Zvezdano osvetljenje
Dizajnerski dvojac iz Budimpešte koji čine grafički dizajner Ana Farkaš i dizajner enterijera Mikloš Batis, autori su kolekcije Zvezdanih lampi, koja je zasnovana na ideji da abažur odražava zvezdano nebo. Posebnost ove lampe je u njenoj sposobnosti da obezbedi osvetljenje i da istovremeno projektuje zvezdano nebo u sobi. Fascinantni svetlosni efekti nastaju zahvaljujući LED sijalicama koje su specijalno dizajnirane za Starry Light kolekciju lampi i koje emituju svetlosne zrake različite snage naviše i naniže tako da stvore osvetljenje sa projekcijom pravog zvezdanog neba.
Svaki deo Starry Light lampe proizveden je ručno u različitim radionicama u Budimpešti. Zanatlije i majstori napravili su ih od kvalitetnih materijala, u saradnji sa dizajnerima. Lampa je dostupna u četiri različite boje. Simboli na unutrašnjoj površini abažura crtani su ručno i predstavljaju prepoznatljiva sazvežđa. Originalna nijansa lampe prikazuje severnu hemisferu, ali sazvežđe može biti kreirano u skladu sa geografskim područjem, datumom i vremenom, tako da lampa bude jedinstvena i da odgovara potrebama i željama korisnika.
Lampa NEKTAR
Zahvaljujući obliku i materijalu od koga je napravljena, Nectar lampa ne samo što pruža ambijentalno osvetljenje, već ima i funkciju akustičke apsorpcije kojom može u velikoj meri poboljšati komfor unutar bučnih prostora. Lampa je inspirisana izgledom košnice, koju autorka naziva jednim od čuda prirode. Ova lampa je 2012. godine osvojila nagradu za najbolji komercijalni proizvod, kao i nagradu za najbolji ekološki proizvod na Međunarodnom sajmu nameštaja u Sidneju. U obrazloženju žirija navodi se da lampa Nectar predstavlja dokaz da dobar dizajn počiva na principu održivosti, u sebi sadrži emocije, predstavlja omaž prirodi, a industrijski otpad čini atraktivnim.
Nectar lampa je napravljen od recikliranog materijala i sadrži dva čelična prstena. Dostupna je u svetlo sivoj, tamno sivoj, narandžastoj i senf zelenoj boji. Materijal od koga je napravljen abažur poseduje odličnu moć upijanja zvuka. Osim toga, ima UV zaštitu, zahvaljujući kojoj boje ne blede i koja štiti i od oštećenja prouzrokovanih vlagom. Netoksičan je, bez alergena, veoma izdržljiv i lak za održavanje, kao i za transport. Osim toga, lampa se jednostavno montira, a zahvaljujući čeličnim prstenovima na vrhu i na dnu, lako zadržava oblik.
”Nevidljivo” kupatilo
JEDNOSTAVNOST, OSNOVNI GEOMETRIJSKI OBLICI I PRIRODNI MATERIJALI BILI SU OSNOVA ZA DIZAJN ,,NEVIDLJIVOG’’ TOALETA, ČIJI SU SVI SANITARNI I TEHNIČKI ELEMENTI SKRIVENI ISPOD DRVENIH POLICA. UKLAPANJEM SVIH ELEMENATA DOBIJENA JE PROSTORNA KOMPOZICIJA KOJA SE INKORPORIRA UNUTAR KUPATILA
Sofisticiran i minimalistički pristup koji transformiše uobičajeni izgled kupatilskih elemenata bio je polazna osnova za dizajniranje “nevidljivog kupatila” iz Rapselove kolekcije One. Matheo Thun i Antonio Rodrigez dizajnirali su kupatilo koje impresionira novim linijama i inovativnim oblicima. Umivaonik, tuš i toalet su sakriveni pod minimalističkim strukturama od ariša, koje se pretvaraju u kaskadno postavljene skulpturalne police. Ove police čine celinu, dok se istovremeno svaki oblik može shvatiti kao zasebno postavljen, a mogu služiti i za sedenje.
Jasne linije i estetska doslednost dominiraju dizajnom kupatila i održavaju ga maksimalno čistim. Sva tehnička i sanitarna instalacija je sakrivena – sve funkcije kupatila potpuno su preobražene u police i skladišta koja su transparentna i konvertibilna.
Jednostavnost dizajna se ogleda i u izboru materijala: vodootporno svetlo drvo ariša stvara prirodnu i toplu atmosferu, holističku i primamljujuću. Dimenzije ovih elemenata su prihvatljive za razne veličine kupatila i predstavljaju jedinstveni doživljaj u prostoru.
Novi život starih aviona
AKO POŽELITE DA U SVOM DOMU ILI POSLOVNOM PROSTORU IMATE NEKI UNIKATNI KOMAD NAMEŠTAJA ILI LAMPU NAPRAVLJENU OD ORIGINALNIH AVIONSKIH DELOVA KOJI SU PRELETELI MILIONE KILOMETARA, UPUTITE SE U TECHNOLOGIC STUDIO, ČIJI JE OSNIVAČ ALEKSANDAR GLIGORIJEVIĆ. PROIZVODNJOM NAMEŠTAJA OD AVIONSKIH DELOVA, GLIGORIJEVIĆ STARIM I ORONULIM AVIONIMA UDAHNJUJE NOVI ŽIVOT, A ISTOVREMENO ČINI OMAŽ ČELIČNIM PTICAMA KOJIMA KROZ NOVE UPOTREBNE PREDMETE SIMBOLIČNO PRODUŽAVA LET.
Udahnuti novi život dotrajalim i odbačenim predmetima predstavlja svojevrstan izazov u održivom pristupu dizajnu. Osnivač Technologic studija, skulptor i dizajner Aleksandar Gligorijević, od samog početka svog profesionalnog delovanja tokom studija na Santa Monika koledžu u Kaliforniji, u umetničkom radu je koristio neobične elemente poput diskova, propelera i optičkih stakala, dajući im nove vrednosti i oblike. Fantastični svet upotrebnih predmeta i skulptura prikazao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u Srbiji i u svetu, kao i na manifestacijama ULUPUDS-a, čiji je redovni član od 1998. godine. Starim avionskim delovima u izradi skulptura počeo je da se bavi 2013. godine.
Sve se pokrenulo kada je dobio poziv od članova britanskog tehno industrial benda The Prodigy da osmisli art zonu na Donjem Kalemegdanu za održavanje Warriors Dance Festivala, koji je organizovan u okviru njihove turneje u cilju promovisanja lokalnih umetnika. Stari i dotrajali avionski delovi JAT Tehnike od tada su izvor Gligorijevićeve inspiracije, kao i novih mogućnosti i vrsta umetničkog izraza.
Nedugo zatim, već 2014. godine, od avionskih delova počeo je da izrađuje nameštaj i lampe, a potvrdu kvaliteta za svoj rad dobio je iste godine na Velikoj izložbi dizajna u okviru Međunarodnog sajma nameštaja, gde mu je dodeljena Specijalna nagrada za umetnički set lampi. Nagrađene radove je kasnije izložio u beogradskoj galeriji Štab. Osim ove izložbe, Gligorijević izdvaja i učešće na manifestaciji i izložbi EKOKULT, koja je održana u oktobru 2015. godine u Galeriji Progres.
“Podsticaj za početak rada na kolekciji lampi i nameštaja od avionskih delova je da pored estetike dodam i funkciju, koja je za mene bila izazovna avantura kroz svet dizajna, da predmet sadrži likovnost i nesvakidašnjost oblika, a da istovremeno maksimalno ispoštujem funkcije i ključne standarde dizajna”, kaže Aleksandar Gligorijević.
Kada pred sobom ima gomilu industrijskih delova, Gligorijević im najpre pažljivom selekcijom određuje namenu, nakon čega sledi niz procesa – čišćenje, konzervacija određenih površina, sečenje, uklapanje. Različite delove sklapa najčešće šrafljenjem originalnim avionskim šrafovima, koristeći već postojeće rupe kad god je to moguće, kako bi očuvao autentičnost, a samo kada je to neophodno, koristi zavarivanje. Završnom obradom određuje finalni izgled komada nameštaja i lampi, koji se usklađuje sa zahtevima i potrebama klijenata.
Da bi se na delovima aviona od kojih se sklapa nameštaj mogla sagledati originalna struktura materijala, a i da bi se istakli tragovi pohabanosti nastali kao posledica duge upotrebe, autor koristi čišćenje i poliranje, odnosno obradu u smislu otkrivanja površina. Na ovaj način stvara poseban doživljaj, a takav komad nameštaja dobija umetničku vrednost koja se reflektuje na ambijent u celini.
Farbanjem ili postupkom hromiranja, odnosno obradom u smislu prekrivanja površina, što vodi perfekciji i postizanju visokog sjaja, naglašava se forma i postiže glamur, ali se malo umanjuje izvorna lepota, odnosno originalnost ideje, jer se kao krajnji rezultat dobija sasvim nov komad nameštaja.
“Umetnik provocira maštu ili bol. Dizajner je taj koji treba da vam olakša i ulepša život. Umetnik ima kritički duh. Dizajner ima kritičku svest. Spram dizajna, umetnost je razmažena i gleda samo na sebe. Oslobođena svih zahteva direktne stvarnosti, razvija se po svojoj neukrotivoj volji. Likovnoj umetnosti uvek je potreban adekvatan ambijent. Zato sintezom arhitekture i dizajna sve tri grane mogu postići vizuelni sklad prostora”, otkriva Gligorijević čime se vodi u izradi kolekcije lampi i nameštaja od avionskih delova. //ek TIJANA JANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No19
Eko gerila – Goran Redžepi
POBORNIK I PROMOTER EKOLOGIJE I AUTOR VIŠE TELEVIZIJSKIH EMISIJA POSVEĆENIH EKOLOGIJI I ZAŠTITI ŽIVOTNE SREDINE, KOGA SMO ZNALI KAO BUBNJARA BENDOVA ‘VAMPIRI’ I ‘FAMILIJA’, GORAN REDŽEPI, VEĆ GODINAMA USPEŠNO SPAJA SVOJA DVA ŽIVOTNA OPREDELJENJA, MUZIKU I EKOLOGIJU, I PROMOVIŠE IH KROZ SVOJE EMISIJE.
U INTERVJUU ZA MAGAZIN EKO KUĆA OTKRIVA KAKO JE POČEO DA SE BAVI EKOLOGIJOM, PRENOSI SVOJA ISKUSTVA SA SNIMANJA RAZLIČITIH PROJEKATA SNIMANIH U SRBIJI, REGIONU I SVETU, GOVORI O STEPENU EKOLOŠKE OSVEŠĆENOSTI, KAO I O SPOJU MUZIKE I EKOLOGIJE.
Niz godina radite na informisanju i edukaciji javnosti i podizanju svesti o značaju ekologije u svim njenim aspektima, koji obuhvataju reciklažu, energetsku efikasnost, zaštitu životne sredine i tretman otpada, kroz dva formata čiji ste autor – Recycle Bin Eco Guerilla i Pogledaj oko sebe. Kako ste počeli da se bavite ekologijom?
Poslednjih godina sam puno čitao, pratio teme iz domena ekologije i shvatio da javnost nema predstavu ni svest o tome da recimo 72 vrste biljaka i životinja izumire svakodnevno. Da li vam je poznato da je Srbija na poslednjem mestu po energetskoj efikasnosti u Evropi? Ovi i slični podaci su me šokirali i usmerili moj rad ka ekologiji. Tako je nastao TV serijal ‘Recycle Bin Eco Guerilla’. Okupili smo tim ljudi koji se zalažu za ekologiju i zaštitu životne sredine i obrađivali smo teme kojih nije bilo u medijima, poput zelene ekonomije, energetske efikasnosti, obnovljivih izvora energije, zaštite životne sredine, tokova tretmana otpada. Bez obzira na probleme sa kojima smo se susretali tokom snimanja, uspeli smo da “otvorimo vrata“ ovim značajnim ekološkim temama. Iz današnje persperktive, veoma sam ponosan što sam među prvim TV autorima koji se ozbiljno bave ovom temom u Srbiji. Motivacija leži u mom dubokom unutrašnjem promišljanju i smatram da to nije uzalud potrošeno vreme. Najbolji pokazatelj važnosti ovih tema i potvrda našeg rada je preko 8 miliona gledalaca serijala.
Koje emisije i projekte biste izdvojili i zbog čega?
Ako bih morao da izdvojim neke emisije kao posebne, to bi svakako bile one koje su na direktan način uticale na poboljšanje ekologije i životnih uslova ili su na direktan način uticale na sprečavanje katastrofa i epidemija. Sa velikim zadovoljstvom sam radio emisiju o prvom postrojenju za tretman klaničnog ili životinjskog otpada u Srbiji, koje se nalazi u Inđiji. Od klaničnog i životinjskog otpada pravi se biodizel i to je po meni fantastičan rezultat tretmana otpada koji neće više završavati po utrinama i deponijama i kontaminirati zemlju, vodotokove i ostale prirodne resurse. Zahvaljujući ovom postrojenju, 2014. godine, kada su Srbiju zadesile poplave, sprečena je ekološka katastrofa i epidemija širih razmera. Izdvojio bih nekolicinu epizoda koje su po prvi put urađene na temu reciklaže opasnog industrijskog otpada. U pitanju je sertifikovana Mid-Mix tehnologija kompanije Yunirisk. Ona uspešno inertizuje preko 100 različitih vrsta industrijskog otpada koji se takvim procesom pretvara u neopasan otpad. Fantastična je činjenica da je postrojenje osmislio naš čovek, a još je značajnije što se već duži niz godina ova tehnologija uspešno prodaje u zapadnoevropskim zemljama. Takođe bih izdvojio postrojenje za reciklažu elektronskog i električnog otpada u Nišu, koje je najsavremenije u Evropi. Svetski moderno postrojenje koje uspešno tretira sve otpadne vode i mulj nalazi se u industrijskom gradu Koprivnica u Hrvatskoj, i to je pravi ekološki grad čiji građani imaju savršeno čiste vodotokove.
Koliko su, prema Vašem iskustvu, ljudi svesni značaja zaštite životne sredine za svoju budućnost i budućnost novih generacija?
Moram biti iskren. Smatram da je ekološka svest u Srbiji, pa čak i u regionu, na vrlo niskom nivou. S obzirom na to, moj početni motiv da se bavim ekološkim temama i promocijom ekologije bio je da delam i afirmišem ove teme kako bih bar malim doprinosom podstakao građane i mlađe naraštaje da se informišu, razmišljaju i da zaključe da sopstvenim postupcima mogu doprineti da dođe do velikih promena u kvalitetu njihovih života i sredine u kojoj žive. Ključ je u edukaciji, i ukoliko ne budemo obrazovali mlade naraštaje, bahatost i neznanje će nas dovesti do takve situacije da oni neće moći uživati u lepoti svih resursa koje nam naša planeta nesebično nudi. Krajnje je vreme da se okrenemo, pogledamo oko sebe i počnemo da delujemo na jednom novom nivou svesti i zasnujemo novi način suživota sa prirodom.
Osim u Srbiji, snimali ste emisije i u drugim zemljama, poput Belgije i Hrvatske. Gde se Srbija nalazi u odnosu na region i svet kada je reč o svim aspektima ekološkog razvoja?
Početak mojih profesionalnih putovanja datira od vremena kad sam radio na BK televiziji kao autor tada vrlo popularne emisije o ekstremnim sportovima. Imao sam prilike da posetim mnoge zemlje i to iskustvo je za mene bilo veoma dragoceno. Pomenuću Nepal, daleku, siromašnu zemlju, ali prebogatu prirodnim resursima, kulturnim nasleđem, dobrim vibracijama i duhovnošću, gde smo 2000. godine snimali prvi srpski film o osvajanju Everesta, najvišeg vrha planete. To je za celu ekipu predstavljalo veoma težak poduhvat. Morali smo da se popnemo do Everest Base Camp-a i da na visini od 5.360 metara dva meseca čekamo naše alpiniste da osvoje krov sveta. Period aklimatizacije, promena ishrane i funkcionisanje na takvim visinama veoma je teško, nekada i opasno po život. Pejzaži Himalaja izgledaju fascinantno, ali je životni vek ljudi koji žive na obroncima Himalaja ograničen zbog razređenog vazduha koji dišu. Ipak, njihova gostoprimljivost i energija koju emituju potpuno razoružaju sve predrasude. Međutim, razočaralo me je kada sam video koliko je alpinističke opreme i stvari ostavljeno u nacionalnom parku Sagarmatha. Prava deponija! Godinama kasnije, pravljene su ekspedicije sa ciljem da se očisti taj nacionalni park, jedan od najlepših na našoj planeti.
Zemlja od koje bi trebalo da učimo je Belgija, koja je lider u reciklaži ambalažnog otpada. Oni recikliraju tokove čak 96% ambalažnog otpada koji se generiše, jer država stimuliše i pomaže operatere koji se bave sakupljanjem i upravljanjem ambalažnim otpadom.
U našoj zemlji postoji profesionalni operater koji je formiran sa ciljem da se bavi strategijom upravljanja otpadom i edukacijom. Oni uče i povezuju se sa evropskim kompanijama koje se bave sličnim poslovima. Na taj način naši operateri primenjuju iskustva i unapređuju svoje poslovanje šireći sakupljačku mrežu, što je ključ uspešnog zbrinjavanja otpada. Kao što sam već rekao, smatram da je nivo ekološke svesti u Srbiji, pa čak i u regionu, na niskom nivou, ali isto tako mislim da smo poslednjih godina značajno napredovali. Svakodnevno učimo od razvijenijih zemalja i sve je više kvalitetnih projekata.
Sarađivali ste i sa brojnim kompanijama na njihovim društveno odgovornim projektima. Da li postoji razvijena svest o neophodnosti poslovanja po ekološkim standardima u kompanijama i među zaposlenima, ili se samo radi o trendu da se kompanije predstave kao društveno odgovorne i ekološki osvešćene?
Moje dosadašnje iskustvo je pokazalo da u Srbiji postoje društveno odgovorne kompanije. Pomenuću Telenor, koji je lider odgovornog poslovanja. Dugi niz godina uspešno sarađujemo, i da nije bilo njihovog pozitivnog stava i podrške, mislim da se serijal “Recycle Bin Eco Guerilla” ne bi ni desio.
Da, postoje i druge odgovorne kompanije u Srbiji koje sprovode vrlo ozbiljne planove i rade po svetskim standardima, dobijaju ISO sertifikate koji su u skladu sa ekološkim zakonima naše države i oni su veoma značajni subjekti u budućoj strategiji održivog razvoja.
Sastavni deo serijala Recycle Bin Eco Guerilla bila su gostovanja najpoznatijih rokenrol bendova sa naših prostora. Da li to ima veze sa vašom muzičkom karijerom i da li ste na taj način želeli da povežete svoja dva životna opredeljenja – muziku i ekologiju?
Moje je opredeljenje da promoteri ekologije u serijalu budu bendovi i autori iz rokenrol miljea zato što ja po prirodi stvari pripadam toj kulturi. Ja sam 90 tih godina aktivno snimao ploče i bio jedan od osnivača popularnih bendova ‘Vampiri’ i ‘Familija’ koje su danas dobile status kultnih bendova na ovim prostorima. Nažalost, te grupe više ne postoje, ali naše pesme i stavovi koje smo u to vreme kroz muziku i tekstove propagirali i danas se slušaju i citiraju.
Drago mi je da postoje iskreni i kvalitetni ljudi koji uvek govore beskompromisno i misle svojom glavom, boreći se protiv uticaja raznih pogrešnih vrednosti koje nam se plasiraju u medijima i u svakodnevnom životu. Svojim stavom i pričom, mnogi muzičari, među kojima su Disciplin A Kitschme, Rambo Amadeus, KKN, Električni Orgazam, pomogli su nam da promovišemo prave vrednosti i da ih povežemo sa ekologijom.
Kakvi su Vam planovi za naredni perod?
Muzika je moj osnovni pokretač i sadržan je u gotovo svim mojim projektima. Zbog toga sam sa prijateljem osnovao muzički studio Zmajevo Gnezdo, gde trenutno provodim najviše vremena i uživam u snimanju muzike za televizijske projekte i songova za pozorišne predstave. Nedavno smo završili muziku za film našeg eminentnog reditelja Lordana Zafranovića pod nazivom ‘Bizarno 7’ čiji je scenario urađen po motivima višestruko nagrađivane pozorišne predstave. Snimanje filma se očekuje u septembru, a do tada ću putovati i snimati materijale za nove emisije serijala Pogledaj oko sebe, koji se emituje na regionalnoj televiziji N1. U 2015. godini smo emitovali prvih 12 epizoda, a reakcije gledalaca dale su nam vetar u leđa da nastavimo dalji rad na serijalu, pa će se od septembra ove godine emitovati nove epizode, u kojima ćemo prikazati i istraživati još zanimljivije teme poput nacionalnih parkova, rezervata, zaštićenih područja i ukazivaćemo na lokacije gde je čovekova nebriga udružena sa industrijom na neki način devastirala biodiverzitet u celom regionu.
Osim toga, u narednom periodu planiram da u koprodukciji sa Arhisolarom kreiram televizijsko izdanje magazina EKO KUĆA, koje će se plasirati na regionalnom nivou.
Moja je želja da se jednoga dana napravi ekološki portal na balkanskom nivou, gde će biti mapirana područja koja su ugrožena nebrigom ili prirodnim katastrofama, kao i područja koja su iz takvog stanja vraćena u prirodne tokove, sa ciljem da osvestimo javnost.
//ek TIJANA JANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No19
Pogled kao smisao
KAKO SPASTI POGLED NA HRAM OD PRETENCIOZNOG ILI PRETERANO LIČNOG DIZAJNA? KAKO SE ENTERIJEROM NADOVEZATI NA DUHOVNU KULTURU KOJU HRAM SVOJOM ARHITEKTUROM I ENERGIJOM NOSI? REKONSTRUKCIJOM PORODIČNOG STANA IZ VREMENA 60-TIH TREBALO JE OMOGUĆITI DA TAJ POGLED U SVAKOM TRENUTKU PRUŽI NAJPRE SPOKOJ , A ONDA USHIĆENJE I STIMULANS. TO JE BIO PROJEKTNI ZADATAK KOME SU TEŽILI ARHITEKTA VOJIN VALJAREVIĆ I KOAUTOR OVE ADAPTACIJE I REDIZAJNA, MULTIMEDIJALNA LIČNOST VESNA DE VINČA.
Gledamo pravo u Hram. Ustvari, to je pogled Hrama – u nas. Kakva privilegija!
Da, Hram Svetog Save je glavni junak u procesu rekonstrukcije stana porodice Jugović, koji celom svojom dužinom i južnom stranom ’gleda’ ka ovom, na Balkanu najvećem, pravoslavnom zdanju.
Podignut na mestu gde je Sinan paša 1595. godine spalio mošti Svetog Save, na vrhu tada najvišeg brda Vračara, ovaj spomen hram, delo arhitekata Bogdana Nestorovića i Aleksandra Deroka, danas je organski i najvidljiviji deo savremene živopisne siluete Beograda.
Visina sa koje se posmatra Hram daje dodatnu duhovnost. Ovaj stan se nalazi skoro na samom vrhu solidno građene zgrade smeštene na uglu Svetosavske i Katanićeve, sa fasadom koja se još drži.
Prostor je rekonstruisan kompletno, prvi put posle 45 godina. Izmenjene su instalacije, zidovi, sve izuzev podova pokrivenih solidnim, neuobičajeno ređanim hrastovim parketom. U stan je ’ubačena’ terasa, sada zatvoreni stakleni vrt spavaće sobe Tanje Jugović. Stan ima površinu od 90 m2, i u njemu se nalaze čak tri spavaće sobe. Dve spavaće sobe gledaju na Hram i imaju u prostoru postavljene elegantne okrugle staklene tuš kabine – saune. Iz jedne kabine se gleda u Hram.
Zavese su izbačene, tepisi takođe. Dnevna soba i trpezarija su spojene celinom od 8 metara staklenih površina i okrenute su ka Hramu. I nekada devojačka soba poznate novinarke gleda direktno u Hram. Ova soba je odvojena pokretnim vratima sa ogledalima visokim skoro do vrha plafona. Kada su ova vrata otvorena, soba postaje deo dnevnog ambijenta. Istim ogledalima – vratima, koja su postavljena nasuprot, zatvara se malena kuhinja u kojoj je smešteno sve što je potrebno. Efekat ’ogledalo na ogledalo’ vidno proširuje prostor i multiplikuje igru svetla.
Terase uokviruju ceo stan. Podrazumeva se da su najvažnije one koje su okrenute Hramu. Vidno je da je ovde funkcionalnost, pored estetike, osnovni princip.
Autori dizajna su arhitekta Vojin Valjarević i provereno i dokazano višestruko talentovana multimedijalna ličnost, Vesna de Vinča. Ovo je samo jedan u nizu njihovih zajedničkih rekonstrukcija i projekata unutrašnje dekoracije.
DUHOVNA ARHITEKTURA
Kako formulisati prostor koji bi u mašti bio sklopiv tako da se unese u Hram, a onda tamo rasklopi tako da toj atmosferi ne smeta, već da se nevidljivo uklapa i formatom i bojom i razuđenošću oblika?
To nam je bio težak projektni zadatak – sačuvati pogled kao najvažniji momenat , ne otežati ga slikama, zidove ostaviti što više praznim, jer nema bolje slike od dobro formulisanog i prozorima definisanog pogleda, pokušati da se iz gotovo svih delova stana, i soba i kupatila i kuhinje i predsoblja, magično vidi Hram, tako da nas u svakom trenutku smiruje i ushićuje – odmotava svoj najnoviji realizovani san i tajnu inspiracije Vesna de Vinča.
Nameštaj je uglavnom stari, redizajniran, prefarban, a atmosfera je pomalo ’retro’.
-Već dugo znam koliko je važno u šta i u koga gledamo svakodnevno. Pogled može biti savršen stimulans, ali i pakleno ograničenje koje oduzima energiju. Pogrešne slike i fotografije, pogrešni ljudi i natrpanost prostora mogu da nas iscrpe. Rasterećen pogled na samo jedno drvo u dvorištu ili na cvet u prozoru može da nas obnovi, smiri, donese vedrinu. Mi u suštini biramo taj pogled. Mudriji umeju da ga pronađu, stvore, formiraju, iščiste. Oni umeju da na pravi način vrednuju i situacije i ljude, i dizajn i prirodu – razmišlja Vesna de Vinča.
Celog svog života Vesna ima sreće sa pogledom! Da li je to sudbina ili kreacija?
Svi njeni prostori, počev od ovoga u krilu Hrama, u kojima živi ili u kojima je živela, okrenuti su magičnim scenama, prelepim pogledima. Bilo je to najpre prema zelenom parku Kalemegdana i Zoološkog vrta, gde ju je nekada davno, kada je prvi put ozbiljno otišla od kuće, kaže uz osmeh, svakoga jutra budila rika lavova. Pa onda preseljenje i novi život koji je sledio, pogled prema Neimarskom parku, gde od proleća, u gotovo svakom trenutku, uz opojni miris lipe, promiču čudesne ptice, uz žamor dečjih glasova sa ljuljaški prekoputa. Tu je, takođe sama, osmislila i stan i ’zvezdarijum’, otvorenu terasu sa pokretnim staklenim krovom, za spavanje i za gledanje u zvezde. Ili pogled sa broda EKO CENTRA na Ušću, prema tvrđavi na Kalemegdanu, gde rano, rano ’lovi’ izlazeće sunce koje se vrti oko glave Pobednika, a onda čeka dnevni defile labudova i galebova.//ek VOJIN VALJAREVIĆ Više u EKO KUĆI No19
Vrt kao zelena soba na otvorenom
KADA SE DIZAJNERIMA PRUŽI MOGUĆNOST DA KREATIVNOST IZRAZE U POTPUNOSTI, ONI NIKADA NE OSTAJU DUŽNI. KAO REZULTAT NASTAJE NESVAKIDAŠNJA PEJZAŽNA FORMA U KOJOJ JE PAŽNJA POSVEĆENA SVAKOM DETALJU. OVAJ VRT KOKETIRA SA VISINSKIM RAZLIKAMA I POVRŠINAMA, RAZMEĆE SE OBLICIMA, BOJAMA I MATERIJALIMA STAVLJENIM U SUPROTNOST SA MIRNIM TONALITETOM OSNOVE, UNOSI RAZNOLIKOST BILJAKA I ELEMENATA, UZ SVE TO ODRAŽAVAJUĆI LIČNOSTI ONIH KOJI ĆE TAJ PROSTOR KORISTITI U BUDUĆNOSTI. SUČELJAVANJE SVIH NAVEDENIH RAZLIČITOSTI IMALO JE ZA CILJ OBLIKOVANJE JEDINSTVENOG AMBIJENTA – SVOJEVRSNE ‘ZELENE SOBE’ NA OTVORENOM.
Nakon dela života provedenog na različitim lokacijama sveta, ostvarenja poslovnih ambicija i proputovanja, nastupa vreme kada se odlučujemo za stacioniranje i formiranje porodice. Novi objekat privatne kuće u Beogradu predstavlja upravo to – porodični dom, novi izazovni period koji predstoji i nosi sa sobom nekakva nova iskustva – mir, smeh dece, okupljanja familije i prijatelja, lagani tempo preporođenih životnih prioriteta, ušuškanost. Savremene potrebe urbanog stanovnika nipošto nisu stavljene u drugi plan, već su na jedinstven način inkorporirane u sve ono čime zrači topao dom.
Lepo uređen vrt nije isključivo namenjen za velike prostore. Dobro osmišljenim pejzažnim dizajnom može se iskoristiti svaki kutak dvorišta i u njemu napraviti prekrasno mesto puno života i stila. Iako na prvi pogled izgleda nemoguće, i od malog dvorišta lako nastaje zelena oaza gde ima dovoljno mesta za porodična okupljanja i druženja sa prijateljima. Vlasnici novog prestoničkog doma sve ovo su znali, kao i to da im je potreban idealan vrt u malom – vrt koji treba da bude funkcionalan i jednostavan, a uz to da zadrži prirodnost i toplinu.
Rukovođeni željama investitora, članovi studija Landscape Factory iz Beograda potrudili su se da formiraju vrt koji na svojstven način parira arhitekturi objekta. Oni su prilikom projektovanja vrta uz pažljivu analizu prostora, osluškivali potrebe budućih korisnika. Prepušteno im je bilo da iskažu kreativnost u potpunosti, a za uzvrat oni su izrazili zahvalnost dizajnirajući nesvakidašnji eksterijer i brinući o svakom detalju. Znali su da u malom vrtu nikada ne treba preterivati sa zelenilom i preteranom količinom cvetnica. Nedostatak površine u ovakvim prostorima uspešno se može nadoknaditi upotrebom puzavica, vertikalnog ozelenjavanja i ‘stubastih’ formi biljaka. U tom slučaju sve će izgledati prostranije i urednije. Znali su i da su malom vrtu neophodni detalji. Kako se malo dvorište može sagledati jednim pogledom, važno je svaki detalj uklopiti u skladnu celinu. Ovaj vrt koketira sa visinskim razlikama i površinama, razmeće se oblicima, bojama i materijalima stavljenim u suprotnost sa mirnim tonalitetom osnove, unosi raznolikost biljnog materijala i detalja, ali i odražava ličnosti onih koji će taj prostor koristiti u budućnosti. Sučeljavanje svih navedenih različitosti imalo je za cilj oblikovanje jedinstvenog ambijenta sačinjenog od drugačijih prostornih celina.
Zatečeno stanje bio je izgrađen objekat porodične kuće, visinska razlika terena od 2.6m ka zadnjem delu placa i slobodna površina od samo 200m2. Shodno tome da su prostorije za dnevni boravak i odmor smeštene u prizemnoj etaži objekta, investitori su izrazili želju da odatle imaju direktan izlaz ka zadnjem delu vrta. Drugi pristup vrtu iz kuće bilo je potrebno da bude iz suterenskih gostinskih prostorija.
Ograničenost i izolovanost poseda bili su drugi zahtevi, kao i nesmetana komunikacija prednje i zadnje pozicije vrta. Imajući u vidu fizionomiju terena, pejzažni dizajneri odlučuju se za formiranje dve terase – glavna terasa iz dnevnog salona sa trpezarijom i pomoćna terasa iz suterenske etaže. Preostali deo zadnjeg vrta povezuje dve terase stazom i zasadima biljnih vrsta.// ek DEJAN POPOV Više u EKO KUĆI No19
I sada vas proglašavam kućom i vrtom…
SAVREMENA POSTAVKA ČISTIH LINIJA SA MALO ZASADA DA BI SE PRILAGODILA POSTAVCI KUĆE, BIO JE CILJ KOJI JE TREBALO POSTIGNUTI OVOM BAŠTOM. KLIJENTI SU HTELI NEŠTO OGRANIČENO I MINIMALNO, ALI SU ŽELELI I MALO PROŠIRENJE BAŠTE, JER JE ONA DO TADA BILA PRILIČNO MALA. HTELI SU DA BUDE U RAVNOJ LINIJI GLEDANO IZ PODRUMA, DA SE U NJU SMESTI MOKRI ČVOR, KAMIN I ROŠTILJ, VEŠTAČKI TRAVNJAK I BEZBEDNO MESTO GDE BI SE MOGLA IGRATI NJIHOVA DECA. KAKAV ZADATAK! POSTIĆI DA MESTO BUDE BEZBEDNO ZA DECU SA TOLIKOM VODOM I VATROM NA DOHVAT RUKE!
Cilj i zadatak ovog projekta bio je potpuni preobražaj kuće i vrta nekada prilično velikog poseda u oblasti Kensington. Kuću je renovirao arhitekta Majkl Bojd po sopstvenoj zamisli, a držao se savremenog minimalističkog stila, što je nalagalo sličan pristup uređenju vrta. Dakle, savremena postavka čistih linija sa malo zasada da bi se prilagodila postavci kuće.
Vrt je prethodno bio postavljen na malo višem terenu i okopavan je ručno. Da bi se iz renovirane kuće moglo ući u baštu iz podruma, što je bio zahtev vlasnika, bilo je neophodno ponovo nivelisati vrt i spustiti ga za oko 1.5m. Kako se u baštu moglo prići samo kroz kuću, možete zamisliti kako je tekla ova nivelacija i izbacivanje zemlje kroz celu kuću. Noćna mora! Bašta je pretrpela dramatičnu promenu u odnosu na prvobitnu, jer je projekat rekonstrukcije kuće nalagao da jedini pristup bude iz podruma, pa su tu nakon iscrpljujućih zemljanih radova i adaptacije postavljeni donja terasa i stepenice za nju.
Klijenti su hteli nešto ograničeno i minimalno, ali su želeli i malo proširenje bašte, jer je ona do tada bila prilično mala. Hteli su da bude u ravnoj liniji gledano iz podruma, da se u nju smesti mokri čvor, kamin i roštilj, veštački travnjak i bezbedno mesto gde bi se mogla igrati njihova deca. Kakav zadatak! Postići da mesto bude bezbedno za decu sa tolikom vodom i vatrom na dohvat ruke!
U bašti je upotrebljen Portland kamen, isti kao i u unutrašnjosti kuće, i tako su se ova dva prostora ujedinila na način da se stekne utisak da postoji jedna soba i na otvorenom prostoru.Portland je čist, beo, svetao kamen i teško ga je održavati jer zahteva stalno metenje i brisanje, pogotovo napolju, ali vredelo je.
Ovom prostoru kontrast stvaraju i na taj način ističu njegovu posebnost uredno orezani oblici živice od Buxusa i preplet Carpinusa, koji dodaju strukturu i interesantno izgledaju tokom cele godine. Takođe i usmeravaju poglede posmatrača ka udaljenom kraju bašte, gde se nalazi već pomenuti čuveni stakleni kamin.// Više u EKO KUĆI No19