih preliti šlagom od jedne šolje sirovih indijskih oraha, šolje vode i kašike meda.

Past… at last – Tihana Mikša Perković

Teško je danas, u identitetski fluidnom i razmrvljenom svijetu, kreirati odjeću koja će biti više od nečijeg subjektivnog hira, koja će moći pretendirati na nekakvo, ma koliko kratko, trajanje. Možda to više i nije važno, ali do vrijednosti nam je ipak uvijek stalo, do nečeg što nadilazi naše puko bivanje ovdje i sada, pa i kad je u pitanju odijevanje. Čime zaodijevamo svoje tijelo, kako se pojavljujemo pred drugima i što na taj način komuniciramo, do toga će nam biti stalo dokle god ćemo ovaj svijet dijeliti s drugima.
Tihana Mikša Perković svjesna je toga, i u svom traganju za odijevanjem vrijednim čovjeka poseže u povijest jednako kao i u suvremenost, u kontinuitetu života nalazeći jedini pravi izvor inspiracije. Njeno su nadahnuće narodne nošnje iz hrvatskih krajeva koje interpretira u suvremenom ključu, tretirajući ih suvremenim tehnikama obrade tekstila. Iz riznice povijesti i sadašnjosti, kao pravi postmoderni čarobnjak, slobodno odabire motive, materijale, uzorke i boje kojima gradi vlastiti modni izraz. U potrazi za inspiracijom posegnuti će za tradicionalnom japanskom tehnikom prošivanja odjeće sashiko, kao i stone wash tehnikom izbjeljivanja džinsa raširenom u suvremenoj popularnoj kulturi Zapada. Monokromija je Tihanin izbor, kao i reducirana, jednostavna silueta –  tako do izražaja dolazi tekstura materijala i obrada detalja, kojima posvećuje veliku pažnju. Reljefnost površina ostvaruje nabiranjem, plisiranjem materijala, prošivima koji stvaraju mala udubljenja i ispupčenja na tkanini. Upravo kroz slobodno poigravanje oblicima i eksperimentirajući suvremenim tehnikama obrade, ona tradicionalne oblike narodne nošnje uvodi u svijet svog vremena. //ek MAŠA ŠTRBAC

Vaskršnja kreativnost

JEDAN OD NAJLEPŠIH I NAJRADOSNIJIH PRAVOSLAVNIH OBIČAJA JE FARBANJE JAJA ZA VASKRS.
Vaskršnja jaja farbaju se na Veliki petak, na dan kada su sve naše misli okrenute sećanju na strahotno stradanje pravednika Hrista na Golgoti . Simbolika farbanja jaja spomen je na događaj kada je sveta Marija Magdalena boraveći u Rimu, kuda se zaputila da bi propovedala Jevanđelje, posetila cara Tiberija. Tada mu je predala crveno jaje i pozdravila ga rečima: “Hristos Vaskrse”. Crvena boja je boja vaskrsenja i simboliše Spasiteljevu nevino prolivenu krv na Golgoti. Po tradiciji, vaskršnja jaja se farbaju crvenom  bojom, jer je ona simbol radosti i vaskrsenja. Prvo crveno obojeno jaje čuva se do idućeg Vaskrsa kao “čuvarkuća” i zaštitnik je porodice. U novije vreme, domaćice farbaju jaja i drugim bojama, a ukrašavaju ih lukovinom, cvetnim laticama, listićima, rastopljenim voskom. Ovom najradosnijem hrišćanskom prazniku najviše se raduju deca, koja uživaju  u ukrašavanju jaja različitim vrstama nalepnica, šljokica i ukrasnih folija ili ih oslikavaju korišćenjem specijalnih flomastera. Poslednjih godina, galerija SINGIDUNUM priređuje interesantne mini izložbe vaskršnjih jaja koja oslikavaju umetnici – članovi umetničkih udruženja ULUPUDS i ULUS. Zastupljene su različite tehnike izrade, dimenzije i materijali (drvo, keramika, metal, tekstil, plastika). Lepota ove postavke je i u raznorodnosti predstavljanja tematike, koja se kreće od tradicionalnih predstava svetitelja i velikih Hristovih praznika, preko apstraktnih motiva i figurativnih kompozicija, do duhovitih rešenja. Veliki broj umetnika se vrlo rado odaziva pozivu da učestvuju na ovoj izložbi, jer je to jedinstvena prilika da svoju maštu, kreativnost i izuzetnu preciznost tehničke izvedbe utkaju u jedno malo umetničko delo. //ek – MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ Više u EKO KUĆI No19

Nove uspomene – Balkanska dizajn mreža

PIŠE:
IVANA ZARIĆ
NOVE USPOMENE
Balkanska dizajn mreža
Mikser House
U galeriji Mikser House-a održana je izložba “Nove uspomene” na kojoj su predstavljeni radovi sa istoimenog konkursa za redizajn Metalčevog posuđa koji su, u saradnji sa kompanijom Metalac, raspisali Mikser organizacija i Balkanska dizajn mreža.
Posetioci galerije Mikser House-a imali su priliku da premijerno vide tri prototipa pobedničkih rešenja, idejna rešenja koja su osvojila specijalne nagrade stručnog žirija, rad koji je dobio specijalnu pohvalu kompanije Metalac, kao i širi izbor radova koji su privukli pažnju žirija – ukupno 40 radova 35 autora.
Dobitnik prve nagrade je Nina Čačković iz Bosne i Hercegovine za kolekciju “ONE TWO THREE”, kolektiv Studiolav iz Grčke, koji čine Loukas Angelou i Vasso Asfi, osvojio je drugu nagradu za rad “GRAPHITECTURE”, dok je treća nagrada pripala Jeleni Bošković iz Srbije za rad “BIRDY NAM NAM”.
Prototipi pobedničkih radova, koje je publika mogla da vidi na galeriji Mikser House-a,12. februara otputovali su na prestižni sajam “Ambijente” u Frankfurtu, gde su bili izloženi na Metalčevom štandu:
“Izložba na sajmu u Frankfurtu će biti idealna prilika da se testira međunarodno tržište, ispita interesovanje stranih kupaca za domaće proizvode i da domaći autori i balkanski dizajn uopšte, dobiju svoje mesto na evropskoj dizajn sceni”, istakla je predsednica Mikser organizacije, Maja Lalić.
Autore pobedničkih rešenja očekuje i učešće u Dizajn zoni Mikser festivala 2016. godine, dok će ljubitelji savremenog dizajna limitirane serije Metalac posuđa proizvedene po pobedničkim rešenjima, na proleće moći da kupe u Prodavnici balkanskog dizajna u okviru Mikser House-a u Karađorđevoj 46 u Beogradu.

Eksplozija kreativnog kretanja i gesta – Dušica Pejić

Bilo bi krajnje nepotpuno gledati u Dušičinim  platnima samo zbir likovnih principa i sitnih graditeljskih zakona slike, jer ova dela imaju i druge, složenije i veće ambicije: da se upuste u probleme i tajne života, da tamo negde na granici apsurda savremenog sveta započnu bezglasni dijalog sa prostorom i materijom. U atmosferi bešumnih eksplozija rađaju se ovde i otvaraju ogromni sivi prostori koji hoće da se otmu od slike, da izađu iz nje. Okovana i zarobljena svetlost koja kao eho dolazi iz dubokih prostora – čini osnovni simbol ovog slikarstva.
Slikarka Dušica Pejić crta, slika, oblikuje u materijalu žestokim potezima, gotovo muškom energijom. Ekspresivnost svog likovnog izraza, u zavisnosti od primenjene tehnike, autorka intenzivira pastuoznim slojevima boje i materije, reljefnom fakturom, amorfnim oblicima i hromatskim kolorom kontrastiranim u jasnoj grafičkoj postavci. Slikarka raskošnog gesta, Dušica Pejić  oslobađa metafizičku perspektivu, kadriranu opservaciju kontrolisanog slučaja likovne predstave. Njen motiv se pojavljuje u semantičkom znaku, daje sugestiju onog što je pre slike prethodilo, a definisano posle značenja.
Tu je znak bitan, on govori o čitanju pre pisanja, prenosu informacije na bazi simboličke slike determinisane u trećem sloju, metafizičkom crtežu.
Autorka likovnim jezikom saopštava doživljaj unutrašnjeg sveta, sopstva, kroz metaforu, sugerišući opšte, ono što stvara iznova. Njeno slikarstvo je kao ptica feniks,  gest porinuća uzleće u likovnoj blistavosti
Imajući u vidu da je apstrakcija umetnički postupak kojim umetnica najtačnije obezbeđuje materijalizaciju svojih ideja, nedvosmisleni izraz njenih misli i stavova jeste fatum njenih sagledavanja stvarnosti i društva u vremenu u kome stvara i deluje.
Dušičine slike doživljavamo kao najličniji odraz sopstvene duše, bliskosti ekspresije sa kojom neretko kreiramo sopstvo. Ona nas podseća da je sve u kretanju i gestu.//ek DR ZORAN TAIROVIĆ

Naturart dijalog: Vukica Mikača i Dejan S.Bogojević

Na temu života,  prirode, flore i faune, na postavci NATURART umetnički dijalog su vodili fotograf  Vukica Mikača i slikar Dejan S. Bogojević. Izložbe na kojima svoje radove u različitim medijima, a na istu temu, izlažu dva ili više autora, izuzetno su zanimljive za publiku i stručnu javnost I veoma inspirativne za umetnike. Bogato i bujno mediteransko rastinje, posebno palma kao njegov najlepši predstavnik, zaokupilo je Vukičinu pažnju, oštro oko i objektiv. Kadrovi ” uhvaćeni ” iz najrazličitijih uglova prikazuju koliko savršenih i nestvarno životnih  umetničkih fotografija može da stvori jedan iskusan i nadahnut umetnik. Inspiraciju za ovu postavku Dejan je pronašao u  divnim stvorenjima koja žive sa nama i pored nas – životinjama. Stanovnici savana, prašuma, dubokih okeana i velikog nebeskog prostranstva, znatiželjno nas posmatraju i kao da nas pozivaju da obratimo veću pažnju na njihovo postojanje. Vođeni  veštom slikarskom rukom i nepresušnom maštom, ovi pasteli su likovno kompatibilni  i u skladnoj su simbiozi sa Vukičinim fotografijama.//ek – MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ

Stare seoske kuće Žitorađe

KNJIGA „OPŠTINA ŽITORAĐA: STARE SEOSKE KUĆE I NJIHOVA TIPOLOGIJA“ DELO JE ARHITEKATA DR KSENIJE BUNJAK I KSENIJE BULATOVIĆ. OBJAVLJENA JE DECEMBRA 2015. GODINE NA OSNOVU  SAKUPLJENE DOKUMENTACIJE O KUĆAMA KOJE SU U OVOJ OPŠTINI IZGRAĐENE U PERIODU OD 1815. DO 1945. GODINE. JEDAN OD CILJEVA KNJIGE BIO JE I ‘ZAMRZAVANJE’ FOTOGRAFISANJEM OVOG SPECIFIČNOG TRENUTKA KOJI VEĆ  PRIPADA PROŠLOSTI, UZ UKAZIVANJE NA VAŽNOST PRAVILNE REVITALIZACIJE NASLEĐA.
U pojedinim razvijenim zemljama ruralnost podrazumeva način života, etičku i socijalnu poziciju. Pojedinci pronalaze vrednost sela u njegovoj raznovrsnosti i lokalnosti. Struktura ruralnog je organska i adaptibilna. Ipak, ostaje činjenica da su seoska područja u većini zemalja u razvoju suočena sa do sada najvećom krizom ne samo na demografskom, sociološkom i ekonomskom, već i na mnogim drugim poljima.

Sela u Srbiji imaju veliki potencijal i velike razvojne mogućnosti, posebno kada govorimo o graditeljskom nasleđu. Kuće su živa materija – nastale su zato da bi pratile i zadovoljile osnovne potrebe svojih korisnika. Napuštanjem, ove kuće umiru i vraćaju se prirodi iz koje su nastale. Njihova trenutna egzistencija može se okarakterisati kao „život između“ ili „život na granici“. Većina ovih kuća ne obavlja svoju prvobitnu namenu – zaštitu svojih žitelja, ali nisu ni potpuno nestale. Jedan od ciljeva ove knjige bio je i ‘zamrzavanje’ fotografisanjem ovog specifičnog trenutka koji već pripada prošlosti, uz ukazivanje na važnost pravilne revitalizacije nasleđa.

Inicijator projekta bili su arhitekta Predrag Mirković i firma Labagro iz Žitorađe, koji su prepoznali potencijalnu vrednost nasleđa koje se krije po selima opštine. Pisanju knjige prethodio je jednogodišnji terenski rad – obilaženje svih sela opštine Žitorađa, ukupno njih 30, anketiranje i intervjuisanje žitelja, popisivanje onih objekata koji se mogu uvrstiti u graditeljsko nasleđe, formiranje foto-dokumetacije i pribavljanje ostalih relevantnih podataka. Autori su bili iznenađeni stanjem na terenu. Kao što je već poznato, u selima Srbije mogu se zateći očuvani pojedinačni primerci starih tradicionalnih kuća i njihovih okućnica. U Žitorađi se mogu pronaći ne samo očuvane seoske kuće sa kompletnim okućnicama, već i čitave autentične ulice, kao i celokupna seoska jezgra..//ek Više u EKO KUĆI No19

Prenosni zvučnik BALLO

Prenosni zvučnik Ballo dizajnirao je švajcarski dizajn studio Bernhard / Burkard  za brend Oyo iz Hong Konga. Zvučnik je sfernog oblika, neupadljivog i jednostavnog dizajna. Obojena traka između dve polovine štiti zvučnik i pojačava bas tonove kada se nalazi na površini. Ima ugrađenu punjivu litijumsku bateriju, a kućište je od aluminijuma. Zahvaljujući priključku od 3,5 mm, koji je uobičajen za slušalice, ovaj zvučnik je kompatibilan sa većinom audio uređaja. Kada je priključen na uređaj, zvučnik Ballo se automatski uključuje. Dostupan je u šest različitih boja. Autori Fabio Bernhard i Thomas Burkard su za dizajn prenosnog zvučnika Ballo dobili prestižno priznanje Platinum A Design Award u kategoriji digitalnih i elektronskih uređaja.