Alumil Exl1

Objedinjena procedura u postupcima, uvedena novim zakonom o planiranju i izgradnji

ZAKON O PLANIRANJU I IZGRADNJU PREDVIĐA DA SVAKI POSTUPAK ZA DOBIJANJE GRAĐEVINSKE I UPOTREBNE DOZVOLE ZAPOČNE PODNOŠENJEM ZAHTEVA U ELEKTRONSKOJ FORMI, DA SE RAZMENA DOKUMENATA I PODNESAKA OBAVLJA ELEKTRONSKIM PUTEM, A SVA AKTA SE FORMIRAJU U OBLIKU ELEKTRONSKOG DOKUMENTA. PREDVIĐENI SU I VRLO KRATKI ROKOVI ZA SPROVOĐENJE PROCEDURA, KAO I POKRETANJE PREKRŠAJNOG POSTUPKA OD STRANE NADLEŽNOG ORGANA U SLUČAJU DA IMALAC JAVNIH OVLAŠĆENJA NE POSTUPI PO ZAHTEVU U PREDVIĐENOM ROKU.. Zakon o planiranju i izgradnji uvodi novine u postupku izdavanja građevinske i upotrebne dozvole tako što predviđa da su svi nadležni organi u svim nivoima vlasti (republička, pokrajinska, lokalna) dužni da odrede ili formiraju posebnu organizacionu celinu u svom sastavu koja sprovodi objedinjenu proceduru za: izdavanje lokacijskih uslova, izdavanje građevinske dozvole, prijavu radova, izdavanje upotrebne dozvole, pribavljanje uslova za projektovanje, odnosno priključenje na infrastrukturu i pribavljanje drugih dokumenata koje izdaju imaoci javnih ovlašćenja, a koji su vezani za navedene postupke. Svaki postupak započinje podnošenjem zahteva u elektronskoj formi. Razmena dokumenata i podnesaka obavlja se elektronskim putem, a sva akta se formiraju u obliku elektronskog dokumenta. Predviđeni su i vrlo kratki rokovi za sprovođenje procedura, kao i pokretanje prekršajnog postupka od strane nadležnog organa u slučaju da imalac javnih ovlašćenja ne postupi po zahtevu u predviđenom roku.
Predviđeno je da nadležni organ:
1) po zahtevu za izdavanje lokacijskih uslova te uslove izdaje najkasnije u roku od pet radnih dana od pribavljanja svih uslova, isprava i drugih dokumenata.
2) po zahtevu za izdavanje građevinske dozvole, dozvolu izdaje najkasnije u roku od pet radnih dana od dana podnošenja zahteva za izdavanje građevinske dozvole.
3) po prijavi radova, potvrđuje njen prijem prijave bez odlaganja, osim ako se uz prijavu radova podnosi sredstvo obezbeđenja iz člana 98. Zakona, u kom slučaju nakon provere valjanosti sredstva obezbeđenja prijavu radova potvrđuje, odnosno odbacuje rešenjem, u roku od pet radnih dana.
4) po zahtevu za priključenje objekta na infrastrukturu, upućuje taj zahtev imaocu javnih ovlašćenja u roku od tri radna dana od dana podnošenja zahteva.
5) po zahtevu za izdavanje upotrebne dozvole, dozvolu izdaje najkasnije u roku od pet radnih dana od dana podnošenja zahteva za izdavanje upotrebne dozvole.
6) po zahtevu za izdavanje rešenja iz člana 145. ovog Zakona rešenje izdaje najkasnije u roku od pet radnih dana od dana podnošenja zahteva.
U okviru rokova propisanih u stavu 1. ovog člana, nadležni organ je dužan da po službenoj dužnosti, u ime i za račun podnosioca zahteva, pribavlja sve akte, uslove i druga dokumenta koje izdaju imaoci javnih ovlašćenja, a uslov su za sprovođenje objedinjene procedure. Primerak izdate građevinske dozvole i prijave radova nadležni organ dostavlja građevinskoj inspekciji bez odlaganja.
Nadležni organ koji sprovodi objedinjenu proceduru vrši samo formalnu kontrolu, bez upuštanja u ocenu tehničke dokumentacije ili verodostojnosti dokumenata. Zakon predviđa da su formalni uslovi koje organ proverava: sopstvena nadležnost organa za odlučivanje o predmetu, aktivna legitimacija podnosioca zahteva, urednost zahteva, kompletnost zahteva, da li je plaćena taksa, saglasnost izvoda iz projekta sa lokacijskim uslovima. Ukoliko formalni uslovi nisu ispunjeni, zahtev se odbacuje uz mogućnost da podnosilac podnese novi usaglašen zahtev u roku od 30 dana.
Propisana je i obaveza vođenja registra objedinjenih procedura, i to dva registra – lokalnog registra koji vodi nadležni organ i centralnog registra koji se vodi za celu Republiku. Svaki registar se vodi kao elektronski, javno je dostupan i sadrži bazu podataka o toku svakog pojedinačnog predmeta. Registar objedinjenih procedura vodi lice imenovano kao registrator, koji je dužan da obezbedi objavljivanje lokacijskih uslova, građevinske i upotrebne dozvole u roku od tri dana od dana izdavanja. Registrator takođe može podneti prekršajnu prijavu protiv imaoca javnih ovlašćenja.
Centralni registar vodi Agencija za privredne registre i on objedinjuje podatke iz svih registara sa teritorije RS, koji su dostupni u elektronskoj formi preko interenet stranice Agencije za privredne registre.// Više u EKO KUĆI No16

Malina

MALINA (RUBUS IDAEUS) SPADA U JAGODIČASTO VOĆE, RASTE KAO VIŠEGODIŠNJI GRM SA SITNIM, CRVENIM I SOČNIM PLODOVIMA SLATKOG UKUSA. POSTOJI LEGENDA KOJA KAŽE DA JE LATINSKO IME MALINE – RUBUS IDAEUS – IZVEDENO OD PLANINE IDA U TURSKOJ, GDE SU JE OTKRILI GRČKI BOGOVI I TAKO JOJ DALI IME.
Malina se već duže nalazi na kraljevskoj poziciji među voćem, kako zbog osvežavajućeg ukusa i arome, tako i zbog blagotvornog dejstva na zdravlje čoveka. Ovo bobičasto voće predstavlja velikog saveznika u zdravoj ishrani. Neodoljivim izgledom, ukusom i mirisom, pruža veliko zadovoljstvo pri konzumiranju, pa se rado koristi u ishrani u vidu sokova i marmelada, dok poslasticama pruža bogatu aromu.
Malina (Rubus Idaeus) spada u jagodičasto voće, raste kao višegodišnji grm sa sitnim, crvenim i sočnim plodovima slatkog ukusa. Svež plod maline se koristi početkom leta, a smrznut i konzerviran tokom cele godine. Malina je jedan od najvažnijih izvoznih artikala Srbije, a spadamo i u najveće svetske proizvođače.
Postoji legenda koja kaže da je latinsko ime maline – Rubus Idaeus – izvedeno od planine Ida u Turskoj, gde su je otkrili grčki bogovi i tako joj dali ime. U to vreme malina je mnogo više korišćena u medicinske svrhe, a ne kao hrana, a bobice su brane u divljini. Skupljali su ih i stanovnici Troje, kao i ljudi iz naselja u podnožju planine Ida. Zapisi o pripitomljavanju su pronađeni u 4. veku u spisima Paladiusa, rimskog poljoprivrednika, a semenke su pronađene i u rimskim utvrđenjima u Britaniji. Tako su najverovatnije Rimljani raširili gajenje maline širom Evrope.
Robna proizvodnja maline u Srbiji započela je 1920.godine, kada su se definisala i malinarska područja. Ariljsko malinogorje je postalo svetska prestonica maline. Arilje je smešteno u brdsko-planinskom području Zapadne Srbije, na nadmorskoj visini od 330 do 1382 metra. Priroda je ovaj kraj nagradila atraktivnim šumskim predelima, bistrim potocima i rekama, tako da se on ubraja u najčistije i najzdravije sredine u Srbiji za proizvodnju zdrave hrane. Severne ekspozicije i obilje položaja sa dobrom vazdušnom drenažom idealni su uslovi za gajenje ove voćne kulture. Svi navedeni orografski činioci uticali su povoljno na sintezu arome, ukusa i hemijskog sastava maline, što za krajnji rezultat ima jedinstven prepoznatljiv ukus.
Ariljsko-srpska malina je u svetu sinonim kvaliteta. Arilje je prestonica maline sa najvećim brojem hladnjača u Srbiji, najvećom koncentracijom zasada i najboljim prinosom. Postoji institucija uzgoja maline na ariljski način i posebna kultura njenog gajenja. Tajna uspeha srpske maline je u njenoj proizvodnji na malim porodičnim zasadima prosečne veličine 0,36 hektara, u ručnoj berbi, i u prinosu od 30 tona po hektaru. U proizvodnji dominiraju dve privredno najznačajnije sorte: Vilamet (Willamette) i Miker (Meeker). Berba se odvija u najsunčanijem periodu godine, od polovine juna do polovine jula. Kada zreli plodovi maline počnu da se lako odvajaju od cvetne lože, ubiraju se ručno u plastične holandeze-gajbice i slažu se u najviše dva sloja. Sveže ubrana malina svakodnevno se transportuje u hladnjače, gde se zamrzava na temperaturi od -40 ºC. Duboko smrznuti plodovi mogu da se čuvaju veoma dugo na temperaturi od -18º do -20ºC. Nakon odmrzavanja moraju da se upotrebe u što kraćem vremenu.
Regionalno posmatrano, najveće površine pod kulturom maline nalaze se u Evropi, koja u svetskim okvirima učestvuje sa 87% ukupne proizvodnje. Sa 24.000 ha se malina ubira u Rusiji, u Srbiji sa oko 15.000 ha, u Poljskoj sa 13.000 ha, i u SAD sa blizu 6.000 ha. Potrošnja maline kod nas je oko 900 gr po glavi stanovnika godišnje, a najveći svetski konzumenti su Nemačka i Francuska sa oko 10 kg po glavi stanovnika godišnje.
Nije nikakvo čudo što je malina izuzetno traženo voće u čitavom svetu. Maline su izvanredan izvor vitamina i prehrambenih vlakana i obiluju fitohemikalijama snažnog antioksidativnog delovanja, zbog čega se maline svrstavaju među vrhunskih 10 vrsta voća i povrća bogatog antioksidansima. Jedna šoljica malina osigurava 50% dnevnih potreba za vitaminom C, 32% dnevnih potreba za biljnim vlaknima, 6% za folnom kiselinom i magnezijumom, 5% za kalijumom i 4 % dnevnih potreba za kalcijumom, vitaminom B3,B6, fosforom i cinkom. Prisustvo vitamina B grupe, minerala i prehrambenih vlakana, kao i nizak glikemijski indeks, čine maline dobrodošlim i u ishrani dijabetičara.// Više u EKO KUĆI No16

Putovanje kao povratak sebi

U SEBI SAMIMA MOŽEMO DA OTKRIJEMO I AMERIKU I EVROPU I AZIJU I JAPAN I LISABON I SVET PIRAMIDA I VELIKE AFRIČKE PUSTINJE I MESTO NA KOME SMO ROĐENI I KOJE NAM JE, USUDOM, DATO ZA ZAVIČAJ. U NAMA SAMIMA POČINJE I ZAVRŠAVA SE SVAKI NAŠ PUT I SAMO NA TOM PUTU ĆE NAM VETROVI PODRŠKE OMOGUĆITI BEZBEDNO STIZANJE NA CILJ KOJI SMO TRAŽILI, BEZ IKAKVIH SLUČAJNIH LUTANJA I SUFLIRANJA BLAZIRANIH PROLAZNIKA.
SKITANJE KAO SLOBODA IZBORA
Moderan čovek je, izgleda, svuda stizao u prošlom veku, pa je u ovom rešio da krene unazad – prema sebi samome. Odlazeći ka drugima i drugde, kao da smo zaboravili odakle smo krenuli i s kojom idejom smo uopšte pošli “na Put”.
Putujući, trebalo je da upoznamo sve ono još nepoznato i neistraženo, sve ono što je, čudom, još uvek nezabeleženo na sistemskoj mapi sveta naše epohe. I putovali su naši preci: na konjima, u kočijama, pa onda i vozom, automobilom, biciklom, avionom, pešice, sa slikarskim priborom, perom za pisanje i beležnicom, a onda i s kamerom i fotoaparatom, sami i u društvu, prebrzo i mnogo sporije, sa suncobranima i mrežom za leptire, mačetom i kompasom, puškom i lovačkim psima, sa obaveznim “bedekerom” (“Baedecker” vodičem za dobrostojeće dame i džentlmene) ili sa kakvom drugom uzbudljivom knjigom pod rukom, sa što preciznijom mapom i neophodnim novcem za podmićivanje domorodaca i izbegavanje svih (na putu neizbežnih) opasnosti…
Putujući su obišli svaki pedalj sveta, pretražujući i svojim zapažanjima prosto guleći najpoznatije i one mnogo skrivenije horizonte, uz svu svoju neskrivenu zahtevnost. Uspeli su tako da provere, dopune i otkriju sve tajne dotadašnjeg sveta koji se polako i veoma postepeno otkrivao pred očima naših predaka. Tajni više nije bilo, bar ne na tom pojavnom i iskustvom proverljivom segmentu putovanja.
Za istraživačima i obrazovanim stručnjacim svih vrsta ostao je pravi krš i lom, sa sve ratnim ruševinama i smanjenom radoznalošću za avanture ovakve vrste. A za ovima je krenula milionska masa takozvanih “turista”, od one čudne čovekolike vrste što samo spolja liči na nekadašnje putnike iz otmenih diližansi i brodskih salona, a u stvari radi sve suprotno od njih.
OD ČOVEKA DO TURISTE
Svaki pravi turista ima do detalja razrađen plan svojih poseta i on će ga realizovati (do najmanjih detalja), uprkos svim okolnostima i preprekama, nasuprot svakoj logici i ma kakvim pravilima.
On je predator u šarenoj košulji i kratkim pantalonama, intuitivno svestan kako je njegova vrsta (“modernih turista”) nastala uoči i odmah posle apokaliptičke Francuske revolucije iz XVIII veka.
Posle elitnih putovanja (Grand Tour) evropskog visokog plemstva, socijalno isfrustrirani i osvetnički raspoloženi putnici velikih vozova – što su uredno počeli da koriste svoje redovne “godišnje odmore” – razmileli su se po čitavom kontinentu (a i mnogo šire od toga), tragajući za instantuzbuđenjima i “mestima nepomućene sreće”.
Noseći sa sobom svoju prazninu i nerazumevanje sveta, oni su te osobine projektovali na scenografski okvir svojih “turističkih destinacija”. I zato im je sve uvek “nedovoljno zanimljivo” i “premalo ekskluzivno”, pa onda sami formiraju alpinističke pokrete, biciklistička društva, klubove zadovoljnih putnika, porodične i prijateljske sastanke na kojima se besomučno pokazuju fotografije (milioni nepodnošljivo sličnih fotografija). Neko je jednom fantastično primetio da turisti u stvari “žderu pejzaže kroz koje prolaze” i oni “obrađuju prirodu” i samog sebe (turistu).
Kombinacija viška slobodnog vremena i skoro svima dostupne visoke tehnologije, nemogućih ideala takozvane “srednje klase” i nepojamne nezainteresovanosti za ma šta unikatno i stvarno zanimljivo – doveli su, na kraju, do kraha klasične ideje putovanja.
Umesto putnika, dobili smo turiste.
Umesto radoznalosti – opsesivnu potrebu za premeštanjem sa mesta a mesto. Umesto sećanja – bezbroj stereotipnih instant fotografija selfijima kao glupičastom “krunom” svega).
Umesto samospoznaje – ide se ka samozaboravu i fanatičnom eskapizmu. Umesto zadržavanja na najvažnijim tačkama (i raskršćima) originalno osmišljenog puta – sve se svodi na par uvek istih atrakcija i opštih mesta. Umesto uživanja – pristaje se na “daj-šta-daš” logiku (na stalne gužve, užasno znojenje, stajanje u mestu u beskrajnim redovima, prekratk zadržavanje, pasivno pristajanje na isključivo ono što nam govori za to plaćeni “turistički vodič”).
Umesto druženja – učesnici puta se samo formalno susreću i mehanički “taru” jedni o druge.Umesto života na putu i otkrivanja novih stvari – dobili smo konvencionalni matriks večitog ponavljanja već hiljadu puta viđenog.
UNUTRAŠNJA PUTOVANJA
Zbog svega toga, danas imamo odavno očekivanu, logičnu reakciju na pomenute matrice ponašanja i “politički korektni” model takozvanog “turističkog putovanja”.
Umesto putovanja što dalje OD SEBE, počeli smo da putujemo KA SEBI – ka svom nevidljivom, unutrašnjem centru bića. Umesto “bacanja (samih) sebe u svet”, počeli smo da propuštamo svet kroz svoja umorna čula, kroz svoju prenapregnutu dušu i svoj pokolebani duh. Ta “bačenost u svet” je postala glavni uzrok našeg nezadovoljstva i opšte dezorijentisanosti.
Shvatili smo da “krećemo na put” nedovoljno svesni samih sebe, svog realnog zadatka (naše sudbinske misije) i autentičnog duhovnog profila. Tek kad znamo ko smo, šta smo, odakle i gde smo krenuli, čemu se nadamo i šta hoćemo – možemo da kažemo da vladamo sobom, da znamo šta nam treba i u čemu zaista uživamo. Tek tada i samo u ovom slučaju.
Razumevajući da potpuno vladanje sobom nije nešto što se podrazumeva i što se može ideološki i politički obaviti, naši ambiciozni i izbezumljeni savremenici kreću u hitno kopanje “ispod površine stvari” – u potrazi za izgubljenom suštinom života u svetu bez sistema vrednosti.
Čitanje knjiga i životnih priručnika, učenje stranih jezika i običaja, namerno izabrana samoća, ljubav, joga, feng-šui, molitva, astrologija, posmatranje i samoanaliza… sve su to potencijalni liftovi za spuštanje u podzemne odaje našeg bivstva, u neposrednu blizinu samih temelja naše božanske prirode. I bez obzira na kvalitet i sigurnost svakog ovakvog prevoznog sredstva (od sebe ka sebi i od spolja ka unutra), bitno je putovati u tom ultimativnom pravcu.
Važno je pokušavati da se prodre ispod nagomilanih naslaga navika i predrasuda i onda “tamo dole” osvetli spoznajom (“lučom mikrokozma”) sve one delove naše svesti koji su potonuli u tamu i zaborav. To putovanje u unutrašnjost bića i ka autentičnoj dimenziji ljudske prirode ima u sebi bezbroj mogućnosti nadogradnje svega onoga za šta smo mislili da smo mi (a ustvari je samo bila reč o prostom zbiru naših navika i hirova). U sebi samima možemo da otkrijemo i Ameriku i Evropu i Aziju i Japan i Lisabon i svet piramida i velike afričke pustinje… i mesto na kome smo rođeni i koje nam je, usudom, dato za zavičaj. U nama samima počinje i završava se svaki naš Put (koji to zaista jeste). Zato vas sve pozivam na polazak ovim neizvesnim pravcem i to u sudbinskom smeru: od svega slučajnog i prolaznog ka večnom i neprolaznom. Samo na tom putu će vam vetrovi podrške omogućiti bezbedno stizanje na cilj koji ste tražili, bez ikakvih slučajnih lutanja i sufliranja blaziranih prolaznika.
Samo je to putovanje – PUTOVANJE, bez izuzetka i ičega lažnog u sebi. Svi hedonisti (a posebno “eko-hedonisti”) na ovom putovanju će imati idealno društvo svojih anđela čuvara i svoje detinje-radoznale duše. To je i garancija da će nas ovo putovanje odvesti tamo gde treba, čak i ako se svi udruženo-pakosni nađu na našem putu.
A kad obavite ovo putovanje na kraj noći, onda ćete moći mnogo lagodnije da krenete i na ona običnija i jednostavnija putovanja. Posle ovakvog introspektivnog uvoda u ideju PUTOVANJA, svaki njen nastavak je podjednako dobar i koristan. Lako je putovati dalje kad se konačno (ne pomerajući se s mesta) doputuje tamo gde nikada niko (sem nas) nije bio.// Više u EKO KUĆI No16

Alternativci

MAKS GERSON JE PRIRODU NAZVAO SPOLJNIM METABOLIZMOM, USKO POVEZANIM SA NAŠIM UNUTARNJIM METABOLIZMOM.
Sistematska diskreditacija alternativaca u holivudskim serijama, posebno onim posvećenim medicini, kao što su E.R., ‘Privatna praksa’ i ‘Doktor House’, prisutna je gotovo u svakoj epizodi. Dramaturški rečeno, to se zove manipulacija svešću, i vrlo je efikasno sredstvo da se kroz treći plan, podsvesno, usadi prezir prema svemu što nije na glavnoj liniji zvanične medicine i farmacije. U tim serijama nema izlečenih od raka, sve više se koristi izraz ‘terminalna bolest’ kao da se sad medicina fokusira na prihvatanje smrti kao izvesnosti, umesto davanja nade i istraživanja drugih puteva, koji nisu samo ‘seci, sprži, spali, operacija, hemioterapija ili radijacija’. Evo reči Dr Mendelsona u knjizi Ispovest medicinskog jeretika, napisanoj pre više od 40 godina na temu medicinske brige o smrti:
„Naravno, kada bi doktor priznao da on nema moć nad pacijentovom boljkom, a da druge sile – bilo one drugih iscelitelja ili samog pacijenta- imaju, on bi izgubio kontrolu nad pacijentom. Štaviše, kako rituali moderne medicine postaju sve manje i manje uspešni, a sve strašniji i smrtonosniji, nije loše da pacijent bude obavešten o neizbežnom rezultatu doktorovog rada. Jednom kada smrt prigrlite kao ‘još jedan deo života’ naći će se već za nju odgovarajuće mesto na bolničkom jelovniku. “
Komedije, koje su nastale u staroj Grčkoj kao ogledalo i kritika vladajućeg aparata, danas se utrkuju u ismevanju alternativne medicine. Kao da su svi holivudski scenaristi dobili u ugovoru tačku gde se decidirano kaže da su homeopate, vegani i vegetarijanci i najekstremniji od svih, sirovnjaci, podobni samo kao čudaci, ludaci, bivši hipici i narkomani, negativci i sporedni likovi koje treba ismejati. Svi lekari koji praktikuju alternativnu medicinu šarlatani su, bez odgovarajućih diploma, a njihove metode srednjevekovne, lažne i neefikasne. Čak su se i u seriji ‘Seks i grad’ u jednoj epizodi podsmehnuli neukusnim jelima u restoranu sirove ishrane, gde žene navodno dolaze samo zbog neodoljivo zgodnog konobara i prave razne face nad krajnje neukusnim jelima.
Sistematski se diskredituju i psiholozi. Psihijatri su daleko kvalitetniji i priznatiji kao likovi jer su završili Medicinski fakultet. Svaki porođaj koji treba da se odvije prirodno, kod kuće, u kadi za porođaj, završava u bolnici, sa davanjem epidurala, tako da se na vrlo efikasan i jednostavan način, računajući na identifikaciju publike sa idejama njihovih omiljenih likova i serija, može manipulisati i ubediti narod u to kome treba ići kada oboliš. Jedini izuzetak od pravila je zgodni homeopata u ‘Privatnoj praksi’ kome je ponekad dozvoljeno da nekog blago izmasira i pripremi neki biljni čaj. Ni u jednoj naučno-fantastičnoj seriji ne vidimo da se medicina razvila u nekom drugom pravcu osim u usavršavanju skupe tehnologije.
Svi koji se negde bave alternativom čuli su za lekovitu Gersonovu dijetu, koja je zapravo ishrana veganskom i sirovom biljnom hranom. Maks Gerson je od detinjstva neumorno posmatrao biljke i životinje, uviđao vezu između ishrane i bolesti, pesticida, otrova i bolesti i zaključio da postoji vrlo jaka veza između prirode i nas samih, pa je prirodu nazvao spoljnim metabolizmom, usko povezanim sa našim unutarnjim metabolizmom. Još tada, pre Drugog svetskog rata, uvideo je da zemlja koja nam donosi plodove ne sme da se truje i osiromašuje, kao što to čini savremena poljoprivreda. U knjizi ‘Ekološka istorija čovečanstva’ konačno sam našla odgovore na pitanja koja sam imala od detinjstva, a školski odgovori me nisu zadovoljavali. Šta je bio pravi razlog da nestanu civilizacije kao što su Mesopotamija i Egipat? Kako to da su se same urušile? Zato što su sa prirodnog navodnjavanja krenule na veštačko. Dokle god su poštovale prirodan ritam poplava i nanosa, katastrofalnih problema nije bilo. Kada se krenulo sa navodnjavanjem i poljoprivredom, gajenjem samo jedne žitarice, tle se osiromašivalo, a povećavao se salinitet. Na kraju je zemlja bila neupotrebljiva. Usput su posekli i drveće, ne znajući da treba da sade. Po meni, simbolička priča o izgonu iz Raja ustvari je priča o poljoprivredi. Sa poljoprivredom nije počela civilizacija, kako učimo u školi, nego je krenula glad, počeli su ratovi, deoba na bogate i siromašne, sve ono što do dana današnjeg nismo uspeli da popravimo. Prognani smo iz Raja onog dana kada smo krenuli da krotimo prirodu. Ukrotili smo samo sebe i ostali robovlasnici – vlasnici sebe kao robova: robova loših navika, robova neuroze, robova ovisnosti, od hrane do droge.
Pre no što je doktorirao medicinu, Maks Gerson je patio od ozbiljnih migrena, koje su bile tako teške da danima nije mogao da funkcioniše. Krenuo je da eksperimentiše na sebi promenom ishrane, jedući skoro isključivo sirovo voće i povrće, naročito jabuke u ogromnoj količini. Ukinuo je sebi masti, soli, začine i alkohol, tako omiljene u standardnoj nemačkoj ishrani, koja je jako uticala i na našu ishranu. Kobasice i svinjarije, uz krigle i krigle piva, tako omiljene u Vojvodini, došle su sa Austrougarskom, a sa njom i kardiovaskularne bolesti i dijabetes.
Naravno da je Maks Gerson, presnom prirodnom ishranom tokom tri godine eksperimentisanja, izlečio sve svoje migrene. Ali u tom momentu, 1918. godine, nije znao da se njome može skoro sve izlečiti. Pacijenti su mu se vraćali sa zahvalnošću, među njima i čovek koji je, lečeći hranom svoju migrenu, usput izlečio i tuberkulozu kože. U proleće 1924. godine, doktora Gersona je kontaktirao poznati pulmolog Dr Ferdinand Zauberbruh i ponudio vođenje kliničkih ispitivanja na 450 pacijenata sa tuberkulozom kože. U poverenju je rekao da ako se makar jedan pacijent izleči ili pokaže poboljšanje, poverovaće u Gersonovu terapiju. Izlečilo se 99% obolelih,odnosno njih 446. To je bilo 1924. godine. Danas u Srbiji , skoro 100 godina kasnije, uopšte nema kliničkih ispitivanja. Sve što ja zagovaram je da se na dečjem onkološkom odeljenju deci promeni ishrana i uvede metabolička terapija. Jedan blender je mnogo jeftiniji od skupih aparata za radijaciju. Pa ako se makar jedno dete tako izleči, zar to nije validni naučni dokaz?
Gerson je do Drugog svetskog rata bio uveliko slavan u Evropi jer je izlečio na hiljade pacijenata od tuberkuloze, dijabetesa, raka. Bežeći od nacista, stigao je u Njujork, otvorio kliniku i sa enormnim uspehom nastavio lečenje i izlečenje pacijenata, što je uskomešalo medicinski establišment. Nisu svi bili oduševljeni. Pred američkim Senatom, u julu 1946. godine, Gerson je svedočio, zajedno sa pet pacijenata koje je izlečio od raka i dokumentacijom o još pet, kako je svojom terapijom lečio kancer. Njegovi dokazi i svedočenje bili su toliko ubedljivi, da je NBC radio preneo na svim frekvencijama senzacionalnu vest da je prvi put u istoriji pronađen lek za rak. Telefoni su bili usijani, ljudi su zvali danonoćno centralu NBC, a onda je počelo: novinar koji je preneo vest, posle trideset godina rada naprasno je dobio otkaz. Dokumenti i dokazi predstavljeni Senatu sklonjeni su u arhiv.
Godine 1958. Dr Gerson objavljuje svoju čuvenu knjigu ‘Lečenje raka ili 50 slučajeva’ koja je prevedena na stotine jezika i prodata u milionskim tiražima. Iako je reč o 50 dokumentovanih slučajeva izlečenih, u ovoj knjizi su zapravo i podaci o hiljadama pacijenata koje je dr Gerson pratio. Svi oni su prešli onu granicu od pet godina preživljavanja, i živeli su još decenijama posle svoje epizode sa kancerom. Posle njegove smrti, 1959. godine, Gersonova ćerka Šarlot nastavlja rad svoga oca, osnivajući Institut za lečenje raka u Kaliforniji i kliniku u Tuhuani u Meksiku. Osim ishrane, u lečenje je uključen i leatril, odnosno amigdalin, poznatiji i kao B 17. Iako danas znamo da B 17 nije vitamin, ime je ostalo. Uostalom, zar je važno kako nešto zovemo ako to deluje? Više u EKO KUĆI No16