Gorgijev Ivanovič Gurđijev
Uvek u susretanju sa izuzetnim ljudima
Sigurno najpoznatiji Jermenin dvadesetog veka.
Sin pravoslavnog mistika (narodnog barda i drvodelje) i svoje večno ćutljive majke.
Mladi učenik pravoslavnog jeromonaha Borša, tragično zamišljen, od samog početka, nad zlom i magijskom osobinom ogromne većine ljudi da postaju ili mašine bez duše (sa sićušnom nerazvijenom “dušicom”) ili zlokobni tragači za tehnikama moći vladanja nad drugim ljudima…
Georgij Ivanovič Gurđijev je tragao za istinom, kako i koliko je umeo i znao. Rešio je da istinu traži isključivo iskustvima sopstvenog života, u neprestanom susretanju sa zlom, manama, nedostacima, nadobudnošću i dezorijentisanošću svojih grozničavo-neurotičnih sugrađana na našoj podjednako nadobudnoj i nesrećnoj planeti.
On nema nikakav strah pred uobičajenim teškoćama i opasnostima života. Uči: “Čim vam se svakodnevica prelije teškoćama, vi idite dalje” i sam se drži ovog pravila. Tako, usred Revolucije, poučava svoje verne privrženike mističnim tajnama oslobađajućeg “svetog plesa”, uči ih umetnosti fizičkog rada i isceljujućeg uravnoteženja tela, duše i duha. Umesto politike nade ili osvete, vernosti starom ili žudnje za novim, Gurđijev se anđeoski izdiže iznad apokaliptičke svakodnevice i hrabro ispoveda svoju neočekivanu propoved o apsolutnom prioritetu unutrašnjeg sveta ličnosti pojedinca nad (istorijom i okolnostima određenom) ”kolektivnom sudbinom” i od spolja iznuđenim, tipskim, refleksnim i unapred predvidljivim reakcijama.
Sa svojim plesačima i sledbenicima nastupa u Moskvi i Petrogradu (izazivajući šok i pravi kulturni skandal u društvu potpuno zarobljenom sukobom bele i crvene ideje), a zatim s njima putuje kroz nenastanjene predele i preko nepristupačnih planina – sve do Carigrada, i dalje, prema Bavarskoj i Parizu.
Živi avanturu bez kraja i početka, u neprestanom poretku inicijatičkog mozaika, samo njemu znanog…
MAGIJA EKSTREMA
Gurđijev je jedno vreme živeo u Tiflisu (u gradu koji je čovečanstvu dao neponovljivi, genijalni trio istinskih mudraca: Vladimira Erna, Pavla Florenskog i Valentina Svencickog), u kome mu se za savete lično obraćao mladi Staljin.
Pričalo se da su obojica zajedno išli u Bogosloviju u Tiflisu (Tbilisiju), ali je sigurno da je Josif Visarionovič išao kod Georgija Ivanoviča, mali kod velikog maga da od njega nauči kako se upravlja dušama ljudi. Gurđijev ipak na kraju odbija da do kraja prihvati i poduči ovog svog tako čudnovatog učenika sa čudno-blještavim pogledom, pohlepno zainteresovanog da nauči što više od njega (prosto gutajući svaku učiteljevu reč). Odlazi najedanput, a po Haushoferovom pozivu (obojica su neko vreme prethodno proveli na Tibetu), u Bavarsku i tamo mističnom društvu “Tula”, Hesu i Hitleru doslovno ”odseca budućnost”, sprečava mogućnost njihove pobede – nudeći im znak obrnute svastike (u smeru suprotnom sunčevom krugu). Time žrtvenu krvavu sekiru noćnih ariosofskih rituala pretvara u neumoljivi bumerang sa već projektovanim krajem. Gurđijev lično je kroz ovu jedinstvenu okultnu operaciju unapred uništio otrovne plodove (još dok je sadio njihovo seme, sa svešću o tome da ovaj kontra-inicijacijski pokret nikako ne sme da pobedi). A na drugoj strani se nalazio još jedan magijski simbol, crveni pentagram Staljinove ratne ljudske mašine, fatalistički spreman da se pridruži samouništavajućoj sudbini nacističkih ideoloških magova potonulih u paganski ritual priziva krvne žrtve. Bio je to, nesumnjivo, magijski rat, sa dvojicom medijumskih vođa naelektrisanih demonskom energijom nadljudske prirode i njihovim legijama i kohortama pod novoizmišljenim znakovima okultne geometrije (koji su iz upotrebe potisnuli crne i bele orlove dva nekadašnja tradicionalna Carstva).
Pentagram protiv izokrenutog krsta, građanski rat dva travestirana, antihrišćanska Rima sa para-religijskim društvenim i državnim uređenjem.Slično sveobuhvatnoj ambiciji islamskog ratobornog ”šerijatskog prava”, i Hitlerov Berlin i Staljinova Moskva su bili uređeni do najsitnijih detalja, kroz beskompromisni diktat onoga što je jedino (pod pretnjom smrtne kazne) moglo da se čita, radi, govori i misli. Osećajući veliki apokaliptički sukob sa milionima mrtvih (po drugi put u samo dvadesetak godina), Gurđijev se povlači u zamak kraj Pariza i odbija da se sretne i nastavi saradnju sa Josifom “Demonošvilijem” i Adolfom “Votanskim”. Sređuje iskustva i zabeleške i počinje da piše. Tako je proveo i čitav (drugi) veliki rat, dočekavši kraj nacizma i početak kraja staljinizma.
PUT S ONE STRANE SVEGA POZNATOG
Pred smrt se sećao detinjstva, roditeljskih saveta i očeve strašne smrti (u turskom pokolju Jermena). Pisao je o “četvrtom putu”, o “delotvornom radu na sebi” i o “trećoj (nevidljivoj) sili”, o ”energiji mrtvih duša”, o ”mesecu-ljudožderu”, o ”nerazvijenim ljudskim dušama” i ”bezbrojnim čovekolikim mašinama, nesposobnim za ma šta osim svesnog i nesvesnog samouništenja”. Sve vreme pleše (telom i dušom) i seća se (po platonovljevskom savetu “sećanja” kao “spoznaje”) onoga što je proživeo i kreativno akumulirao u svesti.
I nikada nije imao ambicije da zameni “verovanje u Boga” nekom svojom kvazi-alternativom, ali, naravno, nije uspeo da izbegne banalizaciju i vulgarnu zloupotrebu njegovih psiholoških, umetničkih i životnih saveta. Učenici uvek preteruju, pa se to dogodilo i ovog puta, u uzaludnom pokušaju restauracije drevnog znanja koje se nikako i nije moglo preneti ma kome (jer je delotvorno samo za onog ko je lično proživeo svoje učenje). “Popeo se”, po rečima svog oca, “na Božije merdevine”, tamo na jermenskoj granici Rusije i Turske, tražeći “sreću na oba njihova kraja” bio je opet na Početku.
A na Početku, pričalo se, mali Georgij se rodio bez krika i širom otvorenih očiju (kao da je bio već potpuno spreman za ono što ga tek čeka).
Smrti nema!
Nemojte, molim vas, nikad upasti u zamku pojednostavljenog suđenja (kako potcenjivanja, tako i preuveličavanja) ovog interesantnog, smelog kavkaskog i evroazijskog mistika.
Kada je o kulturi, avanturama, ideologiji, politici, svakodnevnim vežbama i kritici savremene civilizacije reč, G.I. Gurđijev je, prevashodno, više nego interesantan sagovornik i zaista jedinstven primer.
I on sam i svaka logika onog što je podučavao bili su organski i neumoljivo protiv uzdizanja njegovog učenja na religijski nivo i u kvazi-versko obličje.
On nam je i saveznik u borbi protiv mašinizacije, opredmećivanja i ”masifikacije” modernog čoveka.
Verovao je u neophodnost “probuđenosti” nerazvijenih duša i slabe ljudske volje (koja uvek upada u iste zamke), ovaj genijalni čovek koji je praktično poklonio svoj raskošni zamak jednom siromahu (zbog navodnog duga od nekih 300 franaka) i pokušao da ode, na samom kraju, što dalje od svojih fanatičnih sledbenika – u parisku garsonjeru, dovoljno daleko od novina, kamera i svih “moćnih ljudi”.
Tamo je sačekao pomračenje nacističkog “Crnog Sunca” i slom Trećeg Carstva. I odatle pošao na svoje poslednje putovanje…// Više u EKO KUĆI No17
Curt stolica – Curt deck chair
Jednostavna, a istovremeno atraktivna, Curt stolica svoju pravu svrhu dobija tek u kombinaciji sa okruženjem. Kako bi se postigla stabilnost i stolica mogla da se koristi, neophodno je da bude naslonjena na zid ili neku drugu čvrstu površinu. Stolicu je dizajnirao švajcarski dvojac Bernhard / Burkard, vodeći se idejom da dizajn počinje sa pozivom na promenu i da su osim tehničkih veština, za inovativan i kreativan dizajn potrebni i radoznalost i volja da se svet vidi potpuno otvorenim očima. Stolica je visoka 160 cm, a široka 85 cm. Njen okvir je obložen tako da se ne kliza i da obezbedi potpunu sigurnost i stabilnost na svakoj podlozi. Iako na prvi pogled može da izgleda opasno, dizajneri su se potrudili da obezbede sigurnost i udobnost za sedenje i opuštanje u svakoj prilici. Ram stolice je napravljen od drveta jasena ili bukve, i proizveden je u zaštićenoj radionici ALTRA.
Kućica za ptice – Bird house
Kućica za ptice predstavlja ne samo dodatak bašti ili vrtu, već je i odličan način da se ptica, kao svojevrsno čudo prirode, približi svom domu. Takođe su i odličan način da se deca upoznaju sa prirodom koja nas okružuje, pa i onom koja nam nije svakodnevno pristupačna. Iako to možda ptice ne primećuju, stilizovana moderna kućica može biti izuzetan detalj u otvorenom prostoru oko kuće, u dvorištu ili u bašti.
Ovu jednostavnu i šarmantnu kućicu za ptice dizajnirala je kanadska firma The Federal iz Otave. Izrađena je od lakih aluminijumskih ploča, plastificiranih radi dugotrajnosti. Kućica se sastoji iz dva elementa koja se razdvajaju i omogućavaju lako održavanje i brzo čišćenje, i kožne trake, odnosno žice koja se kombinuje sa određenim bojama kućice.
Savremenog i jedinstvenog dizajna, kućica je dostupna u beloj, žutoj, plavoj i roze boji. Korišćenjem svetlih boja, laganog materijala, kao i čiste i linearne forme, dizajneri su stvorili fantastičan detalj vrtne dekoracije.
RMD dizajn studio
UMETNOST, DIZAJN, STARI ZANATI, RECIKLAŽA I RECIKLIRANI MATERIJALI U FUNKCIJI NOVOG OBLIKOVANJA MNOGE UMETNIKE VODE KA MOGUĆNOSTIMA NOVIH REŠENJA, UVAŽAVAJUĆI UPOTREBU NOVIH MATERIJALA. NJIHOVIM KOMBINOVANJEM NASTAJE NEKONVENCIONALNI ODRŽIVI DIZAJN KOJI JE PRETPOSTAVKA VELIKIH MOGUĆNOSTI ODRŽIVOG RAZVOJA I ZELENE EKONOMIJE, NA LOKALNOM I REGIONALNOM NIVOU. NA OVIM OSNOVAMA NASTAO JE I RMD DIZAJN STUDIO, KOJI SU 2012. GODINE OSNOVALI SLIKAR I VAJAR RADE MARKOVIĆ I NJEGOVA ĆERKA, ARHITEKTA ENTERIJERA I DIZAJNER NAMEŠTAJA MILENA MARKOVIĆ, SA ŽELJOM DA U SVOM RADU OBJEDINE UMETNOST I DIZAJN, ENTERIJER I SAVREMENO SLIKARSTVO, VAJARSTVO I DRUGE VIZUELNE UMETNOSTI, ARHITEKTURU, ISTORIJU DIZAJNA, SAVREMENI DIZAJN I VIZUELNE UMETNOSTI.
RMD studio prvenstveno funkcioniše kao studio za ideje u dizajnu nameštaja, a potom i kao studio za projektovanje i izvođenje enterijera. U svom nazivu sadrži više pravaca u kojima planira da deluje. RMD se odnosi na: Re-Mix Design, Memory Re-Design, Rade-Milena Design, Resto-Mix Design…itd. Studio se bavi različitim umetničkim, dizajnerskim i enterijerskim disciplinama. Redizajn autorima pruža mogućnost igranja idejama i formama iz prošlosti i sadašnjosti, ali i savremenim materijalima koji su odlika današnjice. Suština je pronaći arhetip u nekom predmetu, odnosno komadu namešaja i redizajnirati ga, a pritom zadržati arhetip tako da ga posmatrač, iako iznenađen formom, prepozna. RMD dizajn studio se bavi i istraživanjem i igranjem statikom i dinamikom, povezivanjem forme sa vizuelnom iluzijom i iznenađenjem posmatrača, kao i primenom savremenih materijala u proizvodnji nameštaja, rukovodeći se idejom da je vizuelni izgled proizvoda bitan, ali da mora biti podržan i funkcijom, ekonomičnošću izrade, mogućnošću lakog transporta itd. Modelarska radionica i mala galerija sa eksponatima smešteni su na Vračaru.
ART & SEATS FOLDING CHAIR (STOLICA NA RASKLAPANJE)
Ideja je bila da se slika na zidu u nekoliko poteza pretvori u stolicu, te da od čisto estetskog postane upotrebni predmet. Stolica je zamišljena kao ravan sačinjena od rama i ispune koja može biti oslikana i u takvom obliku se može okačiti na zid kao dekorativni deo enterijera ili neka vrsta zamene za sliku. Jednim potezom otklapanja dobija se upotrebna forma – stolica. Tranziciju od slike do stolice autori porede sa tranzicijom od oca slikara do ćerke dizajnera nameštaja.
FOTELJA
Ne tako davno, fotelje su na neki način označavale socijalni status. S obzirom na velike tehnološke mogućnosti savremenog proizvođača, zanatski elementi poput duboreza izgubili su na značaju, a fotelja je prestala da bude statusni simbol. Ovaj proizvod je deo ’memory redesign’ segmenta kojim se savremenim dizajnom, postupkom i materjalima obnavlja arhetipska slika ovog proizvoda. Produkcija je bila spora, a veliko zanatsko umeće neophodno.”// – Više u EKO KUĆI No17
Fotograf: Đorđe Čubrilo
Đorđe Čubrilo je rođen 1954.godine u Zemunu. Studirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, na odseku – kamera. Od 1995. radi kao slobodni umetnik. Član je Udruženja slobodnih umetnika fotografije Srbije je radio kao stil fotograf na Televizij Beograd, od kada postaje slobodnjak i član Udruženja slobodnih umetnika fotografije Srbije. Bio je fotograf petočlane ekspedicije ’’Putevima sveta’’, gde je beležio detalje iz Rusije, Sibira, Mongolije i Kine, a usput je i naučio mongolski jezik. Ekspedicija je trajala 157 dana, a sa Ikarbusovim kamionom došli su do Žutog kineskog mora.
Đorđe Čubrilo je učestvovao u konstruisanju prve srpske panoramske kamere, čiji objektiv vidi 105 stepeni (6 x 24). Autor je prvih panoramskih fotografija Zemuna, a fotomonografija ’’Zemun’’ je stvarana skoro 30 godina.
I pored toga što koristi analogni fotoaparat, reklo bi se da je Đorđe vrlo brzo prihvatio i usvojio digitalnu fotografiju. Jedan je od retkih iz stare garde fotografa koji sa oduševljenjem govori o prednostima digitalne fotografije nad analognom.
Sto za mačke CATABLE
Jedan od poslednjih odgovora na uočenu potrebu za dizajniranjem nameštaja orijentisanog ka potrebama životinja je CATable. Ovaj sto dizajnirao je Ruan Hao, mladi arhitekta iz Hong Konga, sa svojim timom iz studija LYNC Architecture, vodeći se idejom da napravi zajedničku radnu površinu za mačke i njihove vlasnike.
Kako kaže autor, ljudi koji žive sa mačkom suočeni su sa dve situacije – sa stalnim i često sentimentalnim udaljavanjem ljubimca od laptopa, kao i sa neodoljivim izazovom istraživanja rupa za mačke. CATable je dizajniran tako da reši ove dve situacije i da kao rezultat da radnu površinu za vlasnika i prostor za igranje za mačke. Ručno napravljeni otvori i tuneli u gornjem delu stola stvaraju prostor koji mačkama omogućava da se igraju, istražuju, zadovolje svoju radoznalost i ne odvajaju se od laptopa, a vlasnicima da i kada rade provode vreme sa svojim ljubimcem, deleći radni prostor sa njim. Dimenzije stola su 78 x 70 x 150 cm i u potpunosti je napravljen od drveta, sa zakrivljenim nogama koje su tamnije boje
Lisabonska priča
VEŠTIM OBLIKOVANJEM, PROPORCIONALNOŠĆU MASA I VOLUMENA I SOFISTICIRANIM DETALJIMA ARHITEKTA JE UDAHNUO NOVI ZIVOT ENTERIJERU U SAMOM SRCU LISABONA. PROMENOM FUNKCIJA ISTROŠENIH DEKOMPONOVANIH PROSTORA I UPOTREBOM PRIRODNIH MATERIJALA STVORENA JE POTPUNO DRUGACIJA ARHITEKTONSKA KOMPOZICIJA KOJA PLENI SVOJOM ELEGANCIJOM, MEKOĆOM I KOMFOROM.
Smešten u samom jezgru Lisabona, živopisne metropole i grada kontrasta, ovaj dom odiše šarmom i svežinom, reflektujući okruženje i eksterijer. Lokacija objekta, koja je bila okosnica čitavog projekta, nadahnula je arhitektu da transformiše jedan u funkcionalnom i estetskom smislu klasičan stan i stvori nesvakidašnju i nadasve prijatnu atmosferu za život. Baš kao i Lisabon, ovaj enterijer u svojoj modernoj interpretaciji povezuje sadašnjost i prošlost, tradiciju i avangardu, staro i novo.
IGRA OTVORENOG I ZATVORENOG
Programska struktura stana je u potpunosti transformisana, te dnevna i spavaća zona postaju razdvojene u dva pojasa. Jedinstveni prostor kuhinje, trpezarije i dnevnog boravka prostire se čitavom prednjom fasadom do ulice, dok su spavaće sobe i kupatilo smešteni uz unutrašnju fasadu, u mirnijem delu.Dispozicija prostorija obezbeđuje celom ovom prostoru fluidnost, što je postignuto zahvaljujući funkcionalnoj organizaciji u vidu otvorenih, međusobno povezanih celina, gde se instinktivno stiče utisak pretakanja ambijenata jednog u drugi.
SNAGA JEDINSTVENOG TONA I STVETLOSTI
Primetno je da bela boja suvereno vlada prostorom. Uz nju ambijent dobija poseban likovni izraz, otvarajući se za sve ono drugo što se nalazi oko korisnika. Belo kao sveprisutni ton u prirodi i alegorija neutralnog, sastavni je deo svakog kutka enterijera i širi ideju optimizma i čistoće. Beli tonovi nadograđeni su akcentima u boji u svakoj prostoriji korišćenjem spektakularne tkanine, umetničkih predmeta i ekskluzivnih komada nameštaja. U centralnom hodniku-prizmi u potpunosti dominira crna boja, koja kao boja mraka i tajanstvenosti naglašava noćnu zonu. Crno sa sobom nosi nezavisnost i suprotstavljanje, ali i eleganciju. Kada su sva vrata zatvorena, predstavlja savršen kontrast dominantnoj beloj boji, te zajedno čine vrhunsku klasiku.
UPOTREBA PRIRODNIH MATERIJALA
U enterijeru su korišćeni prirodni materijali poput drveta, kamena i keramike. Autor je poštovao princip da vrsta i struktura materijala ne budu važnije od oblika i forme delova enterijera koje određuju. Materijal je integralan u odnosu na principe kompozicije, a njegova boja u potpunosti zavisi od koncepcije arhitektonskog prostora. Vizija autora je bila da stvori elegantan, jednostavan i prozračan prostor čistih linija i prisne komunikacije.
Inspiracija za transparentnost pojedinih materijala, njihov sjaj ili pak naglašena, rustična tekstura, potekle su takođe iz bogatog i živopisnog okruženja. Beli glatki zidovi akcentovani su, između ostalog, drvenim podom koji na sofisticiran način odaje poštovanje upotrebi tradicionalnog u savremenom životu, ali uključuje i visok nivo topline i komfora.
VIZIJA AUTORA JE BILA DA STVORI ELEGANTAN, JEDNOSTAVAN I PROZRAČAN PROSTOR ČISTIH LINIJA I PRISNE KOMUNIKACIJE. INSPIRACIJA ZA TRANSPARENTNOST POJEDINIH MATERIJALA, NJIHOV SJAJ ILI PAK NAGLAŠENU, RUSTIČNU TEKSTURU, POTEKLA JE IZ BOGATOG I ŽIVOPISNOG OKRUŽENJA.
Ovakav enterijer je rezultat predivne igre oblicima, bez previše ekscentričnosti, koji inspiriše topao osećaj pripadanja. Svaki komad nameštaja, osim što izgleda moderno, stvara i utisak topline doma. Minimalizam elemenata upotpunjen je mnoštvom detalja koji unose potrebnu dinamiku, ali i naglašavaju postojeći sklad i harmoniju.// ek VESNA FILIMONOVIĆ – Više u EKO KUĆI No17
Kosmički vremeplov
SINULO JE KAO NIKAD DO SADA, NEOBUZDANI SJAJ JE 572 MILIJARDE PUTA ZASENIO SUNCE! KAKO TO NIKO OD NAS NIJE VIDEO?
Rasprsnuće ogromne zvezde na umoru, čiji je bljesak stostruko nadmašio ma koju običnu supernovu i nekoliko puta do sada najsjajniju, astronomi su snimili na dve milijarde i 800 miliona svetlosnih godina daleko, koliko je potrebno svetlosti – najbržem kosmičkom putniku koji prelazi približno 300.000 kilometara u sekundi prema tumačenju Alberta Ajnštajna – da stigne do Zemlje, a mi da je ugledamo kroz dvoglede. Čime su je opazili? Veoma moćnim teleskopima, smeštenim u mestu Sero Tololo u Čileu, koji u nepreglednoj tmini vide 25.000 puta dalje (i dublje) od ljudskog oka! Usnimili su je devet dana nakon što je dostigla vrhunac blještavila. Najsjajnija supernova (supersjajna) do sada, zavedena u astronomske knjige pod nazivom ASASSN-15lh, jedna je od dva tuceta opaženih u protekloj deceniji. Nebeske osmatrače kopka otkuda taj neverovatno snažan bljesak, ako je imala malo vodonika.
Najveća „kosmička lomača” Supernove nastaju kada veoma krupna (masivna) zvezda (osam i više puta zdepastija od našeg Sunca) skonča svoj vek u zaslepljujućem bleštavilu, vidljivom iz ma kojeg kutka svekolikog beskraja. Toliki bljesak se godinama docnije opaža. Kada se „kosmička kresnica” rastoči (eksplodira), materija od koje je sazdana ogromnom brzinom se razleti na sve strane.
Astronomi ih pronalaze upoređujući pređašnje snimke istog kosmičkog prostora s najsvežijim osmatranjima: svaki novi sjaj na nebu ukazuje na supernovu. Kada ih poslažu na gomilu, iznova usmeravaju svoje teleskope sve dalje tragajući za sve slabašnijim svetlom. Postupak podseća na fotografisanje dugim izlaganjem (ekspozicija)
Supernove sijaju zahvaljujući radioaktivnom niklu-56, koji nastaje spajanjem (sinteza) u zvezdinom jezgru. Više nikla-56, blistavija supernova. Radioaktivni elementi se raspadaju i stvaraju gama zrake koji zagrevaju okolnu materiju. Supersjajne supernove, siromašne vodonikom, suviše naglo zgasnu, upravo zbog toga što sjaj potiče iz nikla-56. Ali kako zasijaju nezapamćenim sjajem, ostaje zagonetka.
Prva pretpostavka upućuje da zaprepašćujuća silina potiče iz magnetara, izuzetno namagnetisane neutronske zvezde koja se suludom brzinom okreće oko same sebe, zaostalog posle rastakanja ove supernove. Druga pretpostavka to osporava, govoreći da je i bez magnetara u stanju da izbaci začuđujući energiju. Treća nagađa da je bila potpomognuta silom kovitlajuće materije koju je usisavala moćna „crna rupa”. Četvrta pretpostavka dodatno zbunjuje ukazujući da je supernova obitavala u veoma masivnoj i svetloj galaksiji, nasuprot dosadašnjem iskustvu da su one uobičajeno pronalažene u galaksijama-patuljcima, sa skromnim zalihama hemijskih elemenata težih od vodonika i helijuma.
U predstojećim mesecima brojne osmatračnice biće usmerene da nedvosmisleno utvrde u kojoj se galaksiji supersjajna supernova gnezdila. Novo pokoljenje automatskih pretraživača namenjenih potrazi za tamnom energijom (izdvajaju se Sero Tololo, Palomar i Havaji), prikuplja podatke iz znatno širih područja neba.
Kada se, međutim, 2022. godine uključi Veliki sinoptički teleskop, koji će svaka tri meseca pretražiti celo južno nebo, supersjajna supernova, najverovatnije, neće ostati na tronu. Za podrobno proučavanje i opisivanje neophodno je da ona izbledi, što će potrajati najmanje stotinak dana (opažena je polovinom juna). Astronomi se pribojavaju da nisu možda uočili besomučno komadanje zvezde koja se suviše približila „crnoj rupi” i da će se tako očas raspršiti nade da su nabasali na najveću „kosmičku lomaču”.
Sklekovi na jednoj ruci izraz supernova tridesetih godina prošlog veka skovao je neobični astrofizičar Fric Cviki – rođen u Bugarskoj, a odgajan u Švajcarskoj – koji se u drugoj deceniji doselio u SAD. Opsednut svojim zdravljem i stasom, često je usred trpezarije Kalifornijskog instituta za tehnologiju ili na drugom javnom mestu izvodio sklekove na jednoj ruci! // – Više u EKO KUĆI No17
Tajne skrivenog vrta
PROČIŠĆENE LINIJE, MONUMENTALNOST U JEDNOSTAVNOSTI, MODERAN STIL, AUTENTIČNE FORME I TEKSTURE AMBIJENTA, UMETNIČKI POTPIS PREPOZNATLJIV USVAKOM POJEDINAČNOM ELEMENTU, BILJNI PRIMERCI U SAVRŠENOM ARHITEKTONSKOM OKVIRU. ČINI SE DA JE LAKO SAŽETI SVE ELEMENTE U JEDINSTVENU CELINU. TO JE MOGUĆE JEDINO ONDA KADA PEJZAŽISTA KREIRA SOPSTVENI VRT.
Na samom početku otkrivanja tajni inspirativnog sidnejskog vrta, najvažnije je naglasiti da je predstavljen dom osnivača kompanije Secret Gardens, Matthew Cantwella i Rochelle Abood. Oblikovanje vrta za njih je bila glavna nit kojom su se rukovodili prilikom celokupnog dizajniranja doma i raspoređivanja elemenata i funkcija. Ovde se najbolje može uočiti šta mašta pejzažnog arhitekte može da učini u sopstvenom vrtu.
Posed australijskih kreativaca nalazi se na jedinstvenom mestu u Sidneju – tri bloka udaljen od Coogee Beacha i na samo šest kilometara od centralnog poslovno-hotelskog okruga. Parcela je smeštena na kraju slepe ulice, svojom užom stranom oslonjena je na sam njen kraj, što nudi potpunu izolovanost od devet susednih kuća. Privatnost je postignuta i podizanjem 2,4 metra visokih zidova i upotrebom različitih vrsta bambusa kao žive ograde. Oni se uočavaju u prednjem delu vrta, gde stvaraju svojevrsne zelene zidove, a takođe su posađeni i u uskom delu vrta neposredno uz stambeni prostor.
Ukupna površina vrta L-oblika od 700m2, počevši od ulaza sa ulice, proteže se preko centralne zone vrta i završava natkrivenom terasom iz dnevnog boravka. Moderni arhitektonski stil kuće Palm Springs bilo je potrebno zaokružiti jedinstvenom baštom. Vrt je trebalo da upotpuni moderni ambijent, ali da uz to naglasi porodični osećaj, prijateljsku atmosferu i primorski stil. Optočen u paletu boja od čisto bele, svetlo plave i malo žute, Palm Springs stil je sinonim za moderni prostor bogat skulpturalnim biljkama kao što su palme i kaktusi i arhitektonskim vrstama kao što su bambusi.
Svaka soba ima pogled na glavni vrt ili na niz unutrašnjih dvorišta, što omogućava filtriranje prirodnog svetla kroz kuću tokom cele godine. Kreatorima je ovo omogućilo da stvore niz odvojenih vrtnih zona duž cele kuće. Vlasnici su na parceli zatekli tri odrasla primerka stabala koja su želeli da sačuvaju – dva eukaliptusa i jednu banksiu. Ogromno stablo džakarande i veliki ribnjak, kao i postojeća denivelacija vrta, dve stare garaže i kapija, uklonjeni su kako bi se oslobodilo mesto za novi pejzažni dizajn.
Bazen je projektovan tako da bude na istom nivou kao objekat, kako bi se osiguralo da deca mogu biti bezbedna i njihove aktivnosti uočljive, čak i ako odrasli borave unutra. U nastavku bazena, kao njegov deo i celina, smešten je đakuzi bliže samom objektu. Shodno tome da bazen ima dominantnu poziciju u vrtu, posebno je dizajniran upotrebom upečatljivih crnih ivica zida preko kojih se spušta voda. Kako se dolazi do glavnih stepenica, specifičan detalj prelivnog izdignutog bazena predstavlja osnovnu tačku interesa posetioca koji prvi put pogleda vrt.
OBLIKOVANJE VRTA ZA AUTORE PROJEKTA BILA JE GLAVNA NIT KOJOM SU SE RUKOVODILI U CELOKUPNOM DIZAJNU DOMA I U RASPOREDU ELEMENATA I FUNKCIJA. NA OVOM PRIMERU NAJBOLJE SE MOŽE UOČITI ŠTA MAŠTA PEJZAŽNOG DIZAJNERA MOŽE DA UČINI U SOPSTVENOM VRTU.
Razgledajući dvorište, pitali smo autore koliko je bitno da vrtni elementi i nameštaj budu adekvatno izabrani. Kažu – esencijalno. Važno je da ljudi prvenstveno razmotre kako će koristiti spoljašnji prostor i vođeni time izaberu adekvatan nameštaj. “// – Više u EKO KUĆI No17
Arhitektonski izgled bambusa kao pandan beloj osnovi zida.
Hladovina natkrivene terase – pogled preko trpezarije na otvorenom ka travnjaku i fikusima
Zimska čarolija
U DUHU STARE PAGANSKE TRADICIJE, U DAVNIM DANIMA JE LJUDIMA BILO STALO DA TOKOM NAJTAMNIJIH MESECI UNESU BAR MALO SVETLA U SVOJE DOMOVE, BAŠTE I VRTOVE, SA JEDNE STRANE KAO PODSEĆANJE NA PROHUJALO LETO, A JOŠ VIŠE U ZNAK PRIZIVANJA DUŽIH, VESELIJIH DANA POSLE ONIH KRATKIH I TMURNIH. ZA TU SVRHU SU KORISTILI ZIMZELEN I BOBICE ŽIVIH BOJA. OVA TRADICIJA SE ODRŽALA DO DANAS, ALI JE OBOGAĆENA SVETLEĆIM UKRASIMA. MOTIV JE OSTAO ISTI – RAZVESELITI DUŠU, OŽIVETI LETNJE USPOMENE I IZRAZITI NADU I ŽELJU DA SE DUGI DANI OBASJANI SUNCEM ŠTO PRE VRATE.
Bašta zimi može biti kao mesto iz bajke. Stabljike i skeleti suvih biljaka i žbunja, polegli pod snegom ili okovani ledom, pod zimskim suncem deluju čarobno.
Obično razmišljamo kako da okačimo božićnu dekoraciju i skrenemo pažnju sa suvih golih grana, naročito u delu vrta pred kućom. Pri tome zaboravljamo na biljke koje i zimi predstavljaju prave dragulje kojima treba samo malo pažnje da i usred snega, leda, hladnoće i oskudnog sunca privuku poglede.
Kada tzv. Sibirska Cornus alba odbaci u jesen svoje listove, tek tada zablista u punoj lepoti. Od kraja novembra pa sve do proleća, ovaj izuzetni Cornus zahvaljujući svojim plameno crvenim granama postaje centar pažnje svake bašte koja ga ima. Ako je još i u kombinaciji sa Helleborus niger, belom Božićnom ružom i nežnom visibabom, cele zime ćete pred sobom imati prelep prizor.
Ilex aquifolium ‘Nellie Stevens’ je izuzetno plodan božićni bodljikavi grm koji rađa bobice tokom cele zime. Ako mu još obezbedite prisustvo oprašivača, odličnog partnera Ilex ‘Edward J. Stevens’ , biće još plodniji, biće bobica na sve strane. Ako se Nellie pusti da slobodno raste, dostići će visinu ovećeg grma, ali ako se redovno orezuje, dobićete lepe polegle grančice kojima se može veoma lepo ukrasiti dom za Božić.
Viburnum opulus, kao i Callicarpa bodinieri, varijacija Giraldii ‘Profusion’ obe rađaju prelepe bobice, prva crvene a druga sjajne bordo, što Callicarpu čini možda najneobičnijom biljkom koju ćete zapaziti u toku zime.
Ako su vam cvetovi draži od bobica, onda odaberite Viburnum bodnantense ‘Dawn’ koja će pustiti nežne ružičaste cvetove diskretnog slatkastog mirisa, ali samo pod uslovom da se temperatura ne spusti previše nisko. Ne traju dugo, naročito ako se odseku, ali vam njihova grančica u toploj sobi bar na kratko može doneti veliku radost.// – Više u EKO KUĆI No17
AKO HOĆETE PRAVU BOGATU PRAZNIČNU DEKORACIJU U SVOM PREDNJEM VRTU, MORAĆETE DA POSEGNETE ZA LAMPICAMA I LAMPIONIMA, CEVIMA SA SVETILJKAMA ILI KRUPNIJIM SVETLEĆIM UKRASIMA. OD VAŠEG UKUSA I VEŠTINE ZAVISI KAKO ĆETE IH POSTAVITI.
Paaariz
Održivi pristup u arhitekturi i urbanizmu velikih gradova otvara pitanje značaja podsticanja saradnje arhitekata, urbanista, stručnjaka iz različitih oblasti građenja i gradske uprave u cilju poboljšanja životnog i urbanog okruženja. Jedan od novih vidova njihovog delovanja otvara mogućnosti multidisciplinarnog povezivanja i primene „urbane taktike“ kroz učešće stanovnika u samoupravi urbanih prostora koji se više ne koriste, a u cilju njihovog oživljavanja kroz novu namenu i održivu arhitektonsku izražajnost. Ovakva praksa istražuje potencijale savremenog grada i mogućnosti njegovog održivog razvoja u budućnosti.
Ovakve savremene tendencije delovanja na prostorima velikih gradova je kroz svoje projekte u Parizu konceptualno definisao, pokrenuo i realizovao u Parizu Atelje za samoupravnu arhitekturu – AAA (Atelier d’architecture autogérée). Osnivači ovog izuzetnog ateljea su Konstantin Petku i Dojna Petresku (Constantin Petcou, Doina Petrescu), koji su postavili osnovni cilj da atelje sprovodi razne akcije i istraživanja o participativnoj – učesničkoj arhitekturi.
Atelje se finasira iz istraživačkih donacija i fondova za inovacije, a učesnici u raznim projektima su arhitekti, umetnici, urbanisti, sociolozi, aktivisti, studenti i stanovnici. Funkcionišu kao zajednička mreža različite geometrije koja se sama organizuje u zavisnosti od tema, sadržaja intervencija, stručnosti i dostupnosti učesnika, tražeći nove oblike udruživanja i saradnje, na osnovu razmene i reciprociteta i uključuju sve koji su zainteresovani (pojedinci, organizacije, institucije).
Široki front delovanja započeli su istraživanjima i inovacijama u razvoju strategija urbane otpornosti pod nazivom R-URBAN, projekat koji se odvija u kontinuitetu od 2011. godine do danas.
R-URBAN
Pojam R-URBAN je reč sa početnim slovom R i odnosi se direktno na tri osnovna pojma sa R – Reduce, Reuse, Recycle – u ekološkim pristupima raznim urbanim oblastima, kao i sugestija na ostale pojmove Repair, Redesign, Rethink, Reassemble. U direktnom značenju, pojam R-URBAN ponovo povezuje urbano sa ruralnim kroz nove vrste veza koje su više komplementarne, a manje hijerarhijske. R iz R-URBAN je takođe podsetnik da je glavni cilj cele strategije još jedan pojam na R-Resilience. Rezilijentnost je ključni pojam u diskusiji o održivosti, koja se definiše kao prilagodljivost promenama, sposobnost za adaptaciju i napredak uprskos najtazličitijim okolnostima i izazovima. U današnje vreme održava se u kontekstu trenutne ekonomske krize i oskudice resursa.
R-Urban se razvijao u tri pilot projekta sa temom reciklaže i eko konstrukcija zajedničkog stanovanja i urbane poljoprivrede u zajedničkoj organizaciji sa predgrađem Kolumbus koje se nalazi na severoistoku Pariza, a u čemu je učestvovala i asocijacija Javni radovi./ek LJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No17
Permakultura
PERMAKULTURA JE SVEOBUHVATNA NAUKA O ZEMLJI KOJA SE BAVI SVIM VIDOVIMA ODRŽIVOSTI LJUDSKE VRSTE, UZ POŠTOVANJE SVIH OBLIKA ŽIVOTA I SVAKE OSOBENOSTI, I ZALAŽE SE ZA ORGANIZACIJU ŽIVOTA U SKLADU SA PRIRODOM. KROZ NJU SE OSTVARUJE HARMONIČNA INTEGRACIJA LJUDI I OKOLINE, ŠTO NA ODRŽIV NAČIN OSIGURAVA HRANU, ENERGIJU I SKLONIŠTE I ZADOVOLJAVA MATERIJALNE I NEMATERIJALNE POTREBE SVAKOG POJEDINCA.
U pedesetogodišnjoj praksi, već duže vremena niko ne zna šta je zapravo permakultura, čak ni Bill Mollison, koji je to izjavio 1991. godine u intervjuu za jedne američke novine. Potvrdio je da, otkako su Holmgren i on struktuirali permakulturu kroz nauku o sistemima uz elemente agrokulture, sociologije, energetike itd., permakulturi pristupa vrlo mnogo ljudi koji sa sobom donose mnogo toga što nije permakultura. I danas, 24 godine kasnije, nije potpuno jasno šta je permakultura ustvari. Je li to pokret? Zastupa li političke stavove ili ne? Da li je aktivizam? Je li zelena gradnja ili proizvodnja organske hrane? Da li je prerasla u kulturu ili je još uvek izvorna agrikultura? Doprinosi li permakultura sveopštoj medijskoj industriji straha ili nudi rešenja? Poštuju li permakulturaši etička načela permakulture, da li ih provode u delo? Ako ih provode, da li to rade na održiv način?
Začetke permakulture kao interdisciplinarne nauke o zemlji, s namerom globalnog širenja i primene, osmislio je tasmanijac Bill Mollison u periodu između 1972. i 1974. godine. Nedugo zatim pridružio mu se David Holmgren (danas arhitekta), koji je u to vreme slušao neka Mollisonova predavanja na univerzitetu u Hobartu, Tasmanija. Mollison i Holmgren najčešće se navode kao suosnivači permakulture. Premda se reč ‘permakultura’ javila nešto ranije (prvo 1911, a kasnije u nekoliko publikacija kao što je J.R. Smithova “Žetve sa stabala” iz 1929. godine ili P.A.
Permakulturni dizajn je praktična primena znanja o prirodi i načela preuzetih iz prirode u oblikovanju nekog prostora (okućnica, vrt, stan, balkon, imanje i sl.). Permakulturni dizajn se temelji na prirodnim konceptima, materijalnim i strateškim komponentama uvedenim na takav način da funkcionisanje permakulturnog sistema podržava sve forme života. Glavno područje permakulturnog delovanja odnosi se na dizajn, odnosno permanentnu agrikulturu, što je moguće jedino uz podržavanje etike poštovanja istinskih vrednosti, a iznad svega gajenje osećanja lične odgovornosti u brizi o zemlji (Zemlji).
Tokom svih ovih godina bavljenja permakulturom, održivost je bila osnovna stvar u većini naših delatnosti. Mnogi ljudi o njoj govore, dobar deo institucija u modernim hijerarhijskim demokratijama je za to zadužen, mnogi i različiti pogledi i stavovi dolaze sa svih strana i čini se da je održivost sve, samo ne jednoznačna. Ne znači svima isto. Često zavisi od interesa, interesnih grupa, načina života ili pogleda na svet. Permakultura od samih početaka zastupa jedan isti pogled na održivost. Sve što čovek uzme, uzeo je iz prirode.
Zelena gradnja nije samo upotreba “zelenih” prirodnih materijala, premda se današnji trendovi u toj grani permakulture uglavnom fokusiraju na materijale i njihovu primenu. Od prirodnih materijala, danas se najčešće koristi glina (nabijena ili u formi nepečenih cigli), drvo (oblice, balvani, cepanice ili rezana građa), slama, čokot kukuruza, kamen ili hempokrit. Kinezi već milenijumima dizajniraju građevine prema geomantijskim načelima. Jedno od njih kaže da se prava linija ponaša poput Zmaja, a on je personifikacija destruktivne energije.// – Više u EKO KUĆI No17
Održivost u permakulturnom vrtlarstvu, u današnjem tehnološki razvijenom, informacijskom i “modernom” društvu znači optimalnu količinu zdrave.
Selo u gradu
IAKO SU EKOLOGIJU POZICIONIRALI U PRVI PLAN, AUTORI OVE ODRŽIVE ZAJEDNICE NISU ZANEMARILI JEDNU OD OSNOVNIH KOMPONENTI DIZAJNA – ESTETIKU. IDEJA ODRŽIVE ARHITEKTURE ZAPRAVO I JESTE NEGOVANJE ESTETIKE, ALI KROZ AKCENTOVANJE ZDRAVLJA KORISNIKA I HUMAN ODNOS PREMA PRIRODI. TAKVA ARHITEKTURA PRED SOBOM IMA TEŽAK ZADATAK – DIZAJNIRATI ZDRAV PROSTOR KOJI ŠTEDI ENERGIJU, DOPADLJIV JE I PREDSTAVLJA PROTIVTEŽU SVE PRISUTNIJOJ OTUĐENOSTI.
Posmatrajući arhitekturu kroz više elemenata koji je zapravo i tvore, poput koncepcije, višeslojnosti i jezika oblikovanja, arhitektonski studio Andrew Maynard Architects je oživeo tipičnu australijsku kuću, dogradio je šireći je funkcionalnim segmentima različitih volumena i materijalizacije sa direktnim kontaktom i vizurama prema unutrašnjem dvorištu. Na taj način je ostvaren koncept sinteze ljudske zajednice, umetnosti i prirode prilagođen potrebama savremenog načina života. Centralnom dispozicijom unutrašnjeg dvorišta i dograđenih paviljonskih elemenata i susednih objekata otvorenog koncepta ostvarena je ideja povratka prirodi i života na selu.
Razigranost jednostavnih volumena
Osnovna ideja projekta je inspirisana crtežima dece koja su izrazila svoje vizije i želje kako bi mogla da izgleda njihova nova kuća. Jednostavni dečji crteži sa opisima bili su inicirajući za arhitekte da ih gotovo verno prenesu u projekat nadograđujući ih jedinstvenim funkcionalnim paviljonskim blokovima i praveći na taj način antimonolitnu arhitekturu, koja je bila i suština zahteva investitora.
Ono što daje poseban značaj ovom objektu jeste to što je prostor projektovan sa mnogo brige o ljudima koji će ga koristiti. Deca mogu da uče ili uživaju u pogledu dok udobno leže u mreži, majka ima svoj kutak u prizemlju gde može uživati čitajući okružena prirodom, dok se otac odmara na galeriji u centralnom delu kuće. Vodeći računa o tome da arhitektura i korisnik budu u neprestanom dijalogu, stvoren je ne samo kvalitetan arhitektonski prostor, već i dom koji reprezentuje tip i karakter svakog člana ponaosob. „Mudrije je pogrešiti u ornamentici i fasadama građevine nego napraviti i najmanju grešku u usklađivanju upotrebe prostora sa potrebama ljudi…“ ( Philibert Delorme)
Upotreba recikliranih materijala, ušteda energije u prostoru i alternativni načini njene proizvodnje postali su glavni putokazi za današnje dizajnere i arhitekte. Objekat je prevashodno orijentisan prema jugu, što je najbolja pozicija za pasivno prihvatanje solarne energije. Svi prozori su dvostruko zastakljeni i vodilo se računa o njihovom pozicioniranju, kao i zasenčenju. Tower House koristi toplotnu pumpu i rezervoare za vodu, a svi zidovi su zaštićeni najkvalitetnijom izolacijom. Beli krovovi osim esteske imaju i funkciju zaštite, jer smanjuju prenos toplote na unutrašnjost objekta.//ek VESNA FILIMONOVIĆ – Više u EKO KUĆI No17
Selo u gradu
IAKO SU EKOLOGIJU POZICIONIRALI U PRVI PLAN, AUTORI OVE ODRŽIVE ZAJEDNICE NISU ZANEMARILI JEDNU OD OSNOVNIH KOMPONENTI DIZAJNA – ESTETIKU. IDEJA ODRŽIVE ARHITEKTURE ZAPRAVO I JESTE NEGOVANJE ESTETIKE, ALI KROZ AKCENTOVANJE ZDRAVLJA KORISNIKA I HUMAN ODNOS PREMA PRIRODI. TAKVA ARHITEKTURA PRED SOBOM IMA TEŽAK ZADATAK – DIZAJNIRATI ZDRAV PROSTOR KOJI ŠTEDI ENERGIJU, DOPADLJIV JE I PREDSTAVLJA PROTIVTEŽU SVE PRISUTNIJOJ OTUĐENOSTI.
Posmatrajući arhitekturu kroz više elemenata koji je zapravo i tvore, poput koncepcije, višeslojnosti i jezika oblikovanja, arhitektonski studio Andrew Maynard Architects je oživeo tipičnu australijsku kuću, dogradio ju je šireći je funkcionalnim segmentima različitih volumena i materijalizacije sa direktnim kontaktom i vizurama prema unutrašnjem dvorištu. Na taj način je ostvaren koncept sinteze ljudske zajednice, umetnosti i prirode prilagođen potrebama savremenog načina života. Centralnom dispozicijom unutrašnjeg dvorišta i dograđenih paviljonskih elemenata i susednih objekata otvorenog koncepta, ostvarena je ideja povratka prirodi i života na selu.
RAZIGRANOST JEDNOSTAVNIH VOLUMENA
Osnovna ideja projekta je inspirisana crtežima dece koja su izrazila svoje vizije i želje kako bi mogla da izgleda njihova nova kuća. Jednostavni dečji crteži sa opisima bili su inicirajući za arhitekte da ih gotovo verno prenesu u projekat nadograđujući ih jedinstvenim funkcionalnim paviljonskim blokovima i praveći na taj način antimonolitnu arhitekturu, koja je bila i suština zahteva investitora.
Projektom je obuhvaćena rekonstrukcija postojeće drvene kuće i dograđenih delova za četvoročlanu porodicu, velike ljubitelje i poznavaoce prirode i umetnosti. Nalazi se u Alfingtonu u Australiji, u blizini parka i reke Jare. Ovaj predeo osim impozantnog pejzaža odlikuje i skromno ali upečatljivo graditeljsko nasleđe – niske kuće jednostavnog oblikovanja. Projektantski stav autora zasnivao se na stvaranju jedne održive zajednice sa paviljonskim segmentima orijentisanim ka dvorištu. U cilju da pokažu da povratak prirodi i životu na selu ne podrazumeva puko kopiranje tradicionalne arhitekture, autori su se odlučili za slobodniji organizacioni pristup, netipičan za ravne i prostrane australijske predele.
Australija ravna i široka, takve su i tipične australijske kuće- prostrane i monolitne. U ovom projektu je ispoštovan neosporan značaj koncepta predela i kulturnog konstrukta koji se ogleda u naglašavanju podužne ose, ali su projektanti otišli i korak dalje ’kidajući’ formu na delove u kojima je jasno naglašena vertikalnost i antimonolitnost.
Arhitektonska forma sastavljena je iz više elemenata koji zajedno konkretizuju ideju istovremenog zajedništva i poštovanja privatnosti. Naime, u svakom elementu smešteni su različiti funkcionalni sadržaji, ali smisleno poređani tako da unutrašnji prostor jednostavno teče i pretapa se iz jedne zone u drugu naglašavajući posebnost životnih procesa koji se u njemu odvijaju. Ovakva razuđenost forme ističe unutrašnju logiku povezivanja, stvaranje priče, tkanja, a takve slike aktivno uključuju korisnika i omogućavaju mu doživljaj dinamike.// ek VESNA FILIMONOVIĆ – Više u EKO KUĆI No17
Umesto zatvaranje i povlačenja, ovajobjekat nudi priliku za zajedništvo i druženje, pre svega preko velikog dvorišta potpuno otvorenog u jednom svom delu.
Elementi čistih i jednostavnih linija nižu sejedan za drugim, tvoreći nezaobilaznu harmoniju sadržanu u uzajamnom odnosu i ravnoteži volumena i masa.
Ipno časovnik – Ipno object
Italijanski dizajner Alesandro Zambeli dizajnirao je “ljuljajući” sat Ipno za kompaniju Diamantini & Domenicioni. Ovaj časovnik je dobio naziv po grčkom bogu sna Hipnosu (Ipnos), sinu noći, za koga mit kaže da se kretao po zemlji i moru i donosio san koji oslobađa od briga i muka. Osim pokazivanja vremena kao osnovne funkcije sata, zahvaljujući unutrašnjem klatnu Ipno ima skoro hipnotičku funkciju. Neprekidno se klati i pretvara Ipno u ljuljajući, uspavljujući časovnik. Jednostavnog i dopadljivog dizajna, Ipno predstavlja savremenu, dinamičnu i kreativnu evoluciju časovnika sa klatnom iz prošlih vremena, krećući se slobodno i harmonično u prostoru. Širok je 16 cm, visok 20 cm i dubok 6 cm. Napravljen je od drveta breze, dostupan je u prirodnoj boji drveta breze, a može biti i lakiran u različite pastelne nijanse.
Usud plodnog polumeseca
KOLEVKA CIVILIZACIJE
PLODNI POLUMESEC, SA ČETIRI VELIKE REKE – NILOM, JORDANOM, EUFRATOM I TIGROM, NALAZI SE
U JUGOZAPADNOJ AZIJI I SASTOJI SE OD MESOPOTAMIJE I LEVANTA. SA JUŽNE STRANE OMEĐEN JE SIRIJSKOM PUSTINJOM, A SA SEVERNE ANADOLIJOM. PROTEŽE SE OD ISTOČNE OBALE SREDOZEMNOG MORA DO PERSIJSKOG ZALIVA, ZAHVATAJUĆI TERITORIJU POVRŠINE IZMEĐU 400.000 I 500.000 KVADRATNIH KILOMETARA. NAZIV JE SKOVAO AMERIČKI ARHEOLOG DŽEJMS HENRI BRESTED, NADAHNUT OBLIKOM TERITORIJE KOJA PODSEĆA NA POLUMESEC. ZBOG BOGATOG ISTORIJSKOG NASLEĐA, PLODNI POLUMESEC ČESTO ZOVU KOLEVKOM CIVILIZACIJE, JER SE SMATRA MESTOM NASTANKA PISMENOSTI I OTKRIĆA TOČKA.
Hoće li sе svi ljudi na svetu iznova okupiti u Plodnom polumesecu? Kao Srbi pod jednom šljivom, kako glasi proročanstvo?
Obespokojavajuće zvuče demografska predviđanja da će broj stanovnika na Zemlji 2050. dostići maltene deset milijardi! Za tri i po decenije sa sadašnjih sedam i trista miliona na devet milijardi i sedamsto miliona. Galopirajući porast, šta drugo reći!
Iz nedovoljno razjašnjenih razloga, ljudski rod je u mlađem kamenom dobu bio na ivici iščeznuća – tada je na Zemlji živelo najviše nekoliko hiljada jedinki. Ni do dana današnjeg istraživači nisu obznanili neupitne uzroke. U opticaju je nekoliko pretpostavki, a zdravom razumu najbliskija je klimatska – još je vladalo ledeno doba koje se pre otprilike 120 stoleća okončalo. Lednici su se povukli na sever i jug, holocen je smenio pleistocen.
Nakon otopljavanja se glavnina dotadašnjih lovaca-sakupljača skrasila na području Plodnog polumeseca, i od tog vremena porast stanovništva na našoj planeti opisuje se uzlaznom krivuljom koja sve brže stremi u visinu. Koliko duša može da prehrani naša planeta?
IZ SAD 40% OTPADA!
Na izmaku 18. stoleća, engleski mislilac Tomas Maltus čovečanstvu je predvideo sumornu budućnost, jer će, kako je rekao, usled prenaseljenosti na planeti zavladati glad. Mnogi današnji naučnici smatraju da je brojka koja označava gornju granicu do koje smemo da idemo devet do deset milijardi stanovnika, a sociobilog sa Harvarda Edvard Vilson u svojoj knjizi „Budućnost života” navodi da je biosfera (sav živi svet) suočena sa konačnim ograničenjima. Dva su, čini se, nepremostiva: izvorišta pijaće vode i količina namirnica.
„Ukoliko bi svako pristao da postane vegetarijanac, ostavljajući malo ili nimalo biljaka marvi, sadašnjih milijardu i 400 miliona hektara zemljišta podesnog za obrađivanje moglo bi da prehrani deset milijardi ljudi”, napisao je Edvard Vilson. A to se iskazuje u dve milijarde tona godišnje svakovrsnih žitarica, i tačka.
Imajte na umu da nije nimalo lako nagovoriti baš sve da se odreknu mesa, što snižava ukupan zbir sitih usta!
Ali u maratonskoj trci do udaljenog cilja nazvanog održivi razvoj, ima drugih prepreka. Prema mišljenju populacionog biologa Džoela Koena sa Univerziteta Kolumbija, sledeća jeste azotni ciklus. Niko se ne usuđuje ni da nagovesti koliko se fosfora i ugljenika sme nagomilati u vazdušnom omotaču planete (atmosfera), a kamoli da predvidi kako će oni uticati na živi svet.
Vodom je pokriveno 72 odsto Zemljine površine, a čak 97 posto te površine čine mora i okeani. Na raspolaganju nam je 1.332 milijarde kubnih kilometara sveže vode, što nije dovoljno, upozorava okeanograf Dejvid Galo iz Okeanografske ustanove u Vuds Holu. Zanimljivo je da je samo jedan procenat od ukupne količine dostupan, jer je 70 procenata zarobljeno u ledenom pokrivaču. Kako je raspodeljena?
Polovinu zaliha poseduje šest zemalja – Brazil, Rusija, Kanada, Indonezija, Kina i Kolumbija. Istovremeno trećina svetskog stanovništva preživljava na „vodenoj rezervi”, nedostaje im 20 odsto da bi namirili svakodnevne potrebe. Već na prvi pogled, uočava se da je u SAD najizrazitija nesrazmera stanovnik-potrošnja. Amerikanci čine pet odsto svetskog življa, a sagore petinu (20 procenata) raspoložive svetske energije i svare 15 posto svetskog mesa! Uz to, iz svojih postrojenja i domaćinstava izbace ni manje ni više nego 40 odsto svetskog otpada!!! Neko je to duhovito preračunao: pojedu deset milijardi životinja i bace 16 milijardi jednokratnih pelena svake godine. Uprkos tome, i dalje najupornije propovedaju održivi razvoj, upirući prstom u ostale. Kako sredinom veka prehraniti još gotovo dve i po milijarde budućih usta?
PET KORAKA DO HRANE
U naučnim krugovima sve češće se pominje strategija „pet koraka” koji bez trzavica dovode do cilja. Prvim se predlaže obustava seče šuma (i prašuma) i preoravanja pašnjaka; drugim se preporučuje uvećanje prinosa na istim obradivim površinama; trećim se podrazumeva znatno opadanje nepovoljnog uticaja na životnu sredinu; četvrtim se najavljuje promena načina ishrane i petim se poziva na smanjenje rasipanja (rastur) za najmanje 25 posto.
„Poljoprivredni otisak” ima najveći udeo u sveopštem otopljavanju jer ispušta više gasova „staklene bašte” od svih automobila, kamiona, vozova i aviona zajedno. Tu su metan iz staja i sa pirinčanih polja, azotni oksid sa oranica nađubrenih veštačkih đubrivom i ugljen-dioksid nastao nakon krčenja šuma i u procesu gajenja domaćih životinja.
Zemljoradnja i stočarstvo, ako niste znali, ugrozili su brojna prostranstva, od prerija u Severnoj Americi do atlantskih šuma u Brazilu.
„Zeleni prevrat” (ili revolucija), započet šezdesetih godina uvođenjem izdašnijih sorti, bacanjem više đubriva, obilnijim navodnjavanjem i učestalijim korišćenjem mašina, u Aziji i Latinskoj Americi zabeležio je zapažen porast roda raznovrsnih useva. U sledećih 25 godina sličan skok mora se postići bez novih obradivih površina. Kako? Povećanjem hranljivih sastojaka u zemljištu i češćim navodnjavanjem, u područjima sa niskim prinosima može se ostvariti za 58 odsto veća poljoprivredna proizvodnja.
Od ukupnog iznosa kalorija, danas 55 procenata troše ljudi, 36 stoka, a ostalo (približno devet) odlazi u biogorivo i industrijsku preradu. Sada iskrsava malo znana činjenica: životinje su nedelotvorni prerađivači – od sto kalorija iz hrane koju pojedu, čovek dobije tek 40 iz mleka, 22 iz jaja, 12 iz kokošaka, 10 iz svinja ili oko tri iz goveda!
Kako isporučiti više hrane, uz manje oštećenje prirodne sredine? Stručno kazano: za svaku kap po zrno. Iz dosadašnjeg iskustva je poznato da korišćenje satelita za nadziranje, kao i informatičke opreme za upravljanje, uveliko povećava prinose i u običnoj i u organskoj proizvodnji hrane. Umesto ljudi, uhode se njive; ostale vidove praćenja prepuštamo znatiželji neispavanih „balkanskih špijuna”. Šta uraditi sa rasturom vidljivim na svakom koraku?
Da vas podsetimo: gotovo četvrtina kalorija (25 odsto) i više od polovine težine hrane izgubi se ili proćerda pre nego što bude progutano! U bogatim zemljama taj gubitak se registruje u kućama, restoranima ili supermarketima, a u siromašnim već na putu od njive do kupca, prevashodno zbog nepouzdanog prevoženja i neodgovarajućeg skladištenja. Ima se, baca se!
Ponovno okupljanje u Plodnom polumesecu zaboravite, tamo nema mesta za milijarde ljudi. A ni svi Srbi ne mogu pod jednu šljivu, jer će ih 2100. ostati pet miliona!
Što se Zemlje tiče, nije preporučljivo da je oplakujete, jer nije ugrožena. Milionima godina su je zasipale komete i asteroidi, a ona je iznedrila život, čiji je najsavršeniji predstavnik čovek. Šta god da joj on uradi, izgledaće bezazlenije od pokušaja komarca da ubode slona.
Ali za sedam milijardi godina spržiće je Sunce oko kojeg već obigrava tri milijarde godina kraće.//Više u EKO KUĆI No17
Vila Melana
NA VEOMA STRMOM ALI NADASVE ŽIVOPISNOM TERENU ARKADIJE (POLUOSTRVO PELOPONEZ, GRČKA) SAGRAĐENA JE VILA MELANA, OBJEKAT ZA PORODICU ATINJANA ZALJUBLJENIH U OVAJ LOKALITET I U IDEJU DA U NJEMU DOBIJU SVOJU KUĆU ZA ODMOR. INSPIRACIJA ZA PROJEKAT BILI SU SAM TEREN I OKOLNA PRIRODA, PA SE CEO TOK PROJEKTA, OD INICIJALNE ZAMISLI DO MATERIJALIZACIJE, BAZIRAO NA NASTOJANJU DA ŠTO MANJE POREMETI ZATEČENO STANJE I NAJPAŽLJIVIJE SE INKORPORIRA U AMBIJENT.
Arhitektonsko rešenje kompleksa Vile Melana utemeljeno je na konceptu koji stanare štiti od jakog mediteranskog sunca i toplote, kao i od snažnih lokalnih vetrova, ne sputavajući pri tome široke vizure prema moru. Pažljivim studiranjem lokacije koja se terasasto spušta prema moru, pronađen je najbolji mogući položaj za kompleks, tako da se nije morala remetiti zatečena konfiguracija terena, niti ulaziti u opsežan poduhvat fundiranja.Taj jedini raspoloživi, prirodno formirani plato bio je osnova za izgradnju kompleksa vile, a njegova prostorna formula poslužila je kao obrazac za filozofiju, kompoziciju i materijalizaciju novosagrađenog fundusa. Arhitektonski vokabular kojim su se služili arhitekti bio je jednostavan i minimalistički, za razliku od opšte složenosti i pluralizma izražavanja prirode na ovom specifičnom lokalitetu: dramatično strmog i nestabilnog terena, beskrajnosti pogleda na more i neograničenog otvaranja prostora prema nebesko-vodenom horizontu. Novosagrađeni objekat se tako postavio kao nenametljiv građeni korpus, sjedinjen sa prirodom u tolikoj meri da izgleda kao da je iznikao iz nje.
Kompoziciju kompleksa čine tri glavna volumena koji su postavljeni duž izohipse, pri čemu je onaj središnji smelo odstupio na istočnoj strani. Ritam ovih volumena dodatno je naglašen materijalizacijom i varijacijama kompozicionih elemenata, pa struktura deluje razuđeno i prirodno, oponašajući pri tome sam ambijent. Središnji volumen predstavlja najvitalniji prostor kompleksa, budući da se u njemu odvija dnevni život ukućana. Ta njegova svrsishodnost naglašena je osim isturenim položajem, i materijalizacijom – objekat je spolja i unutra obložen lokalnim arkadijskim kamenom u suvoj (tradicionalnoj) tehnici gradnje, a u elevaciji se umesto ravnog krova uzdiže kosi dvovodni krov (takođe po tradicionalnom graditeljskom uzorku) sa dimnjakom. Izvesna odstupanja od tradicionalnog neimarstva ovog lokaliteta vidljiva su u oblicima, veličini i dispoziciji otvora, i te razlike nesumnjivi su atributi savremenosti, kao i moderni odgovori na bioklimatske uslove.
Dva monohromna, bela volumena flankiraju središnji volumen sa bočnih strana, predstavljajući blokove sa spavaćim sobama i toaletima. Fizička veza među njima je naglašena duhovitim otvorima i staklenom pasarelom, koji integrišu prostor, stvaraju nadahnute prostorne igre, otvaraju vidike široko prema plavetnilu neba i mora i brišu granice između spolja i unutra. I dok bela gama bočnih krila kompleksa reflektuje sunčevu svetlost, kamena obloga glavnog volumena nudi svoju termičku masu i prisno korespondira sa ambijentom. Udružena, ova dva koncepta našla su se u ulozi neprikosnovene zaštite od klimatskih prilika, isto kao što su u idejnom konceptu projekta vešto i neraskidivo združeni tradicija i savremenost.
U okviru kompleksa postoje još i bazen u dvorišnom delu, pergola koja se nadovezuje na središnji, kameni volumen i koja zapravo u likovno-oblikovnom smislu definiše objekat kao kuću za odmor, i pomoćne prostorije. Sve je vešto uklopljeno u arhitektonsku kompoziciju tako da ona deluje gotovo monolitno, i zajedno sa obodnim zidovima koji su izvedeni u lokalnom kamenu predstavlja pravi oživotvoreni krajolik beskrajne prirode ovog lokaliteta.
KOMPLEKS VILE GRAĐEN JE U DUHU POŠTOVANJA TRADICIONALNOG GRADITELJSTVA OVOG LOKALITETA A IZVESNA ODSTUPANJA VIDLJIVA SU PONAJVIŠE U OBLICIMA, VELICINI I DISPOZICIJI OTVORA – TE RAZLIKE NESUMNJIVI SU ATRIBUTI SAVREMENOSTI, KAO I MODERNI ODGOVORI NA BIOKLIMATSKE USLOVE.
Velika pažnja tokom projektovanja posvećena je petoj fasadi. Ona je koncipirana tako da objekat bude što nenametljiviji i manje uočljiv dok mu se prilazi putem odozdo, ili sa vrha brega. Tri volumena, od kojih su dva bela, ravna i moderna, a jedan u gami lokalne ćeramide, kose krovne ravni i izrazito tradicionalnog izraza, duhovito su povezana u planu pete fasade tako da ona pokazuje njihovo snažno funkcionalno jedinistvo i ukupno jedinstvo i održivost arhitektonskog koncepta.//ekMARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No17
Enterijer kuće je minimalistički, pri čemu se ističe funkcionalnost prostora kao i likovna izražajnost zidova oblojenih lokalnim, arkadijskim kamenom.
Jedinstvo prostora vile je naglašeno duhovitim otvorima i staklenom pasarelom, koji integrišu prostor, stvaraju nadahnute prostorne igre, otvaraju vidike široko prema plavetnilu neba i mora i brišu granice između spolja i unutra.
Mikonos – biserno ostrvo
ZLATNE PEŠČANE PLAŽE, ZALASCI SUNCA KOJI ODUZIMAJU DAH, USKE KAMENOM POPLOČANE PEŠAČKE ULICE BEZ MOTORNOG SAOBRAĆAJA, TIPIČNA KIKLADSKA ARHITEKTURA – BELE KUĆE SA AKCENTOVANIM PROZORIMA I VRATIMA U SPEKTRU DUGINIH BOJA, A MOŽDA NAJVIŠE POZITIVAN DUH I POSEBNA ENERGIJA KOJA VLADA NA OSTRVU, ČINE MIKONOS JEDNOM OD NAJATRAKTIVNIJIH TURISTIČKIH DESTINACIJA NA SVETU.
Mikonos, ostrvo koje su bogovi stvorili za hedoniste, živa legenda koju želi da dotakne svako bar jedanput, svojim tajnama i misterijama privlači posetioce iz celog sveta. Svetska turistička destinacija i centar noćnog života Mediterana, Mikonos je ostrvo koje nikada ne spava i koje se danas identifikuje po prelepim peščanim plažama, tirkiznom moru i izuzetnoj arhitekturi belih kikladskih kućica akcentovanih spektrom boja i kontrasta, kao i impozantnim starim vetrenjačama, simbolom ostrva. Mikonos je takođe jedinstven i prepoznatljiv po glamuru i danonoćnim zabavama, noćnim klubovima, restoranima i gostima među kojima su mnogi slavni i bogati, ekscentrični i egocentrični, umetnici, književnici, glumci i svi oni koje odlikuju životna radost i sklonost ka uživanju.
BELI BISER KIKLADA
Mikonos pripada arhipelagu Kikladskih ostrva koja poput bisera rasutih po Egejskom moru, svako na svoj način, pleni pažnju i očarava posetioce svojim prirodnim lepotama, arhitekturom, arheološkim nalazištima i jedinstvenom klimom. Među njima je Mikonos već godinama u epicentru interesovanja brojnih turista i globtrotera iz celog sveta.
Na Mikonos možete stići avionom, direktno ili preko Atine, brodovima koji kreću iz Pirejske luke svaki dan ili sa brojnih ostrva Kikladskog arhipelaga, što vam omogućava da sagledate svu lepotu ovih dragulja Mediterana.
Pravu ekskluzivnost predstavlja blizina Mikonosa i ostrva Santorini, do koga se može stići brodskom vezom za svega tri sata. To omogućava posetiocima da vide, dožive i otkriju neverovatan prirodni kontrast predivnih zlatnih peščanih plaža i tirkiznog plavetnila mora Mikonosa u odnosu na čarobne i nezaboravne crne peščane plaže i azurno more Santorinija.
Mikonos i Santorini danas poput belog i crnog bisera Kikladskih ostrva plove sredinom Egejskog mora noseći tajne istorije svoga nastanka i nestvarne lepote prirodih kontrasta, razlika i sličnosti.
Sličnost ova dva ostrva ogleda se u izuzetno toploj i suvoj klimi, a razlike čine neverovatni prirodni kontrast boja peska, morskog i nebeskog plavetnila. Možda slučajno, a možda i namerno, predivne kupole crkvenih objekata obojene su različito. Sve kupole izuzev jedne, na Mikonosu su crvene boje, dok su na Santoriniju azurno plave.
Putujući brodom od Mikonosa na Santorini, upoznao sam jedan sredovečan bračni par iz Štutgarta. Oni su pre petnaest godina otkrili sopstveni raj upravo na ovim ostrvima i od tada svake godine svoj odmor ravnomerno dele: deset dana provedu na Mikonosu, pa deset dana na Santoriniju ili obrnuto. Ono što ih je fasciniralo je sličnost, ali i izuzetni prirodni kontrast boja, mora, peska i neba. Krilaticu da ako jednom posetite Mikonos, uvek ćete mu se vraćati, potvrdili su i oni, kao i mnogi turisti iz celog sveta koji uvek iznova posećuju ovaj biser Mediterana.
ISTORIJA OSTRVA
Teorije o istorijskom razvoju gradova prevashodno su posvećene analizi njihovog razvoja kroz različite vremenske i stilske periode i slojevite promene njihove fizičke strukture, a u istoriji grčke cilivilizacije značajno mesto zauzima i mitologija, koja je u velikoj meri uticala i na umetničko stvaralaštvo, posebno od antičkog perioda prema novijoj istoriji.
Prema mitologiji, jedan od dvanaest zadataka koje je Herakle morao da ispuni bila je borba sa divovima. Nakon što ih je ubio, njihova tela je bacio u more, gde su ona okamenjena i pretvorena u stene. Veruje se da je na jednoj od tih stena nastalo ostrvo koje svoje ime duguje potomku boga Apolona, lokalnom heroju Mikonosu.
Mikonos se nalazi u veoma ‘prometnom’ delu Mediterana, pa je i istorija ovog ostrva veoma bogata i burna. Tokom svog razvoja, Mikonos je u dugim periodima bio pod rimskom, vizantijskom i venecijanskom vlašću, a poslednji su ostrvom vladali Turci. Svi oni su ostavili svoje tragove na ostrvu, a o istoriji Mikonosa svedoče brojni muzejii i arheološki lokaliteti.
Mikonos je postao deo slobodne grčke države onog dana kada je Grčka formirana, 1830. godine, a kao turistički potencijal otkriven je tridesetih godina prošlog veka, kada su bogati Evropljani odlučili da tu provode odmor. Nakon Drugog svetskog rata Mikonos su počeli da posećuju brojni turisti, poznati i bogati umetnici, glumci i političari iz celog sveta, pa je ostrvo polako dobijalo kosmopolitski karakter, a posebno od vremena kada je grčki brodovlasnički magnat Aristotel Onazis boravio na ostrvu prvo sa operskom divom Marijom Kalas, a kasnije i sa Žaklinom Kenedi, i kada su brojne filmske zvezde poput Sofije Loren i Bridžit Bardo postale deo internacionalnog džet seta koji je obale Mikonosa ispunjavao glamurom i zabavom.
MIKONOS DANAS
Mikonos danas predstavlja svetsku turističku destinaciju na čijim uskim ulicama i trgovima, duž obale i na plažama, možete videti predstavike svih nacija, a među njima i mnoga najpoznatija lica džet scene, sveta mode, umetnosti i show biznisa. Mnogi od njih imaju stanove i kuće širom ostrva.
Arhitekturu Mikonosa karakterišu kubističke forme belih, tipično kikladskih, uglavnom jednospratnih kućica rasutih po celom ostrvu, što predstavlja jednu ambijentalnu celinu koju često porede sa grčkom zastavom: bele kuće sa ravnim krovovima, plavim vratima i prozorima.
Glavni grad Mikonos ili Horu, sa druge strane, karakteriše stil arhitekture koji je jedinstven u regionu, uske kamenom poplačane ulice i bočni nizovi zgrada u srednjovekovnom stilu. Raspored ulica je namerno komplikovano organizovan i predstavlja lavirint u malom, a to je rađeno zato da bi se zbunili pirati koji su stotinama godina upadali na ostrvo. Ima onih koji veruju da je najbolji način da istražite Mikonos hodanje bez mape i da je prava čar tog lutanja da se izgubite.
Ulicama posebnu dramatiku daju nizovi strmih bojenih stepenica paralelniih sa putem i oslikani balkoni, akcentovani prozori, vrata i stepeništa u spektru duginih boja, što sve čini divan kontrast belim zidovima i grozdovima cvetova koji ukrašavaju ceo grad.
CRKVA PANAGIA PARAPORTIJANA I DANAS JE JEDAN OD SIMBOLA OSTRVA. NJENI BELO OKREČENI ZIDOVI PREDSTAVLJAJU DIVNU KOMBINACIJU I KONTRAST PLAVOM NEBU I MORU I ČINE NADREALAN PRIZOR SA MALOM VENECIJOM, NIZOM SLIKOVITIH KUĆA KOJE SE POPUT TALASA RAZBIJENOG O OBALU OSLIKAVAJU IZNAD MORSKOG PROSTRANSTVA.
U delu grada koji se zove Kastro nalazi se impresivna crkva Panagia Paraportijana, koja je jedan od dominantnih pejzaža Mikonosa. Ova čuvena crkva iz XV veka predstavlja kompleks pet crkava sagrađenih na jednom mestu koji se poput ledenog brega belo okrečenih zidova ponosno uzdiže prema nebeskom plavetnilu.
U zalivu Panormos nalaze se ostaci neolitskog grada Ftelia, a prema legendi, nedaleko od ruševina nalazi se i grobnica trojanskog junaka Ajaksa Lokrosa. Odatle se pruža takozvana Mala Venecija, koja je vizuelno najprepoznatljivijii deo Mikonosa, sa nizom slikovitih kuća koje se uzdižu uz samu obalu, sa nadvijenim terasama zapljuskivanim talasima mora. Malu Veneciju prvi su otkrili umetnici, književnici i glumci i ovaj boemski kvart je vremenom pretvoren u pravu turističku atrakciju. To je „trendi“ oblast, ispunjena je umetničkim galerijama, elegantnim barovima i diskotekama, i danonoćno je puna ljudi i dobre atmosfere.
Jedan od simbola ostrva i najčešće fotografisanih obeležja grada je niz starih vetrenjača koje su zbog svoje dominantnosti i forme postale zaštitni znak ostrva još od XVI veka, kada je Mikonos bio stanica na raskršću brodskih trgovinskih puteva između Evrope i Azije. Svojim dominantnim položajem, jednostavne arhitekture i impresivne konstrukcije, belih džinovskih korpusa prekrivenih slamom opcrtavaju panoramu Mikonosa i okrenute ka moru, poput svetionika pozdravljaju dočekujući i ispraćajući putnike.
Simbol ostrva je i pelikan Petros, koji je na Mikonos stigao tokom oluje pedesetih godina prošlog veka, kada je brigu o njemu preuzeo jedan ribar. Ubrzo je postao omiljen među lokalnim stanovništvom i turistima. Uginuo je osamdesetih godina, a danas se njegov naslednik slobodno šeta obalom i uživa u luci.
OSTRVO HEDONIZMA
Izuzetna klima sa 350 sunčanih dana, toplo more i suvi vetrovi “maltemi” daju osećanje da ste u ovozemaljskom raju u kome su živeli i grčki bogovi, sigurno ne bez razloga. Posetioci iz gotovo svih zemalja sveta hrle na ovo ostrvo hedonizma koje im omogućava da gotovo cele godine uživaju u njegovim čarima i tajnama ostrvske kuhinje i vina, po čijoj proizvodnji, činjenica je, Mikonos nije poznat, ali po potrošnji spada u sam svetski vrh.
Ono što Mikonos čini posebnim, pored predivne kikladske arhitekture i spomenika kulture, i po čemu je postao svetski poznat, jeste izuzetno pozitivna ljudska dimenzija, duh i energija koji su postali sinonim za ostrvo. Zbog toga se sigurno i zabava i noćni provod na ostrvu smatraju najboljim u čitavoj Evropi.
Atmosferu zabave i danonoćnih žurki, ali i diskretnih razgovora, šaputanja na uho, veselog žagora prolaznika i egzaltiranih pozdrava starih i novostečenih prijatelja jedino ispunjava huk rulajućih točkića kofera na popločanim ulicama, dolazećih i odlazećih gostiju, koji nas svaki put diskretno opominje da treba da uživamo do kraja boravka na ovom rajskom ostrvu.
Lepota ostrva, romantične plaže, zalasci sunca koji oduzimaju dah, pešačke ulice bez motornog saobraćaja i veseli žagor prolaznika i gostiju brojnih kafea i restorana, u kojima je atmosfera hedonistička i puna pozitivne energije do ranih jutarnjih časova, kao i mnoge već nabrojane i nenabrojane vrednosti čine Mikonos savršenim.//
Ecocapsule – potpuno samoodrživa mikro kuća
Da se u osam kvadratnih metara, u bilo kom delu sveta, možete osećati kao kod kuće, pokazuje ekokapsula koja je opremljena neophodnim sistemima za nezavisno funkcionisanje u dužim vremenskim periodima van elektroenergetske mreže. Ovo joj, uz laku mobilnost, omogućava da predstavlja stambeni prostor gde god da se nalazite, pogodna je za kampovanje, avanturistička putovanja, a može služiti kao pomoć u situacijama koje zahtevaju hitan smeštaj.
Priča o Ekokapsuli je počela još 2008. godine, kada je arhitektonski studio Nice architects iz Bratislave učestvovao na konkursu za idejne projekte malih stambenih jedinica. Iako je imala neophodne karakteristike – okrugli oblik koji smanjuje gubitak energije, sposobnost sakupljanja vode i mobilnost, prva verzija Ekokapsule V1 nije postigla uspeh na tom takmičenju. Međutim, nije prošla nezapaženo. Inhabitat.com, sajt posvećen održivom dizajnu, tehnologijama i inovacijama, uvrstio je Ekokapsulu među najzanimljivije projekte sa takmičenja, što je izazvalo veliko interesovanje i podstaklo autore da dalje razvijaju ovaj projekat.
S obzirom da tehnologija u tom trenutku nije bila na dovoljno visokom nivou, nova verzija Ekokapsule V2 morala je da sačeka do 2014. godine. Dugoročna nezavisnost je glavna odlika ove mikro-kuće, a rezultat je strategije iskorišćenja svih raspoloživih resursa energije. Reč je o pametnoj kući koja se napaja energijom uz pomoć ugrađene turbine na vetar i solarnih fotonaponskih panela koji pretvaraju solarnu energiju u električnu. Proizvedena energija se skladišti u baterijama visokog kapaciteta (9744 W/h ) za periode bez sunca ili vetra. Proizvodna snaga vetra je 750W, a sunca 600W.
SfernI oblik Ekokapsule omogućava prikupljanje kišnice i rose, a membranski filteri prečišćavaju vodu do 100% čiste vode i na taj način i bilo koji prirodni izvor vode pretvaraju u vodu za piće. Ručne pumpe za vodu su postavljene kao rezervni sistem u slučaju da se baterije potroše. Ekokapsula je dizajnirana tako da smanji gubitak energije, zahvaljujući debelom sloju toplotne izlolacije, inkorporiranom u spoljni fasadni omotač.
Vodeći se mišlju da je ključ uspešne strategije preživljavanja strogo upravljanje energetskim resursima, autori su u Ekokapsulu ugradili računare niske potrošnje koji predstavljaju efikasno sredstvo kontrole.
Ekokapsula je visoka je 2.55 m, dugačka 4.45 m, široka 4.5m, a teška 1500 kg. Male dimenzije omogućavaju lak transport kapsule bez posebne pripreme, staje u standardni brodski kontejner, može se zakačiti za auto kao prikolica, a autori trenutno rade na unapređenju njene mobilnosti – do kraja 2016. godine kapsula će imati ugrađenu šasiju i funkcionisaće kao karavan vozilo.//ek TIJANA JANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No17
Vila Melana
NA VEOMA STRMOM ALI NADASVE ŽIVOPISNOM TERENU ARKADIJE (POLUOSTRVO PELOPONEZ, GRČKA) SAGRAĐENA JE VILA MELANA, OBJEKAT ZA PORODICU ATINJANA ZALJUBLJENIH U OVAJ LOKALITET I U IDEJU DA U NJEMU DOBIJU SVOJU KUĆU ZA ODMOR. INSPIRACIJA ZA PROJEKAT BILI SU SAM TEREN I OKOLNA PRIRODA, PA SE CEO TOK PROJEKTA, OD INICIJALNE ZAMISLI DO MATERIJALIZACIJE, BAZIRAO NA NASTOJANJU DA ŠTO MANJE POREMETI ZATEČENO STANJE I NAJPAŽLJIVIJE SE INKORPORIRA U AMBIJENT.
Arhitektonsko rešenje kompleksa Vile Melana utemeljeno je na konceptu koji stanare štiti od jakog mediteranskog sunca i toplote, kao i od snažnih lokalnih vetrova, ne sputavajući pri tome široke vizure prema moru. Pažljivim studiranjem lokacije koja se terasasto spušta prema moru, pronađen je najbolji mogući položaj za kompleks, tako da se nije morala remetiti zatečena konfiguracija terena, niti ulaziti u opsežan poduhvat fundiranja.Taj jedini raspoloživi, prirodno formirani plato bio je osnova za izgradnju kompleksa vile, a njegova prostorna formula poslužila je kao obrazac za filozofiju, kompoziciju i materijalizaciju novosagrađenog fundusa.
Dva monohromna, bela volumena flankiraju središnji volumen sa bočnih strana, predstavljajući blokove sa spavaćim sobama i toaletima. Fizička veza među njima je naglašena duhovitim otvorima i staklenom pasarelom, koji integrišu prostor, stvaraju nadahnute prostorne igre, otvaraju vidike široko prema plavetnilu neba i mora i brišu granice između spolja i unutra. I dok bela gama bočnih krila kompleksa reflektuje sunčevu svetlost, kamena obloga glavnog volumena nudi svoju termičku masu i prisno korespondira sa ambijentom.
Enterijer vile vajan je u izrazitom duhu minimalizma. Glavni likovni izraz unutrašnjosti potiče od kamene oplate zidova. Lokalni kamen ima izrazit koloritski efekat, i u kombinaciji sa belo ofarbanim betonskim i drvenim partijama čini prostornu atmosferu rasterećenom od svakog suvišnog detalja i viška uopšte. Dinamičnost prostora derivira od kontrasta pravih i zakošenih ravni, monohromatske i zasićene game, punih (zidovi) i praznih partija (prozorski otvori).
KOMPLEKS VILE GRAĐEN JE U DUHU POŠTOVANJA TRADICIONALNOG GRADITELJSTVA OVOG LOKALITETA A IZVESNA ODSTUPANJA VIDLJIVA SU PONAJVIŠE U OBLICIMA, VELICINI I DISPOZICIJI OTVORA – TE RAZLIKE NESUMNJIVI SU ATRIBUTI SAVREMENOSTI, KAO I MODERNI ODGOVORI NA BIOKLIMATSKE USLOVE.
Pored staklenih zidova-zavesa, postoje i trakasti prozori koji uvlače raskošan pejzaž u ambijent, i u enterijeru se vizuelno ponašaju kao impresivne i žive zidne slike. Komadni mobilijar je sveden na najmanju moguću meru, a prostorna kompozicija je pregledna, jednostavna, mirnih linija i fluidnog karaktera. Bela boja, kako u enterijeru, tako i u eksterijeru, simbolično upućuje na prostorni beskraj lokaliteta, kao i na čistinu „brisanog prostora“.//ekMARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No17
Enterijer kuće je minimalistički, pri čemu se ističe funkcionalnost prostora kao i likovna izražajnost zidova oblojenih lokalnim, arkadijskim kamenom.
Ecool podzemni hladnjak za piće
MNOGO PRE NEGO ŠTO SU NASTALI PRVI FRIŽIDERI, LJUDI SU ZNALI DA PRODUŽE TRAJNOST HRANE DRŽANJEM NA HLADNOM I TAMNOM MESTU. NA VEKOVIMA STAROM KONCEPTU HLAĐENJA I ČUVANJA HRANE U PODRUMIMA POD ZEMLJOM, NASTALA JE IDEJA ZA ECOOL, PODZEMNI HLADNJAK ZA PIĆE.
Kako temparature rastu, savršen način za hlađenje piva (ili nekog drugog pića) u bašti je podzemni frižider koji su izmislila, patentirala i razvila četiri Danca sa malog ostrva Mors na severu zemlje. Još 2007. godine arhitekta Klaus Peter Bak je sedeći u svojoj bašti došao na ideju da napravi podzemni hladnjak, eCool. Ubrzo je sa svojim dugogodišnjim partnerom iz firme i još dvojicom Danaca realizovao svoju ideju – da im piće uvek bude na dohvat ruke i da ga piju mirne savesti, jer je potpuno ekološki ohlađeno. eCool je jednostavan za upravljanje i ima višestruke prednosti – štedi električnu energiju, čuva limenke pića pod zemljom i čini ih lako dostupnim. Može da hladi pivo u različitim klimatskim uslovima, a posebno je koristan za ljude koji se brinu kako da ohlade svoje piće u trenucima kada nestane struje.
Napravljen je ručno na Morsu, a autori sav etuju da se prilikom instaliranja koristi baštenska bušilica, mada se može montir ati i uz pomoć lopate. eCool je visok 113 cm, pr ečnik mu je između 22 i 30 cm, a težak je 12 kg. U njega staju 24 standardne limenke od 330 ml i može biti instalir an tokom cele godine. Nadzemni deo hladnjaka je v eoma dobro izolovan, tako da se u njemu održava ista temper atura kao i u delu posude koji je pod zemljom.
Pomeranjem ručice na vrhu eCool izbacuje hladne limenke na površinu, a nakon što jedna limenka izađe na površinu, sledeća se automatski prebaci na sam vrh do sledećeg pomer anjanja ručice. Iako su autori prilikom pravljenja hladnjaka na umu imali pivo, u njemu se može hladiti bilo koje piće pakovano u standardne limenke.// ek TIJANA JANKOVIĆ- Više u EKO KUĆI No17