Botanička bašta u Bruklinu
POPUT NEOBIČNOG MUZEJA ČIJA SE POSTAVKA NEPRESTANO MENJA, BRUKLINSKA BAŠTA UVEK OBILUJE NOVIM OBLICIMA I BOJAMA.
U velikim gradovima poput Njujorka, usled prevelike izgrađenosti gotovo da ne ostaje prostora za biljke, i zato parkovi i botaničke bašte predstavljaju male oaze koje posetioce i prolaznike podsećaju na ono iz čega su potekli, na prirodu.
Botanička bašta Bruklin u Njujorku podignuta je još davne 1910. godine, i izgleda kao neobičan muzej čija se postavka neprestano menja. U njoj uvek ima novih oblika i boja. Iako na izgled potpuno prirodan, ovaj vrt predstavlja stvorenu sredinu i njegov opstanak zavisi od čoveka.
U ovoj botaničkoj bašti prepliću se raznoliki pejzaži, pa se tako posetioci mogu upoznati sa japanskim vrtovima, starim formalnim italijanskim i modernim vrtovima. Pored toga, posetioci mogu uživati u prelepim cvetnjacima i ružičnjacima, a jedan od spektakularnih delova je aleja japanskih trešnji koje tokom proleća, u vreme cvetanja, čitav deo oboje u ružičasto.
Botanička bašta smeštena je u Bruklinu, po kojem je i dobila naziv. Prostire se na površini većoj od 20 hektara i u njoj je posađeno preko deset hiljada različitih biljnih vrsta. Posebno mesto u bašti pripada zgradi Centra za posetioce koji je izgrađen tokom 2012. godine, a projekat je radila firma Weiss/Manfredi iz Njujorka. Struktura zgrade je zakrivljenog oblika, kako bi se uklopila sa okolnim terenom, a zeleni krov na njenom vrhu čini da izgleda kao produžetak vrta.
Kako bi podržala čitavu ideju botaničke bašte u smislu edukacije, zgrada Centra za posetioce projektovana je tako da sadrži sve elemente održivog dizajna.
Zgrada poseduje zeleni krov i sistem za sakupljanje kišnice, čime je potrošnja vode za zalivanje svedena na mininimum. Biljke na krovu predstavljaju odličnu izolaciju, pa je potrošnja energije za klimatizaciju značajno smanjena. Čitava zgrada greje se korišćenjem termalne mase zemlje, što je još jedan pokazatelj koliko se vodilo računa da zgrada bude održiva.
Velike staklene površine u vidu staklenih zidova omogućavaju maksimalan prodor prirodne svetlosti u unutrašnjost zgrade.
U okviru botaničke bašte nalazi se i aromatični vrt, podignut 1955. godine. Ovo je prvi vrt u Americi koji je projektovan za ljude sa oštećenim vidom, i zato se vodilo računa da se u vrtu nađu aromatične biljke, kao i biljke različitih tekstura, kako bi ih posetioci osetili čulom mirisa i dodira.
U vrtu postoji nekoliko tematskih leja u kojima su posađene biljke sa mirisnim listovima, biljke za dodir, biljke mirisnih cvetova i aromatično začinsko bilje. Zato su u ovom vrtu svoje mesto našle biljke kao što je Stachys byzantia (zečije uši) zbog svojih mekanih i dlakavih listova i agava, koja je karakteristična po svojim debelim i bodljikavim listovima. Posetioci imaju priliku da pomirišu biljke mirisnih listova, poput lavande, limunove trave, pelargonije, čiji listovi imaju miris nane, i mnoge druge.
Japanski vrt u Bruklin botaničkoj bašti je jedan od najstarijih i najposećenijih japanskih vrtova izvan Japana. Predstavlja mešavinu drevnih japanskih vrtova i savremenijih bašti u kojima se raznoliki sadržaji u vrtu postepeno otkrivaju tumarenjem vijugavim putićima.
Japanski vrt najlepši je u vreme cvetanja trešnji, pa se najveći broj poseta beleži upravo tokom aprila i maja. // ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No15
Botanička bašta organizuje razne radionice za decu, omladinu i odrasle, u kojima polaznici mogu saznati o značaju i raznovrsnosti biljaka.
Prolećna sadnja
STARO JE PRAVILO DA VRT NIKAD NIJE KOMPLETNO ZAVRŠEN, A BAŠTOVAN NIKADA KOMPLETNO SREĆAN UKOLIKO VEĆ NEMA ZAMISAO I PLAN ŠTA ĆE SLEDEĆE DA RADI.
Stojim danas na toplom suncu. Baš je toplo, što je u Londonu inače neobično za ovo doba godine, i svi se tome veoma radujemo. Pade mi na pamet da je leto u stvari vrlo blizu i da će ovi topli dani biti još i duži kad krajem meseca pomerimo časovnike unapred. Bašte će uskoro izaći iz zimskog sna, treba se spremiti za tu eksploziju života.
Posle svih ovih dugih godina bavljenja baštama, još uvek ne mogu ni jednu od tih lepotica da zapostavim. Ipak, pošto moram da stegnem srce, počeću sa obliko, pa ću se odlučiti za Buxus, po jednu nisku loptu sa svake strane. Lepo bi se uklopio mali žbun, možda Philadelphus, i to baš Bel Etoal, moj omiljeni varijetet, mada bi on previsoko rastao, tako da je ipak bolja ruža Margaret Meril. Ona je vioka oko 1.5m, a grana se u krug prečnika oko 1m.
Ako možete da suzbijete lisne vaši i puževe, onda posadite Lupinus i užuvajte u njegovoj lepoti. Osteljiv je na prekomernu vlagu zimi, i takvim uslovima često podlegne. Sa druge strane, njegova stabljika poput strele, sa mekim cvetovima koji vas plene, daje vertikalu vašoj beloj postavci i dobro se slaže sa cvetnicama koje slede.
Kao i kod svake sadnje, ono što će vam obezbediti uspešnost na dugi rok je priprema zemljišta. Ovde u Londonu se već dugo u osnovnu glinu dodaje organski otpad da bi se oplemenilo tle za sadnju. Rezultet tog mukotrpnog posla je da sada u Londonu imamo do prilične dubine bogato rastresito tle koje zadržava vlagu, puno je glista i u njemu se uspešno korene biljke.
Staro je pravilo da vrt nikad nije kompletno završen, a baštovan nikad kompletno srećan ukoliko već nema zamisao i plan šta će sledeće da uradi.//
Idealna kuća za odmor
SMEŠTENA USRED ŠUMSKOG PEJZAŽA, MALE ALI BESPREKORNO ISKORIŠĆENE OSNOVE U FUNKCIONALNOM SMISLU, STROGO MINIMALISTIČKOG USTROJSTVA, ALI ŽIVOPISNOG IZRAZA KAKO SPOLJA TAKO I UNUTRA, KUĆA NORDERHOV PREDSTAVLJA OTELOTVORENJE SNA SVAKOG ČOVEKA O OBJEKTU ZA IDEALAN ODMOR DUŠE I TELA.
Kuća za odmor u Norderhovu predstavlja živopisan stambeni objekat smešten u Krokskogen šumama u okolini norveškog grada Honefos. Položaj kuće na strmoj padini otvara joj impozantan pogled na jezero Steinsfjorden i velelepan, tipično norveški pejzaž. Formalno ustrojstvo kuće koncipirano je prema klimatskim karakteristikama lokacije. Budući da u ovom području vladaju jaki vetrovi, objekat je organizovan oko nekolicine spoljašnjih prostora koji, sada zaklonjeni samim objektom, pružaju sklonište od vetra i naizmenično prihvataju sunčevu svetlost tokom dana.
Unutrašnjost objekta ustrojena je kao jedinstven, kontinualni prostor. Zidovi i tavanice su zakrivljeni, podovi denivelisani. Glavna obloga zidova i plafona jeste brezova šper-ploča debljine 4mm, koja zahvaljujući svojoj strukturi i koloritu i mogućnosti potpunog prilagođavanja nepravilnoj formi mase, daje dominantan plastičan izraz površinama enterijera. Osnova kuće prati konstituciju terena, zahvaljujući čemu je plan podeljen na nekoliko nivoa koji definišu funkcionalne zone objekta. Prelazi između tih nivoa materijalizovani su svojevrsnim stepeništima koja su namenski iskorišćena za sedenje i odmor.
U centru kuće smešten je kamin. Ognjište, kao drevni i kulturološko-univerzalni simbol porodičnog života u domu, u projektu Norderhov nosi i dominantnu estetsku ulogu. Izdvojen, odnosno markiran crnom bojom, postavljen u centru glavnog, najnižeg nivoa kuće, on stvara utisak logorske vatre i boravka u otvorenoj prirodi. Kao epicentar čitavog prostora kuće, kamin je vidljiv iz svih njenih ostalih nivoa, i tako konstruisan da se u širokom prostoru oko njega može sedeti ili ležati.//ek MARE JANAKOVA GRUJUĆ – Više u EKO KUĆI No15
Idealna kuća za odmor
Kuća za odmor u Norderhovu predstavlja živopisan stambeni objekat smešten u Krokskogen šumama u okolini norveškog grada Honefos. Položaj kuće na strmoj padini otvara joj impozantan pogled na jezero Steinsfjorden i velelepan, tipično norveški pejzaž. Formalno ustrojstvo kuće koncipirano je prema klimatskim karakteristikama lokacije. Budući da u ovom području vladaju jaki vetrovi, objekat je organizovan oko nekolicine spoljašnjih prostora koji, sada zaklonjeni samim objektom, pružaju sklonište od vetra i naizmenično prihvataju sunčevu svetlost tokom dana.
Unutrašnjost objekta ustrojena je kao jedinstven, kontinualni prostor. Zidovi i tavanice su zakrivljeni, podovi denivelisani. Glavna obloga zidova i plafona jeste brezova šper-ploča debljine 4mm, koja zahvaljujući svojoj strukturi i koloritu i mogućnosti potpunog prilagođavanja nepravilnoj formi mase, daje dominantan plastičan izraz površinama enterijera. Osnova kuće prati konstituciju terena, zahvaljujući čemu je plan podeljen na nekoliko nivoa koji definišu funkcionalne zone objekta. Prelazi između tih nivoa materijalizovani su svojevrsnim stepeništima koja su namenski iskorišćena za sedenje i odmor. U centru kuće smešten je kamin. Ognjište, kao drevni i kulturološko-univerzalni simbol porodičnog života u domu, u projektu Norderhov nosi i dominantnu estetsku ulogu.
Osnova kuće prati konstituciju terena, zahvaljujući čemu je plan podeljen na nekoliko nivoa koji definišu funkcionalne zone objekta. Prelazi između tih nivoa materijalizovani su svojevrsnim stepeništima koja su namenski iskorišćena za sedenje i odmor. U centru kuće smešten je kamin. Ognjište, kao drevni i kulturološko-univerzalni simbol porodičnog života u domu, u projektu Norderhov nosi i dominantnu estetsku ulogu. Izdvojen, odnosno markiran crnom bojom, postavljen u centru glavnog, najnižeg nivoa kuće, on stvara utisak logorske vatre i boravka u otvorenoj prirodi. Kao epicentar čitavog prostora kuće, kamin je vidljiv iz svih njenih ostalih nivoa, i tako konstruisan da se u širokom prostoru oko njega može sedeti ili ležati. Dnevna soba i trpezarija poseduju celim površinama prema spolja staklene zidove-zavese, a sami ramovi stakla su projektovani i izvedeni tako da se ne vide sa unutrašnje strane.
Kao epicentar čitavog prostora kuće, kamin je vidljiv iz svih njenih ostalih nivoa, i tako konstruisan da se u širokom prostoru oko njega može sedeti ili ležati. Dnevna soba i trpezarija poseduju celim površinama prema spolja staklene zidove-zavese, a sami ramovi stakla su projektovani i izvedeni tako da se ne vide sa unutrašnje strane. Za razliku od zaobljene i potpuno plastične unutrašnjosti, koja kao takva podseća na puževu ljusku, spoljašnjost kuće poseduje strogu kubičnu geometriju. Forma kuće je najpribližnije krstolika, što u funkcionalnom aspektu ima nebrojene prednosti. Spoljašnji zidovi i krovovi pokriveni su kamenim pločama od bazalta debljine 20 mm.
OBLIK KUĆE KONCIPIRAN JE PREMA KLIMATSKA KARAKTERISTIKAMA LOKACIJE.BUDUĆU SA U OVOM PODRUČJU VLADAJU JAKIVETROVI, OBJEKAT JE ORGANIZOVAN OKO NEKOLICINE SPOLJAŠNJIH PROSTORA KOKI, SADA ZAKLONJINI SAMIM OBJEKTOM.
Konstruktivni sklop kuće sastoji se uglavnom od prefabrikovanih, montažnih elemenata. Glavnu strukturu, odnosno skelet objekta, čini laminirano drvo sa završnom obradom u “Kerto” furniru. “Kerto” table podrazumevaju specijalnu tehnologiju mlevenja građe, propuštanja kroz CNC mašinu i dobijanja oblika koji definišu geometriju objekta i spolja i iznutra.Minimalističko komponovanje enterijera logično korespondira sa opštom filozofijom projekta – čovek se u njemu oseća čisto i lako, neopterećen bilo kakvim viškom stvari, i u obilju prostora i svetlosti upućen je na osluškivanje samoga sebe. // ek Mare Janakova Grujić – Više u EKO KUĆI No15
Vrtovi Arkadije – Ljudi i nadljudi
BUDUĆE NESTAJANJE PREGRADE IZMEĐU ŽIVE I NEŽIVE PRIRODE DOVEŠĆE DO NASTANKA „ANIMATA” (ŽIVI MATERIJALI) – NANOBIOLOŠKIH NAPRAVA KOJE MOGU OPSTATI I DELATI UNUTAR ŽIVIH BIĆA, CRPSTI ENERGIJU IZ BIOLOŠKOG METABOLIZMA I UMNOŽITI SE POMOĆU MOLEKULARNOG SAMOSKLAPANJA. KADA DO TOGA DOĐE, VEOMA JE MOGUĆE DA ĆE BITI IZVAN NAŠE KONTROLE.
I jedni i drugi zvaćemo se ljudi: spolja slični, iznutra različni. Kako ćemo se razlikovati? Gotovo smo ubeđeni da nećemo upasti u Bukefalovu zamku: gledajući portret svoga gospodara-jahača Aleksandra Makedonskog, koji je naslikao slikar Apeles, verni konj počeo je radosno da rže!
Čovečanstvo je zagledano u sopstveni lik u ogledalu. Da li se, možda, zbog toga otisnulo na put bez povratka, iako još nije pregazilo Rubikon vlastite sudbine?
Sedamdesetih godina 20. veka nobelovac Žan Mono („Slučaj i nužnost”) opomenuo nas je na svojevrstan način: „Svemir nije bremenit životom, niti biosfera čovekom. Naš broj izvučen je kockom. Zar je čudo što, kao i onaj ko je u Monte Karlu dobio milijardu, osećamo neobičnost svoje sudbine.”
BESMRTNI SMO 2045. GODINE
Još 1958. poljski matematičar Stanislav Ulam, u razgovoru sa proslavljenim naučničkim sabratom Džonom fon Nojmanom predskazao je da su ubrzavajući korak i neumitne mene vesnici približivanja svojevrsnog jedinstvenog preokreta u istoriji ljudske rase posle kojeg se čovekovo postojanje, kakvo poznajemo, neće nastaviti.
U eseju iz 2001. „Zakon ubrzavajućeg priraštaja”, dr Rejmond Rej Kerzvejl (čuveni američki izumitelj i futurolog) nastavio je misaono putovanje stopama čuvenog Murovog zakona (Gordon Mur, jedan od dvojice osnivača „Intela”) najavljujući eksponencijalni tehnološki rast iz godine u godinu. Drugim rečima, udvostručenje postignutog u prethodnoj godini.
KOMPJUTER KAO JUPITER
Većina predloženih postupaka razvrstana je u dva preovlađujuća: osnaženje ljudskog mozga i stvaranje veštačkog razuma. Koristiće se svakojaka pomagala: biološko i genetičko inženjerstvo, lekovi za proširenje saznanja (nootropički), visokotehnološka pomagala utemeljena na veštačkoj inteligenciji, raznorazni umetci u mozgu i doslovno prenošenje moždanih sadržaja.
ATOM NA ATOM, I JOŠ
Nanotehnološki postupci (u rasponu od jednog do sto nanometra) podrazumevaju baratanje (manipulacija) pojedinačnim molekulima i atomima (prečnik atoma, u proseku, iznosi od 10 do 100 pikometra ili milijarditih delića milimetra). Na grčkom „nano” znači – patuljak, a u metričkom mernom sistemu označava milioniti delić milimetra. U poređenju sa ljudskom vlasi, to je tek pedesetohiljaditi odsečak. Uobičajeni kancelarijski papir debeo je, nećete verovati, 100.000 nanometara!
NANOBIOLOŠKI PROMETEJ
Buduće nestajanje pregrade između žive i nežive prirode dovešće do nastanka „animata” (živi materijali) – nanobioloških naprava koje mogu opstati i delati unutar živih bića, crpsti energiju iz biološkog metabolizma i umnožiti se pomoću molekularnog samosklapanja. Kada do toga dođe, veoma je moguće da će biti izvan naše kontrole. Hoće li ugroziti ljude?
Živi i neživi materijali, sve što postoji u fižičkom svetu gori istim plamenom hemijske veze. Vratio se i antički Prometej: sada se zove nanobiotehnologija.
U čemu je razlika između veštačkog života i sintetičke biologije? //EKO KUĆA No15
Nameštaj od papirnog otpada
U svetu industrijskog dizajna sve je prisutnija ideja o održivosti i upotrebi recikliranih materijala kojima štitimo životnu sredinu. Vodjeni tom idejom i zdravom logikom, italijanski studio Jens Praet, zaprepašćen činjenicom koliko se kvalietetnog štampanog papira baca, došao je na ideju o njegovoj ponovnoj upotrebi. Oni su iskoristili papire spremne za otpad tako sto su ih iseckali, ručno pomešali I u kombinaciji sa smolom oblikovali u kalupima. Dobijen je unikatni ekološki nameštaj širokog spektra primene, oblika i dizajna čija čvrstina odgovara drvetu. Svaki komad je autentičan, obzirom da zavisi od upotrebljenog papira i ručnog mešanja.
Light reading
Light Reading je nesvakidašnji atraktivni luster, delo britanskog dizajnerskog studija Lula Dot i njegove dizajnerke Lucy Norma. Osnovna ideja bazira se na eko principima, preinačen junamene knjiga koje su na ovaj način spasene od zaborava i bacanja u otpad. Svaka stranica niza knjiga koje sačinjavaju luster savijena je na pola. Na takav način dobijena je kružna forma koja uokviruje rasvetno telo. Ovim konceptom autor naglašava ideju o promeni namene predmeta, ready made-u, u ovom slučaju knjiga koje ne zadovoljavaju pravila reciklaže i šalje jasnu ekološku poruku stvarajući zanimljivo dizajnersko delo.
Između istoka i zapada
DINAMIČNIM I IZUZETNO FUNKCIONALNIM ARHITEKTONSKIM KONCEPTOM, TVORCI OVE MALE KUĆE USPELI SU DA NAĐU SKLAD IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA I DA POMIRE TRADICIJU I SAVREMENI STIL ŽIVOTA.
Okružena autohtonim zelenilom brdovitog gradskog parka sa severne strane i rezidencijalnim blokom sa južne strane, kuća Hijoši predstavlja dinamičan stambeni prostor smešten u japanskom gradu Jokohami. Delo je talentovanog arhitektonskog tima EANA. Na prvi pogled, ovakvu kuću možemo da zamislimo bilo gde u zapadnoj Evropi, ali njene formalne karakteristike nam ne odaju puno znakova čitanja prostora, izuzev urbanističkog nereda, karakterističnog za Japan. Volumen i dimenzije ove male kuće čija širina iznosi svega 5 metara, uslovljeni su izuzetno malom parcelom okruženom sa tri strane ulicama i parkingom, ali ti lokacijski uslovi su neutralisani arhitektonskim konceptom otvaranja objekta i ekspozicijom svih glavnih sadržaja unutrašnjeg prostora prema velikom parku.
Prostorna organizacija objekta projektovana je kao jedinstven kontinualni prostor. Izuzetnom funkcionalnom preciznošću, različitim visinama programskih celina i njihovim preplitanjem, postignuti su impresivni dinamični odnosi volumena i gradacije između privatnih i javnih prostora . I po horizontali i po vertikali, funkcionalno-prostorne celine se prožimaju. Uticaj tradicionalne japanske kuće je vešto transponovan u potrebe, mogućnosti i životni stil klijenta, mladog bračnog para. Kuća se po svojoj filozofiji nalazi između istoka i zapada, između tradicije i savremenosti. Koncipirana je maksimalno jednostavno, koliko god je to bilo moguće.
Osnovu prvog nivoa spratne visine 2,05 m ispunjavaju prostori otvorenog tipa bez striktno definisanih granica, kojima se ostvaruje fluidnost i fleksibilnost. Pri samom ulasku u kuću, najpre nailazimo na tradicionalni ulazni prostor koji se naziva genkan. Prostor je u nivou nižem od nivoa ostalih prostorija kuće, delom zato da bi se naglasile njihove razlike, a delom iz funkcionalnih razloga, kako se spoljna prašina ne bi širila u ostale prostorije.
SAMO ZNAČENJE REČI ’SOBA’ NE POSTOJI U JAPANSKOM JEZIKU, VEĆ SE TO BOLJE MOŽE PREVESTI KAO PROSTOR U ČIJOJ JE BITI MULTIFUNKCIONALNOST.
Jasno su definisani ulazni prostor, centralno stepenište ispod kojeg je smešten prostor za odlaganje i kupatilo sa odvojenim wc-om, dok se druge dve prostorije mogu koristiti u zavisnosti od potrebe, kao spavaće ili radne sobe, a u budućnosti kao dečije. Funkcionalnom separacijom prostorija stvoren je prijatan ambijent privatnosti. Umesto vrata i zidova koji bi strogo odvojili sobe, koriste se zavese kojima se postiže naglašena privatnost, ali se zadržava uzajamna povezanost prostora i vizuelno objedinjavanje. //ek ALEKSANDRA PRAŠTALO – Više u EKO KUĆI No15
Svaki segemnt unošenja prirodnog sambijenta.
Stolica za meditaciju
Sedeti prekrštenih nogu predstavlja drevni način sedenja. Takav položaj može podstaći protok krvi u gornjem delu tela, čime se fizički postiže organska celina. Postavljanjem tela u ovakvu posturu, lakše se postiže i održava mentalna koncentracija. Poznato je da se ovakav način sedenja primenjuje pri meditaciji.
Prava svrha sedenja u ovom položaju je da se sačuva energija tela. Moderan čovek takođe ima potrebu da sedi prekrštenih nogu, ali mu nedostaje odgovarajuća ‘oprema’ za sedenje. Buddha stolica je dizajnirana na takav način da predstavlja rešenje za očuvanje energije tela, što nam je neophodno kako bismo živeli zdravije i bolje.
Wood lamp
Inicijalna ideja autora ove lampe ogleda se u nameri da se reciklira kutija za transport od iverice, materijala koji je nadomak kraja svog životnog ciklusa. Specifičnom obradom i oblikovanjem drveta otkrivaju se slojevi iverice koji stvaraju fascinantnu teksturu i ističu estetske kvalitete. Upotrebom LED sijalice sprečava se pregrejavanje i štedi energija. Iako se iverica smatra jednim od najmanje cenjenih derivata drveta koji se prevashodno koristi za izradu proizvoda niske vrednosti, promišljenom upotrebom, oblikovanjem i obradom moguće je dobiti visokokvalitetne dizajnerske predmete poput ove lampe. Njen prirodan minimalistički izgled je pogodan i za moderne i za tradicionalne enterijere.
Između istoka i zapada
Okružena autohtonim zelenilom brdovitog gradskog parka sa severne strane i rezidencijalnim blokom sa južne strane, kuća Hijoši predstavlja dinamičan stambeni prostor smešten u japanskom gradu Jokohami. Delo je talentovanog arhitektonskog tima EANA. Na prvi pogled, ovakvu kuću možemo da zamislimo bilo gde u zapadnoj Evropi, ali njene formalne karakteristike nam ne odaju puno znakova čitanja prostora, izuzev urbanističkog nereda, karakterističnog za Japan. Volumen i dimenzije ove male kuće čija širina iznosi svega 5 metara, uslovljeni su izuzetno malom parcelom okruženom sa tri strane ulicama i parkingom, ali ti lokacijski uslovi su neutralisani arhitektonskim konceptom otvaranja objekta i ekspozicijom svih glavnih sadržaja unutrašnjeg prostora prema velikom parku. Kuća se po svojoj filozofiji nalazi između istoka i zapada, između tradicije i savremenosti. Koncipirana je maksimalno jednostavno, koliko god je to bilo moguće.
Prostorna organizacija objekta projektovana je kao jedinstven kontinualni prostor. Izuzetnom funkcionalnom preciznošću, različitim visinama programskih celina i njihovim preplitanjem, postignuti su impresivni dinamični odnosi volumena i gradacije između privatnih i javnih prostora . I po horizontali i po vertikali, funkcionalno-prostorne celine se prožimaju. Uticaj tradicionalne japanske kuće je vešto transponovan u potrebe, mogućnosti i životni stil klijenta, mladog bračnog para.
Osnovu prvog nivoa spratne visine 2,05 m ispunjavaju prostori otvorenog tipa bez striktno definisanih granica, kojima se ostvaruje fluidnost i fleksibilnost. Pri samom ulasku u kuću, najpre nailazimo na tradicionalni ulazni prostor koji se naziva genkan. Prostor je u nivou nižem od nivoa ostalih prostorija kuće, delom zato da bi se naglasile njihove razlike, a delom iz funkcionalnih razloga, kako se spoljna prašina ne bi širila u ostale prostorije.
Karakteristično za japansku tradicionalnu arhitekturu jeste da samo značenje reči ’soba’ ne postoji u njihovom jeziku, već se to bolje može prevesti kao prostor u čijoj je suštini multifunkcionalnost. Pod uticajem zapada, savremene kuće mogu imati i strogo definisane prostore, ali je to ipak ređi slučaj. Upravo ti fluidni prostori predstavljaju nešto poput čitljivog znaka, kako istočnjačke filozofije, tako i njihovih životnih prostora.
Za razliku od prvog nivoa kuće, koji se odlikuje izrazito malom spratnom visinom, na drugom nivou je ostvarena dinamičnost volumetrijske kompozicije funkcionalnih celina. Centralno stepenište, poput plutajućeg ostrva, služi i kao neka vrsta polu-granice, odnosno njegovom pozicijom i dimenzijom se postiže odvajanje prostora na dve zone u okviru celovitog prostora drugog nivoa. Dnevni boravak impozantne visine od 4m orijentisan je prema parku, prirodnom pejzažu koji postaje glavno obeležje kuće.
Nekonvencionalnom primenom rolo-zavesa u dva pravca moguće je odrediti koliko će se prirodnog pejzaža uvesti u deo privatnog ambijenta. Dominantan motiv u prostoru i jedan od neizostavnih elemenata savremene japanske arhitekture predstavlja balkon, oaza mira. Svaki segment unošenja prirodnih elemenata i minijaturnih bašta suptilan je pokušaj simuliranja zen filozofije kroz prostorne odnose.
SAMO ZNAČENJE REČI ’SOBA’ NE POSTOJI U JAPANSKOM JEZIKU, VEĆ SE TO BOLJE MOŽE PREVESTI KAO PROSTOR U ČIJOJ JE BITI MULTIFUNKCIONALNOST.
U enterijeru ovog harizmatičnog stambenog objekta oseća se uticaj zapadne kulture. Preovladava bela boja u obradi zidova, plafona i nameštaja, koja u kombinaciji sa prirodnim tonovima drveta doprinosi boljem doživljaju prostora koji je prijatan za život i pročišćen od viška elemenata. Japanske kuće su male i funkcionalne, a njihov dizajn se odlikuje naglašeno čistim izrazom. To donekle proizilazi iz tradicije istočne kulture koja je, za razliku od zapadne, više okrenuta duhovnim vrednostima nego materijalnim, što se u velikoj meri ogleda i u načinu i kulturi življenja.//ek Aleksandra Praštalo – Više u EKO KUĆI No15
Svaki segemnt unošenja prirodnog sambijenta.
Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113
Kuća u Patagoniji
“MD HOUSE” PREDSTAVLJA PROSTRAN STAMBENI OBJEKAT SAGRAĐEN U NETAKNUTOJ PRIRODI, UZ PRIMENU SISTEMA PAMETNOG FUNKCIONALNOG DETERMINISANJA KOJE SE DIREKTNO I ISKRENO ODRAZILO NA FORMU OBJEKTA. ON ISTOVREMENO UNAPREĐUJE I OBOGAĆUJE SVOJ DIVLJI PRIRODNI AMBIJENT, KOLIKO I POZIVA NA NJEGOVO UPOKORAVANJE I NASELJAVANJE.
Kuća je građena od prirodnih materijala i sa ciljem da njena forma i gabarit podsećaju kao da su izrasli iz samog terena i prirode. No, osim ove, kod autora je istovremeno postojala i potpuno suprotna ideja – da se ovim graditeljskim poduhvatom jasno potcrta čovekova uloga u prirodi i ideja kuće kao čovekovog skloništa od Prirode.
Pet volumena predstavljaju prizmatične, međusobno različite forme – svaka je rotirana u odnosu na svoju osu pridržavajući se regulative o krovnom nagibu. Na taj način, volumen i njegova krovna površina stvaraju jedan apstraktni element, a potom su svih pet tih elemenata međusobno povezani različitim „konektorima“ koji u opštoj kompoziciji imaju ulogu „praznine“ odnosno „pauze“.
Kontrast između „punog“ i „praznog“, odnosno između prizmi i konektora, stvara ritam u kompozicionoj shemi kuće. Odvajanjem funkcionalnih volumena (dnevni boravak – trpezarija – spavaći blok – deo za zabavu i igru – spavaći blok) postignut je neprikosnoven osećaj udobnosti u domu. Autori projekta tvrde da se zapravo život u manjim prostorima pokazao kao lakši, a da odvojenost volumena omogućava njihovo nezavisno korišćenje i osamostaljivanje ljudi koji žive u kući.
Purizam i minimalizam unutrašnjeg prostora postavili su se kao jedina logična rešenja u koncepciji enterijera. U ovom domu čovek ima SVE, ali ukoliko bismo to izrazili kroz brojčano stanje mobilijara, opreme, upotrebljene materijale, količinu enterijerske obrade, činjenice nas ne bi odvele dalje od najminimalnijeg mogućeg modela enterijerskog opremanja i uređenja. U ovakvom domu čovek je okrenut samo prirodi i sebi, i bez obzira što svoj odnos prema Naturi zasniva kroz dihotomiju ideje kuće, on živi u skladu sa njom i njenim zakonima.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No15
Kuća u Patagoniji
“MD HOUSE” PREDSTAVLJA PROSTRAN STAMBENI OBJEKAT SAGRAĐEN U NETAKNUTOJ PRIRODI, UZ PRIMENU SISTEMA PAMETNOG FUNKCIONALNOG DETERMINISANJA KOJE SE DIREKTNO I ISKRENO ODRAZILO NA FORMU OBJEKTA. ON ISTOVREMENO UNAPREĐUJE I OBOGAĆUJE SVOJ DIVLJI PRIRODNI AMBIJENT, KOLIKO I POZIVA NA NJEGOVO UPOKORAVANJE I NASELJAVANJE.
Objekat se nalazi u predelu Patagonije u Argentini. Patagonija, živopisna ravnica smeštena istočno od Anda, predstavljala je, zahvaljujući svojim geografsko-geološkom karakteristikama, vrlo kompleksno polazište u procesu projektovanja autorskog arhitektonskog tria ALRIC-GALINDEZ-LLOVERAS. Za neposrednu lokacija objekta izabrana je padina sa vizurama prema jezeru Gutierez, lokalnoj Katedrali i planinama Oto. Bogate vizure, ali i potpuno nenaseljeni teren u netaknutoj prirodi, navode na duboko razmišljanje o odnosima između objekta i ambijenta, ali i zapitanost o načinu i kvalitetu života pojedinca u tom prostranom domu. Sami autori izjasnili su se da su tokom postavljanja fundamentalne koncepcije projekta tragali za objektom u kome je ljudsko bivstvovanje manifestovano apstraktnom geometrijom, koja bi na svojevrstan način unapredila prirodu oko sebe.
Dihotomija osnovne zamisli projekta, zasnovanog sa jedne strane na kontrastiranju i gotovo negiranju okolnog pejzaža, a sa druge na nadogradnji i unapređivanju istog, predstavljala je lajt-motiv odnosno putokaz tokom projektovanja, i svaki autorski potez i postupak mogu se objasniti i protumačiti preko ovog aksioma.
Kuća je podeljena na nezavisne volumene koji su povezani zatvorenim prostorima najneposrednije izloženih prirodi. Tih volumena ima pet, i svaki od njih definisan je jednom funkcijom kuće koja je od vitalne važnosti za čoveka. Prostorne jedinice između ovih volumena predstavljaju fluidne staklene kubuse sa funkcijama stepeništa, hodnika, predsoblja, „toplih mostova“. Tako, pristup u bilo koju funkcionalnu jedinicu kuće podrazumeva prisan kontakt sa prirodom – nebom, svetlošću, vegetacijom i samim prirodno zatečenim tlom. Momenat potpune izloženosti prema okolini biva već u sledećem trenu smenjen osećajem pronalaska spasa, utočišta u samoj kući. Pojedinac istovremeno postoji i kao deo okruženja, i kao njegov posmatrač kroz ram prozora.
Dominantan materijal eksterijera je drvo, obrađeno tako da odoleva vremenskim uslovima. Prirodni materijal i način obrade ne odskaču vidno od modela koji se već vekovima koristi u ovoj graditeljskoj temi. Međutim, tamno braon, gotovo crna boja završne obrade fasadnog drveta, jasno izdvaja objekat iz njegovog ambijenta.
BOGATE VIZURE, ALI I POTPUNO NENASELJENI TEREN U NETAKNUTOJ PRIRODI, NAVODE NA DUBOKO RAZMIŠLJANJE O ODNOSIMA IZMEŽU OBJEKTA I AMBIJENTA ALI I NA ZAPITANOST O NAČINU I KVALITETU ŽIVOTA POJEDINCA U TOM PROSTRANOM DOMU.
Purizam i minimalizam unutrašnjeg prostora postavili su se kao jedina logična rešenja u koncepciji enterijera. U ovom domu čovek ima SVE, ali ukoliko bismo to izrazili kroz brojčano stanje mobilijara, opreme, upotrebljene materijale, količinu enterijerske obrade, činjenice nas ne bi odvele dalje od najminimalnijeg mogućeg modela enterijerskog opremanja i uređenja.//
ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No15
Geometrijska dispozicija objekta jednim delom kompozicionih elemenata oštro prkosi konstituciji terena, dok ga drugim pokorno prati.
Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113
Mini kuća Diogen
ITALIJANSKI ARHITEKTA RENCO PIANO I NJEGOV STUDIO RAZVILI SU PROJEKAT DIOGEN ZA ŠVAJCARSKU DIZAJNERSKU KORPORACIJU VITRA. ON DANAS PREDSTAVLJA VITRIN NAJMANJI OBJEKAT – ALI NAJVEĆI PROIZVOD.
Diogen je jedinstven projekat koji je nastao u studiju poznatog svetskog arhitekte Renca Piana za renomiranog proizvođača nameštaja Vitra. Sagrađen je na brežuljku u okviru kompleksa Vitra Campus u Vajlu na Rajni, između čuvene Hercog-de Meuron kuće i Kupole. Za samog arhitektu Piana bilo je ovo ostvarenje sna o minimalističkom stanovanju, o kome je maštao još od studentskih dana. Ovom temom se ozbiljnije bavio čitavu deceniju pre nastanka konačnog projekta. Tako su u Đenovi, njegovom rodnom gradu, nastajali razni prototipovi mini-kuća, materijalizovanih najpre od šper-ploče, pa od betona, i na kraju od drveta. Kada se Vitra zainteresovala za ova Pianova istraživanja, bilo je to zato što je prepoznala nameštaj kao esencijalni deo ljudskog okruženja. Uostalom, ako pogledamo kroz istorijat razvoja dizajna nameštaja, on se oduvek kretao u smeru redefinisanja životnog prostora čoveka.
Kuća Diogen iz 2013. godine jeste rezultat trogodišnje saradnje arhitekte Piana i Vitre. On je predstavljen kako usko-stručnoj, tako i širokoj javnosti, iako ne predstavlja konačan rezultat projekta tj. proizvod spreman za serijsku proizvodnju. Time je, zapravo, javnosti data mogućnost da uzme učešće u testiranju Diogena kao novog ljudskog humanog staništa, uz jasan plan da se istraživanja na projektu nastave. Mini-kuća Diogen predstavlja jednostavan, arhaičan objekat lociran u prirodi, koji je teorijski baziran na konceptu ideje o minimalističkoj kući koja se kroz istoriju razvijala još od vremena Vitruvija.
Diogen ne predstavlja životni smeštaj za hitne ili privremene čovekove potrebe, već dobrovoljno mesto čovekovog povlačenja. Projektovan je tako da funkcioniše u najrazličitijim klimatskim uslovima, nezavisno od postojeće infrastrukture, odnosno kao potpuno samostalni sistem. Voda koja je potrebna za funkcionisanje kuće prikuplja se od kišnice, i nakon korišćenja se prečišćava i ponovo koristi.
Kuća sama sebe snabdeva energijom, a potrošnja energije svedena je na minimum. Ovaj fundamentalni postulat projekta postoji i zbog još jedne ideje – namere da se koncentriše i smanji čovekovo usmerenje ka samo istinski bitnim stvarima. Po ovom konceptu Diogen podseća na knjigu “Walden/Life in the Woods” iz 1854. godine u kojoj je H. D. Thoreau napisao: “Otišao sam u šumu jer sam želeo da živim oslobođeno, da se suočim samo sa bitnim činjenicama o životu, i da proverim da li mogu da naučim ono čemu život tamo može da me poduči”.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ
Više u EKO KUĆI No15
Mini kuća Diogen
U JUNU 2013 GODINE ITALIJANSKI ARHITEKTA RENCO PIANO I NJEGOV STUDIO RAZVILI SU PROJEKAT DIOGEN ZA ŠVAJCARSKU DIZAJNERSKU KORPORACIJU VITRA. ON DANSA PREDSTAVLJA VITRIN NAJMANJE OBJEKAT – ALI NAJVEĆI PROIZVODT
Diogen je jedinstven projekat koji je nastao u studiju poznatog svetskog arhitekte Renca Piana za renomiranog proizvođača nameštaja Vitra. Sagrađen je na brežuljku u okviru kompleksa Vitra Campus u Vajlu na Rajni, između čuvene Hercog-de Meuron kuće i Kupole. Za samog arhitektu Piana bilo je ovo ostvarenje sna o minimalističkom stanovanju, o kome je maštao još od studentskih dana. Ovom temom se ozbiljnije bavio čitavu deceniju pre nastanka konačnog projekta. Tako su u Đenovi, njegovom rodnom gradu, nastajali razni prototipovi mini-kuća, materijalizovanih najpre od šper-ploče, pa od betona, i na kraju od drveta. Kada se Vitra zainteresovala za ova Pianova istraživanja, bilo je to zato što je prepoznala nameštaj kao esencijalni deo ljudskog okruženja. Uostalom, ako pogledamo kroz istorijat razvoja dizajna nameštaja, on se oduvek kretao u smeru redefinisanja životnog prostora čoveka.
Kuća Diogen iz 2013. godine jeste rezultat trogodišnje saradnje arhitekte Piana i Vitre. On je predstavljen kako usko-stručnoj, tako i širokoj javnosti, iako ne predstavlja konačan rezultat projekta tj. proizvod spreman za serijsku proizvodnju. Mini-kuća Diogen predstavlja jednostavan, arhaičan objekat lociran u prirodi, koji je teorijski baziran na konceptu ideje o minimalističkoj kući koja se kroz istoriju razvijala još od vremena Vitruvija.
Diogen ne predstavlja životni smeštaj za hitne ili privremene čovekove potrebe, već dobrovoljno mesto čovekovog povlačenja. Projektovan je tako da funkcioniše u najrazličitijim klimatskim uslovima, nezavisno od postojeće infrastrukture, odnosno kao potpuno samostalni sistem.
Ovakva struktura nudi visoke performanse, punu stabilnost i maksimalnu krutost površine. Svetski poznati studio za klimatski inženjering iz Štutgarta, TRANSSOLAR, razvio je adekvatnu tehnološku studiju za Diogen, kako bi kuća bila sama sebi dovoljna u energetskom smislu. //ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ -Više u EKO KUĆI No15
Dunav
Živeti se ne mora, ploviti se mora – pisalo je iznad kapije drevne Kartagine. Putovanja preko mora su duga, neizvesna, a ponekad i monotona. Krstarenje rekom je putovanje po meri čoveka. Rečni tokovi su široki taman toliko da iz najmanjeg plovila možete sagledati obe obale i svu lepotu koju one kriju. Ako niste u mogućnosti da sami zaplovite, pročitajte dela Mark Tvena o plovidbi rekom Misisipi. Da je Mark Tven plovio Dunavom, njegov opus bi bio mnogo bogatiji i uzbudljiviji.
Iako nije najduža, Dunav je svakako najznačajnija evropska reka. Preseca kontinent od severozapada do jugoistoka i spaja sistemom kanala i ustava Severno i Crno more. To je najznačajnija evropska saobraćajnica i put kojim rado plove turistički brodovi. Rečne obale su spojene brojnim mostovima, ali ni brojne skele još nisu otplovile u zaborav. Najbrojnija plovila na Dunavu su ona mala – šajke, šiklje, smederevci, apatinci, čunovi, plastikanci, kabinaši, gliseri, skuteri. Nekada davno, Dunavom su plovili Jason i Argonauti, a mnogo pre toga je Dunavom oteklo i Panonsko more. Najlepšu etapu svog puta do Crnog mora je Dunav usekao u Srbiji. Tu su ritovi, lesni useci, bezbrojne ade sa predivnim plažama, fantastične klisure i mesta gde se Dunav razliva desetak kilometara u širinu.
Na ulasku u Srbiju Dunav se razliva po ritovima Specijalnog rezervata prirode Gornje podunavlje. Na hrvatskoj strani je podjednako atraktivan Kopački rit. Vode su bogate ribom, a šume jelenskom divljači i divljim svinjama. Prvih dvadesetak kilometara dunavskog priobalja u sastavu je lovišta Kozara i Apatinski rit. Kod Apatina Dunav prevaljuje svoj 1400. kilometar na 2880 kilometara dugom putu do Crnog mora. Zanimljivo je da je Dunav jedina velika evropska reka koja plovi sa zapada ka istoku, pa se plovidbene kote računaju u odnosu na ušće, a ne na izvor. Kada su Turci napustili ove krajeve, dereglijama je doplovila brojna nemačka populacija. To je bilo vreme kada je Vojvodina bila obećana zemlja i kada su i po selima pravljeni dvorci i letnjikovci. Na 1320-om kilometru od ušća, Dunav protiče pored Bačkog Novog Sela, gde se nalazi zaštićeno područje – Karađorđevo. O lepoti Karađorđeva najbolje svedoče brojne posete visokih funkcionera svih državnih sistema koji su postojali i postoje u ovom regionu. U zaštićenom području, koje je istovremeno i lovište, ima krupne divljači, sitne divljači, nebrojeno mnogo ptica močvarica, a tu je i ergela konja. Deset kilometara niže je Bačka Palanka, odnosno Tikvara. To je i gradsko izletište i zaštićeno područje sa zasadima barskog čempresa, gde se nastanilo veliko jato labudova koje tokom letnjih meseci broji i do sto primeraka. Tikvara je istovremeno i marina i mesto gde su stasali naši najbolji kajakaši.
Napuštamo levu obalu i selimo se na desnu, gde počinje Nacionalni park Fruška Gora. Na padinama Fruške Gore, koje se spuštaju do reke, nalaze se mnogi utvrđeni gradovi. Na jednom od prvih uzvišenja, danas na hrvatskoj teritoriji, nalazi se grad Ilok. Pedeset kilometara nizvodno, naspram Novog Sada se izdiže Petrovaradin sa tvrđavom podignutom u XIII veku. Zovu je Gibraltar na Dunavu. Neobičnost ove tvrđave je stari sat na kome velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute. To je učinjeno zato da bi lađari sa reke lakše videli koliko je sati. Fruška Gora je istovremeno i Sveta Gora sa brojnim manastirima i sa gradom – muzejom, Sremskim Karlovcima. Kod Beške reku Dunav, odnosno koridor sedam, premošćuje saobraćajnica ka jugoistoku Evrope, takozvani koridor deset. Na tom mestu se Fruška Gora već spustila do Dunava, pa pređimo na levu obalu u veliko zaštićeno područje, Koviljsko-petrovaradinski rit. U produžetku rita se nalazi Krčedinska ili Gardinovačka ada, na kojoj tokom leta planduju nebrojena stada konja, krava i sitnije stoke.
Slede Sremski Karlovci, malo mesto velike istorije. Poznati su kao kulturni centar prečanskih Srba, ali i po kvalitetnim vinima. Ljudima koji plove rekom zanimljive su lepe plaže i čarde na Dunavu. Nizvodno se dolazi do izletničkog i vikend naselja Čortanovci. Na uzvišenju iznad reke nalazi se jedan od najlepših dvoraca Vojvodine, a dole kraj reke, lepa plaža, restorani i planinarski dom!
Stari Slankamen leži na mestu gde Dunav naglo skreće na jug i duboko zaseca lesne naslage. Obala se tu stotinak metara vertikalno izdiže nad rekom. Tvrđavu su ovde napravili Rimljani, koji su rado koristili slane izvore tople i hladne vode i isceliteljsku moć slanog peska. Kažu da je lekovitost vode otkrio nekakav grbavac koji se tri nedelje kupao u vodi, a potom se uspravio i otišao. Godine 1906. Slankamen je i zvanično postao banja. Danas se tu nalazi bolnica za lečenje stanja posle moždanog udara i drugih bolesti. Alasi slanu vodu koriste za pripremanje čuvene riblje čorbe. Naspram Slankamena, u Dunav se uliva Tisa.
Obala od Slankamena do Zemuna je visoka i strmo zasečena. To je najuočljivije kod Surduka, gde se deo obale surduknuo i napravio prolaz od sela do obale. Surduk je inače turska reč koja označava provaliju. Atraktivnost ovih predela je korišćena prilikom snimanja brojnih filmova. Od Slankamena do Zemuna nailazi se na više uvala u koje nautičari rado svraćaju na piće i riblju čorbu lokalnih alasa. Zemunski alasi borave na potezu od kafane Šaran do Goveđeg broda, na kraju Zemuna ka Batajnici. Nekada su veslali do Banovaca, pa se puštali ka Zemunu i izlovljavali ribu. Danas imaju motore pomoću kojih mogu da naprave i nekoliko dnevnih tura. Nažalost, ribe je sve manje, a rečne obale zaposedaju mnogobrojne šljunkare. Nedavno je tu Dunav premošćen mostom koji su izgradili Kinezi, a posvećen je velikom naučniku sa banatske strane, Mihailu Pupinu.
Veliko ratno ostrvo je jedinstven rezervat ptica, udaljen nepun kilometar od samog centra grada. Mnoge ptice selice se rado zadržavaju u džungli ostrva i tokom zime. Globalno otopljavanje, podizanje nivoa Dunava gradnjom brane Đerdap I i zagrevanjem Save od obrenovačke termocentrale, beogradske zime su postale znatno blaže. Na zapadnom špicu ostrva se nalazi omiljeno kupalište Zemunaca, plaža Lido.
Ušće Save u Dunav razdvaja tvrđave na zemunskom Gardošu i beogradskom Kalemegdanu. Istorija beleži da su se one često gledale kroz topovske cevi. Danas, srećom, ova dva grada predstavljaju jednu celinu, a sa starih tvrđava su uklonjeni topovi. U beogradsku luku uplovljavaju samo bele lađe, a rečne obale su zaposeli nebrojeni splavovi – kafane, koji noći ova dva grada čine najveselijim u celoj jugoistočnoj Evropi.
Dunav je posebno zanimljiv po tome što je svim gradovima podario po jednu adu. Kod Pančeva, na mestu gde se u Dunav uliva Tamiš, iz vode su se iznedrile čak dve ade. Ona bliža gradu je ukrašena prelepom plažom i izletištem Bela Stena. Na 1154-om kilometru od Crnog mora, u Dunav se uliva Tamiš. Tu se nalazi Pančevo koje važi za sve samo ne za ekološku zonu. Ako zanemarimo industriju, Pančevo je jedan od najzelenijih gradova Srbije, čiji centar preleću brojne ptice, a zaštićene zone se nalaze na obodu varoši. Stare rashodovane automobile su pančevci pretvorili u saksije i duhovito napisali – Bolje cveće u autu, nego auto u cveću. Reka Tamiš je danas plovna na dužini od četrdesetak kilometara. Ne tako davno, dva velika grada na reci, Zrenjanin i Temišvar, bili su povezani brodskom vezom. Brodskom vezom je sve do 1987. godine bio povezan Beograd sa Vukovarom i Tekijom. Brzi gliseri koji su prevaljivali ta rastojanja, imali su tenkovske motore i na putu do Tekije trošili tri i po tone goriva i dva bureta ulja, što je plovidbu činilo nerentabilnom.
Svoje ade imaju i Grocka i Smederevo. Dobri poznavaoci reke će vam bez razmišljanja reći da je najlepši deo dunavske obale upravo onaj od Grocke do Smedereva. Čuveni putopisac Feliks Kanic nije mogao da shvati zašto beogradska gospoda toliko juri u Abaciju, a ima predivne dunavske obale.
Grad Smederevo je poznat po grožđu, gvožđu i velikoj tvrđavi despota Đurđa koji je po njoj prozvan Smederevac. Tvrđava a i grad pored nje nalaze se na ušću Jezave u Dunav. Nepunih deset kilometara severoistočno, u Dunav se uliva Velika Morava. Tamo se nalaze ostaci jednog drugog grada – Kuliča. Već dva veka evropski lađari sanjaju o regulisanju toka Velike i Južne Morave i kanala sa ustavama koji bi ih spojio sa Vardarom, uzduž presekao evropski kontinent i napravio plovnu prečicu od severnih mora do Sredozemlja.
Na banatskoj obali Dunava nalazi se Kovin. Kovin i Smederevo su spojeni mostom i to je poslednji most preko velike reke, sve do brane hidrocentrale Đerdap I. Neobično ušće Mlave u Dunav pravi dilemu da li je Kostolac uopšte na Dunavu ili je on potpuno na Dunavu i pri tome ima dva najveća dunavska ostrva. Tu su i moćni kopači koji vade ugalj iz zemlje, iz Dunava, a po potrebi kopaju ga i iz istorije. Ostaci velikog rimskog naselja Viminacijuma se nalaze na području ugljenokopa.
Kod Banatske Palanke, na 1177 km od ušća, Dunav prima vode kanala Dunav – Tisa – Dunav, reke Nere i Karaša. Tu se nalazi i jedinstveni rezervat ptica Labudovo okno, koje sa Adom Čibuklijom čini jedinstvenu prirodnu celinu. Od Stare Palanke na jednoj, do grada Rama na drugoj obali Dunava, plovi skela tri puta dnevno. Kod Rama reka skreće na jug i naglo se širi. Veliko Gradište je pogranična luka i tu se Dunav malo sužava. Jedan veliki rukavac je odvojen od reke i pretvoren u Srebrno jezero sa sve privlačnijim letovalištem. Kod Golupca reka ponovo pokazuje želju da postane more i proširi se na nekoliko kilometara. Stari golubački grad je podignut na teško pristupačnim stenama uz samu reku. Na suprotnoj strani reke se nalazi slična tvrđava nešto manjih dimenzija. Reku po sredini cepa oštra stena Babakaj.
Najlepši deo reke se nalazi upravo na mestu gde su reka i more provalili bedeme Karpata. Stotinak kilometara duga, krivudava Đerdapska klisura je zaštićena kao Nacionalni park. Đerdapska klisura je niz od četri klisure i tri kotline. Počinje sa Gornjom klisurom, a slede Gospođinski vir, Veliki i Mali Kazan i Sipski kanal. Izmedju klisura su prostrane kotline Ljupkovska, Donjemilanovačka i Oršavska. Posebno zanimljivi delovi klisure su lokalitet Lepenski vir sa ušćem Boljetinske reke, padina Kovilovo, Kapetan Mišin breg, ušće Porečke reke, Mali i Veliki Kazan, vrh Miroča Veliki Štrebac, kotlina Hajdučka vodenica i ribarsko naselje Tekija. Dunav je kod Donjeg Milanovca širok do dva kilometra, a u Malom Kazanu se suzio na samo sto pedeset metara. Pri tome mu dubina dostiže i 90 metara. Sipski kanal je zbog brzih voda i mnogobrojnih stena bio teško prolazna barijera za brodove. Nekada je uz reku brodove vukla stočna zaprega, a kasnije i parna lokomotiva. Izgradnjom brane kod Kladova rečni tok je znatno usporen, stene su potopljene, a napravljene su i prevodnice. Brana centrale Đerdap I podignuta je na 943 km od završne kote Dunava. Po izlasku iz klisure reka je tekla dosta dezorijentisano i taj prostor koji je ogradila meštani su nazvali Ključ. Biser Ključa je reka Vratna sa čudesnom klisurom, manastirom i stadima muflona i jelena lopatara. Reka Zamna se provlači kroz prerast impresivnih dimenzija. Sikolska reka ima podjednako kratak tok sa Miroča do Dunava, a nju krasi lep vodopad na Mokranjskim stenama. Lep vodopad Blederija nalazi se u blizini Brze Palanke. Zanimljivo je što je prostor Ključa relativno skučen, pa pomenuti prerasti i vodopadi deluju kao da ih je neko postavio tu da ukrase ovaj pitomi krajolik. Kod Radujevca Dunav napušta Srbiju i teče monotonom ravnicom još 852 kilometra.
Dunavske Čarde
Ko dugo putuje, ogladni i premori se. Pored svih važnijih puteva od davnina su podizane postaje, hanovi, kafane, moteli. Tu bi se putnik malo odmorio, nešto pojeo, najčešće s nogu, a onda brzo produžio dalje. Najvažniji putni pravac u Srbiji je Dunav, a Dunavom se putuje lagano. Ko žuri, svrati u pristan ili marinu. Ljudi koji vole reku i laganu plovidbu, svraćaju u čarde. Tu putnik svrati na piće ili da nešto prezalogaji.
Dok se riblji paprikaš ukrčka, vreme se krati uz meze, vino i tamburaše, a to traje celo popodne. Ponekad se oduži do kasnih večernjih sati, a onda se dočekuje i zora. Kad svane, pije se kafa krmeljuša i jede kisela čorba protiv mamurluka. Dok se priprema fruštuk, valja nazdraviti novom danu i novom početku.
Čarde na Dunavu su brojne i raspoređene po najlepšim rukavcima, pored lepih plaža ili mesta na koja svraćaju ribolovci. U nekima je moguće prenoćiti, ali najčešće nemaju ni vodu ni struju. A šta će im voda pored najveće evropske reke? Čarde nastaju i nestaju. Kao prolećne vode. Neke, kao Splav Dunavac kod Futoga i donesu prolećne vode. A druge, za koje se veruje da će trajati do kraja sveta, neosetno se zatvore preko noći, kao čarda Kraj sveta nedaleko od Kovilja.
Čarde su najbrojnije na potesu od Apatina do Novog Sada. Dalje se nižu riblji restorani, najčešće na vodi. Pomenimo one kod Slankamena, Zemuna, Beograda, Grocke, Smedereva, Kostolca, Velikog Gradišta, Donjeg Milanovca, Tekije. Posebno je zanimljiva kafana u Ramu ispod stare tvrđave, na mestu gde pristaje skela sa banatske strane. Deo te hedonističke gastronomske ponude su i brojne kotlićijade koje se organizuju tokom leta u većini priobalnih mesta.//Više u EKO KUĆI No15
Vrtovi arkadije – život udesno
„U SRCU SVIH ŽIVIH ĆELIJA NA ZEMLJI NALAZE SE DESNOSMERNI NAMOTAJI DEZOKSIRIBONUKLEINSKE KISELINE”, NAPISAO JE AMERIČKI MATEMATIČAR MARTIN GARDNER, PODSEĆAJUĆI DA JE JOŠ LUJ PASTER NAJAVIO ASIMETRIJU KRISTALA.
Julovci su dobrano omašili, u svakom pogledu. Ni raskošno obdareni pesnik Vladimir Majakovski nije izbegao istu zamku, pevajući da samo levom napred koračamo. Otkako se začeo, život stremi udesno! Nikada ulevo. Na našoj i na svakoj drugoj planeti na kojoj se sve pokorava sili privlačenja (gravitacija). Zna li se šta bejaše na samom početku? Nobelovac Verner Hajzenberg, jedan od najslavnijih fizičara 20. stoleća, objašnjava: „Na početku beše simetrija”, i dodaje da je to svakako tačnije od Demokritove teze „Na početku beše čestica (atom)”. Zahtevi simetrije, uostalom, drastično umanjuju zbir mogućih izgleda ustrojstva vanzemaljaca. Kako god da su sazdani, moraju ispoljavati dvostranu simetriju, jer se potčinjavaju, kao i mi ljudi, gravitaciji matične planete. Na sličan zaključak došao je svojevremeno genijalni Lav Nikolajevič Tolstoj: „Stojeći za tablom i crtajući kredom neke figure po njoj, odjednom sam bio zapanjen idejom: zašto je simetrija toliko ugodna za oko? Šta je to simetrija? To je urođeno osećanje, odgovorih sebi. Ali, na čemu se ono zasniva?”
Najjednostavnije rečeno, simetrija na grčkom označava srazmernost ili skladnost u rasporedu delova. Čovek pred tom skladnošću (čitaj: lepotom) ne bi smeo da se zbuni kao Buridanov magarac pokraj dve jednake gomile sena i da crkne od gladi. Simetrija je „osnovna i nama još nedokučiva tajna, nešto nalik ,gramatičkim pravilima’ jezika prirode”, podvlači akademik Nemanja Kaloper, profesor na Kalifornijskom univerzitetu u Dejvisu. Ako je u prvim trenucima postanja (Veliki prasak) vladala supersimetrija, kada je i kuda ona iščezla? Misli se na podjednak iznos čestica i antičestica.
U živoj prirodi izuzetno je važan molekul dezoksiribonukleinske kiseline (DNK), nasledna šifra svekolikog života na našoj planeti, koja nalikuje dvostrukoj desnosmernoj spirali. Rečena dvojna zavojnica ili ovojnica liči na uvrnute merdevine i predstavlja glavnu prirodnu spiralu. Veoma dugačak „molekulski konac”, golim okom nevidljiv (opaža se tek ispod mikroskopa s velikim uvećanjem), upreden je od dve niti, u kojima je zapretan nasledni zapis žive tvari – od najprostijih mikroorganizama do najsloženijeg čoveka.
Ogroman molekul u vidu dve trake koje se svijaju oko zamišljene ose, sastoji se od nekoliko desetina hiljada do nekoliko milijardi jedinica – nukleotida (adenin, citozin, guanin i timin), ispisanih samo sa četiri slova abecede (A, S, G i T). Različiti razmeštaj ovih „slova života” odgovoran je za razlike u svim živim oblicima materije. Znamo li šta je to život?
Nedvosmislen opis ne postoji, smatra Kristofer Vojt koji na Kalifornijskom univerzitetu u San Francisku proučava veštačku (sintetičku) biologiju. Nije nimalo opipljivo šta sve taj pojam obuhvata; često se kaže da nešto nema neophodne sastojke za život. I to pretrajava još od najranijih dana nauke.
PO UGLEDU NA VODU
Koliko je poznato, starogrčki filozof Aristotel prvi je pokušao da odredi život svodeći ga na nešto što se razvija, samo sebe održava i umnožava se. Austrijski nobelovac Ervin Šredinger je 1944. napisao da se život opire i neredu i ravnoteži, u saglasju s drugim zakonom termodinamike koji kaže da u zatvorenim sistemima sve prirodno teži entropiji. Hraneći se i prerađujući pojedeno, živa stvorenja neko vreme tome odolevaju. Da li se kristali koji upijaju energiju i uspostavljaju svojevrsni unutrašnji red stvaranjem rešetki od čestica računaju u živu materiju? U tome je nevolja s većinom predloženih određenja: sva naginju izuzecima.
Život je veoma složen, sastoji se od mnoštva suštinskih delića koji jedni na druge deluju, zato je veoma teško sažeti ga u definiciju, naglašava biohemičar Dejvid Dimer s Kalifornijskog univerziteta u Santa Kruzu. Ukoliko želimo da raspoznamo živu tvar na drugim planetama, naučnici ne smeju da odustanu od opisivanja. Izreka „Znaćemo kada to vidimo” u tom slučaju ne zadovoljava.
Možda možemo pronaći vanzemaljski život, a da ne znamo šta je to.
Delatan pristup u traganju jeste da odredimo šta mu je neophodno, napisao je 2004. astrobiolog Kris Makej iz Ejmsovog istraživačkog centra pod okriljem NASA. Najskromnija lista sastojaka podrazumeva: energiju, ugljenik, tekuću vodu i nekoliko hemijskih elemenata, kao što su azot, sumpor i fosfor.
Pojedini naučnici ističu u da konačan opis života nikada neće biti smišljen. Sadašnje stanje se upoređuje sa ranim naporima da se ustanovi šta je to voda pre nego što je proniknuto u njena hemijska zbivanja. Tek sa otkrićem vodonika i kiseonika shvaćeno je da je taj dvojac sačinjava. Omeđiti život ma kojom definicijom u ovom času može da sputa traganje za razumevanjem.
I to se svrstava u krupna naučnna pitanja, poput onih – odakle smo i kako je kosmos nastao – koja, verovatno, nikada neće biti razrešena. Ali to neće sprečiti naučnike da ga veštački stvore. // – EKO KUĆA No14
Put ka sebi
DA BI ČOVEK MOGAO DA ŽIVI U SKLADU SA DRUGIMA, PRIRODOM I SVEMIROM, MORA PRVO DA SE POTRUDI DA ŽIVI U SKLADU SA SAMIM SOBOM. DUGO SAM PUTOVALA KA SEBI I MISLI DA TO PUTOVANJE TREBA DA TRAJE DO POSLEDNJEG DANA ČOVEKOVOG ŽIVOTA! NA TOM PUTU NAJVIŠE SAM SE PRIBLIŽILA SEBI, BAŠ OVDE U RAKARIMA.
Njene se tapiserije nalaze u Centru SAVA u Beogradu, u Londonu, u kompaniji Dejvi Meki, u rafineriji nafte u Pančevu, u hotelima u Jagodini i na Svetom Stefanu. Uradila je kostime za čuvenu TV seriju ‘’Salaš u Malom ritu’’ Branka Bauera I za film ‘’Savamala’’ Žike Mitrovića, za mnoge pozorišne predstave reditelja Jovice Pavića, Gojka Bjelca, Petra Vecetka, Filipa Grinvalda. Bila je gostujući profesor u Bukureštu, Poznanju, Zagrebu. Radi tapiserije, kolaže, tkane objekte. Predstava ‘’Bunar’’ po tekstu Radmile Smiljanić i u režiji Egona Savina, za koje je ona uradila kostime, dobilaje čak 14 nagrada. Izlagala je tapiserije i kolaže u najprestižnijim galerijama u zemlji, a izlagala je i u Lođu, Parizu, Bukureštu, Njujorku. U dve reči – ZAGORKA STOJANOVIĆ!
Odrasla je i živela u salonskim buržoaskim stanovima u najstrožem centru Beograda. A onda!? Onda je odlučila da proda stan i kupi seosko imanje porodice Stojanović u selu Rakari, koje je bilo napušteno pedeset godina, a onda je postalo žiža njenog sadržajnog umetničkog i kulturnog života. I ne samo njenog! Vratila se zemlji i prirodi, čemu je, mora se reći, odavno težila.
Da bi čovek mogao da živi u skladu sa drugima, prirodom i svemirom, mora prvo da se potrudi da živi u skladu sa samim sobom. Ona je dugo putovala ka sebi i misli da to putovanje treba da traje do poslednjeg dana čovekovog života. Ona se najviše približila sebi baš ovde, u Rakarima. Pustimo Zagorku da nam ispriča svoju pravu priču!
“Ovo je priča o slobodi,samoći i prirodi. Kad me pitajuzašto živim ovde, ja kažem: samo zato što mi je tu bolje. Ja se bolje osećam ovde. Ovde vreme potpuno drugačije teče. Imam vremena! Od jutra možeš da isplaniraš vreme kako želiš, a najbolje je da ne planiraš uopšte.Radiš onako kako ti dođe i kako ti misli teku. To je nezamenljiv kvalitet. A ljudi su nekako danas suštinski nezadovoljni. Zbog toga postoji nekakva mentalna zagađenost. Ljudi najčešće nemaju svoje živote, nego žive tuđe.
DRVENE FASADE UVEK SU UNIKATNA REŠENJA I OČARAVAJU SVAKOGA KOME JE BLISKO DRVO SA SVIM SVOJIM PREKRASNIM SVOJSTVIMA: PRIRODNOM RAZNOLIKOŠĆU I ŽIVIM IZGLEDOM, IZDRŽLJIVOŠĆU, DOBRIM GRAĐEVINSKIM SVOJSTVIMA, EKOLOGIJOM I BRZINOM POSTAVLJANJA.
Ja sam ceo život radila na sebi dok nisam osvojila tu slobodu. Ja sam otkrila da je samoća najživlji deo moje duše, jer se tu svašta dešava. Samoća je veliko čišćenje. Čoveku je, mislim, najlepše kad je sam sa sobom. Ali, do toga doći je dug, težak i kvalitetan put. Ja sam ga usvojila jer ja moju samoću volim i mislim da je to sloboda!”//ek MILICA RADOSAVLJEVIĆ, DIA – Više u EKO KUĆI No14
Oblikovanjem celokupnog zdanja i u enterijeru i u eksterijeru počiva na tradiciji stare srpske kuće.
Solarni rubikon
Sunce je izobilno i izdašno. Kako to u najvećoj meri iskoristiti? Australijski naučnici sa Univerziteta Novi južni Vels, nedavno su nadomak Sidneja, prvi put u istoriji, više od 40 odsto sunčevih zraka pretvorili u toplotu, što je uveliko otvorilo vrata korišćenju gotovo nepresušne energije naše zvezde – za ljudske potrebe.
Tehnološki podvig za divljenje ni izdaleka nije izmamio srazmerno ushićenje svetskih glasila, iako je novost u priličnoj meri razglašena. Ključni tehnološki iskorak u iskorišćenju fotonaponskih ćelija podgrejao je nadanja da su sunčevi zraci pregazili istorijski „energetski Rubikon” i uključili se u nadmetanje sa ostalim obnovljivim izvorima. Potvrda toga stgla je i iz postrojenja pod vedrim nebom u Sjedinjenim Državama.
„To je najveći ikada zabeleženi učinak pretvaranja sunčeve svetlosti u električnu struju”, izjavio je prof. dr Martin Grin, direktor Australijskog centra za naprednu fotonaponsku tehnologiju (ACAP), koga su odavno prozvali „ocem fotonapona”. U čemu je tajna uspeha?
Uobičajene solarne ćelije upotrebljene su na nov način, i to unapređenje može se bez ikakvih teškoća primeniti u industrijskoj izradi. Najnovije postignuće zasniva se na usmeravanju zračenja koje je smišljeno za fotonaponske tornjeve u Australiji.
Prekretnica izražena prebačajem granice od 40 odsto iskoristljivosti, najnovija je u niski dostignuća istraživača ovog australijskog univerziteta u protekle četiri decenije. Uspinjanje ka vrhu započelo je 1989. godine s dvostruko manjom delotvornošću (20 posto).
Fotonaponski tornjevi su osmišljeni u kompaniji Rejdžen risorsiz, koja je napravila preteču kule za pomenuto ispitivanje, a solarne ćelije su izrađene u američkoj kompaniji Spektrolab. Suštinski deo energetskog postrojenja predstavljaju naročiti optički filteri za upijanje sunčevog zračenja koje se u uobičajenim solarnim ćelijama rasipa. Kako? Odbijaju svetlost jedne, a propuštaju svetlost ostalih talasnih dužina.
U Australiji najavljuju prve probne solarne elektrane sa većim učinkom sunčeve energije koji će pojeftiniti korišćenje obnovljivih izvora. Naučno-tehnološki opis poduhvata pojaviće se u poznatom časopisu za fotonaponsku tehnologiju.
Dosadašnji rekord iznosio je 36,7 procenata delotvornosti, a postigli su ga jedan iz lanca nemačkih Fraunhofer instituta i francuska kompanija Sojtek. Australijska kompanija Rejdžen risorsiz je upravo najavila da će se u sledećih nekoliko godina približiti učinku od 45 odsto.
Profesor Martin Grin je prethodno rukovodio kompanijom koja je proizvodila staklene solarne ćelije od polikristalnog silicijuma, a svetsku slavu stekao je sa silicijumskim solarnim ćelijama koje su svojevremeno dostigle najveći učinak. Napisao je šest knjiga i mnoštvo naučnih članaka iz oblasti poluprovodnika, mikroelektronke, optoelektronike i solarne tehnologije.
Uz pregršt međunarodnih priznanja, od kojih je najznačajnije Ajnštajnova nagrada za solarnu energiju, prošle godine izabran je u Kraljevsko društvo (Britanska akademija nauka), u čijim je redovima više od 80 nobelovaca.// – EKO KUĆA No14
Futuristički paviljon
Energetski paviljon Merkur je kapsula dizajnirana tako da bude mobilna jedinica u kojoj su integrisana funkcionalna i estetska svojstva i koja poštuje ekološke postulate tako što se, iako izgleda izuzetno futuristički, bez ostatka uklapa u prirodni ambijent ili u urbanu sredinu. Nalazi se u Karari, drugom po veličini gradu u okrugu Masa – Karara, u okviru italijanske pokrajine Toskane.
Grad Karara je mesto poznato po kamenolomima u kojima se vadi najkvalitetniji mermer na svetu, koji je upravo po njemu dobio ime mermer-karara. Spoljašnost kapsule, korpusna školjka, napravljena je od ovog najfinijeg italijanskog mermera koji je namenjen prvenstveno izradi skulptura, ali se sve češće zbog svoje prestižne čistoće i finoće koristi i u enterijerima. Mermer je materijal cenjen od pamtiveka zbog specifičnih fizičkih svojstava, a različite boje i tonovi njegovih brojnih varijeteta čine ga pogodnim za upotrebu u unutrašnjem i spoljnom prostoru. Iako je tokom vremena mermer delimično zamenjen savremenijim materijalima koji su jeftiniji i lakši za ugradnju, on i dalje predstavlja najtraženiji materijal na svetu.
Sferična struktura kapsule je u saglasju sa okolnom arhitekturom, a pozadinsko osvetljenje noću naglašava njenu formu, privlači pažnju i izaziva divljenje brojnih posetilaca večernjih manifestacija u Karari. Materijali koji su pored mermera korišćeni za izradu ove kapsule su aluminijum, staklo, ojačana plastika i akrilik.
Kapsula je blago izdignuta iznad zemlje, ima tri oslonca, i u nju se može pristupiti malom rampom.
Unutrašnjost kapsule može da ima razne konfiguracije i da se prilagodi različitim potrebama. Veliki otvori napravljeni od transparentno obojenog akrila proširuju unutrašnji prostor ka okolini.
Oblik nalik kapljici vode izabran je u cilju optimizacije odnosa između spoljašnosti i unutrašnjosti kapsule. Napaja se samo putem solarnih panela napravljenih od polutransparentnih fotonaponskih ćelija.
Ova kapsula pruža izvanredan prostor za pronalaženje mira i spokoja, kao i za upijanje snage prirode i univerzalne lepote. Napravljena je kao mesto za opuštanje i predstavlja izvor energije za osveženje uma, tela i duha. // ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No15