Holistički centar Dr Jasmina Lalošević
POJAM ‘LEPO’ JE UZVIŠEN, ALI NEUHVATLJIV, PRIPADA METAFIZICI, DONOSI NEMERLJIVO ESTETSKO ZADOVOLJSTVO I NAGONI NA NEPRESTANO LIČNO TRAGANJE, UPRAVO NA NAČIN NA KOJI DR JASMINA LALOŠEVIĆ PRENOSI PORUKU SVOJE ŽIVOTNE FILOZOFIJE: ŽIVOT JE PUN LEPOTE, BAŠ KAO I VI. IZRAZITE JE, ZADRŽITE JE, VRATITE JE.
Holistički put Dr Jasmine Lalošević kretao se harmoničnom linijom od završetka Medicinskog fakulteta u Beogradu, preko specijalizacije fizikalne medicine na VMA, do stručnog i naučnog usavršavanja u prestižnim institucijama u Brazilu i Francuskoj. U Parizu je završila specijalizaciju za antiejdžing medicinu i edukovala se za mezoterapiju, a ova iskustva je donela u Beograd, gde je osnovala Školu za mezoterapiju. Vlasnica je Aesthetic & Holistic Med Centra u Beogradu, u okviru koga se, pored nauke, nedavno opredelila i za umetnost. Galerija FisKultura paraleleno sa naučnim saznanjima širi i produbljuje kompleksna umetnička interesovanja, odnosno umetnost i lepotu u univerzalnom smislu.
PUT KA LEPOTI
Životni i profesionalni put Dr Jasmine Lalošević, čini se, oduvek je išao u jednom smeru. Duboka lična potreba za lepim vodila ju je kroz život, obrazovanje, formiranje porodice, konačnu profesionalnu orijentaciju, sve do uređenja porodičnog doma i poslovnog ambijenta, i do sakupljanja lične kolekcije umetnina. Prostor u kome ona danas živi i radi isijava posebnom energijom i svojevrsnim artističkim duhom, iskazuje samu suštinu njenog stila života i metodoloških postavki profesionalnog rada. „Kao dete želela sam da studiram arhitekturu, a privlačili su me i dizajn i umetnost.PUT KA LEPOTI Životni i profesionalni put Dr Jasmine Lalošević, čini se, oduvek je išao u jednom smeru. Duboka lična potreba za lepim vodila ju je kroz život, obrazovanje, formiranje porodice, konačnu profesionalnu orijentaciju, sve do uređenja porodičnog doma i poslovnog ambijenta, i do sakupljanja lične kolekcije umetnina. Prostor u kome ona danas živi i radi isijava posebnom energijom i svojevrsnim artističkim duhom, iskazuje samu suštinu njenog stila života i metodoloških postavki profesionalnog rada. „Kao dete želela sam da studiram arhitekturu, a privlačili su me i dizajn i umetnost.
Na medicinu sam otišla pod uticajem roditelja, nekako se to od mene očekivalo. Međutim, uspela sam da i u okviru medicine pronađem sebe, i to u onom njenom delu koji ima veze sa osnovnim estetskim kriterijumima koji su mi neophodni.“ Uspomene iz detinjstva i odrastanje u lepoj porodičnoj kući predstavljali su nezaobilaznu osnovu u Jasmininom životu. Nasledivši od majke talenat za arhitekturu i ponevši trajni nagon za lepotom u okruženju, ona je svaki novi prostor u kome se nalazila strpljivo i predano preuređivala.
PACIJENTIMA I POSETIOCIMA JE U SVAKOM TRENUTKU PRIUŠTENO NAJNEPOSREDNIJE UŽIVANJE U UMETNIČKIM DELIMA. ŠTAFELAJNA PLATNA I SKULPTURE POSTAVLJENI SU SVUDA, PA ČAK I U KUPATILIMA, PORODIČNIM SPAVAĆIM SOBAMA, PROLAZNIM HODNICIMA, NAMENSKIM OSTAVAMA, TIK UZ STOLICE I LEŽAJEVE ZA PACIJENTE, RAME UZ RAME SA METALNIM SPRAVAMA ZA VEŽBANJE. UMETNOST I MEDICINA OVDE TRIJUMFUJU U NAJČVRŠĆOJ SINTEZI.
OTELOTVORENJE LEPOTE
Objekat se sastoji od pet nivoa koji su vrlo jasno funkcionalno determinisani. Prva tri nivoa su poslovnog, javnog karaktera, dok se u poslednja dva odvija privatni porodični život Laloševića. U poslovnom korpusu objekta sprovedeno je stepenovanje funkcionalne organizacije koje ima izrazit simbolički koncept. Prvi, prizemni nivo vezan je za Estetiku i posvećen je licu.// Više u EKO KUĆI No16
Velika terasa sa raskošnim zelenilom predstavlja logičan nastavak korpusa dnevne sobe. U potpunosti je realizovana materijalima prirodnog porekla.
Paviljon u vrtu
Paviljon je neizostavni deo savremenih vrtova uživalaca jedinstvenih, ušuškanih i ambijentalno prepoznatljivih gradskih oaza. Okarakterisan kao konstrukcija koja definiše natkriveni otvoreni prostor, paviljon služi za zasenu delova vrta, pružanje zaštite od sunca ili iznenadne letnje kiše. Čitanje omiljene knjige, ispijanje kafe, zamišljeno leškarenje u udobnoj ležaljci, obrok, kao i večernje druženje sa prijateljima uz čašu vina postaju nezaboravni trenuci u bašti uz implementaciju paviljona u spoljašnji prostor. Kroz formiranje ambijenta i postizanje privatnosti zaštitom od neželjenih pogleda i vetra, uz mogućnost prihvatanja dekorativnih puzavica, dizajnirana konstrukcija predstavlja centar unapređenja estetskog i oblikovnog potencijala svakog eksterijera.
Sagledavajući vrt kroz potrebe savremenog korisnika, Sajrus Patel i Eliza Higins kreirali su svojevrsnu oazu za svog klijenta. Prostor jasno definisanih granica u gradskom jezgru Sadašivnagar, Bangalore u Indiji, pravilih formi i pretežno popločanih površina obogaćen je dizajniranim elementima i ušuškan raznovrsnim biljkama. Ovim projektom, dugačak neiskorišćeni deo eksterijera površine 70m2 u nastavku jedne porodične stambene parcele, transformisan je u gusto zasađeni vrt i ličnu biblioteku sa kutkom za čitanje. Kao fokus dizajneri uzimaju paviljon.
Kako bi svoju zamisao implementirali u postojeću konfiguraciju tla, polazeći od zasebnog ulaza sa ulice, postojeći nivo terena je ukopan i na taj način kreirana je staza završno obrađena u lokalnom crnom granitu. Okolni slobodni deo zemljišta na kome su planirane biljne vrste, blago je zatalasan radi stvaranja utiska prirodnog, a celina je završno upotpunjena postavkom svojevrsnog portala – paviljona. Denivelacija u kombinaciji sa gustom sadnjom rastinja pruža akustičku izolovanost i vizuelnu privatnost od susednog placa. Iako je zidanjem zida kutak fizički odvojen od prostorija za dnevni boravak klijenta, strateški su postavljeni otvori i perforacije koji omogućavaju pogled na vrt iza. Struktura obložena u tanke trake obrađenog lokalno iskrčenog drveta, deluje kao portal za kadriranje dva kontrastna scenarija vrta, gusta “divlja” bašta i travnati amfiteatar, kao ugodni prostor za sedenje. U posebnim prilikama, sedenje može biti organizovano i tako da paviljon predstavlja malu pokrivenu binu za porodične nastupe.
Svojom veličinom, namenom i pozicijom, drvena kubična struktura se nameće kao središnji objekat u eksterijeru. Kako bi se produžio period korišćenja, a vlasnici bili neometani vremenskim uslovima, kreativni tim je centralni deo paviljona dodatno zaštitio pokrivanjem gornje površine staklom. Na taj način dobijeno je višestruko rešenje – obezbeđena je dovoljna količina dnevne svetlosti i istovremeno rešen problem padavina. Paviljon čistih i jednostavnih linija omogućio je da se na njega sa obe strane nadovezuju udobne drvene klupe zabačenih naslona. Kao suprotnost jednostavnoj vrtnoj formi, protivtežu stvaraju biljke, “džungla“ rastinja. Više u EKO KUĆI No16
ČITANJE OMILJENE KNJIGE, ISPIJANJE KAFE, ZAMIŠLJENO LEŠKARENJE U UDOBNOJ LEŽALJCI, POSTAVLJANJE OBROKA NA OTVORENOM, KAO I VEČERNJE DRUŽENJE SA PRIJATELJIMA UZ ČAŠU VINA POSTAJU NEZABORAVNI TRENUCI U BAŠTI UZ IMPLEMENTACIJU PAVILJONA U SPOLJAŠNJI PROSTOR. USPEŠNO DIZAJNIRANA KONSTRUKCIJA, UZ MOGUĆNOST PRIHVATANJA DEKORATIVNIH PUZAVICA, PREDSTAVLJA CENTAR UNAPREĐENJA ESTETSKOG I OBLIKOVNOG POTENCIJALA EKSTERIJERA, KROZ FORMIRANJE AMBIJENTA I POSTIZANJE PRIVATNOSTI ZAŠTITOM OD NEŽELJENIH POGLEDA I VETRA.
Kamen, more i maslina
VILA MASLINA, SAVREMENO ARHITEKTONSKO DELO UOKVIRENO IDILIČNOM PRIRODOM, SUPTILNO SE UKLAPA U PREDEO TEŽEĆI OSTVARENJU ORGANSKE POVEZANOSTI SA PEJZAŽEM KAKO KROZ VOLUMEN TAKO I IGROM ODNOSA INTROVERTNO/EKSTROVERTNO I SAKRIVENO/IZLOŽENO. ONA NA SOFISTICIRAN NAČIN OBJEDINJUJE PRIRODU, SAVREMENU ARHITEKTURU I TRADICIJU I NUDI NAGLAŠENU SLIKOVITOST I OTUĐENOST OD BUČNE CIVILIZACIJE.
Olive House je projektovana kao porodična vila na ostrvu Pagu u Hrvatskoj. Ova neverovatna kuća dualiteta i kontrasta sjajan je primer savremenog dizajna zgusnutog u bujnom zelenom okolišu uz samu obalu mora. Primeren odnos prema lokalnom kontekstu, od osnovne ideje do detalja, to je ono što ovu kuću čini jedinstvenom.
NADOVEZIVANJE NA LOKALNI KONTEKST
Ova kuća svojim ukupnim arhitektonskim izrazom pomera granice ustaljenih načina delovanja i uvodi savremene arhitektonske intervencije u postojeće okruženje i tradiciju. Arhitekti su iskoristili i istakli sve kvalitete lokacije kao što su: južna orijentacija zemljišta, pogled na more, blaga mediteranska klima, paško nasleđe gradnje kamenom, tradicija upotrebe drvene građe i autohtona dalmatinska flora.
LAKOĆA I OTVORENOST AMBIJENTA
U funkcionalnom smislu, primenjen je koncept fluidnosti prostora koji rezultira otvorenošću i adaptibilnošću ambijenta. U gornjoj etaži, oko atrijuma, smešteni su osnovni stambeni sadržaji – prema padini kuhinja sa trpezarijom, terasa i letnja kuhinja, a prema moru dnevni boravak sa lebdećom drvenom palubom. Hodnik oko atrijuma je glavna kućna komunikacija na koju se vežu ulazni sklop, stepenište, radna soba i garaža, kao i tri spavaće sobe sa kupatilima. U donjoj etaži su smešteni dodatni sadržaji – vinoteka, tehnički prostor, wellness i teretana.
Fleksibilnost prostora, osim u organizacionoj šemi, ogleda se i u sistemu klizećih drvenih žaluzina koje omogućavaju promenu ambijenta i unose dinamiku i vedrinu. Pozicioniranjem atrijuma kao centralnog elementa, načinom povezanosti sa svim ostalim prostorijama i višesmernim rasprostiranjem vizura prema spoljašnjosti, poštuje se princip negovanja mirnog porodičnog života, pa je atmosfera kojim odiše ova kuća svedena i ozbiljna, a istovremeno umirujuća. Dosluh između čoveka i prirode dati su i kao antiteza bučnom životu sa gradskih ulica.// ek – VESNA FILIMONOVIĆ Više u EKO KUĆI No16
Kamen, more i maslina
VILA MASLINA, SAVREMENO ARHITEKTONSKO DELO UOKVIRENO IDILIČNOM PRIRODOM, SUPTILNO SE UKLAPA U PREDEO TEŽEĆI OSTVARENJU ORGANSKE POVEZANOSTI SA PEJZAŽEM KAKO KROZ VOLUMEN TAKO I IGROM ODNOSA INTROVERTNO/EKSTROVERTNO, SAKRIVENO/IZLOŽENO. ONA NA SOFISTICIRAN NAČIN OBJEDINJUJE PRIRODU, SAVREMENU ARHITEKTURU I TRADICIJU I NUDI NAGLAŠENU SLIKOVITOST I OTUĐENOST OD BUČNE CIVILIZACIJE.
Olive House je projektovana kao porodična vila na ostrvu Pag u Hrvatskoj. Ova neverovatna kuća dualiteta i kontrasta sjajan je primer savremenog dizajna zgusnutog u bogat zeleni okoliš uz samu obalu mora. Primeren odnos prema lokalnom kontekstu od osnovne ideje do detalja ono je što kuću čini jedinstvenom.
NADOVEZIVANJE NA LOKALNI KONTEKST
Ova kuća svojim ukupnim arhitektonskim izrazom pomera granice ustaljenih načina delovanja i uvođenja savremene arhitektonske intervencije u postojeće okruzenje i tradiciju. Arhitekti su iskoristili i istakli sve kvalitete lokacije kao što su južna orijentacija zemljišta, pogled na more, blaga mediteranska klima, paško nasleđe gradnje kamenom, tradicija upotrebe drvene građe i autohtona dalmatinska flora.
UVOĐENJE PRIRODE U PROSTOR
Kompaktna i zatvorena opna skriva u svojoj unutrašnjosti stakleni atrijum u kojem raste maslina. Atrijum predstavlja srce kuće, mesto gde nestaje granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg. Uključivanje flore u sami dizajn doprinosi osecaju harmonije i predstavlja vrhunac potrage arhitekata za idealnim spojem prirodnog i izgrađenog. Krov kuće je ravan, ozelenjen sa osam vrsti seduma različitih boja i doba cvetanja. Značajan aspekt projekta čini parterno uređenje koje je tretirano kao integralni deo kuće. Oblikovana je nova topografija parcele. Terase mediteranskog vrta zidane crvenim paškim parparotom penju se na nivo od 19 metara iznad mora odakle se pruža izvanredan pogled. Osim crvenih parparot zidova, doživljaju objekta kao sinteze arhitekture i prirode doprinose i drvene palube, bele betonske ploče velikog formata i površine pokrivene autohtonim biljnim vrstama.
LAKOĆA I OTVORENOST AMBIJENTA
U funkcionalnom smislu primenjen je koncept fluidnosti prostora, koji rezultira otvorenošću i adaptibilnošću ambijenta. U gornjoj etaži oko atrijuma smešteni su osnovni stambeni sadržaji-prema padini kuhinja sa trpezarijom, terasa i letnja kuhinja, a prema moru dnevni boravak sa lebdećom drvenom palubom. Hodnik oko atrijuma je glavna kućna komunikacija na koju se vežu ulazni sklop, stepenište, radna soba i garaža kao i tri spavaće sobe sa kupatilima. U donjoj etaži su smešteni dodatni sadržaji – vinoteka, tehnički prostor , wellness i teretana.
Fleksibilnost prostora, osim u organizacionoj šemi, ogleda se i u sistemu klizećih drvenih žaluzina koje omogućavaju promenu ambijenta i unose dinamiku i vedrinu. Pozicioniranjem atrijuma kao centralnog elementa, načinom povezanosti sa svim ostalim prostorijama i višesmernim rasprostiranjem vizura prema spoljašnjosti, poštuje se princip negovanja mirnog porodičnog života, pa je atmosfera kojim odiše ova kuća svedena i ozbiljna, a istovremeno umirujuća.// ek VESNA FILIMONOVIĆ – Više u EKO KUĆI No16
Atrijum u kome raste maslina predstavlja srce kuće, mesto gde nestaje granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg.
Fleksibilnost prostora, osim u organizacionoj šemi, ogleda se i u sistemu klizećih drvenih žaluzina koje omogućavaju promenu ambijenta i unose vedrinu.
Dino i nevidljiva ruka
DINO I NEVIDLJIVA RUKA. NIJE NI ASTEROID, NI KOMETA. ŠTA LI JE?UDAHNITE DUBOKO: SVEUNIŠTAVAJUĆI TREEESAAAAAK! NIOTKUDA JE IZ KOSMOSA PROHUJALA „TAMNA MATERIJA” I OSTAVILA NEZAPAMĆENU PUSTOŠ?!
Dinosaurusi ništa nisu spazili, a netragom su nestali. Zgrabila ih kosmička „nevidljiva ruka” i odnela u večni zaborav.
Ni astronomi ni kosmolozi ne znaju kako izgleda i koliko je dugačka ta ruka. (Astrologe ne uznemiravajte, udubili su se u trineasti zodijački znak). A snažnija sila još od postanja sveta ili Velikog praska (Big Bang) nije se još osetila. Odvlači galaksije kao papirne brodiće u bezdan prostora i vremena.
Nisu imali kud, morali su da joj nadenu ime: „tamna materija”. Sada vam je jasnije? Okrivljena je za posvemašnje uništenje najglomaznijih stvorova koji su ikada hodili našom planetom. Niotkuda je prohujala i ostavila nezapamćenu pustoš. Preživele su poneke najsitnije vrste, pa i naši pradavni biološki srodnici – maleni sisari. Dojenje je majka ljudskog roda, ako niste znali. Najtrapaviji gmizavci nisu nikada stigli da dohvate dojku.
Kako su dve najkrupnije naučne zagonetke povezane?
NEOPAZIVI OREOL
Istorija života obeležena je povremenim iznenadnim istrebljenjima biljaka i životinja sa lica Zemlje. Najčuveniji je nestanak dinosaurusa pre 65 miliona godina, iako je pomor u doba perma (185 miliona godina ranije) kudikamo bio suroviji – počistio je čak 90 odsto svih vrsta! Takva pustošenja dogodila su se najmanje pet puta. Šesto, koje je na delu, pripisuje se čovekovom nemaru.
Pojedini naučnici su pokušali da uoče ma kakav obrazac, verujući da se ovakvi udesi biblijskih razmera ponavljaju u prilično pravilnim vremenskim razmacima. Ukoliko se ova pretpostavka pokaže ispravnom, sledi zaključak da postoji zajednički uzrok.
Slično polazište stoji u osnovi skorašnjeg naučnog članka Majkla Rampina, geologa sa Univerziteta Njujork, sa upletenom „tamnom materijom” koja čini 85 odsto kosmičke pređe. Sasvim je izvesno da je ima u našoj galaksiji Mlečni put i da je, po svemu sudeći, raspoređena u svojevrsnim džinovskim grudvama. Iz toga proističe zamisao da Sunčev sistem s vremena na vreme prođe kroz neki od tih „nevidljivih oblaka”, što izazove ili pomeranje kometa, od kojih se neka zaputi ka Zemlji, ili neobuzdano izlivanje vulkanske lave.
Ovako ili onako, to bi bio okidač za neopisivo stradanje na našoj planeti na svakih 26 do 30 miliona godina.
Suviše smela pretpostavka, zar ne? Da bi bila uverljiva, trebalo bi da se usaglase tri događaja: prvo, iščeznuće života bi se doista javljalo u veoma pravilnim vremenskim razmacima, osobito u razdobljima kada Sunce sa svojim pratiljama putuje kroz najgušće naseljene predele Mlečnog puta; drugo, „tamna materija” trebalo bi da bude najgušća baš u područjima sa najzbijenijim zvezdama, i naposletku, te čestice bi morala Zemlja da usisa svojom privlačnom silom tako da to zagreje njenu unutrašnjost i pokrene riganje vulkana, ali nikako da joj se istopi spoljašnji očvrsli omotač, što se nikada do sada nije zbilo.
koliko jedna od ove tri postavke zakaže, celokupna zamisao pada u vodu.
>Sastav „tamne materije” danas je jedna od najvećih tajni kosmologije. U načelu, ona nije kao obična materija od koje su sastavljene biljke, životinje, ljudi, predmeti i, uopšte, sve vidljivo u kosmosu. Drugim rečima, nije od istih atoma. Ali nije baš ni doslovce nepoznata. Pojedina osmatranja i ogledi ukazuju da je „tamna materija“ u međudelovanju sa običnom, i da tako stvara neku vrstu neopazivog oreola ili diska oko galaksija.
ĐAVOLJI REP
Majkl Rampino se nije prvi dosetio da “tamnu materiju“ proglasi odgovornom za masovna uništenja. Prethodila su mu razmatrajanja dvoje harvardskih fizičara, Lize Randal i Metjua Risa, koji su procenili da pet odsto „tamne materije” čine čestice koje jače deluju na običnu materiju i podstiču uspavane komete u Ortovom oblaku da se zapute ka Suncu. Za sada se jedino pouzdano zna da je u doba istrebljenja dinosaurusa Zemlju pogodio asteroid, načinivši veliko udubljenje Čikšulub (Đavolji rep) na poluostrvu Jukatan u Meksiku.
Sada možemo sa sigurnošću da kažemo da je tzv. predak asteroida koji je usmrtio dinosauruse stvorivši krater Čikšulub prečnika 180 kilometara, bio mamutski asteroid prečnika od oko 170 kilometara, poznat pod nazivom Baptistina. Upravo se Baptistina pre 160 miliona godina sudarila sa drugim asteroidom, prečnika od najmanje 60 kilometara. Rezultat toga bilo je mrvljenje u stotine manjih, od kojih je svaki bio prečnika većeg od 10 kilometara, i u 140.000 još manjih, sa prečnikom većim od jednog kilometra.
Američko-češki tim naučnika je pre šest godina na osnovu ostataka izveo oponašanje ovog događaja na računaru i zaključio da je veliki komad asteroida nastao u sudaru pre 108 miliona godina, napravio 85-kilometarski krater Tiho na Mesecu, a još veći se srušio na Zemlju, načinio krater Čikšulub i doveo do pomora dinosaurusa.
Mogući dokaz za rečeni nalaz može se videti u istoriji sedimenata na Zemlji i Mesecu, gde u oba slučaja postoji dvostruki rast broja velikih kratera u minulih 100-150 miliona godina.// EKO KUĆA No16
Alpska vila
PROŽIMANJE SA PRIRODOM, OSVETLJENJE I KADRIRANJE POGLEDA NA OKOLINU GLAVNI SU FAKTORI KOJI SU UTICALI NA PROSTORNU KOMPOZICIJU VILE. ARHITEKTA BOTIĆINI DOKAZAO JE DA JE PROCES PROJEKTOVANJA ARHITEKTONSKOG DELA KOMPLEKSAN ČIN U KOME SU KRITIČKI ODNOS PREMA OKRUŽENJU I STVARANJE NOVIH VREDNOSTI NEODVOJIVI. ON JE OVAJ OBJEKAT U POTPUNOSTI PRILAGODIO TERENU U TEŽNJI DA PRIRODA I ARHITEKTURA ČINE JEDINSTVO.
Ovaj fantastični objekat nalazi se u mestu Paso del Kavalo kod Breše u Italiji, na 700m nadmorske visine, na putu koji povezuje doline Trompia i Sabia. Pejzaž karakteriše otvorena dolina i prostranstvo na jugu i planinski masiv kao kakav monumentalni štit na severu. Mesto je nadomak grada, ali se stiče utisak da je gradska gužva i buka stotinama kilometara daleko, te ovaj neverovatan krajolik pruža osećaj mira i sigurnosti, mesto koje pruža utočište i savršen kutak za odmor.
Fluidnost prostora
U osnovi kuća je nepravilnog „C“ oblika i može se podeliti na više delova. U zapadnom delu nalaze se tri spavaće sobe, od kojih su dve orijentisane prema unutrašnjem dvorištu koje čini važan deo objekata i spaja sve elemente kuće, a treća, master soba sa kupatilom, usečena je u sam planinski masiv. Na jugu se nalazi prostran i svetao dnevni boravak u čijem je produžetku sa istočne strane smeštena kuhinja sa trpezerijom koja ima duplu visinu. Iznad kuhinje, u potkrovlju, u najisturenijem i najvišem delu kuće, nalazi se studijski prostor. Ovakva organizacija učinila je prostor fluidnim jer se prostorije nižu i nenametljivo pretapaju jedna u drugu, ali svaka ima jasno definisanu sopstvenu funkciju.
Kontrast enterijera i eksterijera
Kompaktnost forme, radikalno odsustvo ornamentike i kombinacija velikih staklenih otvora ka jugu i unutrašnjem dvorištu i minimalnih proreza sa zapadne strane, doprineli su da kuća u isto vreme bude prozračna i otvorena, ali i da sačuva introvertnost u nekim delovima. Mnoštvo sjajnih belih površina, zajedno sa velikim prozorima čini kuću svetlom. Otvoren i prostran dnevni boravak, koji uključuje i kuhinju i trpezariju, nalazi se u prizemlju koje se doživljava kao jezgro kuće, a duplom visinom iznad prostora trpezarije stvara se utisak još veće prostranosti.
OBJEKAT JE NA NEKI NAČIN UTKAN U SAMU PLANINU, ON JEDNOSTAVNO IZRANJA IZ NJE I U OČIMA POSMATRAČA DELUJE KAO NJEN NERASKIDIVI DEO. GABARIT, PROPORCIJE I FORMA OBJEKTA U POTPUNOSTI SU USKLAĐENI SA AMBIJENTOM U KOME SE NALAZI.
Stakleni paneli koji zamenjuju zidove, zajedno sa belim nameštajem i podovima povećavaju osećaj otvorenosti. Neki komadi nameštaja izrađeni su od recikliranog drveta. Toplina drveta i dekorativni elementi uneli su vedrinu i osvežili ambijent. Istovremeno, oni su jedina veza enterijera i eksterijera ovog objekata, jer na fasadi dominira drvo a u unutrašnjosti čiste i bele linije. Iznenađujući kontrast spoljašnjeg i unutrašnjeg uređenja čini kuću živom, okrepljujućom i inspirativnom.//ek VESNA FILIMONOVIĆ – Više u EKO KUĆI No16
Iznenađujući kontrast spoljašnjeg i unutrašnjeg uređenja čini kuću živom, okrepljujućom i inspirativnom.
Alpska vila
PROŽIMANJE SA PRIRODOM, OSVETLJENJE I KADRIRANJE POGLEDA NA OKOLINU GLAVNI SU FAKTORI KOJI SU UTICALI NA PROSTORNU KOMPOZICIJU VILE. ARHITEKTA BOTIĆINI DOKAZAO JE DA JE PROCES PROJEKTOVANJA ARHITEKTONSKOG DELA KOMPLEKSAN ČIN U KOME SU KRITIČKI ODNOS PREMA OKRUŽENJU I STVARANJE NOVIH VREDNOSTI NEODVOJIVI. ON JE OVAJ OBJEKAT U POTPUNOSTI PRILAGODIO TERENU U TEŽNJI DA PRIRODA I ARHITEKTURA ČINE JEDINSTVO.
Ovaj fantastični objekat nalazi se u mestu Paso del Kavalo kod Breše u Italiji, na 700m nadmorske visine, na putu koji povezuje doline Trompia i Sabia. Pejzaž karakteriše otvorena dolina i prostranstvo na jugu i planinski masiv kao kakav monumentalni štit na severu. Mesto je nadomak grada, ali se stiče utisak da je gradska gužva i buka stotinama kilometara daleko, te ovaj neverovatan krajolik pruža osećaj mira i sigurnosti, mesto koje pruža utočište i savršen kutak za odmor.
Utkanost u prirodu
Već na prvi pogled jasno je da je osnov ovog projekta odnos veštacke intervencije i prirode. Iako smisao arhitekture leži dublje od načina njenog oblikovanja, doživljaj prvog susreta sa nekom građevinom često ostaje trajna memorija i polazište pri svakom daljem promišljanju o njoj.
U oblikovanju ove planinske vile dominiraju oštre kose linije koje se besprekorno uklapaju u okruženje. Objekat je na neki način utkan u samu planinu, on jednostavno izranja iz nje i u očima posmatrača deluje kao njen neraskidivi deo. Gabarit, proporcije i forma objekta u potpunosti su usklađeni sa ambijentom u kome se nalazi. Vili je omogućen kolski pristup preko rampe koja vodi direktno sa glavnog puta do garaže koja je smeštena u najnižem delu objekta, odmah pored tehničkih prostorija. Osim kolskog, omogućen je i pešacki pristup, preko metalnih stepenica koje odaju utisak promišljene uređenosti jer predstavljaju element koji se u određenom ritmu, u jednakim intervalima ponavlja i naglašava harmoniju i sinhronizovanost sa prirodom.
Fluidnost prostora
U osnovi kuća je nepravilnog „C“ oblika i može se podeliti na više delova. U zapadnom delu nalaze se tri spavaće sobe, od kojih su dve orijentisane prema unutrašnjem dvorištu koje čini važan deo objekata i spaja sve elemente kuće, a treća, master soba sa kupatilom, usečena je u sam planinski masiv. Na jugu se nalazi prostran i svetao dnevni boravak u čijem je produžetku sa istočne strane smeštena kuhinja sa trpezerijom koja ima duplu visinu. Iznad kuhinje, u potkrovlju, u najisturenijem i najvišem delu kuće, nalazi se studijski prostor. Ovakva organizacija učinila je prostor fluidnim jer se prostorije nižu i nenametljivo pretapaju jedna u drugu, ali svaka ima jasno definisanu sopstvenu funkciju.
OBJEKAT JE NA NEKI NAČIN UTKAN U SAMU PLANINU, ON JEDNOSTAVNO IZRANJA IZ NJE I U OČIMA POSMATRAČA DELUJE KAO NJEN NERASKIDIVI DEO. GABARIT, PROPORCIJE I FORMA OBJEKTA U POTPUNOSTI SU USKLAĐENI SA AMBIJENTOM U KOME SE NALAZI
Kompaktnost forme, radikalno odsustvo ornamentike i kombinacija velikih staklenih otvora ka jugu i unutrašnjem dvorištu i minimalnih proreza sa zapadne strane, doprineli su da kuća u isto vreme bude prozračna i otvorena, ali i da sačuva introvertnost u nekim delovima. Mnoštvo sjajnih belih površina, zajedno sa velikim prozorima čini kuću svetlom.// ek VESNA FILIMNOVIĆ – Više u EKO KUĆI No16
Iznenađujući kontrast spoljašnjeg i unutrašnjeg uređenja čini kuću živom, okrepljujućom i inspirativnom.
Stakleni paneli koji zamenjuju zidove, zajedno sa belim nameštajem i podovima povećavaju osećaj otvorenosti.
Sirenski zov plave ruže
„Đavo je već pred vratima, mudro prerušen u inženjera i preduzimača” (Džeremi Rifkin)
Na povratku iz ratnog pohoda na Troju, neustrašivi Odisej je svojim mornarima voskom zapušio uši ploveći brodovima pokraj ostrva na kojem su obitavale morske sirene (bića sa ženskom glavom i ptičjim telom). Sebi nije, ali je zapovedio da ga privežu za jarbol da bi odoleo njihovoj zavodljivoj pesmi.
Može li današnji čovek odoleti mirisu plave ruže?
Nije postojala u prirodi – ni divlja, ni pitoma – sve dok je genetičari posle tri decenije neuspelih pokušaja nisu 2004. stvorili u laboratoriji. Kako? Ubacili su dva gena koji su u sadejstvu sa trećim belu ružu preobratili u plavu, sa neophodnim pigmentom (delfinidin) za potonju boju. Iza uspeha stoje dve kompanije – japanska „Suntori” i australijska „Floridžin”.
„Kraljica cveća” se uglavnom uzgaja zbog lepih i mirisnih cvetova i najčešće ima crveno, žuto i belo obojene latice. Arapski učenjaci su u 12. veku gajili azurno plave, dodajući boju u koru korena biljke. U nešto svetlijem izdanju oduvek je povezivana sa plavom kraljevskom krvlju, a u Kini je označavala nadu u dostižnu ljubav.
Zašto su se crvene ruže odrekli srpski socijalisti, čije je znamenje nakratko bila 1992. godine?
Razlozi svakako nisu naučni. Možda su samo poželeli da unaprede ljudsko društvo, što su godinama obećavali i još nisu posustali, ne poduhvatajući se menjanja prirode. Genetičarima su ostavili odrešene ruke da je preinačuju po vlastitim zamislima, svejedno što ni jedan nije vlastan da predvidi krajnji ishod. Može li se, dakle, priroda poboljšati?
PLODNI POLUMESEC
Ne znajući i ne hoteći, naši preci su se u to upustili otprilike 10.000 do 8.000 godina pre nove ere, pripitomljavajući biljke i životinje. Ukrštali su ih zarad većih prinosa i plodnijeg podmlatka. Na tabli iz Elama (jugoistočni Iran) pre 50 stoleća urezane su glave i još neki znaci koji su verovatno prikazivali oplodnju pripitomljenih magaraca.
Klasje i stabljike današnje pšenice, od čijih bezbrojnih vrsta pekari mese svakojaka peciva, ni izdaleka ne liče na prepotopsku travku iz srednje Azije („plodni polumesec”) od koje je nastala. Od prvobitne, kojoj najvećma sliči, razlikuje se po tome što ima tri puta više gena.
Bivalo je tako hiljadama godina, sve do sredine 20. veka, kada su dvojica naučnika, Frensis Krik i Džejms Votson, 1953. godine odgonetnula ustrojstvo „nasledne jedinice” svekolikog života ili DNK (dezoksiribonukleinska kiselina). U dvostrukoj upletenoj ovojnici nalik na merdevine, utisnuta je lozinka ili kôd nasleđa. Na samom početku 21. stoleća iščitan je, u grubim crtama, čovekov „nasledni otisak” (genetski kôd), 20.000-25.000 gena, sa oko tri milijarde baznih parova, od kojih je svaka baza sastavljena samo od atoma ugljenika (C), vodonika (H), azota (N) i kiseonika (O).
Dakle, cela DNK ispisana je sa ova četiri slova „azbuke života” koja se u nedogled ponavljaju u „trojkama” (tripleti). Jednostavnije tumačenje nije moguće.
Čemu novo znanje, ako nije na dobrobit čoveka? I genetički inženjeri su se uhvatili u koštac sa golim okom nevidljivim bakterijama, virusima, kvascima, jednoćelijskim algama i protozoama (čije je predstavnik ameba), kojima premeštaju pojedine gene, dodaju nove i isključuju stare, a zatim ove mikroorganizme ubacuju u biljke, životinje i ljude.
Još 1957. godine radioaktivnim zračenjem izazvane su promene na ječmu „zlatno obećanje” od kojeg je spravljano pivo.
Nepune dve decenije kasnije (1978) pojavio se humani insulin dobijen preobražajem bakterije ešerihija koli (Escherichia coli) u koju je umetnut čovekov gen, što se smatra prekretnicom u uvođenju genetski izmenjenih organizama u svakodnevni život ljudi. Možete pretpostaviti koliko je oduševljenje i olakšanje to izazvalo među oko 400 miliona obolelih od šećerne bolesti. Četiri godine docnije dobijen je hormon rasta koji, po svemu sudeći, priželjkuje svaki drugi žitelj naše planete (više od polovine je niže od proseka).
Na dugačkom spisku nalazi se više od 3.000 naslednih oboljenja za lečenje genima. Ko je to mogao da zamisli pre nekoliko decenija? Iz dana u dan sve je više proizvoda zasnovanih na genetski izmenjenim organizmima (GMO) – od „jestivih vakcina” do „biočelika”. Sumnjate da smo pogrešili?
KOZJI BIOČEIK
Nikako! U prvom slučaju je za to savršena biljka banana, jer u „preuređenom stanju” nije štetna za životnu sredinu (nema seme i razmnožava se vegetativno). U drugom, paukov gen umetnut među 70.000 kozjih ne utiče na izgled životinje, a svaka dnevno izluči sedam grana svilenih vlakana od kojih se upreda novi rastegljivi materijal lakši i otporniji od čelika!
Novi čvrsti paradajz koji usporeno truli (Flavour saver ili CGN-89564-2) , u slobodnom prevodu „čuvar ukusa i mirisa” oglašen je na sva zvona 1992. godine, a već 2002. godine američka Uprava za hranu i lekove odobrila ga je za ishranu. Isprva je nosio oznaku kompanije „Kaldžin”, kasnije su mu nalepili oznake multinacionalke „Monsanto”, protiv koje se s vremena na vreme organizuju protesti širom sveta.
Nema područja ljudske delatnosti u kojem se neće pojaviti, ako već nije. Najezda novotarija kakvu ljudski rod nije upamtio! Upozorenje na koje se pozivamo pre prve napisane rečenice, Džeremi Rifkin, ekonomista i sociolog, napisao je 1997. godine u predgovoru knjige Endrua Kimberla „Prodavnica ljudskog tela: Inženjerstvo i marketing života”. Strepeti ili ne?
Ni nauka nema uvek odgovor na pitanje koliko je nešto bezbedno, ali je svakako moćna sve da menja. Tako je 1990. četvorogodišnjoj Ašanti Desilva iz Brazila, koja je živela pod plastičnim balonom jer joj je imunitet sasvim otkazao, prvoj u svetu ubačen gen (iz belih krvnih zrnaca izvađenih iz njenog tela). Do sada je sličan postupak primenjen na više od dve hiljade ljudi.
Podsetimo se mudrog predskazanja Stanislava Lema, poljskog filozofa i satiričara, koji je u blistavom delu „Suma tehnologije” zapisao: „Čovek ne može menjati svet a da ne menja sebe”! Više u EKO KUĆI No16
Nulta Kuća
NULTA KUĆA U NOVOM SADU PREDSTAVLJA PRIMER SINTEZE EKOLOŠKOG, ENERGETSKI EFIKASNOG I INTEGRALNOG PRISTUPA PROJEKTOVANJU UZ KORIŠĆENJE SUNČEVE I OSTALIH OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE, SA CILJEM DA SE POSTIGNE “NULTI” NIVO UKUPNE PROIZVODNJE I POTROŠNJE ENERGIJE U OBJEKTU.
Kuća sa nultom neto energetskom potrošnjom pun je naziv za kuću nulte energije (eng. “zero-energy house”). Nulta neto energetska potrošnja teoretski znači da bi kuća nulte energije mogla biti nezavisna od energetske mreže, ali u praksi to znači da se električna energija dobijena od sunca pomoću fotonaponskih panela, tokom cele godine distribuira u javnu energetsku mrežu i da je pri tome njen godišnji energetski bilans potrošnje i proizvodnje energije jednak nuli. Da bi se to postiglo, energija se mora generisati unutar kompleksa, i to korišćenjem obnovljivih izvora energije koji ne zagađuju okolinu, odnosno ispuštaju vrlo malo ili nimalo ugljen-diksida. Evropska unija propisala je plan kojim se definiše da do 2020. godine svaki novoprojektovani objekat mora imati karakter “nulte kuće”.
Na ugaonoj lokaciji na kojoj se susreću krupan gradski blok petospratnica sa jedne strane i niz omanjih jednoporodičnih vila sa gradskim parkom sa druge strane, sagrađen je objekat koji pomiruje sve postojeće urbanističke različitosti, a koji se svojom inovativnom tehnologijom i funkcionalnim konceptom postavlja kao reper savremene izgradnje Novog Sada.
Autor objekta, arhitekta Vladimir Lovrić, pre dvadeset godina je na susednoj parceli projektovao i realizovao pasivnu solarnu kuću za iste vlasnike. Projektovati kuću ranih devedesetih godina sa ekološkom svešću i tada vrlo inventivnom tehnologijom, značilo je više od Lovrićevog profesionalnog uverenja, i on se nakon dve decenije daljeg autorskog razvoja vratio u ovaj ambijent. Postmodernistička traganja utkana u prvi objekat pretočena su sada u svojevrsni autorski neomodernizam. No, između dva objekta ima i nedvosmislenih sličnosti. Pre svega, to je osnovni motiv kružne forme, iskazan kroz simboličko značenje i specifično usložnjen u prostornoj elevaciji. Osnovni princip građenja kompozicije “Nulte kuće” jeste kontrast. Najpre, u širem smislu, svojim bezmalo monohromatskim pristupom objekat izrazito kontrastira ambijentu koji odlikuje pluralizam boja.
Materijalizacija neutralne game ima svrhu da naglasi primat forme, koja je monumentalna i data uz širok i hrabar potez. U užem smislu, kontrast je suvereno prisutan kroz igru punog i praznog, ispupčenog i uvučenog, zašiljenog i zaobljenog. Fasada je tretirana kao neprekinuto, jedinstveno platno na kome svetlost i senka ispisuju “konac” dela. Objekat je u celini izuzetno “fotogeničan”, a kompozicija je “kadrirajućeg” karaktera – iz svakog ugla i u svakom kadru prostornog doživljaja objekat izgleda skladno i uravnoteženo, impresivno i drugačije, on teče kao svojevrsni filmski zapis.
EKO ENERGETSKI PARAMETRI: – KORIŠĆENJE SUNČEVE ENERGIJE FOTONAPONSKIM PANELIMA I SOLARNIM KOLEKTORIMA – KORIŠĆENJE GEOTERMALNE ENERGIJE – ZELENI KROVOVI I VERTIKALNI VRTOVI
“Nulta kuća” se odlikuje čvrstom vezom objekta i okućnice, što je osnovni preduslov rada u total-dizajnu. Fizička konekcija novog i starog Lovrićevog objekta realizovana je u dvorištu u vidu zajedničkog vrtnog prostora. Pored toga, na novom objektu, između rezidencijalnog i poslovnog dela, u transverzali kuće, postoji stakleni most – vizuelni prodor kroz kuću prema poprečnoj ulici i starom objektu.// ekMARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No16
Ulazna partija u kuću data je kroz upečatljivu kompoziciju u aluminijumu i staklu, u hi-tech maniru.
Ohrid grad sa dva sunca
BELA BOJA DOMINIRA OHRIDOM. TU SU STARE BELE ZGRADE, BELI OHRIDSKI BISERI, BELI BRODOVI KOJI PLOVE JEZEROM, BELI GALEBOVI KOJI GA NADLEĆU I BELI LABUDOVI KOJI SLOBODNO PRILAZE POSETIOCIMA I ZA PONEKI ZALOGAJ PECIVA STRPLJIVO I BEZ TREME POZIRAJU FOTO AMATERIMA I SLIKARIMA. JEZERO SE NALAZI NA VISINI OD OKO 700 METARA I PROSTIRE SE NA OKO 350 KVADRATNIH KILOMETARA, A NAJVEĆA DUBINA MU JE SKORO 300 METARA. OD SUSEDNOG, NEŠTO VIŠE POSTAVLJENOG PRESPANSKOG JEZERA, ODVAJA GA PLANINA GALIČICA. KROZ POROZNE KRAŠKE STENE GALIČICE, VODA PRESPANSKOG JEZERA PRELIVA SE U OHRIDSKO JEZERO. JEZERSKU VODU OSVEŽAVAJU I DVA JAKA VRELA: BILJANINI IZVORI KOD OHRIDA I IZVOR CRNOG DRIMA KOD.
Postoji mesto u Ohridu koje se zove Plaošnik. Koliko sam shvatio, ta reč označava mesto na kome ima puno svetlosti. Postoji trenutak u drugoj polovini dana kada se sunčevi zraci odbiju od površine jezera i istovremeno probiju kroz grane četinara. Tada Plaošnik osvetle dva sunca. Čak i oni koji ovo ne znaju ili ne žele da balansiraju direktne i reflektovane zrake, primećuju da u Ohridu uvek ima puno svetlosti. Da li je to zbog belih kuća koje su u polukrugu okrenute ka jezeru ili zbog samog jezera, teško je reći. Ohrid je u svakom slučaju mesto koje je oduvek bilo bogomdano za život, čak i kad nije bilo jezera. Priča se da je na kraju prostranog polja koje se pružalo ispod Galičice postojalo vrelo koje je zbog obilja vode uvek bilo pokriveno kapkom. Na vrelo su svakodnevno išle devojke, a sa njima i lepa Lihnida. Kažu da je jednoga dana Lihnida malo zakasnila i krenula je na izvor kada su se ostale devojke već vraćale.
U žurbi da ih sustigne, Lihnida nije spustila kapak na vrelu. Voda je tekla u tri mlaza iz vrela i kada su se meštani ujutru probudili, umesto prostranog polja ugledali su prelepo jezero. Jezero je okruženo visokim planinama koje se mestimično spuštaju u jezerske dubine praveći atraktivne hridine. Na jednoj takvoj hridi se nalazi i grad Ohrid. Za ohridsku pastrmku su čuli svi sladokusci, ali verovatno ne znaju da je to što im sa tanjira apetit mami – relikt prošlosti. Tačnije, pleistocena. Ledenog doba. Ali, da ne kvarimo apetit, evo objašnjenja.Ohridsko jezero na granici Makedonije i Albanije, jedno od najstarijih na Zemlji, poznato je po endemskom biljnom i životinjskom svetu koji ga nastanjuje od ledenog doba. Najpoznatiji relikt jezera je ohridska pastrmka. Tu je i jegulja koja se mresti u Sargaskom moru.
BILJANINI IZVORI SU JEDNO OD ČUDA KRAŠKIH KRAJEVA. NAJVEĆI SU U VREME TOPLJENJA SNEGOVA I POSLE KIŠE, ALI NE PRESUŠUJU NI TOKOM NAJVEĆIH LETNJIH VRUĆINA.
Izgradnjom brane na Drimu, jeguljama je presečen put do mrestilišta, ali poneka se ipak probije preko specijalno napravljenih zaobilaznica. Jezero se nalazi na visini od oko 700 metara i prostire se na oko 350 kvadratnih kilometara, a najveća dubina mu je skoro 300 metara. Od susednog, nešto više postavljenog Prespanskog jezera, odvaja ga planina Galičica. Kroz porozne kraške stene Galičice, voda Prespanskog jezera preliva se u Ohridsko jezero. Jezersku vodu osvežavaju i dva jaka vrela: Biljanini izvori kod Ohrida i izvor Crnog Drima kod manastira Sveti Naum. Ribari sa Ohrida tvrde da Crni Drim praktično protiče kroz jezero i napušta ga kod Struge. Biljanini izvori su jedno od čuda kraških krajeva. Najveći su u vreme topljenja snegova i posle kiše, ali ne presušuju ni tokom najvećih letnjih vrućina.// Više u ek No 16
Eco house 3.0
OKRUŽENA PLANINSKIM VENCIMA NACINOANLNOG PARKA VALENSIJE, SERRA ESPADÀ, ČISTOG I SVEDENOG DIZAJNA, KUĆA EL REFUGIO INTELIGENTE PREDSTAVLJA PROTOTIP IDEALNE BIOKLIMATSKE PREFABRIKOVANE KUĆE ZA ODMOR DUŠE I TELA. DELO JE ŠPANSKOG STUDIJA NOEM, KOJI JE ZA SAMO DEVET I PO NEDELJA OD POČETNE IDEJE USPEO DA REALIZUJE CEO PROJEKAT.
Okružena planinskim vencima nacinoanlnog parka Valensije, Serra Espadà, čistog i svedenog dizajna, kuća El refugio inteligente predstavlja prototip idealne bioklimatske prefabrikovane kuće za odmor duše i tela. Koncipirana je i izgradjena u neverovatnom roku od samo devet i po nedelja. Delo je firme Noem “No Emission”, koja je svoje usluge specijalizovala za projektovanje i izvođenje prefabrikovanih ekosvesnih objekata čija izuzetna milimetarska preciznost i kompletni digitalni proces omogućavaju maksimalnu energetsku efikasnost.
Formalno ustrojstvo kuće se ogleda u kombinaciji dva prefabrikovana drvena modula, odnosno funkcionalna bloka, i trema čija metalna struktura predstavlja vezu spolja-unutra, otvarajući kuću ka okruženju i brišući formalne granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora. Jedan od modula 9x3m obuhvata tehnički blok kupatila i kuhinje, dvokrevetnu spavaću sobu, kao i multifunkcionalni studio koji takodje može da postane dvokrevetna soba.
Drugi veći modul od 9×4,5m predstavlja čist prostor dnevnog boravka i trepezarije, koji se nadovezuje na južno orijentisani trem i impozatno okruženje. Funkcionalna podela kuće se ogleda upravo u konstrukcija dva drvena modula koje možemo posmatrati i kao dnevnu i noćnu zonu stambenog prostora.
Obzirom da je kompletna kuća proizvedena u radionici firme Noem, na CNC mašinam, greške u proizvodnom procesu su svedene na minimum. Sama kuća je do te mere digitalizovana da je dovoljno putem internet, smart telefona uticati na njeno funkcionisanje. Pola sata pre dolaska u kuću, programiranjem putem GPS signala, kuća će pokrenuti osvetljenje da Vas dočeka.//ek ALEKSANDRA PRAŠTALO – Više u EKO KUĆI No16
Eco-house 3.0
RASTEREĆENA FORMALNIH KARAKTERISTIKA I SUVIŠNIH DETALJA U ENTERIJERU, ZAHVALJUJUĆI JEDNOSTAVNOM DIZAJNU I FUNKCIONALNO OSMIŠLJENOM PROSTORU, OVA MONTAŽNA SOLARNA KUĆA PREDSTAVLJA IDEALNO UTOČIŠTE KOJE SLAVI VEZU ČOVEKA I PRIRODE OBELEŽENU OBOSTRANIM POŠTOVANJEM.
Okružena planinskim vencima nacinoanlnog parka Valensije, Serra Espadà, čistog i svedenog dizajna, kuća El refugio inteligente predstavlja prototip idealne bioklimatske prefabrikovane kuće za odmor duše i tela. Koncipirana je i izgradjena u neverovatnom roku od samo devet i po nedelja. Delo je firme Noem “No Emission”, koja je svoje usluge specijalizovala za projektovanje i izvođenje prefabrikovanih ekosvesnih objekata.
Vlasnici ove inspirativne kuće su stariji bračni par, koji je nakon napornog radnog veka najzad dočekao mogućnost češćeg boravka u prirodi. Njihova želja je bila da izgrade sklonište u simbiozi sa prirodom, poštujući okolni krajoliki, sa akcentom na primeni principa energetske efikasnosti. Kao rezultat dobili su bioklimatsku prefabrikovanu drvenu kuću od 96 m2, čiji proces je 100% digitalan, počevši od dizajna, preko proizvodnje i montaže, do kontrole i upotrebe.Formalno ustrojstvo kuće se ogleda u kombinaciji dva prefabrikovana drvena modula, odnosno funkcionalna bloka, i trema čija metalna struktura predstavlja vezu spolja-unutra, otvarajući kuću ka okruženju i brišući formalne granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora.
Jedan od modula 9x3m obuhvata tehnički blok kupatila i kuhinje, dvokrevetnu spavaću sobu, kao i multifunkcionalni studio koji takodje može da postane dvokrevetna soba. Drugi veći modul od 9×4,5m predstavlja čist prostor dnevnog boravka i trepezarije, koji se nadovezuje na južno orijentisani trem i impozatno okruženje. Funkcionalna podela kuće se ogleda upravo u konstrukcija dva drvena modula koje možemo posmatrati i kao dnevnu i noćnu zonu stambenog prostora.
UPOTREBOM VISOKOEFIKASNE TERMOIZOLACIJE, ODGOVARAJUĆIM POZICIONIRANJEM U ODNOSU NA DNEVNO OSVETLJENJE I MAKSIMALNIM ISKORIŠĆENJEM SOLARNE ENERGIJE, POSTIGNUTA JE POTROŠNJA MANJA OD 15KWH/M2. SOLARNI FOTONAPONSKI PANELI UPOTREBLJENI SU ZA DOBIJANJE ELEKTRIČNE ENERGIJE, A SOLARNIM KOLEKTORIMA OBEZBEĐENA JE TOPLA VODA TOKOM CELE GODINE.
Posebna vrednost ovog projekta odnosi se na sam proces ahitektonskog projektovanja, koji podrazumeva iscpnu analizu svih parametara, kako klimatskih, geoloških, funkcionalnih, tako i izvođačkih, kojim se ništa ne ostavlja slučajnosti i intuiciji.// ekALEKSANDRA PRAŠTALO – Više u EKO KUĆI No16
U enterijeru dominiraju bela boja i prirodni tonovi. Nameštaja je čista i svedene geometrije, što ovaj prostor čini veoma toplim i prijatnim za života.
WATERSHED – sklonište za pisanje
NASTALA PO ŽELJI PASIONIRANOG LJUBITELJA PRIRODE, MALA KUĆA WATERSHED DELO JE ARHITEKTE ERIN MUR I NJENOG ARHITEKTONSKOG I ISTRAŽIVAČKOG STUDIJA FLOAT. ŽELJA ZA POVLAČENJEM U OVAJ TIP SKLONIŠTA U PRIRODI RODILA SE IZ POTREBE ZA POSMATRANJEM PRIRODNOG OKRUŽENJA I PRONALAŽENJEM INSPIRACIJE.
S obzirom da naručilac ove male kuće želi da piše u miru, sa otvorenim pogledom ka šumi, izabrana lokacija je takva da nema direktnog saobraćajnog pristupa.Ovaj kutak je smešten na malom proplanku uz reku Maris, koja je deo projekta za obnavljanje hidrološke i ekološke funkcije celog rečnog sliva.
Tumačenjem izazova da se sagradi objekat bez struje i bez većih iskopa, otkrivamo da je velika pažnja usmerena na detaljno i pažljivo planiranje objekta koji se može lako ukloniti i reciklirati na kraju svog životnog veka. Objekat je koncipiran na osnovama održivosti ekosistema koje počivaju na funkcijama cikličnih promena, interkonekciji i dinamičnoj ravnoteži. Kako bi se podržala ova ideja, kao i definicija održivosti, projektant je preneo metaforu životnog ciklusa na značenje kuće.
Ova mala kuća predstavlja mnogo više od običnog zaklona na proplanku. Boraveći u njoj, njoj možete uživati u dobovanju kiše, zvukovima šume i pogledu na okolinu. U tom smislu, detalji su urađeni tako da odgovaraju zahtevu održivog dizajna kroz nezavisnost od električne, vodovodne i saobraćajne infrastrukture. Kuća je koncipirana bez sanitarnog i kuhinjskog bloka, sa jasnom naznakom upotrebljivosti.
Akcenat je stavljen na krovnu konstrukcija koja je projektovana tako da pojača zvučni efekat dobovanja kapi kiše, što neosporno dodatno inspiriše pisca koji boravi u ovoj minijaturnoj strukturi. Kolektor koji sakuplja kišnicu poziva šumske stanovnike da ga koriste kao pojilo, a prozori na zapadu i severu pružaju pticama priliku da se gnezde u njihovim čeličnim ramovima.//ek MARIJA CVETKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No15
Yeta kuća od balvana
Okružena impozantnom lepotom alpskih pašnjaka i okolnih šuma, u italijanskom naselju Val Di Sella nalazi se mala arhitektonska jedinica Yeta od svega 13m2, delo arhitekte Flavija Galvanija. Projekat je nastao na principima zaštite životne sredine i ekonomske održivosti, kao prototip mikro kuće koja se može lako uklopiti u različite lokacijske kontekste i namene. Njena izgradnja nije zahtevala nikakva iskopavanja u svrhu postavljanja temelja. Upotreba kompaktnih laganih modula obezbedila je izuzetno jednostavan transport i montažu. Koncipirana je maksimalno jednostavno, koliko god je to osnovna ideja eko kuće dozvoljavala, kako bi se postigao optimalni prostor u okviru minimalnih dimenzija.
Kućica je zrazito malih dimenzija, sa osnovom od 3.8m sa 4.4m i visinom od 3.3m, i u potpunosti je izrađena od prirodnih reciklirajućih materijala. Svojim izgledom podseća na strukturu naslaganih stabala, prizor karakterističan za obode alpskih venaca. Ovakvim rešenjem drvene fasade, opna kuće se praktično i ne razlikuje od prirodnog okruženja. Tehnologija se nenametljivo stapa sa drvetom kao najzastupljenijim materijalom i pravi kontinuum između spoljnog prostranstva i ugodne unutrašnjosti.
Objekat je organizovan oko multifunkcionalnog centralnog prostora usmerenog ka neposrednom okruženju, koji je ograničen jedinim strogo definisanim prostorom, sanitarno-kuhinjskim blokom minimalnih dimenzija. Osnovna ideja ovog prostora ogleda se u multifunkcionalnosti, odnosno u mogućnosti prihvatanja različitih sadražaja u zavisnosti od potreba. Yeta se može koristiti u različite svrhe: kao opservatorija sa pogledom na šumu, istraživačka laboratorija, prostor za meditaciju, izložbeni prostor, kiosk.
Ekološki koncept kuće zasnovan je na mini fotonaponskom sistemu, LED rasveti niske potrošnje i drugim mini kontrolnim sistemima na nivou pametne kuće. Mini fotonaponski sistem sastoji se od šest monokristalnih solarnih modula koji proizvode struju i povezani su sa sistemom za skladištenje energije. Upotrebom ovog sistema kuća postaje nezavisna od električne mreže.
Održavanje toplote zimi omogućeno je postavljanjem izolacije na fasadnu drvenu ljusku, kao i ugradnjom prozora sa dvostrukim staklom na prednjoj fasadi. Na krovu se sakuplja kišnica, nakon čega se prečišćava i koristi u kuhinji i kupatilu, dok se iskorišćena voda čuva u posebnom rezervoaru.// ek ALEKSANDRA PRAŠTALO – Više u EKO KUĆI No15
Windbell
LJUDI VEĆI DEO DANA PROVODE U ZATVORENIM PROSTORIJAMA. RAČUNA SE DA U PROSEKU ČOVEK ČAK 90% SVOG VREMENA PROVODI UNUTAR ZIDOVA, I DA MU JE DNEVNO POTREBNO OKO 15M3 ZDRAVOG VAZDUHA. NEOPHODNO JE OBEZBEDITI ODGOVARAJUĆE USLOVE DA BI SE DO TE KOLIČINE VAZDUHA DOŠLO.
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, najzagađenija mesta na našoj planeti su stanovi. Pošto ljudi sve više pažnje obraćaju zdravstvenoj zaštiti, svež vazduh, sveža voda i sveže okruženje postale su preduslov zdravog života. Zagađeni vazduh u domaćinstvu generiše se iz same unutrašnjosti doma. Gotovo sve što koristimo rasipa čestice unaokolo ili emituje čitav spektar štetnih gasova, posebno kad su stvari nove. Mladi industrijski dizajner Kim Edo dizajnirao je ovu interesantnu spravicu vođen upravo pomenutom problematikom. Ovaj prečistač ujedno je i osveživač vazduha, a inspirisan je izgledom i funkcijom tradicionalnog istočnjačkog zvona koje pokreće strujanje vazduha – wind chime. Umesto da se nalazi na spoljnim vratima ulaznog trema, postavljen je u unutrašnjosti kuće ili stana, tako da njegovo klatno dok se ljulja ispušta prijatan i osvežavajući miris.
Primarni zadatak ovog uređaja je da stvara negativne jone i proizvodi aktivni kiseonik, čime se uklanjaju neprijatni mirisi, pa se zatvorena prostorija u kojoj se boravi ispunjava prirodno svežim vazduhom. Ovaj jonizator stvara utisak da se nalazite pokraj reke ili ispod drveta, jer dočarava atmosferu sličnu onoj koju imate u prirodnom, nezagađenom okruženju.// ek IVANA NIKOLIĆ
YETA kuća od balvana
YETA PREDSTAVLJA PROTOTIP MINIMALNE ARHITEKTONSKE JEDINICE MULTIFUNKCIONALNOG KARAKTERA ZASNOVANOG NA PRINCIPINAMA EKOLOŠKE GRADNJE I EKONOMSKE ODRŽIVOSTI. SVOJIM IZGLEDOM PODSEĆA NA STRUKTURU NASLAGANIH STABALA KOJA SE U POTPUNOSTI UTAPA U OKRUŽENJE OSTVARUJUĆI POVEZANOST KUĆE I PRIRODE.
Okružena impozantnom lepotom alpskih pašnjaka i okolnih šuma, u italijanskom naselju Val Di Sella nalazi se mala arhitektonska jedinica Yeta od svega 13m2, delo arhitekte Flavija Galvanija. Projekat je nastao na principima zaštite životne sredine i ekonomske održivosti, kao prototip mikro kuće koja se može lako uklopiti u različite lokacijske kontekste i namene. Njena izgradnja nije zahtevala nikakava iskopavanja u svrhu postavljanja temelja. Upotreba kompaktnih laganih modula obezbedila je izuzetno jednostavan transport i montažu. Koncipirana je maksimalno jednostavno, koliko god je to osnovna ideja eko kuće dozvoljavala, kako bi se postigao optimalan prostor u okviru minimalnih dimenzija.
Kućica je izrazito malih dimenzija, sa osnovom od 3.8m sa 4.4m i visinom od 3.3m, i u potpunosti je izrađena od prirodnih reciklirajućih materijala. Svojim izgledom podseća na strukturu naslaganih stabala, prizor karakterističan za obode alpskih venaca.
Ovakvim rešenjem drvene fasade, opna kuće se praktično i ne razlikuje od prirodnog okruženja. Tehnologija se nenametljivo stapa sa drvetom kao najzastupljenijim materijalom i pravi kontinuum između spoljnog prostranstva i ugodne unutrašnjosti.
Objekat je organizovan oko multifunkcionalnog centralnog prostora usmerenog ka neposrednom okruženju, koji je ograničen jednim strogo definisanim prostorom, sanitarno-kuhinjskim blokom minimalnih dimenzija. Osnovna ideja ovog prostora ogleda se u multifunkcionalnosti, odnosno u mogućnosti prihvatanja različitih sadržaja u zavisnosti od potreba.
YETA SE MOŽE KORISTITI U RAZLIČITE SVRHE: KAO OPSERVATORIJA SA POGLEDOM NA ŠUMU, ISTRAŽIVAČKA LABORATORIJA, PROSTOR ZA MEDITACIJU, IZLOŽBENI PROSTOR, KIOSK.
Ekološki koncept kuće zasnovan je na mini fotonaponskom sistemu, LED rasveti niske potrošnje i drugim mini kontrolnim sistemima na nivou pametne kuće. Mini fotonaponski sistem sastoji se od šest monokristalnih solarnih modula koji proizvode struju i povezani su sa sistemom za skladištenje energije.// ek VESNA FILIMONOVIĆ – Više u EKO KUĆI No16