Alumil Exl1

Planeta zemlja

Izložba  Planeta zemlja, koja se petnaesti put održava u galeriji SINGIDUNUM u organizaciji Sekcije za umetnost i dizajn keramike i stakla ULUPUDS, jedna je od retkih postavki koja iz godine u godinu privlači sve veći broj učesnika . Izložba se organizuje kako bi se obeležio 5. jun – Dan zaštite životne sredine (World Environment Day – WED). Obeležavanje ovog datuma usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1972. godine radi podizanja svesti o neophodnosti preduzimanja aktivnosti u cilju zaštite životne sredine i same planete Zemlje i od tada se održava svake godine sa različitom temom i drugim domaćinom centralne manifestacije. Ove godine glavna tema je ” Sedam milijardi snova. Jedna planeta. Koristi umereno “ ( Seven Billion Dreams. One Planet. Consume with Care )
Koliko je ovogodišnja tema bila inspirativna i izazovna za autore, govore raznorodni eksponati (keramoskulpture, slike, panoi, instalacije, skulpture, digitalni crteži, plakati), najrazličitih tehnika i materijala izrade (kamenina, porcelan, raku, metal, drvo, staklo, ulje na platnu, akvarel, akril) naših keramičara, vajara, slikara, dizajnera, kostimografa.
Nazivi radova: Deep sleep, Memento mori, Okovano stablo, Kap, Obala, Eat and play, Kolo, i ovoga puta šalju i emituju otvorene poruke upozorenja, nade i opomene. Različiti umetnički senzibiliteti i autorski rukopisi svih izlagača na ovoj postavci su se spojili u jednu kompaktnu celinu, ujedinjeni u zajedničkoj misiji slanja apela o značaju očuvanja životne sredine i naše Planete.// ek Maja Škaljac Stanošević – Više u EKO KUĆI No16

Suvremena kazališna i filmska scena 2013 – 2015.

Bijenalna izložba ULUPUH-ove Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost
U Galeriji Karas održana je izložba Suvremena kazališna i filmska scena 2013 – 2015, bijenalna izložba ULUPUH-ove Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost. Svoja ostvarenja predstavilo je 15 kazališnih i filmskih, kao i  primijenjenih umjetnika: Ivana Bakal, Barbara Bourek, Marta Crnobrnja, Igor Dobranić, Jelena Đanko, Martina Franić, Dalibor Fugošić, Dalibor Laginja, Mario Leko, Katarina Radošević Galić, Vedrana Rapić, Irena Sušac, Marija Šarić Ban, Jadranka Tomić, Mirta Vekić.
Izbor umjetnika i radova zastupljenih na ovogodišnjoj izložbi ukazuje na kvantitativnu prevlast kostimografa i kostimografskih radova, nešto manji udio scenografa i skromniji broj oblikovatelja svjetla, a upadljiv je i izostanak majstora šminke i perike, te majstora krojača, kojima je upravo ULUPUH-ova sekcija pružila okrilje za promoviranje važnosti njihovoga rada u kazalištu. Zamjetljiva je brojnost kazališnih radova ostvarenih unutar projekata nacionalnih i institucionalnih kazališta diljem Hrvatske (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Dubrovnik, Varaždin), pa i izvan njezinih granica (Mostar, Beograd) i unutar manjih kazališta i nezavisnih skupina poput multimedijalne platforme Bacači sjenki ili akrobatskoga kazališta Triko cirkus teatar, odnosno projekata na razmeđu različitih umjetničkih disciplina.// ekMartina Petrović – Više u EKO KUĆI No16

47. Majska izložba ULUPUDS-a

Ovogodišnja, 47. Majska izložba ULUPUDS-a – najvažnija i najveća smotra stvaralaštva Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije – održana je na dve gradske lokacije, u Kući kralja Petra na Senjaku i u Kući Đure Jakšića u Skadarliji. Javnosti su predstavljeni odabrani radovi najnovijeg opusa gotovo dve stotine autora. Pored uobičajenog revijalnog određenja, tradicionalna prolećna manifestacija već godinama ima i tematski karakter. U fokusu izdanja za 2015. godine tema je bila Reč.
Majsku izložbu Reč obeležio je i raznovrstan i kvalitetan prateći program – samostalne autorske izložbe, projekti, predavanja, razgovori i radionice ostvareni na više mesta – ne samo u prostorima obeju kuća koje su ugostile i glavni program manifestacije, već i u prostorima Ustanove kulture Parobrod u Kapetan Mišinoj ulici i Galerije SULUJ na Terazijama.
Deo pratećeg programa u Kući kralja Petra, čije su odaje primile najviše eksponata kroz koje je na najrazličitije načine kreativno eksploatisana zadata tema, bila je i samostalna izložba dizajnerke tekstila Leonore Vekić, dobitnice velike nagrade 46. Majske smotre ULUPUDS-a, Re-start. Njen rad Modulacije korespondira na samosvojan način sa kreativnim igrarijama drugih autora na temu Reč i doprinosi ukupnom utisku nesvakidašnje čarolije koju su priredili članovi svih devet sekcija ULUPUDS-a. Veliku nagradu 47. majske izložbe ULUPUDS-a Reč, dobila je Maja Gecić, dizajnerka tekstila, sa saradnicima, za multimedijalni rad In memoriam, 2014.// ekVESNA MILANOVIĆ- Više u EKO KUĆI No16

Vikend industrijskog dizajna

U  beogradskoj galeriji Štab, od 29. do 31.maja uspešno je održan Prvi vikend industrijskog dizajna (Industrial Design Weekend) na kojem su svoj unikatni nameštaj, svetleća tela i različite predmete za enterijer predstavili NEWCYCLE, EISENKRAFT i CIGLANA.
 Sledeći sopstvene umetničke senzibilitete, a vođeni idejom o atraktivnom reanimiranju industijskog nasleđa, kao i aktuelnim svetskim eko-kreativnim trendom koji u uređenju različitih prostora preporučuje upotrebu nameštaja inspirisanog ili načinjenog od ostataka pomenute zaostavštine, dva dizajnerska dvojca – NewCycle (Marina Dokmanović i  Predrag Pantelić) i Eisenkraft (Marko Kremić i Karlo Boras) i Viktor Kiss (Ciglana) okupili su se oko zajedničkog poduhvata – mini manifestacije nazvane Industrial Design Weekend. Na velikoj izložbi priređenoj u  odlično, za ovu priliku, odabranom ambijentu galerije Štab, koji i sam odiše industrijskim šikom, prikazali su krupne, ali i sitnije komade nameštaja (krevete, ormane, stolove, stolice, fotelje, kanabee, police, stočiće), različita svetleća tela (stajaće, viseće i stone lampe), ali i neodoljive upotrebne i dekorativne predmete koji mogu svakom prostoru da daju poseban šarm. Među izloženim eksponatima su potpuno novi dizajnerski komadi, kao i stari kojima je povraćen pređašnji sjaj i dato novo značenje.// ekJelena Milić – Više u EKO KUĆI No16

Mandela poster project

Međunarodna izložba plakata MANDELA POSTER PROJECT održana je u  Gliptoteci HAZU u Zagrebu kao deo Tjedna Afrike 2015. Na izložbi je predstavljen izbor od 95 plakata dizajnera iz različitih zemalja, koji slave život Nelsona Rolihlahle Mandele (1918 – 2013).  Organizatori izložbe su udruga Dyalli i ULUPUH, a partneri su bili  Gliptoteka HAZU, Mandela Poster Project Collective, ICO-D, DOS. U okviru projekta, u galeriji ULUPUH  je održana i izložba radova studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu naziva TTF – MANDELA. IDEJA. PROCES.
Skupina dizajnera iz Južnoafričke Republike dosetila se u svibnju 2013. ideje kojom će slaviti život Nelsona Mandele na način da prikupe 95 plakata iz cijelog svijeta koji ovjekovječuju Madibin cjeloživotni doprinos čovječanstvu. Grafički dizajneri iz više od 70 zemalja poslali su u 60 dana više od 700 plakata. Napravljena je selekcija primljenih radova i odabrano je 95 iznimnih plakata koji su najprije izloženi u Južnoafričkoj Republici, te zatim tijekom 2014./2015. godine na 15 destinacija širom svijeta.
Zbirku je u međuvremenu kupila Južnoafrička agencija za standarde (SABS) u sklopu koje djeluje i južnoafričko tijelo za promicanje dizajna, Institut za dizajn. Projekt je uspješno postigao cilj prikupljanja znatne svote novca za Zakladu dječje bolnice Nelson Mandela, baštine koju je Madiba za sobom ostavio. Projekt podržava i Međunarodna udruga nacionalnih dizajnerskih asocijacija i službeno je priznati projekt programa World Design Capital Cape Town 2014.

Promocija knjige “Dobar dizajn / eko dizajn i održivi dizajn”

Promocija knjige “Dobar dizajn/eko-dizajn i održivi razvoj” autorke Tijane Popović Pješčić,  prve publikacije na srpskom jeziku koja se bavi analizom odgovornog dizajna i odnosom primenjene umetnosti prema ekologiji i zaštiti životne sredine,  održana je u okviru 37. Black ‘n’ Easy Fashion Week-a. Na promociji su govorili profesorka i modna dizajnerka Ingrid Huljev, kostimografkinja i dizajnerka aksesoara Jasmina Sanader, autorka Tijana Popović Pješčić i arhitekta Vladimir Lovrić.
Sadržaj knjige je organizovan u osam odvojenih celina –Dizajn, Grafički dizajn, Modni dizajn, DIY-počeci/preteča eko-dizajna, Eko-dizajn, Održivi razvoj, Aktuelnosti-svetske tendencije i Eko dizajn u Srbiji, koje se konceptom nadovezuju jedna na drugu. Kroz istorijski razvoj dizajna, osvrtom na prošlost, analizirajući trenutnu situaciju u savremenoj umetnosti, industriji i društvu, ostavlja se prostor da čitalac formira vlastiti stav o budućnosti i o meri u kojoj se odgovornim dizajnom može uticati na pozitivne tokove i opšti boljitak. Pojam dizajn je u kontekstu ironičnog savremenog imperativa predstavljen kao nepoznanica koja nas napada sa svih strana, neočekivano i veoma direktno, čak agresivno, upravo kao što je to slučaj i sa terminom ‘održivi razvoj’. Ovde se igrom i preplitanjem dva izuzetno bitna faktora za nas i buduće generacije, a sa druge strane, kombinovanjem jezički najprodavanijih i najdosadnijih termina danas, upućuje na trajni oslonac savremenog društva kroz, na prvi pogled, oksimoronsku formu. Demisitifikacijom izlizanih termina koji se koriste bez imalo smisla svakodnevno, u najrazličitijim kontekstima i kombinacijama, čitaocima je kroz veoma jasne forme, analizom primera iz svakodnevnog života, predstavljen pravi značaj dizajna I održivog razvoja.

Multifunkcionalni sto statepro techdesk special edition

Nakon velikog uspeha koji je postigao SlatePro TechDesk, sto sa ugrađenim otvorima za Apple uređaje, kompanija iSkeleter je napravila SlatePro TechDesk Special Edition. Reč je o novoj verziji SlatePro stola, novog dizajna i sa dodatnim detaljima. Tu su bela tabla za beleške sa mogućnošću suvog brisanja, stalak za olovke, kao i držač za čaše od nerđajućeg čelika, napravljen tako da se spreči eventualna šteta od prolivanja tečnosti.

Ventilacioni otvori na površini stola omogućavaju konstantno hlađenje računara, a u ravni sa površinom stola nalazi se podloga za miša. Površina od čistog bambusa, ručno izrađene noge od čelika i zakošene ivice daju mu elegantniji izgled u poređenju sa prethodnom verzijom.// Više u EKO KUĆI No16

Bežični zvučnik – HOOP Bluetooth zvučnik

Savremenost je sinonim za deljenje. Danas delimo video snimke, slike, misli, predmete, muziku.
Simone Spalvieri i Valentina del Ćioto, mladi dizajneri iz italijanskog studija Spalvieri/Del Ciotto napravili su Hoop – savremen, moćan i prenosiv Bluetooth zvučnik. Ideja je bila da se muzika deli u pokretu, baš kao što se danas sve radi u pokretu. Prenosivi zvučnik Hoop može da se nosi ili zakači bilo gde. Ima dva funkcionalna dodatka koji proširuju mogućnosti korišćenja – praktični gumeni kabl i kukicu, koji omogućavaju da se zvučnik okači na zid.
Napravljen je od gume i čelika, dimenzije su mu 12×4,1 cm, a težina 310 g. Puni se uz pomoć USB kabla, a dva do tri sata punjenja omogućavaju osam sati slušanja muzike. Dostupan je u crvenoj, plavoj, sivoj i zelenoj boji.// Više u EKO KUĆI No16

Vrt u duhu Italije

VRTOVI U GRADOVIMA NAJČEŠĆE IMAJU TRADICIONALNA STILSKA OBELEŽJA ODREĐENOG PODNEBLJA, ZEMLJE ILI REGIONA. OVOGA PUTA SU INVESTITORI POŽELELI DA U CENTAR LONDONA PRENESU DEO ATMOSFERE ITALIJANSKOG GRADA PORTOFINA, KOJI IH JE SVOJIM VRTOVIMA OČARAO I INSPIRISAO DA POSTAVE VEOMA SPECIFIČNE ZAHTEVE.
Ovaj poduhvat predstavlja opsežno preuređenje kuće i bašte manjih dimenzija u kraju Londona zvanom Ridžents park. Nakon što je završena adaptacija stambenog prostora, dodata je nadstrešnica izvedena u staklu, čime je vrt postao njegov integralni deo. Novi dizajn je tako omogućio povezivanje kuće i nekadašnje pomoćne zgrade sa baštom koja ne samo da je dobila funkciju sobe na otvorenom, nego uz to predstavlja i prelep ukras celog kompleksa, vidljiv iz kuhinje i dostupan sa dvaju nivoa kuće. Klijenti su jednostavno izrazili svoje zahteve i očekivanja. Italijanski grad Portofino su obožavali i on im je bio inspiracija. Dakle, bašta je trebalo da jasno podseća na italijanski vrt, iako je smeštena u samom srcu Londona. Želeli su raznobojno rastinje lako za održavanje koje će poglede korisnika skretati sa okolnih zgrada i tako im pružati radost i estetski užitak. Želeli su raznobojno rastinje lako za održavanje koje će poglede korisnika skretati sa okolnih zgrada i tako im pružati radost.

Da bismo izašli u susret ovim zahtevima, prvo smo poručili dva ogromna mozaika načinjena od oblutaka u prirodnim bojama, i tako smo dobili dve instalacije slične prostirkama za pod u mediteranskom stilu. Uokvirili smo ih tako što smo ostatak prostora popločali tradicionalnim britanskim materijalom, tesanim kamenom iz Jorka u komadima naglašeno velikih dimenzija, čime smo potcrtali željeni kontrast sa sitnim elementima mozaika i simbolično saopštili da se ’parče’ Italije preselilo u London. Mozaici su postavljeni pod različitim uglovima. Jedan je poslužio kao podloga za garnituru za sedenje, a na drugom su postavljeni ogroman sto za obedovanje dužine 4m i stolice. Postavili smo i vodeni element, živicu od orezanog Buxusa, drvca masline i još po koju italo-sitnicu, kako bi celokupni utisak i doživljaj vrta upućivao na zadatu temu.

Klijenti su izrazili želju da iz vrta ne uklanjamo stablo divlje jabuke jer ono u vreme cvetanja u proleće izgleda stvarno fenomenalno. Tako smo i postupili. Zatim smo posadili žbunove lavande i hortenzije, koji su se divno uklopili već i zbog činjenice da su obe vrste karakteristične koliko za Mediteran, toliko i za Englesku. U velike saksije smo posadili drvca lovora u obliku kupe i postavili ih bliže kući, i time smo lepo ujednačili i povezali celu postavku.

KLIJENTI SU JEDNOSTAVNO IZRAZILI SVOJE ZAHTEVE I OČEKIVANJA. ITALIJANSKI GRAD PORTOFINO SU OBOŽAVALI I ON IM JE BIO INSPIRACIJA. DAKLE, BAŠTA JE TREBALO DA JASNO PODSEĆA NA ITALIJANSKI VRT, IAKO JE SMEŠTENA U SAMOM SRCU LONDONA. ŽELELI SU RAZNOBOJNO RASTINJE LAKO ZA ODRŽAVANJE.

Oblici pejzaža Vessels / Landscapes within

Polazna tačka projekta Vessels iz kolekcije Landscapes Within je fascinacija pejzažima čije je slike autorka Viktorija Saviel ponela iz detinjstva koje je provela na tromeđi poljske, beloruske i ruske države i kulture. Eksperimentisala je sa mnogo materijala i pokušavala da uhvati različite kvalitete pejzaža. Bavila se pletenjem prućem, tkanjem ratanom i livenjem. Svaki objekat je napravljen na drugačiji način i svaki od njih tražio je drugačiji kalup. Ponekad je kalup bio sam objekat. Tako je za stolicu korišćena postojeća struktura stolice od pruća koja je ojačana smolom, što je omogućilo da se seče i polira, dok su vaze napravljene od pruća ili ratana i smole, i to u različitim veličinama. Sa ciljem da se uhvate lepota i duhovnost istočnoevropskih pejzaža u predmetu, korišćenjem oprečnih materijala – prirodnih i veštačkih, nastala je igra između suprotnih osobina koje su u toku stvaralačkog procesa postale komplementarne.// Više u EKO KUĆI No16

Kuća dragulj

KUĆA DIZAJNIRANA POPUT DRAGULJA, KOJA U SEBI SKRIVA VELIKU KOLEKCIJU SAVREMENIH UMETNIČKIH DELA, DOBITNIK JE NAGRADE ČASOPISA “KALIFORNIJSKA KUĆA + DIZAJN” ZA NAJBOLJI ARHITEKTONSKI  DIZAJN  MALE  PORODIČNE  KUĆE  ZA  2015. GODINU.
Vlasnici kuće, veliki ljubitelji i kolekcionari savemene umetnosti, poželeli su da svom domu udahnu novu snagu i osveže njegovu lepotu. Rekonstrukcije su uvek veliki izazov. Unaprediti funkciju, konstrukciju i izgled jednog objekta, kao i njegov uticaj na okolinu, ostvariti vizije budućnosti u sadašnjosti, izazov je i dokaz umeća pravih umetnika. Tradicionalna kalifornijska kuća rekonstrukcijom je pretvorena u visoko tehnološku, modernu i održivu porodičnu kuću koja ispunjava sve zahteve za 21. vek. Pokrenuti delovi fasade imitiraju ivice dragulja, po čemu je ova kuća i dobila nadimak dragulj Monte Karpa. Sam prilaz objektu i neobična ulazna vrata nagoveštavaju da se iza zidova nalazi specifičan enterijer u posebnoj funkciji, a umetničke skulpture postavljene pored ulaza u garažu i na terasu, govore da su vlasnici ljubitelji savremene umetnosti.
Ulazna vrata velike visine urađena su u ramu od čeličnih kutija sa prozirnim staklom kao ispunom, u stilu 21. veka i potpuno neočekivano, trapezoidnog su oblika sa klatnim otvaranjem uz pomoć hidraulike i zatvaranjem uz pomoć magnetne brave.

U trenucima kada se želi veći stepen intimnosti ili zaštita od sunca, sa unutrašnje strane lako se može navući klizni panel urađen od perforiranog lima sa laserski sečenom unikatnom šarom različite prozirnosti. Kada nije navučen preko ulaznih vrata, klizni panel je apsolutno nevidljiv u niši pored vrata, a na njegovo postojanje ukazuju jedino podna i zidna klizna šina. Ulazni deo se proteže kroz dve etaže i ima dosta niša koje su ispunjene umetničkim slikama i skulpturama. Celokupna rasveta je raspoređena tako da naglasi umetnička dela u prostoru i da u kombinaciji sa dnevnim svetlom proizvede osećaj lakoće, otvorenosti prostora i pozitivne energije.

Površine zidova i geometrija otvora za vrata i prozore su zakošeni u više pravaca, što naglašava celu priču oko jednostavne, ali efektne ideje o rekonstrukcije ove kuće, tj. pretvaranja jedne klasične kuće sa dvovodnim krovom u geometrijski dragulj. Sa desne strane su konzolne stepenice koje vode na prvi sprat, a onda se iznenada pojavljuje i skulptura u ljudskom obličju koja lebdi u prostoru diskretno fiksirana na zid, dajući utisak prisustva čuvara celog mesta.

TRADICIONALNA KALIFORNIJSKA KUĆA. REKONSTRUKCIJOM JE PRETVORENA U VISOKO TEHNOLOŠKU, MODERNU I ODRŽIVU PORODIČNU KUĆU KOJA ISPUNJAVA SVE ZAHTEVE ZA 21. VEK. REKONSTRUKCIJE SU UVEK VELIKI IZAZOV. UNAPREDITI FUNKCIJU, KONSTRUKCIJU I IZGLED JEDNOG OBJEKTA, KAO I NJEGOV UTICAJ NA OKOLINU, OSTVARITI VIZIJE BUDUĆNOSTI U SADAŠNJOSTI, PREDSTAVLJA UMEĆE PRAVIH UMETNIKA.

Same stepenice bele boje su skoro nevidljive, jer je okolni prostor u potpunosti beo. Gazišta stepeništa su urađena od perforiranog lima laserski sečenog po unikatnoj šari za svako gazište različito, što zajedno sa prozorom u krovu i okolnom rasvetom, bez obzira na doba dana ili količinu spoljnog svetla, uvek daje posebne efekte svetlosti i senki u celom enterijeru.// ekLJILJANA RADOJČIĆ – Više u EKO KUĆI No16

Biblioteka se istiće bogatom kolekcijom umetničkih knjiga, skulptura  i slika, a poseban ugođaj tokom boravka u njoj daje krovni prozor.

Prostor je projektovan sa idejom da se u njemu na najbolji način prikaže velika kolekcija savremenih umetničkih dela i pruži posebno uživanje u njihovom posmatranju.

Iz kupatila na spratu, dok se tuširate imate zadovoljstvo da gledate istovremeno pejzaš brda i okeana.

Klupa za dvoje 2 stools

Nir Meiri, mladi izraelski dizajner koji se bavi dizajniranjem praktičnih predmeta nastalih na neobične načine, napravio je svoj najnoviji projekat 2 Stools od originalne mešavine drveta i kože. Baza je napravljena od hrastovog drveta kao klupa za dvoje, a deo za sedenje je prekriven crnom kožom. Ceo set se sastoji od drvene klupe i dve odvojene male stolice neobičnog izgleda. Deo za sedenje može da se skine sa baze, i tako se dobija niski sto. Delovi ovog seta mogu da se koriste u kombinaciji ili odvojeno, kao udobna klupa ili kao stolice sa niskim stolom.
Studio Nir Meiri karakteriše prodaja dizajna u malim serijama. To je slučaj i sa „2 stolice“. Klupa široka 120cm i visoka 39cm posebno je pogodna za male stanove i dečje sobe, kao i za vrtiće.// Više u EKO KUĆI No16

Kuća dragulj

KUĆA DIZAJNIRANA POPUT DRAGULJA, KOJA U SEBI SKRIVA VELIKU KOLEKCIJU SAVREMENIH UMETNIČKIH DELA, DOBITNIK JE NAGRADE ČASOPISA “KALIFORNIJSKA KUĆA + DIZAJN” ZA NAJBOLJI ARHITEKTONSKI DIZAJN MALE PORODIČNE KUĆE ZA 2015. GODINU.
Vlasnici kuće, veliki ljubitelji i kolekcionari savemene umetnosti, poželeli su da svom domu udahnu novu snagu i osveže njegovu lepotu. Rekonstrukcije su uvek veliki izazov. Unaprediti funkciju, konstrukciju i izgled jednog objekta, kao i njegov uticaj na okolinu, ostvariti vizije budućnosti u sadašnjosti, izazov je i dokaz umeća pravih umetnika. Tradicionalna kalifornijska kuća rekonstrukcijom je pretvorena u visoko tehnološku, modernu i održivu porodičnu kuću koja ispunjava sve zahteve za 21. vek. Pokrenuti delovi fasade imitiraju ivice dragulja, po čemu je ova kuća i dobila nadimak Dragulj Monte Karpa. Sam prilaz objektu i neobična ulazna vrata nagoveštavaju da se iza zidova nalazi specifičan enterijer u posebnoj funkciji, a umetničke skulpture postavljene pored ulaza u garažu i na terasu, govore da su vlasnici ljubitelji savremene umetnosti.
Ulazna vrata velike visine urađena su u ramu od čeličnih kutija sa prozirnim staklom kao ispunom, u stilu 21. veka i potpuno neočekivano, trapezoidnog su oblika sa klatnim otvaranjem uz pomoć hidraulike i zatvaranjem uz pomoć magnetne brave. U trenucima kada se želi veći stepen intimnosti ili zaštita od sunca, sa unutrašnje strane lako se može navući klizni panel urađen od perforiranog lima sa laserski sečenom unikatnom šarom različite prozirnosti.

I pre nego što se uđe u kuću, već po otvaranju ulaznih vrata, posetilac je pod utiskom samog enterijera, konzolnog stepeništa i pogleda na okean. Levo od ulaza je biblioteka sa bogatom kolekcijom umetničkih knjiga, skulptura i slika, a poseban ugođaj tokom boravka u biblioteci stvara krovni prozor. Ulazni deo se proteže kroz dve etaže i ima dosta niša koje su ispunjene umetničkim slikama i skulpturama. Celokupna rasveta je raspoređena tako da naglasi umetnička dela u prostoru i da u kombinaciji sa dnevnim svetlom proizvede osećaj lakoće, otvorenosti prostora i pozitivne energije.Površine zidova i geometrija otvora za vrata i prozore zakošeni su u više pravaca, što naglašava celu priču oko jednostavne, ali efektne ideje o rekonstrukciji ove kuće, tj. pretvaranju jedne klasične kuće sa dvovodnim krovom u geometrijski dragulj.

Sa desne strane su konzolne stepenice koje vode na prvi sprat, a onda se iznenada pojavljuje i skulptura u ljudskom obličju koja lebdi u prostoru diskretno fiksirana na zid, dajući utisak prisustva čuvara celog mesta. Same stepenice bele boje su skoro nevidljive, jer je okolni prostor u potpunosti beo. Gazišta stepeništa su urađena od perforiranog lima laserski sečenog po unikatnoj šari za svako gazište različito, što zajedno sa prozorom u krovu i okolnom rasvetom, bez obzira na doba dana ili količinu spoljnog svetla, uvek daje posebne efekte svetlosti i senki u celom enterijeru.

TRADICIONALNA KALIFORNIJSKA KUĆA. REKONSTRUKCIJOM JE PRETVORENA U VISOKO TEHNOLOŠKU, MODERNU I ODRŽIVU PORODIČNU KUĆU KOJA ISPUNJAVA SVE ZAHTEVE ZA 21. VEK. REKONSTRUKCIJE SU UVEK VELIKI IZAZOV. UNAPREDITI FUNKCIJU, KONSTRUKCIJU I IZGLED JEDNOG OBJEKTA, KAO I NJEGOV UTICAJ NA OKOLINU, OSTVARITI VIZIJE BUDUĆNOSTI U SADAŠNJOSTI, PREDSTAVLJA UMEĆE PRAVIH UMETNIKA.

U nastavku je prostran dnevni boravak sa kaminom i velikim kliznim vratima koja vode na terasu. Desno su trpezarija i kuhinja. Prostor je podeljen po funkciji, bez klasičnih pregrada, i minimalistički sređen u belim tonovima sa naglaskom na umetničkim delima iz porodične kolekcije.// ekLJILJANA RADOJČIĆ – Više u EKO KUĆI No16

Biblioteka se istiće bogatom kolekcijom umetničkih knjiga, skulptura  i slika, a poseban ugođaj tokom boravka u njoj daje krovni prozor.

Prostor je projektovan sa idejom da se u njemu na najbolji način prikaže velika kolekcija savremenih umetničkih dela i pruži posebno uživanje u njihovom posmatranju.

NF hats by Nataša Filipović

CRTEŽ ČOVEKA SA ŠEŠIROM OD SLAME, PRONAĐEN U ISKOPINAMA DREVNE TEBE, NAJSTARIJI JE TRAG POSTOJANJA ŠEŠIRA. NAJPRE SU SE ŠEŠIRI NOSILI KAO ZAŠTITA OD KIŠE, SNEGA I VETRA, A KASNIJE I KAO ŠTIT OD SUNCA. U ANTIČKOJ GRČKOJ NOSILI SU IH ROBOVI, DOK SU U STAROM RIMU BILI SIMBOL OSLOBAĐANJA OD ROPSTVA. U RAZLIČITIM PERIODIMA I KULTURAMA OZNAČAVALI SU PRIPADNOST ODREĐENOJ KLASI. BILI SU ODRAZ ELEGANCIJE. DANAS SU GOTOVO NEZAOBILAZAN MODNI DETALJ.
Da šeširi ipak nisu samo modni detalj već mogu biti i umetnička dela, potvrđuje dizajnerka Nataša Filipović, koja od 1996. godine dizajnira i izrađuje šešire. Sa idejom da napravi verziju šešira koji može da se nosi u svakodnevnim prilikama, inspirisana modom tridesetih godina prošlog veka, Nataša Filipović je pre gotovo dve decenije napravila mali crni šiveni šešir meke forme i malog oboda, koji može da stane u torbu. Ovaj šešir, koji je ustvari bio nešto između kape i šešira, označio je početak njenog rada. Nataša danas pravi šivene šešire od velura, buklea, šuškavca, lana, pamuka, ali i šešire od tkanih vlakana palme, materijala koji se zove sinamay. Šeširi od ovog materijala u Srbiji još uvek nisu zastupljeni u velikoj meri, mada su u svetu veoma popularni. Osim što dizajnerima pruža velike mogućnosti za modelovanje i pravljenje različitih oblika šešira i fascinatora, ovaj materijal je tri puta čvršći i izdržljiviji od pamuka, a šeširi koji su u potpunosti napravljeni od njega mogu da traju čitav vek.
Dizajnerka čiji se studio nalazi u Novom Sadu, izrađuje i ukrase za kosu, tzv. fascinatore, čija istorija datira još od starih Rimljana, koji su svoje ceremonijalne kacige ukrašavali perjem.
-Moje iskustvo sa fascinatorima je da su se devojke i žene u početku retko odlučivale da ga ponesu, a da danas polako postaje uobičajen modni detalj poput ogrlice, ali uglavnom za svečanije prilike. Sa jednostavnom toaletom jedan zanimljiv fascinator daje potpuno nov, autentičan izgled, kaže autorka koja uz šešire i fascinatore izrađuje i romantične starinske kutije za njih.
Cvetovi od svile, koje Nataša izrađuje na autentičan, starinski način, na presi sa specjalnim kalupima, mogu da se koriste kao ukras na šeširima, kao broševi ili kao fascinatori.
Jedno od priznanja koje je Nataša dobila za svoj rad je nagrada za najbolji šešir koju joj je dodelio Muzej šešira iz Liona. Tokom karijere izlagala je na brojnim izložbama modnih detalja, imala je samostalne revije, učestvovala na Beogradskoj nedelji mode, a sarađuje sa mnogim domaćim dizajnerima i modnim kućama.// ek

Fotograf: Rade Kovač

Na fotografiji: Vjera Mujović
Rade Kovač je filmski i TV snimatelj i fotograf iz Beograda. Posle studija kamere na Beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti kao direktor fotografije snima igrane i dokumentarne filmove i profesionalno se bavi umetničkom i komercijalnom fotografijom. Istražujući arheologiju medija posvećeno ispituje prvobitne tehnologije, staru tehniku i klasičnu estetiku crno bele fotografije.

Gradovi – šarena božija bašta

MIHAJLO MITROVIĆ, ARHITEKTA I URBANISTA, ESEJISTA, KRITIČAR I UMETNIK RENESANSNIH RAZMERA, SVOJIM DELOVANJEM ZAOKUPLJA PAŽNJU STRUČNE I ŠIRE JAVNOSTI GOTOVO 70 GODINA. U SVOJSTVU SVEDOKA I U ULOZI AKTIVNOG UČESNIKA SAVREMENE ARHITEKTONSKE SCENE, PREDSEDNIK AKADEMIJE ARHITEKTURE SRBIJE MIHAJLO MITROVIĆ ČESTO JE NA SEBE PREUZIMAO ZADATAK I ODGOVORNOST DA LIČNIM I PROFESIONALNIM AUTORITETOM I DIGNITETOM NEZAVISNOG MISLIOCA I TEORETIČARA SPREMNO PROGOVORI I BEZ OKOLIŠANJA IZNESE STAVOVE O ZNAČAJNIM PITANJIMA MODERNE I ANGAŽOVANE SRPSKE I SVETSKE ARHITEKTURE. MIHAJLO MITROVIĆ, BRILJANTNI PISAC I ZNALAC TOKOVA ARHITEKTONSKE MISLI, NEDAVNO JE OBJAVIO MONUMENTALNO DELO IZ OBLASTI TEORIJE ARHITEKTURE POD NAZIVOM “ARHITEKTURA U SVETU I KOD NAS”, KNJIGU U KOJOJ SU NA VIŠE OD 500 STRANICA OBJEDINJENI TEKSTOVI KOJE JE AUTOR U ISTOIMENOJ RUBRICI U KONTINUITETU PISAO ZA DNEVNI LIST “POLITIKA” OD 1962. GODINE. OVIM DRAGOCENIM DELOM AUTOR UTVRĐUJE MISIJU KRITIČKE REČI KOJA TRAJE VIŠE OD 50 GODINA.
U ekskluzivnom intervjuu za EKO KUĆU, arhitekta Mihajlo Mitrović nam otkriva zanimljive pojedinosti sa svog dugog putovanja kroz svet arhitekture, govori nam o svom arhitektonskom i literarnom stvaralaštvu iz ugla svetskog putnika i kosmopolite, iznosi utiske o gradovima sveta, priča o šarenoj božjoj bašti i o Parizu kao neiscrpnoj inspiraciji, o gradovima u istoriji i o Beogradu na vodi, objašnjava zašto umetnost opstaje od najprimitivnijeg čoveka do danas i upućuje poruku dolazećim generacijama umetnika i stvaralaca.

>>Nedavno ste objavili dragoceno delo iz oblasti teorije arhitekture pod nazivom “Arhitektura u svetu i kod nas”, knjigu koja na više od 500 stranica velikog formata objedinjuje tekstove koje ste u istoimenoj rubrici u kontinuitetu pisali za dnevni list “Politika” od 1962. godine. Kako je zapravo započela saradnja sa “Politikom” i u čemu je tajna receptura ove rubrike koja zaokuplja nesmanjenu pažnju javnosti već duže od pola stoleća?
Počelo je posle mog povratka iz Brazila 1960. godine, kada sam napisao nekoliko članaka o brazilskoj arhitekturi, koja je u to vreme kod nas bila izuzetno popularna i kopirana uvođenjem brisoleja i žardinjera. Tada su me novinari “Politike” koji su vodili Kulturni dodatak, Rista Tošović, Zira Adamović i Miodrag Maksimović – Maks, jednoga dana zapitali zašto da za čitaoce “Politike” ne otvorimo kolumnu o arhitekturi koja bi izlazila svake nedelje. Ponudili su da je ja pišem. Ja sam prihvatio i tako se pojavila nova rubrika pod naslovom “Arhitektura u svetu” , u kojoj je objavljen moj prvi tekst. Od tada pa do danas u “Politici” (sada subotom) u Kulturnom dodatku izlazi moja kolumna. Rista, Zira i Maks odavno nisu živi, a rubrika ulazi u svoju 53. godinu. Popularnost kolumne je u njenoj svojevrsnoj autentičnosti. Pisao sam o događajima kojima sam bio svedok i o građevinama koje sam lično posetio, a one se nalaze na svim kontinentima sveta. Putovao sam u Brazil, Čandigar, na Kubu, posetio Narvik, Južnoafričku uniju, SAD, Australiju, Kinu, Rusiju, Moldaviju, Singapur, išao sam svuda gde su se pojavljivale najznačajnije građevine sveta. U Evropi sam posetio sve zemlje izuzev Albanije. Nisam pisao tehničkim jezikom, već sam se trudio da to uvek budu mali popularni eseji. Upravo to je, siguran sam, privuklo pažnju čitalaca. Pisao sam o lepoti arhitekture.
>>Ovo monumentalno delo, kao i knjiga “Arhitektura Beograda 1950 – 2012”, utvrđuje Vašu misiju kritičke reči koja traje vise od 50 godina. Kako gledate na ukupne tokove i na razvoj arhitektonske misli i stvaralaštva u ovom dugom vremenskom periodu?
Prvu knjigu napisao sam o arhitekturi Beograda od 1950. do 2012. godine. Znači, od prve kuće izgrađene posle rata, pa do poslednje, izgrađene 2014. godine. To znači da sam pokrio razvoj celokupne posleratne arhitekture Beograda. Najznačajnije u tome je što to delo nije pisano na klasičan način, sa gomilom literature, pod noćnom lampom, na kabinetskom stolu. Svaka građevina je obrađena u vremenu kada je nastala, tako da je to sasvim autentična hronološka antologija beogradske arhitekture celog perioda od završetka Velikog rata do danas. Drugu knjigu sam pisao na sličan način, zbrajajući selekciju tekstova koji su bili štampani u mojoj kolumni “Arhitektura u svetu i kod nas”. Ove dve knjige se uveliko dopunjuju i mogu se smatrati jedinstvenim delom, zbirkom ostvarene posleratne svetske arhitekture, viđeno očima arhitekte jednog malog naroda, pa utoliko objektivnije od viđenja “velikih”, komercijalnih i lobističkih kuća. Obe knjige su ustvari pogled na celokupne tokove obuhvaćenog perioda.
>>Zagovornik ste kritičke reči i misli u arhitektonskom promišljanju. Poznati su Vaši stavovi o neophodnosti teorijske utemeljenosti i javno izgovorene reči u kredibilnom arhitektonskom javnom dijalogu. Da li je taj način arhitektonskog dijaloga kroz javno izgovorenu reč utihnuo i time stručnu arhitektonsku javnost doveo u inferioran položaj?
Tačno je da sam u svom delovanju bio zagovornik kritičke reči, ali na svoj sopstveni način, što je označavalo izvesnu svežinu u odnosu na “patentirane” kritičare čija je pisana reč uglavnom bila deskriptivna i bliža manje obrazovanom čitaocu.
>>Da li želite da kažete da istaknuti arhitekti i urbanisti, teoretičari i pedagozi, kao i odgovarajuće asocijacije i komore imaju stručnu i društvenu obavezu da kroz pisanu i izgovorenu reč izražavaju svoje teorijske i profesionalne stavove?
Da, baš kako vi pitate, odgovarajuće asocijacije i komore imaju obavezu da izražavaju svoje teorijske i profesionalne stavove. Ipak, odlučno tvrdim da to ne rade. Sve svode na čistu komercijalu i ubiranje novca.

>>Kada se govori o Vašem stvaralaštvu renesanskih razmera, nemoguće je ne setiti se izuzetnog TV serijala u kome ste vodili gledaoce kroz svet savremene arhitekture i umetnosti i koja je izazivala ogromnu pažnju širokog auditorijuma cele bivše Jugoslavije. Zašto danas nema takvih značajnih TV emisija iz oblasti kulture i umetnosti?
Na samom početku uvođenja televizije kod nas, našao sam se na krstarenju Mediteranom sa jednom TV ekipom koja je snimala njegove dragocenosti. Zapazili su kako ja crtam to što su oni snimali i pozvali su me da u Beogradu napravimo zajedničku emisiju. Posle uspeha sa tom emisijom, sledilo je nekoliko serijala o arhitekturi u kojima sam ja bio pisac scenarija i voditelj kroz razne arhitektonske teme. To su bile emisije “Putovanje Mediteranom”, “Najlepši trgovi Evrope”, “10 najznačajnih arhitekata Jugoslavije”, “Šta volim u arhitekturi” itd. Mislim da sam u ovom programu ja prvi povukao nogu. To je kasnije privuklo novinare da se, dosta uspešno, bave arhitektonskim temama (Kon Tiki, Mićić). Danas je sve manje takvih emisija, manje je novca, više amatera. Lepota sveta se danas iskazuje lepotom starleta i lascivnom erotikom.
>>Šta za Vas predstavlja društveno odgovorno delovanje u kulturi?
Uz sve eventualne konsternacije i osude o samohvali, jedan sam od ne tako brojnih arhitekata koji svojim javnim nastupom pokazuje kako se promovišu arhitektura i kultura
>>Savremenu svetsku civilizaciju karakteriše permanentna urbanizacija, i kako kaže Luis Mamford, gradovi, simbolički govoreći, postaju čitav jedan svet koji je praktično postao jedan veliki grad. Kako tumačite gradove u istoriji i procese u njihovom razvoju?
Mamfordove pretpostavke postaju sve realnije. Imperijalizam je uspeo da globalizuje ogroman deo sveta, da vojnom silom okupira ogroman broj zemalja i da danas vodi politiku uspostavljanja samo jedne države kojom će vladati klan svetskih moćnika, dok će sve živo na planeti biti njihovi robovi. ‘Bolonja’ je prva faza stvaranja fah idiota na kojima će počivati država – samo sa jednim policajcem.
>>Da li i za Beograd možemo da kažemo da poput mnogih prestonica i velikih gradova u istoriji civilizacije, prolazeći kroz različite razvojne faze, verno oslikava politički i ekonomski sistem i stepen društvenog razvoja određenog vremena? Kako vidite te vremenske pomake i njihove odraze na arhitekturu i urbanizam na ovim prostorima?
Beograd je, poput mnogih prestonica i velikih gradova, okupiran grad, žrtva lukave okupacije kakvu istorija ne pamti. Vezanih ruku, žrtva ima malo prostora da nešto sama uradi, a da ne pita Velikog brata.

>>Da li grad izlazi iz arhetipa nebeskog grada koji ima četiri zida i četiri kapije, koji imaju četiri odgovarajuća elementa i četiri strane sveta? Vi ste autor Zapadne kapije Beograda, izuzetnog arhitektonskog dela koje sledi tu univerzalnu analogiju grada, naglašavajući neprekidnost dijaloga i spajanje istoka i zapada. Da li ste tim delom brutalističke arhitekture anticipirali buduća vremena i poslali poruku o otvorenosti Beograda, ali i neomeđenosti umetničkog izraza i stvaralaštva u vremenu i prostoru?
Teško pitanje! Sve teorije o gradu koje smo učili u školi, jedna po jedna padaju u vodu. Do početka 21. veka civilizacija je bila na impozantnim visinama. Bombardovanjem Beograda je učinjen ogroman istorijski prevrat, isti kao i rušenjem Berlinskog zida. Sad počinju da ruše civilizaciju dostignuća. Šta su učinili od najstarijih gradova naše civilizacije? Razrušili dragocene spomenike kulture! Izjednačili su istinu i laž. Bombarduju koga stignu. Ruše matičnu civilizaciju, Vavilon, Damask, Jemen, Libiju, Kairski muzej, najsekularniju među islamskim zemljama, zasipaju zemlju kasetnim bombama i nerazgradivim otrovima. Zagađuju planetu i taj zločin pokrivaju farsom o ekologiji. Smišljeno uvode zemlje u građanske ratove. I gde vi ovde vidite dijalog i priču o srećnom svetskom poretku?
Na naučnom skupu BITER – VEBER, održanom u maju 2007. godine u galeriji BRITA u Beču, jedna od glavnih tema bila je rasprava o Geneks kulama, kojima je bila posvećena maksimalna pažnja. Na tom skupu je dominirao foto kolaž poređenja Geneks kula i biblioteke u Vankuveru. Tu je između ostalog rečeno: ’’Povod za ove misli su slike dve zgrade iz dve vrlo različite sredine: Geneksova zgrada ili Zapadna kapija u Beogradu, Srbija, i Javna biblioteka u Vankuveru, Kanada. Ove zgrade zaista mogu spadati u tu kategoriju postmodernizma: prvo, one se karakterišu vizuelno eklektičkim stilovima pomešanim ili spojenim u kolaž. Mada je Geneksova kula takođe i brutalistička po stilu, karakteristike kao što su neobičan most koji povezuje poslovnu kulu sa stambenom i ključaonice na stranama jedne od kula, ukazuju na razigranost koja se ne sreće često u kasnoj modernističkoj arhitekturi“.
Ove reči najbolje objašnjavaju vašu tezu o pitanju dijaloga između istoka i zapada. Postoji zaista isti pristup brutalističkoj arhitekturi na dva krajnje različita dela sveta. Filozofija kreacije danas ne poznaje geografske distance. Pa eto, i Geneks kule na neki način govore o spontanoj povezanosti razjedinjenog sveta.
>>Kao kosmopolitu i svetskog putnika, sigurno vas je neki grad osvojio. Da li možete da nam otkrijete šta je to u nekim gradovima što Vas je vezalo za njih i privlačilo Vas da im se sa radošću uvek vraćate?
Obišao sam sve kontinente sveta i mnoge istorijski značajne svetske gradove. Šarena božija bašta! Kao najlepši grad sveta doživeo sam Pariz. Do svoje devedesete godine, svake jeseni sam putovao u Pariz, grad neuporediv sa bilo kojim drugim. Išao sam tamo redovno, kao na pumpu da natočim benzin, išao redovno da se napunim energijom kojom ću se služiti do sledeće jeseni. Priča o Parizu je duga priča.
>>Koje su metode po Vašem mišljenju najbolje u borbi protiv vrednosti kojima se investitori danas vode prilikom investiranja u projekte? Koliki uticaj imaju investitori na procese arhitektonskog i urbanističkog projektovanja i u kojoj meri oni sputavaju i preusmeravaju recentne ideje arhitekata kojima bi se formirala savremena silueta grada uz uvažavanje njegove postojeće morfologije i strukture?
Na investitorima se ne mogu uspostaviti nikakve metode. Ozbiljnija zdanja zidaju velike pare. U tim parama ima dovoljno novca da se kupi svaka dozvola za gradnju i sprovede sve ono što kapitalisti smeraju. Naravno da ima izuzetaka i časnih graditelja koji spasavaju čast svoga grada. Setite se Fosterove banke u Singapuru. Investitor je organizovao uži konkurs i rekao: “Imam samo jednu tačku u programu za gradnju, a ona glasi: napravite mi najlepšu banku na svetu!”. I Foster ju je napravio.
>>Svedok ste, ali i izuzetno aktivan učesnik aktuelne arhitektonske scene kao predsednik Akademije arhitekture Srbije i često preuzimate na sebe zadatak i odgovornost da svojim ličnim i profesionalnim autoritetom i dignitetom nezavisnog mislioca i teoretičara savremene srpske i svetske arhitekture progovorite i iznesete stavove o značajnim pitanjima savremene srpske arhitekture.
Nečasni arhitekti u “Beogradu na vodi” ne vide ni Beograd ni vodu. Vide ogroman kolač i gledaju na koji način da se dokopaju što većeg njegovog komada. Bolesno ambiciozni, stvaraju afere da bi lakše lovili u mutnom. A stvar je više nego ozbiljna. Ja sam svoj stav o ovoj temi izneo u jednom članku na pola strane “Politike” , objavljenom 4. oktobra prošle godine, koji niko nije osporio. Samo jedna rečenica iz tog teksta objašnjava sve nedoumice: “Zamislite da jedna dobra vila jednog jutra spusti potpuno izgrađen Beograd na vodi. Gde biste našli ljude da ih tamo uselite?” Treba imati u vidu da u Knez Mihailovoj ulici i u Bulevaru kralja Aleksandra zvrje prazni lokali i kancelarije, a u mojoj najnovijoj zgradi u Takovskoj 5, prekoputa zgrade RTS-a, postoji jedan lokal koji dve godine stoji prazan. Šta reći za zgradu do češke Ambasade? Iluzije i lepe želje…

NEMORAL I HAOS U DRUŠTVU INSPIRIŠU ČASNE LJUDE DA RADE U INAT ISKVARENOM DELU DRUŠTVA I KVAZI-ARHITEKTIMA. SA VIŠE MORALA I LJUBOPITLJIVOSTI, UZ POMOĆ NOVE BROJNE LITERATURE, PA AKO HOĆEMO I SA “EKO KUĆOM”, SA NOVIM ORUĐIMA ZA RAD, SA NOVIM MATERIJALIMA I NOVIM GRADITELJSKIM TEHNOLOGIJAMA, IMA NADE DA SE ARHITEKTURA VRATI UMETNOSTI.

>>Arhitektonsko stvaralaštvo je permanentno u epicentru Vašeg širokog polja interesovanja i umetničkog delovanja. Koja tri dela najbolje karakterišu Vaš arhitektonski kredo i zbog čega?
1) Geneksova kula kao čist evropski brutalizam i reper grada; 2) Skupina Biveta u Vrnjačkoj banji; 3) Kompleks “Proleće” u Čačku. U Banju sam doneo jednu sasvim novu arhitekturu, a u Čačak markantnu sintezu betona i opeke.
>>Da li za neko od tih dela možete reći da je presudno uticalo na razvoj Vaše profesionalne karijere?
Najviše Geneks kule koje su na naučnom skupu u Beču 2007. godine proglašene ravnopravnim dometom svetske brutalističke arhitekture.
>>Originalan i izražajan autorski pristup otkriva nam u kontinuitetu primenu organskih formi u Vašem stvaralaštvu, odnosno postojanje bliskih veza sa organskom arhitekturom. Kako to tumačite?
Organske forme u mojoj arhitekturi su dobrim delom nastale posle poznanstva sa Rikardom Porom, projektantom Umetničke akademije na Kubi, kubanskim nastavnikom u Parizu. On je bio sav opsednut organskom arhitekturom sa kojom je ostvario dela koja su me fascinirala i nesvesno se lepila za moju teoriju o lepom.
>>Koje delo u savremenoj arhitekturi je ostavilo na Vas najveću impresiju i zbog čega?
Bez dvoumljenja Velika kapija na Defansu u Parizu, genijalna završnica najmonumentalnijeg prospekta na svetu: Luvr, Karusel, Konkord, Jelisejska polja, Trijumfalna kapija na Etoalu, nikad dostignuto savršenstvo uređenja prostora.
>>Učestvovali ste kao konsultant u trenutku pokretanja EKO KUĆE, magazina za eko arhitekturu i kulturu. Kako gledate na procese održive i ekološke arhitekture kroz korišćenje obnovljivih izvora energije i prirodnih reciklažnih materijala i na povećanje energetske efikasnosti zgrada u cilju smanjenja potrošnje konvencionalnih izvora energije i smanjenje emisije CO2 u atmosferu, a time i čistiju životnu sredinu?
Moram da priznam da u početku, znajući našu uglavnom primitivnu sredinu, nisam verovao da će ekologija biti prihvaćena na pravi način. Ona, istina puževski sporo, ipak ide napred, zahvaljujući i vašim naporima i postojanju sada već sjajnog i reprezentativnog edukativnog časopisa “Eko kuća”. A i mora se priznati, prisilom evropskih standarda.
>>Beograd krase mnoga Vaša dela koja su vremeneom postala arhitektonski reperi ovog grada. S obzirom da ste kroz karijeru uspešno odolevali raznim vrstama pritisaka i delovali isključivo vođeni interesima struke, da li možete da kao arhitekta izuzetno bogatog opusa, a i kao dugogodišnji profesor Univerziteta, date smernice sadašnjoj i dolazećoj generaciji arhitekata i uputite poruku na koji način da sačuvaju umetnički dignitet u sve prisutnijem svetu materijalnog?
Ni jedno svoje delo nisam napravio bez neprijatnih peripetija od strane investitora, izvođača, izmišljenih institucija sa kojima još i danas ne znaju šta da rade, naravno i od zavidljivih i nečasnih kolega. Samo jednom u mojoj šezdesetsedmogodišnjoj karijeri, pozvao me je telefonom nepoznati čovek iz Arilja i rekao mi: “Treba da gradimo hotel, jer ga u gradu nemamo. Gledao sam Vas sinoć na TV i imam utisak da biste Vi to dobro uradili.” Taj hotel i motel “Mlinarev san” na Rzavu, dela su kojima se ponosim. Ovo znači da i u narodu postoji urođeni osećaj o lepom i vrednom. Iako je broj ovakvih ljudi možda mali, uz podršku visprene mlade generacije ipak se može ostvariti napredak. Nemoral i haos u društvu inspirišu časne ljude da rade u inat iskvarenom delu društva i kvazi-arhitektima. Sa više morala i ljubopitljivosti, uz pomoć nove brojne literature, pa ako hoćemo i sa “Eko kućom”, sa novim oruđima za rad, sa novim materijalima i novim graditeljskim tehnologijama, ima nade da se arhitektura vrati umetnosti. Umetnost, od najprimitivnijeg čoveka do danas, opstaje kao izraz stalnog nagona za napredovanjem civilizacije. Radoznalost i rad su temelj svih mojih poruka. Više u EKO KUĆI No16