Pop-up kuća
Idejna okosnica projekta bila je činjenica da grejanje predstavlja 28% globalnog utroška energije, kao i jedan od glavnih izdataka iz budžeta prosečnog domaćinstva. Multipod Studio je arhitektonsko-dizajnerski atelje koji je odlučio da razvije inovativno rešenje za kuću koja bi opovrgla ove činjenice, odnosno koja bi svojom izgradnjom i postojanjem postavila novi standard energetskog utroška. Tako je patentiran jedinstven oblik pasivne gradnje koji pruža izvanrednu toplotnu izolaciju, i to po veoma pristupačnoj ceni izgradnje i održavanja objekta.
Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_single_image.php on line 141
Ovaj revolucionarni patent izgradnje primenjen je na kompletan objekat Pop-Up House, od poda do plafona, montiranjem izolacijskih blokova između kojih se nalaze drveni ramovi. Drvo je korišćeno unutar kuće kao podna i tavanična obloga, u cilju postizanja likovnosti i estetskih kvaliteta enterijera, a spolja, na fasadi, stvorena je veoma efektna ritmička kompozicija od drvenih letvi različite širine.
Prvi ovakav objekat sagrađen je u februaru 2014. godine u dolinama borove šume na jugu Francuske, u gradu Arboa. Površina njegove osnove je 150 m2, namenjen je za četvoročlano domaćinstvo, a cena izgradnje (ne računajući unutrašnje opremanje, instalacije i završnu obradu) iznosila je 200 eura po kvadratu.
Za izgradnju Pop-Up House korišćen je najjednostavniji alat – samo električna šrafilica. Montažna struktura formirana je iz delova koji su sklapani kao lego kocke, najjednostavnijim šrafljenjem. Materijal korišćen za izgradnju je male težine, napravljen od sekundarnih, recikliranih sirovina vrhunskih toplotno-izolacijskih performansi, i po tipu je montažno-demontažni, što znači da se od njega izgrađena kuća može veoma lako i brzo rastaviti u delove.
Materijal korišćen za izgradnju je male težine, napravljen od sekundarnih, recikliranih sirovina vrhunskih toplotno-izolacijskih performansi, i po tipu je montažno-demontažni, što znači da se od njega izgrađena kuća može veoma lako i brzo rastaviti u delove. To su zapravo PSE (polistiren) blokovi melirano sive boje, reciklirani materijal koji se sastoji od grafita i 98% vazduha.
Ovaj novi strukturalni dizajn još uvek nije doživeo širu komercijalnu upotrebu, i njegovi idejni tvorci još uvek ispituju njegove mogućnosti. Jedan od ukupno dva praktično otelotvorena rezultata jeste upravo kuća Pop-Up.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No18
Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113
Pop-up kuća
SVE ŠTO JE POTREBNO ZA IZGRADNJU OVE KUĆE JESU ČETIRI RADNA DANA I JEDNA ELEKTRIČNA ŠRAFILICA. NJENA STRUKTURA, SAČINJENA OD IZOLACIJSKIH BLOKOVA I DRVENIH PANELA, PRUŽA OPTIMALNU TOPLOTNU IZOLACIJU, JEFTINA JE, BRZO I LAKO SE MONTIRA, I BAZIRANA JE NA RECIKLIRANIM SIROVINAMA.
Idejna okosnica projekta bila je činjenica da grejanje predstavlja 28% globalnog utroška energije, kao i jedan od glavnih izdataka iz budžeta prosečnog domaćinstva. Multipod Studio je arhitektonsko-dizajnerski atelje koji je odlučio da razvije inovativno rešenje za kuću koja bi opovrgla ove činjenice, odnosno koja bi svojom izgradnjom i postojanjem postavila novi standard energetskog utroška. Tako je patentiran jedinstven oblik pasivne gradnje koji pruža izvanrednu toplotnu izolaciju, i to po veoma pristupačnoj ceni izgradnje i održavanja objekta.
Ovaj revolucionarni patent izgradnje primenjen je na kompletan objekat Pop-Up House, od poda do plafona, montiranjem izolacijskih blokova između kojih se nalaze drveni ramovi. Drvo je korišćeno unutar kuće kao podna i tavanična obloga, u cilju postizanja likovnosti i estetskih kvaliteta enterijera, a spolja, na fasadi, stvorena je veoma efektna ritmička kompozicija od drvenih letvi različite širine. Prvi ovakav objekat sagrađen je u februaru 2014. godine u dolinama borove šume na jugu Francuske, u gradu Arboa. Površina njegove osnove je 150 m2, namenjen je za četvoročlano domaćinstvo, a cena izgradnje (ne računajući unutrašnje opremanje, instalacije i završnu obradu) iznosila je 200 eura po kvadratu.
Ovaj novi strukturalni dizajn još uvek nije doživeo širu komercijalnu upotrebu, i njegovi idejni tvorci još uvek ispituju njegove mogućnosti. Jedan od ukupno dva praktično otelotvorena rezultata jeste upravo kuća Pop-Up. Minimalistički ustrojena i spolja i unutra, transparentne i fluidne definicije prostora, kompozicija kuće je sačinjena od ritmičke igre kompozicionih elemenata – hladna boja grafita kontrastirana je sa toplom bojom drvenih partija, kombinovani su krupni i široki potezi, ispupčene i uvučene mase, igra punog i praznog.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No15
NOVINE UVEDENE IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PLANIRANJU I IZGRADNJI
Skupština Srbije je 8. decembra 2014. godine usvojila Zakon o izmenama i dopunama Zakona o planiranju i izgradnji (Zakon) kojim je znatno pojednostavljeno i ubrzano dobijanje građevinske dozvole, sa ciljem da se olakša pristup investitorima i da se poveća broj domaćih i stranih investicionih ulaganja u gradnju objekata.
Predviđeno je da se Zakon sprovodi u dve faze:
U prvoj fazi, od 1. marta 2015. godine do kraja godine, razmena podataka u okviru objedinjene procedure izdavanja građevinskih dozvola biće vršena u papirnoj formi sa preporukom da se koristi elektronska forma. U drugoj polovini godine biće uvedena i elektronska građevinska dozvola.
U drugoj fazi, od 1. januara 2016. godine, sve vrste komunikacija biće isključivo elektronske i građevinska dozvola će biti elektronska, kao što je uobičajeno u razvijenim zemljama. Od ovog datuma, nadležni organ će imati obavezu da vоdi еlеktrоnsku, јаvnо dоstupnu bаzu pоdаtаkа о tоku svаkоg pојеdinаčnоg prеdmеtа u okviru objedinjene procedure, оd pоdnоšеnjа zаhtеvа zа izdаvаnjе lоkаciјskih uslоvа dо izdаvаnjа upоtrеbnе dоzvоlе, kоја sаdrži i аktа pribаvlјеnа i izdаtа u tој prоcеduri.
Najveće novine koje Zakon donosi odnose se na sledeće :
Jednošalterski sistem Postupak pribavljanja dokumentacije potrebne za gradnju objekata je pojednostavljen i veći deo posla je sa investitora prebačen na lokalnu samoupravu. Predviđeno je da se na jednom šalteru sprovodi celokupan postupak u objedinjenoj proceduri, od izdavanja lokacijskih uslova, preko dobijanja građevinske dozvole, do izdavanja upotrebne dozvole. Sva dokumenta koja je ranije investitor sam morao da pribavlja u nadležnim institucijama i javnim preduzećima, sada će po službenoj dužnosti pribavljati lokalna samouprava. Rok za izdavanje građevinske dozvole je maksimalno 28 dana. Upotrebna dozvola se izdaje u roku od pet dana i dostavlja se investitoru i nadležnom građevinskom inspektoru.
Doprinos za uređivanje gradjevinskog zemljišta Zakonom je uveden pojam doprinosa za uređivanje građevinskog zemljišta kojim je zamenjena dosadašnja naknada za uređivanje građevinskog zemljišta. Ministarstvo utvrđuje kriterijume za određivanje doprinosa i maksimalni iznos do kojeg će se plaćati doprinos za uređenje građevinskog zemljišta, koji će naplaćivati lokalne samouprave. Ministarstvo će utvrditi i u koliko rata će moći da se plati.
Maksimalni iznos doprinosa je ograničen – osnovica je prosečna cena kvadratnog metra stana u novogradnji u lokalnoj samoupravi, a najviša stopa je 15%, pоmnоženo sа ukupnоm nеtо pоvršinоm оbјеktа kојi је prеdmеt grаdnjе.
Urbanističko planiranje Zakon na lokacijama na kojima nema urbanističkih planova dozvoljava mogućnost izgradnje na osnovu dokumenta pod nazivom Separat o tehničkim uslovima izgradnje. Ovaj dokument dоnоsi imаlаc јаvnih оvlаšćеnjа u оkviru svоје nаdlеžnоsti kаd plаnski dоkumеnt nе sаdrži uslоvе, оdnоsnо pоdаtkе zа izrаdu tеhničkе dоkumеntаciје. Sličan koncept je postojao u nekadašnjem Zakonu iz 2003. godine i bio je poznat kao Akt o urbanističkim uslovima. U proceduri koja se odnosi na urbanističke planove ukinut je koncept plana, a novina je i rani uvid u planska dokumenta. Predviđeno je da će gradovi morati da imaju glavnog gradskog urbanistu koji će koordinirati svim poslovima u vezi sa gradnjom.
Centralni registar planskih dokumenata će voditi оrgаn nаdlеžаn zа pоslоvе držаvnоg prеmеrа i kаtаstrа umesto ministarstva nadležnog za poslove prostornog planiranja i urbanizma. Prеstаje sа rаdоm Rеpubličkа аgеnciја zа prоstоrnо plаnirаnjе, a pоslоvе iz оkvirа njene nаdlеžnоsti preuzima Ministаrstvо.
Jedinstvo nepokretnosti Nakon оkоnčаnog pоstupka prеtvаrаnjа prаvа kоrišćеnjа u prаvо svојinе nа grаđеvinskоm zеmlјištu, kаtаstаrskа pаrcеlа izgrаđеnоg grаđеvinskоg zеmlјištа zајеdnо sа оbјеktimа sаgrаđеnim nа njој pоstаје јеdinstvеni prеdmеt prаvа svојinе, tаkо dа sе svа pоstојеćа prаvа i tеrеti kојi su pоstојаli nа оbјеktu ili pоsеbnоm dеlu оbјеktа, prеnоsе nа kаtаstаrsku pаrcеlu (ili dео kаtаstаrskе pаrcеlе), оsim аkо је nа tоm zеmlјištu ustаnоvlјеn dugоrоčni zаkup.
Ostalo Zakon ne reguliše pitanje konverzije prava korišćenja u pravo svojine na građevinskom zemljištu, što će biti regulisano posebnim zakonom.
Predviđeno je da će svi subjekti koji su tokom privatizacije stekli pravo korišćenja na građevinskom zemljištu moći da grade, što do sada nisu mogli.
Uvodi se potpuno novi pojam –finansijer, lice koje pored investitora ima pravo u postupku.
Pored navedenog Zakon uvodi se još mnogo novina.U narednim tekstovima detaljnije ću pisati o novim pojmovima, pravilima i procedurama uvedenim Zakonom.//
DUNAVSKI MUZEJ KAO UMETNIČKI SALON KAO VIZIONARSKI PROJEKAT KAO LIČNI SAN KAO ZAJEDNIČKA TRPEZA KAO RAJSKI VRT KAO ISTINSKO ČUDO KAO ČISTA REALNOST
TO DA SE I DANAS, U NAŠEM PRISUSTVU, MOŽE DOGAĐATI ČUDO, DOKAZUJE JEDAN NEOBIČNI I SASVIM LIČNI „NEMOGUĆI PROJEKAT“ ČOVEKA KOJI SE USUDIO DA URADI SVE SUPROTNO OD ONOG ŠTO SU GA SAVETOVALI. TO JE, MOŽDA, I PRAVA POUKA ZA OVA NEVERUJUĆA I APOKALIPTIČKI-NEINTERESANTNA VREMENA KOBNO UBRZANIH DOGAĐAJA I OPASNO USPORENIH NADANJA S PRAVOM ZABRINUTOG ČOVEČANSTVA.
Bio sam danas u Novim Banovcima, na poselu kod izvesnog Macure, našeg čoveka iz Beča koji je tu, nad samim Dunavom, napravio pravi pravcati umetnički grad – sa neobičnim Muzejom (Muzej Macura) i još neobičnijom galerijom (Magacin Zenit), usred sremske stepske nedođije.
Dok smo se pričešćivali duhovnom i telesnom hranom (postavljenom na nekom starom, prelepom koncertnom klaviru), osećali smo, svi prisutni, koliko je umetnost (pa makar i ona koja u meni inače ne izaziva preterano osećanje bliskosti) UZVIŠENA. Koliko u njoj ima – kad je to zaista – nečeg otmeno usamljenog i privlačnog…
Bilo je to čudno društvo – gde je među nama naprosto blistala mladalačkom vedrinom naša mila i dobra Rada (Đuričin) – ali nisam želeo ovde da pišem o tome…
Naime, dok sam lutao muzejskim sobama Macurinog ekscentričnog Muzeja i pogledom skupljao sve još preostale i preživele relikte harizmatičnog Micićevog Zenitizma, zastao sam kraj jedne papirne gomilice, nemarno položene ukraj ove izložbe međuratne srpske avangarde.
Počeo sam da slobodno preturam po naizgled nemarno razbacanim knjigama, sve od reda retkim i lepo ukrašenim izdanjima. Neke su bile zanimljive zbog originalnosti, neke, opet, zbog provokativnosti, neke po temi (posebno je bio prisutan Dunav), neke po posebno davnoj godini štampe, neke po svojoj šarmantnoj bleskastosti i upravo čarobnim preteranostima svih vrsta, neke po svojoj retkosti i ekskluzivnosti…
Odmah su mi prišli neki egzotični saputnici sa ove estetske i hedonističke ekskurzije i krenuli sa pitanjima.
Ja im ne ostadoh dužan i raspalih sa odgovorima. Na šta oni počeše da, kao iz rukava, sipaju podpitanja, komentare, duhovitosti, uzbudljive asocijacije i tome slične vragolije i kalambure.
Naravno, ja im ponovo nisam ostao dužan i počeo je sa rasprskavanjem jedan vajldovski verbalni vatromet uzajamnog razigravanja mašte, znanja i talenta (sa obaveznim prstohvatom duhovitosti).
Odjednom je čitav ovaj lepo-bizarni muzej usred dunavske pustare počeo da živi i vrti se oko nas, kao oživljena scenografija jednog antologijskog razgovora (čija se raskoš i posebna ekskluzivnost očitavala u tome što je ostao srećno i namerno nezabeležen). Estetika, poetika, egzotika, erotika, uz oneobičavanje, začudnost, obavezni šarm i neograničene količine aristokratske neobaveznosti ćaskanja… bili su prateći sastojci našeg prijateljskog duela, u kome su se, umesto metaka, ispaljivali plotuni zanimljivosti i salve dvosmislenih (vešto šifrovanih) komentara.
Ukratko, Muzej je namah postao Salon.
Jedna velika civilizacijska tekovina zapadne imaginacije je čudesno preobražena u drugu, podjednako značajnu formu „duha u akciji“.
I kao što su muzeji danas ostali samo blede (turističke) senke nekadašnjih veličanstvenih galerija u kojima se neumorno tragalo za smislom Lepote svih vremena i stilova, tako je gotovo nestala i institucija književnih salona, u kojima se neposredno rađala umetnost i usmeno oblikovala kultura velikih epoha rane moderne.
Novi Banovci se tako, kroz naš razgovor, pretvoriše u Pariz i Petrograd „starog poretka“ (ancien regime) sveta koji je još uvek verovao u budućnost, u čoveku dohvatno „bolje sutra“ i stalno usavršavanje ljudskog duha.
Magija mašte i talentovane uzajamnosti u čerupanju besmisla, ružnoće i gluposti svih fela preobrazili su ionako već neobični muzej „usred nigdine“ u još ređi, neočekivaniji i neobičniji salon onih najređih, svima nam nasušno potrebnih razgovora. Onih u kojima se ništa važno ne rešava, u kojima nema nedostojne zabrinutosti i izanđalih tema, koji služe sami sebi (i larpurlartističkoj lepoti sopstvenog rasprskavanja u vazduhu i sluhu svih prisutnih).
Imena prisutnih stvarno nisu važna, jer smo svi mi tu bili „samo“ srećno i zanimljivo prepleteni skup najrazličitijih ličnosti i ukusa, stilova i pogleda na svet. Bili su tu, nasumično: Profesor, Arhitekta, Reditelj, Supruga, Tragač, Slikarka, Ćutljivac, Izbiračica, Glumica, Enciklopedista, Čuvar Starina i buket široko nasmejanih Učenica.
Ali, što je najvažnije, niko nije ubacivao nedostojne klipove svakodnevice u (od brzine usijane) točkove razgovora, niko nije kvario ovaj svečani, pred-prolećni ritual oživljavanja sveta i Prirode.
Svi smo simultano i uz nevidljivi naklon izlazili na pozornicu i bacali uvis i svud oko sebe mirisne cvetove reči, rima i već skoro zaboravljenih citata skoro pa nepoznatih mislilaca davno prohujale prošlosti…
Pokazalo se da i dendizam nije stran ovom prkosno oživljenom zenitističkom pozorištu na dnevnoj sceni Muzeja Macura…
Nastavili smo naše druženje na visokoj i uskoj terasi sa „za umreti“ pogledom na moćni Dunav, pa u lovačkoj spavaćoj sobi (u kojoj je nedostajalo samo medveđe krzno), u galerijiama podova obloženih velikim kamenjem oštrih ivica, kraj crnog koncertnog klavira na kome su posluživane sremske renesansne đakonije (pretežno bele boje i mlečnih ukusa), u dvorištu oivičenom lažnim nadgrobnim spomenicima Vinsenta van Goga i drugih ludo-talentovanih inspiratora divlje Umetnosti, uz hermetičku Macurinu Kapelu na kojoj se u proleće podiže vedri vaskrsni Krst (opet oživljene i probuđene) Prirode… pa onda i na drugom mestu ovog muzejskog eksperimenta: u stotinjak metara dugačkom tunelu Magacina Zenit („rudnika nade“ stvorenog na mestu nekadašnjeg magacina žita) i na svim drugim zavojima, okukama, paviljonima, bibliotekama, osmatračnicama i meandrima ove čudesne postavke…
Mi smo razgovarali, razgovarali i razgovarali…, a naš mudro-spokojni domaćin, banovački Bečlija Vladimir je, kao mladoliki Starac sa Planine neuznemireno gledao u svoj voljeni Dunav, čijim vodenim prostranstvom, kako on ume da kaže, „protiče život“.
Posvećen traganju za najlepšim rečima i pravim ljudima sa nečim posebnim u sebi i iza sebe, on na javi, široko zatvorenih očiju, spokojno živi svoj „nemogući san“ (pretvarajući ga u čistu realnost). Ideje, energije i vizije davnog i večno-modernog Micićevog Zenitizma hrane ga i nadahnjuju, držeći ga na peni od talasa neumrlih vizija svih onih koji su koračali po vodi, daleko ispred svog vremena.
Ovi preci-savremenici, koji su u našem vremenu pronašli svoje vreme i posmrtnu utehu, svojim magičnim prisustvom ispunili su i dovršili ovaj Vladimirov lični projekat bez ograničenja i jasnih odrednica.
Uokviren mitskim Dunavom i nesputanom slobodom istraživanja, „projekat Macura“ je brižno praćen iz maglenih daljina, iskusnim okom nekadašnjih jurodivih lepototražitelja, tih neustrašivih i srećno-nesrećnih avanturista duha.
Ti naši nevidljivi saputnici su i glavni junaci ove priče, skrivajući se (vešto i vragolasto) između nostalgično nabacanih redova jednog nezaboravnog, rečima teško prepričljivog sećanja.// Dragoslav Bokan
A sad malo o kanabisu, ili srpski rečeno konoplji…
“KAKO BI LJUDI VUKLI VODU IZ BUNARA BEZ KONOPCA OD KONOPLJE?ŠTA BI RADILI PISARI, KOPISTI, SEKRETARI, PISCI, BEZ PAPIRA OD KONOPLJE? ZAR NE BI SVI DOKUMENTI NESTALI? ZAR NE BI IŠČEZLA PLEMENITA UMETNOST ŠTAMPE?“
FRANSOA RABLE (1495-1553)
Proizvodnja konoplje je nesumnjivo najstarija industrija na planeti, koja datira desetak hiljada godina unazad. Najstarije svedočanstvo ljudske proizvodnje je parče platna od konoplje, nastalo oko 8000 godina pre Hrista. Prva biljka koja se gajila u antičkoj Kini bila je konoplja. Od kad je sveta i veka, konoplja se gajila u domorodačkim kulturama severne Amerike, u Evropi, Indiji, Sumeru, Mesopotamiji, Persiji, Egiptu i Centralnoj Americi. Persijanci su je zvali KANAB, a stari Grci, KANABIS. Nemci, Danci, Holandjani, HEMP. Koliko je ova biljka bila značajna za Ameriku, svedoče nazivi kao što su Novi Hempšir, Hempsted, Hempton, mesta gde se gajio hemp, odnosno konoplja. Konoplju su na svojim farmama gajili i Džordž Vašington i Tomas Džeferson, dok je u Evropi u prvoj polovini 20. veka Srbija bila jedan od najvećih proizvodjača konoplje. Godine 1937. u prestižnim naučnim časopisima objavljena je vest da je „konoplja zasad vredan milijardu dolara“ jer je upravo u to vreme usavršena mašina za lakšu proizvodnju hartije od konoplje. A onda se desio udar koji nas je bacio hiljadu godina unazad.
Jedna od najvećih zavera na svetu lansirana je tridesetih godina prošlog veka od strane plaćenih medija. Du Pont, korporacija koja je upravo tada investirala ogromno bogatstvo u razvoj naftne industrije, američki pamučni lobi, medjunarodni bankari, nekoliko korumpiranih političara neznalica i jedan moćni novinar, Viljem Rendolf Herst, započeli su krstaški rat protiv konoplje. Herstova porodica je kupila milione hektara pod šumama za proizvodnju papira, a Du Pontovi su imali patent za preradu drvne celuloze. Naftnoj industriji je smetala konkurencija u vidu jeftinog biodizela od konoplje, o farmaceutskoj industriji da i ne govorimo, tako da je Herst započeo prvu medijsku kampanju protiv konoplje, sa namerom da se ova biljka stavi van zakona. Izabran je španski naziv za jednu vrstu medicinske konoplje sa visokim nivoom THCa, marihuana, kako bi javno mnjenje steklo utisak da se radi o nekoj drugoj opasnoj biljci. Marihuana je zabranjena 1937. godine, a kazna za gajenje konoplje bila je 2.000 dolara ili pet godina zatvora. Identična kazna je izrečena nedavno jednom našem sugradjaninu koji je gajio medicinski kanabis za svoje potrebe i potrebe svojih bolesnih rodjaka. Skoro 80 godina kasnije! Tokom drugog svetskog rata zabrana je ukinuta zbog ratnih potreba za proizvodima od konoplje, ali čim se rat završio, zakon protiv gajenja konoplje opet je stupio na snagu.
Svi delovi ove biljke su korisni. Za razliku od pamuka, konopljino platno je skoro neuništivo, što pokazuju prve Levi’s farmerke, nepocepane i posle 100 godina. Seme i lišće konoplje najveći su izvor proteina i svih esencijalnih masnih kiselina koje postoje na planeti. U semenu ima oko 20 minerala. Umesto sve otrovnije ribe i GMO mesa, seme konoplje je proteinska hrana budućnosti. Lišće je puno silike, koja jača kosti i daje lepšu kosu, kožu i nokte. Lišće je bogato vlaknima, rapavo sa jedne strane, a glatko sa druge, tako da je prirodni čistač creva. Čaj od konoplje je ne samo sjajnog ukusa, već i najbolje štiti od mikroba. Ulje od konoplje se tek sada eksploatiše u kozmetici, u sapunima, šamponima, losionima, i to posle decenija trovanja hemijom.
Jedan hektar konoplje daće tekstila više nego dva hektara pamuka. Uz to, konopljino platno je 4 puta toplije od pamučnog, 4 puta jače u vlaknima i 4 puta više vode može da upije. Pamuk se prska pesticidima sedam puta u sezoni, što utiče na okolinu, vodu, tlo, ljudsko zdravlje, životinje i insekte. U Americi, jedan posto svih pesticida ide na pamuk! Kada se znojimo, 38 procenata pesticida može kroz platno da prodre u ljudsku kožu. Još verujete u pamučne pelene? Sa druge strane, konopljino platno je izdržljivije, zdravije, čak ima i zaštitu od UV zračenja.
Kinezi su prvi napravili papir, i to od konoplje, pre 2.000 godina. Do 1883. godine, skoro 80 procenata svetskog papira pravljeno je od konopljinih vlakana. Uporedite prinos od osam tona suve materije po hektaru konoplje sa četiri puta manje, dakle samo dve tone drvne celuloze po hektaru šuma. Drveću treba dvadeset godina da poraste, a konoplji četiri meseca. Gajenje konoplje ne samo da može da spase šume od seče, već i tlo od iscrpljivanja. Amazonija će nestati za pedeset godina, a onda slede katastrofe nevidjenih razmera. Sve to može da se spreči jednom biljkom – konopljom.
Papir od konoplje može da se reciklira i deset puta, dok papir od drvne celuloze može samo dva puta. Nadjen je papir od konoplje star 1500 godina.
Konopac postoji 10.000 godina. Jak i izdržljiv, nezamenljiv. Ekološka plastika od konoplje ne samo da ne zagadjuje okolinu, već je nekoliko puta jača i izdržljivija od otrovnih proizvoda od naftnih derivata. Od konoplje može da se pravi celofan, reciklirajuća plastika, lepkovi, lakovi, mastila, rastvarači, lubrikanti i još mnogo toga. Prvi Fordov auto je napravljen od konoplje, a karoserija se pokazala izdržljivijom na udarce od čelika. Išao je na biodizel od konoplje, i momentalno stavljen van zakona. Tek danas, oko 2 miliona automobila u Americi imaju delove na vratima, krovovima ili komandnoj tabli od konoplje.
Kao gradjevinski materijal, od konoplje nema šta ne može da se napravi. Cigle, podovi, tepisi, cementni blokovi, fiberglas, malter. Konopljine daske su dva i po puta savitljivije i jače od drvenih dasaka. Još jedna prednost je što voda ne može da prodre u ove daske.
Pomenula sam biodizel od konoplje. Kada gorivo od konoplje sagoreva, emituje se u atmosferu ista kolicina ugljen dioksida koji je biljka akumulirala iz atmosfere tokom svog života, tako da je prirodni ciklus nenarušen.
80 procenata današnjeg zagadjenja i globalnog zagrevanja dolazi od:
Vožnje automobila i kamiona
Proizvodnje mesa i peradi
Neorganske poljoprivrede
Gradjevinske industrije i njenog održavanja
SVI DELOVI OVE BILJKE SU KORISNI. ZA RAZLIKU OD PAMUČNOG, KONOPLJINO PLATNO JE SKORO NEUNIŠTIVO. ŠTO POKAZUJU PRVE LEVI’S FARMERKE, NEPOCEPANE I POSLE 100 GODINA. SEME I LIŠĆE KONOPLJE NAJVEĆI SU IZVOR PROTEINA I SVIH ESENCIJALNIH MASNIH KISELINA KOJE POSTOJE NA PLANETI. U SEMENU IMA OKO 20 MINERALA.
Ja nisam diler, ja sam hiler, ja pomažem ljudima da sebe izleče i osvoje trajno zdravlje, tako što će se okrenuti prirodi – sirovoj biljnoj ishrani, prirodnim antioksidantima i lekovitim biljkama. Ne plašim se zatvora, niti šapatom govorim o kanabisovom ulju. Ali reću ću vam još samo ovo: Pre desetak dana, mom dvanaestogodišnjem engleskom seteru dijagnostikovani su tumori na testisima, slezini, jetri. Veterinar nije hteo da ga operiše, prognozirajući mu vrlo brzu i bolnu smrt. Ja sam mu rekla da mu ni gazdarica nije od toga umrla, pa neće ni on. Daću mu kanabisovo ulje. Počela sam sa malom dozom, uveče, i povećala na dva puta dnevno. Za nedelju dana su tumori počeli da se smanjuju, a krvna slika popravlja, na zabezek veterinara. Badi je na živoj hrani, dobija kokosovu vodu umesto zašećerenih infuzija, ulje kurkume za obnovu jetre, alge za minerale, beli luk kao antibiotik, prah papaje, konopljino seme, organsku surutku i kanabisovo ulje. Svakog dana je sve mladji, živahniji i bolji. To isto se dešava i ljudima koji krenu ovim prirodnim putem izlečenja. Jedina razlika je u tome što Badi nije primio medicinski program smrti, ne zna da bi, po njima, trebalo da umre. I zato je radostan, srećan, mladolik i živ.
Uvodjenjem konoplje, svi ovi problemi mogu da se ublaže i reše. Ako je svet sve ovo znao pre stotinu, pa čak i pre hiljadu godina, o kakvom mi to napretku pričamo? Nazadovali smo, kao što rekoh, hiljadu godina.
Na kraju, tu je ljudsko zdravlje, koje nikada ranije nije bilo toliko ugroženo kao danas. Dijabetes, srčana oboljenja i rak, tri najveće ubice, razbuktale su se tokom poslednjih stotinu godina, sa napretkom prehrambene mesne industrije kao i medicine i farmacije. U našim bolnicama se daje destruktivni narkotik morfijum umesto lekovitog kanabisovog ulja, država ubire profit od nikotina i cigareta i kofeina iz kafe, alkoholizam je socijalno ohrabrivana navika, a hajka se diže protiv kanabisovog ulja koje može da izleči i najteže bolesti, od multipleks skleroze do kancera.
//ek Maja Volk
WATERSHED – Sklonište za pisanje
S obzirom da naručilac ove male kuće želi da piše u miru, sa otvorenim pogledom ka šumi, izabrana lokacija je takva da nema direktnog saobraćajnog pristupa.Ovaj kutak je smešten na malom proplanku uz reku Maris, koja je deo projekta za obnavljanje hidrološke i ekološke funkcije celog rečnog sliva.
Tumačenjem izazova da se sagradi objekat bez struje i bez većih iskopa, otkrivamo da je velika pažnja usmerena na detaljno i pažljivo planiranje objekta koji se može lako ukloniti i reciklirati na kraju svog životnog veka. Objekat je koncipiran na osnovama održivosti ekosistema koje počivaju na funkcijama cikličnih promena, interkonekciji i dinamičnoj ravnoteži. Kako bi se podržala ova ideja, kao i definicija održivosti, projektant je preneo metaforu životnog ciklusa na značenje kuće.
Ova mala kuća predstavlja mnogo više od običnog zaklona na proplanku. Boraveći u njoj, njoj možete uživati u dobovanju kiše, zvukovima šume i pogledu na okolinu. Kuća odgovara na ekološku kompleksnost okruženja koju čini interesantna flora i fauna u dolini Vilamet u američkoj državi Oregon. U tom smislu, detalji su urađeni tako da odgovaraju zahtevu održivog dizajna kroz nezavisnost od električne, vodovodne i saobraćajne infrastrukture. Kuća je koncipirana bez sanitarnog i kuhinjskog bloka, sa jasnom naznakom upotrebljivosti.
Konstruisana od čeličnih ramova i panela od kedrovog drveta, nastala je u tri odvojene konstruktivne faze i to sa ciljem da se omogući jednostavna nabavka određenih delova konstrukcije i olakša njihovo sklapanje na mestu gde će se postaviti. U konstrukciji nema neraskidivih veza. Drvena ispuna se može zameniti ili menjati deo po deo, kad god je to neophodno. Isto važi i za čelični ram.
Akcenat je stavljen na krovnu konstrukcija koja je projektovana tako da pojača zvučni efekat dobovanja kapi kiše, što neosporno dodatno inspiriše pisca koji boravi u ovoj minijaturnoj strukturi. Kolektor koji sakuplja kišnicu poziva šumske stanovnike da ga koriste kao pojilo, a prozori na zapadu i severu pružaju pticama priliku da se gnezde u njihovim čeličnim ramovima.
Mogućnost da neometano osluškujete padanje kišnih kapi po krovu, dovoljan je razlog da poželite da imate jednu ovakvu kuću za sebe ako ste pisac ili umetnik, ili ako jednostavno želite svoj kutak u prirodi.// ek Marija Cvetković – Više u EKO KUĆI No15
Vrtni paviljon Belvedere
DIZAJN PAVILJONA JE TAKAV DA SE NJEGOVIM POSTAVLJANJEM NE REMETI IZGLED PREDELA I NJEGOVA ISTORIJA, I ON SAM PREDSTAVLJA MESTO SA KOJEG SE MOGU U POTPUNOSTI SAGLEDATI LEPOTE PEJZAŽA.
Izgradnja parkova i vrtova u Nemačkoj predstavlja vekovima staru tradiciju. Iako je njihovo posedovanje u početku bilo privilegija samo bogatih građana, tokom 18. i 19. veka i siromašniji stanovnici počinju da uređuju svoje vrtove. Prva internacionalna izložba vrtova u Nemačkoj održana je još davne 1891. godine u Hamburgu, a nakon toga su širom zemlje organizovani brojni događaji sa sličnom tematikom. U Hanoveru je 1951. godine održan prvi Nacionalni sajam hortikulture (Bundesgartenschau), sa ciljem da se pokrene urbani razvoj gradova koji su porušeni tokom Drugog svetskog rata. Od tada pa do danas, ovaj sajam održava se svake dve godine u drugom gradu. Iako se njegova koncepcija tokom vremena menjala, osnovni cilj ostao je isti, da se poveća broj zelenih površina u gradovima.
Za razliku od uobičajenih sajmova, ovaj sajam uključuje ozbiljne infrastrukturne radove, poput izgradnje parkova, trgova, pa čak i sistema zelenih površina, zbog čega je za njegovu pripremu nekada potrebno i deset godina. Nacionalni sajam hortikulture je 2011. godine održan u gradu Koblencu, smeštenom na ušću reke Mozel u Rajnu. Ovaj gradić odlikuje se prelepim utvrđenjima i tvrđavom izgrađenom na obroncima brda još tokom vladavine Rimskog carstva.
Pripreme za sajam trajale su punih sedam godina, i uključivale su donošenje prostornih planova, rešavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje konkursa za najbolja idejna rešenja za uređenje zelenih površina grada, kao i raspisivanje tendera za izgradnju vrtova i nabavku sadnica. Između ostalog, održano je i međunarodno takmičenje za konstrukciju paviljona koji bi bio lociran u blizini Erenbrajtštajn tvrđave, sa koje se pruža pogled na ušće reke Mozel. Tvrđava predstavlja pravu atrakciju za turiste i nalazi se na UNESCO listi svetske kulturne baštine.
Firma Dethier Architectures iz Nemačke najbolje je odgovorila postavljenom zadatku da se ispoštuju istorijske karakteristike predela, a izgled i lokacija paviljona usaglase sa tvrđavom, okolnim stazama i topografijom terena.
NACIONALNI SAJAM HORTIKULTURE U KOBLENCU PRIVUKAO JE VELIKI BROJ TURISTA NE SAMO TOKOM SVOG ODRŽAVANJA, VEĆ I NAKON TOGA. TA ČINJENICA PREDSTAVLJA JEDAN OD RAZLOGA ŠTO SE NEMAČKI GRADOVI UTRKUJU DA SE BAŠ U NJIHOVOM MESTU ODRŽI SAJAM.
Paviljon ima oblik šupljeg trougla, i nalazi se na brdu sa kojeg se pruža pogled na čitav Koblenc. Sama konstrukcija paviljona široka je 15m i izdiže se 10m iznad zemlje. Staza paviljona, koja povezuje izložbeni prostor i krov, projektovana je tako da ima veoma blagi nagib od 3-5 %, i pogodna je za korišćenje i osobama za posebnim potrebama. Paviljon je napravljen kao montažni objekat, što omogućava njegovo brzo i lako postavljanje. Skoro cela konstrukcija paviljona izgrađena je od drveta duglazije, dok su jedino noseći stubovi izgrađeni od nerđajućeg čelika.//ek Aleksandra Radinović
Više u EKO KUĆI No15
Blag nagib staze čini paviljon dostupnim čak i posetiocima sa malom decom i osobama sa posebnim potrebama.