Alumil Exl1

Fotograf: Dragoljub Zamurović

Dragoljub Zamurović je rođen 1947. godine. Posle završenog Arhitektonskog fakulteta, pohađao je postdiplomske studije fotografije na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Za svoje fotografije dobio je brojne nagrade širom sveta. Autor je više fotomonografija od kojih su najznačajnije „Cigani sveta“, „Kazahstan“, „Međugorje“, „Kazanj“, „Srbija, život i običaji“, „Vojvodina“, „Sarajevo“, „Crna Gora“, „Srbija – Dunavski sliv“ i fototipsko izdanje „Sarajevske Hagade“.
Član je Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije od 1980. godine, a 1995. godine dobija zvanje Istaknutog umetnika ULUPUDS-a i tako se svrstava među nekoliko najznačajnijih umetnika srpske fotografije danas.
Pod pseudonimom Art Zamur, od 1988. godine sarađuje sa francuskom agencijom Gamma Presse Images preko koje su njegove fotografije dospele u najveće svetske magazine Time, Newsweek, The New York Times Magazine, Stern, Paris/Match, Figaro Magazine, Geo, Europeo, National Geographic… Čuveni američki magazin LIFE dva puta je njegove fotografije uvrstio u rubriku Big Pictures, a u julu 1991. godine jedna fotografija ovog autora objavljena je i na naslovnoj strani tog časopisa.//

Gnezdo za čitanje

OVAJ SVETLI TIHI PROSTOR NUDI NAJNEOPHODNIJE USLOVE ZA TOLIKO VAŽNO, A ČESTO PODRAZUMEVANO I PODCENJENO, OBIČNO DUBOKO DISANJE, ZA MEDITACIJU, ČITANJE, ČIŠĆENJE ČULA I DUŠE, PA STOGA NE ČUDI ŠTO SU JE NJENI IDEJNI TVORCI NAZVALI GNEZDOM ZA ČITANJE.
Mala kuća se u malom srpskom jeziku može nazvati i kućicom, kućerkom, pa čak i kućičicom, a onda se može opisati kao malena, malecka, malecna, sićušna. U velikom engleskom, kući se može tepati, uslovno rečeno, na jedan jedini način, i to tako što će se umesto prideva ‘small’ upotrebiti ‘little’.

Ova malena baštenska kuća je kućica-slobodica njenog vlasnika. Izdvojena je od glavne kuće, nema temelje, pa ju je moguće po želji i premestiti, montažna je, pa se može rasklopiti i ponovo sklopiti, i baš je malecka. Ukupna površina joj je 32 kvadratne stope ili nepuna tri kvadratna metra. Izrađena je od prefabrikovanih panela obloženih vodootpornom oplatom.

Sa svoja tri kvadratna i desetak kubnih metara, ovaj kućerak je predviđen da prihvati jednog posetioca koji je najverovatnije u posebnom raspoloženju kada su osama, izolacija i tišina preko potrebne i spasonosne. Ova svetla tiha čaura nudi najneophodnije uslove za toliko važno, a često podrazumevano i podcenjeno, obično duboko disanje, za meditaciju, čitanje, čišćenje čula i duše, pa stoga ne čudi što su je njeni idejni tvorci nazvali gnezdom za čitanje.

Kako bi nam dobro došlo da u blizini imamo jedno ovakvo mesto, ovakvu jednu majušnu kućicu, pa makar je prema dogovoru i rasporedu delili sa ukućanima i susedimai na smenu koristili! Čini nam se da nije potrebna neka naročita drvodeljska ili graditeljska veština, pa čak ni veće novčano ulaganje da se napravi ovakva kolibica koja vam može doneti mnogo lepih osećanja i dobrog raspoloženja potrebnog za buduće napore.//ek MILICA KESIĆ – Više u EKO KUĆI No14

Gnezdo za čitanje

OVAJ SVETLI TIHI PROSTOR NUDI NAJNEOPHODNIJE USLOVE ZA TOLIKO VAŽNO, A ČESTO PODRAZUMEVANO I PODCENJENO, OBIČNO DUBOKO DISANJE, ZA MEDITACIJU, ČITANJE, ČIŠĆENJE ČULA I DUŠE, PA STOGA NE ČUDI ŠTO SU JE NJENI IDEJNI TVORCI NAZVALI GNEZDOM ZA ČITANJE.
Mala kuća se u malom srpskom jeziku može nazvati i kućicom, kućerkom, pa čak i kućičicom, a onda se može opisati kao malena, malecka, malecna, sićušna. U velikom engleskom, kući se može tepati, uslovno rečeno, na jedan jedini način, i to tako što će se umesto prideva ‘small’ upotrebiti ‘little’.
Kućica koju vidite je baštenska, a imamo i kućice za alat, za pse, za ptice, kućice na drvetu, kućice za lutke, kućice u cveću i takozvane kućice-slobodice. Ova malena baštenska kuća je kućica-slobodica njenog vlasnika. Izdvojena je od glavne kuće, nema temelje, pa ju je moguće po želji i premestiti, montažna je, pa se može rasklopiti i ponovo sklopiti, i baš je malecka. Ukupna površina joj je 32 kvadratne stope ili nepuna tri kvadratna metra. Izrađena je od prefabrikovanih panela obloženih vodootpornom oplatom.
Gabariti su joj takvi da omogućavaju slivanje atmosferske vode bez ostatka, a od tla je izdignuta na visinu koja dozvoljava neometano prirodno odlivanje vode sa terena. Podesive noseće nožice kompenzuju neravnine tla na kome se nalazi.

Zastakljeni krovni otvor prema nebu i možda nesrazmerno velik prozorski otvor osiguravaju obilje prirodnog svetla u svako doba dana a i noći kad je nebo vedro, osuto zvezdama i obasjano mesečinom. Drugih dodataka nema. Kućica nije priključena na električnu mrežu, a nema ni tekuću vodu. Svojim izgledom, položajem i statusom podseća na modul za preživljavanje u trenucima kada je potrebno preživeti obilje blagodeti koje nam je obezbedila civilizacija – naučnih, tehnoloških i informacionih.

Sa svoja tri kvadratna i desetak kubnih metara, ovaj kućerak je predviđen da prihvati jednog posetioca koji je najverovatnije u posebnom raspoloženju kada su osama, izolacija i tišina preko potrebne i spasonosne. Ova svetla tiha čaura nudi najneophodnije uslove za toliko važno, a često podrazumevano i podcenjeno, obično duboko disanje, za meditaciju, čitanje, čišćenje čula i duše, pa stoga ne čudi što su je njeni idejni tvorci nazvali gnezdom za čitanje.// ek Milica Kesić

Urbana bašta

UREĐENJE EKSTERIJERA JEDNOG DOMA JEDNAKO JE VAŽNO KAO I UREĐENJE ENTERIJERA. VEĆINA LJUDI JE USREDSREĐENA SAMO NA UNUTRAŠNJOST KUĆE, ALI NE TREBA ZANEMARITI NI NJENU SPOLJAŠNOST UKOLIKO TEŽITE HARMONIJI.
Bašte u gradovima predstavljaju mesta u kojima njihovi vlasnici mogu da se razonode i opuste, i bar na kratko pobegnu od gradskog užurbanog života, a njihov dizajn je, pored neophodnog stručnog rešenja iz domena hortikulture, takođe veoma važan. Mali vrtovi mogu da postanu upravo takvi prostori gde se umetnost i priroda dopunjuju i stvaraju celinu koja kod njihovih korisnika izaziva posebnu emociju i uvodi ih u posebno stanje duha. Obložen kamenim pločama i drvenim podom, ukrašen biljkama, oplemenjen vatrom, ovaj vrt, iako mali, predstavlja jednu skladnu celinu koja daje utisak prostranosti zbog načina na koji je komponovan.
BAŠTA
Ova tipično duga i uska bašta gradske kuće sastoji se od tri komplementarna prostora, svaki različit i priča za sebe, ali su svi povezani kroz upotrebu materijala koji su korišćeni pri njenom uređenju kao i kroz sam odabir zelenila. Jednom stranom vrt je prislonjen uz objekat, dok su ostale strane ograđene zidovima prema susednim dvorištima, čime je pristup vrtu omogućen samo kroz kuću.

Od centralnih kuhinjskih vrata, uz stepenice i sve do središnjeg dela vrta, gde se nalazi izdignuti travnjak, proteže se staza koju čine velike svetle ploče od krečnjačkog kamena. U zadnjem delu nalazi se kamin, jedan od elemenata koji se neizostavno mora naći u jednoj bašti, a prostor oko njega je savršeno mesto za okupljanje i opuštanje, čak i kada su temperature niske, jer prisustvo otvorenog plamena stvara vrlo posebnu, toplu, romantičnu atmosferu. //ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No14

Klupa = Skulptura = Klupa

SESTI NA KLUPU POSLE DUGE ŠETNJE GRADSKIM ULICAMA ILI PARKOM, ZNAČI MNOGO ZA UMORNO TELO. ISTO TAKO, SESTI NA KLUPU I JEDNOSTAVNO UŽIVATI U POGLEDU ILI U PRIČI SA DRAGIM LJUDIMA, ZNAČI MNOGO ZA DUŠU. U TAKVIM SITUACIJAMA DIZAJN I IZGLED ODREĐENE KLUPE NAS MOŽE PRIVUĆI DA NA NJU SEDNEMO, A PONEKAD I LEGNEMO.
Udobnu klupu za javne otvorene prostore nije lako dizajnirati. “Uiliuili” je stilski, dinamičan i konceptualan urbani mobilijar koji je napravljen od digitalno prefabrikovanih drvenih elemenata pričvršćenih za čelične ramove. Ova klupa, koja istovremeno može da bude i skulptura, ponaša se dinamično, neformalno i nežno prema ljudima koji mogu da izaberu najugodniji način za njeno korišćenje.
Dizajn “Uiliuili” klupe uradio je poljski arhitekta Pjotr Zurov pod okriljem Univerziteta u Vroclavu u okviru projekta “Dobro je znati više”. Početna ideja je bila da je Univerzitet odlično mesto za razvoj zanimljivih ideja, pogotovo onih koje su nesvakidašnje, naučne i edukativne. Ovaj univerzitet promoviše inspirativne ideje i to ga čini jedinstvenim.

Klupa se sastoji od velikog broja montažnih prefabrikovanih elemenata. Svaki element je napravljen od digitalno prefabrikovanih drvenih elemenata bukve, dimenzije 8×3 cm, sa specifičnim zaobljenjem na krajevima i svaki ima jedinstvenu dužinu. Grupa elemenata se spaja u celinu i pričvršćuje za čelični ram. Kombinacijom elemenata različitih dužina dobijena je talasasta struktura klupe, što je i bila inspiracija za neobično ime “Uiliuili”. Redosled slova i njihov oblik podseća na oblik klupe. Zanimljiv talasasti oblik je dizajniran prema svim principima ergonomije i ohrabruje korisnike na nekonvencionalno ponašanje. Na klupi se može sedeti, ležati, protezati, sklupčati, visiti, skakati…

Mogućnosti su beskonačne i svaki korisnik može otkriti novu mogućnost korišćenja u zavisnosti od ličnih afiniteta i kreativnosti. Dimenzija klupe je 960x270x85cm, a modularnost elemenata omogućava da klupa ima manju ili veću dužinu. Završna obrada može biti prozirno lakiranje ili farbanje neprozirnim bojama. Osnovna ideja za profil klupe, kombinacija različitih položaja ležaljki za sunčanje, i dužina klupe, omogućava korisnicima da izaberu najudobnije mesto na klupi za odmor. Istovremeno ova neobična klupa poziva na neformalno ponašanje na javnom mestu.
Klupa je postavljena ispred glavnog ulaza u biblioteku Univerziteta u Vroclavu, nije napadna, ali privlači pažnju. Nije namenjena samo studentima, da na njoj čitaju ili da se odmaraju, već je zamišljena kao mesto za susrete i mesto za odmaranje za sve ljude koji cene i prepoznaju dobar dizajn i koji su otvoreni za nova, inspirativna rešenja.// ek Ivana Nikolić

Komfor u malom

FARMERSKA KUĆA U TOTENU (NORVEŠKA) PREDSTAVLJA PROJEKAT ARHITEKTONSKOG BIROA „JVA“, RENOMIRANE I PLODNE PROJEKTANTSKE KUĆE IZ OSLA KOJA JE OKRENUTA I POSVEĆENA PRINCIPIMA ODRŽIVE I EKOLOŠKE GRADNJE.
Objekat „Farm House“ podignut je u kompleksu porodične farme gde su već postojale dve starije građevine, pa su autori imali interesantan zadatak da se u što većoj meri prilagode zatečenom ambijentu, pejzažu, i da kroz novi objekat nastave odnosno osavremene život na imanju. Shodno tome, ali i samoj autorskoj filozofiji biroa, kuća je sagrađena gotovo u potpunosti od drveta, kako spolja tako i iznutra.

U ovakvom prostoru, koji je oslobođen bilo kakve težnje za grandioznošću, monumentalnošću, impresivnošću dimenzijama i efektima, čovek se oseća onakvim kakav zaista jeste. Utisak sigurnosti, udobnosti, topline, oslobođenosti od lažne veličine i zasićenosti stvarima, provejavaju svakim kutkom. Posebnu vrednost objekta predstavljaju široke prozorske kompozicije, urađene kao trake ili složeniji geometrijski nacrti.

Isto kao i eksterijer, i enterijer se odlikuje neprikosnovenom jednostavnošću stila. Zanimljivo je pomenuti da autorski tim „JVA“ smatra da se do jednostavnosti dolazi, dakle da je to cilj koji se treba postići opsežnim radom, a ne da je to polazna tačka, „tabula rasa“ projekta. Utisak prirodnosti enterijera dolazi od obilate upotrebe drveta, koje nije tretirano lakovima i drugim hemijskim sredstvima u cilju njegove preparacije ili ulepšavanja.

Osim ove koloritski neutralne podloge, retki su bojeni akcenti, odnosno prisutni su jedino u kuhinji gde se njima naglašava funkcionalna podvojenost tog dela prostora. Pregradni zidovi racionalno su iskorišćeni kao ormari, ostave i police, a jedini ukras na zidovima jesu živopisne slike ruralnog pejzaža koje se otvaraju na prozorima.  „Farm House“, kao još jedno ishodište brižljivog studijskoterenskog istraživanja biroa „JVA“, ukazuje na nove smernice održive arhitekture u Norveškoj ali i u ostatku Evrope.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No14

Ekokult – Izložba ekodizajna

UDRUŽENJE EKOKULT+ ORGANIZOVALO JE MEĐUNARODNU TRADICIONALNU MANIFESTACIJU I IZLOŽBU KOJA SE I OVE GODINE, TREĆI PUT ZA REDOM, ODRŽALA U OKVIRU MEĐUNARODNOG SAJMA NAMEŠTAJA, OPREME I UNUTRAŠNJE DEKORACIJE, OD 10. DO 16. NOVEMBRA U HALI 2, NIVO C, BEOGRADSKOG SAJMA, POD NAZIVOM: ‘‘IZLOŽBA EKO DIZAJNA’’.

IZLOŽBA DIZAJNA koju je organizovao Beogradski sajam u saradnji sa udruženjima ULUPUDS i EKOKULT+, i ove godine je okupila veliki broj dizajnera, arhitekata i umetnika koji deluju u domenu dizajna nameštaja, enterijera i unutrašnje dekoracije, uz učešće fakulteta i škola u kojima se obrazuju stručnjaci spremni da u bliskoj budućnosti stupe na savremenu scenu mladih dizajnera Srbije.

U okviru IZLOŽBE DIZAJNA održana je, kao centralni događaj, izložba EKO DIZAJN, koja svojim konceptom otvara dijalog sa širokom javnošću i promoviše znanje, razvoj i primenu ekološkog i održivog pristupa u dizajnu nameštaja i u širem kontekstu umetničkog stvaralaštva i razmišljanja unutar arhitekture, uređenja enterijera, likovnih, primenjenih i ostalih vidova vizuelnih umetnosti. Cilj ove izložbe bio je da predstavi mlade i već afirmisane dizajnere i umetnike iz Srbije i regiona koji svojim radovima potenciraju ekološki pristup oblikovanju uz upotrebu odgovarajućih materijala, tehnologija izrade i opreme, kao i obrade. Širi opseg ovakvog pristupa stvaralaštvu i dizajnu bio je dodatno prezentiran kroz multimedijalne prikaze i prateći program.

Zahvaljujući nesebičnoj predusretljivosti MUZEJA MACURA, posetioci su imali izuzetnu priliku da u okviru izložbe EKO DIZAJN koju je organizovalo udruženje EKOKULT+ vide originalne elemente mobilijara iz perioda BAUHAUSA, kao i čuvene fotelje i stolice najpoznatijih skandinavskih dizajnera čija su dela obeležila 20. vek, kao što su ALVAR ALTO, ERA ARNIA i HANS VEGNER . Takođe smo imali priliku da upoznamo i čuvenog filozofa i antropozofa RUDOLFA ŠTAJNERA u ulozi dizajnera, kao i da vidimo izuzetan dizajn nepoznatog autora za fleksibilni poljski krevet i rasklopnu prenosivu hoklicu. Posebnu pažnju privukli su komadi unikatnih staklenih proizvoda poznatog austrijskog proizvođača stakla RIDEL.

Na izložbi EKO DIZAJNA, uporedo sa ovim svetskim dizajnerima, izložili su svoje najnovije radove i mnogi mladi i afirmisani dizajneri, kao i kreatori izuzetno dizajniranih komada nameštaja srpskog proizvođača Hookl und stool, koji se za kratko vreme nametnuo kao brend. Izložbom članova ULUPUDS-a (Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije) i ove godine je predstavljen veliki broj umetnika koji svojim radovima iz različitih oblasti potenciraju i zaokružuju umetnički aspekt ove sajamske manifestacije.//

100 pitanja 100 odgovora

Nisam ja osoba koja zna sve odgovore. Ali umem da postavljam pitanja. Moja radoznalost, znatiželja, želja za znanjem, razumevanjem, od malena mi je s jedne strane pomagala da se razvijem, ali i pravila probleme. Nastavnici i profesori, šefovi i autoriteti me nisu preterano voleli zato što sam stalno postavljala pitanja. Nije to bila uobičajena intelektualna sumnjičavost, već potreba za logikom, razumevanjem i pravim odgovorom na pitanje „Zašto?“.  Kada postavite pitanje koje počinje sa rečju „zašto“, sagovornika dovodite u poziciju da nešto promisli i definiše. Mislim da je to „zašto“ izludjivalo i moje roditelje. Nije lako dati logičan odgovor kada dete jednostavno pita: zašto moram da uradim to i to, a istinski odgovor je vrlo sebičan: zato što to meni odgovara.  Istu nelagodu ćete naći i kod lekara, kada im uzastopce postavljate pitanja koja počinju sa „zašto“ ili „kako“.  Verujem da i oni, kao i naši roditelji, ne žele  da vam objašnjavaju jer ste laik i to ne razumete (najgluplji odgovor koji maskira nemoć i logiku je „još si mala i to ne razumeš“)  ili ih jednostavno mrzi ili nemaju dovoljno vremena da vam se posvete i objasne. A možda i ne znaju. Sećate se onog divnog vica kada mali Rom dodje tati i kaže:

Tata, učili smo u školi da čovek ide  gore, u oblake.
Jeste, sine.
Pa kako diše tamo gore?

Ciga se zamisli, pa kaže:

Ono jeste, diše, diše, nije da ne diše…. ama igraj se tu malo…
Tata, tata, učili smo u školi i da čovek ide duboko u more, pod vodu.
Jeste sine, tako je.
Pa kako diše dole pod vodom?
Ono diše, diše, nije da ne diše….
Tata, tata, jel tebi smeta što ja stalno nešto pitam?
Bože, sine, pa kako će da znaš, ako ne pitaš….

Knjiga STO PITANJA, STO ODGOVORA  nastala je na osnovu pitanja koja ste mi postavljali na fejsbuku, putem sms-a, na predavanjima, telefonom, u radionicama zdravlja, u mojoj školi zdravlja u Babama, u autobusima, restoranima, na ulici ili poštom. To nisu bila samo pitanja vezana za zdravlje. Ljude interesuje i da li je zdravo držati kućne ljubimce, i kako da reše psihološke probleme, i kako da se izbore sa svekrvom koja uporno pravi sarme, ili sa ljudima koji nas, biljojede podsmešljivo zovu „trovačima“, Interesuje ih i gde ja kupujem svoje namirnice i šta mislim. Mnoga od ovih pitanja su postavljena u emisiji SIROVI ŽIVOT koju sa zadovoljstvom radim na televiziji Kopernikus, uz pomoć moje kćeri Milene i novosadskog tragača za zdravljem, Višeslava. I znam da ćete i dalje imati pitanja.  A ja ću odgovoriti najbolje što umem. I evo, prvih sto pitanja….

Zašto mislite da je kuvana hrana loša? Pa svi znamo da je jesti toplo, kašikom, mnogo bolje od suve hrane…
Od malena su nas učili da je to jedenje  kašikom, toplo, i za stomak jako dobro, sve te čorbice, supice, cušpajzi i melšpajzi za koje smo emotivno vezani jer mirišu na naše detinjstvo, na baku, mamu, dom… ali, da li ste se ikad zamislili nad činjenicom da ni jedna životinja u prirodi ne jede vruće ni toplo? Zar se ne kaže : obigrava kao maca oko vruće kaše?  Prvo, na svetu postoji, do sada poznatih, osam miliona oblika života. I od tih osam miliona, sedam miliona devetsto devedeset i devet hiljada devetsto devedeset i devet –  ne kuva! U prirodi je bolest retka pojava. S druge strane, mi jedini kuvamo svoju hranu, odnosno, termički je obradjujemo i mi smo jedini na kojima se tako drastično vidi starenje i jedini smo više bolesni nego zdravi.

Ja imam psa kod kuće koji ima 12 godina, i dalje je vrlo vitalan, najbrži pas u parku, i nije nikada bio bolestan. To i nije neko čudo kod pasa. Ali, koliko vi ljudi od 84 godine poznajete, koji su i dalje najbrži na stazi, trče i od rodjenja se nisu razboleli? Ja vidim vezu izmedju kuvanja i starenja, kuvanja i bolesti, jer to NIJE PRIRODNO. Termička obrada uništava enzime, uništava vitamine. Kuvanjem, hrana gubi dragocene minerale, vodu i soli, koje mi nadoknadjujemo natrijumovom solju, koja je samo jedan elemenat i to vrlo poguban, u celoj priči. Bez dodavanja soli, sva kuvana hrana bi bila bljutava. A sirova biljna hrana u sebi sadrži soli i dragocenu vodu. Pola kile sirovog spanaća, kad se skuva jedva stane u pesnicu, sprčka se jer je izgubilo sve dragocene elemente, pre svega vodu… a meni pola kilograma spanaća traje šest dana, bilo kao deo salatnog obroka , bilo u gustim kašastim zelenim sokovima koje pravim. Hrana treba da je temperature tela. A ako vam treba dodatna toplota, telo će se zagrejati začinima, ljutim papričicama, belim lukom, cimetom, namirnicama koje ubrzavaju krvotok…

Kako da popravim krvnu sliku posle hemoterapije?
Nikad neću zaboraviti lica ljudi koji su mi se sklanjali s puta dok sam teturala hodnikom Instituta za onkologiju, posle primljene druge hemoterapije. Na njihovim licima se videlo da IDE SMRT. Kamo sreće da ste mi se obratili pre no što ste pristali na ovu agresivnu metodu koja pritom donosi samo trenutna poboljšanja, a na dužu stazu, direktno vodi ka smrti. Verujte mi, smrt je blaži oblik hemoterapije. Lekari, naravno, pažljivo uskraćuju informacije o onome ŠTO SIGURNO ZNAJU, pa vam to ne govore, jer niko  sa mrvicom pameti, kada bi znao istinu, ne bi pristao na ovaj eksperiment.

Prvo, treba da znate da je rak PSIHOIMUNOLOŠKA bolest, to je nauka utvrdila još pre tridesetak godina, pa danas u svetu postoje psihoonkolozi, da bi ljudi pre drugih terapija prvo otišli psihoterapeutu ne bi li došli do UZROKA, razloga zašto su sebi počeli da prave rak. Jednostavnije rečeno, rak je podsvesna želja za smrću, kada iz nekog razloga, izgubite smisao života. U mom slučaju to je bio razvod braka i odmah potom, smrt moje mame. Danas kada mi donesu papire sa dijagnozama, ja samo to stavim na stranu i pitam ih: šta se u vašem životu desilo u poslednjih pet ili deset godina?  I u osamdeset posto slučajeva, to je bila  smrt nekog bližnjeg u porodici, a u  ostalih dvadeset, ubijanje sebe preteranom brigom, radom, ugadjanjem drugima, nebrigom za sebe i gutanjem neiskazanih osećanja. Sve one knedle koje su nam ostale u grlu a mi ih progutali, vremenom postaju tumori, negde u našem telu.  Dodajmo tu i samoubilačke boemske porive kao što su kafa, cigarete, mesište, termički obradjena hrana i alkohol i jasno je kakvu poruku mi šaljemo našem organizmu. A onda, naša duša i telo, videvši na kom smo putu, sažali se nad nama i kaže: ajde da mu omogućim da se ne muči, nego brže da ode, kada već želi da se ubije životom koji vodi. I vi sebi napravite rak.

Dakle, raku treba prići sa ljubavlju i razumevanjem, a ne agresivno, po sistemu seci, sprži, spali, kako to čini, u svojoj nemoći, moderna medicina. Hemoterapija sve ubija, i dobro i loše. A zar nije bolje i mudrije ojačati imuni sistem koji će onda sam da se izbori  i eliminiše loše ćelije?  Kada sam ja primala zračenje i hemoterapiju, nisam ništa znala od ovoga što sada znam, ali sam OSEĆALA da će me to ubiti. Pobegla sam posle druge i potpisala na svoju odgovornost da ne želim da primim treću dozu. Nisam znala da mi je jetra već oštećena od te druge. Nisu mi dozvolili nikakve dodatke ishrani za jačanje imuniteta, kada sam pitala za ehinaceu, samo su se namrštili i odmahnuli glavom. Nisam smela ni voće (voće ima plemeniti zadatak da izbaci otrove, tako da bi dobar deo hemoterapije otišao napolje), ni vitamine, i prosto sam se pitala, pa kako ću ja da živim, kada ne smem ništa? Naravno, krvna slika je bila katastrofalna do te mere da je mene mogla da ubije kijavica! Hemoterapija je atak na imuni sistem čoveka, sve obara na nulu i vi posle morate da se oporavljate od terapije, mesecima! Ja sam krenula sa klasičnom, jakom hranom, džigericama, biftecima, kajmakom, mlekom, i šta se desilo? Krvna slika se u milimetrima poboljšavala, ali je zato skočio šećer, skočio holesterol! Sve se poremetilo!

I tek kada sam posle godinu dana lutanja krenula sa sirovom hranom, za tri nedelje se krvna slika normalizovala. Danas je moja krv toliko snažna, potentna, krvne žile su sve prohodne, krvotok brz, da nemam više ni nizak pritisak, koji sam imala od rodjenja, a srce koje mi je preležalo koksaki virus i bilo oštećeno, sa ožiljcima, danas nema ni jednog ožiljka. Procena lekara pre sedam godina je bila da ću za deset godina morati da ugradim jedan lepi bajpas. Sada pripremam tužbu za vudu magiju protiv lekara i njihovih negativnih prognoza. Još nešto, sve žene koje su bile sa mnom u sobi, i prošle kompletnu turu hemoterapija i zračenja, danas nisu žive. Ja sam bila teži slučaj od njih, a živa sam. To valjda nešto govori.

No, da se vratim na vaše pitanje, kako da poboljšate krvnu sliku posle hemoterapije? Krenite na 100 posto sirovu biljnu hranu i za tri nedelje ćete videti rezultat.  A posebno dobre namirnice za krvnu sliku su pre svega zeleno lisnato povrće, mlada kopriva, maslačak, kelj, lišće cvekle, lišće celera, peršun, zatim sirovi kakao, koji u sebi sadrži kalcijum, gvoždje i deluje povoljno na mozak, moringa, čudesna biljka koja vraća iz mrtvih, spirulina i hlorela, dve morske alge koje možete da nadjete u prahu i koje su vrlo moćne, godži bobice, i sve bobičavo voće, trnjine, maline, jagode, borovnice, aronije, asai bobice, zatim koštunjavo voće i orašasti plodovi, sa puno dobrih omega masti, koje su odlične za mozak i srce, sokovi od crvenog voća, groždje, sve što je crveno i ljubičasto.  Sirova biljna hrana je alkalizovana i zahteva daleko manje energije za varenje. Tako ćete štedeti energiju i jačati organizam,  a vi koji ste u dilemi da li da budete dobri i poslušni pacijenti i ne ljutite svoju agresivnu brižnu okolinu i čika doktore, dajte prvo šansu ishrani i promeni navika, ojačajte malo svoje telo i imuni sistem, pre no što donesete konačnu odluku. Posle tri meseca ove ishrane, fizičkih vežbi, rada na osećanjima, vežbanja pozitivnog razmišljanja, relaksacije, ljubavi, disanja, meditacija, nege svoje duše i tela, uradite ponovo analize, i tada odlučite da li ćete da idete na uništavajuću i agresivnu terapiju zračenjem ili hemijom. Ako vam se stanje poboljšalo, ako vam je rak u povlačenju ili sasvim nestao, pa zašto biste se dalje mučili? Odluka jeste vaša, ali pre toga učinite nešto, informišite se, pa onda donosite  odluke vi, a ne prepuštajte drugima da odlučuju o vašem životu,  koliko god samouvereno oni delovali i kakve god radne mantile nosili.// ek Maja Volk

Vizije u drvenom ramu

OBJEKAT KOJI JE MINIMALNIM I KVALITETNIM ARHITEKTONSKIM INTERVENCIJAMA NA JEDNOSTAVAN MINIMALISTIČKI NAČIN PROMENIO IZGLED STARE KLASIČNE LONDONSKE KUĆE.
Stabilnu arhitekturu Londonskog predgrađa uglavnom karakterišu stilizovane jednoporodične kuće u nizu, ali često možemo sresti klasično građene objekte bez posebnih stilskih odrednica, kakve imamo priliku da viđamo i na prostorima Srbije. Dogradnja i adaptacija ove kuće je treći po redu projekat iz široke lepeze ostvarenja arhitektonskog biroa Ashton Porter architects, u kome se kroz projektantski postupak demonstriran i primenjivan na više objekata, otvaraju nove funkcionalne prostorije i promovišu izuzetne estetske vrednosti.

Projekat je usmeren na reorganizaciju postojećeg stambenog objekta i izgradnju studija u okviru dvorišta. Minimalnim i kvalitetnim arhitektonskim intervencijama ova kuća je potpuno promenila izgled u parternom delu i omogućeno je potpuno otvaranje prostora prema dvorištu. Tom intervencijom je izvršena redistribucija svih glavnih prostorija prizemlja, dnevne sobe, kuhinje i trpezarije i dodati su novi sadržaji koji se odnose na prostorije za domaćinstvo, tehničko održavanje i ostave.

Kuća je redizajnirana tako što se na postojeći stari objekat postavio čelični ram koj je bio oslonac za klizna vrata, koja na diskretan i transparentan način odvajaju unutrašnji prostor od spoljašnjeg i integrišu ga preko terase od kedrovog drveta koja se pruža celom dužinom novoizgrađenog dela. Terasa sa drvenom podnom oblogom skoro da ne zahteva dodatno održavanje, a ovaj objekat svakako oplemenjuje dajući mu toplinu i udobnost.

Arhitektonski dijalog glavnog stambenog objekta i novoizgrađenog studija u dvorištu ostvaren je velikim transparentnim kvadratnim formama koje su transverzalno postavljene i kroz koje su omogućene direktne i otvorene vizure u unutrašnjost prostora oba objekta. Kvadratni ram obložen drvetom, na glavnom objektu, ispred dnevne sobe je veštom konstruktivnom intervencijom i ramovskom metalnom potkonstrukcijom okačen o tavanicu, tako da slobodno lebdi nad podom i predstavlja atraktivan prostor za sedenje i čitanje.

Pored toga što služi za sedenje, kako za unutrašnji tako i za spoljni deo objekta, kada se klizna vrata do kraja otvore, stvara se izuzetno interesantna kadrirana slika dvorišta. Obloga ove prizmatične strukture na oba objekta je u kontrastnoj materijalizaciji od eloksiranog aluminijuma sa spoljne strane i drvenih površina fronta sa unutrašnje strane.

Kada je reč o enterijeru ovog objekta, u njemu dominiraju svetli, bež tonovi, što posebno na dnevnoj svetlosti doprinosi utisku da pozitivnom energijom odiše ceo prostor. Detalji sive boje u kuhinji imaju neutralan uticaj, ne ističu se puno, nisu upadljivi, ali u kombinaciji sa drvenom radnom površinom čine prostor izuzetno lepim i elegantnim. Svi ovi nežni i svetli tonovi u objektu čine jednu celinu koja deluje veoma prefinjeno. Podovi su obloženi parketom od drveta, što im daje izvesnu dinamiku i toplinu. Prostrane prostorije, beli zidovi i minimalistički nameštaj su svakako doprineli eleganciji ovog objekta i stvorili su ambijent u kome se uživa svim čulima.

Jednostavna minimalistička arhitektura, materijali visoke tehnologije kombinovani sa drvetom kao neprevaziđenim ekološkim materijalom, znatno poboljšana funkcija kroz proširenje prostora, kao i vrlo jasan i snažan graditeljski koncept, glavne su odrednice, vodilje na koje se oslanja kompletna ideja ovog objekta smeštenog na maloj parceli u londonskom predgrađu, koji sada zadovoljava i zaokružuje sve potrebe i očekivanja svojih vlasnika.//

Minimalizam u crno-belom

STUDIO ’AVANTO ARCHITECTS’ IZ HELSINKIJA AUTOR JE JOŠ JEDNOG USPEŠNOG PROJEKTA KUĆE SA ČETIRI KRILA KOJA SVOJIM KORISNICIMA PRUŽA ČETIRI RAZLIČITA POGLEDA NA PREDIVAN OKOLNI PEJZAŽ MESTA VIRRAT U FINSKOJ.
Finska arhitektura donela je svetu  nekoliko stilova, a najznačajniji je svakako nordijski modernizam, čiji je najpoznatiji predstavnik Alvar Aalto. Minimalističke i estetske linije ovog stila, svojstvene savremenoj finskoj arhitekturi, sve više su prisutne u javnim i stambenim zgradama u Finskoj.

Od montažnih zgrada iz 70-ih, preko ustaljenih modernističkih ideja iz 90-ih godina, stigli smo u epohu napredne drvene arhitekture novog milenijuma.  Prema Juhi Ilonenu, arhitekti i autoru nekoliko knjiga o arhitekturi Helsinkija, klimatske promene trenutno usmeravaju projektante u pravcu drvenih konstrukcija u dizajnu. U Finskoj, najgušće pošumljenoj zemlji u Europi, drvni proizvodi imaju svetlu budućnost.

Etika održivog razvoja, nove sigurnosne mere i snažna tradicija Finaca u korišćenju drveta u izgradnji, omogućili su njegov povratak na poziciju primarnog materijala u arhitekturi. Vođeni filozofijom skandinavske arhitekture, Avanto architects su realizovali ovu izuzetno interesantnu kuću za dve godine, potpuno je napravivši od jednog jedinog materijala, drveta, kako u eksterijeru tako i enterijeru. Klijenti su bili više nego zadovoljni. Njihov novi dom je baš ono što su tražili i očekivali.

Kuća se nalazi u šumovitom okruženju, na severoistočnoj strani jednog od ostrva Finske. Ima oblik krsta koji na sve četiri strane, zahvaljujući staklenim otvorima, omogućava pogled na okolni pejzaž. Šumoviti pejzaž koji se vidi kroz gotovo sve prozore, unosi duh misterije i romantike u ovaj interesantan dom. Sa tri strane se mogu videti različite vizure jezera Vaskivesi, dok se sa četvrte pruža lep pogled ka šumi. Dok korisnici ovog doma doručkuju, sunčeva svetlost im obasjava jutarnju trpezu, popodne obasjava glavnu trpezariju, a u predvečernjim satima prostor dnevnog boravka.

Ni u jednom delu objekta ne postoji negativan uticaj sunčevog zračenja zbog mogućnosti povlačenja zastakljenih površina u odnosu na front objekta, pa samim tim nisu korišćene zavese ni na jednoj strani objekta. Terase su natkrivene kako bi se sprečilo pregrevanje objekta tokom velikih letnjih vrućina, ali one ipak omogućavaju prikupljanje pasivne solarne energiju u zimskom periodu. Neki zastakljeni delovi objekta mogu širom da se otvore, tako da granice između eksterijera i enterijera privremeno nestaju.//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No14