Alumil Exl1

Da li stvarno živite onda kada kažete da živite?

Pali u vreme i (kao na lotou) nepovratno “dodeljeni” jednom prostoru, rodu i jeziku, mi ipak nismo samo banalni zbir životnih problema, iskušenja, događaja, želja i strahova. Jesmo i to, ali ne samo to. Od početka nosimo u sebi trag svog božanskog porekla, SEĆANJE NA NAŠU PRAVU PRIRODU koje pokušavaju da nam otmu i potope ga (gospodari-u-pokušaju naše sudbine) u razlivenu monotoniju odrađivanja nečeg što je mogao da bude ŽIVOT. Ako sve to razumemo i blagovremeno (a nikad nije kasno) počnemo da koristimo, već od prvih jutarnjih sati SVAKOG DANA, za nas još uvek ima nade.

Koliko god vam to izgledalo teško, koliko god vas to koštalo, ma šta ko pričao i ma koliko vam se to činilo beznačajnim i uzaludnim, potrudite se DA POSTOJITE. Mislim, da stvarno postojite – sopstvenim koracima, razmišljanjima, odlukama, lektirama, ukusima, nepoverenjima i simpatijama, uzvodnim i prkosnim potezima, naizgled pogrešnim i drugima često nerazumljivim izborima, svojom teško plaćenom različitošću i “svojeglavošću” (kao što vam to i sama ova reč govori).
Nemojte biti konfekcijski “drugačiji”, pošto i ta opcija postoji (kao i lažna skromnost), već stvarno svoj: svog roda i porekla, stila i ukusa – ukorenjeni i učvršćeni u iskustva i dostignuća tolikih vaših uzornih predaka i kreativnih prethodnika.

Za početak, ne dopustite da vam ijedan dan prođe tek-tako, kao pesak kroz prste, kao samo još jedan uredno i bez otpora otpali kalendarski listić vaše fatalistički shvaćene sudbine.
Nasuprot  tome, neka vam SVAKI DAN bude praznik, a SVAKA NOĆ – prilika da vam makar san (a on samo vama pripada i isključivo od vas zavisi) ulepša i opravda često obezličene i teškoćama ispunjene dane.
I to je moguće, šta god da vam se spolja dešava, koliko god da vam je teško ili dosadno.
Popravljajte sve što (još uvek) možete i slobodno krečite i ukrašavajte maštom ono što vam se ne dopada, a na šta ne možete da utičete.

Vaše jutro, za početak, od vas zavisi, baš kao i vaše (romantično ili uznemireno) doživljavanje kiše i vetra sa početka ovog novembarskog (za svakog od nas – različitog) dana.
Vi se odmah po buđenju ili molite ili krmeljivi teturate, puštate nadahnjujuću muziku ili se mazohistički hvatate za još nepročitane strane jučerašnjih novina i već upaljeni kanal na televizoru.
Vaš je izbor i samo vaša stvar.

Vaša jutarnja kafa ili prvi čaj mogu da budu čitav mali svečani ritual ili samo nesvesna navika; vaš izbor misli i raspoloženja će odmah obojiti sve kasnije sate i trenutke; a dnevni raspored (posebno onaj njegov slobodni deo) će vam olakšati i ulepšati ili unervoziti i poružneti sve još preostale prilike da nešto, konačno, i promenite u svom odnosu prema ljudima i svetu, sebi i Bogu, svom doživljaju prošlosti i spremnosti na neku drugačiju i po vas bolju budućnost.
Kako vam volja.

Nemojte dopustiti da vas ubede da prespavate ili bezumno protraćite svoj sopstveni život, jedino vaše stvarno vlasništvo na ovom kratkom proputovanju ka večnosti.
To je i najlepši poklon koji možete podariti sebi i svom potomstvu, ovakva odluka da stvari uzmete u svoje ruke. Pravo malo čudo, upakovano u kutiju i mašnicu koje sami sebi, svakodnevno, pravite – opravdavajući ili rasipajući šanse i prilike dobijene vašim rođenjem.
Toliko toga od vas i samo od vas zavisi.

Pali u vreme i (kao na lotou) nepovratno “dodeljeni” jednom prostoru, rodu i jeziku, mi ipak nismo samo banalni zbir životnih problema, iskušenja, događaja, želja i strahova. Jesmo i to, ali ne samo to.
Od početka nosimo u sebi trag svog božanskog porekla, SEĆANJE NA NAŠU PRAVU PRIRODU koje pokušavaju da nam otmu i potope ga (gospodari-u-pokušaju naše sudbine) u razlivenu monotoniju odrađivanja nečeg što je mogao da bude ŽIVOT.

Ako sve to razumemo i blagovremeno (a nikad nije kasno) počnemo da koristimo, već od prvih jutarnjih sati SVAKOG DANA, za nas još uvek ima nade.
A možemo da krenemo u susret sebi i boljem ostatku svog života, evo, već sada, ovog trenutka.

“VIDEO GAMES” čarobne Lane del Rey kao simbolični oproštaj od leta (i, ne manje, od one rajskolike atmosfere holivudske i idilične Amerike moje i naše mladosti).
Postoji neko uzvišeno, mazno i delikatno osećanje uvijeno u muzičku oblandu svakog klasičnog “evergrina”, ali i u retro-zvuku sigurno najdarovitije umetnice “propasti Zapada”, Lane del Rej.
Nežnost i senzibilitet utkani u somotski-mekan glas najznačajnije “alternativne autorke” (po mišljenju žirija na dodeli ovogodišnjih MTV nagrada) nemaju ni premca, ni poređenja u današnjoj savršeno aranžiranoj i produciranoj muzičkoj konfekciji, ali nas zato nepogrešivo vraćaju u zlatnu eru pre velikog pranja mozgova i globalne internet revolucije.
Lana ima isti značaj i smisao kao, davno nekad, Ava Gardner i Marlena Ditrih, Keri Grant i Robert Mičam, Frenk Sinatra i Din Martin, fatalne zvezde mističnog “film noara” i svi oni “lepi leševi” luciferijanski zavodljivih buntovnika bez razloga.
Nešto prokleto i romantično, adrenalinski uzbudljivo i vredno naše čežnje (i svih rizika koju ta čežnja sobom nosi) definitivno postoji u muzičkom i filmskom obliku, trepereći pred nama pulsiranjem zapaljenog srca što ne može da podnese život (projektovane svakodnevnice) bez ideala, snova i avantura.
To “nešto više od života” je i formula onoga što nam, verovatno, najviše nedostaje u gvozdenim okovima onoga u šta se, nažalost, pretvorilo naše postojanje.
Lanu zato slušam onda kada mi nestane kiseonika i kreće da trne letnje sunce, kad mi popusti entuzijazam i pojača se osećanje ogorčenosti, onda kad mi dođe da duboko uzdahnem a da ni sam ne znam zbog čega.
I pomaže.
Daje mi nešto što mi nedostaje, kao muzički komplet “prve pomoći” (a nju svi moramo da imamo pri sebi, na svom sudbinskom putu ka onostranom).

Sklonište za koze

PO UGLEDU NA TRADICIONALNE LOKALNE KUĆE, MALA DRVENA ŠUPA ZA KOZE IZGRAĐENA U BAVARSKOJ U POTPUNOSTI JE USKLAĐENA SA PRIRODNIM OKRUŽENJEM I PREDSTAVLJA JOŠ JEDNU POTVRDU NEODVOJIVOSTI PRIRODE I ARHITEKTURE. DELO JE NEMAČKOG ARHITEKTE MIHAELA KUNLAJNA, KOJI JE ZA OVAJ PROJEKAT DOBIO NAGRADU ZA ENERGETSKU EFIKASNOST I ODRŽIVU ARHITEKTURU.
Nemački arhitekta Mihael Kunlajn iz studija Kühnlein Architektur napravio je malu drvenu šupu sa ravnim krovom, kako bi obezbedio sklonište svom stadu  patuljastih koza. Kućica površine 10 m2   nalazi se u šumarku u blizini pašnjaka za minijaturne koze u Gornjem Palatinatu, u istočnoj Bavarskoj. Kockastog je oblika i arhaičnog izgleda i napravljena je sa namerom da predstavlja pozitivan primer poljoprivrednih zgrada uklopljenih u prirodni ambijent, pejzaž i zelenilo oko njih. Ova štalica životinjama pruža utočište i sigurnost.
Inspirisan tradicionalnim lokalnim drvenim kućama, arhitekta je dizajnirao jedinstvenu građevinu u potpunosti napravljenu od drveta. Izgrađena je slaganjem uskih dasaka bledog drveta smrče, dok su zidovi, pod i krov povezani samo ekserima. Kako kaže autor, osnovna ideja je bila da naslagane drvene grede, bez prethodnog planiranja i proračuna i bez upotrebe skupog građevinskih materijala, dostignu nivo ambiciozne arhitekture, ali i da u isto vreme predstavljaju ekonomičnu i održivu alternativu gotovim proizvodima iz gvožđarskih radnji.

Zidovi su napravljeni naizmeničnim preklapanjem dugih i kratkih dasaka tako da taj preklapajući oblik proizvodi model od glatkih dasaka i rezanih krajeva koji se spuštaju vertikalno niz svaki ugao šupe. Arhitekta je duž prednje strane izostavljanjem ili skraćivanjem dasaka napravio horizontalne otvore sa namerom da tako stvorena rešetka omogući provetravanje i prodor dovoljne količine dnevne svetlosti u unutrašnjost staje.
Šupa je podignuta na zdepastim drvenim nogama kako bi se životinjama obezbedila ravna podloga. Pod je, u skladu sa dizajnom zidova, napravljen od vertikalno postavljenih dasaka.

Sa prednje strane, na mestu gde je pod najudaljeniji od tla, nalazi se ulaz za koze, dok visoka vrata sa šarkama u zadnjem delu omogućavaju ljudima da uđu i očiste šupu. Unutrašnjost šupe je pregradnim zidom podeljena na dva dela, tako da su životinje odvojene od dela u kome se skladišti i čuva hrana.//ek TIJANA JANKOVIĆ -Više u EKO KUĆI No19

Prirodni afrodizijaci

SRBIJA JE NA DNU EVROPE PO NATALITETU.
SRBIJA JE NA DNU EVROPE PO DUŽINI ŽIVOTA.
SRBIJA JE PRVA U EVROPI PO BROJU STARIH I BOLESNIH LJUDI.

Psiholozi se u mnogim teorijama ne slažu, ali kada je reč o seksualnoj energiji, bez obzira na to kojoj školi ili pravcu pripadaju, reći će da je u pitanju moćna sila koja je i te kako uticala na tok istorije. Vekovima ljudi pokušavaju da se izbore sa svojim strastima, često gubeći glave, vodeći se instinktima, porivima, ljubavlju, strašću. Od Trojanskog rata na ovamo, države, crkve, religije, pojedinci, ili su mahnito udovoljavali strastima, kao u Renesansi ili u 18. veku, ili su pak kažnjavali i bludne misli, ne samo radnje, pod konzervativnim strujama hrišćanske crkve.

Celibat je oduvek bila velika vrlina, zaista za divljenje. Onaj ko je svojom voljom uspevao da obuzda prirodu, da savlada seksualnu energiju, taj je bio za poštovanje i klanjanje. Nevinost se cenila više od zlata, muškarci su se ženili čednim devojkama, a sifilis dobijali po bordelima. Ljubavnici i ljubavnice su održavali krhke brakove i porodice, kao sredstvo oduška pomoću kojeg su, bar za trenutak, nestajali nezadovoljstvo, patnja i očaj.  Prostitucija se zato i naziva najstarijim zanatom na svetu, jer seks je prethodio metalurgiji i grnčarenju.

Afrodizijaci su oduvek bili priče golicave i otvorene, a pre pojave pornića na internetu, pesnička dela koja su stvarali Pjetro Aretino, Dante Aligijeri, pa i Servantes i Šekspir, ili dela poput Balzakovih golicavih priča ili našeg Crven bana, služila su za buđenje, paljenje ili gašenje seksualne želje. Nije bilo problema sa natalitetom. Samo dve generacije unazad, recimo u katoličkoj Španiji, žene su rađale i po sedmoro, osmoro dece. Moja prababa ih je imala 14, i od toga je samo dvoje dece umrlo dok su bili mali, ostali su preživeli i dugo živeli.  Dve generacije kasnije,  u Španiji je natalitet blizu nule, u Italiji  takođe, i trend je takav da će za sto godina broj stanovnika Afrike dostići milijardu, a u Evropi će ih biti 20 posto manje. Ja sam čovek koji prihvata realnost i nemam problem s tim što će za sto godina većinsko stanovništvo planete činiti  Azijati i Afrikanci. Uostalom, svi smo mi potekli iz Afrike. Ali želim da potrajem, da imam gomilu unuka, praunuka, čukununuka, i da, kad pogledam na kraju moje sto četrdesete godine unazad, ne budem ponosna na gomilu knjiga koje sam napisala, nego na potomstvo koje sam izrodila. Zato i pišem ove redove, jer ne znam nikoga ni u vlasti ni u opoziciji, a ni u klasičnoj medicini, ko ima plan za dugovečnost i regeneraciju nacije.

Putujući internetom u potrazi za novim znanjima,  nabasala sam pre par godina na knjigu “Prirodni plan za testosteron”, vrlo moćnog, poznatog i proverenog herbaliste Stivena Heroda Buhnera,  autora knjiga o inteligenciji biljaka, biljnim antibioticima i lečenju lajmske bolesti.  Iako nikada u životu nisam imala problema sa aktiviranjem testosterona u muškarcima, primećujem da se u poslednjoj deceniji  bitno promenila muško – ženska igra u celom svetu, pa i kod naših nekada seksualno vrlo potentnih Balkanaca.  Sviram po restoranima gde sede izolovane grupice momaka na jednoj strani, a devojaka na drugoj. Sredstvo komunikacije im je mobilni telefon, niko više ne merka susedne stolove, niko ne časti pićem nepoznate devojke na drugom kraju kafane, nema udvaranja, očijukanja, flertovanja. Generalno gledajući, lov je postao rutinski, bez žara, izazova, energije, razmišljanja i nadmudrivanja –  gotovo ravnodušan. Kod starijih je situacija još gora. Umorni muškarci se jadaju na životne situacije polazeći od pretpostavke da više nismo deca, te da ne moramo da se igramo, već odmah možemo u “bračni seks”, koji uključuje televizor, sportske događaje, izležavanje u krevetu uz minimalnu akciju, usmerenu isključivo na zadovoljavanje njegovog ugroženog i napaćenog libida. Sve u svemu, prilično jadno i mučno, uz pojačanu žensku agresiju i sve veću pasivnost muškaraca koji kao da tonu u onu filozofsku stranu ljubavi, “čemu sve to i zašto. “ Akcija se pomerila na internet, u svet virtuelnog seksa, u rijaliti programe, gde se nepoznate ali polugole starletice hvališu s kim su sve vodile ljubav. U tim ispovestima podržavaju ih roditelji, a nacija se zgražava, ali ne gasi televizore.

Verovali ili ne, ali seks je i dalje velika tabu tema, ili preciznije, seks je za Srbe i dalje nedokučiva tajna  sa milion aršina, gde neki koji se bave seksom bivaju obožavani, drugi kamenovani, nekima seks i te kako pomaže da se popnu uz lestvice uspeha, a neki će zbog toga izgubiti glave. U bilo kojoj od ovih varijanti, oseća se pre svega agresija, a ne ljubav i ljudska bliskost, koje bi trebalo da prethode i uvedu ljude u intimu zvanu seks. Tužno je što se seksom toliko bavimo na pogrešan način, a pri tom ponavljam, probleme niskog nataliteta i poremećenih muško – ženskoh odnosa niko ni ne pomišlja da reši.

Mediji koji povremeno pišu o problemu naše niske stope nataliteta za dramatičnu situaciju uglavnom krive internet, kompjutere, emancipaciju žena, i naravno tehnologiju. Međutim, Stiven Buhner mi je otvorio oči. U pitanju je mnogo podmuklija i dublja kriza izazvana tehnologijom, ali ne na onaj način kako nam je to prezentovano u medijima.  Plastika koja nas okružuje na sve strane, koja se nalazi u svim  tehnologijama, u PVC prozorima, u folijama za domaćinstvo, u mobilnim telefonima, kućištima za kompjutere, televizorima, kućanskim aparatima, sadrži supstance koje se u našem telu ponašaju kao ženski hormoni. Na sredini Atlantskog okeana nalazi se ostrvo na dnu mora, veličine Velike Britanije, stvoreno od bačenih mobilnih telefona, baterija, plastike. Od toga ribe u okeanima menjaju pol  i postaju ženke, čak i krokodili menjaju pol i sve je manje mužjaka. Dejstvo  plastike na ljude je dvojako: žene postaju agresivne, a muškarci pasivni. Libido i jednih i drugih ozbiljno je narušen i ugrožen.

Prvi savet: povadite sve PVC prozore koje ste debelo platili i pređite na drvo, po mogućnosti borovinu, jer je bor, zapamtite,  prirodni izvor testosterona.

Stari Rim je bio poznat po bahanalijama, otvorenom seksu, perverzijama. Nije ni čudo kad je ceo bio okružen i ispunjen rimskim borovima, onim posebnim na kojima rađaju ogromne debele šišarke sa tako skupocenim pinjolima, koji se u Rimu od vajkada koriste u kolačima, salatama.
Rimske bašte krasile su figurine Prijapa, uzdignutog uda i sa srpom u ruci, kao zaštitnika gospodara kuće od lopova.

Javne kuće u Pompeji ukrašavane su falusnim lampama, sa tavanica su se obrušavale lampe sa dvostrukim udovima, leteli su udovi sa krilima, a freske na zidovima imale su afrodizijačku moć, jer se sve dizalo samo gledanjem u mozaike.
Antička Grčka je opet verovala u svoje promiskuitetne bogove koji su na Olimpu prevrnuli sve i svakoga po nekoliko puta u beskrajnim varijacijama. Do danas se zadržalo u erotskom govoru sećanje na Zevsa koji se pretvorio u zlatnu kišu i oplodio odabranu smrtnicu, te se u engleskom jeziku zlatna kiša odnosi na ejakulaciju po leđima.

Tadašnja harmonična Grčka živela je na voću, salatama i maslinama, koje su i danas voćke dugovečnosti, dok hladno ceđeno maslinovo ulje predstavlja blagodet za mozak. Da li je onda čudno što su se tada rađali i razvijali filozofi, ljudi koji su neprestano koristili mozak za razmišljanje? Besmrtna pesnikinja Sapfo, koju su Sirakužani smatrali živom muzom, ostavila je u amanet ne samo pojam ‘lezbejka’, vezan za njen boravak na ostrvu Lezbosu, tadašnjem centru kulture, već i sledeće, strašću nabijene stihove:

“O, besmrtna Afrodito šarenog trona,
dete Zevsovo što tkaš lukavstva, preklinjem te,
ne obuzimaj mi srce
tugom i bolom…..

Koliko mi danas uopšte razmišljamo, ne o tome da li će da poskupi struja, već o tome ko smo, odakle smo, kuda idemo, kako da poboljšamo svoj život, svoje zdravlje, svoj seks?

Med

Hranljiva i lekovita svojstva meda, koja su dugotrajnim laboratorijskim ispitivanjima i praktičnim proveravanjima definisali najeminentniji naučnici i lekari iz celog sveta, još uvek su nedovoljno poznata širokom krugu običnih potrošača. To je možda glavni razlog što se pčelinji med u našoj zemlji još uvek nedovoljno ceni i malo koristi u svakodnevnoj ishrani. Pčelinji proizvodi su od davnina poznati čovečanstvu, gotovo svim civilizacijama sveta. U prošlosti je med bio jedini zaslađivač koji su ljudi poznavali, a pčelinji proizvodi su zadovoljavali različite potrebe ljudi – u ishrani, lečenju i kozmetici.

Stari Grci, Rimljani, Kinezi i Egipćani koristili su med za zarastanje rana, pčelinji vosak se kroz istoriju koristio za lečenje rana i kožnih bolesti, propolis je kao lek poznat još od antičkih vremena. Aristotel ga spominje u svom delu „Istorija životinja“. Upotreba meda, voska i propolisa  bila  je  ekvivalent antibioticima, te je ovaj „pčelinji eliksir“  na razne načine tokom istorije  korišćen u lečenju ljudi.
Ljubavna veza između čoveka i ove slatke supstance datira iz vremena kada je čovek bio lovac-sakupljač. Med je bio čovekov prvi i najpouzdaniji izvor šećera, a njegova potreba za ugljenim hidratima i mastima imala je ključni značaj za opstanak.

Med je star koliko i sama istorija čovečanstva. Pčele i med imali su važnu ulogu u mnogim starim civilizacijama. Jedan od najranijih dokaza o sakupljanju meda je slikovni zapis  iz 7. milenijuma pre naše ere. Tadašnji paleolitski ljudi su koristili med u ishrani otimajući ga pčelama u prirodi. Tu aktivnost zabeležili su u svom „stanu“ pećini Cuevas de la Arana pored španskog grada Valensije. U starom Egiptu, među znakovima hijeroglifskog pisma bio je i lik pčele, koji je predstavljao simbol faraona, odnosno kraljevstva i kraljevskog porekla.
Stari Egipćani smatrali su da su pčele nastale iz suza boga Sunca Ra koje su pale na zemlju. Med se pominje i u grčkoj mitologiji, gde se smatrao hranom bogova i izvorom znanja, govorništva i pesništva. Grčka legenda kaže da su oko ulaza u pećinu u kojoj se rodio Zevs stražarile pčele i polagale med na usne tek rođenog boga. Med se poklanjao bogovima, a stavljao se čak i u grobove kao hrana umrlima na njihovom putu u zagrobni život. U Egiptu se koristio u sredstvima za balsamovanje faraona, ali i u kozmetičke svrhe. Egipatska kraljica Kleopatra koristila je kupku od mleka i meda kao eliksir mladosti i lepote.

I u drugim drevnim kulturama, kao što je persijska, med se koristio za hranu, lečenje, kao dar bogovima ali i kao sredstvo plaćanja.
Istorija svedoči da se med od pamtiveka koristio za dobijanje energije, uklanjanje tegoba i očuvanje lepote. Upotreba ove visoko vredne namirnice u svakodnevnoj ishrani bitno se smanjila od polovine 19. veka. Masovna proizvodnja jeftinog zaslađivača – šećera istisnula je med iz svakodnevnog jelovnika. Hranljiva i lekovita svojstva meda, koja su dugotrajnim laboratorijskim ispitivanjima i praktičnim proveravanjima definisali najeminentniji naučnici i lekari širom sveta, i danas su malo poznata širokom krugu potrošača. To je možda i glavni razlog što se pčelinji med u našoj zemlji još uvek nedovoljno ceni i malo koristi u svakodnevnoj ishrani.

Zahvaljujući pčelama, možemo da uživamo u proizvodu netaknute prirode – u medu. Pčela proizvodi med na način koji je ostao nepromenjen već milionima godina, i jedini je insekt koji  proizvodi hranu koju jedu ljudi. Prehrambene tehnologije napreduju iz dana u dan i stvaraju nove proizvode, a ipak ni jedna tehnologija nije uspela da dokuči i u potpunosti zameni drevnu tajnu proizvodnje meda. Postoji više od  20.000 različitih pčela, a obitavaju na svim kontinentima izuzev Antarktika. Hrane se cvetnim nektarom i polenovim prahom. U toku jednog dana pčela poseti preko  1.000 cvetova. Boja, ukus i miris najvažnija su organoleptička svojstva meda i zavise od biljaka sa kojih je sakupljen, od načina prerade i uslova čuvanja. Hraneći se različitim tipovima cveća, pčele stvaraju različite tipove meda, a to su: bagremov, kestenov, livadski, suncokretov, heljdin, lipov med i mnogi drugi. Veoma važna činjenica je da je kristalizacija (granulacija) osobina svakog prirodnog meda. U svom prirodnom obliku med se sastoji od prostih šećera (monosaharida). Ima ih i do 80%, od čega su oko 38% voćni šećeri (fruktoza), 30% su grožđani šećeri (glukoza), svega 8% čini saharoza, a ostatak čine maltoza i ostali disaharidi. U  medu ima ukupno 26 vrsta raznih šećera.

Još uvek se prilikom konzumiranja šećera i ostalih zamenskih zaslađivača zaboravlja na visokovredne nutritivne prednosti meda koje su nezamenljive, a to su: med jača imunitet, bogat je vitaminima, mineralima i belančevinama, med je odlična namirnica za čišćenje organizma od štetnih materija koja obezbeđuje organizmu dugotrajnu energiju. Pčelinji proizvodi zbog svog kompleksnog sastava i sinergijskog delovanja imaju veliki značaj u očuvanju zdravlja i predstavljaju nezamenljivu pomoć iz prirode pri lečenju mnogih bolesti. Med poseduje svojstva koja ga čine nezaobilaznim delom zdrave ekološke ishrane, a zima bez meda, propolisa i matičnog mleča je po mišljenju mnogih nutricionista nezamisliva.
U novijoj istoriji, med je veoma važna namirnica gotovo svake nacionalne kuhinje, koji se od zadovoljstva „lizanja prstiju“ paleolitskog čoveka, nakon pohoda u duplju drveta, popeo do veoma cenjenog gastronomskog delikatesa.

Fotograf: Nenad Marjanović

Nenad Marjanović, umetnik i profesionalni fotograf.
Rođen u Beogradu.
Studirao na Odseku za kameru na Fakultetu dramskih umetnosti.
Radio je kao kreativni direktor magazina Glamour, Lady, Duga, Diva, Klik, Inside.
Njegove fotografije objavljene su na preko 400 naslovnih strana sledećih magayzina: Maxim, Bazar, Nin, Start, Cosmopoliten, Profil, Dama, Svijet, Elle, Photo, Računari, Duga, Zena, RePhoto, Student, Mladost, Novosti 8, Dvoje, Tv Revija, Playboy, Faar, Prestup, Trend, Moda In…
Autor je modnih kataloga za Yumco, Giordano Toressi, D.O., Pepeljuga, Yamaha, Manual & Co, Jugoexport, Centrotekstil, Distante, Celine B.
2005.godine dobio je nagradu za Fotografa godine na “Pantene Fashion Beauty Awards” za Srbiju i Crnu Goru.
Za kampanju Turističke organizacije Crne Gore fotografisao je Klaudiju Šifer.
FASHION TV je na Tajlandu snimio emisiju o Nenadu pod nazivom ‘’Nenad Marjanovic – Shooting of Ftv Diamond”.
BK TELEVIZIJA je emitovala seriju od sedam epizoda “Nenad Marjanovic – Portfolio”.
Bogato radno iskustvo sticao je snimajući kampanje širom sveta – u Amsterdamu, Parizu, Milanu, Njujorku, Londonu, Atini, Buenos Ajresu, Meksiko sitiju, Bangkoku, Šangaju…

Kišna lampa – Rain lamp

KIŠNA LAMPA JE PRVI U NIZU PROJEKATA ZASNOVANIH NA ONOME ŠTO U RICHARD CLARKSON STUDIJU ZOVU HARMONIČNIM PROTIVREČNOSTIMA, A ŠTO PREDSTAVLJA JEDAN OD PRINCIPA NA KOJIMA JE STUDIO  ZASNOVAN. REČ JE O KONCEPTU PO KOME SUPROTNI ELEMENTI U ODGOVARAJUĆIM USLOVIMA MOGU DA PROIZVEDU NEVEROVATNE REZULTATE.
Kišna lampa spaja struju i vodu kako bi stvorila novi oblik dinamičkog osvetljenja. Lampa je napravljena od velike kugle na vrhu u koju je smeštena mikro-peristaltička pumpa i od LED sijalice, a na dnu se nalazi posuda sa blago hlorisanom vodom. Skrivena pumpa usisava vodu iz bazenčića i oslobađa kapljice koje padaju oko sijalice. Kada kapljice padnu, svetlost se reflektuje na površinu vode koja se talasa. Prirodan oblik kugle deluje kao uveličavajući objektiv koji projektuje svetlost na površinu ispod lampe, stvarajući suptilan efekat duge koji okružuje projekciju.

Nakon istraživanja mnogo različitih iteracija sa različitim pumpama i tehnologijama svetla, Kišna lampa je konačno dizajnirana tako da bude bezbedna, kompaktna i izdržljiva. Korišćenjem mikro-peristaltičke pumpe postiže se da svaka pojedinačna kapljica padne tačno u trenutku kada je potrebno.//ek Više u EKO KUĆI No19

Osvajanje prostora

Monografija Biljane Willimon, u izdanju Cicera i uz podršku Ministarstva kulture i informisanja, izašla je iz štampe krajem decembra 2015. Na oko 400 strana prikazan je multimedijalni angažman ove umetnice, sačinjen od crteža, slika, objekata, tekstova, video radova i tv emisija.

Stvaralaštvo Biljane Willimon podrazumeva multimedijalnost u punom značenju te reči. Po obrazovanju slikar, dokazala se kao uspešan televizijski autor, pisac i novinar, ona predstavlja jedinstvenu umetničku pojavu na nekadašnjoj jugoslovenskoj, a poslednje dve decenije na srpskoj umetničkoj sceni. I koliko god se činilo da je bila prisutna u javnosti povodom izložbi, televizije, kao kolumnista, tek u ovoj izabranoj i sabranoj ispovesti, u autorskim tekstovima i recenzijama, fotografijama i insertima, stiče se potpuniji utisak o njenom trajanju i doprinosu kulturi.
Tamo gde je delovala samostalno, ostavljala je pečat osobene slikarke koja je umela ne samo da iskaže svoj umetnički kredo, već i da suočena sa burom vremena, sačuva njegove užase u svom ironičnom maniru vrsnog crtača. Zbog takvih njenih izložbi zaustavljan je saobraćaj da bi publika mogla na ulici da produži doživljaj viđenog. Kad su joj bili potrebni svedoci vremena, birala ih je sa apsolutnim smislom za igru čija je pravila određivao njen inventivni i moralni kod. Tako su nastali intervjui sa Želimirom Žilnikom, Dejanom Mijačem, Mirom Banjac, Džonijem Štulićem, Zoranom Hristićem, ali i sa onima kojih više nema, a čija su kazivanja dragocenost koja bi se morala pohraniti u Kinoteci – Dragutin Gostuški, Aleksandar Popović, Ljubomir Muci Draškić, Velimir Veca Lukić, Živko Nikolić, Dragovan Jovanović, Bogdan Tirnanić, Aleksandar Tijanić, Dušan Prelević, Dragan Sakan, Jovan Ćirilov, Zoran Đinđić, Zoran Pavlović, Olja Ivanjicki… Svi oni, autentični su saučesnici Biljane Willimon, u priči koja je televizijske gledaoce držala prikovane uz ekran. Opus ove umetnice je bogat, umetnički relevantan, multimedijalan i avangardan, što njeno mesto u srpskoj umetnosti druge polovine 20. veka čini trajnim i jedinstvenim. Ona je sveobuhvatna i veoma specifična u svom izrazu i to ova monografija upravo dokazuje − posvećenost, osobenost i ozbiljnost, ma koliko se na momente činilo da je to kod Biljane Willimon zapravo jedna lepa, velika igra. Može i tako, ako se pod igrom podrazumeva stalno osvajanje prostora na kojima se pre nje nisu igrali.//ek RADMILA STANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No18

Kuća za violinistkinju

Objekat se nalazi u španskom gradu Malagi i inspirisan je profesijom vlasnice – violinom. Porodicu čini mlađi bračni par sa dvoje dece. Supruga je violinistkinja, umetnica istinski posvećena svom zanimanju. Fenomenologija i specifičnosti ovog instrumenta bili su polazište i cilj investitora, a arhitektonski tim OAM izrazio ih je i materijalizovao graditeljskim jezikom.

Samo jednim pokretom ruke violinski virtuoz u stanju je da proizvede kontinuirani zvuk u trajanju od 60 sekundi. Tokom ovog vremenskog intervala, muzički tonovi teku neprekidno, ne menjajući visinu. Primenom izvođačkog postupka zvanog ’legato’ – vrste artikulacije koja podrazumeva objedinjavanje više tonova u cilju njihovog mirnog izvođenja, bez prekida, u jednom dahu, tonovi su međusobno povezani i sjedinjeni. U pogledu arhitekture, ovo kontinualno stanje kojim se artikuliše prostor sam po sebi, bez pauza i prekida, bila je inicijalna ideja i zahtev vlasnika, a potom je pretočena u ideju-vodilju i programsku okosnicu projektanata.

Ovo ostvarenje predstavlja rad manjeg obima koji je sastojao u integralnoj reformi malene stambene kuće u nizu, koja je posedovala i manju okućnicu. Enterijer kuće je bio potpuno ogoljen i ispražnjen tako da je isprva  ličio  na praznu kutiju, a potom se pristupilo povećanju unutrašnje zapremine objekta iskorišćenjem prostora iznad nekadašnje tavanice i ispod prizemlja. Na taj način je radikalno uvećana korisna površina kuće koja se sada prostirala na dva nivoa. Od nekadašnjih 49 m2 dobijeno je 85 m2 unutrašnjeg i 80 m2 spoljašnjeg prostora. Glavni nivo kuće sada je postavljen na nižem nivou parcele dvorišta, odnosno iza kuće. Ulazna partija je zadržala svoje prvobitno mesto, ali je to u kontekstu nove forme i funkcionalne organizacije podrazumevalo poziciju središnjeg nivoa, na kome se nalazi još samo muzička soba. Ova pozicija, sa razlikom u visini od 1,5m u odnosu na gornji i donji nivo, zapravo povezuje dva osnovna nivoa kuće i pravi neophodnu koherentnu vezu među njima, čineći prostor kontinualnim, neprekidnim, fluidnim. U tom smislu su i sobe definisane same po sebi, bez pregrađivanja i zatvaranja, čime se zadržao princip otvorenosti prostora, a samim tim i prisnosti porodičnih odnosa među vlasnicima. Denivelacija životnog prostora na primeru ovog projekta jasno ističe svoje prednosti u odnosu na klasičnu formu kuće jedinstvene nivelacije, u kojoj se organizacija prostora i determinacija funkcija vrši kroz uobičajenu upotrebu pregradnih zidova.

Kuhinja je locirana u dvorišnom delu kuće i koncipirana je kao mali paviljon koji omogućava prstenoliku komunikativnu shemu kuće. Ona spaja dnevnu sobu, baštu, spoljašnju zelenu pasarelu i dečju sobu. Mediteranska klima Malage dozvoljava proširivanje unutrašnjosti kuće na račun spoljašnjeg prostora, pri čemu se od starih, postojećih, integrišu nove prostorije.

Adaptibilnost i metamorfobilnost su neki od ključnih kvaliteta projekta. Crtež sheme projekta podseća na stilizovanu formu violine sa gudalom, pa je ta asocijativnost u strogo rafiniranom, stilizovanom vidu takođe značajna specifičnost poduhvata.

Tokom samog projektantskog procesa, autori su nastojali da umanje tzv. vizuelni šum izbegavanjem upotrebe uobičajenih materijala i prenaglašenih konstruktivnih rešenja. Autorski stav je bio izričit – arhitektura treba da ponudi tišinu, a život će igrati muziku.

//ek Mare Janakova Grujić
 

Dom u zelenoj tišini

Smešten u Univerzitetskom parku u Teksasu, SAD, posed nazvan ’Larchmont’ pleni svojom jednostavnošću, čistoćom dizajna i savršenom sjedinjenošću prirode i izgrađenog. Mali moderni vrt primer je revitalizacije postojećeg terena uz samo dva jednostavna zahteva klijenta – ostvarenje privatnosti i mogućnost lakog korišćenja prostora.
Ovaj izuzetni vrt koji je osmislila kompanija Hocker Design Group, formiran je oko novog objekta stešnjenog između gusto izgrađenih struktura blokova podignutih 20ih godina prošlog veka. ’Zaglavljen’ između dva sprata viših tradicionalnih kuća u Teksasu, ovaj vrt nameće potrebu za izolovanošću korisnika prostora enterijera i eksterijera uz ometanje pogleda odozgo i sa strana. Džinovski bambusi zasađeni su u dugačku žardinjeru postavljenu u vidu zida od uglačanih betonskih elemenata. Ovaj izduženi horizontalni zid definiše terasu dajući joj snažni akcenat i ističući vertikalnost mnoštva bambusovih stabljika u pozadini.

Posebnu vrednost vrtnog rešenja predstavlja terasa koja je povezana sa trpezarijom i kuhinjom i koja je jednim delom natkrivena interesantnom jednostavnom pergolom izrađenom u kombinaciji metala i drveta. Staklenim kliznim panelima podeljena od enterijera, terasa funkcionalno i vizuelno jednostavno korespondira sa unutrašnjim prostorijama. Pripremanje obroka i serviranje porodične večere na terasi ili druženje sa prijateljima na popodnevnom suncu, postali su svakodnevni ritual stanovnika kuće, jer je izmeštanje aktivnosti u spoljašnji prostor znatno pojednostavljeno. Sa prednje strane zid na sebi nosi ’lebdeću’ drvenu klupu. Zid i klupa kao osnovni elementi dizajna, preko definisane terase protežu se i na prostor negovanog travnjaka u nastavku.

Dizajneri su oformili veliku površinu od niza manjih celina koje lako i jednostavno međusobno komuniciraju. Osim funkcionalno lakim korišćenjem eksterijera, dizajnerski tim se pozabavio i pogledima i teksturama koje će ponuditi uživaocu vrta. Glavna prilazna trasa, arhitektonski usklađena sa ulaznom kulom, izrađena je kao svojevrsni kaldrmisani put sačinjen od kamenih pločastih elemenata približnih dimenzija 10x20cm. Centralni prilaz svesno je tendenciozno ’napadnut’ niskorastućom vrstom dihondrom, zasađenom u otvorima između ploča.

Ozelenjavanje placa je odlično koncipirano kroz pažljivo formiranje spratnosti biljnog materijala – korišćenje rastinja visokog i nižeg rasta, kao i arhitektonske grupe šumskog zasada koje suptilno povezuju objekat sa ulicom. Jasno koncipirana spratnost biljnih vrsta pomaže prizemlju objekta u pružanju osećaja privatnosti. Masivi žbunastih perena, višegodišnjih ornamentalnih trava i paprati dominiraju prostorom vrta i daju jedinstvenu kontratežu objektu oštrih linija i svedene arhitektonske forme. //ek DEJAN POPOV, M. Sci. Ing. pejzažne arhitekture – Više u EKO KUĆI No18

Čuda prirode: Aristotel, seks i vodeni konjici

U cartvu ovih insekata, nagon za parenjem ne presahne do samrtnog časa, a mužjak i ženka se spajaju u obliku srca
Preterani seks skraćuje život. Ako ste pomislili da je ovo izgovorio neki savremeni naučnik, pogrešili ste. Iskaz koji smo naveli poznat je gotovo 24 stoleća, a izrekao ga je, glavom i bradom, Aristotel, najsvestraniji i najučeniji starogrčki filosof, mudrac kome se pripisuje uloga utemeljivača nauke: „Aristotel je bio prvi naučnik u istoriji… (i) svaki naučnik mu duguje”, zapisano je u „Enciklopediji Britanici”.
Ali ni on nije mogao znati da u carstvu vodenih konjica, bliskih rođaka vilinih konjica, nagon za razmnožavanjem nikada ne presahne. Ni u samrtnom času! Istraživači sa Univerziteta Lids (Engleska), koje je predvodio dr Kristofer Kasal, nedavno su to ustanovili. Kako?
Obeležili su više od hiljadu jedinki nebesko plave boje koje su nastanjivale jedno jezerce u Hempširu i dve godine su, kroz dvoglede, izbliza posmatrali kako se ponašaju u polnom snošaju. Posle proučavanja mnoštva prikupljenih podataka, rečeni predvodnik je saopštio da se ovi insekti pare maltene do uginuća, bez obzira na posledice.

SPOJENI TRIDESET MINUTA
Nema nikakvog uticaja ni koliko su to puta već uradili, podseća engleski naučnik, iako svoj kratki život skončaju najduže jednu sedmicu nakon dolaska na jezerce. Broj polnih snošaja se nikako ne smanjuje!
Ženke svoja jajašca rasejavaju unaokolo, a mužjaci, čim se pojave, nestrpljivo počnu da ih saleću da se spoje, uz neizbežno međusobno obračunavanje u kojem se nimalo ne obaziru na to šta će biti sa izabranicom. Kad se obavi sparivanje, ženke, praćene uspešnim mužjacima, polože oplođena jajašca i odlete da stvore nova za sledeće parenje.
Koliki su izgledi da će naći mužjake za parenje? Nećete verovati, gotovo su stopostotni: svaki put kad raseju jajašca, ovi se pojave i spare se. Čak i starije jedinke! Postotak malo umanje slabiji mužjaci koji se teže dokopaju ženke. Ali parenje nema nikakve veze sa starošću: i mlađi i stariji insekti su podjednako uspešni. Ne utiče ni to koliko su se puta pre toga parili, nastavljaju istom stopom i brzinom sve do uginuća!
Nalaz je iznenađujući, jer donekle protivreči Aristotelovoj tvrdnji koja je našla čvrsto uporište u savremenoj biologiji: ženke i mužjaci se izlažu opasnosti, žrtvuju ishranu i rasipaju mnogo energije dok upražnjavaju polni snošaj. Besomučna jurnjava za sparivanjem kod vodenih konjica traje do same smrti. Svaki pojedinačno plati svoj seksualni danak, a duže požive izdržljive jedinke sposobne da ostave potomstvo.
Navike u parenju olakšavaju istraživačima  izučavanje azurno plavih vodenih konjica. Mužjak i ženka, naime, telašca spajaju u obliku srca, ostajući u tom položaju trideset minuta. Ni nakon toga se odmah ne razdvajaju. Mužjak ostaje spojen sa ženkom još devedeset minuta, sve dok ona na pronađe mesto za polaganje oplođenih jajašaca.
NAPADAJU KOLIBRIJE
Postupak parenja je, prema rečima Kristofera Hasala, izvanredan uzorak za dublje naučne uvide u ponašanje ne samo vodenih i vilinih konjica, već i ostalih insekata bitnih za javno zdravlje, poput komaraca i ce-ce muva. Da bi se shvatilo kako se ponašaju u divljini, neohodno je podrobno proučiti njihovo razmnožavanje, odrastanje i starenje. Zato su u prethodnim istraživanjima engleski naučnici iz nožica vodenih konjica uzimali DNK da ustanove jesu li roditelji ostavili valjano potomstvo.
Azurni vodeni konjici nastanjuju sve kontinente osim Antarktika, i sve krajeve Velike Britanije, izuzev severnu Škotsku. Sitnije su građe od svojih srodnika (dugački 33 milimetara), vilinih konjica, a pripadaju istom redu insekata (Ordonata). Život započinju kao larve, svojevrsne vodene nimfe, a kasnije se preobražavaju u odrasle insekte sposobne da se razmnožavaju. I vilini i vodeni konjici su veoma proždrljivi grabljivci. Love riblju mlađ, punoglavce i insekte u stadijumu larve. Odrasle leteće jedinke gutaju komarce, a pojedine čak napadaju i kolibrije.//EKO KUĆA No18

Kuća za odmor

NEKADAŠNJA STARA SEOSKA ŠTALA SA AMBAROM, SMEŠTENA U MALOM ŠVAJCARSKOM SELU, REKONSTRUISANA JE U PROSTRANU I MODERNU PORODIČNU KUĆU ZA ODMOR. ALPSKA ZONA BREZOVIH ŠUMA INKORPORIRANA JE U NOVU ARHITEKTURU TAKO ŠTO JE POSLUŽILA KAO VIZURA NOVIM, ŠIROKIM OTVORIMA GRAĐEVINE.
U švajcarskom seocetu L’ Bioli, koje broji tek 21 žitelja, jedna porodica je odlučila da kupi staru, tradicionalnu štalu sa ambarom, i da od nje napravi kuću za odmor. Ovo selo smešteno je u Alpima na preko 1100 m nadmorske visine, a naziv je dobilo od reči „breza“, koja na lokalnom dijalektu glasi „La Biolle“, upravo zato što se nalazi u alpskoj zoni brezovih šuma. Postojeća građevina počivala je na solidnoj kamenoj bazi lociranoj uz sam seoski put, na litici sa koje se pruža impresivan pogled na planinski pejzaž. Ova kamena baza bila je nadograđena drvenom konstrukcijom i galerijom namenjenom sušenju sena. Od početnih 16 m2, nakon arhitektonskog rekonstruktivnog zahvata dobijen je moderan stambeni prostor od 230 m2. Od građevine koja je bila gluva i nema prema ambijentu, stvoren je prostor široko otvoren prema vizurama i idiličnom pejzažu.

Želja vlasnika je bila da eksterijerna arhitektura ostane autentična u najvećoj mogućoj meri. Napravljeno je samo nekoliko novih otvora namenjenih solarnim potrebama kuće tokom zimskih meseci. Sa tek nekoliko manjih intervencija u konstrukciji unapređena je stabilnost građevine i postignuta bezbednost njenog korišćenja u novoj nameni. Glavni ulaz je autentican, i smešten je na drugom nivou. Njime se dospeva do kuhinje i trpezarije – prostora čiji je dominantni likovni kvalitet široka otvorenost zida prema živopisnom alpskom pejzažu.// ekMARE JANAKOVA GRUJIĆ- Više u EKO KUĆI No 18

ŽELJA VLASNIKA JE BILA DA EKSTERIJERNA ARHITEKTURA OSTANE AUTENTIČNA U NAJVEĆOJ MOGUĆOJ MERI. ZATO SE OPSEŽNOM PODUHVATU IZOLACIJE RISTUPILO IZ UNUTRAŠNJOSTI, A NOTA AUTENTIČNOSTI SAČUVANA JE I U ENTERIJERU ORIŠĆENJEM DRVETA KAO GLAVNOG MATERIJALA.

Kuhinja sa trpezarijom prima svetlost sa velikog staklenog zida-zavese koji liči na svojevrsni TV prijemnik.

Kuća za odmor

NEKADAŠNJA STARA SEOSKA ŠTALA SA AMBAROM, SMEŠTENA U MALOM ŠVAJCARSKOM SELU, REKONSTRUISANA JE U PROSTRANU I MODERNU PORODIČNU KUĆU ZA ODMOR. ALPSKA ZONA BREZOVIH ŠUMA INKORPORIRANA JE U NOVU ARHITEKTURU TAKO ŠTO JE POSLUŽILA KAO VIZURA NOVIM, ŠIROKIM OTVORIMA GRAĐEVINE.

U švajcarskom seocetu L’ Bioli, koje broji tek 21 žitelja, jedna porodica je odlučila da kupi staru, tradicionalnu štalu sa ambarom, i da od nje napravi kuću za odmor. Ovo selo smešteno je u Alpima na preko 1100 m nadmorske visine, a naziv je dobilo od reči „breza“, koja na lokalnom dijalektu glasi „La Biolle“, upravo zato što se nalazi u alpskoj zoni brezovih šuma. Postojeća građevina počivala je na solidnoj kamenoj bazi lociranoj uz sam seoski put, na litici sa koje se pruža impresivan pogled na planinski pejzaž. Ova kamena baza bila je nadograđena drvenom konstrukcijom i galerijom namenjenom sušenju sena. Od početnih 16 m2, nakon arhitektonskog rekonstruktivnog zahvata dobijen je moderan stambeni prostor od 230 m2. Od građevine koja je bila gluva i nema prema ambijentu, stvoren je prostor široko otvoren prema vizurama i idiličnom pejzažu.

Želja vlasnika je bila da eksterijerna arhitektura ostane autentična u najvećoj mogućoj meri. Napravljeno je samo nekoliko novih otvora namenjenih solarnim potrebama kuće tokom zimskih meseci. Sa tek nekoliko manjih intervencija u konstrukciji unapređena je stabilnost građevine i postignuta bezbednost njenog korišćenja u novoj nameni. Glavni ulaz je autentican, i smešten je na drugom nivou. Njime se dospeva do kuhinje i trpezarije – prostora čiji je dominantni likovni kvalitet široka otvorenost zida prema živopisnom alpskom pejzažu. Gotovo ceo jedan zid pretvoren je u ekran sa kog se posmatra okolina, a neposrednost je tolika da posmatrač sebe doživljava kao aktivnog učesnika. Na spratu iznad, smeštene su sobe za roditelje, dok je na onom ispod – prostor za decu. Dečji sprat predstavlja vrlo prijatan topao prostor pun dnevne svetlosti. Otvaranjem velikog prozora i još jednih vrata, pored onih već postojećih na južnoj strani, ostvaren je osim povećane insolacije i dodatni kvalitet – neposredni kontakt sa terenom.

Poseban segment i kvalitet projekta predstavlja takozvani “lighting design”. Svaka odaja, u zavisnosti od svoje namene i položaja, prima dnevnu svetlost na posebno osmišljen način. Kuhinja i trpezarija, u kojima je središte porodičnog dnevnog života, primaju svetlost sa velikog staklenog zida-zavese koji podseća na svojevrsni TV prijemnik, samo što se umesto televizijskog programa na njemu emituju slike iz okolnog pejzaža. Takav postupak je  potpuno logičan, budući da kuća isključivo služi kao mesto za porodični odmor tokom praznika i vikenda. U roditeljsku sobu svetlost prodire kroz dugačak trakasti prozor, stvarajući poseban efekat intime. Na dečju etažu, koja je okupana svetlošću, ona prodire kroz dvokrilna vrata.

ŽELJA VLASNIKA JE BILA DA EKSTERIJERNA ARHITEKTURA OSTANE AUTENTIČNA U NAJVEĆOJ MOGUĆOJ MERI. ZATO SE OPSEŽNOM PODUHVATU IZOLACIJE RISTUPILO IZ UNUTRAŠNJOSTI, A NOTA AUTENTIČNOSTI SAČUVANA JE I U ENTERIJERU ORIŠĆENJEM DRVETA KAO GLAVNOG MATERIJALA.

Kuća je sa unutrašnje strane izolovana najsavremenijim materijalima i primenom najsavremenije tehnologije. Enterijersku oblogu na podovima i zidovima predstavlja drvo – četinar ariš, karakterističan po toploj gami i eteričnim smolama koje povoljno utiču na zdravlje korisnika.

Razlika u vodoravnim i horizontalnim površinama  napravljena je tako što su za podove korišćeni paneli treće klase – sa obiljem čvorova koji daju rustičan karakter, a na zidovima – u prvoj klasi, ujednačenog dezena i sa šarama u godovima drveta.
Otvori su zastakljeni kvalitetnim izolacionim termo-staklom, a dom je snabdeven savremenom tehničko-tehnološkom opremom koja pruža maksimum komfora. Savremen stilski izraz postignut je doslednom primenom jednostavnih rešenja. Prostor je čist, pregledan, topao, okupan prirodnom svetlošću i ukrašen fragmentima okolnog pejzaža.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ- Više u EKO KUĆI No18

Duga senka Serengetija

NA ŠTA BI LIČIO SVET BEZ LJUDI? POGLEDAJTE BESKRAJNE RAVNICE U KOJIMA SE SVAKE GODINE MILIONI ŽIVOTINJA ZAPUTE U VELIKU SEOBU, NALIK PRESELJENJU NARODA SA ISTOKA NA ZAPAD, IZ AZIJE U EVROPU, KOJE JE POTRAJALO OD ČETVRTE ČETVRTINE ČETVRTOG DO DRUGE POLOVINE PETOG STOLEĆA. A KO JE NAJVEĆI GRABLJIVAC NA PLANETI?
„Ko je uljudan preko mere, postaje dosadan. Ko je oprezan preko mere, izgleda plašljiv. Ko je odvažan preko mere, uzrokuje nered. Ko je iskren preko mere, deluje okrutno.” (Konfucije)
Možete li nakratko zamisliti svet bez ljudi? Nemojte se mučiti, ako vam ne ide. Ličio bi na Serengeti ili, u prevodu s jezika afričkog plemena Masaji, na Beskrajne ravnice, čija se duga senka mogućeg opstanka raznovrsnog života proteže u budućnost. Do kada?

Prostrane savane u severnoj Tanzaniji i jugozapadnoj Keniji na oko 30.000 kvadratnih kilometara, u kojima se svake godine pred očima radoznalih posetilaca ponavlja „Deseto svetsko čudo prirode”. Najveća seoba sisara na svetu u potrazi za hranom. Nalik velikom preseljavanju naroda sa istoka na zapad, iz Azije u Evropu, koje je potrajalo od četvrte četvrtine četvrtog do druge polovine petog stoleća. U produžecima, nikako sportskim, naši preci Sloveni pristigli su na Balkan, tako još podučava zvanična istoriografija.
Dobro, šta onda povezuje obe bežanije? Upravo čovek, i to još razumni čovek (Homo sapiens). Tamo gde se on nije previše upetljao, opstale su brojne divlje vrste. Drugim rečima, da se pradavni majmun uspravio na dve noge i zaputio s kraja na kraj zemaljskog šara, današnji svet najviše bi podsećao na Beskrajne ravnice.
Kako se to zna?
EVROPSKI SLONOVI
Na temelju proučavanja istraživača sa Univerziteta Arhus u Danskoj. Većinom predela severne Evrope i dalje bi u velikom broju lutali vukovi, losovi, medvedi, čak slonovi i nosorozi u potrazi za hranom! Ali pojavio se razumni dvonožac na izmaku Poslednjeg ledenog doba i u potonjim milenijumima uveliko pospešio iščeznuće krupnih sisara (teži od 45 kilograma). Svuda gde je on svojom lovačkom nogom kročio, divlje životinje jedva da su pretekle.
Hoće li zbog toga biti izveden pred prirodni sud istorije?
U nastavku je dočarano carstvo sisara bez prisustva ljudi, procenjeno na temelju zbira jedinki svake vrste i ekoloških uslova u kojima su obitavali. Eh, kada bi divljač umela da čita novu kartu sveta, koliko li bi se sobom ponosila!
Ali četvoronožni stanovnici nisu desetkovani samo na evropskom severu, i u ostalim područjima naše planete sustigla ih je manje-više ista zlehuda sudbina. Pojedine vrste su, čak, zauvek nestale. Afrika je jedini kontinent na kojem su najvećma opstale u svojoj raznolikosti i brojnosti. Uprkos učestalim savremenim lovačkim pohodima (safari) znatiželjnika sa drugih kontinenata.
I što je važnije: nisu pretekli zato što su zaštićeni osobitim klimatskim ili ekološkim pogodnostima. Nikako. Ključni razlog: bili su manje izloženi istrebljenju jer su ovde ređe svraćali dvonožni istrebljivači sa ubojitim oružjem! Otuda su se krupni izdanci sisara bolje uklopili u životnu sredinu jedva nastanjenih oblasti, a Serengeti je jedna od takvih.
U Beskrajnim ravnicama klima je vruća i suva, glavna kišna sezona potraje od marta do maja, s kraćim razdobljima i u oktobru i novembru. Na nadmorskim visinama od 920 do 1.850 metara temperatura iznosi od 15 do 22 Celzijusova stepena, pa je najhladnije od juna do oktobra.
Područje obuhvata zaštićeni rezervat Ngorongoro, u kojem živi oko 40.000 pripadnika plemena Masaji, rezervat Masva i park prirode Masaji Mara, površine 320 kvadratnih kilometara, u kojem je lov dozvoljen. U ovim savanama prebrojano je 70 vrsta krupnih sisara i oko 500 vrsta ptica.
Istoimeni nacionalni park, koji se proteže na površini od oko 15.000 kvadratnih kilometara – između jezera Viktorija na zapadu, jezera Ejasi na jugu i Velike rasedne doline na jugu, ustanovljen je 1951. godine kao prirodno stanište za oko dva miliona gnuova, pola miliona tomsonovih gazela, 250.000 zebri, bivola, lavova i druge divljači. Kada se biljojedi zapute ka novim izvorištima vode i bogatijom ispašom, u stopu ih prate grabljivci – lavovi, leopardi, gepardi, hijene, šakali.
Najveća seoba životinja našeg doba.
A šta čine ljudi koje već za sve okrivismo?
UNIŠTENJE MESOJEDA
Samoljubljivo uživaju u ulozi supergrabljivca na Zemlji. Ne trljajte uzalud oči, ispravno ste pročitali. Ko to kaže?
Naučnici sa Univerziteta Novi Meksiko u nedavno objavljenom istraživanju. Toliko je neprikosnoven na samom vrhu jer uništava ostale vrste do konačnog nestanka! Otkako su prvi ljudi pre 14.000 godina kročili u Severnu Ameriku, iskorenili su mamute. I to nije toliko nepoznato, ali su u međuvremenu neobuzdanim ribolovom doveli 90 vrsta riba do ruba opstanka, što potkrepljuju nalazi sa Univerziteta Viktorija u Kanadi nakon višegodišnjeg proučavanja priobalnih voda Tihog okeana.
Ne, to nije najgore: posle decenija izučavanja i pisanja gotovo 300 naučnih studija, zaključeno je da su lavovi, vukovi, medvedi (grizli) i ljudi potamanili gotovo podjednak postotak biljojeda, ali su potonji čak nadmašili svoje četvoronožne takmace u ubijanju mesojeda! Nikada zbog mesa, uvek da bi se domogli krzna ili nečeg drugog za sećanje na uspešan lov!
Čekajte, niste valjda odustali od čitanja?
Čovekov istrebljivački učinak kudikamo je veći u vodi: isti istraživači su napisali u uglednom časopisu „Sajens” da su ribolovci 14 puta nadmašili ostale grabljivce! Zahvaljujući usavršenim spravama, godišnje u morima upecaju više od 100 miliona tona, uglavnom odraslih jedinki!
To je jedna strana novčića, na suprotnoj isto tako naučničkim rukopisom piše da je toliki ulov taman dovoljan da se prehrani sve više usta na našoj planeti. I da dve trećine od ukupo pojedene ribe svake godine godine ne završi u čovekovom stomaku.
Setite se ponekad Beskrajnih ravnica, u kojima je svačija senka – i čovekova i životinjska – maltene nevidljiva tačno u podne.//EKO KUĆA No18

Savršenstvo jednostavnosti

FISKULTURNA SALA U OBRENOVCU DONELA JE SVOM AUTORU JOVANU MITROVIĆU OVOGODIŠNJU NAGRADU RANKO RADOVIĆ ZA REALIZOVANO ARHITEKTONSKO DELO. AUTOR PROJEKTA STVORIO JE KONCEPCIJSKI HOMOGENIZOVANU CELINU  KOJA JE REZULTAT PRAVILNOG GRUPISANJA I ARTIKULACIJE  PROSTORNIH OBLIKA, RITMIČNOSTI PUNOG I PRAZNOG, SVETLOSTI I SENKE, I  PRI TOME OČUVAO JEDINSTVO ARHITEKTURE I OKRUŽENJA. VODEĆI SE  PRINCIPOM DA JE OSNOVNI ELEMENT KREIRANJA PROSTORA NJEGOVO OBLIKOVANJE, AUTOR JE SINTETIZOVAO SPOLJAŠNJI I UNUTRAŠNJI PROSTOR U JEDINSTVENU CELINU.
Projekat fiskulturne sale u Obrenovcu je rezultat analize zatečenih prirodnih i građenih resursa parcele i njenog okruženja. Prostorne i programske odluke, autor ovog izuzetnog projekta, arhitekta Jovan Mitrović, doneo je sa ciljem da afirmiše topografiju i geometriju prirodnog konteksta, insistirajući na očuvanju zatečenog zelenog fonda. Potreban volumen arhitektonske intervencije znatno bi narušio postojeći ambijent, jer bi nadvisio značajne objekte u okruženju – crkvu, školu koja je najstarija u Beogradu i Sokolski dom, zaštićeni objekat arh. Momira Korunovića. Kao odgovor na ovakve urbanističke uslove, autor daje ubedljivo rešenje – utiskivanje dve trećine volumena u zemlju, kao betonskog vodonepropusnog korita. Na ovaj način je teren pokrenut, pa objekat ne konkuriše prirodi već se sa njom sažima i dopunjuje.// ekVESNA RAVIĆ- Više u EKO KUĆI No 18

Laboratorija kafe

Mladi ljudi i te kako umeju da budu hrabri i pokažu šta znaju. Novootvorena laboratorija kafe  pružila je priliku mladima – dizajnerima, konobarima i marketing profesionalcima, da primene potpuno nov i drugačiji koncept kafeterije u beogradu, koji će ujedno sadržati i lični pečat svakoga od njih.

Iako danas može da zvuči kao naučna fantastika, u Laboratoriji kafe, koja je pre pola godine otvorena u novobeogradskom stambeno-poslovnom centru West 65, sve je počelo dobrom voljom investitora koji se usudio da veruje u mlade ljude i dao im priliku pod jednim jedinim uslovom: da urade kako oni misle da treba. I tako se iz jednog poverenja rodila kafeterija Laboratorija kafe, koja posle prvih šest meseci postojanja radi punom parom i svakodenvno se trudi da sa Beograđanima podeli formulu dobrog dana.

ENTERIJER / DIZAJN

Hrabrost da prihvate izazov i urade kako oni misle da treba imalo je dvoje mladih dizajnera: Ivona Vikalo i Tomo Lučić. Jedina sigurna stvar je bilo to da treba da stvore kafeteriju. Okruženi gomilom istog sadržaja koji se samo ponavlja, ovi mladi dizajneri su odmah sklopili dogovor da žele da naprave nešto drugačije, ali ujedno i sa ličnim pečatom, jer su želeli da to bude mesto u kome će i oni sami  uživati da piju kafu. Uradili su malo istraživanje tržišta i odlučili da krenu iz kontre. Izabrali su crnu i belu boju kao osnovne odrednice u gradnji stila njihove nove omiljene kafeterije. Kako bi ostali verni minimalizmu i ,čistom’ prostoru odlučili su da crnu i belu boju upotpunjuju staklo visokog sjaja i mat stolovi i stolice. Zanimljivo je i to da je svaki komad nameštaja i dekora namenski pravljen baš po nacrtima ovih dizajnera, koji su na inovaciji insistirali do kraja.

Veliko je zadovoljstvo stvarati novi brend, ali je to ujedno i veliki pritisak za svakog stvaraoca. Iz jednog ništavila potrebno je stvoriti sve. Ipak, kada se iz tog potpunog ništavila rodi dobra ideja- put je do pola pređen.

KONCEPT

Zna se da je koncept kostur svega i njegova gradnja može biti prilično jednostavna ako se pronađe ključ, a u ovom slučaju taj ključ je bila jedna reč: laboratorija. Kada su se dizajneri saglasili oko imena, jedna stvar je vukla drugu. Umesto standardnih šolja i čaša, sva kafa i piće se služe u erlenmajerima kakvi se koriste u svakoj laboratoriji. Svetlosne instalacije na plafonu su takođe napravljene od raznih laboratorijskih elemenata različitih veličina i oblika, sa kojima su se dizajneri vešto poigrali. Do najsitnijih detalja se vodilo računa da sva rešenja idu iz reči laboratorija.

Ipak, ovakvi proizvodi postali su samo jedan deo novog sistema koji gradi brend Laboratorija kafe. Da bi ovakav sistem bio održiv, potrebno je bilo ostati dosledan osnovnoj ideji na svim nivoima.

MLADI LJUDI

Posle saradnje sa mladim dizajnerima, koja se pokazala više nego uspešnom, Laboratorija kafe je koncept rada sa mladim ljudima prenela i u izbor svojih ‘laboranata’. Njima je rad u Laboratoriji jedno od prvih iskustava takve vrste. Laboratorija kafe je postavila čvrste osnove kada je brend u pitanju. Bilo je jasno da je promocija tog brenda sledeći korak.

INTERAKTIVNI DIGITALNI MARKETING
Kako su ‘novo i drugačije’ bile vodilje Laboratorije kafe, ni promocija ovog brenda nije mogla da se prepusti slučaju. Veliki je broj onih koji su za Laboratoriju čuli preko društvenih mreža, jer ova kafeterija svoju promociju bazira upravo na ovakvom obliku komunikacije. I tu Laboratorija kafe nije odustala od svog koncepta rada sa mladim ljudima.

Za celokupan marketing zadužena je kompanija Affinity video, koju su pokrenuli mladi profesionalci puni ideja koje svakodnevno dele sa, sada već velikom, zajednicom na društvenim mrežama. Na kraju, ne može a da se ne prizna da mladi ljudi koji su učestvovali u gradnji Laboratorije kafe i te kako umeju da budu hrabri i pokažu šta znaju, a prilike, barem ovde u Laboratoriji, njima nisu manjkale.
 

Savršenstvo jednostavnosti

FISKULTURNA SALA U OBRENOVCU DONELA JE SVOM AUTORU JOVANU MITROVIĆU OVOGODIŠNJU NAGRADU RANKO RADOVIĆ ZA REALIZOVANO ARHITEKTONSKO DELO. AUTOR PROJEKTA STVORIO JE KONCEPCIJSKI HOMOGENIZOVANU CELINU  KOJA JE REZULTAT PRAVILNOG GRUPISANJA I ARTIKULACIJE  PROSTORNIH OBLIKA, RITMIČNOSTI PUNOG I PRAZNOG, SVETLOSTI I SENKE, I  PRI TOME OČUVAO JEDINSTVO ARHITEKTURE I OKRUŽENJA. VODEĆI SE  PRINCIPOM DA JE OSNOVNI ELEMENT KREIRANJA PROSTORA NJEGOVO OBLIKOVANJE, AUTOR JE SINTETIZOVAO SPOLJAŠNJI I UNUTRAŠNJI PROSTOR U JEDINSTVENU CELINU.

Projekat fiskulturne sale u Obrenovcu je rezultat analize zatečenih prirodnih i građenih resursa parcele i njenog okruženja.  Prostorne i programske odluke, autor ovog izuzetnog projekta, arhitekta Jovan Mitrović, doneo je sa ciljem da afirmiše topografiju i geometriju prirodnog konteksta, insistirajući na očuvanju zatečenog zelenog fonda. Potreban volumen arhitektonske intervencije znatno bi narušio postojeći ambijent, jer bi nadvisio značajne objekte u okruženju – crkvu, školu koja je najstarija u Beogradu i Sokolski dom, zaštićeni objekat  arh. Momira Korunovića. Kao odgovor na ovakve urbanističke uslove, autor daje ubedljivo rešenje – utiskivanje dve trećine volumena u zemlju, kao betonskog vodonepropusnog korita. Na ovaj način je teren pokrenut, pa objekat ne konkuriše prirodi već se sa njom sažima i dopunjuje.

Arhitektura čistih linija
Povezivanje i integracija unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora posledica je potrebe da se svaka arhitektonska struktura poveže sa svojim prirodnim okruženjem, a to je u ovom slučaju ostvareno kako utiskivanjem dela objekta u zemlju, tekućim prostorom koji obezbedjuje harmoničan kontinuitet, tako i samom konstrukcijom. Opredeljujući se za kombinovanje drveta i stakla, arhitekta je izbegao zid kao razdelnicu i omogućio objektu da odiše lakoćom i transparentnošću.

Nadzemni volumen sale izlazi 3m iznad zemlje i zapravo  je lanterna kojom je osvetljena sala, dok je krov ukopanog dela ozelenjen i koristi se kao deo školskog dvorišta. Konstrukcija krova i nadzemnog dela objekta je od lameliranog drveta. Zastakljene površine zaštićene su vertikalnom drvenom palisadom od zaobljenih štafli koje služe kao zaštita od udara lopte, ali i kao difuzori koji sprečavaju direktan upad svetla na teren. Ovaj element predstavlja savremenu interpretaciju tradicionalnog motiva drvene ograde i pravilnim ponavljanjem stvara ritam koji  predstavlja sinonim za životnost i dinamičnost, ali i za postojanost i stabilnost.

Multifunkcionalnost
Programska struktura objekta je  maksimalno prilagođena  korisnicima – učenicima. Tehničke prostorije, svlačionice i mala sala za ritmičku gimnastiku nalaze se ispod zatravljenog školskog dvorišta. Mala sala može da se koristi i kao scena za predstave, muzičke aktivnosti, proslave praznika itd. Objekat ima dva odvojena ulaza, pre svega iz bezbednosnih razloga, a i zbog potrebe odvajanja sportskih timova, ili dečaka i devojčica. Jedna stepenišna vertikala opremljena je platformom za lica sa specijalnim potrebama.

Funkcionalnost ovog koncepta ogleda se u zastupljenosti različitih programa i jednostavnosti kretanja kroz objekat. Multifunkcionalnost ne predstavlja samo mogućnost promene programa, već i promene utiska o prostoru koji su rezultat transparentnosti fasadne opne – njenog treperenja koje čini unutrašnjost živom scenom različitih atmosfera. Jasno je da arhitektonsku formu u prostornoj kompoziciji prati izuzetan uticaj svetlosti i senke, te da su svetlost i oblik podređeni jedno drugom i zajednički stvaraju umetnički utisak o arhitekturi i doprinose osećaju komfora.
//ek  VESNA RAVIĆ  –   Više u EKO KUĆI No18

EKOKULT Manifestacija i izložba

EKOKULT JE TRADICIONALNA GODIŠNJA MEÐUNARODNA MANIFESTACIJA SA VELIKOM IZLOŽBOM I PRATEĆIM PROGRAMOM U OKVIRU KOJIH SU INTEGRISANI SEGMENTI EKO ARHITEKTURE, EKO KULTURE, EKO UMETNOSTI, EKO DIZAJNA I EKO ŽIVOTA. OVE GODINE ODRŽANA JE U GALERIJI PROGRES, KNEZ MIHAJLOVA 27 U BEOGRADU, POD NAZIVOM EKO (R)EVOLUCIJA.

EKOKULT je i ove godine okupio preko 100 umetnika i stručnjaka različitih generacija iz Srbije, regiona i celog sveta, koji sa ekološkog aspekta deluju u oblastima arhitekture, dizajna, likovne, primenjene i ostalih vidova vizuelne umetnosti, kao i u raznim oblastima nauke.Značajna karakteristika izložbe i značajan uspeh je okupljanje velikog broja mladih umetnika različitih usmerenja koji su ove godine stali uz rame najpoznatijim stvaraocima i umetnicima u domaćim i svetskim okvirima. Kroz takvu interakciju uspostavlja se dijalog umetničkih ostvarenja koja su na najbolji način predstavila autore.

Ekološki koncept izložbe i njen radni naziv, EKO (R) EVOLUCIJA, posebno su akcentirani u okviru izložbe arhitekture sa prikazima najpoznatijih svetskih arhitekata sa svih kontinenata koji u ovoj oblasti deluju, tako da smo imali priliku da na jednom mestu vidimo segmentno prikazane reprezentativne projekte bioklimatske, zelene i drvene arhitekture, vrtove, enterijere i dizajn.

Zeleni omotači zgrada postaju sve češća slika u gradovima sveta, a prikazani objekat Palacio de Congresos, realizovan u gradu Vitorija u Baskiji, predstavlja ‘’živu biblioteku’’ biljnih vrsta ove oblasti sa preko 33.000 autohtonih vrsta biljaka. Građenje drvetom sa minimalnom obradom kao što to radi studio JVA iz Norveške predstavlja težnju čoveka ka jednostavnosti i čovekomernosti objekta i približavanju neophodnosti održivog koncepta u arhitekturi.

Sve veća potreba za upotrebom čistih energija u arhitekturi – energije sunca, vetra, vode, biomase i geotermalne energije – smanjuje emisiju CO2, izazvanu tehnološkim i termičkim procesima koji se odvijaju unutar zgrada, čime se poboljšavaju klimatski uslovi, što je prikazano kroz izuzetne projekte solarne, niskoenergetske i održive arhitekture.

Prateći program obuhvatio je predavanja, prezentacije,panel diskusije o aktuelnim temama: zelenoj gradnji, ekologiji, solarnoj arhitekturi, energetskoj efikasnosti, eko umetnosti i životu.
Ekološka kultura promovisana kroz ovogodišnju manifestaciju EKOKULT svedok je negovanja kulta stalne umetničke, a time i izložbene promene, ostajući verna ekologiji u najširem smislu, prirodi i čoveku kao njenom glavnom pokretaču.

Terra Panonica

TERRA PANONICA, MULTIDISCIPLINARNA PLATFORMA KOJA GRADI NOVE ODNOSE I ORIJENTIŠE SE NA TAČKE SUSRETA, EDUKACIJE, STVARALAŠTVA I RAZVOJA. NA OVOM MESTU, RAZLIČITIM PRISTUPIMA  OBJEDINJUJE VIŠE POLJA U DOMENU NAUKE, UMETNOSTI, MUZIKE I ZVUKA, DIZAJNA I ARHITEKTURE. ČITAV KOMPLEKS TRANSFORMIŠE SE IZ AMBIJENTA NAMENJENOG OPUŠTANJU I ODMARANJU GOSTIJU U DINAMIČNO  I ŽIVO OKRUŽENJE U ZNAKU KULTURNIH DOGAĐAJA.

Četiri apsolventa Arhitektonskog fakulteta, kasnije članovi Studija Autori, dobili su priliku da stvore oazu turizma, umetnosti, dizajna i kulture na nekadašnjem seoskom imanju porodice Novakov u Mokrinu, vojvođanskom selu u Srbiji. Njihovo neiskustvo i mladalački elan rezultirali su sklopom kompleksnosti, različitosti i varijatetom programa. Na pitanje šta je Terra Panonica zapravo, nije lako odgovoriti, ali ono što je evidentan zaključak jeste da je ona samoodrživa platforma koja se kroz svoje funkcionisanje orijentiše na tačke susreta, edukacije, umetnosti, dizajna i razvoja uopšte. Ovo je mesto namenjeno kreativcima i hedonistima, poznavaocima i ljubiteljima dizajna, umetnosti, organske hrane i vina. Novoprojektovani objekti po svom gabaritu i razmeštaju zauzimaju poziciju, strukturu i funkciju zgrada nekadašnjeg seoskog domaćinstva, a zajedno ostvaruju prostornu promenljivost kao rezultat dinamike unete u struktuirani odnos elemenata.

Prošlost kao inspiracija
Istorija razvoja ovog kompleksa datira od stare porodične kuće iz 1878. godine koja, zbog lošeg stanja u kome se nalazila, nije sačuvana. Upravo na njenoj poziciji, 2011. godine sagrađen je prvi objekat B, kojim je inicirana razvojna matrica od pet objekata koji su projektovani i realizovani u periodu od 2012. do 2015. godine i koji su namenjeni različitim vidovima kreativnog rada.Ovaj objekat, koji karakterišu jednostavne jasne linije i samosvestan arhitektonski stav, jedini je u potpunosti interpretiran na savremen način. On se snažno suprotstavlja okruženju svojom materijalizacijom i tamnosivom bojom, dok se istovremeno oslanja na njega svojim volumenom i izgledom fasade i predstavlja vernu repliku kuće čije mesto zauzima.

Sa druge strane, u unutrašnjosti se odvija jedna sasvim druga priča, u suprotnosti sa njenim pomalo pretećim izgledom. Fasada sa dvorišne strane sa velikim brojem otvora prepušta se imanju, dok beo i fleksibilan enterijer sa lakim, beličastim pregradama pruža emancipovano okruženje orijentisano ka komunikaciji i otvorenosti. Nakon objekta B, 2012. godine usledila je rekonstrukcija stare gazdinske kuće i danas predstavlja objekat A, koji je prvenstveno gostinska kuća, inspirativno stecište profesionalaca iz domena umetnosti, obrazovanja, dizajna, agrikulture, književnosti, biznisa i inovacije. Odiše umirujućom atmosferom, svetlom okupanim prosivljenim tonovima enterijera i nudi inspirativan prostor za odmor, druženje i kreaciju.

TERRA PANONICA JE SAMOODRŽIVA PLATFORMA KOJA SE KROZ SVOJE FUNKCIONISANJE ORIJENTIŠE NA TAČKE SUSRETA, EDUKACIJE, UMETNOSTI, DIZAJNA I RAZVOJA UOPŠTE.

Osluškivanje i razumevanje prostora
Vodeći se time da se celokupan koncept projekta odnosi na uspostavljanje nove morfologije koja će imati veće značenje od samog doživljaja oblika i koja će biti pokretačka snaga za mnoga dešavanja, autori nisu želeli da žure. Dali su sebi vremena da dobro shvate potrebe lokacije, kako bi u novonastalom prostoru vešto spojili prošlost, sadašnjost i budućnost.//ek  DANIJELA VLAHOVLJAK     –   Više u EKO KUĆI No18

Motovun – ko ga jednom poseti, uvek mu se vraća

Lociran u središtu severnog dela srcolikog poluostrva, na polovini puta između buzeta na istoku i buja na zapadu i veoma blizu trsta, poreča, rovinja i rijeke, motovun je magnet za sve entuzijaste željne novih neobičnih avantura poput vožnje kanuom po reci mirni, paraglajdinga, “lova” na tartufe, jahanja ili  hedonističkog uživanja u tipičnim istarskim jelima uz čašu dobrog terana. Zagledani u daljine, zaboravljate da oko vas postoji neki zabrinuti, ozbiljni svet.

Prebogata prirodnim raznolikostima, kulturnim nasleđem iz svih epoha ljudske civilizacije, specifičnim gastronomskim delicijama, mnogobrojnim festivalima, Istra nadahnjuje putnike sa svih meridijana. Kada dublje uđete u raskošnu unutrašnjost poluostrva shvatićete zašto mnogi znalci tvrde da je pitoresknija od Toskane. Posebno će vas očarati brežuljci krunisani živopisnim utvrđenim gradićima. Jedan od njih je Motovun – Montona koji se u pisanim spomenicima prvi put pominje još 804. godine pod nazivom Montouna. Motovun je najlepši srednjovekovni grad u Istri, a njegova veduta jedan je od njenih simbola.
Lociran u središtu severnog dela srcolikog poluostrva, na polovini puta između Buzeta na istoku i Buja na zapadu, Motovun je veoma blizu Trsta, Poreča, Rovinja i Rijeke, a od Zagreba je udaljen oko 280 km. Moguće je i vozom doći do Pazina, odakle se do Motovuna može stići i auto-stopom, a u luksuznijoj varijanti putovanja, u blizini su  četiri aerodroma.

Motovun je osnovan na mestu praistorijske gradine, na kupastom brežuljku koji dominira dolinom kojom protiče neobična reka Mirna. To je grad bogate istorije, predanja i legendi. U jednoj od njih pripoveda se da su rekom Mirnom, podno utvrđenja, plovili Jason i njegovi Argonauti u potrazi za Zlatnim runom. Po narodnom predanju, u gustim šumama oko Motovuna živeli su nekada divovi, a najpoznatijeg, hrabrog i dobrog Velog Jožu, ovekovečio je poznati hrvatski književnik Vladimir Nazor. Divu Joži u čast početkom leta održava se festival koji Motovun promoviše u svetsku destinaciju fantastične književnosti.

Legende, bogata prošlost, mirisi, ukusi, pogled na Istru od koga zastaje dah, energija kojom zrači – sve se sljubilo u magiju kojom odiše i atmosfera kasnojulskog Motovunskog filmskog festivala koji već 18 godina želi i uspeva da ostane „mali“ i koji svoju publiku suptilno uvlači u začarani svet filmskih dragulja nezavisnih autora sa svih meridijana.

Glavnim prilaznim putem od Gradiziola do citadele dolazi se kroz dvoja gradska vrata. Preko Kule – Novih vrata (XVII v.), u kojima se nalazi lapidarijum sa antičkim i srednjovekovnim natpisima i reljefima, ulazi se na Trg Josefa Resela, široku platformu podignutu na nasipu između komunalne palate i visokog zida drugog kruga gradskih bedema. Nekada je ovaj prostor  bio važna komunikacija motovunske fortifikacije, povezivao je barbakan sa podgrađem Borgom i Glavnim gradskim vratima ranogotičkih obeležja (XIV vek), kroz čiji se nadsvođeni prolaz ulazilo u citadelu. Danas, to je predivna terasa-vidikovac, na čijem se zapadnom kraju nalazi lođa iz XVII veka.

Grad se potpuno urbanistički formirao još u srednjem veku i do danas je zadržao taj nepatvoreni izgled. Do vrha brežuljka, gde se na nadmorskoj visini od 277 m nalazi staro gradsko jezgro, dolazi se izlizanim strmim kamenitim stepenicama kojih ima preko hiljadu. Naravno, postoji i kolski prilaz, ali je interesantnije i uzbudljivije prošetati se do vrha kroz uske ulice podgrađa Borga (XIV vek) ili predgrađa Gradiziola (XIV-XVIII vek), polako upijajući duh mesta.

Jezgro grada, citadela, opasana je bedemima iz XIII i XIV veka koji su ojačani nizom šiljatolučnih niša, a na istaknutim spoljnim tačkama su odbrambene kule četvorougaonih osnova. Taj  prsten zidina danas je šetalište sa koga puca pogled na zelenu istarsku pitominu sa vinogradima iz kojih potiču čuvena motovunska malvazija, muškat i crveni teran, na zasade maslina, uredno pokošena polja, zaseoke, reku Mirnu i drevnu Motovunsku šumu prepunu tartufa. Za kristalno bistrih dana koji sa Jadrana donose mirise soli, odatle se mogu videti vrhovi planine Učke. Unutar citadele je nekoliko sačuvanih romaničkih i gotičkih kuća. Glavni trg, Trg Andrea Antija, uokviruju: renesansna palata plemićke porodice Polesini (danas hotel Kaštel), više puta pregrađivana u periodu od XVI do XIX veka, Komunalna palata građena u XII veku (na zapadnoj fasadi se još vide romaničke bifore), proširivana i obnavljana u periodu od XVI do XIX veka, a prekoputa nje je kasnorenesansna parohijska crkva Sv. Stjepana iz XVII veka, građena prema nacrtima Andrea Paladija. Uz crkvu je izdvojeni masivni zvonik-kula iz XIII veka koji karakteriše nazubljeni grudobran na zaravnjenom vrhu. Zvonik dominira celom okolinom i predstavlja simbol grada. Ispod kamenom popločanog trga sagrađena je jedna od dve velike stare gradske cisterne koje su nekada Motovunjane snabdevale vodom.

Podgrađe je takođe bilo utvrđeno zidinama, ali su one danas sačuvane samo u tragovima, jer su u XVII veku delovi tih zidina porušeni.
Motovun krase još četiri crkve: Blažene Device Marije od Servita iz XVI veka, Sv. Jovana Krstitelja i Blažene Device Marije od Vratiju iz XVI veka, Sv. Antuna Padovanskoga (ranije Sv. Ciprijana, XV v.) i sv. Margarete na groblju pod Gradiziolom.

Posle Drugog  svetskog rata Motovun je gotovo opusteo. Sa postepenom obnovom spomenika i stambenih objekata, sa turističkom valorizacijom, od sedamdesetih godina prošlog veka u njega polako počinje da se vraća život. Međutim, tek kada ga je u leto 1999. godine ponovo “otkrio” proslavljeni režiser Rajko Grlić sa grupom svojih istomišljenika, odlučivši da baš u njemu organizuju festival, Motovun, filmskim jezikom rečeno, u glamuroznom stilu ulazi na filmsku i turističku mapu Evrope i sveta, da bi tu i ostao, evo već punih 18 godina.

ZMAJEVE BRAZDE
TVRDI SE DA MOTOVUN LEŽI NA IZVORIŠTU NAJSNAŽNIJE POZITIVNE ENERGIJE U ISTRI,  GDE SE UKRŠTAJU ČAK TRI ENERGETSKA MERIDIJANA – ZMAJEVE BRAZDE.
ŽIVOTNA ENERGIJA KOJA SE ISIJAVA KROZ OVE ZEMLJINE OTVORE SNAŽNO UTIČE NA SAV ŽIVI SVET, KAKO KAŽE I POZNATI SLOVENAČKI UMETNIK MARKO POGAČNIK
U DELU „ZMAJEVE LINIJE, ENERGETSKE MREŽE ZEMLJE“ (BIOVEGA, ZAGREB, 1989.) 

U zvaničnoj prezentaciji festivala piše: “Motovunski filmski festival svoj program zasniva na filmskim pričama koje dolaze sa svih strana sveta, dobrim delom iz nezavisnih produkcija i manje poznatih kinematografija. Od samih svojih početaka, Motovunski filmski festival u svom podtekstu bio je mesto koje brani pravo na individualnost, slobodoumnost, neukalupljenost.”  Zahvaljujući takvom nekonvencionalnom pristupu, Mff često porede sa festivalom u Glastonberiju i Sandens festivalom, a sigurno je jedan od najzabavnijih i najpopularnijih filmskih festivala u regionu.

Najvernija publika su mladi i studenti. Oni se uglavnom smeštaju u kamp podno grada, koji je u funkciji samo za vreme festivala. Hiljade ljubitelja filma krajem jula na pet dana preplavi motovunski Trg Andrea Antia, gde se održavaju glavne večernje filmske projekcije, te bioskope Kina Billy, Bauer i Još Manje Kino. Tu su i neformalni susreti i razgovori sa filmskim stvaraocima na terasi ispred hotela Kaštel, pod nazivom “Doručak u Motovunu”.

Gost prvog dana ovogodišnjeg motovunskog doručka bio je baš Rajko Grlić, jedan od motovunskih “očeva”. Tematske izložbe i specijalna događanja čine deo pratećeg programa, a ukupnu atmosferu šarenog mnoštva “filmskog Vudstoka” začinjavaju svakonoćni koncerti na terasi iza hotela Kaštel i tzv. afterparties na Trgu Josefa Rasela, koji obično traju do zore.

Osim za zaljubljenike u sedmu umetnost, danas je Motovun magnet za sve entuzijaste željne novih neobičnih avantura. One uključuju i vožnje kanuom po reci Mirni, paraglajding, “lov” na tartufe, jahanje ili hedonističko uživanje u tipičnim istarskim jelima uz čašu dobrog terana. Tada, zagledani u daljine, zaboravljate da oko vas postoji neki zabrinuti, ozbiljni svet.

Terra Panonica

TERRA PANONICA, MULTIDISCIPLINARNA PLATFORMA KOJA GRADI NOVE ODNOSE I ORIJENTIŠE SE NA TAČKE SUSRETA, EDUKACIJE, STVARALAŠTVA I RAZVOJA. NA OVOM MESTU, RAZLIČITIM PRISTUPIMA  OBJEDINJUJE VIŠE POLJA U DOMENU NAUKE, UMETNOSTI, MUZIKE I ZVUKA, DIZAJNA I ARHITEKTURE. ČITAV KOMPLEKS TRANSFORMIŠE SE IZ AMBIJENTA NAMENJENOG OPUŠTANJU I ODMARANJU GOSTIJU U DINAMIČNO  I ŽIVO OKRUŽENJE U ZNAKU KULTURNIH DOGAĐAJA.
Istorija razvoja ovog kompleksa datira od stare porodične kuće iz 1878. godine koja, zbog lošeg stanja u kome se nalazila, nije sačuvana. Upravo na njenoj poziciji, 2011. godine sagrađen je prvi objekat B, kojim je inicirana razvojna matrica od pet objekata koji su projektovani i realizovani u periodu od 2012. do 2015. godine i koji su namenjeni različitim vidovima kreativnog rada.Ovaj objekat, koji karakterišu jednostavne jasne linije i samosvestan arhitektonski stav, jedini je u potpunosti interpretiran na savremen način. On se snažno suprotstavlja okruženju svojom materijalizacijom i tamnosivom bojom, dok se istovremeno oslanja na njega svojim volumenom i izgledom fasade i predstavlja vernu repliku kuće čije mesto zauzima.

Sa druge strane, u unutrašnjosti se odvija jedna sasvim druga priča, u suprotnosti sa njenim pomalo pretećim izgledom. Fasada sa dvorišne strane sa velikim brojem otvora prepušta se imanju, dok beo i fleksibilan enterijer sa lakim, beličastim pregradama pruža emancipovano okruženje orijentisano ka komunikaciji i otvorenosti.

TERRA PANONICA JE SAMOODRŽIVA PLATFORMA KOJA SE KROZ SVOJE FUNKCIONISANJE ORIJENTIŠE NA TAČKE SUSRETA, EDUKACIJE, UMETNOSTI, DIZAJNA I RAZVOJA UOPŠTE.

Nakon objekta B, 2012. godine usledila je rekonstrukcija stare gazdinske kuće i danas predstavlja objekat A, koji je prvenstveno gostinska kuća, inspirativno stecište profesionalaca iz domena umetnosti, obrazovanja, dizajna, agrikulture, književnosti, biznisa i inovacije. Odiše umirujućom atmosferom, svetlom okupanim prosivljenim tonovima enterijera i nudi inspirativan prostor za odmor, druženje i kreaciju.

Višenamenski prostor za okupljanje ljudi koji borave na imanju nalazi se u objektu C, na mestu nekadašnjeg objekta od drveta u kom se držala stoka.On predstavlja mesto susreta umetnika koji stvaraju na imanju, i onih koji su došli na kraći odmor. Zamišljen je kao potpuno otvoren prostor za najrazličitija dešavanja poput manifestacija, prezentacija, projekcija, koncerata, izložbi. Objekat C poseduje i mogućnost transformacije tako što se vizuelni utisak enterijera menja od toplog karaktera trpezarije do hladne svedenosti izložbene hale.

Nasuprot objekta C nalazi se objekat D – savremena radionica za umetnike, dizajnere, inovatore i istraživače. Njegova forma  je svedena i uprošćena, a  objekat je odvojen od tla sa idejom da samo natkriva deo imanja, kao što je to nekad bio slučaj sa kotarkom za kukuruz, na čijem je mestu objekat izgrađen. Veštim pretakanjem starog u novo i savremenom interpretacijom tradicionalnog, ostvarena je jedna od najvažnijih egzistencijalnih težnji u arhitekturi – da se izrazi i identifikuje kroz sopstvenu formu zagovarajući razumno postupanje sa krajolikom i seoskim prostorom. U sklopu imanja nalazi se i bazen u kome je omogućeno prirodno filtriranje vode, a na imanju je  takođe zastupljeno korišćenje geotermalne i solarne energije.//ek DANIJELA VLAHOVLJAK – Više u EKO KUĆI No. 18

Objekat D predstavlja savremenu zanatsku radionicu za umetnike, dizajnere, inovatore i istraživače i projektovan je kao dvoetažni jedinstveni prostor otvorenog plana.

Drumi – veš mašina koja radi bez struje

Za sve ljude koje žele da smanje potrošnju vode  i struje, uštede vreme i novac i učine nešto dobro za svoje životno okruženje, kao i za one koji su često na putu, kampere, studente koji žive u studentskim domovima i sve koji nemaju stalan pristup veš mašini, napravljena je veš mašina koja radi bez struje i koristi minimalnu količinu vode, malih je dimenzija i kompaktna, pogodna za prenošenje.
Pogodan je za mlade porodice sa  malom decom, kao i za samce ili parove koji  često koriste mašinu za rublje.  Iako je prvobitno napravljen  imajući u vidu urbanu populaciju, dobro se prodaje u zemljama u razvoju. U područjima sa ograničenim pristupom struji i vodi, predstavlja savršenu zamenu za ručno pranje odeće, a vreme sušenja smanjuje na pola .

Drumi je visok 55,8 cm , širok 31,8 cm , a težak 6,8 kg.  Male dimenzije omogućavaju prenosivost,  jednostavno korišćenje i mogućnost skladištenja u  malim prostorima. Jednim pranjem, koje traje oko pet minuta  Drumi može da opere  otprilike sedam komada garderobe. Za razliku od klasičnih veš mašina koje po jednom pranju troše između 30 i 70 l vode, Drumi koristi  približno 5l vode  za pranje i isto toliko za ispiranje.//ek TIJANA JANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No18