Alumil Exl1

Polica od staklenih flaša AQUALINK

Poznata izreka na engleskom „Reduce, Reuse, Recycle“ odnosno „Smanji, Ponovo upotrebi, Recikliraj“ sugeriše logičan redosled kojim se treba služiti u procesu smanjivanja ekološkog otiska. Dizajner Nir Meiri, inače okrenut ekološkom, održivom i recikliranom dizajniranju, napravio je policu od elemenata tri različito oblikovane boce za vodu. Nakon njihove upotrebe za piće, bočice se povezuju u različite strukture, formirajući izuzetno interesantnu i nesvakidašnju ’transparentnu’ policu.

Drvena lampa WOODSPOT

Najnoviji dizajn Alessandra Zambellia je stona lampa od drveta pod nazivom ‘’Woodspot’’ koji predstavlja vizionarsku sintezu materijala, svetla i senki. Senke i refleksije, tama i svetlo šire maštu do njenih krajnih granica. Lampa je dizajnirana za firmu Seletti i predstavljena je na sajmu Maison et Objet, u Parizu, koji je održan od 5 do 9 septembra ove godine. Sklapanje delova i obrada je u kompletu ručni rad. U osnovnoj varijanti telo lampe i abžur su radjeni od borovog drveta, sa vidljivom prirodnom strukturom drveta. Sam abažur je dostupan u tri boje: belo kao slonova kost, roze ili pastelna zelena. Osnova lampe je pod uglom i liči na oslonac rama za slike, a sam abažur sa neočekivanim trodimenzionalnim okvirom je na granici nerealnosti. Neobičan oblik abažura se nameće u prostoru a snom svetla je topao i širok. ‘’Woodspot’’ istovremeno iznenađuje, fascinira i očarava, jer skriva nešto misteriozno u sebi, a prekrajanjem različitih pravila dizajna i izvođenja dobili smo kao rezultat lampu nove i neobičane lepote. //ek Ljiljana Radojičić

Lampa od plastičnih saksija POTS

Projekat ove lampe nastao je kao i mnogi drugi raniji radovi ovog izuzetnog dizajnera, pažljivo posmatrajući svoje okruženje. U ovom slučaju, ispitivanje je izvršeno na ruralnim predelima. Oslanjajući se na želju zaštite životne sredine, dizajner se odlučio za recikliranjem postojećih predmeta koji se nalaze na terenu – saksije za cveće za jednokratnu upotrebu. Ovakav dizajn podržava trojstvo koncepta, estetike i funkcionalnosti. Delikatan, a ujedno i geometrijski oblik saksija, doprineli su konsolidaciji dizajna. Materijal je otporan na toplotu, a rupe na dnu, koje se obično koriste za odvod vode, služe za ispuštanje toplote. Unutrašnjost saksija je prefarbana u različite svetle boje, kako bi se poboljšala refleksija svetlosti i izazvali različiti likovni utisci.

Ekološki držač od plute AGÜEVO

’’Agüevo’’ je ručno rađen držač za jaja, izrađen od prirodne plute, koja štiti rovito bareno jaje od pucanja i održava ga toplim određeni vremenski period.
Ovaj držač transformiše dosadašnju tradicionalnu sliku držača za jaje. Sastoji se od prirodne aglomerisane plute visoke gustine, sa finalnom lakiranom obradom bezbednom za korišćenje i upotrebu prehrambenih proizvoda. Njegov dizajn karakteriše prenos vrućeg, sveže barenog jajeta, od kuhinje do tanjira, ali takođe izuzetno korisno i dekorativno rešenje prilikom serviranja. Može se koristiti u dve različite pozicije.
Korišćenjem inovativnih aplikacija od plute, kao 100% obnovljivog i reciklirajućeg materijala, moguće je dizajnirati i napraviti jedan ovakav ekološki proizvod sa visokim prirodnim ekološkim svojstvima.

LLSTOOL Stolica jednostavnog i čistog dizajna

KAKO ISTIČU SAVREMENA VELIKA IMENA ARHITEKTURE, ARHITEKTA NE OBLIKUJE SAMO ZGRADU, NEGO I ENTERIJER, SVE DO POJEDINAČNIH KOMADA NAMEŠTAJA, PA I VIŠE OD TOGA.

Kada je Tadej Glažar, profesor i prodekan Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani, pokretao radionicu za svoje studente, nije znao u šta se upušta. Arhitektonski biroi većine njegovih kolega bili su usredsređeni isključivo na zgrade, retko kad i na urbani dizajn. Za Glažara je to pitanje bilo i ostalo daleko složenije — arhitektonske teme bi trebalo da obuhvataju kako arhitekturu, tako i razne segmente dizajna: industrijski dizajn, urbani dizajn, programiranje, čak i grafički dizajn. Ipak, nije mogao ni da zamisli da će fakultetska radionica izvesti stolicu koja će dospeti na tržište i prodavati se u svetu putem Interneta.

Projekat ove stolice je počeo kao malo idejno rešenje dizajnera Luke Ločičnika za fakultetsku radionicu. Polazište za njen razvoj su bili materijal i tehnologija – oblikovana lamelirana šperploča. Lamelirana šperploča je odličan materijal za izradu nameštaja, izuzetno je održiv i ima jake kompresivne i zatezne karakteristike. Cilj dizajnera i jedna od najbitnijih stavki bila je da se postigne jednostavnost oblika, kao i da se komad napravi od što je moguće manje elemenata.

Ono što najbolje karakteriše LLstool su jednostavnost, prilagodljivost, elegancija i multifunkcionalnost. Izuzetno udobna višenamenska stolica se jednostavno montira sa dva identična oblikovna ”L” elementa koja su dosta savitljiva i izuzetno pogodna za skladištenje. Pored funkcije stolice, ovaj komad nameštaja prilagođen višestrukoj primeni može da bude i kafe stočić ili polica. Ne sadrži nikakve metalne elemente i nikakav alat nije potreban za njegovu montažu. Shodno tome, lako se prilagođava funkciji i može se koristiti u bilo kojoj prostoriji.

U potpunosti je napravljen od bukovog drveta, a završna zaštitna obloga je od prirodnog lanenog ulja ili mat laka. Moguće je napraviti perforacije ili koristiti tekstilni dodatak, tzv. ‘’čarape’’, čime se naslon stolice može dodatno prilagoditi ličnim potrebama. Tekstilni dodatak je izradila profesorka Almira Sadar. Osnovna dimenzija, debljina elemenata stolice je 14mm. //ek Ivana Nikolić – Više u EKO KUĆI No13

Sigurno sklonište

SVAKA VRSTA NESREĆE KOJA DOVODI DO UGROŽAVANJA ILI UNIŠTAVANJA MESTA STANOVANJA NAVODI NAS NA PITANJE GDE I KAKO NASTAVITI ŽIVOT. U TAKVOJ SITUACIJI MAGIČNA SOBA NAM VRLO BRZO MOŽE PRUŽITI TOPLO PRIVREMENO SKLONIŠTE.

Učestale razorne prirodne nepogode kao što su zemljotresi, cunamiji, tornada i poplave, sve više podstiču dizajnere da osmisle inovativna rešenja za izgradnju privremenih skloništa. Jedno od takvih rešenja je softshelter kanadske firme molo, koja je smislila sistem montažnih pregradnih zidova koji omogućavaju privatnost i mir pojedincima i porodicama u situacijama kada zbog elementarnih nesreća ostanu bez krova nad glavom, a neophodno je da im se hitno obezbedi privremeni smeštaj.

Koncept softshelter razvijen je iz softwall i softblock modularnih sistema. Softshelter je ’plisirani’ – ’harmonika’ zid koji se razvlači na potrebnu dužinu i u kombinaciji sa brojnim načinima spajanja omogućava stvaranje soba u raznim oblicima i pozicijama – od jednostavno poređanih soba tipa ’zid do zida’, do stvaranja većeg broja soba sa hodnicima, sve u zavisnosti od raspoloživog prostora.

Visina zida je dva metra, može se razvući maksimalno do 4,5 metra, a u spakovanom stanju je debeo svega 5 centimetra, što omogućava lako skladištenje i transport. Napravljen je od smeđeg kartona, od 50% recikliranih vlakana i 50% novih vlakana koja ojačavaju zid, a može se reciklirati posle određenog vremena upotrebe. Svaki komad se može nastaviti metalnim spojevima da bi formirali odvojen prostor različitih površina u kome može da boravi od jedne do četiri osoba. Prostor u kome se zid montira, mora da ima ravan i suv pod.

Nerazvučen i upakovan, zid se lako transportuje širom sveta. Brzo i lako se otpakuje i montira, nikakvo stručno znanje nije potrebno, a pojedinac ili mala grupa ljudi za pet minuta mogu da montiraju zid ili sobu i to bez upotrebe alata. Krajevi zidova se međusobno spajaju ugrađenim magnetima. Mogu se formirati i grupe soba tako da između njih budu hodnici za komunikaciju. //ek Ljiljana Radojičić – Više u EKO KUĆI No13

Muzej i Magacin Macura

“OSTVARUJTE HARMONIČNE ODNOSE SA LJUDIMA OKO SEBE I ŽIVITE U SKLADU SA ZAKONITOSTIMA PRIRODE. POVREMENO ZASTANITE I IZVRŠITE REVIZIJU SVEGA ŠTO VAM SE DOGAĐALO U PROTEKLOM PERIODU. PROVERITE ISPRAVNOST SVOJIH POSTUPAKA, ŽIVOTNIH STAVOVA, CILJEVA I SADRŽAJA VAŠEG ŽIVOTA”.
RUDOLF ŠTAJNER
Tamna kocka Muzeja Macura koji je inkorporiran u prirodni ambijen otvoren prema sremskoj ravnici i uzdignut nad Dunavom. Muzej Macura već sedam godina izaziva veliku pažnju kulturne javnosti svojim neformalnim konceptom, izuzetnim eksponatima i lokacijom izmeštenom iz centralizovanog miljea kulturnih institucija Beograda. Ovih dana je Vladimir Macura, osnivač muzeja, izazvao veliko interesovanje medija i publike otvaranjem novog multimedijalnog prostora – Magacin ‘’Macura’’, koji se nalazi na kilometar uzvodno od Muzeja Macura, Dunavom ili putem do Starih Banovaca, na adresi Zenit 4.

Ako bismo Dunavom, uzvodnim tokom, nastavili dalje – od adrese Zenit 1 Muzeja “Macura” u Novim Banovcima, preko adrese Zenit 4 Magacin u Starim – došli bismo do adrese Zenit 3. Tamo negde u Burgenlandu, Gradišiću, Varvideku, Orvideku … u pokrajini koja Austriju spaja sa Slovačkom, Mađarskom i Slovenijom.
A gde je adresa Zenit 2? Ona je nizvodno, istim tim Dunavom, u Beogradu, u ulici Prote Mateje18. Tamo gde je Ljubomir Micić, osnivač avangarnog pokreta Zenitizam – možda pod uticajem Rudolfa Štajnera – maštao o Zeniteumu, Zenit 1, Zenit 2, Zenit 3, Zenit 4 …

Približavajući se adresi Zenit 1, ugledasmo crnu zgradu bez prozora, ogromnu kocku koja dominira sremskom ravnicom. Vladimir Macura nas dočekuje na ulazu u kompleks Muzeja Macura i obaveštava nas da smo dobrodošli na ručak koji je već serviran na starom klaviru. Bogata trpeza na kojoj su veliki lonac sataraša, pogača, crni hleb, kozji sir i salata od paradajza i razgovor sa posetiocima Muzeja sa kojima stojimo i obedujemo, deo su muzejskog programa toga dana. U nekom drugom trenutku, to bi mogao biti recital pesnika, a cappella pevanje ili okrugli sto pod vedrim nebom u prostranoj bašti, razrada određene teme, ili neobavezni razgovor u kome svi učestvuju. Sve to je Muzej Macura, pa i mnogo više. Zato nikoga ne čudi što su posetioci sve češći i što kompletan prostor doživljavaju kao svoj i provode vreme sedeći na obali Dunava kao da su u vlastitom rajskom vrtu.
Kroz ekskluzivni intervju za magazin Eko kuća, sa Vladimirom Macurom, osnivačem Muzeja, Zenit 1 u Novim Banovcima i Magacina, Zenit 4 u Starim Banovcima, sagledavamo značaj ovih po svemu izuzetnih umetničkih prostora za kulturni okvir Srbije.

Otvaranjem Muzeja Macura obogatili ste kulturnu i muzejsku scenu u Srbiji na poseban način. Kroz Muzej je prošao veliki broj umetnika i posetilaca. Zašto je prostor otvoren baš u Novim Banovcima, na obali Dunava?
Dunav je čudo, približava se čudu. Projekti sa vodom su za mene nadahnuće. Dunav protiče kroz deset zemalja i u svom toku dijeli prostore i države, ali ih istovremeno povezuje i spaja. Taj tok je transbalkanski, ali istovremeno i transevropski. Kroz takvo kretanje prirodnog vodenog toka Dunava vidim mogućnost slobodnog povezivanja ljudi, nacija, umjetnosti i kulture bez ikakvih predznaka i odrednica koje ih često dijele. Voda kao praelement ima magičnu moć i privlačnost i to je uticalo da taj prostor na obali Dunava vidim kao idealno mjesto za Muzej. Banovci su na kraju svijeta, čak i ne postoje na karti svijeta, ali postoje na mom putu. Ja slijedim svoj put, a on prolazi kroz Banovce.
Muzej Macura je u arhitektonskom smislu veoma specifičan. To je meander inkorporiran u prirodni ambijent, otvoren prema sremskoj ravnici i uzdignut nad Dunavom. Prostor oko tamne kocke je ekološka oaza u kojoj su zastupljene brojne biljne vrste, tu je i voćnjak koji je zapravo rezervoar drevnih autohtonih sorti jabuka. Ceo kompleks korespondira sa savremenim tokovima u okviru održive arhitekture, sa naglaskom na hortikulturi. Da li je ovakva koncepcija odraz Vašeg ličnog stava i ukusa ili je rezultat praćenja savremenih trendova?
Da, lični stav, želja za spajanjem prirode, umjetnosti, arhitekture. Jabuke različitih sorti, mediteransko bilje, ljekovito bilje, sve je to povezano sa ekologijom i sa održivosti u širem smislu. Objekat je svojom formom i funkcionalnim sadržajima podrijeđen značaju kvalitetnog eksponiranja umjetničkih dijela, ali se sa druge strane preko zajedničkih prostora namjenjenih svim posjetiocima, umjetnicima i prijateljima, naglašavaju prirodno okruženje i otvorenost prema beskrajnom prostranstvu Dunava. Prirodni ambijent u kome se Muzej nalazi je izvoran i na neki način povezuje sve prostore u jedinstvenu cjelinu. Elementi vode i kamena u spoljnjem  uređenju Muzeja asociraju na moje ishodište, a osim četrdesetak sorti jabuka koje su gotovo iščezle sa ovih prostora, tu su i smokve, lavanda, ruzmarin, smilje, nana. Njihove mirise uvijek osjećam i nosim u sebi.

Od otvaranja Muzeja proteklo je sedam godina i u tom periodu je kroz njega prošao veliki broj posetilaca svih generacija iz gotovo celog sveta. Kako Vi danas gledate na takvo interesovanje i koja je Vaša uloga u svemu tome?
Na ovom prostoru se privatno i javno preljevaju jedno u drugo, nema tu hijerarhije. Ja nisam vlasnik, nego učesnik. Nama ne trebaju na stotine posjetilaca svaki dan, koji će samo proljetjeti kroz muzej, već dvadeset ili trideset, koje možemo kvalitetno ugostiti da bi od nas otišli radosni.
Kulturnu javnost ste ponovo obradovali otvaranjem novog muzejskog prostora, ovog puta u Starim Banovcima, opet na Dunavu, ali u sasvim drugačijem objektu. Magacin Macura je rekonstruisani magacin za žito. Da li je ovaj prostor konceptualno nastavak već postojećeg Muzeja, ili će on predstavljati put ka novim tendencijama u likovnom i umetničkom izrazu?
Magacin žita je tridesetak godina umirao, a sada je rudnik nade. Sa malim investicijama, ali sa velikom energijom, oživio je kroz umjetnost i opet će na neki način biti izvor hrane, ali ovoga puta duhovne. Ovaj prostor nazvan je Zenit 4. On otvara mogućnost nastavka djelovanja Muzeja, ali i umjetničkog i multimedijalnog predstavljanja i izlaganja kroz medije teatra, mode, arhitekture, monumentalne skulpture, konceptualne umjetnosti, performansa, alternativnog filma. Sve ideje i projekti teku kao Dunav. Magacin ima program za naredne godine, ali će se on na svom budućem putu mijenjati i nadograđivati, poput samoga života.

Ima li simbolike u smeru pomeranja mesta na kome se nalazi novi izložbeni prostor? Krenuli ste uzvodno, protiv struje, ka Beču. Slučajno ili sa namerom?
Slučajnosti nema. U Beču živim već tridesetak godina i taj smjer je logičan. Međutim, isto tako je moguće da se taj pravac promijeni i da slijedeći Zenit 5 bude u Rumuniji, a Zenit 17 na sasvim drugom kraju svijeta.

Da li su vrata Muzeja i Magacina otvorena svim umetnicima iz različitih oblasti stvaranja ili imate zatvoren koncept koji se oslanja na zadate stilske odrednice? Da li Vam je namera da okupite i afirmišete umetnike iz Srbije i regiona?
Dunav spaja. Blisko nam je podunavlje. Bliska nam je Evropa, a zašto ne i Afrika, Latinska Amerika, Azija? Odrednica nema. Ograničenja nema. Postoji put koji ide prema ishodištu. Put slediš i na tom putu treviš ljude i različite saputnike koji idu u istom smjeru i za koje moraš biti otvoren, kao i za sve što te na tom putu čeka. Ono što je značajno je da se u tom kretanju nalazi sve više mladih ljudi koji traže i prepoznaju svoj, ali i zajednički smisao.

Promovišete decentralizaciju kulture. Da li Vam je cilj da oformite koloniju umetnika na obalama Dunava ili na nekim drugim lokacijama izmeštenim iz velikih gradova?
Umjetnici dolaze već od osnivanja Muzeja. Mi to ne zovemo kolonijom, nego sličnošču filozofije, djela i rada. Činjenica je da svi oni osjećaju tu osobenu mogućnost umjetničkog izražavanja i izlaganja u potpuno novom ambijentu koji je van postojećih sistema i koji ne postavlja zadate odrednice. Trudim se da ne pripadam ni sistemima, ni masi, jer se masom u sistemu može manipulisati, a individuom ne može. Dajem ono što imam, koliko mogu, ne uzimam previše, zaobilazim prepreke i dajem prostora ljepoti i kreativnosti.

Živite u Beču i svoje životno iskustvo i kapital stičete tamo, a investirate ovde, u Srbiji. Da li je to deo Vaše misije? Jeste li Vi u biti poslovan čovek ili romantični junak i kolekcionar umetničkih dela?
Ja sam strastveni ljubitelj umjetnosti kojega između ostalih stremljenja vodi i želja da pomogne mladim generacijama. Riječi kao ‘ investicija’ ili ‘poslovan čovjek’ ne postoje u mom rječniku. Na sreću, mladi umjetnici prepoznaju to kao mogućnost zajedničkog djelovanja, koje samo po sebi kristalizuje i određeni kvalitet.

Da li ste uključeni u evropske projekte u oblasti finansiranja kulture koji bi pomogli u afirmaciji Vaših težnji i ideja u Srbiji? Da li u Srbiji dobijate finansijsku ili bar moralnu podršku za svoju misiju?
Nismo nigdje prioritetna vrijednost.Teret nosimo na ramenima, i mi nemamo prednost. Prvo su rudari, poljoprivrednici, seljaci, zidari, stočari, ribari, šumari, domari … ali će se u određenom trenutku vjerojatno netko zapitati zašto i kako ta naša misija funkcioniše i stalno napreduje. Svakako da nismo zatvoreni prema takvoj vrsti pomoći i dodatna finansijska sredstva bi nam bila dragocena. Ona bi nam omogućila da činimo još veća čuda.

Kako biste ukratko definisali sebe? Ko ste Vi, Vladimire Macura?
Tragač za lijepom rječi i pravim ljudima sa rijetkim djelima. Nisam medijski tip, nisam superstar. Mene hrane lijepe stvari, osećanje pripadnosti, dugoročne vizije, Micić, Vitgenštajn. Ja živim svoj san, pretvaram snove u realnost i istrajavam u svojim vizijama. Moje vizije su dugoročne, moji prioriteti ne pokrivaju naredne dve ili dvadeset godina, već dvije stotine i dvadeset godina.
Koji je Vaš sledeći korak?
Hraniti labudove na Dunavu i prizivati rodu da napravi gnijezdo na krovu Muzeja. U Dunavu, na njemu i iznad njega protiče život. Sa pogledom uprtim u tu netaknutu prirodu i vodeno prostranstvo, slijedim svoj put.

Kako biste ukratko definisali sebe? Ko ste Vi, Vladimire Macura?
Tragač za lijepom rječi i pravim ljudima sa rijetkim djelima. Nisam medijski tip, nisam superstar. Mene hrane lijepe stvari, osećanje pripadnosti, dugoročne vizije, Micić, Vitgenštajn. Ja živim svoj san, pretvaram snove u realnost i istrajavam u svojim vizijama. Moje vizije su dugoročne, moji prioriteti ne pokrivaju naredne dve ili dvadeset godina, već dvije stotine i dvadeset godina.

Imate li životni moto?
Idemo!

Odakle crpite inspiraciju i veliku energiju koja Vam je svojstvena i gde su Vaša duhovna uporišta?
Priroda i ljudi su moja inspiracija i nastojim da tim vrijednostima posvetim što više vrijemena. Rad je pokretač svega i on stvara to energetsko polje koje se stalno obnavlja. Postoji deset znamenitih ljudi kojima se divim i koji su mi uzor. Među njima su Ljubomir Micić, Rudolf Štajner i Ludvig Vitgenštajn. Tu su i moji bliski prijatelji na duhovnoj ravni iz Indije, kao i mnogi ljudi koji svojim djelima pokreću svijet i prave mala i velika čuda.
U okviru idejnog koncepta Vašeg delovanja, šta dugujete Zenitizmu, avangardnom pokretu iz dvadesetih godina prošlog veka? U kom delu Micićevog Manifesta se nalazite Vi lično?
Zenitizmu dugujem mnogo. Zenitizam je donio ogromne promjene i postavio temelje jednog autohtono srpskog avangardnog pokreta u umjetnosti. Te su promjene podrazumijevale afirmisanje stavova koji su bili daleko ispred svoga vremena. Micić je do poslednjeg daha težio Zenitizmu i ta ideja i energija dopiru i danas do nas. Njegove dugoročne vizije su i moje vizije.

Fotograf: Branislav Strugar

Branislav Strugar je rođen u Beogradu 1949. godine. Bavi se fotografijom od 1968. godine a do 1970. je učestvovao na preko 100 izložbi i na njima osvojio preko 40 nagrada i diploma. Ima zvanje majstora Foto saveza Jugoslavije.
Profesionalno se bavi fotografijom od 1974.godine. Više od dve decenije radio je kao fotoreporter u TV Beograd a danas sa supugom ima izdavačko preduzeće: ”Studio Strugar”.
Objavio je oko 10.000 fotografija u časopisima, domaćim i inostranim knjigama, snimao za plakate, kalendare, turističke prospekte i propagandne materijale. Uradio je 13 autorskih foto-monografija.
Pored učešća na likovnim izložbama, bio je član žirija na izložbama fotografija, učestvovao je na likovnim kolonijama i držao predavanja.
Imao je 16 samostalnih izložbi.
Član je Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS). Godine 2002. dodeljeno mu je zvanje Istaknutog metnika fotografije ULUPUDS-a a 2008. godine dobio je NAGRADU ZA ŽIVOTNO DELO “za celokupno stvaralaštvo i doprinos razvoju primenjenih umetnosti i dizajna”.

U duhu starog Londona

EKSTENZIJA KUĆE I VRT NE REMETE IZGLED STARE ARHITEKTURE, VEĆ UNOSE MALO ŽIVOSTI U DEO GRADA U KOME DOMINIRA CRVENA CIGLA. IAKO BI NEKO MOGAO POMISLITI DA OVO PREDSTAVLJA NOVI TREND GRADNJE, TO NIJE TAČNO, JER JE SVE USLOVLJENO URBANISTIČKIM PLANOM I ZAKONIMA KOJI NALAŽU OČUVANJE STARIH ZGRADA.
Većina gradova u Velikoj Britaniji može se pohvaliti karakterističnom arhitekturom koja je veoma prepoznatljiva širom sveta, a koju odlikuju crvena cigla i kamen. Iako bi neko pomislio da to predstavlja trend gradnje, to je ipak uslovljeno urbanističkim planom i zakonima koji nalažu očuvanje starih zgrada. U mnogim gradovima Velike Britanije, u cilju očuvanja identiteta i kulturnog nasleđa određene su zone zaštite arhitekture u kojima se mora očuvati tipičan izgled i duh dela grada koji je pod zaštitom, pa se tako u Londonu mogu naći čitavi kvartovi gde je stara arhitektura ostala netaknuta.
U delu Londona zvanom Ajlington, dominiraju kuće i zgrade izgrađene u džordžijanskom i viktorijanskom stilu, koji su u Velikoj Britaniji bili zastupljeni tokom 18. i 19. veka. Upravo u tom delu Ajlingtona nalazi se kuća jedne mlade porodice čija je želja bila da prošire prostor u kome će zajedno provoditi slobodno vreme, odnosno da povećaju površinu trpezarije i prostora za igru dece. Porodica je za projekat nadogradnje unajmila firmu Fraher Architects, poznatu po razvoju savremnih ideja i projekata na osetljivim mestima, poput zona zaštite arhitekture. Kako bi ispoštovali propisani način gradnje i učinili da mračni prizemni deo kuće bude svetliji, arhitekti su odlučili da kuću prošire ka vrtu. Strana nadogradnje okrenuta vrtu u potpunosti je pokrivena staklom, što omogućava maksimalan priliv prirodne svetlosti, i čini da kuća i vrt izgledaju kao jedna celina.

Arhitekti su želeli da unesu malo raznolikosti i topline u okolinu u kojoj preovlađuje cigla, tako da su nadogradnju spolja obložili svetlim pločama od arišovog drveta. Nadogradnjom su, po želji vlasnika, dobijene prostrana trpezarija i radna soba.
U enterijeru kuće preovlađuje bela boja i minimalistički dizajn, što vizuelno dodatno uvećava prostor. Iako je smanjena površina vrta, ipak je ostalo dovoljno prostora za jednu malu gradsku baštu, koja će vlasnicima pružiti dovoljno mesta za odmor i razonodu. Vrt je urađen u dva nivoa, i u svakom se nalazi deo za sedenje i žardinjere za biljke. Pored biljaka, toplom izgledu vrta doprinosi i zeleni krov postavljen na vrh nadogradnje, koji se može videti i iz spavaćih soba.

Zeleni krov nije jedini održivi element ove kuće. Ona je opremljena i sistemom za sakuplanje kišnice koja se koristi za zalivanje bašte i potrebe domaćinstva u vidu tehničke vode. U čitavom rešenju vidi se da arhitekti pored očuvanja arhitekture i tradicije, veliku pažnju poklanjaju i očuvanju prirode. Ovo govori da se njihov princip dizajna zasniva na harmoničnom odnosu arhitekture i prirode. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ- Više u EKO KUĆI No13

U duhu starog Londona

EKSTENZIJA KUĆE I VRT NE REMETE IZGLED STARE ARHITEKTURE, VEĆ UNOSE MALO ŽIVOSTI U DEO GRADA U KOME DOMINIRA CRVENA CIGLA. IAKO BI NEKO MOGAO POMISLITI DA OVO PREDSTAVLJA NOVI TREND GRADNJE, TO NIJE TAČNO, JER JE SVE USLOVLJENO URBANISTIČKIM PLANOM I ZAKONIMA KOJI NALAŽU OČUVANJE STARIH ZGRADA.

Većina gradova u Velikoj Britaniji može se pohvaliti karakterističnom arhitekturom koja je veoma prepoznatljiva širom sveta, a koju odlikuju crvena cigla i kamen. Iako bi neko pomislio da to predstavlja trend gradnje, to je ipak uslovljeno urbanističkim planom i zakonima koji nalažu očuvanje starih zgrada. U mnogim gradovima Velike Britanije, u cilju očuvanja identiteta i kulturnog nasleđa određene su zone zaštite arhitekture u kojima se mora očuvati tipičan izgled i duh dela grada koji je pod zaštitom, pa se tako u Londonu mogu naći čitavi kvartovi gde je stara arhitektura ostala netaknuta.
U delu Londona zvanom Ajlington, dominiraju kuće i zgrade izgrađene u džordžijanskom i viktorijanskom stilu, koji su u Velikoj Britaniji bili zastupljeni tokom 18. i 19. veka. U toj zoni strogo su propisani načini gradnje, a naročito za Barnsberi, deo Ajlingtona koji je od velikog značaja jer se u njemu nalaze najbolji primeri stambenih objekata kasnog džordžijanskogi ranog viktorijanskog stila. Tu se nalaze neki od najlepših skverova, poput Lonsdejl skvera, sa starim stablima i zelenilom koje ulepšava ionako prekrasne zgrade koje ga okružuju.

Upravo u tom delu Ajlingtona nalazi se kuća jedne mlade porodice čija je želja bila da prošire prostor u kome će zajedno provoditi slobodno vreme, odnosno da povećaju površinu trpezarije i prostora za igru dece. Porodica je za projekat nadogradnje unajmila firmu Fraher Architects, poznatu po razvoju savremnih ideja i projekata na osetljivim mestima, poput zona zaštite arhitekture.Ova porodična kuća urađena je u džordžijanskom stilu, gde su tipični fasadni materijali crvena cigla u kombinaciji sa belom. Za arhitekte je preuređenje ove kuće predstavljalo pravi izazav, jer su želje klijenata morali da usklade sa načinom gradnje koji je propisala opština. Jedan od uslova pravilnika o načinu gradnje u ovoj zoni bio je da se ne sme narušiti panorama ovog dela grada, čime je uslovljeno da sve kuće moraju biti slične visine. Tako je nadogradnja u vertikalnom pravcu veoma ograničena, pa se ekstenzije, ukoliko ima prostora, mogu raditi uglavnom iza kuće. Međutim, ukoliko je ekstenzija iste širine kao kuća, ne sme biti viša od jednog sprata.

Pored toga, opština nalaže primenu tradicionalnih materijala, koji moraju biti u saglasnoti sa izgledom okolnih kuća, u smislu oblika, boja i tekstura. Kako bi ispoštovali propisani način gradnje i učinili da mračni prizemni deo kuće bude svetliji, arhitekti su odlučili da kuću prošire ka vrtu. Strana nadogradnje okrenuta vrtu u potpunosti je pokrivena staklom, što omogućava maksimalan priliv prirodne svetlosti, i čini da kuća i vrt izgledaju kao jedna celina.

Arhitekti su želeli da unesu malo raznolikosti i topline u okolinu u kojoj preovlađuje cigla, tako da su nadogradnju spolja obložili svetlim pločama od arišovog drveta. Nadogradnjom su, po želji vlasnika, dobijene prostrana trpezarija i radna soba. U enterijeru kuće preovlađuje bela boja i minimalistički dizajn, što vizuelno dodatno uvećava prostor.// ek Aleksandra Radinović – Više u EKO KUĆI No13

Atrijumski vrt – Njujork Tajms

TRANSPARENTNOST KOJA SE PROŽIMA ČITAVIM DIZAJNOM OTKRIVA PRIRODU U SRCU ČOVEKOVE TVOREVINE.

U sedištu Njujork tajmsa, u najgušćem delu Njujorka, nalazi se simboličan fragment predela doline reke Hadson. Ogromni objekat od stakla i čelika, izdvaja se po atrijumskom vrtu smeštenom u njegovom središtu i zelenom krovu, koji u vidu krune krasi sam vrh zgrade.
Vrt u predvorju zgrade Njujork tajmsa, nastao je iz zajedničkog projekta Renzo Piano Building radionice i tima dizajnera FX Fowle Architect’s, u kojem je učestvovala i firma HM White zadužena za dizajn bašte. Ideja arhitekata bila je da se nasuprot pregusto izgrađenom susedstvu uredi vrt koji podseća na šumoviti pejzaž doline reke Hadson. Korišćene su autohtone vrste poput breze, paprati i oštrike koje će stvoriti dinamičnu pozadinu dvorani i lobiju zgrade Njujork tajmsa.
Ovakav vrt zahtevao je pažljivu analizu mikroklimatskih uslova i pre nego što je zgrada podignuta, pa su arhitekte primenile specijalnu kompjutersku simulaciju koja uzima u obzir veliki broj parametara, kao što su temperatura, svetlost, strujanje vazduha i vlažnost. Kompjuterski trodimenzionalni model zgrade i njene okoline, integrisan je sa solarnim simulatorom kako bi se definisao obrazac sunčeve svetlosti tokom različitih godišnjih doba. Jačina prirodne svetlosti i njena dužina uslovile su dizajn vrta.

Zahvaljući ovom programu utvrđeno je da prvobitna ideja pejzažnog arhitekte o sadnji drveća u pravilnim redovima ne bi omogućila ravnomernu raspodelu svetla. Zato je predložena sadnja breza u severozapadnom delu vrta, u nejednakim razmacima. Koliko manjak svetlosti ograničava izbor biljaka vidi se po tome što su pored breza po čitavom vrtu posađene samo još par vrsti biljaka, poput mahovina, paprati i šumske oštrike (Carex sylvatica).U vrtu je posađeno 7 odraslih primeraka breza (Betula papyrifera) visine oko 15 m, travni tepih od oštrike (Carex divulsa) i vrste paprati Dryopteris erythrosora, koja je karaktersitična po svojim crvenkastim listovima.

Paprati, oštrice i breze rastu na različitim tipovima zemljišta, i kako bi se omogućili optimalni uslovi za razvoj svih biljaka, urađena su dva različita sloja. Pored toga, sve vrste imaju veoma različite zahteve u pogledu vlažnosti, pa je vrt opremljen kompjuterski kontrolisanim sistemom za zalivanje, koji omogućava obilnije zalivanje drveća i fino zalivanje travnog tepiha, u vidu izmaglice, koja tokom letnjih dana povoljno utiče na hlađenje bašte. Konstrukcija vrta započeta je odmah nakon izgradnje zgrade, i bio je potreban ogroman tim ljudi kako bi se drveće breza starih 25 godina, i teških oko 14 tona, prenelo do unutrašnjeg dvorišta.

IDEJA ARHITEKATA JE BILA DA U OKVIRU NEUREĐENOG ATRIJUMA POSLOVNOG OBJEKTA NJUJORK TAJMSA NA MENHETNU UREDI VRT KOJI PODSEĆA NA ŠUMOVITI PEJSAŽ DOLINE REKE HADSON. KORIŠĆENE SU AUTOHTONE VRSTE POPUT BREZE, OŠTRIKE I PAPRATI DA BI SE STVORILA DINAMIČNA POZADINA.

Jedno po jedno drvo, kranom je prebacivano preko staklenog zida zgrade, visine 21 m, i pažljivo spuštano do obeleženog mesta u vrtu. Svako drvo je pripremljeno i negovano za lokaciju na kojoj će biti postavljeno, u zavisnosti od orijentacije i nivoa terena. Kako bi se dekorativnost vrta održala, urađen je plan održavanja i mera nega koja će se primenjivati tokom cele godine, a koje se odnose na pripremu zemljišta, negu biljaka i način zalivanja.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No13

Osvetljavanje vrtova

ZBOG VISOKIH TEMPERATURA, LETNJE VEČERI UGLAVNOM PROVODIMO NA OTVORENOM PROSTORU. ADEKVATNO OSVETLJENJE OMOGUĆAVA BEZBEDNO KRETANJE I ULEPŠAVA ATMOSFERU U VRTU.

Vlasnici gradskih vrtova sve češće postavljaju pred pejzažnog arhitektu zahtev da osmisli kako da na najbolji način osvetli njihovu cvetnu baštu. Od tih malenih prostora vlasnici mnogo očekuju, a moraju da budu najlepši i na raspolaganju za uživanje i kad okolina spava.Vlasnici vole da u njima borave u rana jutra, pre odlaska na posao, ili kasno uveče, nakon povratka sa radnih mesta. Rano jutro je lepo i puno prirodne svetlosti, a uveče su svetla ta koja stvaraju atmosferu i postižu savršene efekte.
LED osvetljenje je dugoveèno i ne preterano skupo, što ga čini prvim izborom za osvetljavanje stepenika i mesta gde se nivoi presecaju i smenjuju na kući, na balkonima, u blizini kuće i u okolnom prostoru.Takođe dobro izgleda i kada se postavi tako da istakne neku biljku ili saksiju. LED osvetljenje po pravilu služi da obeleži obrise stvari ili da istakne osobene elemente gradnje ili pejzaža. Uz njega ne možete veèerati ili èitati, ali u kombinaciji sa drugim svetlima znatno æe doprineti prijatnoj veèernjoj atmosferi i stvaranju ugodne slike i pogleda na vrt. Biljke upijaju svetlost. Ne možete ni zamisliti koliko je komplikovano dobro osvetliti biljku ili drvo.

Svetiljke koje su montirane u samo tle ili se nalaze na pokretnim šiljcima najbolje su za isticanje kontura biljaka, i to ponajpre onih koje imaju određenu arhitektonsku formu. Juka, Formium, Diksonia, Filostahis i Trahikarpus izazivaju pravu dramu kod posmatrača kada se osvetle odozdo. Svetlost se razliva unutar biljke prelomljena kroz donje grane i blago se gubi u noći, ne bacajući oštre senke po tamnom nebu. U gradovima moramo biti veoma obazrivi sa upotrebom svetlosti, jer previše veštačkog svetla zbunjuje noæne letaèe poput slepih miševa, sova, insekata i ptica selica. Takođe ni susedi nisu često oduševljeni slapovima svetlosti iz okolnih vrtova.

Svetlo najbolje izgleda u kontrastu sa tamom, pa igra svetlosti i senke uvek pravi večernju dramu. Pozadina na kojoj će se ova drama odigravati može biti običan zid od cigle ili obojeni zidić u kombinaciji sa bujnom lisnatom biljkom. Najlepši efekti ne postižu se puštanjem jakog svetla po celom vrtu, već naprotiv, diskretnim osvetljenjem usmerenim na zanimljivo mesto ili onu biljku koja je baš u određeno vreme godine u svojoj najlepšoj fazi vegetacije. Kada bašta u jesen počne da se puni opalim lišćem, svetlom treba istaći ne to lišće, nego stabla i koru drveta i izdanke. Kornus, Prunus serula i mnoge druge vrste lepo izgledaju i usred zime, čak i u mraku.

Ako želite da obedujete u vrtu, najbolje je da to učinite pri svetlosti sveća. Blaga treperava sveća koja gori na stolu, širi toplo svetlo koje se po prijatnosti ne može uporediti sa veštačkim, a uvek se može kombinovati i sa mirisnim esencijama koje će pomoći da se odbranite od insekata.

ODLUKA O TOME KOJE ĆETE OSVETLJENJE POSTAVITI U SVOJU BAŠTU PODJEDNAKO JE VAŽNA KAO I ODLUKA KOJA SE TIČE OSVETLJENJA UNUTRAŠNJOSTI NEKOG OBJEKTA, JER TAKO KREIRATE OSEĆAJ UDOBNOSTI I PRIJATNU ATMOSFERU.

Male čajne svećice u jednostavnim držačima lepo obeležavaju staze u vrtu u specijalnim prilikama, a stari fenjer je još uvek neprevaziđen. Sveće i solarne svetiljke su najekonomičnije i najjednostavnije se postavljaju, služe za osvetljavanje vrtova skoro bez ikakvog izdatka, ali nisu najugodnije za upotrebu, jer nemaju regulatore i prekidače, mana koju naše moderno i zahtevno doba ne prašta.//pravi primer međusobne saradnje, pejzažnih arhitekata, arhitekata, inžinjera i naučnika.//Više u EKO KUĆI No13

Kuća na drvetu

DANAS, KADA JE GOTOVO SVE OTKRIVENO I VIĐENO, POSTOJI MOŽDA JOŠ VEĆA STRAST PREMA ORIGINALNOSTI I SOPSTVENIM PEČATOM U ARHITEKTURI. DA JE MAŠTA VAŽNIJA OD BILO KAKVE LOGIKE, DA JE MOGUĆE PRKOSITI TEORIJI RELATIVITETA I ODUPIRATI SE GRAVITACIJI, DOKAZALI SU JOŠ JEDNOM ARHITEKTI STUDIJA BAUMRAUM KOJI INSPIRACIJU PRONALAZE U NAJDUBLJIM DELOVIMA SVOJE MAŠTE.
Smeštena u prelepom prirodnom ambijentu, u krošnjama drveća, ova kuća kao da prkosi zakonu gravitacije i lebdi u vazduhu. Vlasnici su želeli neobičan dom, gnezdo za celu porodicu, pa su kompletan projekat, od dizajna do implementacije u prostor prepustili arhitektonskom studiju Baumraum, koji se bavi isključivo projektovanjem kuća na drvetu. Objekat je napravljen od prirodnih materijala, energetski je efikasan i ekonomičan. Čeličnim sajlama pričvršćen je za stablo hrasta, a dodatna stabilnost ostvarena je preko tri potporna stuba. Ovi stubovi su vitki i nenametljivi, pa nije narušena vizuelna lakoća konstrukcije.

Upečatljivi polukružni oblik sa velikim staklenim površinama omogućio je izvanredan pogled i veliku količinu svetlosti, a upravo su pogled i svetlo bili najvažniji faktori koji su uticali na kreiranje prostorne kompozicije objekta. Susret prave i zakrivljene linije u oblikovanju donosi napetost u ritmu i ravnoteži. Kriva linija je korišćena u jednom zamahu, pa deluje čisto i efektno, dok prava predstavlja njeno autoritarno ograničenje. Autor uspešno kontroliše njihov odnos i stvara jedinstvo suprotnosti, izbegavajući da objekat deluje svojeglavo i prkosno.

Vraćanje izvornom
Dve terase na različitim visinskim kotama integrisane su u živom organizmu hrasta i sažimaju se sa njegovim granama. Umesto uspostavljanja principa dominacije i vlasti nad prirodom, ovde je primenjen koncept vraćanja izvornom i podržani su prirodni elementi. Zakrivljena forma koja se zariva u okoliš, podizanje među krošnje, prozori koji otvaraju posebne vizure i prirodni materijali učinili su da ovaj dom izgleda poput savremene kolibe u divljini, zarasle u bujno i negovano zelenilo. Sa kontinualnom površinom krova koja je pokrivena drvenim panelima, kuća beznaporno deluje kao prirodni nastavak svog okruženja.

Zidovi obloženi netretiranim hrastom, velike staklene površine i zakrivljeni elementi za sedenje tapacirani sivom vunom daju enterijeru ekskluzivan karakter. Prostor je oslobođen od suvišnih detalja koje u svakodnevnici smatramo neophodnim, i podstiče kreativni i duhovni razvoj kroz sjedinjavanje sa prirodom. Promena godišnjih doba se u ovom ambijentu doživljava na fantastičan način. VESNA FILIMONOVIĆ – Više u EKO KUĆI No13

Kuća na drvetu

DANAS, KADA JE GOTOVO SVE OTKRIVENO I VIĐENO, POSTOJI MOŽDA JOŠ VEĆA STRAST PREMA ORIGINALNOSTI I SOPSTVENIM PEČATOM U ARHITEKTURI. DA JE MAŠTA VAŽNIJA OD BILO KAKVE LOGIKE, DA JE MOGUĆE PRKOSITI TEORIJI RELATIVITETA I ODUPIRATI SE GRAVITACIJI, DOKAZALI SU JOŠ JEDNOM ARHITEKTI STUDIJA BAUMRAUM KOJI INSPIRACIJU PRONALAZE U NAJDUBLJIM DELOVIMA SVOJE MAŠTE.

Smeštena u prelepom prirodnom ambijentu, u krošnjama drveća, ova kuća kao da prkosi zakonu gravitacije i lebdi u vazduhu. Vlasnici su želeli neobičan dom, gnezdo za celu porodicu, pa su kompletan projekat, od dizajna do implementacije u prostor prepustili arhitektonskom studiju Baumraum, koji se bavi isključivo projektovanjem kuća na drvetu.Objekat je napravljen od prirodnih materijala, energetski je efikasan i ekonomičan. Čeličnim sajlama pričvršćen je za stablo hrasta, a dodatna stabilnost ostvarena je preko tri potporna stuba. Ovi stubovi su vitki i nenametljivi, pa nije narušena vizuelna lakoća konstrukcije.Upečatljivi polukružni oblik sa velikim staklenim površinama omogućio je izvanredan pogled i veliku količinu svetlosti, a upravo su pogled i svetlo bili najvažniji faktori koji su uticali na kreiranje prostorne kompozicije objekta. Susret prave i zakrivljene linije u oblikovanju donosi napetost u ritmu i ravnoteži. Kriva linija je korišćena u jednom zamahu, pa deluje čisto i efektno, dok prava predstavlja njeno autoritarno ograničenje. Autor uspešno kontroliše njihov odnos i stvara jedinstvo suprotnosti, izbegavajući da objekat deluje svojeglavo i prkosno.

VRAĆANJE IZVORNOM
Dve terase na različitim visinskim kotama integrisane su u živom organizmu hrasta i sažimaju se sa njegovim granama. Umesto uspostavljanja principa dominacije i vlasti nad prirodom, ovde je primenjen koncept vraćanja izvornom i podržani su prirodni elementi. Zakrivljena forma koja se zariva u okoliš, podizanje među krošnje, prozori koji otvaraju posebne vizure i prirodni materijali učinili su da ovaj dom izgleda poput savremene kolibe u divljini, zarasle u bujno i negovano zelenilo. Sa kontinualnom površinom krova koja je pokrivena drvenim panelima, kuća beznaporno deluje kao prirodni nastavak svog okruženja.

Zidovi obloženi netretiranim hrastom, velike staklene površine i zakrivljeni elementi za sedenje tapacirani sivom vunom daju enterijeru ekskluzivan karakter. Prostor je oslobođen od suvišnih detalja koje u svakodnevnici smatramo neophodnim, i podstiče kreativni i duhovni razvoj kroz sjedinjavanje sa prirodom. Promena godišnjih doba se u ovom ambijentu doživljava na fantastičan način.

UMESTO USPOSTAVLJANJA PRINCIPA DOMINACIJE I VLASTI NAD PRIRODOM, OVDE JE PRIMENJEN KONCEPT VRAĆANJA IZVORNOM I PODRŽANI SU PRIRODNI ELEMENTI.

Bilo da ga posmatramo sa artističkog ili praktičnog aspekta, složićemo se da je ovaj objekat pravo umetničko delo koje je ostvarilo balans izmedju sigurnosti i zabave, kao i sintezu okoline i materijalizovanog okvira ljudske zajednice.// ek Vesna Filimonović