Geodetska kupola

PRVOBITNO OSMIŠLJENA OD STRANE BUKMINSTER FULERA 1954. GODINE, GEODETSKA KUPOLA JE PROMOVISANA KAO NAJJAČA I NAJISPLATIVIJA LAGANA STRUKTURA KOJA USPEVA DA POKRIJE VELIKI PROSTOR BEZ UNUTARNJIH POTPORA

Ova geodetska kupola, poput one izvedene na danskom muzičkom festivalu Roskilde 2012.godine, konstrukcija je koja optimizuje korišćenje prirodnih resursa u visokom stepenu, imitirajući prirodne procese koji se dešavaju samostalno u prirodi. Molekularna struktura ugljenika preslikana je u izgradnji ove kupole. Struktura se odlikuje velikom snagom i stabilnošću, omogućava izgradnju konstrukcija velikih prostornih dimenzija uz upotrebu najmanje moguće količine građevinskog materijala, kao i smanjenje potrošnje energije koja se koristi za njeno grejanje zbog minimalne površine i aerodinamičkog oblika kupole. Struktura geodetske kupole se sastoji od standardizovanih jedinica okupljenih oko osnove od velikih kružnih otvora po površini sfere. Ova kupola ima 240 tabli od iverice u obliku petougla i šestougla poslaganih po površini svoje ukupne sfere. Ovakav metod izgradnje je sasvim isti kao i osnovni metod klasične pravougaone izgradnje objekta koji se uglavnom koristi danas, pa ove dve metode svakako treba smatrati ravnopravnim.

NAPRAVITI VIŠE SA MANJE
Čovek je kroz celu istoriju eksperimentisao sa dizajnom i materijalima ne bi li postigao što više sa što manje. Niko se ovom cilju nije približio koliko Ričard Bukmister Fuler – arhitekta, inženjer, matematičar, filozof i inovator. Iako je njegovo patentiranje prošlo gotovo nezapaženo 1951.godine, danas je ovakav vid izgradnje priznat kao najefikasniji graditeljski sistem poznat čoveku.

Tokom pedesetih i šezdesetih godina Fuler je koristio geodetske kupole kao osnovnu strukturu u svom radu i teoretisao je o geometrijski optimalnim načinima na koje se mogu konstruisati kupole. Tek nakon Fulerove smrti istraživanja su otkrila da ova geometrija koja se koristi i u arhitekturi ustvari potiče iz prirode. Fuler je predvideo oskudice resursa sa kojima se suočavamo danas, što ga je nateralo da izazove revoluciju u dizajnu koja je trebalo da nam omogući da pravimo više sa manje resursa. Prema Fuleru, pametna izgradnja je jedan od izvora povećane efikasnosti resursa jednog objekta. Fuler je ovakvu perspektivu arhitekture podelio sa novoosnovanim hipi zajednicama koje su se oslonile na njegovo znanje o geometriji i krenule u izgradnju jeftinih i efikasnih kuća. Geodetska kupola se tako smatrala ikonom alternativne arhitekture modernog doba.//ek IVANA NIKOLIĆ- Više u EKO KUĆI No11

Fotograf: Ljubiša Tešić

Ljubiša Tešić, slobodni umetnik fotografije, osnivač Studia TEŠIĆ. Rodjen 1961. Bajina Bašta – Srbija. Član je ULUPUDS-a, jedinog reprezentativnog udruženja u Srbiji, od 2006. godine dobija status slobodnog umetnika.
Predsedava Sekcijom Umetničke Fotografije od avgusta 2012. godine.Profesionalno se bavi snimanjem fotografija od 1985. godine, a prve kadrove načinio je u Centru Sava, snimajući poznate ličnosti iz zemlje i inostranstva.
Prvi kаtаlog je reаlizovаo za fаbriku točkovа Zmаj. 1987. godine. umetnicka fotografija tada počinje da živi i da je stvara Foto Studio Tešić. Od 1987. do današnjih dana realizovao je preko 1000 radova.

Crno na belo

SVEDENIM I PROMIŠLJENIM KONCEPTOM MATERIJALIZACIJE SAČUVANI SU TRAGOVI PROŠLOSTI, UZ KREIRANJE BESKOMPROMISNO SAVREMENOG STAMBENOG PROSTORA.
Kada klijent, u ovom slučaju klijentkinja, poželi kuću ćiji će najznačajniji deo biti kolekcija autorskih crno-belih fotografija, na kojima se između ostalih pojavljuje i Mik Džeger, onda je koncept crno-bele materijalizacije potpuno opravdan. Ovaj zahtev klijentkinje, inače fotografa i producenta u filmskoj industriji, predstavlja jedan od dva zahteva iznetih pred arhitektu Jana Mura. Drugi zahtev odnosio se na prostrano i dobro osvetljeno kupatilo na spratu. Ta dva zahteva ujedno su predstavljala polazište i osnov za koncept celokupnog rešenja.

Projekat predstavlja rekonstrukciju skladišta iz druge polovine 19. veka u dvoetažni jednosobni stambeni prostor. Pre stambene namene, prostor je služio kao mehaničarska radionica, sve do 70-ih godina prošlog veka, kada je pretvoren u stambeni prostor sa umetničkim ateljeom. Postoje dve ulične fasade, prednja i zadnja, što omogućava potpuno odvojen kolski i pešački pristup. Savremeni ulazni portal materijalizovan u crnom čeliku i mutnom staklu ima punu visinu, i u kontrastu je sa slojevitom strukturom vertikale rekonstruisanog fasadnog zida od cigle, na kome se uočavaju pozicije nekadašnjih prozorskih otvora.

Funkcionalno rešenje prostora širokog svega 4,65m uslovilo je zahtev za što tanjim podužim pregradnim zidom, koji ima i noseću ulogu, budući da se na njega oslanja stepenište. Kako je taj zid mogao biti ukupne debljine od samo 1cm, pošto je toliko mesta preostalo kad se od širine oduzme potreban prostor za stepenište i garažu, izabrana je ploča od čelika, završno tretirana crnim epoksi premazom. Crne čelične ploče preuzele su ulogu pregrada u celom enterijeru, pa je i polica za knjige, kao deo nameštaja, izrađena od istovetnih ploča debljine 1cm. Ovakav koncept materijalizacije enterijera zahteva savremenu i izuzetno preciznu tehnologiju izrade svih elemenata, što u velikoj meri racionalizuje količinu građevinskog otpada i aktivnosti rušenja.

Koncept crno-bele materijalizacije sproveden je na taj način što su sve zatečene strukture tretirane belom bojom (zidovi, podovi, plafoni…), dok su svi novi elementi u crnoj boji, uključujući sav nameštaj i opremu. Umetnuto kupatilo na spratu predstavlja najznačajniju intervenciju, i spolja je materijalizovano kao crno, čime prati logiku definisanog koncepta, dok je unutra ta logika narušena, jer ne bi bila u skladu sa konceptom svetlog i prostranog kupatila.

Koncept crno-bele materijalizacije sproveden je na taj način što su sve zatečene strukture tretirane belom bojom (zidovi, podovi, plafoni…), dok su svi novi elementi u crnoj boji, uključujući sav nameštaj i opremu. Umetnuto kupatilo na spratu predstavlja najznačajniju intervenciju, i spolja je materijalizovano kao crno, čime prati logiku definisanog koncepta, dok je unutra ta logika narušena, jer ne bi bila u skladu sa konceptom svetlog i prostranog kupatila.

Ulična fasada predstavlja interpretaciju originalne fasade, takođe materijalizovane u čeliku i staklu, umesto u drvetu. Kontrast između preciznosti čelične bravarije i patine originalnih zidova od cigle ilustruje prelazak iz 19. u 20. vek, kao i prelazak iz industrijske u stambenu namenu. Po rečima arhitekte, inspiraciju za ovaj projekat našao je i u čuvenom projektu Maison de Verre, izgrađenom u Parizu 30-ih godina prošlog veka (autori Chareau/ Bijvoet/ Dalbet), koji takođe predstavlja adaptaciju i umetanje u postojeću strukturu. Koristio je pri tom industrijske materijale i transparentnu opnu. //ek BOJANA STANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Crno na belo

SVEDENIM I PROMIŠLJENIM KONCEPTOM MATERIJALIZACIJE SAČUVANI SU TRAGOVI PROŠLOSTI, UZ KREIRANJE BESKOMPROMISNO SAVREMENOG STAMBENOG PROSTORA.

Kada klijent, u ovom slučaju klijentkinja, poželi kuću ćiji će najznačajniji deo biti kolekcija autorskih crno-belih fotografija, na kojima se između ostalih pojavljuje i Mik Džeger, onda je koncept crno-bele materijalizacije potpuno opravdan. Ovaj zahtev klijentkinje, inače fotografa i producenta u filmskoj industriji, predstavlja jedan od dva zahteva iznetih pred arhitektu Jana Mura. Drugi zahtev odnosio se na prostrano i dobro osvetljeno kupatilo na spratu. Ta dva zahteva ujedno su predstavljala polazište i osnov za koncept celokupnog rešenja.
Projekat predstavlja rekonstrukciju skladišta iz druge polovine 19. veka u dvoetažni jednosobni stambeni prostor. Pre stambene namene, prostor je služio kao mehaničarska radionica, sve do 70-ih godina prošlog veka, kada je pretvoren u stambeni prostor sa umetničkim ateljeom. Postoje dve ulične fasade, prednja i zadnja, što omogućava potpuno odvojen kolski i pešački pristup. Savremeni ulazni portal materijalizovan u crnom čeliku i mutnom staklu ima punu visinu, i u kontrastu je sa slojevitom strukturom vertikale rekonstruisanog fasadnog zida od cigle, na kome se uočavaju pozicije nekadašnjih prozorskih otvora.

Razlika u visini između prednje i zadnje strane kuće omogućila je visoki volumen dnevnog boravka, sa kuhinjom na galeriji, dok su spavaća soba, kupatilo i intimniji dnevni boravak smešteni na poslednjem spratu, na kom se nalazi i pomenuta kolekcija fotografija. Funkcionalno rešenje prostora širokog svega 4,65m uslovilo je zahtev za što tanjim podužim pregradnim zidom, koji ima i noseću ulogu, budući da se na njega oslanja stepenište. Kako je taj zid mogao biti ukupne debljine od samo 1cm, pošto je toliko mesta preostalo kad se od širine oduzme potreban prostor za stepenište i garažu, izabrana je ploča od čelika, završno tretirana crnim epoksi premazom. Crne čelične ploče preuzele su ulogu pregrada u celom enterijeru, pa je i polica za knjige, kao deo nameštaja, izrađena od istovetnih ploča debljine 1cm.

Ovakav koncept materijalizacije enterijera zahteva savremenu i izuzetno preciznu tehnologiju izrade svih elemenata, što u velikoj meri racionalizuje količinu građevinskog otpada i aktivnosti rušenja. Koncept crno-bele materijalizacije sproveden je na taj način što su sve zatečene strukture tretirane belom bojom (zidovi, podovi, plafoni…), dok su svi novi elementi u crnoj boji, uključujući sav nameštaj i opremu.

KONCEPT CRNO-BELE MATERIJALIZACIJE SPROVEDEN JE NA TAJ NAČIN ŠTO SU SVE ZATEČENE STRUKTURE TRETIRANE BELOM BOJOM, DOK SU SVI NOVI ELEMENTI U CRNOJ BOJI, UKLJUČUJUĆI SAV NAMEŠTAJ I OPREMU.

Umetnuto kupatilo na spratu predstavlja najznačajniju intervenciju, i spolja je materijalizovano kao crno, čime prati logiku definisanog koncepta, dok je unutra ta logika narušena, jer ne bi bila u skladu sa konceptom svetlog i prostranog kupatila. Kako arhitekta nije želeo da umetnutim volumenom kupatila naruši utisak celovitosti prostora, crni zidovi se završavaju na visini prozorskih otvora na fasadama, a do visine plafona nastavljaju se materijalizovani u providnom staklu, koje omogućava upliv dnevnog svetla. //ek Bojana Stanković – Više u EKO KUĆI No11

Ozelenite zidove vertikalnom sadnjom

MNOGE ZGRADE POSTAJU ZELENE. VERTIKALNE BAŠTE, BILO U ENTERIJERU ILI EKSTERIJERU, IMAJU MNOGE PREDNOSTI. UVOĐENJE BILJAKA U DOVOLJNO VELIKIM RAZMERAMA MOŽE POBOLJŠATI KVALITET VAZDUHA U OKRUŽENJU, POVEĆAVTI LOKALNI BIODIVERZITET I POBOLJŠATI MORAL ONIH KOJI ŽIVE, RADE I IGRAJU SE U OKRUŽENJU GDE SU ONE POSTAVLJENE.

Nekada je ozelenjavanje zidova značilo postavljanje žica i mrežica kao okvira za biljke penjačice. Još uvek ih koristimo da bismo stvorili što prirodniju podlogu za ukrašavanje zidova po kojoj ćemo pustiti mirisni klematis, orlove nokte, ruže i jasmin, mada se poslednjih godina ustalila jedna nova tehnika, takozvani vertikalni zeleni zid. Ona se sastoji u tome da se višegodišnje biljke i žbunovi posade u ‘džepove’, koji su ustvari vertikalne viseće korpice, i da se na taj način stvori viseći živi zid. Upotrebom ove tehnike proširuje se repertoar biljnih vrsta koje možemo posaditi, jer to sad ne moraju da budu penjačice koje će slobodno rasti naviše i tako prekriti podlogu. Primenom tehnike vertikalne sadnje možemo bolje definisati i raznovrsnije dizajnirati zelene zidove. Brižljivim i stručnim izborom biljaka postići ćemo da naš zeleni zid bude svež i zelen tokom cele godine. Vertikalni zeleni zidovi se postavljaju na različita mesta, kako u stambene, tako i u poslovne prostore.

U poslovnim zgradama oni mogu da budu ogromnih razmera, tako da predstavljaju podlogu za izlaganje robe u prodajnim objektima poput Vestfild tržnog centra u zapadnom Londonu, mogu ukrašavati hotele, a nalaze se i u veoma posećenom Olimpijskom centru u Londonu.U manjim razmerama, u stambenim četvrtima, zeleni zidovi su takođe dobrodošli, i mogu uneti dah svežine u gradske vrtove, gde je pitanje racionalnog iskorišćenja prostora od prvostepenog značaja. //ek Milica Kesić – Više u EKO KUĆI No11

Između neba i vode

U DANAŠNJEM VREMENU SVEOPŠTE I AGRESIVNE GLOBALIZACIJE I JEDNOLIČNOSTI , TEŠKO JE OMOGUĆITI PROSTORNU PROMENLJIVOST U ARHITEKTURI I ODSTUPITI OD USTALJENIH KONVENCIJA DIZAJNA I PROJEKTOVANJA. ARHITEKTONSKOM STUDIJU BAUMRAUM TO JE POŠLO ZA RUKOM. ONI, INSPIRISANI DETINJSTVOM, STVARAJU ARHITEKTURU KOJA JE SMELA,UMETNIČKA I ISTRAŽIVAČKA.

Ova jedinstvena kuća se nalazi u okolini gradića Uslar u nemačkoj pokrajini Donja Saksonija. Smeštena je u blizini stare lovočuvarske kuće u dolini na kraju šume. Do nje vodi poljski put koji ide duž potoka i pored nekoliko velikih bara. Kuća je postavljena sa mnogo napora i posvećenosti i pričinila je mnogo radosti svima koji su u tome učestvovali. Pažljivo i stručno je uređena i neposredna okolina. Zidovi od prirodnog kamena, novoposađeno drveće autohtonih vrsta i dva v eštačka jezerceta stvorili su novi habitat za mnoge biljne i živ otinjske vrste, na radost svakog ljubitelja prirode, a naročito vlasnika kućice. Zahvaljujući svim ovim pripr emnim radnjama, mesto je postalo savršeno za postavljanje ove neobične građevine. Istovremeno se klijentima ostvarila želja da njihov mali sin dobije o sobeno mesto za igru i učenje o prir odi, a oni mesto gde će sa radošću i ponosom primati goste. Mesto u šumi pored nižeg od dva jezerceta izabrano je da bude polazna tačka za po stavljanje dvoetažne strukture, s tim što je sama kuća stavljena na potporu od dvanaest vitkih šipki od nerđajućeg čelika.

Terasa koja je spaja sa obalom, sa drvetom smreke, ima strukturu od tananih čeličnih cevi, sigurnosne mrežice i arišovih daščica. Nalazi se na 4,2m iznad površine v ode i visi nad njom osigurana čeličnim sajlama i jakim tekstilnim gurtnama. Druga, manja terasa, sa koje se ulazi na gornju etažu, nadvisuje veću za 2,6m. Ukupna površina unutrašnjeg prostora ne premašuje 11m2 dok je površina terasa 26m2.

Delikatna pozicija na kojoj je objekat smešten podrazumeva njegovu izloženost ćudima mikroklime slične močvarnoj. Kuća trpi mnogo isparavanja i kondenzacije, i prete joj korozija i naslage plesni. Da bi se svi ovi izazovi kompenzovali i da se ne dov ede u pitanje trajnost objekta i zdravlje korisnika, obloga je brižljivo komponovana od tankih slojeva različitih vrsta drveta. Tu je 20mm ariša, pa zatim 20mm oplate od smreke u okviru od čelika sa bočnim drv eniim lukovima od lipe. //ek Milica Kesić – Više u EKO KUĆI No11

Kuća trpi mnogo isparavanja i kondenzacije, i prete joj korozija i naslage plesni. Da bi se svi ovi izazovi kompenzovali i da se ne dovede u pitanje trajnost objekta i zdravlje korisnika, obloga je brižljivo komponovana od tankih slojeva različitih vrsta drveta.

Zeleni krov

TIM NAUČNIKA SA UNIVERZITETA MERILEND POKRENUO JE PROJEKAT ISTRAŽIVANJA I EDUKACIJE U POGLEDU ZELENIH KROVOVA, KAKO BI SVOJ GRAD UČINILI LEPŠIM I ZDRAVIJIM.

U državi Viktorija u Australiji, univerzitet u Melburnu se vrlo ozbiljno posvetio proučavanju uticaja zelenih površina na poboljšanje gradskih klimatskih uslova. Problem nedostatka zelenila u urbanim sredinama je globalan, i gradovi širom sveta smišljaju nove i kreativne načine da u već izgrađenim zonama nađu malo mesta za prirodu. Poslednjih godina, postavljanje zelenila na krovovima i zidovima zgrada pokazalo se kao odlično rešenje, jer su se do tada neiskorišćene površine stavile u funkciju zaštite životne sredine. Zeleni krovovi i zidovi veoma povoljno utiču na snižavanje temperature u gradu tokom letnjih meseci i predstavljaju prave oaze za biljni i životinjski svet. Pored toga, zeleni krovovi deluju poput sunđera koji skuplja i polako otpušta kišnicu, čime se smanjuje opasnost od poplava, što je za Melburn od posebnog značaja, budući da ima veliki problem ove vrste.

Australijanci su shvatili prednosti zelenih krovova, i njihov broj se iz godine u godinu povećava. U državi Viktorija, 2011. godine bilo je 87 zelenih krovova, dok je tokom 2013. zabeležena izgradnja 50 novih.
Najveći broj istraživanja o zelenim krovovima sproveden je u Evropi, SAD-u i Kanadi, u zonama sa hladnijom klimom u odnosu na Australiju, i sa biljkama primerenim za te uslove. U okviru univerziteta u Melburnu, grupa koja se bavi edukacijom i istraživanjem u oblasti hortikulture, 2007. godine je započela projekat Barnli zeleni krov, kao istraživački i edukativni projekat svetskog ranga, i prvi te vrste u Australiji.

Projekat je pokrenut kako bi se ispitalo koje su biljke najpogodnije za sadnju na krovovima Australije, kao i da se široj javnosti predstave zeleni krovovi i njihov značaj za grad. Zeleni krov Barnli postavljen je na krovu upravne zgrade Barnli kampusa univerziteta Melburn. Kako je zgrada na listi kulturne baštine Viktorije, pored funkcionalnosti krova moralo se voditi računa i o njegovoj dekorativnosti. Zato je u dizajnu krova, pored naučnika sa Univerziteta učestvovala firma Hassel, koja se bavi projektovanjem zelenih površina.

Zeleni krov Barnli sastoji se iz tri odvojene celine, od kojih su dve namenjene istraživanju u oblasti tehnologije zelenih krovova i njihovog značaja za biodiverzitet, a treća za demonstraciju i podizanje svesti o zelenim krovovima. Zeleni krov za ispititivanje biodiverziteta zauzima površinu od 52 m2, a pristup je omogućen samo profesorima i studentima koji rade na istraživanju. Namena ovog dela krova jeste stvaranje novog staništa za lokalne vrste ptica, gmizavaca i insekata, i iz tih razloga posađene su samo domaće vrste biljaka, poput raznih vrsta trava i višegodišnjih biljaka, razne vrste zeljastih biljaka, orhideje i paprati. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ- Više u EKO KUĆI No11

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Pasivna zgrada u Beču

VIŠEPORODIČNI STAMBENI OBJEKAT IZGRAĐEN U BEČU SEDAMDESETIH GODINA, PRVOBITNO JE IMAO NIZ FUNKCIONALNIH I EKOLOŠKIH PROPUSTA, A SADA JE ODLIČAN POKAZATELJ KAKO SE PROMIŠLJENIM INTERVENCIJAMA MOŽE POVEĆATI ŽIVOTNI KOMFOR.

Rekonstrukcija objekata zahteva dosta promišljanja i analiza funkcionalnosti, konstrukcije, finansija i ekološke fleksibilnosti, kao i revitalizovanje postojeće forme u promenjenom okruženju. Doprinos koji bi nastao mudrom intervencijom mogao bi biti višeznačan: ekološki, estetski, funkcionalni i ekonomski.
Tražeći odgovor kako da se renovira stara zgrada u Beču, još 2001. godine arhitekta Rajnberg je uradio prvu studiju za ovaj objekat prvobitno izgrađen 1979. godine. Njen cilj bio je da dokaže da uzorno renoviranje može biti smisleno, atraktivno, a i ekonomski isplativo. Za renoviranje ovog objekta već je postojao projekat koji je predstavljao nedovoljnu intervenciju, kao što je postavljanje tankog sloja izolacije samo na zidove i krov, promena prozora i postojećeg električnog podnog grejanja u sistem grejanja na bazi vode. Nova studija pokazala je da bi renoviranje objekta u pasivnu kuću bilo adekvatnije zato što bi se izbegli veliki troškovi i komplikovana instalacija pojedinačnih bojlera u svakom stanu zasebno.

KONSTRUKCIJA I OBLIKOVANJE
Zgrada je izgrađena sistemom betonskih blokova, sačinjena od tri dela, svaki sa stepeništem koje povezuje po dva stana na četiri etaže sa ukupno 24 stambene jedinice. Da bi se povećala gustina oblasti, što je bio uslov gradskih vlasti, dodatno je izgrađena zgrada sa 13 stanova. To je iskorišćeno za funkcionalnu i oblikovnu nadogradnju postojećeg objekta, čime su se nadomestili svi nedostaci prvobitnog projektantskog rešenja.
U funkcionalnom smislu, rekonstrukcija je zahtevala adaptaciju prilaznog dela. Kako se zgrada nalazi na padini bez direktnog pristupa sa ulice, postojeći ulaz bio je iz suterena, neugledan i nedovoljno povezan sa okruženjem. Zato je bilo potrebno napraviti adekvatan prilaz starim i hendikepiranim osobama. Time se otvarala mogućnost da se arhitektonsko oblikovanje nadogradi i učini atraktivnijim kako bi se objekat više uključio u gradsku matricu i povezao sa okruženjem.

Kao povezujuća struktura između ova dva objekta, nastalo je otvoreno stepenište sa liftom u centru. To je omogućilo zajedničku dostupnost i lak pristup postojećem objektu, koji je za četiri etaže viši od nivoa ulice. Pošto stara zgrada nije imala liftove, tri nova su postavljena ispred postojećih stepeništa, čime je u oblikovanju naglašena vertikalnost i razbijena monotonost fasade objekta.

KAO POVEZUJUĆA STRUKTURA IZMEĐU OVA DVA OBJEKTA, NASTALO JE OTVORENO STEPENIŠTE SA LIFTOM U CENTRU. TO JE OMOGUĆILO ZAJEDNIČKU DOSTUPNOST I LAK PRISTUP POSTOJEĆEM OBJEKTU, KOJI JE ZA ČETIRI ETAŽE VIŠI OD NIVOA ULICE.

Geomehaničkim ispitivanjem tla utvrđeno je da je moguće postaviti dodatnu etažu potkrovlja. Tako postojeća zgrada dobija šest novih stanova na krovu sa po 580m² neto površine, napravljenih od lameliranog drveta. Prednost ove konstrukcije nije samo ekološka. Njena težina je manja, čime je smanjeno i opterećenje na prvobitnu konstrukciju. Svedeni enterijer nadgrađene etaže vizuelno odaje utisak čistote.//ek Tijana Jelisavčić – Više u EKO KUĆI No11

Skupo i nefunkcionalno električno grejanje zamenjeno je zagrevanjem vazduha po standardima sistema pasivnih kuća.

Bela boja u kombinaciji sa drvetom i vizura prozora na park stvaraju ugodan i opuštajući ambijent.

Kuća C

EKOLOŠKA ARHITEKTURA SE PAŽLJIVO I IZBALANSIRANO ODNOSI PREMA ŽIVOTNOJ SREDINI. SADEJSTVUJUĆI SA NJOM, ONA UZIMA U OBZIR ZAKONITOSTI I ZAHTEVE PRIRODNE SREDINE U KOJOJ SE NALAZI.
Objekat se nalazi u mestu Čiba, na obali okeana. Ovaj grad okružen je sa južne, istočne i zapadne strane vodenim površinama Tokijskog zaliva, a sa severne planinama visokim preko 300 metara. Vlasnik ovog objekta živi u jednom od visokih solitera Tokija, a poželeo je da vikendom bude bliži prirodi i provodi slobodno vreme u otvorenom prostoru neograničenih vizura. Zahtevi ove tročlane porodice bili su jednostavni. Osnovni zahtev investitora je bio formiranje velikog multifunkcionalnog prostora sa tremom koji bi bio obložen drvetom i okrenut prema okeanu, a drugi se odnosio na konstrukciju zgrade koju je trebalo rešiti tako da bude u stanju da izdrži jake zemljotrese, karakteristične za ovu oblast.

Prilikom dizajniranja ove kuće vodilo se računa da ona bude nastavak bašte. Na mestu gradnje tlo čini rastresito meko zemljište koje pokriva ceo okolni predeo. Ljudi koji tu žive vekovima su od te zemlje pravili smesu koju su mesili i pekli i tako pravili keramičko posuđe. Autor ovog projekta smatrao je da pogled na zemlju i blizak kontakt sa njom budi posebna osećanja, pa je time hteo ukućanima da pruži priliku da steknu ovakvo dragoceno iskustvo. Ova kuća savršeno koegzistira sa okolnom prirodom, a prepreke između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora kao da postepeno nestaju.

Na zahtev vlasnika, armirano betonska konstrukcija je korišćena kao osnovni građevinski materijal za strukturu celog objekta. Dizajnirana nalik kapiji koja otvara vizure prema moru, ova kuća omogućava prodor vazduha, ali isto tako pruža privatnost jer nije dostupna pogledima suseda. Na krovu je postavljena zemlja i posađeno je zelenilo koje ima ulogu dodatne izolacije kuće i pomaže da se topao vazduh tokom zime, a hladan tokom leta, duže zadrži u njoj. Ovakav zeleni krov, pored toga što pruža dodatnu izolaciju, eliminiše potrebu za korišćenjem klasičnih krovnih pokrivača, samim tim smanjuje troškove i uticaj na životnu sredinu, a ujedno daje i privlačan doživljaj života u skladu sa prirodom.

Kada je reč o enterijeru i njegovom opremanju, korišćena je zemljana paleta boja. Zidovi su u svetlim i neutralnim tonovima, sa minimalističkim i jako svedenim nameštajem. Ovi zemljani tonovi čine enterijer objekta izuzetno toplim i udobnim za ukućane. Kuća se sastoji od jedne velike centralne prostorije, dnevne sobe koja je povezana sa kuhinjom, iako su to zapravo dve vizuelno odvojene zone. Spavaće sobe, kupatilo, kao i garaža, pozicionirane su oko glavne prostorije.
Prirodno svetlo je najbolji način da se osvetli jedan dom. Kvalitet i intenzitet tog svetla varira u zavisnosti od strane sveta na kojoj se pojedini prostori nalaze. Zahvaljujući velikim staklenim površinama sa prednje i zadnje strane, u ovom objektu postignuto je dobro prirodno osvetljenje.//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Kuća C

EKOLOŠKA ARHITEKTURA SE PAŽLJIVO I IZBALANSIRANO ODNOSI PREMA ŽIVOTNOJ SREDINI. SADEJSTVUJUĆI SA NJOM, ONA UZIMA U OBZIR ZAKONITOSTI I ZAHTEVE PRIRODNE SREDINE U KOJOJ SE NALAZI.

Rukovodeći se načelima građenja u skladu sa prirodom i gledajući na smisao i suštinu stanovanja na takav način, generacije arhitekata i neimara pokušavaju da sagrade svoja staništa prema univerzalnim tehnikama građenja uz upotrebu dostupnog prirodnog materijala. Boravak u ovakvim objektima je posebno ugodan, a bogatstvo oblikovnih formi i prirodnih materijala daje neograničenu mogućnost kombinovanja i organizovanja prostora.
Objekat se nalazi u mestu Čiba, na obali okeana. Ovaj grad okružen je sa južne, istočne i zapadne strane vodenim površinama Tokijskog zaliva, a sa severne planinama visokim preko 300 metara. Vlasnik ovog objekta živi u jednom od visokih solitera Tokija, a poželeo je da vikendom bude bliži prirodi i provodi slobodno vreme u otvorenom prostoru neograničenih vizura. Zahtevi ove tročlane porodice bili su jednostavni. Osnovni zahtev investitora je bio formiranje velikog multifunkcionalnog prostora sa tremom koji bi bio obložen drvetom i okrenut prema okeanu, a drugi se odnosio na konstrukciju zgrade koju je trebalo rešiti tako da bude u stanju da izdrži jake zemljotrese, karakteristične za ovu oblast.

Prilikom dizajniranja ove kuće vodilo se računa da ona bude nastavak bašte. Na mestu gradnje tlo čini rastresito meko zemljište koje pokriva ceo okolni predeo. Ljudi koji tu žive vekovima su od te zemlje pravili smesu koju su mesili i pekli i tako pravili keramičko posuđe. Autor ovog projekta smatrao je da pogled na zemlju i blizak kontakt sa njom budi posebna osećanja, pa je time hteo ukućanima da pruži priliku da steknu ovakvo dragoceno iskustvo. Ova kuća savršeno koegzistira sa okolnom prirodom, a prepreke između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora kao da postepeno nestaju.

Na zahtev vlasnika, armirano betonska konstrukcija je korišćena kao osnovni građevinski materijal za strukturu celog objekta. Dizajnirana nalik kapiji koja otvara vizure prema moru, ova kuća omogućava prodor vazduha, ali isto tako pruža privatnost jer nije dostupna pogledima suseda. Na krovu je postavljena zemlja i posađeno je zelenilo koje ima ulogu dodatne izolacije kuće i pomaže da se topao vazduh tokom zime, a hladan tokom leta, duže zadrži u njoj.

BOGATSTVO OBLIKOVNIH FORMI I PRIRODNIH MATERIJALA DAJE OVOM OBJEKTU MOGUĆNOST NEOGRANIČENOG BROJA KOMBINACIJA U ORGANIZOVANJU PROSTORA

Ovakav zeleni krov, pored toga što pruža dodatnu izolaciju, eliminiše potrebu za korišćenjem klasičnih krovnih pokrivača, samim tim smanjuje troškove i uticaj na životnu sredinu, a ujedno daje i privlačan doživljaj života u skladu sa prirodom.Betonske zidove ovog objekta bilo je potrebno obložiti kako bi se sprečila pojava nagrizanja i korozije, svojstvenih primorskim lokacijama. U ovom slučaju, ista zemlja koja je korišćena za krov pomešana je sa šljunkom, cementom i smolom, nakon čega je nanošena na zidove u sloju maksimalne debljine od 55mm.//ek IVANA NIKOLIĆ -Više u EKO KUĆI No11

Konstrukcija zgrade je rešena sa nosećom strukturom od betona, tako da bude u stanju da izdrži jake zemljotrese karakteristične za ovu oblast

Korišćena je zemljana paleta boja, zidovi su u svetlim i neutralnim tonovima, a nameštaj funkcionalan i krajnje jednostavan.

Kuća se sastoji od jedne velike centralne prostorije, dnevne sobe koja je povezana sa kuhinjom, iako su to vizuelno odvojene zone.

U hladu oraha

INTERESANTNA PORODIČNA KUĆA, SAGRAĐENA U CENTRALNOM DELU OSIJEKA U IZRAZITO SAVREMENOM VOKABULARU, PREDSTAVLJA OBJEKAT KOJI OSTVARUJE TESNE VEZE SA SVOJIM SPOLJAŠNJIM OKRUŽENJEM, A U SVOM FUNKACIONALNO-ORGANIZACIONOM USTROJSTVU NAJVERNIJE SLUŽI ČOVEKU.
Po svojim morfološkim odlikama kuća prati konstituciju terena, prirodno se nadovezujući na njega. Otud ravni krovovi, površine i mase koje su longitudinalno usmerene, poštovanje euklidovske geometrije. Ovo poslednje je unekoliko narušeno uvođenjem asimetrične forme u centralnom krilu kuće, koja probija ravan krova i postaje odraz organske forme. Ovakvim autorskim postupkom potcrtava se komunikacija i usmerenost kuće na prirodu, kako u kontekstu njene otvorenosti i upućenosti na spoljašnji prostor, tako i u metaforičnosti u izrazu i inspiraciji tokom procesa projektovanja.

Glavni ulaz u kuću naglašen je rasporedom masa na objektu, a u konceptu hortikulturnog uređenja predstavljao je dominantnu okosnicu. Snažna ulazna vrata simbolizuju granicu između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora. Razuđena arhitektonska kompozicija, zasnovana na tri krila objekta koja su u tesnoj fizičkoj vezi, ali istovremeno i potpuno individualizovana u materijalizaciji i funkciji, vidljiva je koliko spolja toliko i unutra. Ovakav potez još jednom nas upućuje na dualnost kao lajt-motiv projekta.

Funkcionalne celine su grupisane i izdvojene, i kao takve one u celini pripadaju životu porodice koji se odvija unutar kuće, ali ga istovremeno i uređuju, olakšavaju, konotiraju. Dodatni povod za ovakvo arhitektonsko rešenje vezan je za zahtev vlasnika da se sačuvaju dva stara oraha u dvorištu, čiji hlad bi osigurao ugodan boravak na južnoj strani placa, gde su smeštene upravo odaje za spavanje i odmor.

U istočnom krilu kuće smešteni su garaža, wellness sa kupatilom i glavne spavaće sobe sa garderobom. Zapadno krilo rezervisano je za decu i njihove sobe sa kupatilima. Ova dva krila čvrstvo povezuje središnji volumen koncipiran kao jedinstven integralni prostor kuhinje, trpezarije i dnevnog boravka. Dnevnom boravku je dodeljen najupečatljiviji prostor objekta – aneks organske forme sa dvostrukom spratnom visinom, čime je na galeriji dobijen prostor za biblioteku. Biblioteka nosi i svojevrsnu ulogu vidikovca kuće, budući da se iz nje pruža impresivni pogled na reku Dravu. U smislu materijalizacije, centralni zaobljeni volumen je u eksterijeru dodatno naglašen kao „topla“ veza postupkom uvođenja završne obloge od trespa ploča u orahovini.

Enterijer kuće odlikuje se minimalističkim stilskim izrazom. Komadi nameštaja su malobrojni, uvedeni u kompoziciju enterijera po principu potrebnog i dovoljnog. Enterijer je vajan krupnim potezom, što korespondira sa opštim duhom građevine. Dominira bela boja kao najneutralniji koloritski gest. Materijali u opremanju i završnoj obradi su prirodnog porekla, a tema oraha pojavljuje se na svim drvenim površinama u kući. Široki prozorski otvori propuštaju obilje sunčeve svetlosti i vazduha u kuću, a vrata na obe strane kuće, kojima se unutrašnji prostor lakom i logičnom vezom nadovezuje na dvorišni prostor, još jednom potenciraju prirodu kao stožer projektantske ideje.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No11

U hladu oraha

INTERESANTNA PORODIČNA KUĆA, SAGRAĐENA U CENTRALNOM DELU OSIJEKA U IZRAZITO SAVREMENOM VOKABULARU, PREDSTAVLJA OBJEKAT KOJI OSTVARUJE TESNE VEZE SA SVOJIM SPOLJAŠNJIM OKRUŽENJEM, A U SVOM FUNKACIONALNO-ORGANIZACIONOM USTROJSTVU NAJVERNIJE SLUŽI ČOVEKU.DVA STARA DRVETA ORAHA U DVORIŠTU NE SAMO DA SU DETERMINISALA FORMU NOVOSAGRAĐENOG OBJEKTA, KOJI JE VEŠTO UKLOPLJEN IZMEĐU NJIH, I TO TAKO DA NA NAJBOLJI MOGUĆI NAČIN ISKORISTI BLAGODETI NJIHOVOG HLADA, VEĆ JE TIM GESTOM OČUVANA SPECIFIČNOST I PRIRODNOST TERENA, KAO I PORODIČNOG NASLEĐA I TRADICIJE

Po svojim morfološkim odlikama kuća prati konstituciju terena, prirodno se nadovezujući na njega. Otud ravni krovovi, površine i mase koje su longitudinalno usmerene, poštovanje euklidovske geometrije. Ovo poslednje je unekoliko narušeno uvođenjem asimetrične forme u centralnom krilu kuće, koja probija ravan krova i postaje odraz organske forme. Ovakvim autorskim postupkom potcrtava se komunikacija i usmerenost kuće na prirodu, kako u kontekstu njene otvorenosti i upućenosti na spoljašnji prostor, tako i u metaforičnosti u izrazu i inspiraciji tokom procesa projektovanja. U stilskom smislu, izvestan duh monumentalnosti koji provejava eksterijerom objekta, u vezi je sa lokacijom – centralnim gradskim lokalitetom. Taj naglašeni urbani karakter sa jedne strane, i pomenuta intencija za stvaranjem čvrste veze sa prirodom, oličavaju dualnost kao sveprisutni princip svake pojave u prirodi, životu, kosmosu.

Glavni ulaz u kuću naglašen je rasporedom masa na objektu, a u konceptu hortikulturnog uređenja predstavljao je dominantnu okosnicu. Snažna ulazna vrata simbolizuju granicu između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora. Razuđena arhitektonska kompozicija, zasnovana na tri krila objekta koja su u tesnoj fizičkoj vezi, ali istovremeno i potpuno individualizovana u materijalizaciji i funkciji, vidljiva je koliko spolja toliko i unutra. Ovakav potez još jednom nas upućuje na dualnost kao lajt-motiv projekta. Funkcionalne celine su grupisane i izdvojene, i kao takve one u celini pripadaju životu porodice koji se odvija unutar kuće, ali ga istovremeno i uređuju, olakšavaju, konotiraju. Dodatni povod za ovakvo arhitektonsko rešenje vezan je za zahtev vlasnika da se sačuvaju dva stara oraha u dvorištu, čiji hlad bi osigurao ugodan boravak na južnoj strani placa, gde su smeštene upravo odaje za spavanje i odmor.

Nastojanje da se tokom projektovanja i izgradnje objekta očuvaju dva stara drveta oraha vezano je i za svest o očuvanju porodičnog nasleđa i tradicije. U tom smislu, oni ne samo da su determinisali formu novosagrađenog objekta, koji je vešto uklopljen između njih, i to tako da na najbolji mogući način iskoristi blagodeti njihovog hlada, već je tim gestom očuvana specifičnost i prirodnost terena, a čovek se pokazao u ulozi pametnog i racionalnog korisnika umesto gospodara prirode.//
ek Mare Janakova Grujić – Više u EKO KUĆI No11

Centralnim zaobljenim volumenom potcrtava se komunikacija i usmerenost kuće na prirodu

Komadi nameštaja su malobrojni, a enterijer u celini vajan je krupnim potezom

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Uhvati trenutak Indija

INDIJA JE POSEBNA ZEMLJA, DOM SVIH NAJVEĆIH SVETSKIH RELIGIJA. NEMA SVOJ NACIONALNI JEZIK, A U SVOJOJ STAROJ ISTORIJI, NIJE NAPALA NI JEDNU DRUGU ZEMLJU.

Indija je posebna zemlja. Sa populacijom od preko 1,21 milijarde stanovnika, to je druga najmnogoljudnija država sveta, odmah iza Kine, koju će po broju stanovnika ubrzo prerasti ukoliko se nastavi sadašnja tendencija rasta. Sa svojih 3,29 miliona kvadratnih kilometara, Indija je po površini teritorije sedma država na planeti. Indijska civilizacija je najveća i najstarija neprekinuta civilizacija na svetu. 6.000 g.pne., u vreme kada su svetske kulture bile nomadske, u Indiji je nastala Harapan kultura – civilizacija doline Inda. Sanskrit je majka svih evropskih jezika. Ova zemlja je danas najveća svetska demokratija. Država je federalna ustavna republika upravljana parlamentarnim sistemom.
Naziv Indija potiče od Inda, imena koje vodi poreklo od stare persijske reči Hindusi. Kasniji termin potiče od sanskritske reči Sindu, što je istorijski lokalni naziv za reku Ind. Geografski termin Barat, sadržan u Ustavu Indije kao zvanični naziv zemlje, u upotrebi je u mnogim indijskim jezicima i njihovim varijacijama. Eponim Barat vezan je za teološku ličnost koju hinduistički spisi opisuju kao legendarnog vladara antičke Indije.
U Indiji je otkriven brojčani sistem. Indijski matematičar i astronom Arjabata (oko 500.g.n.e) ustanovio je nulu kao broj. Indijski matematičar Baudajana (oko 800 g.p.n.e) prvi je izračunao vrednost broja Pi. On je takođe postavio i druge matematičke teoreme koje su i danas u upotrebi. Prvi univerzitet u Indiji osnovan je u Takšili oko 700 g.p.n.e. Grad Varanasi, poznat po tome što ga je posetio Buda oko 500. g.p.n.e. najstariji je kontinuirano naseljen grad na svetu. Sanskrit je liturgijski jezik u hinduizmu, budizmu i džainizmu, a u Aziji ima status sličan latinskom i grčkom jeziku u Evropi. Prema poznavaocima savremenih tehnologija, ovaj jezik bi bio najpogodniji za računarski softver. Igra šah (šataranđa ili aštapada) je izmišljena u Indiji. Indija je bila jedna od najbogatijih zemalja sve do perioda britanske vladavine u XVII veku. Privučen bogatstvom Indije, Kristifor Kolumbo je pošao u potragu za njom vodenim putem, da bi ’greškom’ otkrio Ameriku. Joga ima svoje korene u Indiji, gde postoji već više od 5.000 godina. Borbene veštine su takođe nastale u Indiji, odakle su ih budistički misionari proširili po Aziji.
Indija nema svoj nacionalni jezik. Zvanični jezik koji je najčešće u upotrebi je hindi. Postoje mnogi popularni regionalni jezici poput tamilskog, malajama, kanade i maratija, koji su u upotrebi u zasebnim oblastima zemlje. Broj različitih maternjih jezika u Indiji je ogroman. Prepoznata su čak 1.652 različita jezika i dijalekta, među kojima je 30 većih, kojima govori po više od milion ljudi. U Indiji živi najveća populacija u svetu u kojoj se govori engleski jezik.

U svojoj staroj istoriji, Indija nije napala ni jednu drugu zemlju. Bila je napadnuta i okupirana od strane mnogih zemalja i vladara, uključujući i Aleksandra Velikog. Indija je zemlja u kojoj su u periodu od 2.000 do 500 g.p.n.e. napisane Vede, najstariji spomenici sanskritske književnosti, svete knjige bramana.
Ova zemlja je dom svih najvećih svetskih religija. Hinduizam, budizam, džainizam i sikizam su nastale u Indiji. Većina Indijaca pripada hindu religiji. Većina verskih festivala i praznika su hinduistički. Divali, Holi, Pongal i Dušera su najpopularniji religijski praznici. Najveći hinduistički praznik je Divali, poznat kao Festival svetlosti. Na taj dan slavi se pobeda dobrog nad zlim. Prolećni praznik Holi je Festival boja. Pongal se slavi u nameri da se zahvali za žetvu. Dušera ili Vidžajadašami je najznačajniji praznik u južnoj Indiji, a proslavlja se u slavu pobede boginje Durga nad demonom Mashišasura. Najznačajniji budistički praznik je Vesak, koji slavi rođenje, prosvetljenje i smrt Gautama Bude.

Indija je zemlja sa najvećim brojem vegetarijanaca na svetu. Prema statističkim podacima, ona ima najnižu stopu potrošnje mesa na svetu. U Indiji, vegetarijanstvo je obično sinonim za lakto vegetarijanstvo, koje u ishranu uključuje mlečne proizvode, ali isključuje jaja. 31 do 42 procenta Indijaca su vegetarijanci, dok 9 procenata konzumira i jaja. Smatra se da ih u Indiji ima preko 500 miliona. Nedavni rast organizovane maloprodaje hrane u Indiji pogađaju kontroverze, jer mnogi stanovnici zahtevaju zabranu prodaje mesa u supermarketima. Konzumiranje alkohola zabranjeno je u državama Gudžaratu, Manipuru, Mizoramu, Nagalandu. Kućna dostava alkoholnih pića ilegalna je u Delhiju. Nacionalno piće u Indiji je čaj, koji ova zemlja proizvede više od bilo koje druge zemlje na svetu. Tradicionalno, Indijci prilikom obeda ne koriste pribor za jelo. Smatra se da je najveće uživanje u jelu ako se ono prinosi ustima rukom. Pritom, posebna pažnja se posvećuje higijeni ruku, odnosno noktiju.

U Indiji se smatra da crvena boja znači sreću, i nosi se prilikom venčanja i drugih svečanosti i festivala. Nacionalni cvet je prelepi krhki lotos, često gajen na jezerima i bazenima. Nacionalna životinja je bengalski tigar, a nacionalna ptica je paun, koji se može videti u mnogim parkovima, čak i u gradovima. U hinduizmu, tigar i lav vuku kočije boginje Durga. Krava je sveta životinja u Indiji, posebno u hinduizmu i džainizmu. Ona je poštovana kao izvor hrane i simbol života i nikada ne sme da bude ubijena. U Indiji se nalazi 30 procenata svetske populacije krava. Obzirom da je sveta životinja, sreće se svuda: na ulicama gradova, pored puteva, čak i na svetim mestima. Za majmune se u Indiji takođe veruje da su svete životinje. Oni predstavljaju obličje boga Hanuman ili Bađrang Balija, boga moći i snage. Mnogi indijski hramovi, poput Hrama majmuna u Džaipuru ili Varanasiju su vekovima domovi za hiljade majmuna. U hindu religiji obožavane su zmije, prisutne u svim prikazima boga Šive. Najsvetija zmija je indijska kobra. Slon u Indiji je deo hindu etnosa i kulture. Poštovan je kao Šri Ganeš, bog sa glavom slona koji simbolizuje uspeh i obrazovanje.
Na tlu Indije postoje mnoge geografske raznolikosti, uključujući peščane plaže, planinske vence, pustinje, stenovita područja i velike visoravni. Prisutne su četiri glavne klimatske grupe: tropska vlažna, tropska suva, suptropska vlažna i planinska klima. Postoje četiri godišnja doba: zima, leto, monsun i period posle monsuna.

Prema zapadnim izvorima, 42 procenta siromašnih u svetu živi u Indiji. Međutim, prema istim izvorima, Indijci pripadaju najzadovoljnijim i najsrećnijim nacijama na svetu. Jer, sreću ne čine samo ekonomski činioci, već su u nju uključeni mnogi drugi, zbog kojih su bogati često nesrećni, a najsiromašniji stanovnici planete su najzadovoljniji svojim životom. U naredne tri godine, 25 procenata novih svetskih radnika činiće Indijci. Prosečna starost stanovnika Indije je za 16 godina manja od starosti u Srbiji (26 prema 42). Indija ima 568 miliona registrovanih glasača više nego SAD, sa mnogo boljim odzivom na izborima.
Pre industrijske revolucije, kada je brojnost populacije uticala na produktivnost, Indija je bila na prvom mestu u svetu po BDP-u. Nakon industrijske revolucije, ušla je u period ekonomske stagnacije. Poslednjih godina ova zemlja ima trend ekonomskog rasta i vrlo brzo može da dostigne učešće u svetskom BDP-u od 25%. Prema Goldman Saksu, ova zemlja bi mogla do 2050. godine da prestigne ekonomiju SAD-a, prateći samo Kinu. Prema istom izvoru, bruto nacionalni dohodak će se do 2020. učetvorostručiti.

U poslednjih 18 meseci cene nekretnina u Mumbaiju i Delhiju više su se nego udvostručile. Polovinu svetskih IT usluga obavlja Indija, čija vrednost premašuje 47 milijardi dolara. Računarski čip Pentijum i Hotmejl su stvorili Indijci Vinod Dam i Sabir Batija. Indijskih IT stručnjaka sve je više i najtraženiji su u svetu. Od 2006. godine, tehnološki centar Indije Bangalore ušestostručio je poslovne kapacitete i danas ima više prvoklasnih poslovnih jedinica od Singapura.
U Indiji ima 27 lokaliteta koja su pod zaštitom UNESCO-a. Tu se nalazi najveća Montesori škola u svetu, koja ima preko 26.000 polaznika. Ova zemlja je drugi najveći svetski uvoznik oružja. Samo u poslednjoj deceniji, potrošeno je više od 50 milijardi dolara na kupovinu odbrambenih sredstava. Indija je veće tržište u svetu filma od SAD i Kanade zajedno. Protekle godine u Indiji je prodato preko 3,2 milijarde bioskopsih ulaznica. Centar najveće svetske filmske industrije je Bolivud. Ova zemlja godišnje proizvede 12 miliona tona manga, što je, poređenja radi, težina jednaka težini 80.000 plavih kitova. Indija proizvede više suvih mahunarki nego bilo koja druga nacija. Najrasprostranjenija žitarica na jugu je pirinač, na severu pšenica, a u svim krajevima jednako su zastupljeni dal ili sočivo. Indijski pamuk je najtraženiji u svetu. Još jedan traženi proizvod iz Indije su banane. Nijedna zemlja ne proizvede toliko banana koliko Indija. Zbog pastoralnog tipa života, Indijci su u velikoj meri zavisni od mleka. Ova zemlja je najveći proizvođač mleka na svetu. Začin šafran vodi poreklo iz susednih zemalja, ali je njegova upotreba u Indiji najrasprostranjenija. Najskuplji začin na svetu u Indiji se upotrebljava u obliku osušenih vrhova cvetnog tučka. Za kilogram šafrana potrebno je oko 150.000 cvetova, a branje i skidanje vrhova tučka vrši se ručno.
Kada bismo pobrojali koliko smo puta upotrebili rečcu NAJ ispred atributa vezanih za Indiju, bio bi to impozantan broj i siguran pokazatelj kvaliteta ove neverovatne zemlje. Ipak, ni iz daleka nismo uspeli da pomenemo sve što zaslužuje da bude rečeno o ovom čudesnom mestu. Najbolje bi bilo otići lično i dodati još po neko NAJ na već pomenute. Bilo bi to najnezaboravnije putovanje koje ste ikada preduzeli.//

Montažna kuća od slame

GRADNJA KUĆA OD BALA SLAME NIJE NEPOZNATA TEHNIKA. U SAVREMENOJ ODRŽIVOJ GRADNJI MOŽE SE UČINITI KORAK DALJE, NAROČITO U POGLEDU BRZINE IZGRADNJE, O ČEMU SVAKAKO SVEDOČI PRIMER OVOG OBJEKTA IZ VELIKE BRITANIJE.

Slama je materijal koji se dugi niz godina koristio u građevinarstvu, a i danas sve više dobija na popularnosti. Iako neki osporavaju njene kvalitete, tvrdeći da je leglo insekata, lako zapaljiva i da nije dovoljno stabilna, dosadašnja iskustva i testovi pokazali su drugačije. Bale slame se koriste ne samo kao izolacija, već se od njih prave gotovo kompletni zidovi. Balirana slama dolazi u blokovima različitih dimenzija, u obliku prizme ili valjka. Koji će tip bala koristiti graditelj, zavisi samo od željenog krajnjeg efekta.

Istraživači sa Univerziteta Bath, iz Centra za Inovativne građevinske materijale, istražuju materijale sa niskom emisijom ugljenika koji se koriste u građevinarstvu. Oni razvijaju nove načine korišćenja drvene građe i drugih prirodnih materijala, kao što su konoplja, kompoziti od prirodnih vlakana i slama. Istraživački tim procenjuje da ovakvi materijali mogu da pomognu Velikoj Britaniji da postigne svoje dugoročne ciljeve u smanjenju emisije ugljen dioksida.

ISTRAŽIVAČI IZ CENTRA ZA INOVATIVNE GRAĐEVINSKE MATERIJALE, ISTRAŽUJU MATERIJALE SA NISKOM EMISIJOM UGLJENIKA KOJI SE KORISTE U GRAĐEVINARSTVU.. ONI RAZVIJAJU NOVE NAČINE KORIŠĆENJA DRVENE GRAĐE I DRUGIH PRIRODNIH MATERIJALA, KAO ŠTO SU KONOPLJA, KOMPOZITI OD PRIRODNIH VLAKANA I SLAMA.

Profesor Piter Voker, direktor Centra i glavni vođa ovog istraživanja, kaže: “Uticaj građevinske industrije na životnu sredinu je ogroman. Procenjuje se da u svetu proizvodnja cementa učestvuje u ukupnoj industrijskoj emisiji ugljen-dioksida sa čak 10%“.//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Drveni montažni okviri u koje se postavlja ispuna od balirane slame

Utočište u pustinji

OVA NEOBIČNA BIOKLIMATSKA KUĆA JE STVORENA DA BUDE UTOČIŠTE U PUSTINJI. POŠTUJUĆI SVOJU OKOLINU, EGZISTIRA U HARMONIJI SA NJOM, I PRUŽA SAVRŠENO MESTO ZA ODMOR I RAZMIŠLJANJE. KORIŠĆENI  MATERIJALI I DIZAJN SU U FUNKCIJI SMANJENJA POTROŠNJE ENERGIJE, DOK  FOTONAPONSKI SISTEM OBEZBEĐUJE NEOPHODNU ELEKTRIČNU STRUJU.
Projektovanje objekta usred pustinje, koji neće narušiti kontekst svog okruženja, bio je složen zadatak za arhitekte Imbue Design-a, dok je izgradnja ove kuće za odmor i meditaciju u mestu Tori, u Juti, u teškim uslovima pustinjske klime predstavljala pravi  podvig. Klijent je bila poslovna žena iz Solt Lejk Sitija, koja je tražila od arhitekata da sagrade ‘eko-frendli’ dom koji bi se utopio u okolni pejzaž. Locirana na jednom uzvišenju usred neravnih vulkanskih stena i čvornovatih žbunova kleke, ova kuća se uzdiže iznad pustinjske doline, i iz nje se pruža spektakularan pogled na nacionalni park Kapitol Rif.

Na glavnoj, nižoj etaži, nalaze se: spavaća soba, gostinska soba i objedinjen prostor kuhinje, trpezarije i dnevne sobe. Crveno spiralno stepenište povezuje iznutra prostor dnevnog boravka sa kancelarijom na gornjem nivou. Natkrivena terasa u prizemlju omogućava produžetak dnevnog boravka u otvoreni prostor, ili u još jedno područje za odmor i opuštanje. Stakleni klizni portal dnevnog boravka ukida granicu koja prostor dnevne sobe deli od terase  koja se, zahvaljujući istoj podnoj obradi, doživljava kao njen prirodni produžetak. Ova povezanost unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora velikom prozorskom površinom koja ide od poda do plafona i proteže se celom širinom prostorije između zidova, nudi izuzetan pogled na prirodno okruženje – ogromne crvenkaste visoravni od vulkanskih stena i čvornovato žbunje kleke.

Enterijer karakterišu beli zidovi i tamna betonska obloga. Ideja arhitekata je bila jasna: postaviti neutralno platno na koje vlasnik sam nanosi boje kroz sopstveni izbor nameštaja i umetnina. Velike prozorske površine u svakoj sobi stvaraju neprekidan tok energije iz jedne oblasti u drugu, čemu doprinosi i odsustvo pregrada i vrata. Svaki prostor otvara novi momenat, jer otkriva nešto drugačije, ali odražava i jedinstvenost celine.

Spoljni zidovi koji prate formu palube, obloženi su kamenim zidom koji je napravljen popunjavanjem velikih pocinkovanih čeličnih kaveza stenama vulkanskog porekla sa lokaliteta. Osim što vizuelno utapa kuću u okolni teren, funkcija kamenog zida je da napravi termičku masu koja usporava prenos toplote. Gde god je bilo moguće, birani su materijali sa lokalnog područja, zbog njihove izdržljivosti i veze sa prirodom.  Na krovu kancelarije instaliran je fotonaponski sistem za napajanje kuće električnom energijom.

Ova neobična bioklimatska kuća je stvorena da bude utočište u pustinji. Poštujući svoju okolinu, egzistira u harmoniji sa njom, i predstavlja savršeno mesto za odmor i razmišljanje.  Pored toga, materijali i dizajn su podređeni smanjenju potrošnje energije, dok fotonaponski sistem obezbeđuje neophodnu električnu struju.//ek MARIJA VELOVIĆ – Više u EKO KUĆI No10

Utočište u pustinji

OVA NEOBIČNA BIOKLIMATSKA KUĆA JE STVORENA DA BUDE UTOČIŠTE U PUSTINJI. POŠTUJUĆI SVOJU OKOLINU, EGZISTIRA U HARMONIJI SA NJOM, I PRUŽA SAVRŠENO MESTO ZA ODMOR I RAZMIŠLJANJE. KORIŠĆENI MATERIJALI I DIZAJN SU U FUNKCIJI SMANJENJA POTROŠNJE ENERGIJE, DOK FOTONAPONSKI SISTEM OBEZBEĐUJE NEOPHODNU ELEKTRIČNU STRUJU.
Projektovanje objekta usred pustinje, koji neće narušiti kontekst svog okruženja, bio je složen zadatak za arhitekte Imbue Design-a, dok je izgradnja ove kuće za odmor i meditaciju u mestu Tori, u Juti, u teškim uslovima pustinjske klime predstavljala pravi podvig. Klijent je bila poslovna žena iz Solt Lejk Sitija, koja je tražila od arhitekata da sagrade ‘eko-frendli’ dom koji bi se utopio u okolni pejzaž. Locirana na jednom uzvišenju usred neravnih vulkanskih stena i čvornovatih žbunova kleke, ova kuća se uzdiže iznad pustinjske doline, i iz nje se pruža spektakularan pogled na nacionalni park Kapitol Rif. Po želji klijenta, kuća je morala da pruži izolovan prostor za meditaciju, prostor za manja okupljanja i prostor za rad. Ovo mešanje svakodnevnih aktivnosti sa jedinstvenim trenucima osame, ima za cilj da pruži bogat i raznovrstan život korisniku kuće. Glavni prilaz kući je sa gornje strane, preko krovne terase koja je rešena kao paluba. Obložena je izdržljivim drvetom brazilskog oraha, koje odoleva surovim pustinjskim uslovima i ponaša se kao dvostruki krovni sistem za ublažavanje solarnih toplotnih dobitaka. Krovna terasa služi kao prostor za osmatranje i meditaciju. Na istom nivou se nalazi i kancelarija sa prelepim pogledom na okolni pejzaž. Sa palube se stepenište spušta do glavnog ulaza u kuću i ujedno ga zasenčava i štiti od pustinjskog sunca. Na glavnoj, nižoj etaži, nalaze se: spavaća soba, gostinska soba i objedinjen prostor kuhinje, trpezarije i dnevne sobe. Crveno spiralno stepenište povezuje iznutra prostor dnevnog boravka sa kancelarijom na gornjem nivou.

Natkrivena terasa u prizemlju omogućava produžetak dnevnog boravka u otvoreni prostor, ili u još jedno područje za odmor i opuštanje. Stakleni klizni portal dnevnog boravka ukida granicu koja prostor dnevne sobe deli od terase  koja se, zahvaljujući istoj podnoj obradi, doživljava kao njen prirodni produžetak. Ova povezanost unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora velikom prozorskom površinom koja ide od poda do plafona i proteže se celom širinom prostorije između zidova, nudi izuzetan pogled na prirodno okruženje – ogromne crvenkaste visoravni od vulkanskih stena i čvornovato žbunje kleke. Enterijer karakterišu beli zidovi i tamna betonska obloga. Ideja arhitekata je bila jasna: postaviti neutralno platno na koje vlasnik sam nanosi boje kroz sopstveni izbor nameštaja i umetnina. Velike prozorske površine u svakoj sobi stvaraju neprekidan tok energije iz jedne oblasti u drugu, čemu doprinosi i odsustvo pregrada i vrata. Svaki prostor otvara novi momenat, jer otkriva nešto drugačije, ali odražava i jedinstvenost celine. Pustinjska klima je ekstremno topla i suva, ali se u ovom objektu samo pomoću zasenčanja i prirodnom ventilacijom održava ugodna temperatura.

Kada je leti toplo, kuća se prirodno hladi korišćenjem ‘efekta dimnjaka’ koji se zasniva na strujanju vazduha usled razlike u gustini, tj. pritisku vazduha koji vlada u spoljašnjoj sredini i u unutrašnjosti zgrade. Topao vazduh se diže zato što je lakši od hladnog i izbacuje se kroz svetlarnik na vrhu stepeništa, a smanjenjem pritiska u podnožju zgrade, svež, hladniji vazduh ulazi preko niskih prozora ili drugih otvora. Izbacivanje toplog vazduha se pospešuje ventilatorom postavljenim na vrhu stepeništa, koji se snabdeva energijom iz fotonaponskih panela. Stambeni prostor površine 125m2  nema klima uređaje i koristi energetski efikasne uređaje i sisteme.

PUSTINJSKA KLIMA JE EKSTREMNO TOPLA I SUVA, ALI SE U OVOM OBJEKTU SAMO POMOĆU ZASENČANJA I PRIRODNOM VENTILACIJOM ODRŽAVA UGODNA TEMPERATURA. STAMBENI PROSTOR POVRŠINE 125M2  NEMA KLIMA URAĐAJE I KORISTI ENERGETSKI EFIKASNE UREĐAJE I SISTEME

Spoljni zidovi koji prate formu palube, obloženi su kamenim zidom koji je napravljen popunjavanjem velikih pocinkovanih čeličnih kaveza stenama vulkanskog porekla sa lokaliteta. Osim što vizuelno utapa kuću u okolni teren, funkcija kamenog zida je da napravi termičku masu koja usporava prenos toplote. Gde god je bilo moguće, birani su materijali sa lokalnog područja, zbog njihove izdržljivosti i veze sa prirodom.  Na krovu kancelarije instaliran je fotonaponski sistem za napajanje kuće električnom energijom.// ekMARIJA VELOVIĆ- Više u EKO KUĆI No10

Na spratu se nalazii kancelarija sa prelepim pogledom na okolni pejzaž.

Lični rajski vrt

TRAG TVORCA NA SVAKOM DRVETU, MORSKOJ STENI, PLANINSKOM VRHU… OSTAJE I DUGO NAKON ŠTO SU NJIHOVI STANOVNICI PRESTALI DA IDU U LJUDSKOM RUKOM IZGRAĐENE HRAMOVE I SVETILIŠTA. ZATO ŠTO JE SVAKA STOPA NAŠE PLANETE SVETO MESTO, ISTINSKI DELIĆ JEDNE NERAZDELJIVE SAKRALNE CELINE, MALO ALI VAŽNO ZRNCE U PEŠČANIKU NAŠE ČUDESNO RASUTE I VEČNO NEIZVESNE SUDBINE.

POSTANJE
Nije slučajno sve počelo u rajskom vrtu. I nije slučajno što je ideja raja oličena upravo kroz vrt, idiličnu baštu s omiljenim drvetom, unutar koje se nalazi naš idealni dom i istinski zavičaj. Snaga ove ideje se najbolje dokazuje time što se čak i najurbaniji prostori lako prepoznaju i posebno diče svojim parkovima.

Jer nema grada bez parka. Kao ni sela sa parkom (uređenim, tipično gradskim vrtom)… Tajna vrta se razvijala i lagano odgonetala vekovima, od antičkih letnjikovaca i srednjovekovnih manastirskih imanja, pa do raskošnih renesansnih i geometrijski složenih baroknih dvorskih vrtova… i sve do danas (do Šenbruna, Barselone i njujorškog Central parka). I nikada nije odgonetnuta. Zato i jeste tajna. Istorija vrtova je istovremeno istorija čovekovog skladnog odnosa sa Prirodom.

Istorija vrtova je istovremeno istorija čovekovog skladnog odnosa sa Prirodom. Nasuprot divljačkoj i suštinski primitivnoj ideji nekakvog kroćenja i navodnog gospodarenja našim prirodnim okruženjem, postojali su i oni koji su znali da svaka civilizacija dostojna tog imena ustvari počiva na harmoničnom trojstvu – nas ljudi, Prirode i Boga.

A kada “nestane” Bog (kada se silom ukine, dobrovoljno odbaci ili zaboravi), ostaje nam onda još samo Priroda (koju namerno i s razlogom pišem velikim slovom). I samo u direktnom kontaktu s njom i dalje možemo da čitamo i spasonosno prepoznajemo iskonske poruke drevnih vremena i odavno nestalih predaka.

MAGOVI I NAUČNICI, VERNICI PRIRODE
Priroda i ima toliki značaj u renesansi (kako kontinentalnoj, tako i britanskoj, onoj “elizabetanskoj”) zato što u sebi smešta i sve ono što je do tada bilo smatrano Božjim delom. Ova svetim (i paklenim) tajnama ispunjena Priroda – sa ruševinama davno napuštenih paganskih hramova, pećinama naseljenim tamom i neizvesnošću, metafizičkim pejzažima bez ljudi, simboličnim lavovima i zmijama, demonskim stvorenjima nalik na sadržaje najstrašnijih noćnih mora – postala je glavni junak i osnovna scenografija renesansnog pogleda na svet. Filosofi renesanse su bili tumači Prirode, što kroz nju tragaju za “zlatnim presekom”, idealnom merom svih stvari (misleći da će tako doći i do tajne stvaranja sveta, do besmrtnosti, do alhemijskog zlata i, naravno, do Umetnosti).

I Marsilio Fićino, i Piko dela Mirandola, i Petar Pomponaci, i Đulio Kamilo, i mnogi iz Carigrada u Firencu izbegli vizantijski naučnici i profesori, i svi dvorski pokrovitelji ove elitne etape samog početka moderne istorije čovečanstva, svi su, bez razlike – u pokretu vetrom ustalasanog žita i u strukturi lista i u ritmu talasa i u zlatnom izlasku Sunca i u pogledu s planinskog vrha… ustvari tragali za smislom života. U magiji Prirode su se otkrivali prvi naučni zakoni moderne civilizacije.

U rastopljenom olovu bačenom u vodu, u rasečenoj goveđoj plećki i rasporedu zvezda na otvorenom nebu  tražio se idealni poredak stvari, baš kao i u arapskim prevodima Platona i Aristotela ili pod sklopljenim očnim kapcima, u mističnim meditacijama i tokom unutrašnjih putovanja u dubinu sopstvenog bića. Priroda (materia prima) i njeni nemi podanici i pripadajući elementi postali su ravnopravni sagovornici najmudrijih među ljudima. Uspostavljala se i nova (“naučna”) molitva tajanstvenom Duhu Prirode i onome što je on poručivao svojim istraživačima i poštovaocima.

Zato su prvi naučnici, svi od reda, bili ustvari magovi, čarobnjaci zatečeni na prelazu srednjovekovne mistike u renesansnu magiju: i matematičar i kraljičin numerolog Džon Di, i fizičar i alhemičar Isak Njutn, i tadašnje sveznalice i “polihistori” poput Ramona Lula, Atanasiusa Kirhera i Roberta Flada, i slobodni mislioci na način Đordana Bruna, Kornelija Agripe ili Tomaza Kampanele. Sada skoro zaboravljeni Đovani Batista Porta (autentični čarobnjak i ne manje naučnik, osnivač napolitanske Akademije tajni Prirode) 1558. piše veličanstvenu apologiju moći prirode (“Magia naturalis”), gde detaljno proučava “tajna svojstva kamenja i bilja”…

Svi oni su bili sličniji liku čarobnjaka Merlina iz romantične imaginacije pisaca arturijanskih žitija nego današnjem doživljaju racionalnog i agnostičkog naučnika, štrebera i pedanta. Slobodno možemo da kažemo da je savremena nauka nastala direktno iz hermetičkih vrtova renesansnih prirodoslovaca i tajnovidaca.

BEG OD PRIRODE
Ipak, u samom jezgru renesansne misli se već nalazio razorni virus apstraktnog mišljenja, te orijentalne kabalističke veštine “isparavanja prirode” iz ljudskog života i mišljenja. Urbani način života i uspostavljanje modernog društva su iz horizonta čovečanstva počeli da potiskuju ne samo Boga, već i Prirodu. Moderni čovek ostaje sam, potpuno gluv i slep za sve ono što mu ne dozvoljava da se oseća kao apsolutni gospodar stvari (i ideja).

Ovaj hipertrofirani, divlji antropocentrizam je oštrim sečivom ljudskog razuma prosvetiteljskog tipa isekao sve naše veze sa Tradicijom, Prirodom i Tvorcem. I tako smo dobili ovaj grubo isečeni čovekoliki kartonski lik bez ikakve pozadine, porekla i konteksta, tragično zatvoren u sopstveno divljenje samom sebi i strah od svega što ne može da spozna i kontroliše.

Ovakav dvodimenzionalni, plošni ljudski lik je tako zavladao svetom koji više nije istraživao i ispitivao, već ga je isključivo silom prilagođavao svom viđenju stvari (ili olako odbacivao, ako se objekat proučavanja nije uklapao u već projektovanu ideološku shemu).

Nije više gledao u beskrajno zvezdano nebo nad sobom, niti je više mogao da čuje onaj diskretni glas sopstvene savesti u sebi.

Ukratko, a gledano iz ugla koji nas ovde prvenstveno zanima – čovek je bezglavo pobegao od Prirode iz koje je potekao. Izašao je iz onog spasonosnog vrta tihe meditacije i vernog osluškivanja kako sebe, tako i svoje “neljudske” i “nadljudske” okoline.

Gradovi su počeli da niču kao pečurke na mapi savremenog sveta, bez nekadašnjeg plana i obaveznog višeg i dubljeg, uzvišenog i simboličnog koncepta.

Trgovi nisu više skladno i prirodno uokvirivali centralne (saborne, katedralne) hramove, niti su gradske ulice i široke avenije bile obavezno pokrivane čitavim tunelima od krošnji, kao nekada.

A količina prisutnosti Prirode se svela na sve manje i ređe gradske parkove i, na kraju ovog razornog procesa, na sićušno cveće u saksijama i zelenilo po žardinjerama. Ničeanski usklik dobija svoj novi oblik i izraz: “Priroda je mrtva!” u svim delovima džinovskog Megalopolisa koji je počeo nezaustavljivo da spaja sva naselja naše planete u samo jedan beskrajni Grad. I svi sadašnji gradovi sveta polako postaju obični kvartovi ove urbane mega-hobotnice koja prosto proždire prostor, razlike i granice između njih.

I kao što sve male radnje, bakalnice i piljarnice po pravilu nestaju pred agresivnim monopolskim nastupom velikih tržnih centara, i kao što lokalni bioskopi nestaju bez traga pred iskušenjima multifunkcionalnih “sinepleksa”, otprilike isto tako ova virtuelna, hiper-urbana civilizacija stvara nove forme življenja za čovečanstvo, lišeno svog nebeskog porekla i prirodnog okruženja. Nije slučajno što ni u jednom od najpopularnijih filmova naučne fantastike nećete moći da vidite ni crkvu, ni džamiju ili sinagogu, ni groblje, ni livadu, ni bezbrižnu dečju igru, ni jedno jedino drvo ili bistri potok. Ništa od svega toga tu nije prisutno.

Sve je plastificirano, mašinizovano i fabrički sklopljeno u zastrašujući niz bezličnih lego-kocki od betona, neprobojnog stakla i metalnih super-legura. Priroda polako nestaje sa lica Zemlje, a nekada Zelena Planeta dobija svoju novokomponovanu sivu i bezobličnu formu ispresecanu nepreglednim ljudskim mravinjacima. Da, ispario je prostor i ubrzalo se vreme, a “večnost” je ostala da postoji samo kao anahroni pojam iz starinskih knjiga i prašnjavih teoloških priručnika. Zato je danas ŽIVOT U PRIRODI postao istinski luksuz i (kod nas još uvek neprepoznata) privilegija.

ŽIVOT U PRIRODI KAO PONOVO PRONAĐENI IDEAL
Čak i u najsirovijim oblicima moderne urbane civilizacije, društvena elita je za sebe birala ono od čega je odgovarala široke narodne mase: pastoralni život na bezbednoj udaljenosti od višemilionskih betonskih metropola. Isti oni koje su tako vatreno obožavali žitelji najvećih svetskih gradova za sebe su ipak birali spokojnu raskoš udaljenih vila i rančeva, usred najlepših preostalih prirodnih rezervata.

Ideali “ladanjske kuće” (onog drevnog renesansnog odmarališta za osetljive nerve i nespokojnu dušu tragalaca za istinom i višim spoznajama) ponovo su uzrasli i proširili se kao prava pošast po svim meridijanima naše planete, uzduž i popreko globalizovanog, uredno uzglobljenog i strogo kontrolisanog sveta.

Dok su medijima zatrovani korisnici moderne propagande jurili u već pretrpane i obezdušene gradove, najbogatiji i najuspešniji pripadnici nove vladajuće klase odlazili su u suprotnom smeru – ka prirodi, i što dalje od prenaseljenih betonskih hala i stambenih kula svojih siromašnih sugrađana.

I nema iole bogatijeg društvenog izabranika koji nije potražio sebi oduška negde u planinama ili pustarama van “civilizacije”. Od Brensonovih super-luksuznih privatnih ostrva i raskošno-egzotičnih milijarderskih letovališta u vlasništvu najimućnijih šeika i sultana današnjice, pa do francuskih zamkova i britanskih palata okruženih gustim šumama i podignutih u sred netaknute prirode, indeks ovakvih kuća i vila sve više raste i postaje nezaobilazna činjenica novog doba. Čak se i pisci, profesori Univerziteta i poznati umetnici sve češće mogu sresti na obroncima dalekih periferija ljudskih naselja, u usamljenim seoskim i planinskim kućama sa uređenim bašticama i plodnim voćnjacima.

Treći milenijum se definitivno ponovo susreće sa Prirodom, u grčevitoj borbi sa jeftinom, sirotinjskom urbanizacijom najnižih slojeva (lišenih ovakvih mogućnosti stvaranja bezbednih, “rezervnih položaja”). Istinski mir neophodan za duhovni život i ozbiljan intelektualni rad može se naći isključivo “tamo daleko” od svake gužve i haosa.

Samo se u savršenom, svečanom spokoju i nepomućenom miru može pravilno obnavljati životna i životvorna energija upravljačke i duhovne društvene kaste. To je bilo tako nekada, tako je danas i uvek će biti tako. A samo između redova pročitanih tajni i misterija Prirode možemo početi sa povratkom davno zaboravljenom trojstvu. Više, natprirodne sile ćemo naći isključivo u zlatnom preseku Prirode i Tvorca, u nevidljivoj dubini neba i mora, pod uzastopnim naletima vetra i talasa, u mračnoj gustini arhajskih šuma Evrope i sveta.

Tako je i kod nas. Polako narasta svest o važnosti usamljivanja od svake buke i gužve, uz važnost ponovnog osećanja prirodnog ritma izlaska i zalaska Sunca, organskog (prolećnog) rađanja i prirodnog (zimskog) umiranja svetlosti i materije, zvezda i ljudi, onog najmanjeg i najvećeg u kosmosu. Ja sam tako – shodno svemu napisanom – dobrovoljno i odlučno izabrao da napustim grad svog rođenja i odrastanja i svoj novi zavičaj pronađem u zemlji šuma i tišine.

NJIH TRI
Pre neki dan sam u šetnji tako naišao na tri uzdrhtale srne, kao iznikle iz zemlje. Gledale su me uplašeno, ali mirno i nepomično. Njihova uzdrhtalost je bila ravna mom uzbuđenju zbog ovog prizora, kao sa stranica neke drevne srednjovekovne legende.
Imao sam osećaj kao da se srećem sa apokaliptičnim konjima završnog poglavlja “Andreja Rubljova” Tarkovskog. Samo što se, umesto Svete Trojice, ovde susrećem sa sjedinjenim likom Tri Srne, ikoničkim prizorom Trojstva Prirode, koja mi je tako (bez ijedne reči) objavila svoju prijateljsku dobrodošlicu. Osetio sam svu neiscrpnu snagu i moć naše prirodne kolevke i izvornog zavičaja. Jer se samo u nepomućenoj bistrini tajnovitog ogledala Prirode možemo ponovo prepoznati kao iskonska bića, mnogo starija od svog formalnog dana rođenja.
A za to je neophodno da se odvažimo i makar povremeno zakoračimo s one strane urbanog lavirinta u kome se tako tragično zaplela naša ljudska vrsta.//EKO KUĆA No10

DOKUMENTACIJA POTREBNA ZA IZVOĐENJE RADOVA U STANU ILI KUĆI

ADAPTACIJE I REKONSTRUKCIJE OBJEKATA, PORED SLOŽENIH ARHITEKTONSKIH, GRAĐEVINSKIH I INSTALACIONIH RADOVA, ZAHTEVAJU ZA RAZLIČITE STEPENE INTERVENCIJA I ODGOVARAJUĆU TEHNIČKU I PRAVNU DOKUMENTACIJU.

U zavisnosti od građevinskih radova koji se izvode prilikom uređenja enterijera, zakon razlikuje tekuće i investiciono održavanje, rekonstrukciju, sanaciju i adaptaciju objekta. Od toga zavisi vrsta rešenja koje se dobija, kao i obim i složenost dokumentacije koja se mora obezbediti za dobijanje rešenja.
Zakon o planiranju i izgradnji odredjuje da:
– tekuće (redovno) održavanje objekta jeste izvođenje radova koji se preduzimaju radi sprečavanja oštećenja koja nastaju upotrebom objekta ili radi otklanjanja tih oštećenja, a sastoje se od pregleda, popravki i preduzimanja preventivnih i zaštitnih mera, odnosno svi radovi kojima se obezbeđuje održavanje objekta na zadovoljavajućem nivou upotrebljivosti. To su: krečenje, farbanje, zamena obloga, zamena sanitarija, zamena rasvete, zamena radijatora i slično. Za tekuće održavanje nije potrebno pribavljanje dozvole.
– investiciono održavanje je izvođenje građevinsko-zanatskih, odnosno drugih radova zavisno od vrste objekta u cilju poboljšanja uslova korišćenja objekta u toku eksploatacije. Podrazumeva obimnije radove: zamenu spoljne stolarije u postojećim otvorima, podaščavanje krovnog pokrivača, popravku i zamenu oluka, izolaterske i fasaderske radove, postavljanje hidro i termoizolacije. Nadležna opština izdaje odobrenje za izvođenje radova, bez prethodnog pribavljanja lokacijske dozvole. Potrebno je dostaviti sledeću dokumentaciju: popunjen obrazac za izvodjenje radova, dokaz o pravu svojine (kupoprodajni ugovor, ugovor o poklonu, ugovor o razmeni, pravosnažnu sudsku presudu, pravosnažno ostavinsko rešenje i drugo), list nepokretnosti, kopiju plana parcele, tehnički opis i popis radova overen od strane projektanta ili izvodjača radova, dokaz o uplaćenoj taksi.
Radovi za koje  nadležna opština izdaje Odobrenje za izvođenje radova, ali bez prethodnog pribavljanja Lokacijske dozvole su:
1.Rekonstrukcija – izvođenje radova na postojećem objektu u volumenu i gabaritu kojima se utiče na stabilnost i sigurnost objekta, menjaju konstruktivni elementi ili tehnološki proces, menja spoljni izgled objekta ili povećava broj funkcionalnih jedinica.To su: potpuna zamena krovne konstrukcije sa krovnim pokrivačem, zadržavajući isti volumen i gabarit prethodnog krova, menjanje konstruktivnih elemenata objekta, menjanje veličine i položaja otvora na fasadi uz saglasnost autora objekta, razdvajanje ili spajanje poslovnog ili stambenog prostora, promena namene objekta i formiranje novih zasebnih funkcionalnih jedinica.
2. Sanacija – izvođenje građevinskih i drugih radova na postojećem objektu kojima se vrši popravka uređaja, postrojenja, opreme, odnosno zamena konstruktivnih elemenata objekta, kojima se ne menja spoljni izgled, ne utiče na bezbednost susednih objekata, saobraćaja, životne sredine i ne utiče na zaštitu prirodnog i nepokretnog kulturnog dobra, evidentirane nepokretnosti, dobra koje uživa prethodnu zaštitu, njegove zaštićene okoline osim konzervatorsko-restauratorskih radova. Najčešći radovi na sanaciji su: delimična zamena krovne konstrukcije sa krovnim pokrivačem u istom volumenu i gabaritu i zamena pojedinih konstruktivnih elemenata.
3. Adaptacija – izvođenje građevinskih i drugih radova na postojećem objektu kojima se vrši promena organizacije prostora u objektu, zamena uređaja, postrojenja, opreme i instalacija istog kapaciteta, kojima se ne utiče na stabilnost i sigurnost objekta, ne menjaju konstruktivni elementi, ne menja spoljni izgled i ne utiče na bezbednost susednih objekata, saobraćaja, zaštite od požara i životne sredine.
Potrebna dokumentacija: Uredno popunjen obrazac za izvođenje radova, dokaz o pravu svojine, list nepokretnosti, kopija plana parcele, Glavni projekat sa spoljnom tehničkom kontrolom, dokaz o uređenju odnosa u pogledu plaćanja naknade za uređivanje građevinskog zemljišta za promenu namene objekta.
Energetski razred za postojeće zgrade nakon izvođenja radova mora biti poboljšan najmanje za jedan razred. Prilikom investicionog održavanja, rekonstrukcije, sanacije ili adaptacije  neophodno je  voditi računa  o energetskoj efikasnosti objekta i koristiti savremene materijale sa ciljem smanjenja ukupne količine energije potrebne za funkcionisanje objekta uz povećanje komfora korisnika, što uslovljava novi pristup projektovanju i utiče na poboljšanje kvaliteta života, ali i na cenu nekretnine.// ek Tatjana Milićević

Priča o slavuju

Da li se još iko u ovim godinama seća divne Andersenove bajke o slavuju, kineskom caru i  sjajnoj, pozlaćenoj veštačkoj ptici? Čak i u tim vremenima, kada tehnologija nije ni približno  uznapredovala do ovih neslućenih razmera, pripovedači su upozoravali na pomodnost novog, veštačkog, ljudskom rukom napravljenog, nasuprot neizmernoj veličanstvenosti i neponovljivosti prirode.

Moram priznati da sam počela da razmišljam o slavuju tek ovog proleća, kada sam postala svesna njegovog svakodnevnog prisustva u mom vrtu u selu Babe. Tada sam se setila jednog svog putovanja, kada sam bila predsednik katoličkog žirija na filmskom festivalu u Turnhoutu, u Belgiji, i bila smeštena u  velikom samostanu u centru grada. Stogodišnje drveće u bašti samostana, mir, spokoj, tišina, stare časne sestre koje su u svojim mlađim danima sve redom bile misionarke po Kini i Africi, sve je delovalo kao kulisa za neki rani film Karlosa Saure. I onda ujutru izađem u vrt, gde je postojala mreža oko nekoliko veličanstvenih drveta, mala zidana kućica za ptice i unutar tih zamreženih krošnji stotinu slavuja i kanarinaca.Taj zvuk, ta pesma, taj spokoj je nešto što se retko doživljava i posle dugogodišnjih meditacija i duhovnih treninga. A tu je, svakom dostupno, oko nas. Samo treba da ih čujemo.

Tada sam se negde zarekla da ću i ja imati u svom vrtu jednog dana takav ograđeni prostor. Razmišljala sam baš kao i kineski car u Andersenovoj bajci. Tada nisam znala koliko ova ptica ceni slobodu i kako ne peva u zarobljeništvu. Nisam znala da kanarince uče pomoću CD-a slavujevim pesmama i da u zarobljeništvu ne pevaju slavuji, nego kanarinci. Kada sam prošle godine krenula sa ostvarenjem (koje će trajati godinama i decenijama, u raznim fazama) preobražaja mog imanja u Babama u jednu ekološku, organsku i samoizdrživu prirodnu celinu gde će rasti biljke koje će me hraniti, u zemlji nađubrenoj mojim bio otpadom, sa izvorskom vodom i geotermalnom energijom, počela sam da razmišljam o tome kako da nastanim slavuje u svoj vrt, a ne kako da ih zarobim.

Slavuji se hrane paucima, insektima, crvićima, dakle, bili bi velika zaštita za moje voće. Pesma slavuja je negde sredinom juna utihnula, ali noću su još uvek u šumi nadomak moga imanja pevali. Onda bih viđala visoko na nebu parove kako lete kao vojni avioni na mitinzima, prave lupinge istovremeno, neugledni, gotovo nevidljivi, sivkasti, ali veličanstveni. Krajem leta, u gustom žbunju kupina kraj puta čulo se tiho čavrljanje mladih, tek izleglih ptica. U oktobru su polako, nevidljivo, neprimetno, krenuli put Afrike.

Slavujevo pevanje je toliko komplikovano, složeno i emotivno, da sam zaista ostala bez teksta, ponekad i postiđena našim umećem na koje smo toliko  razorno ponosni. Svaka slavujeva pesma ima i po 24 strofe, raspoloženja se menjaju, počinje prvo kao pesma ljubavi, ali se onda pretvara u bračnu pesmu, pa pesmu o mladima, a očevi podučavaju decu pevanju. Ako ima u jatu dobar pevač, svi će dobro pevati, ako je slabiji, svi će biti slabiji. Stariji mužjaci redovno pevaju bolje od mlađih, jer i ptice moraju da nauče ovu plemenitu veštinu. Pojedini slavuji pevaju uglavnom noću, a drugi gotovo jedino danju. A ja sam mislila da ja umem da pevam! A onda sam se sažalila na onu gomilu pevačica po estradi, koje očigledno niko nije učio kako da pevaju.

Zašto sam vam sve ovo ispičala?  Zato što je slavuj inspiracija i terapija. Postići njegov spokoj, veštinu, umetnost, moć da pesmom  izraziš osećanja, biti neugledan u perju (garderobi), a veličanstven po duhu i veštini, nešto je čemu veliki, produhovljeni ljudi oduvek teže. I zato, sadite žbunje, kupine, trnjine, drenjine, koprive, gustiše koji će hraniti i vas i slavuje, i ne brinite za stres ako imate ovu veličanstvenu pticu kraj prozora. U Andersenovoj bajci, slavujeva pesma je oterala smrt i okrepila i ozdravila cara. To je apsolutno živa istina. U budućnosti, kada budemo imali zelene kuće, vrtove koji nas hrane i kada ponovo budemo živeli u skladu sa prirodom, slavuj će nam biti i te kako potreban, neophodan i inspirativan. Ako mislite da ste protraćili vreme na čitanje ovog naizgled besmislenog teksta o slavuju, a vi nastavite da se zagađujete vestima iz politike i crnim hronikama. Ja odoh da slušam slavuja. Malo tehnologije nije na odmet: proletos sam ih snimila i sada me uspavljuju sa narezanog CD-a….// Više u EKO KUĆI No10

Fotograf: Miroslav Predojević

Miroslav Predojević
1955. Rođen u Čačku.
1978. Završio Poljoprivredni fakultet (agroekonomski smer) u Zemunu – Beograd od kada se i posvećeno bavi fotografijom.
1980. Počeo sa izlaganjem svojih radova i do danas imao učešća na više stotina grupnih fotografskih i likovnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobar broj radova je posebno istaknut nagadama i priznanjima .
1982. Priredio prvu samostalnu izložbu od 26 do sada ukupno realizovanih. Značajnije samostalne izložbe bile su organizovane u: Salonu fotografije (1985), Srećnoj galeriji SKC (1987), Likovnoj galeriji KCB (1996), Etnografskom muzeju (2002), Galeriji Singidunum (2006, 2012), Galeriji Progres (2015) – Beograd; Umetničkoj galeriji „Nadežda Petrović” (1997) – Čačak; Malom likovnom salonu – Kragujevac (2000); Kulturnom centru Leskovac (2012); Gradskom muzeju Sombor (2012); Art galeriji – Kumanovo (2014); i Fotogaleriji STOLP – Maribor (2017) .
Neke fotografije nalaze mesto u privatnim kolekcijama i muzejskim zbirkama u zemlji i inostranstvu.
2000. Dobio umetničko zvanje Majstor fotografije Foto saveza Jugoslavije.
2003. Postaje član Sekcije umetničke fotografije ULUPUDS-a.
2008. Uredio ekskluzivnu knjigu Lepe šume Srbije  za  Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.
2009. Izdaje autorsku fotomonografiju Okrznuta istina (Helicon Publishing).
2010. Autor izložbe i knige – kataloga: Biseri srpske fotografije za Foto savez Srbije.
2012. Priredio samostalnu izložbu Fotografi & modeli u Banatskom Brestovcu u organizaciji  KFFA „Ponjavica” koju je pratio katalog – knjiga (Helicon Publishing).
2013. U statusu samostalnog umetnika.
2016. Izdaje drugu autorsku fotomonografiju Takav život (samostalno izdanje).
”Fotografija je moj svet, oblast u koju se nešto malo razumem, i nešto više volim, koja zahteva, traži izdržljivost, posvećenost, predanost, a pruža slobodu i smisao postojanja.”

Mozaik malog formata VIII

Projekat MOZAIK MALOG FORMATA je 2006. godine pokrenula grupa AMETIST ( Petar Vujošević, Olivera Gavrić Pavić, Boro Nježić, Ivan Pavić i  i Dragan Vasić ) kao godišnju izložbu mozaika.
MOZAIK MALOG FORMATA je izložba organizovana sa namerom da okupi umetnike koji se permanentno bave mozaikom, ali i one kojima je mozaik samo odmorište u umetničkoj praksi. Da bi se istaklo kakve su sve mogućnosti mozaika kao tehnike, u prvi plan je postavljen sam tehnološki postupak organizovanja segmenata u jednu celinu. Pri tom, ti segmenti nisu samo »klasične« kamene tesere, već se pored njih koriste i drugi materijali, ili već gotovi predmeti malih dimenzija od različitih materijala, ili se i sami klasični materijali koriste na drugačiji način. Mali format je blizak skici, brzom reagovanju na ideju – direktno u materijalu, tako da često predstavlja tek najavu ili slutnju mogućeg ostvarenja. To mu daje svežinu i neobaveznost.
Kvalitet prezentovanih mozaika svedoči o veoma bogatoj likovnoj sceni, posebno u Srbiji, ali i o sve većem interesovanju likovnih i primenjenih  umetnika za ovu drevnu tehniku. Ove godine beogradskoj publici su svoje radove predstavila 43 autora iz raznih zemalja.//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ – Više u EKO KUĆI No10