Alumil Exl1

Revolucija mozga

POPAJ JE OSTAO U NEZNANJU, NIJE IMAO KO DA MU DOJAVI. OD HALAPLJIVOG GUTANJA SPANAĆA NABUBRELI SU MU JEDINO MIŠIĆI. DA JE NAVALIO NA ŽITARICE, KOLIKA LI BI MU TEK BILA GLAVA! KAKO TO ZNAMO?
Skorašnje istraživanje pokazalo je da su ugljeni hidrati pospešili porast sive mase u lobanjama naših pradavnih predaka. Šta će na to reći srpski sladokusci koji na sav glas od belosvetskih nasrtaja brane domaće iznutrice i kobasice? Ništa, ugledaće se na snažnog mornara iz crtaća i prionuće više na (suho)mesnate đakonije.
Zašto je priroda to uradila svom dvonožnom prvencu? Em ga je prisilila da se uspravi i da se od tog doba neprestano vajka zbog bolova u leđima, em ga je naterala da izobilno guta skrob. Kudikamo mu je bilo lakše da proviri iz svoje mračne pećine, mlatne toljagom po glavi prvog mamuta koji naiđe i mesecima prehranjuje ženu i čeljad? Čudni li su putevi uspinjanja do razuma!
„Vi ste to što jedete, i što su jeli vaši preci”, podučava jedan naučni iskaz. U pleistocenu, razdoblju koje je potrajalo od pre dva i po (2.588.000) miliona do 11.700 godina, niko nije ispisivao (svi su bili blaženo nepismeni), ni u stenama urezivao jelovnike.
ČUVARI VATRE
Otkuda saznanje šta je čovek koji je tada poprimio sadašnji izgled, svakodnevno jeo? Jednostavno, pažljivo su prosejani tragovi hemikalija u praistorijskim ostacima kostiju.
Naučnici su odavno upućeni u to da su navike u ljudskoj ishrani pretrpele duboku promenu, jer se u obrocima iznebuha pojavio novi dodatak – meso. I tako bi ostalo da iznenada nije uskočio drugi prilog, ugljeni hidrati, za koji se nagađa da je odigrao presudnu ulogu. Uključivanje kuvanog skroba u svakodnevne obroke podstaklo je preobražaj uvećanih mozgova.
Ugljeni hidrati su najrasprostranjenija jedinjenja u živom svetu, sastoje se od atoma ugljenika, vodonika i kiseonika. Poslednja dva su u istoj srazmeri 2:1 (dva vodonikova, jedan kiseonikov) kao u vodi. U biohemijskom smislu razvrstavaju se na šećere, skrob i celulozu.
Skrob (žitarice, hleb i testenine) obiluje složenim ugljenim hidratima, a šećer (voće, džem i slatkiši) jednostavnim. Po količini unosa, skrob je najvažnija čovekova i životinjska hrana, jer čini više od polovine pojedenih ugljenih hidrata.
Konačan razlaz s majmunima desio se pre oko sedam miliona godina, a naši čovekoliki prepotopski srodnici nastavili su da naveliko žvaću biljke bogate vlaknima. Na otprilike pola puta do danas dohvatili su se mesa, što potkrepljuju kamene alatke i životinjske kosti: nevešto su ga gulili i usput izvlačili koštanu srž.
Nekako u isto vreme ovladali su kuvanjem, iako otkriće vatre još nije sasvim rasvetljeno: nedvosmisleno je utvrđeno da su u svojim staništima 300.000 godina neprestano održavali oganj da se ne ugasi. Odatle potiču svi potonji čuvari plamena, u doslovnom ili prenesenom značenju. Pojedini istraživači, pak, smatraju da su praljudi čudesnu veštinu naučili znatno ranije: pre milion i 800 hiljada godina!
S kuvanim mesom, kako se pretpostavlja, unosilo se više proteina, masti i energije, pa su hominidi narasli i napredovali. Evolucioni genetičar Mark Tomas, sa Univerziteta Koledž u Londonu, osporava takvo viđenje ističući da se nešto drugo krčkalo na ognjištu: gomolj (krtola ili tuber) i ostale biljke sa zadebljanim podzemnim stablom u obliku grudve bogate skrobom (amylum).
Čovekovo telo prerađuje skrob u glukozu, a to je naše glavno gorivo, maltene istog časa kada otpočne žvakanje. Pljuvačka, naime, sadrži enzim amilazu koja odmah razlaže ovakve namirnice, kudikamo lakše ako su prokuvane. Za poređenje: kuvani krompir se u stomaku 20 puta brže svari od sirovog! Tako su divlje skrobnice većom hranljivošću obogatile ishranu.
Drugi nagoveštaj da se prešlo na takvu hranu nalazi se u DNK. Za razliku od šimpanze, najbližeg živog evolucinog srodnika, koji ima samo dva, čovek nosi 18 umnožaka (kopija) gena za amilazu, što znači da je nekoliko puta ubrzao razgradnju hranljivih sastojaka iz skroba.
JEŠNIJI PAMETNIJI
Kada su geni za amilazu prvi put otkriveni, pohitalo se sa predviđanjem da su nastali maltene sa drevnim zemljoradnicima i da je unošenje žitarica poguralo prirodno odabiranje (selekcija) pojedinaca koji su brže i lakše prerađivali amilazu. Skorašnje proučavanje, međutim, potvrdilo je da se višak ovih gena pojavio mnogo pre nego obrađivanje zemlje. Mark Tomas je sa svojim saradnicima taj događaj povezao sa otkrićem vatre i kuvanjem hrane, zbog čega su ljudi sa suviškom amilaze češće preživljavali i razmnožavali se, prenoseći ovo svojstvo na svoje potomstvo. To gorivo je, dakle, pospešilo uvećanje mozgova! Nagli porast se dogodio pre 800.000 godina, pa sadašnji čovekov mozak sagori gotovo četvrtinu unetih kalorija.
Osporavanja nisu izostala uprkos mnoštvu prikupljenih činjenica kojima se osnažuje značaj ugljenih hidrata u razvoju ljudske vrste. Evolucioni biolog Greg Rej sa Univerziteta Djuk, upozorava da još nije valjano obrazloženo kada su geni za amilazu počeli da se umnožavaju.
S kojih razloga je čovek obdaren toliko velikim mozgom? U poređenju sa gotovo svim životinjama, on u procentima čini popriličan deo ljudske telesne težine. Od pojave prvih izdanaka roda homo (Homo habilis ili vešti čovek), pre dva miliona godina, udvostručio je veličinu. Vratimo li se još dalje u prošlost, u odnosu na najranijeg pretka kao što je australopitekus, koji je živeo pre dva do četiri miliona godina, trostruko je krupniji.
Otkuda toliko povećanje? Istraživači su godinama mozgali kako da rasvetle jednu od najgolicavijih evolucionih zagonetki, i tako su se iskristalisale tri vodeće pretpostavke: klimatske promene, zahtevi sredine i društveno nadmetanje.
Prva pretpostavka, dakle, nagoveštava da su nepredvidive vremenske prilike i znatna klimatska kolebanja potpomogla usavršavanje sposobnosti naših dalekih preteča da misle unapred i da budu pripravni za svakojake nedaće, što je urodilo većim i vičnijim mozgom.
Druga iznosi da su se naši prapreci, kada su napustili područje ekvatora, suočili sa izazovom opstanka – nedostatkom hrane i drugih potrepština. A da bi to prevazišli, morali su da budu malo bistriji. I manje izlaganje štetočinama (parazitima) moglo je da ima isti ishod. Kako se potonje objašnjava? Ukoliko je telo prinuđeno da se rve sa tim uljezima, ono upošljava celokupnu odbranu (imuni sistem), trošeći kalorije koje bi pospešile porast mozga. U krajevima severno i južno od ekvatora, naime, obitava manje parazita.
I na kraju, treća podrazumeva da je društveno utrkivanje za ovladavanje sve oskudnijim izvorima uticalo na moždanu veličinu. Sa porastom broja stanovnika, više se pojedinaca borilo za iste sirovine, a to je podstaklo razmišljanje. Malo promućurniji su češće dolazili do hrane i drugih dobara i otuda je njihovo potomstvo imalo veće izglede za preživljavanje. Manje vični su umirali, uvećavajući tako verovatnoću preostalih da opstanu. Iz pokoljenja u pokoljenje, u toj nemilosrdnoj utakmici ljudi su bivali pametniji.
Točak evolucije nije zaustavljen: nadmetanje za veće mozgove nastavlja se i u naše vreme.//  EKO KUĆA No19

Od tradicije do transformacije

Svaki kreativni čin u procesu rekonstrukcije, izveden u duhu današnjice, predstavlja rizik, jer kvalitet arhitektonskog dela zavisi od procene okolnosti, znanja, kulture, kreativnosti, ali i hrabrosti i inovativnosti arhitekte. Projekat rekonstrukcije otvara pitanje trenutka u kome se spajaju prošlost i sadašnjost.
Dizajn ovog objekta sa stanovišta forme predstavlja pristup koji je u potpunosti zasnovan na poštovanju postojeće strukture. Namera autora bila je da uđe što diskretnije u postojeći ambijent, da bude što manje uočljiv i da ne konkuriše ni strukturalno, a ni vizuelno, postojećim graditeljskim vrednostima. Opna objekta ostala je skoro u potpunosti netaknuta, u suprotnosti sa enterijerom u kome je zadržana samo konstrukcija. Perforacije u drvetu iza kojih se nalaze prozori  jedina su intervencija na fasadi, izvedena u cilju povećanja osvetljenosti i stvaranja kvalitetnijeg unutrašnjeg prostora. Arhitekti su želeli da arhitektonski izraz objekta  predstavlja komunikaciju suštinskih osobina, kvaliteta i značenja, a ne formu kao proizvod vremena u kome se nalazi

Prostorni koncept baziran je na povezivanju različitih nivoa otvorenog i zatvorenog prostora. Podrum koji je služio kao staja za stoku  transformisan je u garažu i prostore za ostavu. Na gornjem nivou nalaze se dnevna soba, trpezarija i spavaća soba sa jedne, i tehničke prostorije – kuhinja, kupatila i sauna, sa druge strane. Na ovaj način omogućeno je razdvajanje zona, a istovremeno se prostor može posmatrati kao jedinstven i nedeljiv, jer se zone pretaču jedna u drugu, a granice se brišu, što korisniku pruža osećaj slobode i nesputanosti. Soba za goste nalazi se na galeriji i iz nje se pruža pogled na unutrašnjost celog objekta, što pospešuje osećaj pripadanja i stapanja sa samim ambijentom.

TEK KADA SE, INSPIRISANA ISTORIJOM I TRADICIJOM A OBLIKOVANA KONTEKSTOM, POSVETI PITANJIMA SAVREMENOG ŽIVOTA, ARHITEKTURA OVOG OBJEKTA DOBIJA SVOJ PUNI ZNAČAJ, OTVARA SVE DIJALOŠKE LINIJE I DOPUŠTA SUČELJAVANJE STAROG I NOVOG U SVIM PRAVCIMA.

Imajući u vidu set modernih vrednosti, arhitekti su se odlučili za nameštaj  dizajniran u minimalističkom stilu ,u potpunosti izrađen od drveta. Jednostavne prave linije i oštra geometrija karakterišu svaki komad nameštaja, što enterijeru pruža fleksibilnost i praktičnost.  Pojedini komadi kao da izranjaju  iz poda, kao da su izvučeni  u elemente definicije prostora kojima je aktivirana nova svrsishodnost , atraktivnost i namena.//ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No19

Drvo oblikuje ovaj prostor i izražava njegovu suštinu, čime objedinjuje vezu spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta.

Od tradicije do transformacije

ISTINITOST TVRDNJE DA ARHITEKTURA KAO UMETNOST UVEK RAČUNA NA PROMENLJIVOST KAO OBAVEZNI DEO SVEGA BUDUĆEG, DOKAZALI SU OFIS ARHITEKTI PRI REKONSTRUKCIJI STARE STAJE I SENARE U SLOVENIJI. NJIHOV CILJ BIO JE USPOSTAVLJANJE NOVE MORFOLOGIJE PROSTORA KOJI SPAJA PROŠLOST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST, JER SVAKO DELOVANJE U PROSTORU ONI POSMATRAJU KAO UPIS U VEĆ POSTOJEĆI TEKST, GDE NOVO TREBA DA GOVORI JEZIKOM SVOGA DOBA, UZ POŠTOVANJE INTEGRITETA STAROG I ISTORIJSKOG I NJEGOVE AUTENTIČNOSTI.
Uvek intrigantan susret starog i novog inspirisao je grupu arhitekata OFIS da rekonstrukcijom stare staje i senare u Sloveniji stvore prostor koji dobro ilustruje odnos sredine, zahteva savremenog života i značenja i integriteta tradicije.
Obeležje ruralne arhitekture Slovenije su različiti tipovi seoskih kuća, senara i ambara izgrađenih od lokalnih materijala, kamena i drveta.  Nažalost, mnogi od njih više ne služe svojoj svrsi, te su u lošem stanju, zapušteni, a često i zamenjeni objektima koji kvalitetnije zadovoljavaju potrebe savremenog stanovanja. Arhitekti OFIS težili su tome da rekonstrukcijom objekta u Bohinju postignu mnogo više. Celovito i potpuno preispitivanje uticaja tradicionalnog graditeljstva na savremeno arhitektonsko stvaralaštvo dovelo je do stimulativnog procesa  transformacije funkcije i namene uz istovremeno čuvanje tradicije.

Identitet tradicionalnog
Svaki kreativni čin u procesu rekonstrukcije, izveden u duhu današnjice, predstavlja rizik, jer kvalitet arhitektonskog dela zavisi od procene okolnosti, znanja, kulture, kreativnosti, ali i hrabrosti i inovativnosti arhitekte. Projekat rekonstrukcije otvara pitanje trenutka u kome se spajaju prošlost i sadašnjost.
Dizajn ovog objekta sa stanovišta forme predstavlja pristup koji je u potpunosti zasnovan na poštovanju postojeće strukture. Namera autora bila je da uđe što diskretnije u postojeći ambijent, da bude što manje uočljiv i da ne konkuriše ni strukturalno, a ni vizuelno, postojećim graditeljskim vrednostima. Opna objekta ostala je skoro u potpunosti netaknuta, u suprotnosti sa enterijerom u kome je zadržana samo konstrukcija. Perforacije u drvetu iza kojih se nalaze prozori  jedina su intervencija na fasadi, izvedena u cilju povećanja osvetljenosti i stvaranja kvalitetnijeg unutrašnjeg prostora. Arhitekti su želeli da arhitektonski izraz objekta  predstavlja komunikaciju suštinskih osobina, kvaliteta i značenja, a ne formu kao proizvod vremena u kome se nalazi.

Potraga za slobodom
Prostorni koncept baziran je na povezivanju različitih nivoa otvorenog i zatvorenog prostora. Podrum koji je služio kao staja za stoku  transformisan je u garažu i prostore za ostavu. Na gornjem nivou nalaze se dnevna soba, trpezarija i spavaća soba sa jedne, i tehničke prostorije – kuhinja, kupatila i sauna, sa druge strane. Na ovaj način omogućeno je razdvajanje zona, a istovremeno se prostor može posmatrati kao jedinstven i nedeljiv, jer se zone pretaču jedna u drugu, a granice se brišu, što korisniku pruža osećaj slobode i nesputanosti. Soba za goste nalazi se na galeriji i iz nje se pruža pogled na unutrašnjost celog objekta, što pospešuje osećaj pripadanja i stapanja sa samim ambijentom.

Imajući u vidu set modernih vrednosti, arhitekti su se odlučili za nameštaj  dizajniran u minimalističkom stilu ,u potpunosti izrađen od drveta. Jednostavne prave linije i oštra geometrija karakterišu svaki komad nameštaja, što enterijeru pruža fleksibilnost i praktičnost.//ek VESNA RAVIĆ Više u EKO KUĆI No19

G3 kuća

REKONSTRUISANA I DOGRAĐENA KUĆA U GRADU OTOPENI, NEDALEKO OD BUKUREŠTA, NESVAKIDAŠNJI PROJEKAT REALIZOVAN U OVOM PODRUČJU, ARHITEKTIMA IZ STUDIJA LAMA ARCHITECTURA ZNAČIO JE JOŠ JEDAN USPEŠNO SAVLADAN VELIKI IZAZOV U NIZU. SUŠTINA OVOG PROJEKTA JE MODERNA REINTERPRETACIJA TRADICIONALNE KUĆE SA KOSIM KROVOM, ČIME SE STVARA DIJALOG IZMEĐU DVA OBLIKA VREMENA, IZMEĐU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI.
Arhitektura porodičnih stambenih kuća na ovim prostorima podrazumeva kuću jednostavne forme, kosih, uglavnom dvovodnih ili viševodnih krovova i funkcionalno rešenu po merama porodičnog života. Takav je upravo bio i projekat objekta koji se našao na stolu projektnog biroa LAMA ARHITECTURA  uz  zahtev da se rekonstruiše i dogradi. Projekat je započet 2013. godine, a završen je 2015. Postojeći objekat sa svojih 100m2 u osnovi zauzimao je tek deo velike parcele od 815m2 što je ostavilo mnogo mogućnosti i dovoljno prostora za pažljivu, ali smelu igru volumena i oblika. Arhitektonska strategija je bila bazirana na očuvanju izgleda postojećeg objekta – tradicionalne kuće jednostavne arhitekture sa kosim krovom, dok je proširenje reinterpretirano u savremenom obliku, kao betonski origami vezan za staru kuću. U potrazi za vizuelnim i prostornim dijalogom između dva volumena, tražilo se jedinstvo funkcije i oblika.

Stvaranje harmonije započeto je tako što je dodatni volumen dizajniran na način da sadrži prostranu površinu dnevnog boravka, dok će originalna kuća obezbediti ostale neophodne prostore jednog porodičnog doma. Postojeća kuća sadrži tri etaže. Podrum je namenjen ostavama za domaćinstvo, dok su u prizemlju smešteni kuhinja, trpezarija, deo za odmor, garderoba i kupatilo. Postojeći objekat ima povezanost sa potkrovljem, ušuškanom oazom za odmor i spavanje, gde su smeštene glavna spavaća soba sa garderobom i kupatilom, soba za goste, dečija spavaća soba i još jedno kupatilo. Iz dečije sobe se zalazi u posebno carstvo igraonice kome se pristupa merdevinama. Ovaj dečiji kutak postavljen je na vrhu kupatila.//ek JELENA KOSTADINOVIĆ   Više u EKO KUĆI No19

Zadržana gruba obrada betonske konstrukcije daje skulpturalnost prostoru, poput izloženog muzejskog eksponata.

Tačka spoja starog i novog dela odvojena je različitom materijalizacijom i naglašena linijom svetlarnika.

G3 kuća

REKONSTRUISANA I DOGRAĐENA KUĆA U GRADU OTOPENI, NEDALEKO OD BUKUREŠTA, NESVAKIDAŠNJI PROJEKAT REALIZOVAN U OVOM PODRUČJU, ARHITEKTIMA IZ STUDIJA LAMA ARCHITECTURA ZNAČIO JE JOŠ JEDAN USPEŠNO SAVLADAN VELIKI IZAZOV U NIZU. SUŠTINA OVOG PROJEKTA JE MODERNA REINTERPRETACIJA TRADICIONALNE KUĆE SA KOSIM KROVOM, ČIME SE STVARA DIJALOG IZMEĐU DVA OBLIKA VREMENA, IZMEĐU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI.

Arhitektura porodičnih stambenih kuća na ovim prostorima podrazumeva kuću jednostavne forme, kosih, uglavnom dvovodnih ili viševodnih krovova i funkcionalno rešenu po merama porodičnog života. Takav je upravo bio i projekat objekta koji se našao na stolu projektnog biroa LAMA ARHITECTURA  uz  zahtev da se rekonstruiše i dogradi. Projekat je započet 2013. godine, a završen je 2015. Postojeći objekat sa svojih 100m2 u osnovi zauzimao je tek deo velike parcele od 815m2 što je ostavilo mnogo mogućnosti i dovoljno prostora za pažljivu, ali smelu igru volumena i oblika. Arhitektonska strategija je bila bazirana na očuvanju izgleda postojećeg objekta – tradicionalne kuće jednostavne arhitekture sa kosim krovom, dok je proširenje reinterpretirano u savremenom obliku, kao betonski origami vezan za staru kuću. U potrazi za vizuelnim i prostornim dijalogom između dva volumena, tražilo se jedinstvo funkcije i oblika.

Stvaranje harmonije započeto je tako što je dodatni volumen dizajniran na način da sadrži prostranu površinu dnevnog boravka, dok će originalna kuća obezbediti ostale neophodne prostore jednog porodičnog doma. Postojeća kuća sadrži tri etaže. Podrum je namenjen ostavama za domaćinstvo, dok su u prizemlju smešteni kuhinja, trpezarija, deo za odmor, garderoba i kupatilo. Postojeći objekat ima povezanost sa potkrovljem, ušuškanom oazom za odmor i spavanje, gde su smeštene glavna spavaća soba sa garderobom i kupatilom, soba za goste, dečija spavaća soba i još jedno kupatilo. Iz dečije sobe se zalazi u posebno carstvo igraonice kome se pristupa merdevinama. Ovaj dečiji kutak postavljen je na vrhu kupatila.

Novoformirani dnevni boravak u prizemlju povezan je interpolacijom prostranog osvetljenog hodnika sa bočnim delom dnevnih prostorija u prizemlju postojećeg objekta, stvarajući potpuno prirodnu vezu, kao da je od samog početka kuća zamišljena na ovaj način. Dnevna soba je dinamična usled prelomljenog oblika konstrukcije, koji formira visok plafonski prostor sa jasnim, fokusiranim pogledom prema spolja, baš kao i ostatak objekta koji je rekonstrukcijom obogaćen širokim balkonskim vratima, pa dnevna svetlost zalazi u svaki kutak unutrašnjeg prostora.

Kuhinjski prostor zauzima centralno mesto u funkciji, pa na najbolji način služi kako trpezarijskom delu sa njene leve strane, tako i dnevnom boravku sa desne, ali i prostranoj novooformljenoj terasi, sa kojom je kuhinjski deo u novom projektu direktno povezan. Na delu neiskorišćenog, nekada zapuštenog dvorišta, postavljena je velika drvena platforma, koja povezuje prostor, a koja je obogaćena i novim sadržajima kao što su bazen, terasa sa prostranim delom za sedenje i velike žardinjere sa cvećem. Ovim potezom arhitekti nisu povezali dnevne prostorije samo u unutrašnjosti objekta, već su otvorili površine ka novom, zanimljivom spoljnom prostoru.

Spojna tačka dva volumena označava ulaz koji se, vođen zaštitnom betonskom nadstrešnicom, utapa u tanku liniju svetlarnika i zalazi prema unutrašnjosti, u kuću. Na ovaj način je dobijena površina od 180m2 prizemlja, gde je funkcija potpuno usaglašena sa konstrukcijom, koja svojom masom prožima prostor unoseći dinamiku u oblikovnost.

Još jedan bitan element u oblikovanju prostora jeste izbor materijala koji upotpunjuju jedinstvo kompozicije, ali i održivi dizajn mobilijara, jer su sačuvani i reparirani prilikom rekonstrukcije postojeće kuće. Spoljašnji oblici suprotstavljaju kontrastne tonove različitim strukturama materijala. Tako se nekoliko nijansi sive pretaču od tamnih, primenjenih na limene krovne ploče, u svetlije koje pripadaju neobrađenoj betonskoj nadstrešnici, suprostavljajući se belini zidova postojećeg objekta.//ek JELENA KOSTADINOVIĆ   Više u EKO KUĆI No19

Vodopadi i vodenice

VODOPADI SU NAJLEPŠI TOKOM RANOG PROLEĆA, KADA SE TOPE SNEGOVI I KADA POTOCI KOJI SE TADA STVARAJU POSTAJU MOĆNA VODENA MASA. SRBIJA JE BOGATA VODOPADIMA. IAKO NISU TAKO IMPRESIVNI KAO ONI U ZEMLJAMA SA VELIKIM PLANINSKIM MASIVIMA, NISU NIŠTA MANJE LEPI
Vodopadi u Srbiji nisu tako impresivni kao oni u zemljama sa velikim planinskim masivima, ali nisu ništa manje lepi. Najlepši su tokom ranog proleća kada se tope snegovi, pa potoci koji se tako stvaraju postaju moćna vodena masa. Sve što je lepo u Srbiji udaljeno je od puteva, pa ni do ovih vodenih pragova nije lako doći. Izduženi lanac Stare planine, sa vrhom Midžorom koji nadvisuje dve hiljade metara, dugo je krio najviše, najbrojnije, a možda i najlepše vodopade Srbije. Većinu tih vodopada formiraju potoci koji se ulivaju u Toplodolsku reku i Visočicu, koje su sastavnice Temštice.
Piski skok na Staroj planini, sa vodenim skokom od 65 metara, među najvišima je u Srbiji. Nalazi se na izvorišnom delu Toplodolske reke. Relativno dobar makadamski put prolazi na par stotina metara od vodopada, pa ipak Piski skok tek povremeno posećuju malobrojni planinari i šumari. Dva podjednako atraktivna i visoka vodopada koji krase najviše visove Stare planine su Koprenski i Čunguljski skok, ali odlazak do njih podrazumeva celodnevno pešačenje.
Kada od manastira Temska krenete putem uz reku Temšticu, ulazite u živopisni kanjon koji zbog impresivnih crvenih stena nazivaju Mali Kolorado. Na samom ulasku u kanjon, sa desne strane puta nalazi se usek sa nevelikim ali slikovitim vodopadom. Prskalo se obrušava u uzani levak sa visine od desetak metara, a kako voda udara u glatku stenu, na polovini svoga puta i žestoko pršti. Time vodopad opravdava svoje ime, a uz to okolne glatke stene čini izuzetno klizavim, pa je posmatranje ovog lepotana moguće samo sa rastojanja.

Tupavica nije mnogo visoka, ali je verovatno najlepši vodopad kod nas. Nalazi se u neposrednoj blizini puta koji od Dojkinaca vodi ka Toplom Dolu, na delu Stare planine koji se zove Visok. Iako je od puta udaljen tek stotinak metara, bez iskusnog vodiča bilo bi ga teško pronaći. Najpouzdaniji orjentir za skretanje ka vodopadu je Lilina česma i brvno preko reke u njenoj blizini.
Vodopad Bigar se nalazi u nedaleko od sela Stanjinac, pored puta koji spaja Pirot i Knjaževac. Visok je oko dvadeset metara. Nekad je na platou iznad vodopada bilo desetak vodenica. Tu se nalazi i manastir Stanjinac. Manastir je nedavno obnovljen, a postoje planovi da se i nekoliko vodenica uredi za potebe turizma, koji postaje sve značajnija privredna grana ovog kraja.
Još jedan vodopad, pristupačan ljudima koji vole da do cilja stignu svojim automobilom, jeste Veliki Buk kod sela Lisina. Tu postoje lep restoran i nekoliko bungalova, a ambijent je nešto pitomiji. Vodopad nastaje od Vrela koje izbija iz poroznih stena Beljanice i posle par stotina metara se uliva u Resavu. Na svom putu voda je u krasu izdubila veliki lonac i napravila vrlo slikovit vodopad. Tipično je za kraški kraj da snaga vodopada varira, pa je moguće i tokom leta posle jače kiše videti podivljalu vodu.

Ripaljka kod Sokobanje je zvanično najviši vodopad kod nas, iako je njegov vodeni stub za oko 20 metara kraći od vodenog stuba pomenutog Piskog skoka. Problem sa Ripaljkom je što je aktivna samo tokom ranog proleća ili posle dužih kišnih perioda.
Najmaštovitija igra vode i krečnjaka stvorila je Prskalo, vodopad u Južnom Kučaju. Ovaj vodopad se nalazi pored samog puta koji od Pasuljanskih livada vodi ka Čestobrodici. Nevolja je što je to šumski put i što je u periodu najveće aktivnosti vodopada praktično neprohodan. Leti, kada bukove šume Južnog Kučaja postanu pravi raj, voda niz bedem od sige samo stidljivo kaplje.
Sopotnički vodopadi su najbogatiji vodom i imaju najveći pad, ali se tu voda raširila na sve strane i stvorila je bezbroj manjih vodopada.

Praktično postoje tri nivoa vodopada od kojih su najpristupačniji oni srednji. Njihov pad je oko 25 metara. Tu se nalaze dve valjarice koje odavno nisu u funkciji. Sopotnički vodopadi imaju svoju magiju tokom cele godine. U proleće podivljaju. Tokom leta, kada se pored vodopada organizuje eko kamp, lepo je videti mlade devojke koje se kao šumske vile tuširaju pod malaksalim mlazom ne previše hladne vode. Jesenji meseci pretvaraju degradirane bukve i vodopade u mističan bajkoliki predeo. Zimi se na Jadovniku temperatura spusti i do tridesetog podeoka ispod nule. Ako pri tome još grane i sunce, viseće ledenice menjaju boju od bele do modrozelene.
Vodopad koji zaslužuje da bude pomenut je Veliki Skakavac na Kamišinoj reci, koja sa zlatiborskog vrha Vijogor krivuda ka Mokroj Gori. Njegov skok od preko 25 metara deluje mnogo snažnije nego neki od pomenutih, znatno viših vodopada. Turisti koji bar dva dana ostanu u ovom sve popularnijem letovalištu, trebalo bi da prošetaju do Velikog Skakavca.
Na Starovlaškoj visiji svakako vredi svratiti do Gostilja na Zlatiboru. Na obodu sela nalazi se atraktivan vodopad do koga vodi lepo uređena staza. Iznad vodopada smestio se prijatan restoran koji nudi okrepljenje posle obilaska vodopada.
Reka Tribuća izvire na planini Bobiji i uliva se u Trešnjicu, a obe zajedno produžavaju do Drine. Na svom toku reka bar tri puta bućne u neverovatno uzanoj klisuri. Od svih pomenutih vodopada, tri buća na Tribući su najnepristupačniji. Ako poželite da uđete u samu klisuru, biće vam potrebno alpinističko umeće i garantovano suvo vreme, jer i najslabija kiša na padinama Bobije može da bude opasna u tesnacu.

Kopaonički vodopad Jelovarnik visok je preko 70 metara i dobro je skriven. Pomenimo i reku Godinu dana kod Bajine Bašte, koja je dugačka tačno 365 metara. Tu je i Beli Izvorac kod Majdanpeka, Blederija kod Brze Palanke i zanimljiv vodopad Sikolske reke kod Negotina.
Vodopade često prate i vodenice, koje koriste snagu vode da bi samlele žito ili kukuruz. Nekada je najpoznatija slika Srbije prikazivala Taorska vrela. Tu se voda obrušavala preko stepenika od sige i okretala vodenično kamenje na desetak vodenica. A onda je neko kaptirao ta vrela i vodenice su se polako urušavale, jedna po jedna. Nažalost, stručnjaci su zaboravili da voda koja stvara sigu, podjednako stvara i kamenčiće u ljudskom telu.

Propadale su i vodenice koje su i dalje imale snagu vode za pokretanje. Jednostano, ljudi više nisu imali strpljenja za relativno spor proces mlevenja u vodenici, jer savremeni mlinovi samelju žito mnogo brže. Kako reče pesnik Dobrica Erić, vodenice, gorske carice, brzo su postale bezube starice. A najbolji hleb se mesi od brašna lagano samlevenog u vodenici!

Leteći biciklista

BICIKL SE SMATRA PRVIM INDIVIDUALNIM PREVOZNIM SREDSTVOM, A NJEGOV NASTANAK VEZUJE SE ZA NEMAČKU SA POČETKA 19. VEKA. PRVI BICIKL JE IMAO MALO SLIČNOSTI SA DANAŠNJIM, BIO JE IZRAĐEN OD DRVETA I NIJE IMAO PEDALE. U DRUGOJ POLOVINI 19. VEKA NASTAO JE BICIKL SA PEDALAMA, KOJI JE IMAO JEDAN VELIKI I JEDAN MALI TOČAK, A  UBRZO ZATIM POJAVIO SE BICIKL KOJI JE LIČIO NA DANAŠNJE. U MNOGIM ZEMLJAMA BICIKL JE DANAS DEO TRADICIJE I KULTURE, A POSTOJE I GRADOVI U KOJIMA JE NAZAMISLIVO FUNKCIONISATI BEZ NJEGA. OSIM ŠTO JE POGODAN ZA GRADSKE GUŽVE, BICIKL JE I SA EKOLOŠKOG ASPEKTA NEZAMENLJIVO PREVOZNO SREDSTVO.
Bird of Prey bicikl je specifičan po tome što biciklista tokom vožnje leži na sedištu okrenut ka dole, sa pogledom usmerenim napred. Kožni jastučići na sedištu i volanu su napravljeni sa idejom da pridržavaju kukove, kolena i laktove, dok su noge bicikliste ispružene pozadi – kao da pliva ili leti. Po tome je i dobio naziv Ptica grabljivica.  Zahvaljujući položaju u kome se nalazi vozač, Bird of Prey je znatno aerodinamičniji od običnog bicikla, a zahvaljujući  manjem otporu, biciklista može da okreće pedale punom snagom. Autor ga opisuje kao sklop maksimalne aerodinamike, optimalnog položaja tela i besprekorne transmisije, što ga čini najbržim biciklom na svetu.
“Svestan sam da se Bird of Prey pomera i prevozi vozača sa jedne lokacije na drugu, a da se zgrade ne pomeraju, osim prilikom zemljotresa. Ipak, za mene kao arhitektu, projektovanje i konstrukcija ovog bicikla bili su arhitektonski posao, jer bicikl podrazumeva formu i funkciju, baš kao i zgrade. Iskoristio sam svoje arhitektonsko iskustvo za njegovu  realizaciju”, izjavio je Džon Oldridž, arhitekta i dizajner Bird of Prey bicikla.

Bird of Prey je napravljen za svakodnevnu vožnju, a osim što ga odlikuje idealna aerodinamičnost, ovaj bicikl je mnogo bezbedniji u odnosu na klasične. Prilikom naglog kočenja, biciklista lako može preleteti preko volana standardnog bicikla, dok se kod Bird of Prey bicikla to ne može desiti jer je težište vozača nisko. Veliki zadnji lančanik sa 60 zuba proizvodi više obrtnog momenta nego standardni bicikli, čime se omogućava brže kretanje i olakšava vožnja čak i na velikoj uzbrdici.
Osim toga, komfor i udobnost koju vozaču pruža ležeći položaj Bird of Prey bicikla neuporedivo je veći u odnosu na standardni bicikl, tako da ga mogu voziti čak i osobe koje imaju probleme sa kičmom.    //ek TIJANA JANKOVIĆ    Više u EKO KUĆI No19

Vinarija Högl Austrija

Od 2000. godine, kulturni pejzaž oblasti Wachau, između mesta Melk i Kerms u donjoj Austriji, pripada svetskoj kulturnoj i prirodnoj baštini i pod zaštitom je UNESCO-a.  Zahvaljujući specifičnim geološkim i klimatskim karakteristikama pogodnim za gajenje vinove loze, u ovoj oblasti su na zemljištu površine 1.350 hektara u vlasništvu porodice Högl, podignuti vinogradi u kojima se gaje jedinstvene sorte grožđa, kao što su Rizling i Veltiner.  Porodica Högl na prostoru oblasti Spitz poseduje vinariju. Arhitekti iz Bregenca Elmar Ludecher i Filip Lutz dobili su zadatak da uklope novu i staru zgradu vinarije. Kao građevinski pandan vinovoj lozi, koja raste u ekstremnim temperaturnim uslovima, bilo je potrebno podići zdanje koje će spojiti najbolju praksu tradicionalnog graditeljstva sa modernim načinom gradnje. Spoljni zidovi gusto su malterisani na tradicionalan način, krov je izveden od cementnih panela, a belo farbane drvene letvice postavljene su ispred velikih staklenih površina.

Gledano iz daleka, idealno se uklapaju u kulturno-istorijski pejzaž okruženja. Tek izbliza zapaža se moderna interpretacija tradicionalnog graditeljstva. Sama forma gradnje jasno ukazuje na dvostruku ulogu objekta. Sa jedne strane, to je objekat koji se nadovezuje na stari deo u kome su vinski podrumi, a sa druge strane imamo novi deo u kome su prostorije za degustaciju vina. Ljubitelji vina posebno mogu uživati u potkrovlju, koje je kompletno obloženo drvenim panelima. Objekat je proširen i renoviran u leto 2015. godine. Sa ponosom ističemo da smo u potpunosti uspeli da odgovorimo posebnim zahtevima zahvaljujući Kaindl furniranim materijalima, u kojima smo koristili isključivo prvoklasni furnir francuskog hrasta.
//ek  Prevod sa engleskog Nikola Marković          Više u EKO KUĆI No19

Zelena obnova

U rekonstruktivnom zahvatu na vikend kući u Bej Vilidžu dominiraju namera za uvećanjemkorisne površine objekta i želja z apostizanjem prisnosti sa prirodom. Uvođenjem zelenog krova i zelene fasade postiglo se i više od standardnih blagotvornih rezultata ovakve arhitekture – prostor je dobio bogatstvo u izrazu, značenju i liku, a teren se najsuptilnije utkao u identitet kuće.
Rezidencija Braler smeštena je u živopisnom krajoliku prigradskog naselja u Bej Vilidžu u državi Ohajo, SAD. Okružen zelenilom, nadomak šume i potoka, objekat je zamišljen kao vikend-kuća za odmor, Na ovoj lokaciji već je postojao stari objekat iste namene. Želja klijenta je bila da na novom objektu bude zadržan njegov stil i osobenost. Eksterijer je u najvećoj meri zadržan, kuća je definisana karakterističnom fasadom od cigala. Iskorak je napravljen jedino u funkcionalnoj podeli prostora i količini prirodne svetlosti u enterijeru. Rekonstruisani objekat okupan je dnevnom svetlošću i vazduhom, a veliki broj otvora preinačen je u staklene zidove – zavese.

Rekonstruktivni projektni zahvat sastojao se u doziđivanju tri prostorne jedinice: galerije, master apartmana i prostrane dnevne sobe. Galerija predstavlja most između stare i nove strukture, a dnevni boravak koncipiran je kao specifičan prožimajući prostor namenjen nadahnutom uživanju u prostoru bez granica. Ove nove odaje dvostruko su povećale korisnu površinu objekta i upotpunile su njegov funkcionalni program. Gledano u celini, arhitektura novog objekta imala je glavni zadatak da čvrsto spoji unutrašnji i spoljašnji prostor, što je najvidljivije u pomenutom konceptu dnevnog boravka – unutrašnje dvorište, koje se zbog strme konstitucije terena nalazi u suterenskom nivou, predstavlja, kao otvoreni dnevni boravak, produžetak njegovog zatvorenog dela. //ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ -Više u EKO KUĆI No19

Unutrašnji prostor kuće je beo, oživljen sporadično kolorističkim akcentima. Uz njih, svetlost je glavni likovni protagonista kompozicije.

PROJEKAT JE PODRAZUMEVAO ŠTO VEĆE ZADRŽAVANJE AUTENTIČNOSTI EKSTERIJERA, DOK SE GLAVNE NOVINE NALAZE U FUNKCIONALNOJ PODELI PROSTORA I KOLIČINI PRIRODNE SVETLOSTI U ENTERIJERU. REKONSTRUISANI OBJEKAT OKUPAN JE DNEVNOM SVETLOŠĆU I VAZDUHOM, A VELIKI BROJ OTVORA PREINAČEN JE U STAKLENE ZIDOVE-ZAVESE.

Zidne kukice

Višenamenske vešalice u vidu kukica za zid mogu se koristiti za odlaganje najrazličitijih stvari – peškira, kaputa, kapa, marama i slično. Izrađene su ručno od rekuperiranih drvenih drški i šipki. Tragovi korišćenja i izloženosti prirodnim uslovima učinili su da svaki komad drveta dobije jedinstvenu površinu. Kao kontrast, netaknuto drvo postaje vidljivo na mestu gde je kukica presečena. Autor zidnih vešalica je holandski dizajner Reiner de Jong. Svaki set sadrži kombinaciju od  tri vešalice u različitim bojama. Zahvaljujući varijacijama, kukice izgledaju podjednako dobro i kada su uredno pozicionirane i kada su samo nasumično poređane. Lako se montiraju na zid i trpe maksimalno opterećenje od 2 kg.

Zelena obnova

U rekonstruktivnom zahvatu na vikend kući u Bej Vilidžu dominiraju namera za uvećanjemkorisne površine objekta i želja z apostizanjem prisnosti sa prirodom. Uvođenjem zelenog krova i zelene fasade postiglo se i više od standardnih blagotvornih rezultata ovakve arhitekture – prostor je dobio bogatstvo u izrazu, značenju i liku, a teren se najsuptilnije utkao u identitet kuće.
Rezidencija Braler smeštena je u živopisnom krajoliku prigradskog naselja u Bej Vilidžu u državi Ohajo, SAD. Okružen zelenilom, nadomak šume i potoka, objekat je zamišljen kao vikend-kuća za odmor, Na ovoj lokaciji već je postojao stari objekat iste namene. Želja klijenta je bila da na novom objektu bude zadržan njegov stil i osobenost. Eksterijer je u najvećoj meri zadržan, kuća je definisana karakterističnom fasadom od cigala. Iskorak je napravljen jedino u funkcionalnoj podeli prostora i količini prirodne svetlosti u enterijeru. Rekonstruisani objekat okupan je dnevnom svetlošću i vazduhom, a veliki broj otvora preinačen je u staklene zidove – zavese.

Rekonstruktivni projektni zahvat sastojao se u doziđivanju tri prostorne jedinice: galerije, master apartmana i prostrane dnevne sobe. Galerija predstavlja most između stare i nove strukture, a dnevni boravak koncipiran je kao specifičan prožimajući prostor namenjen nadahnutom uživanju u prostoru bez granica. Ove nove odaje dvostruko su povećale korisnu površinu objekta i upotpunile su njegov funkcionalni program. Gledano u celini, arhitektura novog objekta imala je glavni zadatak da čvrsto spoji unutrašnji i spoljašnji prostor, što je najvidljivije u pomenutom konceptu dnevnog boravka – unutrašnje dvorište, koje se zbog strme konstitucije terena nalazi u suterenskom nivou, predstavlja, kao otvoreni dnevni boravak, produžetak njegovog zatvorenog dela. Spojenost ova dva prostora diktiraju klimatski uslovi, a veza među njima zasnovana je na transparentnim, potpuno mobilnim pregradama. Master apartman je smešten na spratu i kao neformalni, najprivatniji korpus kuće ima specifičnu enterijersku stilsku obradu. Otvorenost prema spoljašnjem prostoru i bogatstvo svetlosti karakterišu i njega.

Krajnje zanimljiv karakter nosi peta fasada kuće. Ona je izlomljena i prati funkcionalnu podelu prostora, stvarajući u kompozicionom smislu vrlo dinamičan ritam. Materijalizacija se zasniva na drvenoj konstrukciji i limenom pokrivaču, s tim što je na novom delu kuće sve to obogaćeno još i zelenim krovom. Zeleni krov i zelena fasada na boku objekta, prema stepenastom uzvišenju terena, predstavljaju poslednji autorski potez kojim se brišu granice pejzaža i građene strukture, postojećeg i novog, fasade i krova, gde sve postaje jedinstven prostor. Preimućstvo zelenog krova i fasade iskorišćeno je kao prirodna klimatizacija objekta. S obzirom da se sa strane kuće na kojoj je zelena fasada prostire pristupni put, kao i susedne kuće, ova netransparentna struktura obezbeđuje maksimum intimizacije prostora.

Na ostalim stranama kuće stvorene su vrlo kompleksne vizure prema spolja, sa idejom da se spoljašnji prostor uvuče u unutrašnji.

Enterijer vikend kuće je jednostavan i nosi minimalistički pečat. Primećuje se težnja ka mirnoj i pravoj liniji, rasterećenosti u detaljima i fluidnom karakteru, što sve upućuje na imperative zadovoljenja primarne funkcije – kuće za odmor.
Prostor je beo, oživljen sporadično kolorističkim akcentima. Uz njih, svetlost je glavni likovni protagonista kompozicije. Suživot korisnika sa prirodom primećuje se u svakom prostornom obrisu.//ek   MARE JANAKOVA GRUJIĆ   –   Više u EKO KUĆI No19

Lopifit

PROLEĆE JE ZA LJUBITELJE SPORTA PRAVI TRENUTAK DA IZAĐUU PRIRODU, PA ČAK I ONI KOJI SU NAVIKLI DA VEŽBAJU NA TRACI. SADA MOGU PRVO DA VEŽBAJU  U PRIRODI, A ONDA I DA SE PREVEZU SA JEDNOG MESTA NA DRUGO. REŠENJE JE U BICIKLU KOJI SE POKREĆE HODANJEM I PREDSTAVLJA KOMBINACIJU POKRETNE TRAKE I BICIKLA.
Iako se pronalazak pedala smatra prelomnim momentom u razvoju biciklizma i karakteristika je savremenih bicikala još od kraja 19. veka, Holanđanin Bruin Bergmester napravio je nedavno savremeni bicikl koji ponovo nema pedale, već se pokreće hodanjem po pokretnoj traci. Ideja za Lopifit, prvi ‘hodajući bicikl’, nastala je dok je Bergemester vežbao na pokretnoj traci u svojoj garaži. Shvatio je da bi bilo mnogo zabavnije da vežba napolju i uživa u prirodi, a da istovremeno sebi obezbedi prevoz sa jednog mesta na drugo. S obzirom da na poslu provodi mnogo vremena u sedećem položaju, bicikl nije dolazio u obzir. Godinama je radio na osmišljavanju pokretne trake na točkovima, vikendom i u večernjim satima je u svojoj dnevoj sobi pravio prototip, a kao rezultat nastao je Lopifit, električni hodajući bicikl.
Zahvaljujući električnom motoru, korišćenje Lopifita ne zahteva više napora od obične šetnje u parku. U kombinaciji sa zupčanikom omogućava da se postigne brzina standardnih bicikala, a podjednako dobro funkcioniše i na uzbrdici. Osim što čuva životnu sredinu, ovo prevozno sredstvo dodatno predstavlja zabavan i zdrav način vežbanja, a uz to i štedi vreme. Funkcioniše tako što vozač stane na traku i hoda, senzori registruju pokret i aktiviraju motor umotan u čelični ram, koji se onda pokreće. Gasi se pritiskom na kočnicu. Pogodan je za sve uzraste, sve dužine nogu, i sve fizičke uslove. Autor je razmišljao i o bezbednosti vozača. Bicikl je opremljen LED osvetljenjem napred i pozadi, pa se može voziti i po mraku. Dugačak je  2,3m i ima čak i prostor za prtljag, tako da je zgodan ne samo za vožnju po gradu, već i za prevoz do posla ili fakulteta. //ek Tijana Janković Više u EKO KUĆI No19